CRO-eu.com
Listopad 22, 2019, 21:57:00 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Hrvatski grob – Chorvatsky grob  (Posjeta: 6392 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Rujan 25, 2011, 07:13:59 »


Hrvatski grob – Chorvatsky grob

Iz povijesti

Šira okolica sela dokumentira trajno nastanjenje od mlađega kamenoga doba. Izravno u kotaru sela ono je dokumentirano već u 7. stoljeću prije Krista u hallstatskom dobu (željezno) mogilama kneževa s bogatim darovima.

Prvi pisani spomen o selu na tom području prema literaturi potječe iz 1399., kada je nosilo ime Krucay. To je selo, međutim, nestalo.

U 16. stoljeću postojala su dva Groba. Izvori ih označavaju kao Grwb i
Asgrwab.

Hrvati i Grob



Za vrijeme vladavine posljednjih Jagelovića u Ugarskoj čiji je dio činila i Kraljevina Hrvatska, vladala je politička anarhija, a iz nje je proizlazila i ekonomska anarhija. U borbe velikaša za prevlast uključilo se i srednje te sitno plemstvo koje je gajilo nadu da će vratiti svoja "stara prava i slobode".

Razdori među feudalcima, povezani s međusobnim uništavanjem imovine i podanika, te najezde Turaka u Hrvatskoj izazvali su val masovnoga iseljavanja, bijega, odnosno organiziranoga odlaska svih slojeva stanovništva. Oni su napuštali područja u kojima zbog neprestanoga pustošenja nije bio moguć život i utočište su tražili u sigurnijim dijelovima zemlje. Među njima bili su i sjeverni dijelovi tadašnje Ugarske.

U njima je bilo mnogo napuštene zemlje koja se nije obrađivala već nekoliko naraštaja. Nedostajala je radna snaga koja je izgubljena u epidemijama, lokalnim ratovima i pobunama još od Dožinoga ustanka 1514. Migracija čije je težište bilo u podaničkim slojevima odvijala se u više valova koji se često i s pravom povezuju s ratnim djelovanjima Turaka u Hrvatskoj.

Masovno naseljavanje podanika u Slovačkoj spada u razdoblje nakon bitke kod Mohača 1526., osobito pred kraj 30-tih i 40-tih godina, a završilo je 90-tih godina 16. stoljeća. Uglavnom su ih naselili u napuštena selišta ili dijelove selišta, ali osnivali su i nova sela. Vrlo često su dobijali kolonizacijske slobode koje su se odnosile na oslobađanje od plaćanja poreza, daća i tlake u razdoblju 3 – 12 godina.

Što su Hrvati dali svojemu Grobu?



Svojim su mu prisustvom dali ime koje se koristilo praktički 450 godina. Ono poziva sve naraštaje Grobljana da se zanimaju za svoje povijesne korijene. Zamijenili su nekadašnju njemačku kolonizaciju slavenskom, približili ga Slovacima.

Donijeli su vlastitu kulturu, običaje, nošnje, vjeru, mnogo se toga njeguje
sve do današnjega dana. (Václavík: Podunajská dedina).

Dali su nazive dijelovima kotara (Crveno Brdo, Krče, Horvátski Mlin i druge).

Govorili su specifičan hrvatski dijalekt koji se razlikuje od dijalekta hrvatskih kolonista u okolici i koji je do danas predmet interesa jezikoslovaca, te se oko toga je li on štokavski, kajkavski ili pak čakavski vode sporovi.

Zahvaljujući zakladi Štefana Ilešhazija 1589. godine sagradili su crkvu i osnovali župu. Fundaciju je dao Martin Horvát – dva vinograda u kotaru Slovenskoga Groba. U tom se razdoblju spominje i škola i njezin rektor.

Koji su nekadašnji rodovi ovdje?


U Oblastnom arhivu u Bratislavi smještena je najstarija sačuvana matična knjiga Hrvatskoga Groba koju je počeo pisati 20. 5. 1705. svećenik Martin Jozef Mersarovič. Sadrži podatke o rođenima, vjenčanima i umrlima u župi. Starost roditelja, zaručnika i umrlih govori nam o žiteljima Hrvatskoga Groba pretežno u posljednjoj četvrtini 17. stoljeća. Kad njima dodamo prezimena iz sačuvanih popisa iz 16. stoljeća, odgovor na postavljeno pitanje bit će sljedeći:

Antalič, Baška, Belač, Benda, Blažovič,Breclavski, Bucek, Čech,Čepela, Černaj, Debelaj, Drenčan, Drobič, Droksel, Durdiak, Ďurikovič, Farkaš, Fiala, Filipovič, Galovič, Gendel, Granec, (Grančič, Krančič), Grofič, Halkaš, Heržič, (Hržič), Henzerič, Holeni, Chorvat, (Horvat), Chrenovič, Jajcaj, Jančetič, Janičkovič, Jendek, Jurinič, Jurkovič, Kaluša, (Kaluza), Keblec, Kolarik, Kováč, Kovarovič, Kožuch, Krajčovič, Kraječič, Krajekovič, Krašič, (Krošič), Krištofič, Kurin, Kurilič, Lanik, Leskovski, Lincinger, Maderič, Mach, Maniak, Matejovič, Mesarovič, Miklenčič, (Miklenič), Misaroš, Miškarovič, Mlinarovič, Nedelka, Nemčovič, Nemeček, Oretič, Ozvold, Palšovič, Pavlik, Pažitni, Pilarič, (Pilarik), Pinac, Polka, Praškoci, Prestačka, Radovič, Ribarik, Rostaš, Salaj, Selanski, Senaj, Seneši, Serba, Simatič, Skalicki, Skalinovič, (Zgalinovič), Slavik, Slezak, Staškovič, Šimončič, Škečko, (Škrečko), Šedalik, Štefanovič, Šramak, Šustek, Tišlerovič, Tomkovič, Travnik, Travniček, Trščanski, Turenič, (Tuzrenič), Vajda, Vavra, Vekovič, (Vezovič), Vitaloš, Zabak, Zajiček, Zarovič.

1. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Rujan 25, 2011, 07:15:39 »


Zašto 1552. godina?



Nakon što su oba Groba 1548. Godine opljačkana, Gašpar (umro je 1550.) i njegov brat Juraj Šeredy nastojali su što prije ponovo naseliti oba sela. Bio je običaj da su ostatak nekadašnjega stanovništva naselili u jedno, a nove doseljenike u drugo selo, posebno ako su bili različitih nacionalnosti. Tako je bilo i s Grobovima.

Urbar iz 1559. navodi da će 16 ratarskih selišta u Starome Grobu u kratkom roku biti dužno davati rad i daće, dok je Novi Grob već oporezovan. To znači da je Stari Grob naselilo stanovništvo kojemu su bile završile kolonizacijske slobode, dok je u Novome Grobu njegovo autohtono stanovništvo bez kolonizacijskih sloboda.

Kako su kolonizacijske slobode trajale 3, 6, 8 ili 12 godina, vjerojatno je da su kolonisti Staroga Groba dobili slobode za 8 godina, dakle dobili su ih 1552. (kratko nakon 1559. će im isteći).

Zemljoposjednik je dosljedno podijelio oba sela i po pitanju uprave. Stari Grob pripadao je Sv. Juru, a Novi Grob Pezinoku.

Ispravnost te povijesne lokalizacije potvrđuje i popis daće od žitarica za 1552. godinu, gdje nalazimo naselje Horwat Az Grwab i naselje Nowa Az Grwab. Kasnije ih se označavalo i kao Donji i Gornji Aiz Grub. No u prvome desetljeću 17. stoljeća ima Hrvata kako u Hrvatskom, tako i u Slovenskom Grobu. I ne samo ondje, nego i na posjedima

Červený Kameň,
Dobrá Voda,
Smolenice,
Ostrý
Kameň,
Holíč,
Korlát,
Branč,
Plaveč,
Stupava,
Devín,
dakle u cijelome području Záhoria, ispod Malih Karpata i kod Dunava.

Jozef Klačka


Hrvatski Grob je slavio



Cijeli Hrvatski Grob je u kolovozu bio zaokupljen pripremama proslave 450. godišnjice dolaska Hrvata u selo. Organizacijski odbor koji je osigurao pripremu pojedinih programa svečanosti koja je trajala tri dana (30. i 31. kolovoza, te 1. rujna) uključio je u taj događaj i građane. Na kraju nikoga nije treba lo pozivati ili nagovarati. Navest ću samo jedan primjer koji govori za sve.

Kada se odredio pravac kretanja povorke u nošnjama kroz selo, određena su i mjesta za odmor sa zakuskom. To su saznale žene iz Hoštaka, Dlhe ulice i Ulice Mile Urbana i osjetile se zapostavljene. Zašto ne bi i one mogle nečime ponuditi sudionike proslave? I tako je trima prvobitno određenima mjestima za odmor dodano i četvrto – kod Mjesnoga ureda. Ispred povorke su tako ljudi iz cijeloga sela nosili na mjesta određena za odmor razna peciva, kolače i pića.

U okvir te proslave vrlo se dobro uklopila i izložba u dvije učionice mjesne škole. Njezina je tema bila povijest i sadašnjost Hrvatskoga Groba. Temelj izložbe činili su eksponati iz zbirki Branka Stapara Agramera i Hrvatske sobe koja se nalazi u selu, te pano i putujuće izložbe Hrvati u Slovačkoj – Chorváti na Slovensku, kao i razna izdanja o Grobu i o Hrvatima u slovačkoj sredini. Nisu nedostajale ni uljene slike A. Zemana koje prikazuju stari Chorvátsky Grob. Zapisi na više jezika u spomen-knjizi povodom te izložbe pokazuju da su je domaći i inozemni posjetitelji pratili s velikom pažnjom i dali joj visoku ocjenu. I taj je događaj potvrdio dobru volju i požrtvovnost žitelja sela koji su pomagali u instaliranju i završnom oblikovanju izložbe.

Glavni program u subotu – smotra hrvatskih folklornih ansambala iz Slovačke i Hrvatske – s pravom je izazvao divljenje publike i njeno priznanje. Nastup ansambala zajedno s prethodnom povorkom u nošnjama kroz selo, te športska natjecanja uokvirena svečanom sjednicom Mjesne uprave zajedno s otvorenjem izložbe (petak) i hrvatskom sv. misom (nedjelja), na vrlo su dostojan način podsjetili stanovnike i širu okolicu na značajan povijesni događaj – na dolazak Hrvata u Hrvatski Grob.

Felicita Hržičová (Hržić/ Slovaci nemaju "ć")

Jubilarna godina dolaska Hrvata u selo automatski podsjeća i na činjenicu da je osnutkom Hrvatskoga kulturnoga društva u selu došlo do vidljivoga procesa oživljavanja tradicijske hrvatske kulture. Cijeli napredak počiva na aktivnostima i požrtvovnosti entuzijasta koji su jednostavno zainteresirani za to da se u selu razvija kulturni život.

U ožujku 1989. osnovan je ansambl Hrvatanka. Njegovi su osnivači bili:

Felicita Hržičova,
Ignác Hržič,
Karol Nemčovič,
Ondrej Baška,
Marian Turinič,
Štefan Hržič,
Jozef i Milan Fekete,
Štefan Turinič,
Štefan Frtús,
Gabriel Kocák,
Marianna Pažitná,
Helena Bašková,
Kveta Navarová,
Anna Belzarová,
Adela Nemčovičová,
Anna Borovská,
Zdenka Turiničová,
Ružena i Mária Galovičová,
Anna Turiničová,
Mária Soboličová,
Anna Talajková i
Mária Tesarová.

Ti su ljudi postali nositelji hrvatske renesanse u selu. Nekih od njih nema više među nama. Svi smo se sa zanosom posvetili radu u ansamblu. Među prvima pjevali smo pjesme koje su u selu sačuvane, naprimjer Kaj ti draga Boga moliš, Imala je majka i druge. Pored pjesama, prostor smo dali i govorenoj hrvatskoj riječi. Kao podloga poslužila nam je monografija o našem selu Podunajska dedina. Ansambl Hrvatanka često je nastupao u domaćim priredbama i to uvijek u našoj narodnoj nošnji. Svake je godine sudjelovao na Festivalu hrvatske kulture u Devinskoj Novoj Vesi. Nastupao je i u inozemstvu: u Češkoj, Austriji, Poljskoj i više puta u Hrvatskoj.

U ožujku 1990. osnovali smo Hrvatsko kulturno društvo. Njegova je predsjednica od početka Felicita Hržičova. Putem društva uspostavili smo kontakte u Hrvatskoj (Markuševac, Vinkovci). Neke od naših obitelji održavaju prijateljske odnose s obiteljima u Hrvatskoj.

2. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Rujan 25, 2011, 07:18:20 »


Dolaze nam i prijatelji Gradišćanski Hrvati.

O našem se selu danas zna više. O njemu pišu novinari, a televizije – slovačka i hrvatska – o njemu emitiraju emisije. Pater Ferdiš Takáč, rodom iz Groba, sastavio je Hrvatsko-slovački rječnik. Ispred crkve stoji spomenik dr. Josipu Andriću, glazbenom kompozitoru, piscu i prijatelju Slovaka koji je, između ostaloga, napisao roman Velika ljubav (njegova dva izdanja izašla su i na slovačkom jeziku).


U mjesnoj crkvi nalazi se reljef blaženoga Nikole Tavelića koji su Grobu poklonili Hrvati. Naše je društvo otvorilo Hrvatsku sobu koja poput maloga etnografskoga muzeja čuva razne eksponate. Zahvalni smo što nam u radu potporu pružaju Hrvatski kulturni savez u Slovačkoj i naša Mjesna uprava. Želimo naše kulturno nasljeđe sačuvati i za buduća pokoljenja.

Felicita Hržičova

Nekoliko od recepata hrvatske kuhinje u Slovačkoj

Jela od krumpirova tijesta. Do danas su vrlo omiljena, ali upravo stoga da zauzimaju dosta vremena, spremaju nam ih naše bake.

Priprema:
1 kg krumpira, 600 g glatkog brašna, sol. Skuhane krumpire sameljite u mlincu za meso i pustite da se ohlade. Dodajte brašno i sol i izmijesite tijesto koje iskoristite za pripremu napr. lokši, rezanaca, "jastučića" ("školjaka"), voćnih kuglica.

LOKŠE
Od tijesta oblikujte valjak od kojeg ćete izrezati okrugle komadiće. Razvaljajte da se dobije oblik lepinje. Pecite na ploči (ne smije biti previše usijana). Nakon što se ispeče, namažite je mašću od guske ili napunite pekmezom ili nadjevom od maka.

REZANCI S MAKOM
Tijesto izvaljajte na tanje valjke, narežite na rezance i kuhajte u kipućoj vodi. Posipajte mljevenim makom, šećerom i namastite.

"JASTUČIĆI" S MRVICAMA
("školjke" prezlove)
Razvaljajte tijesto na 3 mm, od njega izrežite kvadrate veličine 5 x 5 cm i napunite ih pekmezom. Skuhajte u vodi i posipajte mrvicama i šećerom, namastite maslacem.

VOĆNE KUGLICE S MAKOM
U krumpirovo tijesto umotajte šljivu ili kajsiju, skuhajte i posipajte makom, šećerom i namastite.

Potreba poznavanja materinskoga jezika za manjinsku zajednicu

Izlaz iz Hrvatskog groba. Put prema Slovenskom grobu

Izlaz iz Hrvatskog groba. Put prema Slovenskom grobu

U posveti moga dijalekatnog rječnika Slovník chorvátskeho jazyka v Chorvátskom Grobe napisao sam:

"Mojoj pokojnoj materi, ka me je naučila govorit ovim lipim horvatskim jezikom ur v zipki a sim pokolenim mojega sela, ki su 450 let govorili ovim jezikom"

ukazavši na značenje potrebe poznavanja vlastitoga hrvatskoga jezika, iako u njegovom dijalekatnom obliku, pa drukčije i nije moguće.

Zahvaljujući katoličkoj crkvi – u 16. stoljeću izgrađen je Božji hram (1589.
–1591.) – i čitavome nizu hrvatskih svećenika koji su djelovali u ovoj župi tijekom cijeloga 17. stoljeća, sačuvali smo sve dosada naš čakavsko-kajkavski dijalekt hrvatskoga jezika.

Još od prvih vremena hrvatski je jezik odolijevao u našim obiteljima sve do danas, tek je u posljednjim desetljećima počela jaka asimilacija zbog blizine glavnoga grada – Bratislave, zbog masovnoga doseljavanja slovačkoga stanovništva iz cijele Slovačke, a dijelom i zbog vlastite ravnodušnosti, pa hrvatski jezik u selu nestaje.

Danas kada za jezike, prije svega svjetske, vlada čak i neprimjereno zanimanje, naši građani smatraju hrvatski jezik nečim nevažnim. A ipak, jezik je to njihovih predaka, jezik naroda koji ima vjerojatno najljepše i najčišće more na Mediteranu, kamo odlaze deseci, pa i stotine tisuća ljudi iz Slovačke na ljetovanje i liječenje raznih zdravstvenih poteškoća. Kakva prednost za one koji jezikom vladaju i mogu se dogovoriti.

Hrvatski jezik je onaj koji su naši roditelji i praroditelji govorili neprestano preko 450 godina. Bilo bi tužno da se upravo našeg najljepšeg nasljeđa stidimo i da ga zaboravimo.

Novo vrijeme počinje biti vremenom globalizacije, ali time nije rečeno da sve ono što je narodno nestaje i briše se sa zemaljske kugle. Suprotstavimo se našem nestanku, našoj duhovnoj i kulturnoj smrti.

Gradišćanski biskup Lászlo podrijetlom iz Bratislave, kojega je odgojila samo majka, jer mu je otac poginuo u početku prvoga svjetskoga rata, rekao je da bi se stidio doći na grob svoje majke kada bi se stidio za hrvatski jezik.

Prenesimo to naše nasljeđe otaca barem na jedno pokoljenje, za jedan naraštaj dalje. Tako ćemo izraziti zahvalnost onima koji su nam se obraćali na tom jeziku kad smo se rodili, iznad naše kolijevke.

Ferdinand Takáč

3. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Rujan 25, 2011, 07:20:23 »


Pozdrav rodnomu selu

Svi smo ovisni jedni o drugima na različite načine. U životu kojim živimo i u ovom vremenu upućeni smo jedni na druge.

Život bi bio nepodnošljiv da sami Božji plan stvorenja svijeta i čovjeka jest u tome da je čovjek "oslonjen" na druge. Život nam donosi razna događanja i potrebe. Okrećem se na prošlo vrijeme, vremensko razdoblje i sjećanje na svoje rodno selo Hrvatski Grob.

Svakomu čovjeku je drago ako ima još svoju majku i ako je može kad god posjetiti. Vožnja autom od mojeg stana do kuće moje majke traje deset minuta. Onda mi u glavi počne raditi kompjuter za sjećanje na moje dječje godine.

Put od glavne raskrsnice Čeklis (Bernolákovo) bile su na 20 korakov na jednoj i drugoj strani trešnje. Kad sam ovim putem hodao pješice, molio sam. Naša okolina ima tri vrške. Na jednom je bio bijeli križ. Okolitim mjestima dali su naši ljudi interesantne nazive: Ertaše, Bucine, Grehte, Vlčje Kute, Zadnje Pahnote, Krče, Kucere, Vihon i druge.

Kao dječak sam s mojimi brati hodio na godišnji odmor. Naši vršnjaki su pomagali svojim roditeljem u vinogradu, na rali, u žetvi.

Ulazim u rodno selo – Hrvatski Grob. Odmah lijevo je nogometno igralište (jako sam volio nogomet, on je postao za mene cjeloživotni posao).

Na prvoj raskrsnici krenem desno. To je pravac prema stanu moje majke. Najprije posjetim crkvu, groblje – naših dragih pokopanih.

Pri svakoj posjeti dajem svojoj bolesnoj majki optimizam za život. Radosni smo da susjede tete Berdina i Anka često posjećivaju majku. Zahvalujem se i predsjedniku Poljoprivredne zadruge Ing. Lopušnomu da majka svaki dan dobije topli ručak.

Dragi stanovniki Hrvatskoga Groba, ponosan sam da imate svoje kulturno društvo, jačkarsku grupu Hrvatanka, da čuvate svoju prošlost, živite u sadašnjici i mislite na dobru budućnost, da volite Boga i ljubite bližnjega kao sebe. Pozdravlja vas

Vladimír Chríbik

__________________



U Chorvatski Grob, u crkvi, smo našli ove crkvene novine. Dagmara je razgovarala o selu sa jednom ženom koja nije Hrvatica. Ona je rekla da je crkva Hrvatska katolicka crkva i da se jednom godišnje negdje u Bratislavi sastaju svi Hrvati iz Slovačke to su četiri mjesta i onda dođu i Gradišćanski Hrvati i bude veliko slavlje. Dikky

Hrvatsko groblje u Hrvatskom grobu

Slovaci nemaju "ć" a žene nose prezimena sa sufiksom-ová
Np. Ivan Galović – supruga mu Marija Galovičová,
Marko Turinić – supruga mu Anna Turiničová,
Mile Sobolić – supruga mu Kata Soboličová, (Marica)








4. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Rujan 25, 2011, 07:26:06 »












Klikni za uvećani prikaz

Chorvátsky grob (do 1948 slovački "Horvatský grub"; njemački "Eisgrub", mađarski "Horvátgurab", hrvatski Hrvatski Grob) je općina u Slovačkoj, u nizini Dunava, oko 15 km sjeveroistočno od Bratislave.

Hrvati, sa područja između Siska i Hrvatske Kostajnice, bježeći od prodora Turaka, naselili su se tu 1552 g. Od tada pa do 20. stoljeća dominirao je hrvatski jezik u Hrvatskom grobu. U popisu stanovništva iz 2001 izjasnilo se je samo 10 od 1587 stanovnika kao Hrvati, a 1546 kao Slovaci što govori o 99,4.. %-noj asimilaciji Hrvata.

Tako lijepo i uredno selo, sa predivnom crkvom, klupama za odmaranje i ulicama na kojima nema ni papirića vidjela sam samo još u Nizozemskoj. Na groblju je i električna rasvjeta. Takvo groblje poželim u mnogim ličkim selima, pogotovo u Dabru.
Hrvatski grob je potvrda da mještani i općina ne štede na trudu i vremenu za njegu svoga sela. Samo još u oko bodu električni kablovi koji se kao mreža šire preko kuća i uzduž ulica. (sl. 6 i 7)

Hrvatski grob je ogledalo našeg vrijednog hrvatskog naroda u Slovačkoj.

Marica
_________________


Tekst: Hrvatska rosa, broj 1 – 2002.
Trenčianska ul. 55, 821 09 Bratislava, tel.: 421 - 2 - 5341 7744

Foto: Dikky, 23. 09. 2011., 17:00

http://www.chorvatskygrob.sk/

5. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Rujan 27, 2011, 00:04:58 »


"San od muka lsusovih" u Hrvatskom Grobu u Slovačkoj
(Prilog za starost hrv. nar. pobožnih pjesama)
Juraj Lahnér

1. Hrvatski Grob to je jedno od naših hrvatskih sela gore u Slovačkoj. O tome selu donosi "Obitelj" u svome 48. broju od 30. studenoga 1930. lijep i ugodan članak iz pera gosp. Stjepana Markulina. Tude se medju ostalim kaže, da su dobre bakice, čuvarice hrvatske tradicije, učíle djecu i ovake pjesmice:

Gori gorica,
Tamo je zlata cirkvica
Tamo Gospodin Bog
Svetu mašu služi.
Marija pred njim kleči,

Pita ga se: Spiš li čiš?
Ja ne spim, len ležim
Čudni san je se mi sanal:
Da su Boga bičovali,

Trnjem korunovali,
Žuhkom žučom napajali.
Ni to čudni san,
To je prava istina.

2. Poslije ove pjesme iz dalekoga Hrvatskoga Groba pročitajte molim vas, malko pozornije, što ću vam sada nanizati iz svoje zbirke hrvatskih narodnih pobožnih pjesama:

a)
Jedna mala crikvica
Z vodicun je zlivena
S krvicun je krvljena.
Djevica Marija
Na zlatnom stoliću sidi,

Knjigu prebiraše.
Ča to, Majko, spite,
Al to, Majko, dnite?
Nit ja, Sinko, spin,
Nit ja, Sinko, dnin,

Nego mi se semjice semjaju,
Da mi tebe Židovi pejaju.
Nisu ti to, Majko, semjice
Neg su ti to prave istinice.

Kazala Mare Volarić iz Vrbnika na Krka. Zabilježila učiteljica Anica Toljaníć.

b)
O Marijo, Majko moja,
Jeli spiš, jeli sniš?
Nit ja spim, nit ja snim,
Već ja gledim muke moje,
Gdje Židije dođoše,

Moga sina uvatiše,
Pilatu ga predadoše,
Pilat njemu krivo sudijaše,
U noge mu čavle udaraše,
Ispod nokata crna krvca pokapaše

Na oltar se salijevaše.
Anđeli dođoše,
Crnu krvcu pokupiše
I na krune okitiše,
Gospod-Bogu predadoše.

Zabilježila Mara Kiš iz Vraneševa u Slavoniji. Dobrotom učiteljice Silvije Salopek.

c)
Jedna mi je crikvica
Na svih vernih nebesa
S tamijanom kajena
S rožicama grajena.
U njoj kleči blažena Gospoja
Na svojimi zlatnimi kolenci
Slebernim postolci.
Svete knjige stase,
Riči Božje govoraše.
Ona se obazre

Na livo na desno,
Ona mi spazi
Dvanajst apostoli.
Med njimi opazi
Sinka najmlađega,
Sinka najmlađega,
Sebi najdražega.
Avah, Sinko mili,
Avah, Sinko dragi,
Noćaska su mi se

Zle sanje sanjale,
Da su mi te, Sinko,
Židovice jele,
Židovice jele
I na križ propele.
Nisu vam to, Majko,
Ni san ni sanjice,
Već su vam to, Majko,
Prave istinice.

Iz Jurandvora kod Baške na otoku Krku. Zabilježila Anka Seršić. Dobrotom učiteljica Štefe Gjurgjenić.

d)
Crikvica je građena
Na visokoj gorici,
Tamjanom je kađena,
Bršłjanom je kićena.
U njoj Gospa klečaše,
Svoga Sinka zibaše.

Sinko moj,
Da li spiš,
Da li bdiš?
Majko moja,
Niti spim,

Niti bdim,
Nego gledam kroz sanak,
Gdje Židovi Boga muče,
Vruće čavle grijaše,
Med nokte mu zabijaše.

Pjesma ja iz Sv. Jurja u Hrv. Primorju. Dobrotom učiteljica Marije Sabljak.

Kad ove pjesme malko pozornije čitamo, onda odmah vidimo, da su one sve skulpa zajedno s pjesmom iz Hrvatskoga Groba iz jednoga te istoga izvora potekle; pa zato nema sumnje, da je gornja pjesma iz Hrvatskoga Groba prenesena onamo gore polovicom 16. vijeka sa seobom Hrvata u slovačke krajeve. Ove su daklem pjesme najmanje četiri stotine godina stare.

Hrvatski grob - Sveta Cecilija 1. studenog 1930
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!