CRO-eu.com
Veljača 27, 2020, 22:07:16 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: HRVATSKI KRALJEVI  (Posjeta: 6833 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 240



« : Prosinac 02, 2011, 16:07:05 »


<a href="https://www.youtube.com/v/6T449D0dTrI?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />https://www.youtube.com/v/6T449D0dTrI?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">https://www.youtube.com/v/6T449D0dTrI?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />https://www.youtube.com/v/6T449D0dTrI?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>
Evidentirano
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Studeni 23, 2012, 20:56:39 »


Tomislav prvi kralj hrvatski
903-928


Iz "Povjest Hrvatska" Vjekoslava Klaića 1899


Crtež kralja Tomislava
od prof. dr. Marka Šeparovića

O rodu kneza Tomislava, tko mu je bio otac, a tko mati, ne znamo ništa. Ali stara hrvatska knjiga priča za nj, da je bio hrabar mladić, jak na oružju i vele podhvatljiv; "da je bio mlad i krepak u rvanjih". I ne laže ta naša knjiga starostavna.

Kad je knez Tomislav postao knez Bijelih Hrvata, prijetila je velika pogibao Slovinskoj zemlji, a i samoj Bijeloj Hrvatskoj, Magjari bijahu već oborili veliku nekad državu Moravsku i zauzeli Kocelovu kneževinu* s Blatnim gradom. Silan narod slavenski grnuo na jug preko Drave, da nadje zaklona u Slovinskoj zemlji. Tu stajaše dan i noć na braniku knez Braslav sa svojim pukom. Ali magjarski konjanici preplivaše i plahu Dravu, pak će udarati na sve strane po zemlji Slovinskoj. Bijaše tu ljutih okršaja i bojeva; Magjari opustošiše ravnu zemlju, ali ne mogoše uzeti tvrdih gradova. Za tih okršaja nestade i kneza Braslava. Braslavov brat, kome dodija prolijevanje krvi, ostavi svoj zavičaj i podje u daleku Njemačku, da tamo u manastiru Fuldi** strese sa sebe svjetski prah; a i majka Braslavova pobježe iz nesrećne zemlje Slovinske, da pod okriljem njemačkoga cara proživi zadnje dane svoje u Božjem miru.

Kad su magjarske ćete Slovinsku zemlju obratile u prah i pepeo, počeše udarati i na Bijelu Hrvatsku. Ali ta zemlja sa svojim Gvozdom, kršnim Velebitom i visokom Dinarom bijaše grob Arpadovim sokolovima. Nemogoše oni preletjeti na svojim brzini konjma tom zemljom kao ravnom Podravinom-i Posavinom; a kad bi i koja četa pregazila gudure i klance, i pala u hrvatske župe, dočekao bi ju spreman knez Tomislav. Više puta upadali Magjari u Bijelu Hrvatsku, ali se ili vratili razbijenih glava, ili opet netragom izginuli u hrvatskim planinama, kako nekad izgibe vojska kneza Ljudevita, kada zaratova na kneza Bornu. Lijepo bilježi stara knjiga hrvatska:

"I kraljujući Tomislav u to vrijeme bijaše u kraljestvu ugaraskom kralj imenom Arpad. I on skupi vojske i izadje s vojskom na kralja Tomislava. Bijaše pak Tomislav mlad i krepak u rvanjih. I činiše medju sobom mnoga rvanja, i vazda Arpad, kada bojevahu, zgubljaše, i napokon ne mogaše suprotivi se i pobježe".

Knez Tomislav srećno obrani svoju kneževinu od magjarskih navala. Ali to ne bijaše sve. Goneći čete magjarske iz svoje djedovine, ušao je slavodobitno u Slovinsku zemlju, gdje ga je narod dočekao kao spasitelja svoga.

Magjari bježe kraj Zagreba, kraj Požege, kraj Vukovara, a iza Vukovara preplivaše Dunav i vratiše se tužni pred lice kneza Arpada. A Tomislav na to svu tu ravnu zemlju pridružio svome vladanju, te će odslije sezati država njegova do Drave i Dunava. Slovinski Hrvati veselo i zahvalno prionuli uz krv svoje krvi, uz svoga osloboditelja. Slovinska zemlja postala banovina hrvatska; za kneza Tomislava upravljat će zemljom slovinski ban, koji će stolovati u starodrevnom gradu Sisku, u onome gradu, gdje su prošloga stoljeća kneževali Ljudevit, Ratimar, Mutimir i Braslav.

Tako sjedini knez Tomislav Slovinsku zemlju s Bijelom Hrvatskom, i izpuni ono, za što su pred sto godina Ljudevit i Borna prolili toliko bratinske krvi. Slava Tomislavljeva razlijegala se svagdje, gdje je bilo srca i jezika hrvatskoga. Narod grnuo jatomice pod stijeg njegov, i tako je bilo Tomislavu možno, da stvori vojsku kakove je tada u Europi malo bilo. Grčki ljetopisac a suvremenik kneza Tomislava, byzantski car Konstantin, piše u jednoj knjizi svojoj, da je za Tomislava "Hrvatska mogla dići; šestdeset tisuća konjanika i sto tisuća pješaka; da je imala osamdeset velikih brodova, na svakome do četrdeset ljudi, i sto manjih brodova, na svakome deset do dvadeset momaka". Zato nije čudo, što su se za njegovu ljubav i prijateljstvo otimali vladari susjednihj oblasti hrvatskih i srbskih, i da su se pače i neki knezov Crvene Hrvatske utjecali njegovu okrilju. Poimence Mihajlo Višević, ponositi knez Humske zemlje, gotovo da je Tomislava priznao za svoga gospodara.

Ali se je još netko trsio, da udje moćnomu Tomislavu u volju. Bijaše to byzantski car Konstantin VII. (905-959) , a gonila ga na to preka nužda, strah naime od bugarskoga kneza Simeona. Odkad je taj silni knez zavladao Bugarskom iza otca svoga Mihajla Borisa (god: 893.), byzantsko se je carstvo dnevice primicalo rubu propasti.


Istočno Rimsko Carstvo 395-1453

Knez Simeon htio je po što po to, da obori tu slavnu carevinu, pak da onda sam zagospoduje u divnome Carigradu. Već više puta osvanuo je s hrabrim Bugarima pod zidinama toga grada, i s težkom mukom i krvavim znojem suzbijali su Grci juriše njegove.

Simeon nije mogao Carigrada uzeti, jer nije bilo u njega brodovlja; ali zato on Grke do nogu razbi u krvavoj bitci na rijeci Aheloju  20. kolovoza 917. Iza ove sjajne pobjede udje slavodobitni Simeon u svoju prijestolnicu Veliku Prijeslavu, dade se tamo okruniti za cara i prozove se "car Bugara i samodržac Grcima"

Čim je Simeon prvi put zaprijetio Carigradu, car se je byzantski ogledao za prijateljima i saveznicima, da suzbije silu bugarsku. A tko da mu bude valjaniji i bolji saveznik, nego moćni knez Tomislav? Istina, već od Branimira nijesu hrvatski knezovi više marili za Carigrad ni za byzantske careve, ali svakolika latinska Dalmacija sa svojim biskupima ostala je vjerna caru i njegovu namjestniku (strategu). Car se dosjeti, kako da udje u volju Tomislavu, Naredi, da se svi latinski gradovi u Dalmaciji, poimence Spljet, Zadar, Trogir, Osor, Rab i Krk u ime carevo dadu pod okrilje hrvatskoga kneza Tomislava, koji će biti u neku ruku carev namjestnik ili strateg u tima gradovima. Povrh toga počasti car Tomislava još i častnim naslovima, imenova ga svojim consulom i obasu ga obilatim darovima. Knez Tomislav videći, da car ne traži od njega, da mu bude podanik, nego samo prijatelj i saveznik, rado prihvati careve ponude i časti. Uze pod svoje zakrilje latinske gradove Dalmacije, koji su sada opet plaćali danak hrvatskornu knezu. Kako su sada i biskupi dalmatinskih gradova spali pod Tomislava, nastojaše on, da splitskoga prvostolnika i njegove područnike izmiri s rimskim papom i povrati u krilo latinske crkve. To mu i podje za rukom. Po njegovu savjetu i nutkanju čitava Dalmacija odvrže se od carigradskoga patrijarhe i pridruži se opet Rimu. Da bi što više ušao u volju svojim novim podanicima, Tomislav ugadjaše Latinima u svem i svačem; gotovo da je tim povrijedio i same Hrvate. Ali zato mogaše se sada ponosito zvati knezom "Hrvatske i Dalmacije".

Odsad je Tomislav bio prijatelj byzantskoga cara i pomagao ga je, da se obrani od sile bugarskoga cara Simeona. Tomislav nije doduše dizao svoje vojske, da bije boj s Bugarinom; ali je radio u prilog srbskim knezovima, starim protivnicima Bugara, pa podložnicima byzantskoga cara., U Srbiji bijaše naime još veliki župan Mutimir, suvremenik hrvatskoga kneza Sedeslava, oko god. 879. priznao vrhovnu vlast byzantskoga cara, te su i on ti njegovi nasljednici vazda ostali vjerni caru i Carigradu, ma da su poradi toga sila jada od Bugara pretrpjeli. Osobito je Simeon napeo sve sile, da satre Srbiju, koja ga je najviše smetala, kada je audarao na Carigrad. Kad god bi Simeon provalio u Srbiju (Rašu), veliki župan srbski sa svojom porodicom i narodom svojim tražio bi zaklona u Hrvatskoj, te bi knez Tomislav srbske pribjege razkriljenim rukama dočekao i gostio, pače bi im koji put i pripomagao, da se vrate u svoju milu domovinu.

Najveća pogibija zaprijeti Srbima poslije Simeonove pobjede na rijeci Aheloju/Ahelos/ (917.). Simeon kaznit će srbskoga velikoga župana Petra, što je pomagao Grcima, pak će u to ime čitavu Srbiju svojoj vlasti podložiti. Ali ovaj put kao da se je Bugarima sreća iznevjerila. Hrabri Petar otimaše se junački bugarskim vojvodama, te gaš ne mogoše silom svladati. Na to smisliše prevaru. Pozvaše Petra preda se i počeše mu govoriti, da mu ne će više raditi o glavi, nego da će se s njim izmiriti. Nebogi Petar povjerova njihovim kletvama u zao čas po sebe, jer ga baciše u težke okove i odvedoše sobom u Bugarsku, gdje no bolan umrije u tavnici. Kad se Simeon ovako dobavio Srbije, namjesti ondje velikim županom slijepoga Pavla, unuka Mutimirova, a sina Brankova. Pavao bijaše gojenče bugarsko, za to se nadaše Simeon, da će mu novi veliki župan srbski biti odan i vjeran. Ali s tom promjenom ne bijaše sporazuman car byzantski. U Carigradu desio se neki Zaharija, takodjer unuk Mutimirov a sin Pribislavov. Ovoga mladića skloni car Konstantin, da na svoje ime ide otimati Srbiju Bugarima i županu Pavlu. Ali bijaše loše sreće. Provalivši Zaharija u Srbiju, bi pobijedjen i ulovljen, a Pavao ga na to pošalje svomu gospodaru Simeonu, da kazni drznika. I tako zapade Zahariju mjesto zlaćenoga prijestola bugarska tavnica (920.).

Tako ostade velikim županom u Srbiji slijepi Pavao. No i njemu bilo je mučno podnositi bugarsku vlast. Kad je god. 923. bugarski car Simeon pokrenuo posljednji rat s byzantskom državom, te se pripravljao, da s ogromnom vojskom podje pod zidine Carigrada, slijepi Pavao, potaknut od grčkoga cara, a možda i od hrvatskoga kneza Tomislava, odkaže posluh Bugarima. Simeon planu gnjevom s te nevjere, ali kako se bijaše već spremio na Carigrad, ne htjede da ide glavom u Srbiju, nego izpusti iz tavnice zasužnjenoga Zahariju, te ga pošlje na čelu bugarskih četa u Srbiju, da skine Pavla i da sam sjedne na stolicu velikoga župana. Na polazku morade Zaharija obreći Simeonu, da će biti vazda vjeran i pokoran njemu i njegovim nasljednicima. Ali ni Zaharija ne održi vjere. Čim se dobavi vlade u Srbiji, odmetnu se od Bugara i pristade uz Grke. Simeona razljuti ta nevjera još više, jer bijaše zamijenio loša slugu za lošijega. Ali kako je već polazio na Carigrad, ne podje sam u Srbiju, nego pošlje onamo svoje vojvode Marmaisa i Sigricisa, da kazne buntovnika.

Dok je Simeon srećno ratovao pod zidinama Carigrada i snivao o budućem carstvu svojem, stiže čete njegove u Srbiji ljuta nevolja. Podupiran Grcima, a možda i hrvatskim knezom Tomislavom, dočeka Zaharija bugarsku vojsku i razbije ju do kraja. I bugarske vojvode Marmaiš i Sigricis biše zarobljeni. Zaharija dade im odrubiti glave, te ih pošlje u znakj svoje pobjede byzantskomu caru u Carigrad. Simeona kosnu se ta nesreća tako, da je malo zatim (9. studenoga 924.) sklopio mir s byzantskim carstvom i pohitao kući, da osveti svoju sramotu.

_____________________
* Panonski knez Kocel (u lat. spomenicima Chezil, Cozil, Chozil, Gozil), vjerni franački vazal, čija se oblast sterała sa središtem u Blatnom Gradu kod današnjega Blatnoga jezera u zapadnoj Ugarskoj, dakle u opsegu države Ludovika Njemačkoga, odnosno njegova sina Karlmana. Posljednja vijest o Kocelu zajamčena nam je godine 873., i to u jednom fragmentu pisma pape Ivana VIII., a kao mrtva spominje nam ga jedna isprava iz g. 876.-880., iz vremena Karlmanova. Kocel je dakle umro između 873. i 880., no о tom, gdje i kako je umro, ne zna se ni iz jednog izvora baš ništa, jer mu poslije 873. nestaje i traga.

** http://de.wikipedia.org/wiki/Kloster_Fulda

Ahelos > http://hr.wikipedia.org/wiki/Ahelos
Bitka kod Aheloja 20. 08. 917 > http://sh.wikipedia.org/wiki/Bitka_kod_Aheloja


1.   od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Studeni 23, 2012, 21:00:21 »


Vrativši se u Bugarsku, pozove preda se srbskoga kneževića Česlava, koga bijaše na svome dvoru odhranio, te ga uputi, da ide u Srbiju, gdje će zamijeniti neharnika Zahariju. Kneževiću Česlavu pridijeli car veliku bugarsku vojsku i nekoliko svojih vjernih vojvoda, kojima zapovijedi, da protjeraju Zahariju, ali da ne namjeste Česlava, nego da pretvore Srbiju u bugarsku pokrajinu.

Začuvši Zaharija, da se primiče velika bugarska vojska s Česlavom, a ne uzdajući se, da će i dalje srbska gospoda uza nj pristajati, ostavi svoju zemlju Bugarirna i pobježe u Hrvatsku, gdje ga je knez Tomislav gostoljubivo i bratski u svome dvoru primio.

Odanle nadaše se on, da će se kojom zgodom uz pripomoć Hrvata opet dobaviti svoje djedovine. Bugarska se vojska u to s Česlavom približi medjama srbske zemlje, te bugarske vojvode pozvaše srbske župane, da dodju k njima i da prime iz njihovih ruku novoga vladara Česlava. Srbska gospoda ne htjedoše izprva vjerovati Bugarirna; ali kad se vojvode zakleše, da im ne će ništa na žao učiniti, dodjoše na svoju žalost. Svikolici biše okovani u verige i zajedno s kraljevićem Česlavom poslani u Bugarsku na robiju. Sada tek provali bugarska vojska u Srbiju. Nesrećni narod, lišen svojih vodja, stradaše grozno; mnogo ga pogibe od mača, a što preostade, staro i mlado, bude odvedeno u bugarsko sužanjstvo. Srećom da je već za prijašnjih smutnja mnogo puka pobjeglo u susjedne hrvatske zemlje, naročito u Crvenu Hrvatsku. Zemlja srbska ljuto bi poharana te je priličila gotovoj pustoši, u kojoj je, kako se priča, ostalo jedva nešto preko petdeset ljudi (924.)

Srbija bijaše uništena. Ali kraj pogažene Srbije stajaše još moćna i svježa Hrvatska, jaka na kopnu i na moru kao nikad prije ni poslije. Hrvatski knez Tomislav primao je i zakriljivao srbske bjegunce, kao da je htio Simeonu pokazati, daga sene boji, pače da se želi s njime i ogledati. I Simeon se uvjeri, da mu se je pobiti s Hrvatskom, jer da inače ne će nikada postići svoga cilja. U to ime počne kupiti vojsku na Hrvate. Ako pobijedi Hrvate, pasti će i Carigrad, te će njegova vlast sezati od jadranskoga mora sve do onih mora, koja dijele Evropu od Azije.

Godine 925. polazila je bugarska vojska pod vojvodom Alogoboturom na Hrvate. Bilo joj je prevaliti kršne gore hrvatske, da se prikuči moru, gdje je bilo srce hrvatske države. Ali baš u tim neprohodnim gorama stiže bugarske čete zla kob. Tomislav dočeka Bugare u nepristupnim klancima, te ih razbije tako, da se je malo koji vratio domu svojemu. Još u kasnija stoljeća spominjahu grčki ljetopisci slavnu pobjedu hrvatsku, pače i ruski ljetopisac Nestor zabilježi taj znameniti dogadjaj ovim riječima:
"Simeon podje na Hrvate, i pobijedjen bi od Hrvatar".

Poraz u hrvatskim gorama bijaše za Simeona najveći udarac, jer se tim jedinim dogadjajem razbiše sve velike osnove njegove. Bugarska zvijezda poče tamniti, a k tome umrije 27. svibnja 927. i'sam car Simeon. Poslije smrti njegove, za njegova sina Petra propadaše Bugarska dnevice, dok nije napokon postala byzanstkom pokrajinom.

Pobjedom nad Bugarima sjedinio je knez Tomislav sve dosadanje velike i male oblasti hrvatske i srbske u jednu veliku državu, koja je obuhvatala sav narod hrvatski i srbski, a i sve latinske gradove uz morsku obalu (Dalmaciju). K tomu je Tomislav već odprije bio prijatelj i byzantskoga cara i rimskoga pape. Kao što se je Simeon iza pobjede na Aheloju dao ovjenčati carem Bugara, tako poželi sada i Tomislav, da si glavu okiti kraljevskom krunom i da se proglasi kraljem Hrvatske i Dalmacije.

Umah negdje iza, pobjede nad Bugarima pozvan bi sav narod hrvatski, da se nadje na okupu na Duvanjskom polju, gdje će biti veliki sabor (skupština). Doći će onamo bani i župani, doći će poslanici rimskoga pape, spljetski prvostolnik sa svojim područnicima, a i crveno-hrvatski i srbski veliki župani, koji su nedavno priznali Tomislava za starješinu. Knez Tomislav vjenčat će se za kralja svih Hrvata i uredit će se mnogi drugi poslovi.

Na urečeni dan prekrio je Duvanjsko polje silan narod, s oružjem u ruci, a razdijeljen po plemenima i rodovima. Eto već i kralja, gdje u svečanu provodu ide u crkvu.

-   Najprije ide sjajna kraljeva tjelesna straža u oklopima sa srebrnim i pozlaćenim šljemovima na glavi, sa štitom u jednoj ruci, a kopljem u drugoj.
-   Za njima dolazi svećenstvo slavenskoga i latinskoga obreda s užganim svijećama noseći takodjer krstove, sv. moći, i razne crkvene posude.
-   Zatim dolaze župani, načelnici gradova, upravitelji (kastelani) župnih i kraijevskih gradova, bani i knezovi raznih banovina i oblasti.
-   Na čelu im je dvorski župan, uz njega djed (maior dornus), dvorski kancelar ili biskup hrvatski, dvorski rizničar ili blagajnik,
-   župan mačonoša s kraljevskim mačem krstašem,
-   župan stjegonoša s kraljevskom zastavom,
-   župan kopljonoša s kraljevskim kopljem,
-   župan štitonoša s bogatim kraljevskim štitom,
-   župan peharnik ili vinotoč sa zlatnim peharom,
-   župan konjušnik sa zlatnim štapom,
-   župan ubrusar sa zlatnim vilicama,
-   župan posteljnik s bogato izvezenim jastukom, župan ključar ili vratar sa zlatnim ključem,
-   župan bravar i župan volar,
-   župan pisar,
-   župan sokolar,
-   župan tepčija;
ovih pet posljednjih nose po svoj prilici darove, kojima će kralj darivati svoj narod.

Napokon dolazi i kralj. Odjeven je u grimizne haljine, a opasan dragocjenim pasom. Ne ima na njem još ni plašta ni krune. U ruci nosi dragocjenu posudu s darovima za svećenika, koji će ga vjenčati i pomazati; kako prolazi kraj naroda, pada taj ničice i veselim uzklicama prekida dvorske častnike, koji pjevaju hvalospjev: "U zdravlje i slavu kraljevu" i "Na mnoga ljeta".

Pred crkvom čeka kralja više svećenstvo, papini poslanici s prvostolnikom spljetskim i drugim bisku pima, te vode kralja u crkvu. U sred crkve pita krunitelj narod, hoće li, da bude novi kralj zakonito krunjen. Kad narod odgovori, da hoće, odvede krunitelj svećenik kralja na jedno uzvišeno mjesto kraj žrtvenika, gdje je već namješteuo kraljevo prijestolje. Nakon priziva sv. Duha pozva krunitelj kralja, da na sveto evangjelje narodu i crkvi položi svečanu prisegu, a poslije primi sv. pričest. 'Zatim opasa krunitelj kralja posvećenim kraljevskim mačem, pomaza klečećega svetim uljem radosti, postavi mu obima rukama krunu na glavu, i dade mu u ruke kraljevsko žezlo kao šibiku pravde, kreposti i spasenja. Postavi ga napokon na prijestolje pravde "u ime otca i sina i svetoga duha" uz kratku molitvu "Da ga Bog ogradi i svojom i Duha svetoga silom, da mu ukrijepi mišice, da usadi u njegovo srce strah Božji i milost prema grešnicima, da ga sačuva neporočna u vjeri, a učini jaka branioca crkvenih zakona, da sudi svima ljudma pravedno, da brani uboge od sile i progona, i da bude dostojan carstva nebeskoga".

Iza molitve uze krunitelj sa stola, koji je stajao tik do prijestolja, cipele i plašt, predade ih rizničaru, a taj uz pripomoć komornika ogrnu plaštem kralja i obuje mu cipele. Sada ustade kralj i tri puta poklonivši se prema žrtveniku reče glasno: "Vavišnjih Bogu i na zemlji mir va čelovecjeh blagovolenije", pak sjede na prijestolje. Na to stupahu redomice podložnici kraljevi iz svih staleža pred prijestolje, da svomu gospodaru ljube ruke i skute njegovih posvećenih haljina. Napokon stupi na ambon (poviše mjesto pred oltarom) jedan odličniji svećenik, da odpjeva slavu Božju. Pjevalo se pak ovako:

"Slava Bogu na visini, a mir ljudima na nizini!
Slava i hvala Bogu, koji se smilova narodu,
te mu dade krunjena kralja.
Slava i hvala svetomu otcu papi rimskomu.
Slavai hvala svijetlomu i dobromu
kralju hrvatskomu (Tomislavu).
Slava i hvala i zdravlje.
Blago narodu, koji doživi taj veliki dan,
da vidi krunjena svoga kralja.
Blaženi dan novoga života naroda hrvatskoga.
Blaženi dan, koji Tebi kralju darova
vijenac vrh tjemena Tvoga.
Slava i hvala Bogu, koji Te uresi
kraljevskim znakovima.
Slava i hvala Bogu, koji Te prikaza. Narodu
Kao kralja velika i možna.
Čuvao te Bog u zdravlju na mnoga ljeta,
na slavu i sreću naroda!
Usliši Gospodi molitvu puka tvoga; usliši Gospodi!
Na mnoga ljeta, na mnoga ljeta, slnva i hvala i
zdravlje svijetlomu kralju hrvatskomu (Tomislavu)
i svijetloj kraljici i njegovoj djeci i njegovoj svojti.
Na mnoga ljeta slava i hvala i zdravljele!"

Poslije ovih hvalospjeva nadari kralj svoga krunitelja. Taj mu prvi čestita, a za njim svi glavni dostojanstvenici kraljevstva, dok narod (vojska) kliče: Na mnoga ljeta!

Sad izadju istim redom iz crkve. Kralj zajaši pripravljena konja, te na uzvišenijem mjestu stupi med narod (vojsku), pak zasjeće mačem na svečetiri strane svijeta za znak, da će braniti svoju kraljevinu od neprijatelja sa svih strana. Poslije toga dariva kralj narod (vojsku) sjajnom gostbom, a poglavice plemena i oblasti donose kralju razne darove.

Ovako po prilici proslavljeno bi krunisanje kralja Tomislava na Duvaujskom polju. I poslije toga svečanoga čina ostade narod još više dana na okupu. Novi kralj Hrvata milostivo je darivao svoje vjerne službenike, a poimence one junake, koji se proslaviše u bugarskom ratu. Kraj toga učini mnogo zadušbina, potvrdi mnoge povlastice i darovnice svojih predja i predšastnika, a ne zaboravi ni na svećeničke zborove i redovničke samostane, osobito na redovnike sv. Benedikta, kojih je već tada bilo mnogo u Hrvatskoj.

Napokon biše uredjene i prilike novo stečenih pokrajina i oblasti, ponamješteni bani i župani, a i razmještena neka plemena hrvatska u nove oblasti. Valjda bi tom prilikom još ustanovljeno, da bude kraljevska čast nasljedna u rodu kralja Tomislava, a kad ta porodica izumre, da pristoji hrvatskim banima birati novoga kralja i novu kraljevsku porodicu. Bani pak birat će se iz najodličnijih zadruga ovih šest plemena: Kačića, Kukara, Svačića, Čudomerića, Mogorovića i Šubića; a birat će ih dvanaest plemena bijelo-hrvatskih, koja su i dosad tvorila plemenstvo u kraljevstvu hrvatskom.

I poslije svečanoga krunisanja na Duvanjskom saboru bilo je kralju Tomislavu ratovati s Bugarima, da obrani srbsku braću od njihova tlačenja . Rat trajaše još dvije tri godine; no napokon se umiješa- rimski papa, te dokrajči taj zlokobni rat. On pošalje god. 927. svoje poslanike, biskupa Madalberta i `svijetloga vojvodu od Kume, po imenu Ivana, u naše krajeve, te oni izradiše, da je kralj Tomislav utanačio mir s bugarskim carem Petrom' Simeonovićem. Uslovi mira nijesu poznati, ali je izvjestno, da iza toga mira nije nikad više bilo krvi izmedju rodjene braće hrvatske i bugarske.

Malo vremena iza mira s Bugarskom umre i Tomislav, prvi kralj hrvatski. Kako i gdje je umro, ne znamo; a ne znamo ni to, gdje su sahranjeni ostatci utemeljitelja hrvatske države.

___________________

Pitanje:

-   Kako se zvala žena kralja Tomislava i majka kneginje Jelene († 976)
-   Koliko godina je Jelena bila stara kada je umrla (43?) ?



2.   od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!