CRO-eu.com
Prosinac 15, 2017, 13:50:36 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Franz Bach: Povijest Otočke pukovnije  (Posjeta: 17399 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« : Studeni 07, 2011, 14:22:11 »


Franz Bach: Povijest Otočke pukovnije

(Otočaner Regiments-Geschichte, prijevod s njemačkoga iz 1854.)



O Povijesti Otočke pukovnije i njenu autoru

Trenutak kad je upravni satnik Franz Bach počeo pisati svoju Povijest Otočke pukovnije, možemo nazvati "povijesnim" iz više razloga. U Habsburškoj Monarhiji, koja je s oko 40 milijuna stanovnika bila najveća europska država poslije Rusije, još uvijek je trajalo izvanredno stanje zbog revolucionarnih događaja 1848. i 1849. godine. Donošenjem silvestarskog patenta krajem 1851. godine, Bečki dvor se opredijelio za neoapsolutizam i tako još za jedno desetljeće produljio vladavinu koja se temeljila na "stajaćoj vojsci vojnika, sjedećoj vojsci činovnika, klečećoj vojsci svećenika i puzećoj vojsci doušnika." (1) Takozvani Metternichov sustav zamijenjen je novim, nazvanim po ministru unutrašnjih poslova Alexanderu Bachu. U vanjsko-političkom pogledu Austrija je još uvijek bila uvjerena kako i dalje svira prvu violinu u "europskom koncertu", ali je status europske sile prvog reda ubrzo izgubila izbijanjem Krimskoga rata (1853.-1856.). Svojom "mobiliziranom neutralnošću" zapravo je odmogla svim zaraćenim stranama, odnosno utra put predstojećem talijanskom i njemačkom ujedinjenju 1866., odnosno 1871. godine. Nije se samo Habsburška Monarhija nalazila na pragu novih prekretnica.  Nedugo nakon što je preživio atentat, njen mladi vladar car Franjo Josip I. zaručio se na svom 23. rođendanu za svoju petnaestogodišnju bavarsku sestričnu Elizabetu, "Sisi". Raskošna svadba mladog para uslijedila je osam mjeseci kasnije u travnju 1854. godine, dakle iste godine kad je Franz Bach dovršio svoj rukopis i predao ga za objavljivanje.

Hrvatska pomoć dinastiji Habsburg tijekom spomenutih revolucionarnih događaja, na veliko razočarenje vodećih političkih krugova u Hrvatskoj nije bila nagrađena toliko priželjkivanim ujedinjenjem hrvatskih zemalja. Političke volje nije manjkalo ni u njenim civilnim i krajiškim dijelovima, a niti u Dalmaciji, ali je zato spriječeno svako demokratsko djelovanje predstavničkih političkih tijela. Beč je tek načelno priznao jedinstvo cjelokupnog područja Kraljevine Hrvatske, dodijelivši banu josipu Jelačiću naslov vrhovnog kapetana Hrvatske i Slavonije, te guvernera i zapovijedajućeg generala u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. U teritorijalnom i administrativnom pogledu jedino je grad Zagreb 1852. godine doživio svoje ujedinjenje spojanjem Gradeca, Kaptola i okolnih općina. Vojna krajina je od 1849. godine pa nadalje uživala status zasebne krunske zemlje Monarhije. Novi Temeljni krajiški zakon iz svibnja 1850. godine jamčio je krajišnicima doduše pravo uživanja punog vlasništva nad svojim zemljištem, ali ipak nije uspio zatomiti činjenicu da se vojnik-seljak u Vojnoj krajini nalazio u lošijem položaju od oslobođenih kmetova na području Monarhije. Krajina je ušla u zadnju, dezintegracijsku fazu svog višestoljetnog postojanja. Najprije je 1851. godine ukinuta Erdeljska krajina, uslijedilo je zatim 1869. razvojačenje Varaždinske krajine i dvije godine kasnije njeno ujedinjenje s Banskom Hrvatskom. Ostatak Hrvatsko-slavonske krajine, uključujući Otočku pukovniju, razvojačen je 1873. i sjedinjen s maticom zemljom 1881. godine.

Dok je Vojna krajina komad po komad nestajala, postupno se povećavao broj publikacija koje su njoj, kao središnjoj temi, bile posvećene. U monografskoj seriji statističkih i topografskih opisa pojedinih dijelova Habsburške Monarhije, vojni pisac

Johann Demian objavio je prvi 1806., 1807. i 1810. zasebne sveske vezane za Vojnu krajinu.(2) Statističar i visoki dužnosnik Dvorskog ratnog vijeća Carl Bernhard von Hietzinger objavljuje između 1817. i 1823. monografiju u tri toma sa statističkim i topografskim podacima koji su se odnosili samo na Vojnu krajinu. (3) Ravnatelj škola Karlovačkog generalata Franjo Frass objavio je 1830. i 1835. godine dvije knjige koje su nudile statistički i topografski pregled Karlovačke krajine.(4) Iako je svaki od spomenuta tri autora uvrstio kratku povijesnu kronologiju u svoju publikaciju, Franz Bach je bio prvi koji je svoj rad u cijelosti posvetio povijesnom razvoju Otočke pukovnije.(5) Da je time zapravo slijedio tadašnji duh vremena može se to iščitati iz činjenice da je 1850. na poticaj Ivana Kukuljevića Sakcinskog utemeljeno prvo društvo povjesničara u Hrvatskoj (Družtvo za jugoslavensku povčstnicu i starine), koje je već naredne godine počelo izdavati prvi povijesni časopis (Arkiv za povčstnicu jugoslavensku) te da je 1854. u Beču osnovan Institut za austrijska povijesna istraživanja (Institut fur österreichische Geschichtsforschung). Franz Bach nije bio povjesničar po struci, niti se može sa sigurnošću ustvrditi da je bio član spomenutog društva.

U postojećoj literaturi se o Franzu Bachu, na žalost, vrlo malo može doznati. Čak i dosad najopširnija natuknica u Hrvatskom biografskom leksikonu navodi samo godinu rođenja i godinu smrti.(6) Doduše, Bach sebe spominje na nekoliko mjesta u trećem licu u Povijesti Otočke pukovnije, ali ni ti podatci nisu dovoljni za rekonstruiranje njegova životopisa. No, zato nam, na svu sreću, još uvijek stoji na raspolaganju službena dokumentacija vojno-krajiške uprave, pohranjena u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i u Ratnom arhivu u Beču. Prema podatcima iz te dokumentacije Franz Bach je rođen 1793. u Jezeranama u Ogulinskoj pukovniji kao sin vojnog nadliječnika. Službovanje je započeo 1. ožujka 1809. kao stožerni pisar u istoj pukovniji, a od 1. lipnja kao furir. Kad su Banska i Karlovačka krajina poslije Schönbrunnskog mira (14. listopada 1809.) pripale Ilirskim pokrajinama, on je svoju vojnu karijeru nastavio pod francuskim zapovjedništvom, stekavši 25. veljače 1813. čin pobočnog časnika (adjudant sous-officier). Nakon što su obje krajine ponovno inkorporirane u Habsburšku Monarhiju, Bach je svoju službu nastavio pod austrijskom vlašću: od 13. prosinca 1813. je zastavnik u Ogulinskoj pukoviji, od 16. svibnja 1815. s istim činom u Otočkoj pukovniji, a 12. lipnja 1821. unaprijeđen je u upravnog potporučnika i premješten u Učku pukovniju. U Otočku pukovniju se definitivno vraća sredinom travnja 1827. godine, gdje su uslijedila unaprijeđenja u upravnog natporučnika početkom svibnja 1830., odnosno u upravnog satnika 28. lipnja 1840. (7) Umirovljen je s činom bojnika 18. listopada 1851. , no to nije bio kraj njegove karijere jer ga vojni šematizmi spominju kao vojnog sudca Senja 1855. i 1856. godine.(8)

Franz Bach se dva puta ženio. Prvi brak sklopio je kao mladi furir 11. veljače 1812. godine, dakle još za vrijeme francuske vladavine. Njegova izabranica Antonia bila je kći učitelja Martina Sreberniaka.

- Najstariji sin Georg rođen je 15. travnja 1813., zatim
- Franz 1. rujna 1814.,
- Josef 19. ožujka 1816.,
- Michael 12. rujna 1819., te
- kći Anna 20. kolovoza 1822. Godine (9).
- Za najmlađu kći Franciku nije bilo moguće ustvrditi datum rođenja.

Bach u svojoj knjizi nigdje ne spominje svoju obitelj. On doduše navodi glavnog vojnog ubirača vinarije ]osefa Bacha, vrlo vjerojatno je to bio njegov treći sin, ali zasad to nije bilo moguće potvrditi. (10) No, Bach nam ipak otkriva tužnu sudbinu kćerke Anne, navodeći da je u kapeli u Korenici 1829. "sahranjena kćer natporučnika Bacha". (11) Bachova supruga Antonia umrla je 2. travnja 1844. u Otočcu. (12)

Upravni satnik sklopio svoj drugi brak, oženivši se Julianom (iz prvog braka imala je kćer Katarinu). Kad se to dogodilo, nije bilo moguće ustvrditi. Franz Bach je preminuo u Otočcu 3. veljače 1868., a njegova druga supruga 29. rujna 1869.(13) Dakle, sve ono važno u životu jednoga čovjeka Bachu se dogodilo u regiji Gackoj. U ostavinskom zapisniku Otočke pukovnije spominju se samo prva tri sina, po čemu se može zaključiti da su Michael i Francika najvjerojatnije negdje između 1844. i 1868. umrli. Sudbine sinova Georga i Franza ml. ostale su za razliku od toga dobro dokumentirane u arhivskoj građi. Oni su krenuli očevim stopama i ostvarili slične karijere u vojno-krajiškoj upravi. Georg je umro 21. veljače 1872. kao umirovljeni bojnik u Gospiću, a njegov brat Franz ml. , također kao umirovljeni bojnik, umro je 2. siječnja 1898. u Samoboru. (14)

Kvalifikacijski izvještaj (Conduite-Liste) iz 1851. godine, kojeg je potpisao njegov pretpostavljeni - general-bojnik Daniel Ritter, donosi glavne "službeno utvrđene" karakterne osobine Franza Bacha. (15) Ocijenjen je kao uljudna, ozbiljna, mirna i dobroćudna osoba s "dobrim duhovnim sposobnostima", koji je njemački i hrvatski dobro govorio i pisao, dok je francuskim jezikom samo prosječno vladao. Prema pretpostavljenima se odnosio susretljivo, prema njemu ravnima iskreno, a prema podređenima pravedno i dobrohotno. Smatralo se da je bio vrlo sposoban za upravnu službu, obavljajući je spretno, marljivo i uspješno. Bio je toliko zaslužan za kulturu i školstvo u Otočkoj pukovniji da ga je zapovjedništvo nagradilo osobnim dodatkom (personalzulage) na plaću. Iako se u izvještaju navodi da Franz Bach nikad nije "služio pred neprijateljima" i da nije stekao posebne zasluge u ratu, on sam u svojoj knjizi detaljno opisuje događaje u rujnu 1813. kad je "pisac ove Povijesti" kao pripadnik 2. otočke bojne pod francuskim stijegom stigao na talijansko ratište i zapravo jedva izbjegao vatreno krštenje u prijetećoj konfrontaciji s tamošnjim austrijskim snagama. (16) Kakav je trag ostavio taj događaj na njegovo sjećanje možemo iščitati iz toga što je u čitavoj knjizi to jedini opis događaja u kojem svoje sudjelovanje opisuje u prvom licu množine, dakle kao aktivni sudionik a ne kao pripovijedajući promatrač.

___________________________
 1 Brigitte Hamann: Elisabeth. Kaiserin wider Willen, Beč, Munchen, 1997.2, str. 19.
 2 Johann Demian: Darstellung der Österreichischen Monarchie nach den neuesten statistischen Beziehungen, koj. 4, Beč,1806.; Isti: Statistische Darstellung der Illyrischen Provinzen, Wien, 1810.
 3 Carl Bernhard von Hietzinger: Statistik der österreichischen Militär-Gränze, knj. 3, Beč, 1817. 23.
 4 Franz Julius Frass: Merkwürdigkeiten oder histarisch statistisch topographische Beschreibung der Karlstadter Militärgrenze. Ein nüitzliches Lesebuch zur Kenntniss dieses Landes für die Jugend des ösrerretchischen Kaiserstaates, Karlovac, 1830.; Isti: VollstäindigeTopographie der Karlstädter Militärgrenze mit besonderer Rücksicht auf die Beschreibung der Schlösser, Ruinen, Inskriptionen und andern dergieichen Uberbleibseln von Antiquitaten nach eigenerAnschauung und aus den zuverlässigsten Quellen dargestellt für Reisende, und zur Forderung derVaterlandsliebe, Zagreb, 1835. Godine 1988. objavljen je u Gospiću prijevod druge Frassove knjige pod naslov: Topografija Karlovačke vojne krajine. Mjestopis iz godine 1835.
 5 Dvije godine ranije ista je učinio upravni satnik Ogulinske pukovnije Paul Kussan. Paul Kussan: Kurzgefafšte Geschichte des Oguliner dritten National Grenz Infanterie Regimems, Beč, 1852.
 6 Hrvatski biografski leksikon, sv.ABi, Zagreb, 1983.
 7 Österreichisches Staatsarchiv (OStA), Kriegsarchiv, (KA), Otocaner Granz Regiment No 2 Conduite-Liste Für das Jahr 1851.;
Hrvatski državni arhiv (HDA), 440. Otočka pukovnija, Monath-Tabelle 1827-1828,Transferirungs-Liste dd 30.6.1827.
 8 Militär-Schematismus, Beč. 1855.- 1856.
 9 HDA. 440. Otačka pukovnija. Monath-Tabelle 1827-1828. Transferirungs-Lste dd 30.6. 1827.
10 Vidi str. 138.
II Vidi str. 240.
12 HDA. 440. Otočka pukovnija, knj. 8 Ottochaner Grenz Regiment Verlassenschafts-Protocoll
13 Idem.
14 ÖStA. KA. Gruppe 1-1/7,Verzeichnis der Stabsofficiere 1815-1900.I. Band A-F
15 ÖStA. KA. Otocaner Granz Regiment No 2 Conduite-Liste Für das Jahr 1851.
16 Vidi str. 16;-167.
1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #1 : Studeni 07, 2011, 14:23:32 »


Franz Bach je pripadao vojno-krajiškoj upravi Otočke pukovnije, ne i njenoj vojnoj postrojbi (Feldstand). Upravni časnici su bili časnici s vojnim statusom (charakterisirte Offiziere), što je podrazumijevalo da imaju vojni čin, nose odoru i napreduju na način uobičajen u vojsci. No, njihov je čin u odnosu na isti čin časnika vojne postrojbe bio mlađeg, tj. nižeg stupnja časti. Bach je kao upravni satnik vodio sve policijske, političke i gospodarske poslove Otočke pukovnije, koji nisu izrazito pripadali financijama ili pravosuđu. Nadzirao je dakle područje s površinom od 49 austrijskih kvadratnih milja (2832 km-) i oko 70.000 stanovnika. Upravni su se časnici osobito trebali brinuti za unapređivanje ratarstva, manufakture, stočarstva, svilarstva, pčelarstva i svih ostalih grana gospodarske djelatnosti. Jedna od njihovih glavnih zadaća bilo je vođenje glavnog djelovodnika (Haupt-Exhibiten-Protokol) u upravnoj kancelariji, gdje su se svakodnevno zabilježavali tekući pristigli predmeti te vođena briga za arhiv pukovnije. Da se dužnost upravnih časnika ne može smatrati bezazlenim "činovničkim" i "kancelarijskim poslom", kako su to često smatrali njihovi kolege iz vojnih postrojba, pokazuje opis hvatanja razbojnika 20-ih i početkom 30-ih godina 19. stoljeća, u čemu je sudjelovao i sam Bach.(17)

Upravo je navedeni položaj u vojno-krajiškoj upravi omogućio Bachu da uvidom u službenu dokumentaciju detaljno istražuje i analizira stoljetno funkcioniranje Otočke pukovnije. Stoga njegova knjiga sadrži mnoštvo vrijednih podataka koji su tijekom kasnijih godina pali u zaborav. No, iako kod sadržaja napominje da je povijesni pregled do 1746. "sastavljen iz najboljih izvora", na žalost u samom tekstu nigdje ne navodi o kojim je izvorima riječ. Tako ne spominje ni Demiana, niti Hietzingera. Frass je naveden u kontekstu državnih škola u Otočkoj pukovniji samo kao školski ravnatelj, bez ikakvog spominjanja njegovih radova.(18) Iz nepoznatih razloga također nigdje ne piše o svom kolegi Mathiasu Stopferu (koji je u isto vrijeme službovao kao upravni potporučnik u Otočkoj pukovniji), a koji je na početku 40-ih godina napisao tri standardna udžbenika za trogodišnji vojno-krajiški upravni tečaj u Grazu. (19)

Kako je već prethodno napomenuto, Bachova knjiga je prva iz ovog žanra koja daje cjelovit kronološki povijesni pregled Otočke pukovnije. Povijest Otočke pukovnije sastoji se od tri dijela, pri čemu svaki dio pokriva drugo vremensko razdoblje. Prvi dio tako opisuje najstarije doba do 1746. godine, drugi dio srednje doba između 1746. i 1800. i konačno treći dio najnovije razdoblje od 1801. pa do kraja ožujka 1853. godine.

Najstarija povijest zauzima samo 14 stranica originalnog njemačkog teksta, odnosno 9 stranica prijevoda. No, zato drugi i treći dio knjige, koji zajedno pokrivaju vremenski raspon od sto i nekoliko godina, obuhvaćaju čak 96 posto čitave knjige. Nešto više od polovice toga posvećeno je najnovijem razdoblju, dakle vremenu u kojem je sam autor aktivni sudionik. Drugi i treći dio knjige razlikuju se od prvog dijela i po tome što je svaki od njih podijeljen na devet identičnih poglavlja s točno određenim temama: organizacija pukovnije, ratna događanja, poljodjelstvo, vojni zavodi, potpora krajišnicima, crkveni poslovi, školski poslovi, šumarski poslovi i posebni događaji.

S obzirom na njegovu funkciju ne treba čuditi što je Bach upravnom ustroju i reorganizacijama pukovnije posvetio čak 34 posto svog rukopisa. No, usprkos tome, težište knjige ipak ne leži na toj temi već na ratnim i ostalim vojnim događanjima u kojima je sudjelovala Otočka pukovnija, što zauzima čak 38 posto ukupnog teksta. Autor nije ni svim tim ratovima posvetio jednaku pažnju. Tako revolucionarna 1848. i 1849. godina zauzimaju gotovo četvrtinu čitave knjige, odnosno dvije trećine svih opisa ratova. Sudjelovanje u koalicijskim ratovima protiv Francuske (1792.-1813.) uzima 17 posto prostora, a posljednji Turski rat (1788.-1791.) tek 10 posto.

Zadnji Bachov navod u Povijesti odnosi se na neuspjeli atentat na cara Franju Josipa I. 18. veljače 1853. godine i time na određeni način zaokružuje povijesnu priču, koja počinje uvodnom posvetom banu Josipu Jelačiću pl. Bužimskornu. Iako Bach na nekoliko mjesta u knjizi spominje svoga vladara, on to čini bez posebnog zanosa. Za razliku od toga, bana Jelačića slavi kao "novouzdignutu zvijezdu europskoga kontinenta", koji je "kobne 1848. i 1849., postavši skoro žrtva Mađarske revolucije, spasila ne samo domovinu nego i slavnu austrijsku dinastiju, uglavnom s istim krajiškim postrojbama koje su nekoć'toliko voljele njegova pokojnoga oca. "(20) Metaforički gledano moglo bi se zaključiti da dok su pukovnik O'Donell i bečki građanin Ettenreich svoga vladara spasili od "zle ruke" mađarskog krojačkog momka, hrvatski je ban sa svojim krajišnicima spasio dinastiju Habsburg i njihovu Monarhiju od "madžarskog prekrajanja".

___________________________
17 Vidi str. 139-141.
18 Vidi str. 251. Frass petnaest godina ranije hvali natporučnika Franza Bacha koji je "svojim trudom i neustrašivim pothvatom" 1831. godine sagradio vodovod od Priboja do Petrova Sela. Franjo Frass:Topografija Karlovačke vojne krajine, Gospić, 1988., str. 178.
19 Mathias Stopfer: Erläuterungen über die Militär-Grenz-Verwaltung des ösrerreich. Kaiserthums, Beč, 1838.; Isti: Lehrbuch über die Statistik der Militär-Granze des österreich. Kaiserthums, Beč, 1840.; Isti: Lehrbuch uber die Grundgesetze der karlstädter, warasdiner, banal, slawonischen und banatischer Militär-Granze des österreich. Kaiserthums, Beč, 1841.; Isti:
Lehrbuch über die Militär-Grenz-Verwaltung des österreich. Kaiserthums, Beč, 1841.
20 Vidi str. 163

prof. dr. Alexander Buczynski

Vidi > Georg je umro 21. veljače 1872 > Groblje Gospić > Grobnica Katarine Bach rođ. Živković* 1820.  † 26. studenog 1860. supruga Gjure (Juraj ili njem. Greorg) Bacha > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=2169.msg4809

2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!