Šime Mazzura
Kad je Dežman prihvatio uređivanje "Obzora", od starijih je obzoraša bio jedino aktivan
Šime Mazzura, onda praktično vlasnik Dioničke tiskare i Obzora, posve apartna ličnost u tadašnjem Zagrebu.
Daroviti sirotinjski sin,
starinom pravoslavnoga roda, iz Tisna na Murteru (rođ. 1840) mukotrpno se školovao na gimnazijama u Splitu, Dubrovniku i Zadru pa je maturirao tek u 22. godini. Zahvatio ga je entuzijazam narodnog preporoda u Dalmaciji. Nodilo je svoga đaka, koji savršeno
piše talijanski kao i hrvatski, doveo u redakciju "Il Nazionale" gdje mu je povjerio referadu o hrvatskim, točnije zagrebačkim prilikama, premda Mazzura u Zagrebu nikad nije boravio. Članci su zapaženi pa kako su daroviti publicisti bili i onda rijetkost,
Perkovac ga je pozvao u redakciju "Pozora" da izvjtšćuje o talijanskom novinstvu. U isto je vrijeme Mazzura postao dopisnik tršćanskog "Il Tempa" i milanske "Perseveranze", listova sklonih Slavenima. Onda je takav publicistički rad bio velika stvar. Ambiciozan, snalažljiv, usporedo zapisan na pravo,
ušao je i u Narodnu stranku i sudjelovao u svim njezinim akcijama.
Zbog svoga je novinarskog rada isključen iz Pravoslavne akademije.
Pošao je u Graz gdje je
kao Strossmayerov stipendist svtšio pravo. Vratio se u Zagreb,
ušao u kancelariju Mrazovića, postao urednik "Pozora"
i bio osuđen na mjesec dana zatvora. S njegovom je osudom i "Pozor" bio zabranjen. Kad je Rauch oboren, Mazzura je već doktor prava. Usidrio se u Zagrebu. Otad ga nije više napustao.
Bio je prvi intelektualac iz Dalmacije koji je postao istaknuta ličnost u Zagrebu i tu ostao. Dok vodstvo Narodne stranke tjera "visoku politiku", Mazzura se laća praktičnog rada. Godine 1871. smislio je plan i u nekoliko mjeseci već uspio osnovati Dioničku tiskaru
kao privredno poduzeće koje će financirati stranku i njezinu štampu. Tiskara postaje nakladnik "Pozora", "Obzora" i "Vienca", pokretna snaga političko-publicističkih i kulturno-književnih akcija.
Tokom trideset godina Mazzura je njihov nevidljivi, stvarni rukovodilac i kontrolor.
Javnosti je bio vidljiv kao narodni zastupnik i odvjetnik. Znao je srediti i svoj privatni život.
Kao političar, a i odvjetnik. bio je u političkim stvarima nesebičan, no političkim je utjecajem
postao odvjetnik i zagrebačke gradske općine i zagrebačke nadbiskupije premda je ova politički u opreci sa Strossmayerovom Narodnom strankom. Stekao je i lijep imetak. Pored svih kriza, Dionička tiskana, s monopočom štampanja izdanja Matice i Akademije, nikad nije pasivna premda pod režimom Khuen-Héderváryja mora zbog Obzora plaćati velike globe. Mazzura je ličnu poziciju u stranci odmah u početku učvrstio
kao zet Edvarda Vrbančića*, prvog izdavača "Pozora". Vrbančić je redovno bio u opreci s vodstvom stranke koje ga se boji zbog prenagle, svadljive ćudi.
Po temperamentu je Mazzura bio donekle srodan tastu. Umio je ostati po strani od ličnih nadmetanja i spletaka u vodstvu, ali znao u odlućnim momentima planuti hladnim gnjevom i neuvijeno kresati svoje mišljenje.
I on je prošao "Mrazovićevu školu" i naučio njezinę trikove, stvarati busije. ali održavati poziciju. Možda i zato, što je imao dara za ekonomske kombinacije - držao je u šahu ostale. Dionićku tiskaru otpočetka je povezao s Eskomptnom bankom i njezinim direktorom
Franjom Švrljugom. Obojica su se sami svojom sposobnošću vinuli na položaje, obojica su bili poslovni ljudi, nimalo sentimentalni.
Početkom stoljeća srodile su se obitelji Mazzura i Švrljuge; unučad prvih obzoraša Vrbančića i Mrazovića vlasnici su većine akcija Dioničke tiskare. Kad je
Dežman preuzeo "Obzor", list i tiskara bili su obiteljsko poduzeće.
Tada je Šime Mazzura već obzoraški patrijarh. Lično se distancira od dnevne politike.
Milan Grlović, pronicljivi promatrač ljudi, prilično je točno karakterizirao visokog, suhonjavog, žilavog starca,
izrazite dinarske lubanje, s hladnim, lijepim i prodornim zjenama, koji je još, ne tajeći to,
pasao oči na ženskoj mladeži:
- "Kadgod s njim govorim, moram se diviti njegovoj verziranosti, bistrini i shvaćanju. Velika je šteta da ovakav čovjek ne stoji na odgovarajućem mjestu jer takvih imamo vrlo malo. No odvjetničko-novčani poslovi njega su odvratili od javnog poprišta. Može mu se prigovoriti odvjetnićka nedosljednost, ali mu se ne može poricati da osjeća patriotski. Nekoć bijaše žešći i zato nesnosniji. Sad je prekipio pa bi nam bio od velike koristi".
Frano Supilo ga je smatrao jedinim pozitivnim čovjekom među zagrebačkim političarima. Jedino je s njim stajao u vezi i surađivao u mjesecima bune 1903. godine.
Šime Mazzura umro je 14. 12. 1918. Preživio je glavne antagoniste, i Josipa Franka, i Nikolu Tomašića, i Khuen-Hedervaryja. S Mazzurom je nestao posljednji obzoraš.
