CRO-eu.com
Ožujak 21, 2019, 00:26:49 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Crveni puding  (Posjeta: 3875 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Siječanj 22, 2008, 03:06:08 »


U OTOČCU PREDSTAVLJENA NOVA KNJIGA JADRANKE PRŠA

"Crveni puding"
 
OTOČAC – U Gackom pučkom otvorenom učilištu u Otočcu predstavljena je knjiga pripovjedne proze "Crveni puding" autorice Jadranke Prša. Govoreći o knjizi, prvom proznom djelu nakon dviju knjiga poezije na čakavskom dijalektu iste autorice, prof. Snježana Orešković žanrovski je šest pripovijedaka iz knjige "Crveni puding" svrstala u novelistiku.

– Radi se o čitavom nizu vrlo guste pređe, nizanja motiva od kojih svaki živi svojom elementarnom stihijskom snagom. Radi se o suvremenim novelama u kojima je sadržaj marginaliziran, a u prvom planu je lik, psihologija likova s njihovim tajanstvenim unutarnjim svjetovima.

Sve su novele nabijene jakom dramskom napetošću, gotovo opipljivom – rekla je prof. Orešković, dodajući kako su sve novele natopljene iskrenom liričnošću, građene na naglašenim kontrastima, etičkim, moralnim i vremenskim.

Iz često kaotičnih, apokaliptičnih situacija autorica Jadranka Prša redovno izdvaja nadu, oprost kao naznaku nekih novih vremena. Ona neće biti idilična, nevina, ali će biti vremena u kojima će čovjek opstati. Upravo taj element humanosti novele čini toplima i iskrenima – rekla je prof. Orešković.

R. OREŠKOVIĆ za Novi list

*************

Crveni puding

Bez sumnje Prša je pisac složenih poruka i vizija koja iznenađuje otvorenošću, posrednošću i bliskošću u "poetskoj" transpoziciji "gradiva" stvarnosti, ostvarujući efekt očuđenja paradoksalnom jednostavnošću percepcije i stilizacije ... Stoga što njena proza traži referencijalne oslonce u aktualnoj pojavnosti našeg svijeta, prebogata je implikacijama i aluzijama istinskog književnog angažamana: njena zoomorfna optika, prizori unutrašnje neslobode i sputanosti nagonima, prizori despotije, te bolne rugalice o tragično-grotesknom udesu svake ljudske iluzije u klancima ljudskog zvjerinjaka; njene u isti mah tanane i britke invektive o farizejskoj etici umnih i manihejskoj logici moćnih ... No, Prša nije zaokupljena samo dramom humaniteta u obzoru pojavnih oblika ljudskih sudbina, već se bavi i njenim arhetip skim korijenima ... Na formalnom planu, njen izraz je pokušaj epskog, scenskog i polifonijskog oblikovanja vizije svijeta i "pjesničkog" izričaja.

U tom smislu (bez obzira na spomenute elemente tradicionalnog), ne podliježe odviše konvenciji pripovijetke, već spontanoj logici kazivanja koja izmiruje "patetiku" legendarnog i nehaj kolokvijainog govora ... Tim se postupkom relativizira historijska pojavnost čak i apokaliptičnih, katastofičnih sutona i razdora; tj. drugim riječima za Pršu, gdje god je moguća nada, moguć je i drukčiji, ljudskiji svijet.

Vidno je to s koliko se punoće "predaje" jeziku, znaku, ova autorca, kao utemeljivaču i garantu čovještva, branitelju slobode i dostojanstva ... Moglo bi se reći da Jadranka Prša ovom knjigom anticipira neobično bogate slojeve jezičnog pamćenja, iznoseći ih kao predjele individualnog duhovnog iskustva, pretapajući vremenske planove i slikovne registre, razgrađujući pritom i reinterpetirajući sistem mitske i religijske svijeti na način potpuno individualan i nesumnjivo humanistički, čineći sintezu gotovo žanrovskih obilježja.

Iz recenzije Zorana Kršula

Izdavač Gacko pučko otvoreno učilište Otočac
Izvršni izdavač Graftrade d.o.o.
Za izdavača Nada Odorčić, praf.
Recezent Zoran Kršul
Grafička oprema i naslovnica Maja Žagar
Tisak Grafika/Graftrade Žagar, Rijeka
Otočac, 2002.

ISBN 953-6066-9d-7


CRVENI PUDING


Mogao bi se zakleti bilo čime, i bogom i majkom da ju je vidio. Nitko mu ne bi vjerovao, a kako nije imao ništa vrijedno čime se i mogao zakleti, o njoj će šutjeti.

Majka je umrla prije rata pogođena moždanom kapi pokraj dvorišne ograde, bez isprike što ga nije uspjela odgojiti u duhu onoga uz kojega nije moguće biti iIi ostati sam, a od kojeg se konačno oprostio u prvim godinama svog momkovanja, u crkvi Sv. Ilije na krštenju prvog djeteta sestrične Magde, nakon čega više nije ulazio u njegov hram. Sipila je kišica vidljiva iz onog dijela grma iz kojeg je, kao iz prozora, svijet oko njega izgledao sićušan i malen i u granama što su ga natkriljavale obličjem ogromnog, zelenog klobuka iznenada osjetio je strujanje samoće. Bez boga tu je uistinu i mogao umrijeti. Sam. Svake minute, u bilo koji čas, sjedeći na kamenu ili šćućuren uz stijenu, pod šatorskim, vojničkim krilom kao pod kožom velikog, izumrlog daždevnjaka.

A baš otuda vidio ju je jučer, u mimikriji pjegavog krila, naslonjen na stijeni...U predahu detonacija, u smiraju popodneva kojeg je na nebu obilježila jedna duga. Nakon napada onih koji su grad kanili opet sravniti sa zemljom, a koji su u svom zvjerinjaku bili udaljeni tek par stotina metara, toliko da ih je, na tom brisanom prostoru izmedu sebe i njih, mogao i omirisati.

Jučer je ipak čekao Magdu; nakon majčine smrti ona je bila još jedina iz njegova roda i, uz brigu za muža, samilosno se brinula i za njega, dirljivom ljubavlju prekasno rođene sestre u čiju iskrenost nije vjerovao do kraja. Donosila bi mu čiste čarape, novine, izmedu kojih mu je podmetala Erotiku i Playboy iako ih nije zahtijevao, ali činila je to domišljato, opet dirljivo razumijevajući njegovu samačku, stidljivu ćud, onu plaho st invalida trajno onesposobljenog i za vojnika. Iskakala bi iz automobila s vrećicama u rukama i brzo se uvlačila u njegovu gustu grabovinu, ostavljajući svoju porciju, čak inabrzinu ispekle kolače, ponekad zagorjele, ponekad nedopečene, već ovisno o tome koliko je dugo bila u skloništu, pa ih je i kušao pod jezikom osjećajući okus granate. Kušao bi ih da ju ne uvrijedi, hineći radost zbog pohanih šnicli i kolačića, dok ga je ona promatrala, brižno ispitujući koliko je zapravo smršavio, koliko u licu pomodrio, iako bi joj često puta na rubu strpljenja skoro i odvratio: Pusti me na miru!

To pred njim više nije bila sestra, nego majka, u ulozi sasma promašenoj, jer bila je premlada. Poželio je sad nešto drugo: walkman, jer ako je već i morao umrijeti, želio je da to bude s glazbom u ušima ... Ali jučer ona nije došla, ni ekonom, baš nitko, a njegova gusta, kružno izrasla grabovina mirovala je kao posljednji i zaboravljeni čardak na zemlji.

A on je mogao umrijeti! Od one silne, one neutažive čežnje ... Za njom. Za onom koja mu je došla. Skrušena, odrpana, sva blijeda, kao duh, u dronjcima. Iz onog blijedog i sjenkovitog sela na obronku Velebita. Jučer kad se upitao tko li je ona i što želi od njega ovdje, u ovoj pustopoljini na kraju svijeta ...
Upamtio je: kosa joj je bila vatra, duga, crvena, skinula je rubac i shvatio je da je slijepa ...

- 1. od 7. -

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Siječanj 22, 2008, 03:14:10 »

2.

Nije želio razmišljati o njoj, ni o selu pri vršju planine kako bi se uvjerio da je sve bila samo tlapnja, odjek neobičnog sna na granici njegove isto tako neobično doživljene budnosti, i kako bi se obranio od svoga još neobičnijega čuvstva.
Bio je preplavljen i još smućen od njega, od meke gudbe žica pod njezinim prstima ... Nije bila ni viola ni violina.
Izmedu svojih raskrečenih nogu ona svirala je uz riječi teške od groze i besmislenosti. .. A iz njezinoga grla kao iz bunara, riječi krkljale su muklo:

Sava teče preko Velebita ...
A Korana preko Kutereva
…Vino piju dva mrtvajunaka
  A dvori ih bez glave djevajka ...

Nije dokučio njihov smisao, nije se trudio, nije mogao i znao je da bi im svaki takav napor udahnuo još veći besmisao; tek iza djevojke, u bljedilu daljina bili su konjanici neke nepoznate, nepomične vojske i prema nebu stršile su bijele sablje. Bili su njezini čuvari, a ne aveti, nikako aveti, jer ona je bila stvarna; dok je pjevala vidio je žilicu na njezinome vratu i ukrižavanje koščica na njezinoj ruci i osim ukočenih očiju, bila je sva dahtava, kao njezina pjesma, sva mukla i sva teška od života.

Ali od vizije snažnije bilo je njegovo čuvstvo, obnovljivo iz sata u sat; nije ga mogao odrediti, nije ga mogao usporediti ni sa jednim do sada poznatim mu čuvstvom, nije znao je li to uopće i bilo čuvstvo ili čudna bol u grudima ... Slična čežnji, ako je s njom mogla i biti usporediva.

Volio je nekad, zatajeno, neispoljeno, ako je to i bila ljubav, ako ju je ikada, a činilo mu se da ju nije nikada ni oćutio. Jer ju nije tražio niti očekivao.

Cijeli dan, od jučer tim čuvstvom naprosto je bio gnan. Prepun nemira, čas zvjerinjao je očima, sav napregnut od iščekivanja, čas mirno pogledom krstario po brdima, ali ih nije ugledao, ni selo ni konjanike, već je sve dublje i neutaživo zalazio u nedogled kasnog ljetnog smiraja. Izvirivao je iz šipražja kao kobac iz svoje zasjede, njušio tišinu sve dok ju ne bi prebila ona zvjerad, sve dok se ne bi začula njihova minobacačka tutnjava, jedan od njihovih napada na grad.

Za vrijeme napada zgrčio bi u sebi svoje čuvstvo, čak i zaboravljao na njega: budno bi istraživao okolinu, sve što mu je bilo na dogledu, ne ispuštajući strojnicu. Pretraživao bi obzorje, svako potamnjenje oblaka i neba, ne bi li prepoznao na njima tragove dima s nekog novog zgarišta, jer mogao je odrediti svako mjesto u plamenu, pa bila to zgrada, dio naselja, mjesto kod škole, kraj puta, kod bunara. Mogao je to procijeniti nepogrešivo i na prilično velikoj udaljenosti, čak i u običnoj, tek nazirućoj točci gore u brdima. Svilenka koji je dolazio odmijeniti ga, često bi preduhitrio pitanjima: Gorilo je kod Jankovića, je li ? ili Mamu im, sredili su robnu kuću!

Svilenko bi uvijek potvrđivao, sve dok ga jednom, trznuvši se od začuđenosti, nije upitao otkud mu te obavijesti, kad je očito da je za tih napada bio ovdje, na stražarskom mjestu, udaljen od svega. Svilenku se nasmijao i odgovorio mu da je to obično nagađanje, a što bi moglo drugo biti, jer je dobar, čak odličan poznavatelj i grada i svih okolnih naselja. Svilenko je u nevjerici samo kolutao očima, sumnjajući i neuspješno tražeći neki razložni odgovor, sve dok mu jučer prije odlaska nije rekao onako iznebuha: Imaš ti detektiva, imaš. A da nije koja cura, ha?!

Ta Svilenkova šala kao da ga je kamenovala, sunula je nepredvidivo i zasula ga posramljenošću, onim prokletim, izdajničkim crvenilom na licu, pa je naglo krenuo prema izlazu, polovicom tijela nagnut u luku, dok mu je ona trzajuća, izvita noga nemilice zapinjala i vukla se beživotno po praznim limenkama Coca-cole i goveđih gulaša. Iz zelenog skrovišta pobjegao je hitnjom i načinom obrane koju još nije uspio nadvladati i koju nitko ne bi mogao razumijeti, baš poput balavca bolno svjesnog svoje tjelesne izobličenosti.

Ali on zbog toga već odavna nije osjećao bol, još od svoje rane mladosti kada je ona u njemu šikljala neobuzdano. Svoju tjelesnost tada je zaista doživljavao kao nešto potpuno beznadno i očajno, kao biljeg koji mu je predodređivao, što je bilo očigledno iz godine u godinu, život samotnika, skoro nepostojećeg čovjeka, odričnog u svemu, osim u radu koji mu je ponekad i priskrbljivao neku tihu i sužanjsku radost, kao što je sve u njemu bilo sužanjski, pritvoreno debelim katancem suzdržljivosti. Oslobođen prvih mladenačkih boli, nije uspio promijeniti taj biljeg doživotno urezanog u svojoj zbilji; sebi se doimao, doduše ne više tako neutješnom, ali svakako ljepšom varijantom onog zaljubljenog, glasovitog zvonara crkve Notre-Dame.

Starom profesoru hrvatskog jezika to je i mogao priznati u školskoj zadaći na temu o najdojmljivijem liku svjetske književnosti; u opisu Kvazimoda stari je profesor tada iščitavao njegove teške rečenice pune skarednog sentimenta isamosažaljenja. Uradak je ocijenio najboljim, ali ga nije prozvao da ga pred razredom i pročita.

Čitala je samo Ilijana koja je pisala, čudio se, o pjesnikinji Sapho, a koja mu je kasnije nasred školskog hodnika izlanula, i opet se začudio, da je izuzetno lijep ... Pogledao ju je tad hladno, prezrivo i naglo od nje okrenuo glavu; zvučalo je kao da mu se narugala. Učinilo mu se da je to tek prvi od svih budućih ruganja pred kojima će stajati kao pred zidom sramote, od svih potpuno odijeljen i nemoćan.
Nisu mu se rugali ni tada niti nakon toga, ali zbog Ilijanine izjave danima osjećao se od svih prevaren i napušten. Šutke prezirao je Ilijanu koja ga je, primjećivao je, odnekud iz hodnika samo potajice gledala na rastoju velikom poput oceana, samilosna i tužna ćuteći njegov prezir.

Bio je kraj školske godine i ona se opet pred njim stvorila i u žamoru naraštaja koja će kasnije rat porazbacati kojekud, jedva je razabrao njen šapat: Ti zaistajesi ljjep, ali ne daš k sebi ...
Odmah je nestala u hodniku, u držanju, osjetio je, i hladna i superiorna, izgubljena u masi sebi sličnih, ne dajući mu priliku da još jednom potvrdi svoj prezir.

Od tada ona više nije bila slična drugima; potpuno zbunjen, nije znao u što se ona pretvarala, iz dana u dan, iz noći u noć, tako vazda, mjesecima dok su mu se misli uzaludno zaplitale o nju i vraćale uvijek k njoj. Da,. bio je to njegov prvi i njegov posljednji put, onako previše sužanjski, suspregnutj u takvim je opnama mlada Vlahinja za njega bila i ostala čista opsjena.

Otišla je s obitelji u danima prvih srpskih barikada kada su iz grada u pobrđa svoje izmišljene zemlje, preko svojih izmišljenih granica odlazili mnogi, jedina u svojoj glavi ponijevši misao o njegovoj ljepoti.
Njeni pogledi puni samilosti i topline lijeno su se vukli kao i mnogi samilosni pogledi iz njegova djetinjstva. Gospođe iz njegove zgrade, jednako dokone koliko i ozbiljne, isto su pokraj njega zastajkivale: Ljjepoga li djeteta, o ljjepoga li djeteta, al eto ....

Taj al eto ponavljao se na način kao kad je umro djed Mišo: Bio je dobar čoljek, al eto, smrt ne pita. Dugo je razmišljao o tome hoće li zbog toga i on umrijeti. Koliki su strah time one u njemu budile, ne sjeća se, ali sjeća se da ih je pogađao svojim očicama oštrima kao svrdlo, očicama koje su već tada nosile zametke njegovog budućeg nepovjerenja i podozrivosti.

Lijep, ta riječ skrivena u korijenima njegova djetinjstva, prepuna bojazi što se razvlačila po uglovima njegova nejačkoga uma, iz ustiju mlade Vlahinje tako je označila i njegov ulazak u drugu životnu dob, nekako slučajno, a možda i sudbinski, nije znao. Uz otkion, uz ono što je iz njezinih ustiju odlomljeno tvrdo i oporo: Ali ne daš k sebi. Uz njegov otpor kojeg je i kasnije osjećao kao stid odraslog muškarca nemoćnog da se suprostavi samom sebi: ta jučer se iz šipražja povukao kao ošinut, a pred Svilenkom trebao se tek nasmijati. Da, još posramljen stajao je jučer izvan svog zelenog klobuka, upiljen u pobrđa. Tamo mirovala su neprijateljska gnijezdišta, tamo živjela je Ilijana i zbog toga morao ju je prezirati, duboko, istinski prezirati. .. Ali poželio je da se ona vrati u grad, da ostane u njemu i da joj kaže da je tamo kod svojih naprosto zavedena, poželio je da zastane pokraj njega i da mu izusti opet ono isto ...

Možda je imala dalekozor i možda je odonud gledala prema njemu, upila ga u konveksno staklo i ustuknula. I bez njegova hoda mogla ga je prepoznati, po bilo čemu drugom. Ona je bila tamo, on je bio ovdje, a između njih brisani prostor, nigdina u kojoj nije bilo ničega. Ni beznađa. Osim nedodirljivog, izgubljenog etera. Pogledom je uranjao u njegovu proničnost kao da je brojao leptire: daleko u njemu gubila se i zauvijek izgubila ta uzaludna misao na nju. Poput jednako izgubljenih misli o vremenu obezvrijeđenih ljubavi koje su se događale nabrzinu i uzgredne, a koje mu ni kao takve nakon Ilijaninog odlaska više nisu pružale šanse.

Bludio je za nevidljivim leptirima s utisnutim njenim imenom, pogledom prepunim tromosti i praznine. A onda ... naglo je ustuknuo.

Tad ju je ugledao! Nju, treperavo prosutu po obronku. Uz dugin luk šuma je u njoj zatinjala vatrom neobične boje, kao zapaljena eterom; vidio je, svjetlost se gibala prema zapadu, gibala se poput sjene, zasjela je u kosini gorske kose, da, vidio je, dva puta tu je zatitrala nekim pozdravom iz visine. Ružičasta, pred njim gasila se sve prozirnija, sve bIjeda, tonula je i nestala u bezdanu gorske kose kao ogromna kaskada.

Bila je to mirna, samonikla vatra prirode. Neka njena igra izvedena kriomice.

Ali život u osami naučio ga je sposobnosti gledanja najobičnijih, malih stvari i znao je da je to jedna od njenih vještih zamki i tajni. Nije ga uspjela prevariti, jednako je vrebao na nju tih nekoliko časaka sve

- 2. od 7. -

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Siječanj 22, 2008, 03:17:20 »


dok, svjetlosna i diskretna, nije uzmakla i pred njim se sakrila, opet dematerijalizirana, opet silno zagonetna i izgubljena iza brda.

Ali nije znao da će otuda, iz nje izroniti i doći mu ona, sva u obličju čudenja, da će pred njim prosuti kosu crvenu i zaguditi strune da mu zaustavi dah, da ga zaustavi negdje drugdje ...

3.

Sasvim bešumno sipila je i dalje kišica, jedna od najfinijih materija koju je mogao promatrati tako neposredno i bez ičije nazočnosti. Iza njenog tkanja kao iza finog, bijelog püsta protezala se poljana s ponekim niskim žbunom ili osamljenim stablom, skoro jezivom tišinom ovita u svoju pustoš. A mir, neki neobični mir dopirao je čak iz pobrda gdje su se žutila sparušena, zbog rata neobrana žita.

Stijena je žulj ala njegova leda, nije se čulo ništa, ni pomak lista, ni klepet ptičjeg krila, a on je sjedio zguren, nekako skrušen i nekako žalovit, svojim čuvstvom već izmoren ili klonut, izgubljena pogleda, tišini i kiši gotovo intimno predat. Samo je disanje pod njegovim nosom paralo resko i otkidalo se iz samoga dna, usporeno i duboko.

Tako disao još nije nikada: tko je ona i zašto ju je morao sresti baš ovdje, u prostoru neizvjesnosti, u
Tako disao još nije nikada: tko je ona i zašto ju je morao sresti baš ovdje, u prostoru neizvjesnosti, u bliskom dodirištu života i smrti? Ili je bila naprosto fantazma, odjek njegove osame ili nekog sna, ili u naravi njegove ličnosti nešto posve drugo što nije ni poznavao. Kao i ono udaljeno ćurlikanje koje je bilo stvarno i razlijegalo se prigušeno poput ćurlikanja dvojnice; nikako nije zaboravljao tu glazbu, taj sonorni, nujni, načas živahni, pa otegnuti zvuk koji se jučer talasao prožimajući beskraj i odjekujući čežnjom, maglovitom i dalekom, u njegovom svijetu, ovdje već dubokom i natopljenom poput boli.

Dok je ona ulazila bestjelesna, lagana, uskutima neke odrpane, bijedne haljine od jute i slijepa dodirivala njegove prostore s lukom nekog gudala u ruci.

I shvatio je da ju zapravo čeka, da ude polako u njegov čardak kao jučer. U jezi ove tišine pripremljene za taj trenutak ...

Osluškivao je i čekao da se u najavi njenog dolaska oglasi ćurlik iz dubina nekih tamnih, nepoznatih globula ili odnekud drugud. tekao je i oćutio: skoro će jesen. Nahrupit će jata dosadnih, crnih gavranova, zaposjest će vrhove ogoljelih stabala i više nego li ikada ispuniti ovaj prostor navještajem poročnosti i zala. I poneki će jastreb zakriliti ovu samotinju i zakositi ju sporo, u visokom letu. Dugokljuni gavrani graktat će kao u groblju i gadat će ih onako kako je to radio u djetinjstvu, kamenjem ili grumenjem, bilo čime da rasprši zloguki dah njihove prisutnosti. U vremenu u kojem se umiralo brzo i lako; prije nego li je došao ovamo dragovoljno, naučili su ga osnovnim dijelovima i načinu rukovanja strojnicom.

Potom se ona zaklatila na njegovom ramenu slijedeći nesklapnost njegova hoda i pobojao se da njena cijev pri tome ne udari o tlo, samo se silno toga bojao. Iz prizemlja nečije kuće, koje je bilo skladište, izlazio je zabacujući nogu u stranu, kao i onda kad je prvi put prohodao. Izlazio je svjestan da ga gledaju, neki sažaljivo, a neki ravnodušno, prateći prije svega klatno na njegovom ramenu, ali izlazio je u tijelu istegnut, ispršen, napokon u odori i primjereno držanju hrvatskog vojnika. Puščana cijev nije se sudar ila s dom, pouzdano zna da nije čuo, a bio je toliko sluhom napregnut, taj zvuk što je mogao odzvoniti tako ponižavajuće i kobno; iz skladišta izašao je s osjećajem napokon dosegnutog cilja, ne s osjećajem ponosa, nego pobjede koju nije mogao mjeriti ni sa čim, a koja je potisnula gvalju poniženosti koju je istovremeno ipak osjećao i ponio u grudima.

Otputio se nekud u rat, a kad se udaljio pušku je skinuo s ramena, noseći ju priljubljenu visoko uz prsa i prvi puta njenim je kušnjama predao svoju osakaćenu i uskraćenu muško st. U mimikriji vojničke odore postao je netko drugi, napokon onakav kakav je oduvijek želio biti: bogalj možda manji nego prije. Ali ta iluzija nije ga hranila dugo. Već prva vijest o pogibiji vojnika tamo na bojišnici, zadala je težak udarac njegovoj tek osnaženoj muškosti. O njihovoj smrti nije razmišljao kao o gubitku, nego kao o ispoljavanju nejednakosti između sebe i njih; nije im bio ravan u načinu umiranja, kao što im nije bio ravan ni u načinu muški dostojnog odlaska u rat. Tu činjenicu nazrijevao je i u Magdinom zaključku onda kad mu je rekla: Ovaje dje, pnrznaj, kudikamo bolje i sigurnije!

Jedva se suspregao, jer ju je želio snažno ošamariti i uzvratiti joj taj verbalni udarac. Krupnim je očima samo buljila u njega primjetivši srdžbu na njegovom licu, nepredvidivu, neobrazloživu srdžbu koja se zamjećuje na licima uvrijeđenih dječaka. Nije ga razumijela, jer ga nije dobro ni poznavala, samo je u njega buljila, a kad je sjela u Landrover prkosno je zabacila svoju crvenkastu kosu i shvatio je da je otišla nečim jednako uvrijeđena.

Iza nje ostali su kolačić i u kutiji Astrinih cipela iz koje je vanilija hlapila kao iz nekog mirisnog i sladunjavog utočišta, a u kojem je svakako, baš svakako moglo biti bolje i sigurnije. Sranje! Taj odvratni crveni puding! Po travi razbacan i ljigav. Poput rastrganog sala bačenog iz kante krvi. Bilo mu je žao zgaziti glavicu sitnog cvijeta, ali zgazio ju je zgazivši crveni puding.

Oni tamo, negdje, ni sam nije znao gdje, oni, neki njegovi suborci virili su iz rovova, mogli su i umrijeti drugačije, možda i bez slave Filipa Filipovića, ali sigurno bez odvratnog okusa crvenih kolačića. I bez drugorazrednosti.

Landrover se već izgubio u meandrima poljskog puta, poželio je da se Magda više ne vrati, jer mu je vratiti mogla samo misao na prijetvornost i laž koja je u svemu sve određivala i kojoj nije znao ni svrhu ni mjeru, na ovaj skoro nedostojni način njegova muškog bivanja i na drugorazrednu smrt.

A mogla je umrijeti i ona, recimo od sitnog, običnog gclera pri povratku u grad i više mu se nikada, nikada nc vratiti; ne bi osjećao ni bol ni sažaljenje, kao ni prema onima koji bi mogli umrijeti isto jednostavno, ali ne tako obično, već nekako legitimno, hrabro i časno. Ta zaboga, nc bi ga priznali junakom, niti bi ga oplakali ikad.

Tog dana o travu obrisao je crveni puding s cipela, pomislio na walkman kao na ljepšu varijantu svoje smrti koja bi, doduše, i mogla biti legitimna, ali ne i toliko prilična i smiona. U zgnječenim kolačićima na travi opet ugledao je Magdinu začuđenost; ona ga ne razumije, niti hilo tko drugi, i to onom vrstom razumijevanja kojoj se godinama nadao i koju je čekao u nekom.

Ljigava slastica na travi bila je samo kruh božji, ali i utjelovljenje Magdine laži kojom ga je uvijek hranila potisnutom srdžbom. Tog dana osjećao je srdžbu i znao da se Magda već sigurno vratila u grad, toliko ju je dugo osjećao, sve dok u sebi nije raspoznao sućut: ta uništio je život u zgaženoj glavici malog, poljskog cvijeta.

4.

U mrklini nekog prostora nju je ugledao opet. Ugledao je one staklaste, slijepe oči, slušao je onu pjesmu i djevojčin mukli glas:

.. Vino piju dva mrtva junaka
 A dvori ih bez glave djevajka
Pečena im kokoš nese jaja
Oblijeću ih orti i gavrani ...


U mekom struganju njenog gudala, u jecaju njenog glasa opet slušao je svoju raspoznatu radost. Ali otvorio
je oči; učinilo mu se da je usnuo, da se budio uz nečije  korake, da je netko razmakao grane i ulazio u njegov klobuk. Grane na ulazu još su se lagano njihale i on je oćutio nečiju prisutnost ... Rominjala je samo kišica, šuškala je u granama i u tkanje njenog finog pusta sve više padala je tama. Lutale su hrpice niskih oblaka i prikrivale vršje dalekog, srebrnog Velebita.

Nije se micao, čekao ju je, sav skrućen i bez daha, pazeći da ju ne preplaši ni najmanji njegov pokret. Ona je nestala preplašena njegovim budenjem i poželio je opet usnuti i tako ju približiti, tako ju opet čuti i vidjeti. Maloprije dogodilo se to ipak nekako drugačije nego jučer; nije se oglasila dvojnica čiji je zvuk pamtio iz dokumentarnih filmova i o kojoj je nešto pročitao u pričama o davnim pastoralama. I o davnim ljudima. O nekim davnim ljudima.

O njima je i djed Mišo pričao, sjeća se, često je pričao o nekoj Poldi iz Krasna koja je prije više od stotinu godina oslijepila od crnih kozica i koja je slijepa obilazila sela i prosila s torbom i s javorovim guslama. Svašta. I gusle su, rekao je, imale dvije strune od konjskog repa. Da, ipak je rekao tako, dvije strune od konjskog repa. Dvije strune jučer je vidio i na tankome vratu onog neobičnog glazbala; pa da, jučer je uz gusle, baš uz gusle pjevala njegova slijepa djevojka.

Sjedila je na kamenu, sučelice njemu, ukočena i prazna pogleda; koga li je u svome mraku gledala i što li je mogla isprositi od njega?

Jednom je rukom drhtavo, kao po klavijaturi tapkala po kamenu, sve dok nije pronašla upaljač, a drugom je iz džepa izvukla malu grudu smole i držala ju iznad njegova plamena. Potom ju je zagrijanu, podmazujući strune, zaparala i povukla po crnoj konjskoj dlaci. Raskrečila je noge, gusle polegla u medunožje, u nabore svoje duge, iskrpane haljene, osmjehnula mu se i luk namjestila na strune.

- 3. od 7. -

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Siječanj 22, 2008, 03:19:52 »


Sjedila je u pozi Karasove Rimljanke sa lutnjom koja se raskošna i lijepa smiješila s reprodukcija velikih Krašovih bombonjera. Sjedila je tako par trenutaka, par trenutaka njegova preduga čekanja, a onda je vidio pomak njene podlaktice kojom je skinula rubac, vidio je njene crvene pramenove i čuo iz utrobe gusala onaj clegični zvuk:

..  Sava teče preko Velebita
A Korana preko Kutereva ...


Dok je potezala gudalo, nije prepoznavao niti jedan svoj osjećaj osim čudenja i mada siguran da je bila slijepa, imao je dojam da ga je ipak gledala, da se zrno svjetla iz njegovih očiju iskralo i prodrlo u njene zjene, nekako toplo i blisko, da je to naprosto osjećala, pa mu se i osmjehivala. Ponekad bi trepnula i trepavicama pomakla nekoliko krupnih vlasi s lica. Premlada, lijepa, s tek jednim ožiljkom na čelu, pjevala mu je dozivajući mu neko junaštvo i neki besmisao, ali pjevala mu je slobodno i bez zazora, daleka od svih, pjevala mu je uz miris zapaljene smole kao u nekom tajanstvenom, magijskom ritualu:

... Saljjeću ih i oči jedu
Rogate čap!fe i crne rode ...


Shvaćala je njegovo čuđenje. Na mahove prekidala bi gudbu, glasno bi se, radosno nasmijala i dozvoljavala mu je da se bez straha suoči sa njenom neobičnom prisutnošću. I nije imao straha. Suočen s radošću koja je praskutala u njenom skoro gugutavom, dječjem smijehu i sam ju je otkrivao, prepoznavao ju i prepoznao u nekoj njihovoj neobrazloživoj, ali posve prirodnoj i razumijevajućoj srodnosti. Tu srodnost nazrijevao je u muklosti njenog glasa kojim je dodirivala dubinu iskona, a kojeg je kidala iranjavala trzajima svoje gudbe i pretvarala ga u kaotičnu i rastrganu misao ...

U iskonu te gudbe, između djevojke i sebe jednostavno osjećao je pokidane niti neke pradavne veze .... Doista nije imao straha pred mrakom njenog iskona i njenih očiju, u stravi njene pjesme samo tražio je odgovor i zaustio: A tko si?

Ponovio je pitanje.

Nije mu odgovorila.

Reci!

Spustila je glavu, survao se plamen kose izaparala je snažno gudalom po strunama. Osmjelio se prodrijeti u njenu tajnu i tad poput upozorenja zaćurlikala je dvojnica; dojavljivala joj je poziv i znak za povratak kao da je zatitrala krhkim stijenkama između njihova prostora i vremena. Pokunjena, ona polako spuštala je gudalo; izgledala je vrlo nujna. Nešto je čekala, glave okrenute prema izlazu i opet se odnekud poput telefona oglasila dvojnica, uporna i dosadna.

Više joj nije vidio lice.

Ustajala se troma, nečim obremenjena i sva je bila spora poput zaustavljenog vremena, ali svom tajanstvenom zovu sva ponizna i predata. Rukom je posegnuo za njom, ali shvatio je da ga ona nije mogla vidjeti i da se neće osvrnuti ni zaustaviti; na izlazu iz njegova svijeta već zašuškali su njeni koraci.

Negdje napolju čekali su je konjanici sa svojim isukanim sabljama, čekali su je sigurno svo vrijeme dok je bila s njim, pazeći ju budno kao straža svoju kraljicu u misiji njenog dugog i važnog putovanja. I nije vidio onu ružičastu svjetlost iz koje je izronilo selo na uzglavlju Velebita i nije vidio njen ulazak u bjelasanje njegovih krovova, u bjelasanje njegove đerme i tornja.

Đerma. Lom svjetlosti i u njemu bjelasanje gibajućeg stada; vjerovao je da se ona vraća u to selo koje se moglo i strovaliti, skotrljati se naprosto niz padinu kao ogromni, bijeli kamen.

Osjećao je da sa sobom nešto nije ponijela. Otišla je u plamenu raspuštene kose, gologlava; nije shvatio kako ga je uzela, ali na kamenu gdje ga je odložila nije bilo njezinoga rupca.

Zbunjen shvatio je da nije bilo ni njegova upaljača. Ali znao je da mu nije pjevala samo zato da bi upaljač isprosila od njega i da se u njenom dolasku krila neka druga misao i tajna.

Danas je već uvjeren da ju čeka zbog tog odgovora: tko je, otkud je došla i je li uistinu bespovratno nestala.

Sklupčan i bez daha, sad tražio je odgovor u srebrnim vlasima Velebita, u bljedilu njegovih daljina u kojima se nije događalo ništa. Događao se samo on sa svojim pitanjem i to mu se učinilo velikim; događalo se to pitanje kao čuvstveno jezgro njegova bića i kao neki rastući, novi i nedokinuti njegov smisao.

Maloprije djevojku je tek usnuo i napokon je shvatio da je njegovo čekanje uzaludno; samoća je opet zajezdila kišom i njegovim klobukom. I mogao je dugo, tako još dugo ćuliti i sjediti s glavom na koljenima. Tragati za svojim odgovorom ili za svojom radošću. Za radošću u osmijehu slijepe djevojke koji je zapamtio kao znak ljepote ugravirane u besmisao i stravu pjesme. Crne kozice oslijepile su Poldu, ana djevojčinom licu nije bilo njihovih tragova, osim ožiljka na čelu bez kojeg je mogla biti čista i prazna kao fikcija.

Ili je uistinu to i bila?

Magda je pravila kolačiće i izvrsnu karbonaru, slasne bolonjeze i bez talijanskih ekstrakata, ali mu nije mogla ponuditi radost i bezuvjetnost povjerenja. Zastrugane u dlakama konjskog crnog repa. Spremna je razbijati glavu o njegovim podočnjacima i upalim obrazima, ali ne i o njegovim fantazrnama. Rekla bi da je od rata naprosto prolupao ili bi bezrječno odmahnula rukom i razmišljala o tome kako je on, osamljen, ovdje pod brdom postao još osamljeniji i kako je napokon poludio, baš poludio, skroz naskroz ... U njegovu priču ne bi povjerovala.

Djed se ne bi čudio. Nikad se ničemu on mudar nije začudio, jer ništa mu i nije bilo toliko vidljivo i stvarno koliko nepredvidiva i tajanstvena narav svijeta.

Ča to bilo da bilo, ma znaj, dite daje s Božje strane!

Bio bi to njegov odgovor. Ispričao bi mu o svojoj neobičnoj guslarici, a on bi mu ponovio priču o davnoj Poldi, kako su je djeca po selu slijedila u stopu, gađala šljivama i suhim brabonjcima, oblijetala ju i uz buku klepki ganjala glasnim povicima, za njom lajući kao gladni psi.

Za šačicu brašna i masti.

Prosjakinju iz Krasna zamišljao je kao čergašicu izbjeglu iz plemena. Bio je dječak i nasladivao se maštom o tom okrutnom, dječjem linču, nasladom kojom je trgao krila nemoćnih leptira i gnječio ih palcem.

Naslađivao se slikom u kojoj su neka davna djeca sve to mogla; odvratnoj, slijepoj čergašici izmaknuti štap kojim je preplašena i trzajući glavom mahala oko sebe kao sumanuta, potplesti joj nogu i gledati kako se spotiče, zavaguje, kako tijelom drhti i pada. Gledati kako se skljokana koprca još smrdljivija, još odvratnija u moru crnog blata. Kako se pridiže bauljava i tapka unezvjerena i drhtava, pa opet pada i nastavlja putem svoga mraka. Kao gušterica grebući po kaljuži rukama i nogama. Glave uzdignute i nemoćno ukočene prema svjetlu neba.

Svjetlu neba. S mutežom u očima prepun im straha.  A s njenih leđa i s njene glave, s tog muteža frcale su šljive i brabonjci.

Kao lijek i kao pravda.

Grčevito grabila je po mutežu svoga straha, prstima grebla je do bola po neuhvatljivosti svoga mraka. A odnekud s prozora, iz dvorišta na djecu podala je kletva:  Marš! Marš, gube jedne ... Ma pušćiteju, zmije van oči popi/e, dabogda ...

Odrasli imali su sućuti.

Za šačicu brašna i masti.

Tad još nije znao zašto je djed s toliko sućuti i topline pričao o njoj: Stric Sima, bog ga pomiluj bil je sav na nju. Kaj odrizan.

Nije mogao shvatiti zašto je stric Šima bio sav na nju kad nimalo nije ličio na čergaša i kad su ga djeca baš voljela. Poklanjao im je frulice koje je rezbario od tankih, vrbovih grana, dijelio im je i kockice čokolade i bombone omotane u šuškave, krasne celofane. Privlačio je djecu, ali nije bio kao Polda.

On ju nikada nije spomenuo kao ni njegova unuka; Magda vjerojatno nije ni čula za onu koja je bila, bog zna zašto i po čemu preslika njenoga djeda.

- 4. od 7. -

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Siječanj 22, 2008, 03:21:29 »


Preslika njenoga djeda! Stric Šima.

Kad je umro, sjeća se, djed Mišo neutješno je kao dijete plakao za njim, jer volio je, veoma volio svoga brata. I sjeća se kako je na odru od mrtvačkog bljedila tako snažno odudarala njegova kosa bujna i crvena ...

Bila je neobična njegova mrtva glava. Kao Magdin kolač od crvenog pudinga; lice od biskvita, a kosa ... Neobično crvena, sjajna i plamena bila je to kosa djevojčice koja je stajala uz pokojnika; njegovi geni tad su se nezapaženo i vrckavo igrali u njenim dugim pramenovima. Stajala je šćućurena, glavice pognute ispod majčinog trbuha, a onda se rasplakala. Kad je stric Šima umro, dobro se sjeća da se Magda, nestrpljiva inesvjesna djedovog posljednjeg odlaska, jednostavno rasplakala i da ju je majka ljutito zgrabila za ruku; brzim je koračićima gazila iza majke kroz stiješnjene ljude u sobi, gurala se između njih i plakala, a pokojnikovi geni poskakivali su, naprosto su divljali u njenim crvenim kovrdžama.

Te kovrdžice bile su zapretane u njegovu pamćenju; sad su se raspletale kao tisuću drugih nebitnih pojedinosti i uguravale u njegov pogled u kojem nije bilo ništa, osim noći koja je već obrubljivala sve oko njega, i tišinu i njegovu samoću. Noć oko njega kapala je s Magdinim kovrdžama, pretvarala se u tisuću poskakujućih kovrdžica kao u tisuću gipkih spiralica. One vijugale su njegovim pogledom stvarnosne, zavodljive i jasne poput jučerašnje velebitske fatamorgane, tog čudestva prirode koja ga nije prevarila, već nagradila srodstvom i tajanstvom neke pradavne veze. Nije joj znao ime ni podrijetlo, nego je, od noći obneviđen, gledao kovrdžice jedne davne djevojčice što su izvirale iz mrkline, skakutale i skoro ga šibale po nosu, što su mu zamućivale pogled i mogle ga baciti u nesvijest. Nakon čega bi se budio teško i mučno, ako se uopće i želio probuditi.

Učinilo mu se to vrlo privlačnim; tako otići i izgubiti spone sa svijetom, na trenutak izgubiti sva dodirišta sa životom. Negdje tamo mogao bi hodati uspravan i lijep, bez imena, bez identiteta, a mogao se zvati i List. Biti čovjek imenom List ili Drvo. Svejedno. Slijepa djevojka opet bi bila uz njega, bez skupih oprava, bez nakita, vrlo jednostavna i u dronjcima. I svirala bi polako, ne kao jučer, ne pretvarajući sve u rastrgani, bolni kaos.

U energiju koja je i kao silina nemira i kao silina bola bila zarobljena u sakatosti njegova tijela.

U ritmu njene glazbe, smion, dovoljno smion pred njenom sljepoćom, mogao bi razodjenuti se i ona ne bi vidjela kako pred njene noge, nježno raširene oguslama, još baca i posljednji dio odjeće i kako pred njom, napokon oslobođen i obranjen od stida, stoji razgolićen i napeto U međunožju već ukrućenog uda koji nije prestajao živjeti. Ona bi bila spremna primiti ga natopljenog žudnjom. Neutaživog, zatravljenog samoćom kao usudom. Primiti ga u tamni i zatvoreni svijet svoga nevida, svojim dlanovima ogrubjelima i teškima od grubog vremena. Primiti ga ... primiti usnama. Jednostavno, osjetila bi ga i snagom istovrsnosti pružila bi mu se jednako uskraćena; u očima je nosila njegovu tamu, a njegov nemir, posve muški nemir, jučer se trzao i vibrirao je na njenim guslama.

Magdine kovrdže i dalje navirale su iz noći, a on je već milovao tijelo slijepe djevojke, ah, milovao ga je i svojim udom uranjao u njega kao u meki, plavi kozmos. lzvijala je vrat i naga bubrila na njegovim rukama, ona lijepa, ona savršena, pružena mu čista i bez tragova svog ponižavajućeg i odvratnog siromaštva. Onda je jecnula, pa opet i konačno zajecala, razbuknuvši njegov užitak i strast.

A njegov krik, prodoran i jak, erupcijom vulkanske muškosti obio se negdje duboko o plavi kozmos. U činu kozmičkog umiranja i potpunog nestanka, u trenutku jeze i njihova rastanka. A iz tame dalekih globula ćurlikom zatalasala se dvojnica i zakonom jačim od smrti kidala je tu vezu već napuklu i onemoćalu od svog zagonetnog bitka.

Na prsima osjećao je dodir djevojčinih grudiju, slušao sve usporeniji ritam njenog disanja, kao da se sve više udaljavala, kao da je umirala; ona odlazila je od njega dah po dah ... Mliječnim putem putovao je njegov eruptivni, izgubljeni krik, odjekivao sveudilj iparao kozmos moćniji od boga, moćniji od svega, strašću vladara i pobjednika ...

O, kako je silan, kako je jak tim prodorom svoga krika!

Dok je ona umirala za njim, sve lagnja mu na rukama i dok je klonuta, sve dubljeg, sve težeg daha odlazila nekud u činu tog konačnog rastanka.

Još vidio je njen ožiljak na čelu, još survao se pramen kose i on dogibao se u noć, među Magdine kovrdže ... Jednako crven, baš jednako plamen, nestao je u prepletu s njima, jednostavno stopijen. Progutale su ga te crvolike, te grabežljive, zavodljive kovrdže koje nije volio i koje su se sad ugurale u njegovu intimu, podmuklo i drsko i uskratile mu posljednji trag one koju je zaista volio i za kojom je strastio.

Magdu bi mogao i zbog toga prezirati da ju već nije godinama prezirao.

Prezreo ju je onda kad ga je uvrijedila, jednako nametljiva i drska: Bojiš me se, ti me se bojiš, kukavico! A i nismo toliki rod! Bojiš me se ti, ti ... Kretenu jedan falični!

Pogled joj je bio vrtlog nemoći i bijesa. Tad ga je zbunila otvorenost kojom se drznula dotaći opne jednog svetogrđa, a ustuknuo je zapravo pred nečim neizdrživim u boji njenog glasa. Bila je na rubu plača i izgovorila je to pod nasrtajem želje i bezumnosti, zapaljenih očiju kao da je time pribjegla jedinom utočištu svoga spasa; o, umirala je, i ona je mogla umrijeti za njim ...

Bajiš se, bajiš me se, kukavico!

Pred njenim suzdržanim suzama ipak ustuknuo je prestrašen. Od nje bježao je dugo, sve do majčine smrti, sve dok nije bio sasma siguran da je u zaborav spravila svoju grešnu, davnu misao.

Kretenu jedan!

Prezirao ju je iz daljine, tiho i neispoljeno, načinom kojim se preziru gospodstvo i snaga neprijatelja, prezirao ju je oprezno i prijetvorno kako ga ona ne bi prozrela, jer prema njemu bila je tako dobra, tako dirljivo brižna i sestrinska, a on da joj, eto nije oprostio.

I danas bi pred njom mogao stajati postiđen, ali i  zbunjen kao i onda kad mu se rodoskvrnuće nametnulo kao snažno opravdanje i izgovor. Misao na to i sad ga je zapljusnula nelagodom; sjedio je pod klobukom, a odnekud iz noći netko mu se opet potajice smijao. I nacerio. Ali više nije bilo crvolikih kovrdži niti djevojčine krasne, umiruće nagosti. Noć se cerila lagana i obestežena od svega; da, to mu se iz nekih godina još crila i narugala Magda.

Skočio je.

Rukama je snažno zagrabio međunožje. I osjetio bol.

Njegovo udo pod dlanovima bilo je nabreklo i tvrdo. I taj žilavi, taj mesnati komadina što mu je sezao do koljena, zastrašujuće, kao rijetka trofejna vrsta, pulsirao mu  je pod prstima i bilo ga je puna šaka. Posjedovao ga je kao što se posjeduje nešto izuzetno i vrijedno, što se, daleko od bilo čijih očiju, skriva kao neobično tajstvo.

Imao je sedamnaest godina, igrao se s njim, bio je golem, a ona je ušla nezamjetna. Shvatila je i kriknula; stajala je ukipljeno, punih očiju kao da je u njegovoj ruci vidjela nešto veoma, veoma začudno, nešto strašno ... Bila je prva i posljednja koja ga je očima dotakla i oronula mu auru tajanstva težinom neoprostivog grijeha, imala je devetnaest godina i već dovoljno iskusna, dobro je, dobro znala što je to ugledala.

U njegovoj ruci još strčao je golem, kao u paripa, pobjegla je i on je potrčao za njom ..

Magdaaa!

Kljasao je i sav se lomio poskakujući po dvorištu iskošenom, trzajućom nogom kao opruga.

Kurvooo!

Dvorištem bacakao je svoju sakatost, izbezumljen zbog ukradenog tajstva, a ona se provlačila između stabala i vrištala. Brži nego ikada, sustigao ju je u dva¬tri koraka i zgrabio za prsa:

Pisneš li kome, prebit ću te!

Nisan znala! Nisan znala!

Naravno da nije znala. Nitko nije znao. Nitko. Zaplašena, Magda je ipak odnijela njegovu tajnu i
znao je da mu ona više nikada ničim neće povratiti tu njegovu otuđenu cjelovitost.
 
Sada je ličio na golmana s rukama na preponama i gledao u protivnike skučene u noći. Njega je držao još propetog u hlačama kao da će uteći.

Kurvooo!

- 5. od 7. -

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Siječanj 22, 2008, 03:23:01 »


Glas mu je odjekivao snažnim povikom i glasom se pohrvao s brdima, s dalekim obzorjima koja ga nisu čula. Njegov čardak bio je osamljeni otočić nasred poljane, nitko ga nije čuo i mogao je vikati do mile volje. Ali začuo je rafal. Prigušena, iz daljine, paljba je trajala kao znak straha i opomene. Potrajala je kratko i zamukla u podnožju brda.

Ćuli su ga ljudi iz zvjerinjaka. I pucali u noćnog zloduha, u tisuću sjenki što su lutale, tko zna od kada, možda vjekovima, nemirom izgubljenih duša. Krvoloci u sve su pucali, pa i u sjenke predaka ... Možda je njegovim povikom, gnjevan, progovorio jedan od njih i možda se baš na ovom mjestu, turskom sabljom raskoljene glave, skljokao mrtav. I nije saznao da njegov ubojica to mjesto nije uspio prijeći ni koraka i da se njegova vojska, tučena silnim hrvatskim knezovima, odovud uvijek vraćala natrag.

Nije želio stajati na mjestu tog ubojstva.

Raširio je grane klobuka, pod nogama zazvonile su prazne limenke i podsjetile ga na osjećaj gladi, na protok vremena, na normalni životni ritam; izopće n i sam, do smrti mogao je ovdje živjeti životom čežnjama ispaćenog eunuha.

Sutra će se vratiti u grad, dočekat će ga Magda i odbit će kolačić od odvratnog, crvenog pudinga.

U širini prostora osjetio se kao unutar zidina ogromnog, mračnog amfiteatra. Udahnuo je i svježina ozona s mirisom kiše još mu je jače prodrla u nosnice. Mirovalo je oružje. U tišini žablji kreket. Negdje. Širio je nosnice i pogledom zapeo za kičmu planinskog dinosaura usnulog u tamnoj utrobi neba.

Od toga je zadrhtao; od planine do njega milje su se uzgibale na putu do njegove čežnje ...

I učinilo mu se: od njegove čežnje i Velebit je zadrhtao u fatamorganski čudastvenoj i nepredvidivoj svojoj naravi koja se utjelovila, povjerovao je, zaista utljclovila u liku djevojke, u liku one koja ju je oduhovila i kojom mu se, ona bliska mu, ali kozmički daleka i zagonetna objavila i darivala ... Eteričnom ljepotom one koja mu bi data odjekom neke ćuteće srodnosti, poput tople, očovječene kapi ..

Mogla je i još je čekao da se to dogodi svaki čas, krenuti grančica pod njezinim nogama, mogao je list šušnuti pod njezinim skutima i prstom je mogla zapeti o konjsku dlaku na guslama. I mogla je opet uz njega sjesti kao cvijet, raskošni, plodonosni cvijet njegovog  neubranog muštva.

Znao je da se ona neće vratiti.

Morala je nestati u hladnoj vječnosti međuzvjezdanih putova i morala se vratiti u okove nekog strogog, nepoznatog vremena. Njegova planina više nije bila spremna darivati ga igrom varki i iznenađenja i umorna, pred njegovim moćnim instinktom naprosto je ustuknula. Slijepa i prekrasna, ukazanjem djevojke, guslajući o stoljećima što ih je snagom tajne čuvala u dubini svojih njedara. Ona preplašena jakošću njegovih čuvstava.

Djevojku je volio napokon oslobođenim i snažnim čuvstvom i voljet će ju uvijek. Ne krhkošću, ne bljedoćom uspomene, jer lik će joj zaboraviti, sigurno.Voljet će ju u nebu, u svakom stablu, kamenu i u svakom brdu, voljet će ju bez razloga i motiva, nitima one pradavne, intimne veze kojima se vole stoljetna stabla ili sjene predaka u prastarom ziđu grada. Bezrječno, ljubavlju koja će izgubiti smisao bude li o njoj govorio i bude li ju imenovao.

U sebi nosit će ju lako; daleki i nejaki od svoje sljepoće, ljudi ju neće u njemu prepoznati, a nosit će ju skrovitu, kao neku izuzetnost, kao jedino pronađeni i mogući mu poetski osjet.

Izvio je pogled prema duplji neba; na njemu noćilo je tek nekoliko zvijezda, posve mrzlih i ravnodušnih. Bez odgovora i bez sućuti. Iz njih plamtjelo je neko drugo vrijeme, ni bremenitije ni teže i djevojčina pjesma zakonom njegove surovosti jecnula je opet:

... Vino piju dva mrtva junaka
A dvori ih bez glave djevajka ...

Jecnula je nečujna u noći u kojoj ni grančica neće krenuti i u kojoj neće zašuškati djevojčini koraci.
Vidio je: od nje zatamnila se Mliječna staza i sva bezdana, sva prazna u svome iskonu, sve dublje je tonula i gasila se na njegovom nesuđenom ženidbenom putu ...

5.

Magda!

Ona je spavala i nije mu se odazvala. Ili je njegov l;las u sobi nadjačao glas s radio-prijemnikaj doprema  humanitarne pomoći vjerojatno ju nije ni zanimala, ali u trenutku dok ju je gledao, nije zanimala ni njega. Nisu ga zanimale lokalne vijesti, oštećenja civilnih i vojnih objekata, ni Magdini prozori na kojima su umjesto stakla hili razapeti najloni. Zgužvani i išarani flomasterom: T2-PX3, bile su plave formule razbacane po njima poput tajnih znakova Magdinog života.

Kosa joj je padala niz jastuk i u nju se zagledao: ta kosa teška, ta kosa crvena padala je poput vodoskoka i zatresla se u njemu.
Zavrtjelo mu se.

Soba je zatitrala i luster i slike i tajna plavih formula.
Ona je i dalje spavala, a soba se okretala. Okretalo senebo, prevrnula brda i velika srebrna planina. Ni ruka na čelu nije mu ublažila taj osjećaj.

Sveta rano, ča ti je!

Njen glas obio se o zidove, neprirodan, prekidao se i dopirao iz daljine. Prsti su mu drhtali.

Božem oprosti i Majko božja, pa ča ti je?

Niš ... ni mi niš, a ča bi mi bilo.

Nešto ije, neš da mi kažeš.

Soba se nije srušila, sve je bilo na svome mjestu, Magda je ležala i već promatrao ju je pozorno i bez treptaja. Njene oči, svaku crtu njenog lica. Uzvratila mu je šutnjom i s kreveta poduprla ga očima kojima se Inečemu čudila, da, jasno je u njima vidio čuđenje, i kojima ga je pitala.

Gledan koliko si lipa!

Šutjela je kao zalivena, iz očiju prosuvši još veće čuđenje. Nalaktila se i s pokrivačem do pojasa ličila je poprsju savršeno izlivene skulpture na kojoj su se vidjela raskopčana dugmad i ono što uživo nikad nije vidio; veliki, crni kolobar na dojci koja joj neopazice izvirila.

Ali trgnuo se od njenog čela.

Od čega ti va piknjica?

Zaparao joj je tamni ožiljak.

Pa od kozic ... kad san bila dite.

Od njenog odgovora tamo zavrištala je njegova srebrna planina.

Spuštao je prst s čela i još drhtavim prstima kliznuo preko njenog lica, dodirnuo ga je tek ovlaš, zebno, načinom kojim se nedopušteno i kriomice dodiruje neprocjenjivost. Sagibao se prema njoj i zraknuvši njen ispupčeni, crni kolobar, kao slijepac počeo je prebirati po njenim usnama.

Esi, lipa si! Baš lipa!

Nije se ni pomakla, zagonetnim osmjehom pratila je njegovu dahtavu zadivljenost i uživala.

Kleknuo je.

Pramen kose bio joj je priljubljen uz prsa, tako blizu, tako dohvatljiv mu i stvaran i pod tim plamenom sad mogao je zaplakati, podivljati, poludjeti, mogao je biti zauvijek i ne biti ga više, više nikad. Tu kosu sad mogao je čupati, zamrsiti, preplitati, spletati, istezati, milovati, mogao ju je ljubiti. Sat, dva, cijeli dan, pet dana. Do besvijesti.

Magda, ka je to bila ... Polda? Ča je guslala!

Njegovo pitanje kao da je palo s neba. Osmijeh je šire razvukla. Prizivajući sjećanje, pribila je pogled na prozorski najlon i odgovor potražila u tajni njegovih plavih znakova.

- 6. od 7. -

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Siječanj 22, 2008, 03:24:49 »


Svašta li me pitaš. Da Polda! O, puknut ću ...

U toj sobi, s njom, njegovo pitanje zazvučalo je tako nezgrapno i smiješno i ona je prasnula u smijeh. Smijala sc ne obuzdavajući se, provalom neke pritajene boli i cinizma.

Reci mi!

Najlon na prozorima bio je zamazan i mutan i dok su joj oči počivale na njemu, učinilo mu se da je njen odgovor polako i mučno isplivavao kroz neprobojne slojeve muteža.

Ti ne znaš? Paaa ... neka moja i tvoja prababa. Valjda!

Pukla je, naprosto tamo odronila se njegova srebrna planina.

Glava mu je klonula na Magdino krilo. U mračnoj duplji njegovih očiju zarojile su se bijele iskre i to su se, pomislio je, narušenog spokoja i mira, uznemirile i naljutile zvijezde.

Ali klečao je kao pokajnik, kao da je od Magde iznuđivao i oprost za sve godine u kojima ga je beznadežno i dugo čekala.

Onda je na vratu osjetio njezinu ruku ... U šutnji koja se rastezala do neba, po vratu ga je milovala laganim dodirima. Pa je prstima kao širokim češljem zašla u njegovu kosu, zatezala ju i čvrsto zategla do bola. Prstima, tim svojim mekim i toplim kliještama još jednom ju je zategla, pa još jednom kao da će ju iščupati iz korijena. Stisnuo je zube, prosiktao i zadržao jauk. Kažnjavala ga je udružena sa zvijezdama izastala, a on je  procijedio:

Još!

Pogledao ju je i poželio upitati zašto mu to ne radi više, ali oči su joj mirovale na prozoru sa skoro bolnom sjenkom ispod kapaka. Ukočene i staklaste. Sive od najlonskog muteža.

I učinilo mu se da će mu ona slijepa zapjevati svaki čas.

Ali glavu mu je položila na krilo i pod pokrivačem osjetio je njen trbuh. Razmakla je noge i licem je utonuo između njenih bedara. Pred njom tako klečeći i potpuno joj predat.

Nije bila slijepa, a ispod pokrivača zapulsiralo je nešto što je prvi put osjetio ... Osjetio je to kao novo strujanje u svome tijelu koje se nije opiralo Magdinim rukama što su ga nastavile milovati, koje se nije opiralo ugodi dok je ona ispod pokrivača, uz njegovo lice pomicala bedra kao da je u njemu pomicala granice njegove kušnje i sve njegove i stvarne i umišljene ograde. Pomamljen sve većom ugodom koja se u njemu budila, želio je napokon otkriti taj pulsirajući, taj skriveni mu, veliki i nepoznati svijet, sad naslućen u pokretima i toplini Magdinog ženstva.

Disao je duboko, napregnut kao da je pod sobom pratio propadanje svijeta koji je mogao i nestati, doveden do nekog nepoželjnog i sramnog ruba, nestati u svakom trenutku, odjednom, a Magda je sve to slušala svojim tijelom i čekala ...

Zgrabio je i s nje strgao pokrivač.

Zario je glavu u njen trbuh i očajnički zagrabio ga usnama, zamirisao kožu i usnama zakrstario njenim bedrima ...

Onda je to prestalo kad se ona trgla, to se dogodilo odjednom, kad ga je odgurala i kad se izvukla ispod njega, kad je ovita plahtom kao zagrljena stidom, prepadnuta i uzrujana, brzo, prebrzo potrčala, kad je zazvonio telefon ...

Rukom se oslonio na rub stola i pod prstima osjetio nešto mekše i hladnije od Magdinog trbuha; na njemu ostali su uglavljeni njegovi poljupci, a želio ju je ljubiti dugo i bez prestanka, želio ju je ljubiti za sto i pedeset godina njihova čekanja i samotništva.

Posegnuo je rukom ...

I sa stola uzeo kolač od crvenog pudinga.


Sadržaj

Crveni puding ----------------------------------   5

Ognjica ----------------------------------------   35

Sarkofag---------------------------------------   77

Samolova kuća --------------------------------   93

Brukvice --------------------------------------   l05

Susret ------------------------------------------   ll5

Povodom knjige pripovjedaka "Crveni puding"
Jadranke Prša ---------------------------------   l23

- 7. od 7. -


Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!