Franz Bach: Povijest Otočke pukovnije(Otočaner Regiments-Geschichte, prijevod s njemačkoga iz 1854.)
O Povijesti Otočke pukovnije i njenu autoru Trenutak kad je upravni satnik Franz Bach počeo pisati svoju Povijest Otočke pukovnije, možemo nazvati "povijesnim" iz više razloga. U Habsburškoj Monarhiji, koja je s oko 40 milijuna stanovnika bila najveća europska država poslije Rusije, još uvijek je trajalo izvanredno stanje zbog revolucionarnih događaja 1848. i 1849. godine. Donošenjem silvestarskog patenta krajem 1851. godine, Bečki dvor se opredijelio za neoapsolutizam i tako još za jedno desetljeće produljio vladavinu koja se temeljila na "stajaćoj vojsci vojnika, sjedećoj vojsci činovnika, klečećoj vojsci svećenika i puzećoj vojsci doušnika." (1) Takozvani Metternichov sustav zamijenjen je novim, nazvanim po ministru unutrašnjih poslova Alexanderu Bachu. U vanjsko-političkom pogledu Austrija je još uvijek bila uvjerena kako i dalje svira prvu violinu u "europskom koncertu", ali je status europske sile prvog reda ubrzo izgubila izbijanjem Krimskoga rata (1853.-1856.). Svojom "mobiliziranom neutralnošću" zapravo je odmogla svim zaraćenim stranama, odnosno utra put predstojećem talijanskom i njemačkom ujedinjenju 1866., odnosno 1871. godine. Nije se samo Habsburška Monarhija nalazila na pragu novih prekretnica. Nedugo nakon što je preživio atentat, njen mladi vladar car Franjo Josip I. zaručio se na svom 23. rođendanu za svoju petnaestogodišnju bavarsku sestričnu Elizabetu, "Sisi". Raskošna svadba mladog para uslijedila je osam mjeseci kasnije u travnju 1854. godine, dakle iste godine kad je
Franz Bach dovršio svoj rukopis i predao ga za objavljivanje.
Hrvatska pomoć dinastiji Habsburg tijekom spomenutih revolucionarnih događaja, na veliko razočarenje vodećih političkih krugova u Hrvatskoj nije bila nagrađena toliko priželjkivanim ujedinjenjem hrvatskih zemalja. Političke volje nije manjkalo ni u njenim civilnim i krajiškim dijelovima, a niti u Dalmaciji, ali je zato spriječeno svako demokratsko djelovanje predstavničkih političkih tijela. Beč je tek načelno priznao jedinstvo cjelokupnog područja Kraljevine Hrvatske, dodijelivši banu josipu Jelačiću naslov vrhovnog kapetana Hrvatske i Slavonije, te guvernera i zapovijedajućeg generala u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. U teritorijalnom i administrativnom pogledu jedino je grad Zagreb 1852. godine doživio svoje ujedinjenje spojanjem Gradeca, Kaptola i okolnih općina.
Vojna krajina je od 1849. godine pa nadalje uživala status zasebne krunske zemlje Monarhije. Novi Temeljni krajiški zakon iz svibnja 1850. godine jamčio je krajišnicima doduše pravo uživanja punog vlasništva nad svojim zemljištem, ali ipak nije uspio zatomiti činjenicu da se vojnik-seljak u Vojnoj krajini nalazio u lošijem položaju od oslobođenih kmetova na području Monarhije. Krajina je ušla u zadnju, dezintegracijsku fazu svog višestoljetnog postojanja. Najprije je 1851. godine ukinuta Erdeljska krajina, uslijedilo je zatim 1869. razvojačenje Varaždinske krajine i dvije godine kasnije njeno ujedinjenje s Banskom Hrvatskom.
Ostatak Hrvatsko-slavonske krajine, uključujući Otočku pukovniju, razvojačen je 1873. i sjedinjen s maticom zemljom 1881. godine.
Dok je Vojna krajina komad po komad nestajala, postupno se povećavao broj publikacija koje su njoj, kao središnjoj temi, bile posvećene. U monografskoj seriji statističkih i topografskih opisa pojedinih dijelova Habsburške Monarhije, vojni pisac
Johann Demian objavio je prvi 1806., 1807. i 1810. zasebne sveske vezane za Vojnu krajinu.(2) Statističar i visoki dužnosnik Dvorskog ratnog vijeća Carl Bernhard von Hietzinger objavljuje između 1817. i 1823. monografiju u tri toma sa statističkim i topografskim podacima koji su se odnosili samo na Vojnu krajinu. (3) Ravnatelj škola Karlovačkog generalata
Franjo Frass objavio je 1830. i 1835. godine dvije knjige koje su nudile statistički i topografski pregled Karlovačke krajine.(4) Iako je svaki od spomenuta tri autora uvrstio kratku povijesnu kronologiju u svoju publikaciju,
Franz Bach je bio prvi koji je svoj rad u cijelosti posvetio povijesnom razvoju Otočke pukovnije.(5) Da je time zapravo slijedio tadašnji duh vremena može se to iščitati iz činjenice da je 1850. na poticaj Ivana Kukuljevića Sakcinskog
utemeljeno prvo društvo povjesničara u Hrvatskoj (Družtvo za jugoslavensku povčstnicu i starine), koje je već naredne godine počelo izdavati prvi povijesni časopis (Arkiv za povčstnicu jugoslavensku) te da je 1854. u Beču osnovan
Institut za austrijska povijesna istraživanja (Institut fur österreichische Geschichtsforschung). Franz Bach nije bio povjesničar po struci, niti se može sa sigurnošću ustvrditi da je bio član spomenutog društva.
U postojećoj literaturi se o Franzu Bachu, na žalost, vrlo malo može doznati. Čak i dosad najopširnija natuknica u Hrvatskom biografskom leksikonu navodi samo godinu rođenja i godinu smrti.(6) Doduše, Bach sebe spominje na nekoliko mjesta u trećem licu u Povijesti Otočke pukovnije,
ali ni ti podatci nisu dovoljni za rekonstruiranje njegova životopisa. No, zato nam, na svu sreću, još uvijek stoji na raspolaganju službena dokumentacija vojno-krajiške uprave, pohranjena u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i u Ratnom arhivu u Beču. Prema podatcima iz te dokumentacije
Franz Bach je rođen 1793. u Jezeranama u Ogulinskoj pukovniji
kao sin vojnog nadliječnika. Službovanje je započeo 1. ožujka 1809. kao stožerni pisar u istoj pukovniji, a od 1. lipnja kao furir. Kad su Banska i Karlovačka krajina poslije Schönbrunnskog mira (14. listopada 1809.) pripale Ilirskim pokrajinama,
on je svoju vojnu karijeru nastavio pod francuskim zapovjedništvom, stekavši 25. veljače 1813. čin pobočnog časnika (adjudant sous-officier). Nakon što su obje krajine ponovno inkorporirane u Habsburšku Monarhiju, Bach je svoju službu nastavio pod austrijskom vlašću: od 13. prosinca 1813. je zastavnik u Ogulinskoj pukoviji, od 16. svibnja 1815. s istim činom u Otočkoj pukovniji, a 12. lipnja 1821. unaprijeđen je u upravnog potporučnika i premješten u Učku pukovniju. U Otočku pukovniju se definitivno vraća sredinom travnja 1827. godine, gdje su uslijedila unaprijeđenja u upravnog natporučnika početkom svibnja 1830., odnosno u upravnog satnika 28. lipnja 1840. (7)
Umirovljen je s činom bojnika 18. listopada 1851. , no to nije bio kraj njegove karijere jer ga vojni šematizmi spominju kao
vojnog sudca Senja 1855. i 1856. godine.(8)
Franz Bach se dva puta ženio. Prvi brak sklopio je kao mladi furir 11. veljače 1812. godine, dakle još za vrijeme francuske vladavine. Njegova izabranica
Antonia bila je
kći učitelja Martina Sreberniaka.
- Najstariji sin Georg rođen je 15. travnja 1813., zatim
- Franz 1. rujna 1814.,
- Josef 19. ožujka 1816.,
- Michael 12. rujna 1819., te
- kći Anna 20. kolovoza 1822. Godine (9).
- Za najmlađu
kći Franciku nije bilo moguće ustvrditi datum rođenja.
Bach u svojoj knjizi nigdje ne spominje svoju obitelj. On doduše navodi glavnog vojnog ubirača vinarije ]osefa Bacha, vrlo vjerojatno je to bio njegov treći sin, ali zasad to nije bilo moguće potvrditi. (10) No, Bach nam ipak otkriva tužnu sudbinu
kćerke Anne, navodeći da je u
kapeli u Korenici 1829. "sahranjena kćer natporučnika Bacha". (11)
Bachova supruga Antonia umrla je 2. travnja 1844. u Otočcu. (12)
Upravni satnik sklopio svoj
drugi brak, oženivši se
Julianom (iz prvog braka imala je kćer Katarinu). Kad se to dogodilo, nije bilo moguće ustvrditi.
Franz Bach je preminuo u Otočcu 3. veljače 1868., a njegova druga supruga 29. rujna 1869.(13) Dakle, sve ono važno u životu jednoga čovjeka Bachu se dogodilo u regiji Gackoj. U ostavinskom zapisniku Otočke pukovnije spominju se samo prva tri sina, po čemu se može zaključiti da su Michael i Francika najvjerojatnije negdje između 1844. i 1868. umrli. Sudbine sinova Georga i Franza ml. ostale su za razliku od toga dobro dokumentirane u arhivskoj građi. Oni su krenuli očevim stopama i ostvarili slične karijere u vojno-krajiškoj upravi.
Georg je umro 21. veljače 1872. kao umirovljeni bojnik
u Gospiću, a njegov brat
Franz ml. , također kao umirovljeni bojnik, umro je
2. siječnja 1898. u Samoboru. (14)
Kvalifikacijski izvještaj (Conduite-Liste) iz 1851. godine, kojeg je potpisao njegov pretpostavljeni - general-bojnik Daniel Ritter, donosi glavne "službeno utvrđene" karakterne osobine Franza Bacha. (15) Ocijenjen je kao uljudna, ozbiljna, mirna i dobroćudna osoba s "dobrim duhovnim sposobnostima", koji je
njemački i hrvatski dobro govorio i pisao, dok je francuskim jezikom samo prosječno vladao. Prema pretpostavljenima se odnosio susretljivo, prema njemu ravnima iskreno, a prema podređenima pravedno i dobrohotno. Smatralo se da je bio vrlo sposoban za upravnu službu, obavljajući je spretno, marljivo i uspješno. Bio je toliko
zaslužan za kulturu i školstvo u Otočkoj pukovniji da ga je zapovjedništvo nagradilo osobnim dodatkom (personalzulage) na plaću. Iako se u izvještaju navodi da Franz Bach nikad nije "služio pred neprijateljima" i da nije stekao posebne zasluge u ratu, on sam u svojoj knjizi detaljno opisuje događaje u rujnu 1813. kad je "pisac ove Povijesti" kao pripadnik
2. otočke bojne pod francuskim stijegom stigao na talijansko ratište i zapravo jedva izbjegao vatreno krštenje u prijetećoj konfrontaciji s tamošnjim austrijskim snagama. (16) Kakav je trag ostavio taj događaj na njegovo sjećanje možemo iščitati iz toga što je u čitavoj knjizi to jedini opis događaja u kojem svoje sudjelovanje opisuje u prvom licu množine, dakle kao aktivni sudionik a ne kao pripovijedajući promatrač.
___________________________
1 Brigitte Hamann: Elisabeth. Kaiserin wider Willen, Beč, Munchen, 1997.2, str. 19.
2 Johann Demian: Darstellung der Österreichischen Monarchie nach den neuesten statistischen Beziehungen, koj. 4, Beč,1806.; Isti: Statistische Darstellung der Illyrischen Provinzen, Wien, 1810.
3 Carl Bernhard von Hietzinger: Statistik der österreichischen Militär-Gränze, knj. 3, Beč, 1817. 23.
4 Franz Julius Frass: Merkwürdigkeiten oder histarisch statistisch topographische Beschreibung der Karlstadter Militärgrenze. Ein nüitzliches Lesebuch zur Kenntniss dieses Landes für die Jugend des ösrerretchischen Kaiserstaates, Karlovac, 1830.; Isti: VollstäindigeTopographie der Karlstädter Militärgrenze mit besonderer Rücksicht auf die Beschreibung der Schlösser, Ruinen, Inskriptionen und andern dergieichen Uberbleibseln von Antiquitaten nach eigenerAnschauung und aus den zuverlässigsten Quellen dargestellt für Reisende, und zur Forderung derVaterlandsliebe, Zagreb, 1835. Godine 1988. objavljen je u Gospiću prijevod druge Frassove knjige pod naslov: Topografija Karlovačke vojne krajine. Mjestopis iz godine 1835.
5 Dvije godine ranije ista je učinio upravni satnik Ogulinske pukovnije Paul Kussan. Paul Kussan: Kurzgefafšte Geschichte des Oguliner dritten National Grenz Infanterie Regimems, Beč, 1852.
6 Hrvatski biografski leksikon, sv.ABi, Zagreb, 1983.
7 Österreichisches Staatsarchiv (OStA), Kriegsarchiv, (KA), Otocaner Granz Regiment No 2 Conduite-Liste Für das Jahr 1851.;
Hrvatski državni arhiv (HDA), 440. Otočka pukovnija, Monath-Tabelle 1827-1828,Transferirungs-Liste dd 30.6.1827.
8 Militär-Schematismus, Beč. 1855.- 1856.
9 HDA. 440. Otačka pukovnija. Monath-Tabelle 1827-1828. Transferirungs-Lste dd 30.6. 1827.
10 Vidi str. 138.
II Vidi str. 240.
12 HDA. 440. Otočka pukovnija, knj. 8 Ottochaner Grenz Regiment Verlassenschafts-Protocoll
13 Idem.
14 ÖStA. KA. Gruppe 1-1/7,Verzeichnis der Stabsofficiere 1815-1900.I. Band A-F
15 ÖStA. KA. Otocaner Granz Regiment No 2 Conduite-Liste Für das Jahr 1851.
16 Vidi str. 16;-167.
1. od 2
