Naše ceste
Kad "Hrv. aut. list" vodin račun o cestama, neka se čuje i ova.
Sredinom srpnia prošle godine putovao sam preko Plitvičkih jezera u Dalmaciju. Razgledavši jezera sjednem u gostionu Đukića da objedujem; u to bane unutra listonoša i sav će usopljen: "Svaka nam je minuta bila smrt".
- "Kako to ?" - upitam ga. "Zar nijeste i Vi došli automobilom na Plitvice?"
- "Ne, dragi moj, ja se bojim toga vraga, pa zato najrađe idem pješke" - odgovorim mu u šali. "Skoro imate i pravo, jer eno jutros po ovim našim cestama, a navlastito, kada je kiša,
između Otočca i Vrhovine svaki nas je čas bilo strah, da nam se automobil ne prevrne".
Sutradan stigne me na putu, tako užasna vrućina, da sam zaželio sjesti u kakova kola. Malo zatim stignu me jedna kola i stari dobričina, seljak
iz Korenice, dozvoli mi, da sjednem. Baš mu hvala! Vozimo se mi po uzkoj cesti - mislim tek
pet metara širine - al eto nam u susret teretnog automobila sa drugim prikopčanim teretnim kolima. Nije nam preostalo ino, već saći s kolai preko polovicu ukloniti ih sa ceste na tratinu, da automobil može napred.
Isto poslije podne udari jaka kiša. Ceste su sličile više potocima, nego prometnim putevima. Jedan kilometar pred raskršćem,
gdje se dijeli cesta iz Otočca za Plitvice i Gospić, susretnem
poštanski automobil. Čim sam ga opazio, uklonim se sa ceste. - Zaista će te biti znatiželjni zašto? - Evo razloga. Spomenuo sam, da je kiša padala i kako su ceste izgledale. Bezbroj kola, što su prije cestom prolazila, ostavila su svoj duboki trag u mekom terainu ceste, a automobil sada cestom prolazeći nabasao bi na te male udubine i svaki bi se čas naginjao desno-lievo, a kako bi na koji oveći komad šljunka nabasao, jer je cesta bila prilično izderana od kiše, to bi automobil za pet-šest cm. u zrak poskočio.
Laurin i Klement - postanski auti 1914 Chauffeur i listonoša također su pri tom odskakivali sa svojih sjedala i paketi na krovu automobila vrzali se amo tamo, samo putnike nijesam vidio, kako se mehanički s automobilom ljuljaju, jer su stakla bila tako zamazana, ko da se auto u blatu kupao.
Dvije sedmice poslije toga prispjeh kući. Sjedeći u čitaonici uzmem "Koprive", da pregledam slike. Ala, baš sam divnu sliku opazio! Promatrao sam nesreću automobila, kako se prevrnuo, baš na cesti, što ju gore spominjem. Da se nijesam onog puta sa ceste uklonio, možda bi bio imao smolu, da se onaj auto na me prevrne.
A. Tadić
Hrvatski automobilni list 1. ožujka 1914