CRO-eu.com
Srpanj 23, 2017, 18:51:01 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Tkanje života  (Posjeta: 24783 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« : Svibanj 10, 2011, 21:53:48 »


TKANJE   ŽIVOTA


Mirjana Krizmanić
Najuglednija hrvatska psihologinja

Sve ono što smo dobili na početku, kao i okolina u kojoj smo se  rodili, može nam štetiti i koristiti ovisno o tome što ćemo sami učiniti s tim. Te danosti koje su zajedničke svima nama možemo slikovito zamisliti kao osnovicu tkanja na kojem ćemo sami tkati tkanje svog života. Možda su neke početne niti malo tanke, možda nam se ne sviđa boja nekih drugih, ali to tkanje uvelike je u našim rukama, samo što to moramo najprije prepoznati, a zatim naučiti tkati što ljepšu i bogatiju tkanicu. To je posao na kojemu možemo raditi do kraja života, mijenjajući boje i uzorak tkanja, uživajući u skladu koji gradimo između sebe i drugih ljudi, prirode i svijeta.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #1 : Svibanj 10, 2011, 21:55:46 »


O RODITELJIMA

Među početnom prtljagom naveli smo i roditelje, koje nitko od nas nije mogao odabrati sam, na što se mnogi, osobito mladi ljudi, često žale. Zanimljivo je kako se nitko ili gotovo nitko ne upita jesu li njegovi ili njezini roditelji sretni onime što su dobili, jer ni oni nisu mogli odabrati dijete koje će roditi.

Dakako, djeca su tu u nešto težemu položaju jer dolaze na svijet tuđom odlukom, željom i nastojanjem, dok bi odgovorni roditelji trebali unaprijed voljeti dijete koje će se roditi neovisno o njegovu spolu, izgledu, osobinama i sposobnostima. To mnogi roditelji i čine, ali budući da su motivi za rađanjem djece različiti, događa se da roditelji unaprijed zamišljaju kakvo će biti njihovo dijete, pa zbog neispunjenih očekivanja dijete koje su dobili često ne uspijevaju ni dovoljno voljeti ni primjereno voditi do odrasle dobi.

Roditeljski motivi mogu biti nagon za održanjem vrste, želja za širenjem vlastitih gena, udovoljavanje onome što "se očekuje" u određenoj dobi, želja za zadržavanjem partnera ili čak osvajanjem partnera, igranje određene roditeljske uloge, ostvarivanje vlastitih neispunjenih želja pomoću djeteta, primjerice poput odabira određenoga zanimanja i niz drugih.

Dijete od kojega se očekuje da ostvari ono što su roditelji ili jedan od njih propustili učiniti u svome životu, često vrlo mukotrpno uspijeva odabrati svoj vlastiti put. Zanimljivo je kako navedeni motivi ne ovise o podrijetlu, obrazovanju i dobi roditelja, kao što ni o njihovu podrijetlu, dobi i obrazovanju ne ovisi želja da svoju međusobnu naklonost i privrženost ostvare u zajedničkome djetetu koje će od časa rođenja i nadalje biti svjetlost i radost njihova života. Takvi roditelji prihvaćaju podjednako bezuvjetno i djecu koja su rođena s nekim oblikom invaliditeta, kojoj nastoje omogućiti da iskoriste sve svoje potencijale.

Roditelji koji bezuvjetno vole svoju djecu, ne žale se na svoju sudbinu ako djeci nešto nedostaje, kao što se ne hvale djecom koja su na različite načine nadarena. Oni jednostavno vole svoju djecu takvu kakva jesu i takva roditeljska ljubav može poništiti mnoge loše utjecaje mjesta ili zemlje rođenja, privlačnijega ili manje privlačnoga izgleda, većih ili manjih sposobnosti.


Sukobi između djece i roditelja često otežavaju dječji razvoj, osobito ako su prouzročen i trajnim nezadovoljstvom razočaran ih roditelja djetetom koje su dobili. Dijete koje se uz sve tegobe odrastanja mora nositi i s pomanjkanjem roditeljske ljubavi, vrlo često previdi mogućnosti stvarivanja sebe i svojih motiva pa zastane na nekoj životnoj stranputici.

Ovisno o naslijeđenim osobinama i dispozicijama, srećom, mnoga djeca izbore se za svoje mjesto pod suncem pa unatoč svemu, odrastu u zadovoljne i uspješne ljude. Iako je na prvi pogled tužna spoznaja kako su za to morali uložiti mnogo više truda i napora nego da su ih tijekom odrastanja pratili brižni i njima nakloni roditelji, ne smijemo smetnuti s uma kako su mnogi od njih na tome putu ojačali i iskoristili svoje dispozicije koje bi, možda, ostale nerealizirane.

To, dakako, vrijedi za djecu s "boljim" nasljednim osobinama, koja će nekako preživjeti i bez prave roditeljske potpore, ali upravo kod onih čije naslijeđe nije tako dobro, prava roditeljska potpora od odlučujuće je važnosti.

Uz roditelje koji svoje dijete bezuvjetno vole i u potpunosti podržavaju, djeca čija je početna popudbina bila siromašnija, uspjet će do maksimuma ostvariti svoje potencijalne mogućnosti. Bez te potpore, ona u tome ne bi uspjela.

To, dakako, ne znači kako je poželjno imati roditelje koji svoje dijete doživljavaju kao neželjena stranca, koji uopće ne sliči na ono koje su očekivali. Pouka koju iz takvih primjera možemo izvući jest kako je osnovica našega životnog tkanja, koju smo dobili rođenjem, doduše zadana, ali kako ono što ćemo učiniti s njom, uvelike ovisi o nama samima.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #2 : Svibanj 10, 2011, 21:58:46 »


O ODABIRU ŽIVOTNOGA PARTNERA

Odabir živatnaga partnera na mnago načina kampliciraniji je od odabira zanimanja ili pasla. Osnovni problem jest u činjenici kako. ima mnaga ljudi s kojima nikako ne bismo željeli zajedno živjeti, kao što ima mnago onih (iako. se svakome od nas to čini manje vjerojatnim), koji nikako ne bi željeli živjeti s nama.

Ima, dakako, i određeni broj ljudi s kojima bismo željeli zajedno provesti živat, ali ih s jedne strane, ne možemo uvijek sresti, a s druge strane, čak kad ih i upoznamo, možda mi baš nismo njihov prvi izbor. To, drugim rijčima rečeno, znači kako je odabir partnera često pitanje trenutka u kajem smo se našli na određenome mjestu, raspoloženja u kojemu smo taga časa bili, okolnosti u kojima smo se nalazili, a možda i same činjenice kako je netko odabrao nas, a ne baš mi njega.

Zaljubljenast se, kao što je opće paznato, događa iz nama nepaznatih razlaga, kaje doduše kasnije nastojimo pronaći, objaviti sebi i drugima, uvjeriti se kako su to baš oni pravi. Banalna je istina kako nas ljubav čini slijepima, često i nerazumnima, a u svakomu slučaju nespasabnima za pravu procjenu kakvoće našega partnera.

Privlačnost, kemija, strast, što gad to bila, u stanju zaljubljenosti nismo. sposobni za neke racionalne procjene. Ali prije nega šta se odlučimo za trajnu vezu ili brak, trebali bismo. sami sebi ipak postaviti nekoliko pitanja (pogledajte okvir).

-   Što mi se kod njega/nje najviše sviđa?
-   A što najmanje?
-   Koje su njegove/njezine dobre osobine, a koje one manje dobre?
-   Kakvi su njegovi/njezini interesi?
-   A svjetonazor?
-   Razlikuju li se naši sustavi vrijednosti?
-   Želi li on/ona djecu ili ne?
-   Ima li nekih osobina koje bih želio/željela da naslijede naša djeca?
-   Ima li nekih osobina koje nikako ne bih želio /željela vidjeti kod naše djece?
-   Hoće li s vremenom sve više sličiti na svoju majku/oca?
-   Bi li bilo lijepo ostarjeti s njim/njom?

Postavljanje takvih i sličnih pitanja iznimno je važna jer bi mladi ljudi (pa i oni stariji kaji to još nisu naučili), trebali znati kako je jedna od iluzija u kaju svi vjerujemo u stanju zaljubljenosti da ćemo. Svojom ljubavlju, odanošću, vjernošću, strpljenjem ili možda prigovorima, kritikama, upozoravanjima kod voljene osobe promijeniti ono što nam se ne sviđa ili što nam smeta. Ali to se, u pravilu, ne događa.

Događa se, doduše, da se u skladnome odnosu partneri dalje razvijaju u istome smjeru ili da se približavaju područjima na kojima su na početku bili različiti (na primjer, razvijaju zajedničke interese, sličan svjetonazor), ali češće to se ne događa, već se razlike koje su se u početku, primjerice u sustavu vrijednosti ili svjetonazoru, činile malima s vremenom povećavaju pa se partnerima čini kako se sve više razlikuju. Pokušaji mijenjanja, osobito na bilo koji način nasilnoga, izazivaju otpor, što drugim riječima znači kako biste pri donošenju odluke da s nekim uđete u brak trebali zanemariti zamisli poput: "Već ću ja to srediti ili promijeniti."  

To posebice vrijedi za osobine ličnosti koje su do dobi u kojoj možemo ući u brak već mahom "sazrele" Tako, primjerice, neuredna osoba neće postati urednom, štedljiva se neće preobraziti u rastrošnu, osoba koja uvijek kasni, kasnit će i nadalje i tako redom. Drugim riječima: udajte se / oženite ako vam odgovara većina onoga što vidite jer će to tako i ostati, te ako ono što vam smeta možete zanemariti, jer se vama ne čini jako važnim za zajednički život.

O djeci biste, također, trebali razgovarati unaprijed jer ima više ljudi - nego što biste mogli pretpostaviti - koji uistinu ne žele djecu. Točno je, doduše, kako će neki popustiti ako ih njihov partner na to jako nagovara, pa tako možete čuti žene koje kažu: "Rodila sam mu dvoje djece", ili muževe koji kažu: "Ona je htjela djecu, pa neka sada za njih skrbi." Pri tome najgore od svega jest to što takvi, na neki način prinudno proizvedeni, roditelji često uistinu i ne ostvare dobar kontakt s djecom, niti ih bezuvjetno vole.

Odabir zanimanja i bračnog partnera dva su izbora u kojima gotovo redovito nastoji sudjelovati cijela obitelj na čelu s roditeljima. U oba slučaja mladi ljudi trebali bi odlučiti sami neovisno o raznim pritiscima kojima su izvrgnuti. Iako roditelji redovito smatraju kako bolje od svoga već odrasloga djeteta znaju što je za njega dobro, trebali bi znati kako je vrijeme da njihovo dijete samo donosi odluke i za te odluke samo snosi posljedice. Pri tome bi roditelji trebali biti i izvor informacija o prednostima i nedostacima različitih zanimanja, uzimajući u obzir sposobnosti i interese svoga djeteta.

Umjesto toga, pritisak roditelja mlade ljude često sprječava u odabiru zanimanja koje najbolje odgovara njihovim sposobnostima ili/i interesima, samo zato što ga roditelji ne smatraju dovoljno prestižnim. Takvi pritisci ili dovode do udaljavanja djece i roditelja ili do nesretnih ljudi koji cijeli život provedu u poslu koji ih ne zanima, koji im ništa ne znači i obavljaju ga kao oblik tlake kojoj nema kraja.

PRIČA IZ ŽIVOTA
Moji su vrlo dragi prijatelji iz Njemačke, koji su uistinu u skladnome braku, izrodili četvero djece i osigurali im mogućnost školovanja, trajno izgubili svoga najstarijeg sina jer su se ogorčeno suprotstavili njegovoj želji da postane - kuhar. Dječaka je kuhanje zanimalo od malih nogu pa je u svakoj prigodi nastojao "kuhati" zajedno sa svojom majkom, izrezivati recepte iz novina i nadopunjavati ih svojim zamislima. Roditelji su u početku njegov interes smatrali prolaznom razbibrigom dječaka koji će kad odraste odabrati neko "razumno" zanimanje, tj. neko zanimanje primjerenije djetetu visokoškolovanih roditelja. Dječak se, međutim, i dalje držao vlastitih interesa, maštajući o tome da jednoga dana postane glavni kuhar u nekome uglednom hotelu ili na nekome prekooceanskom brodu. Iako je sve manje govorio o svojim nakanama, momčić se pravodobno raspitao o mogućnostima školovanja za kuhara, odabrao školu i odlučio kako će "biti tako i nikako drugačije".

Kad je konačno došao dan odluke, i kad se momak trebao odlučiti za daljnji smjer školovanja, roditelji su uporno ustrajavali tome da mu zabrane njegov "besmisleni izbor'; sve do izjave kako u tomu slučaju oni  neće financirati njegovo školovanje.

Momak je otišao od kuće, školovao se radeći poslove do kojih je mogao doći i plaćajući svoje školovanje. Pokazalo se kako je iznimno nadaren kuhar koji je, u skladu sa svojim dječjim snovima, uspio postati glavni kuhar u uglednome hotelu. On i njegovi roditelji više nikada nisu razgovarali pa je on samo zbog toga što je slijedio vlastite interese izgubio roditelje, a oni su - kruto nastojeći provesti svoje zamisli - izgubili ne samo svoje najstarije dijete, već i sreću upoznati njegovu djecu, svoje prve unuke.


Kad je riječ o odabiru zanimanja, situacija je danas bitno drugačija od one u kojoj su odrastali roditelji ili djedovi i bake današnjih mladih ljudi. Današnja mladež treba biti fleksibilna, otvorena prema novim iskustvima, spremna na cjeloživotno učenje i odgovorna prema sebi. Otvorenost prema novim iskustvima omogućava otkrivanje novih interesa i prigoda, fleksibilnost olakšava brzu i uspješnu prilagodbu, odgovornost prema sebi zahtijeva zanemarivanje tuđih - pa bile to i roditeljske želje - a cjeloživotno učenje omogućava, ako je to poželjno ili nužno, da se i u odrasloj dobi mijenja zanimanje i posao.

Pritisak roditelja često uz odabir zanimanja uključuje i imperativni ulazak u brak, osobito za djevojke kojima se od malih nogu (danas opet kao u doba naših djedova i baka), objašnjava kako je primarni cilj osnivanje obitelji. I tako se događa da se zbog roditeljskoga, ali i društvenoga pritiska mladi ljudi odlučuju za brak "jer im je za to vrijeme", jer se to od njih očekuje, "jer to svi rade': a ne zbog osviještene želje da s određenom osobom provedu život.

Zbog pritiska okoline ne ispitujemo kakvoću potencijalnih partnera, posebice ako je ponuda mala, a "sezona" na izmaku. Takvo društveno ozračje često dovodi do grčevita traženja bračnoga partnera pa i do odabira na temelju nekoga svojstva koje se baš i ne može smatrati važnim za zajednički život (npr. "dobro pleše").

U onih koji u tome "najvažnijem" životnom zadatku nisu uspjeli, s vremenom dolazi do frustracije i osjećaja manje vrijednosti.

Društveni ili specifično roditeljski pritisci, koji dovode do toga da mlada osoba sklapanje braka smatra svojim prvim, osnovnim i gotovo jedinim ciljem koji treba ostvariti, uzrokuju čitav niz promjena doživljavanja i ponašanja, koje s lakoćom možemo prepoznati kao zapreke na putu do sreće i živornoga zadovoljstva.

Mladi ljudi često ne razlikuju zaljubljenost od ljubavi, neovisno o tome jesu li pod pritiskom da uđu u brak ili nisu, kao što ne znaju mnogo o životu udvoje i obvezama koje donosi takav život. Zapravo nije čudno što ne znaju jer ih, u pravilu, nitko o tome ne poučava pa im je gotovo jedina "škola za brak" učenje po modelu, tj. preslikavanje odnosa kakve su imali njihovi roditelji. Čak i kad su ti odnosi bili skladni i dugotrajni, njihova je vrijednost za današnje uvjete života također promijenjena. To ne znači kako neka svojstva partnera, kao što su privrženost, uzajamno poštovanje, vjernost, požrtvovnost, odanost i niz drugih i danas nemaju svoju vrijednost, ali znači kako se život u dvoje odvija po drugačijim pravilima od onih koja su vladala prije dvadeset i više godina.

Ako su roditeljski odnosi bili loši ili na granici podnošljivoga, tada je model po kojemu su mladi ljudi oblikovali svoja očekivanja od života u dvoje, svakako, daleko od poželjnoga.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #3 : Svibanj 10, 2011, 22:00:23 »


O POGREŠNOJ UPOTREBI RIJEČI

Dodatna teškoća jest što mnogi mladi ljudi o braku i roditeljstvu uče iz raznih senzacionalističkih medija ili začudno nestvarnih sapunica.   Sve to često dovodi do pogrešne upotrebe riječi koje po svaku cijenu, neovisno o tome što stoji iza njih, moraju biti snažne i velike. Pa se tako svaka početna simpatija ili naklonost u nastajanju pretvara u "ljubav mog života", svaka tuga u depresiju, svaka nenaklonost u mržnju. Pogrešnom upotrebom "snažnih" riječi  često sami sebe uvodimo u stanja koja nemaju pravoga temelja pa zbog najmanje teškoće ili životnoga problema nestaju poput pjene na vršku vala.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #4 : Svibanj 10, 2011, 22:02:37 »


O PROROČANSTVU KOJE SAMO SEBE ISPUNJAVA

Kad u opisu naših osjećaja, stanja ili želja koristimo riječi neprimjerene po intenzitetu ili sadržaju koji pokrivaju, trebali bismo biti svjesni pojave poznate pod nazivom "proročanstvo koje samo sebe ispunjava'.

Kad, primjerice, jadikujemo kako smo baš u svemu neuspješni ili kako nam ništa ne polazi za rukom, mi zapravo dajemo pogrešnu, pretjeranu, iskrivljenu definiciju stanja u kojemu se nalazimo. Tom definicijom sami u sebi potičemo određena ponašanja koja su tipična za neuspješne osobe i pridonose ostvarivanju te početne, pogrešne tvrdnje. Kad, dakle, iznosimo tvrdnje koje su pretjerane ili većim dijelom pogrešne, te tvrdnje postaju dio situacije na koju se odnose i počinju djelovati na njezin daljnji razvoj pa tako mi sami, posredno ili neposredno, pridonosimo čak i ostvarivanju predviđanja koja nas plaše.

Drugim riječima, ako primjerice unaprijed tvrdimo kako će neka osoba ili neki ljudi biti protiv nas, to "proročanstvo" će se ispuniti, ponajviše stoga što ćemo tome sami pridonijeti svojim odbojnim ponašanjem koje je prilagođeno onome ili onima "koji su protiv nas". Kad sebi i drugima govorimo o tome kako "bez nekoga ne možemo živjeti': neovisno o tome kako s nama postupa, sami sebe dovodimo u situaciju iz koje više ne možemo i ne želimo izići, vjerujući kako nam bez "njega" ili "nje" nema života.

Naše se sumnje uvijek naplaćuju, jer pronalazimo ono što smo i pretpostavljali da ćemo naći.
Henry David Thoreau


Na našu sreću ta psihološka pojava vrijedi i u suprotnome smjeru pa ako kažemo kako ćemo u nečemu uspjeti, naše šanse time se povećavaju; ako kažemo kako "nitko nije nezamjenjiv", ostavljamo sami sebi slobodu izlaska iz loših odnosa, poslova ili situacija. U svakome slučaju, trebali bismo voditi brigu o značenju riječi koje koristimo  kako sami sebe ne bismo uvjerili u nešto što je zapravo netočno.

Činjenica je, doduše, kako takvo pomno korištenje riječi  zahtijeva određeno promišljanje i poznavanje vlastitih reakcija i stanja, ali napor koji u takvo upoznavanje samoga sebe treba uložiti, isplatit će nam se višestruko.

Osim što našu zaljubljenost često prebrzo proglašavamo ljubavlju, katkad se zaljubljujemo u ljude koji nam se čak i ne sviđaju (kao što su to npr. bahate, površne, neodgovorne osobe), vjerujući kako ćemo sve to već promijeniti. Kad ne bismo odmah sami sebe uvjeravali kako je to baš "onaj pravi" ili "ona prava", kad bismo pustili da se naši odnosi s potencijalnim partnerom ili partnericom razvijaju u vremenu, dali bismo sami sebi šansu da točnije prepoznamo svoje i njihove osjećaje, eventualne zajedničke interese te vrijednosti, ciljeve i planove.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #5 : Svibanj 10, 2011, 22:04:00 »


O BRAKU

Ljudi koji su ušli u brak smatrajući to svojom dužnošću ili spasom od pritiska okoline, odlaskom iz obiteljske kuće ili načinom zadobivanja ugleda ili zbog bilo kojega motiva koji brak čini sredstvom, a neciljem, skloni su u tome braku ustrajati i kad se zbog bilo kojega razloga ili niza razloga pokaže teškim, lošim ili neodrživim.

Na žalost, katkad se i dobri brakovi "potroše", a uzajamni osjećaji nestanu poput vode u pijesku. Kad završi dugogodišnji dobar brak, u kojemu su djeca već odrasla i otišla od kuće, nema smisla hotimice se sjećati samo ružnih ili bolnih stvari, tražiti po prošlosti znakove početka kraja, vagati tko je više pridonio ili odmogao u daljnjemu održavanju braka ili veze.

Mnogi ljudi na taj način pokušavaju ublažiti bol zbog prekida braka ili dugogodišnje veze, umanjujući u sjećanju sve ono što ih je nekada radovalo i obogaćivalo. Takvim postupkom samo uništavamo nešto što je svojedobno bilo lijepo i dobro, kao da izrezujemo lijepe dijelove tkanja, na kojima smo godinama radili, zato što se sada sve promijenilo.

Neovisno o uzrocima te promjene, čemu smo možda pridonijeli i sami, sama promjena ne znači kako tada nije bilo dobro. Bolje je i zdravije da nas boli ako je došao kraj, jer će ta bol proći, nego da unatrag uništavamo lijepe uspomene, tvrdeći samima sebi kako je sve bio privid. Mogli smo se jednom najiskrenije voljeti pa da jednoga dana ipak sve pođe po krivomu. A deset, dvadeset ili dvadeset pet lijepo proživljenih godina mnogo su za svaki život pa ih stoga treba takvima i sačuvati. Kad prođe akutna bol ili razočaranje, kad se oporavi povrijeđeni ponos ili nestane inat, ostat ćemo ruku punih lijepih trenutaka i dana, mjeseci i godina, koje nam nitko i ništa ne može oduzeti i uništiti - osim nas samih.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #6 : Svibanj 10, 2011, 22:06:06 »


O "POKUSNOM BRAKU" 

Posljednjih godina sve veći broj mladih ljudi, često i uz blagoslov roditelja, odlučuje se na zajednički život, ali bez ozakonjenja toga odnosa. Razlozi su različiti: od želje da se živeći zajedno. prije ulaska u brak bolje upoznaju, do zamisli kako bi upravo ulazak u brak na neki način štetio njihovoj vezi, jer bi tada "morali" biti zajedno, a ovako su to po svome "slobodnom izboru".

Iako postoje neka istraživanja u pogledu utjecaja takvih "pokusnih brakova" poslije na bračni život (ako do braka uopće dođe), rezultati tih istraživanja nisu dostatno jednoznačni da bi se mogli koristiti kao preporuka za takvu odluku.

-   Neke od tih veza u tome "pokusnom" braku se potroše, zaljubljenost ne preraste u ljubav i par se razilazi.

-   Neke veze funkcioniraju godinama dobro a ulaskom u brak pokažu se ipak lošima.

-   Neki parovi ostaju zajedno iz puke navike pa kad i uđu u brak, ništa se ne promijeni u tome odnosu.

-   Ima i onih koji u tome razdoblju boljega upoznavanja rastu i sazrijevaju zajedno pa ulaze u kategoriju onih koji su "zajedno živjeli sretno, sve dok ih smrt nije rastavila.

S obzirom na velike razlike koje postoje među parovima koji na taj način iskušavaju brak može se reći kako je takav način života stvar mladih ljudi koji su se za to odlučili, tako dugo dok ne dođu djeca ili dok djeca dostatno ne odrastu da se mogu upitati zašto njihovi roditelji nisu u braku. U načelu, djeca teško podnose da se njihovi roditelji na neki neobičan način razlikuju od drugih jer, zapravo, žele se hvaliti i ponositi svojim roditeljima. Da bi to mogla, djeca moraju razumjeti roditeljske ponašanje, a kad njihovi roditelji samo "stanuju" zajedno, a ne nose isto prezime, djeca ne razumiju zašto je tome tako.

Postoji, dakako, mogućnost da im se ta situacija brižljivo protumači, ali za djecu još ostaje neriješeno pitanje kako to protumačiti svojim prijateljima i prijateljicama ili, što je još teže, njihovim roditeljima.

Bilo bi stoga dobro da mladi ljudi koji žele živjeti na način koji se u određenoj mjeri razlikuje od uobičajene društvene norme, čine to dok su bez djece ili dok su im djeca toliko mala da još ne shvaćaju na koji način se njihovi roditelji razlikuju od roditelja ostale djece.

Zadovoljstvo koje bilo tko od nas pronalazi u određenome načinu života ne bi smjelo pogađati druge ljude, osobito ne one koji su našom odlukom došli na ovaj svijet.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #7 : Svibanj 10, 2011, 22:08:35 »


O VRAĆANJU U PROŠLOST

U odrasloj dobi i kasnije ne bismo se općenito trebali vraćati u prošlost kako bismo s kajanjem ili ogorčenjem gledali na nešto što smo učinili ili propustili učiniti. To se više ne može promijeniti pa nema nikakva smisla nagađati "što bi bilo kad bi bilo". Vraćanje u vlastitu prošlost korisno je ako iz nje želimo izvući neku pouku, kako ne bismo ponavljali iste pogreške. Kao što znamo, ljudi to općenito rijetko čine pa tako svi mi kao pojedinci i kao skupine ljudi, pa čak i cijeli narodi, često uporno ponavljamo iste pogreške.

Ali vraćanje u prošlost može imati i svoju vrlo pozitivnu stranu. Ako se okrećemo prošlosti poput svjetionika koji osvjetljava samo ono što je u toj prošlosti bilo lijepo, zanimljivo, uzbudljivo i vrijedno; ako se sjećamo lijepih mjesta na kojima smo bili, toplih ljudskih odnosa koje smo imali, stvari koje smo s radošću radili, tada su takva povremena vraćanja dobra i ugodna.

Psiholozi i neurolozi tvrde kako je sve što smo ikada doživjeli pohranjeno u našemu mozgu, ali mnogo toga, posebice doživljaja iz ranoga djetinjstva, više ne možemo sjetiti, kao da smo izgubili ključ prostorije u kojoj se to nalazi. Taj "ključ" često mogubiti neki mirisi, zvukovi, stvari, koje odjednom otvaraju vrata nekih sjećanja za koja smo vjerovali kako smo ih izgubili zauvijek.

PRIČA IZ ŽIVOTA
U ulici u kojoj stanujem krasan je dućan sa slikarskim potrepštinama, pokraj kojega prolazim kad god idem prema središtu grada Kad vidim da su u izlogu vodene bojice, pa stanem i zagledam se u njih, odjednom imam samo tri, četiri godine, sjedim za stolom i "slikam" bratovim vodenim bojama. Sve miriše na te boje, pod rukom osjećam hrapavost papira na koji nanosim boju, iz kuhinje dopire miris kolača koji je moja mama upravo izvadila iz pećnice i u trenu me preplavljuju osjećaji sreće, zadovoljstva i sigurnosti, i onda tako krenem dalje u grad.

lli kad slučajno kod kuće naiđem na malenu školjku koju mi je nedavno darovala prijateljica kad je stigla s mora, u trenu se vraćam na pješčanu plažu na kojoj' sam s roditeljima provodila ljeto početkom Drugoga svjetskog rata. Osjećam pijesak pod bosim nogama, vidim svoja stopala kako upadaju u taj pijesak, hodam rubom plaže koji zapljuskuju mali valovi i kad stanem na nešto tvrdo, otkrivam kako sam stala na malu školjku poput ove koju držim u ruci. Kad zastanem u toj uspomeni, osjećam i vjetrić u kosi, čujem glasove svojih roditelja i njihovih prijatelja kako o nečemu raspravljaju, sjedam na pijesak i rukama gradim malu kulu izvan dohvata mora. I osjećam se ispunjenom i sretnom.


Do duboko zakopanih sjećanja mogu nas odvesti i naša raspoloženja.

Poznato je kako se u dobrome raspoloženju više sjećamo lijepih i ugodnih trenutaka i događaja iz svoga života, a u lošemu ili tužnomu raspoloženju više tegobnih i žalosnih. Ali to u određenoj mjeri vrijedi i u obrnutome smjeru, pa kad se namjerno prisjećamo nekih lijepih uspomena, postajemo vedri, smireni i zadovoljni.

Raspoloženje Čuvstvo slaba intenziteta, ali duljega trajanja koje ako je ugodno, nazivamo "dobrim raspoloženjern" a ako je neugodno, govorimo o neraspoloženju ili "lošoj volji" (na primjer: "Pusti ga na miru, loše je volje:').
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #8 : Svibanj 12, 2011, 22:26:29 »


PROŠLOST, SADAŠNJOST I BUDUĆNOST

Prošlost, sadašnjost i budućnost u svakome su životnom razdoblju u drugačijemu odnosu. Kad smo mali, naša se prošlost broji u danima i mjesecima, a sadašnjost je još spojena s onim. što je bilo i što će biti. U odrasloj dobi čini nam se kako nam je prošlost nekako podjednako velika kao i budućnost, dok se starenjem taj odnos sve više mijenja pa je prošlost sve veća, a budućnost sve manja.

Svi mi općenito mnogo vremena provodimo u prošlosti ili u brigama oko budućnosti, umjesto da svjesno živimo trenutak u kojemu se nalazimo. Naš stvarni život koji živimo dah po dah i otkucaj srca po otkucaj srca, uvijek je samo sadašnji trenutak.

Zamišljanja ili pokušaji predviđanja bliže budućnosti nužni su, doduše, zbog planiranja naših aktivnosti ili obveza. O budućnosti možemo razmišljati i kako bismo izbjegli neke neugodne događaje, spriječili nepoželjne susrete ili se unaprijed pripremili na njih.

O budućnosti možemo razmišljati i anticipirajući neke radosne trenutke, lijepa putovanja, dane odmora. Takva razmišljanja i zamišljanja budućnosti općenito pridonose našoj boljoj prilagodbi jer nas ili potiču da na vrijeme obavimo sve što je potrebno kako bismo izbjegli neugode koje se mogu izbjeći ili se već unaprijed nečemu veselimo.

Naši "posjeti" prošlosti najčešće su oblik bijega iz sadašnjosti. Takvi  bjegovi, također, mogu biti korisni ako u prošlosti tražimo rješenje nekoga problema s kojim smo sada suočeni, ili ako prošla iskustva koristimo za neko poboljšanje sadašnjosti, ali bjegovi u prošlost nisu korisni ako se samo uporno vraćamo na neke proživljene neugodne događaje, ako sami sebi predbacujemo ono što smo učinili ili propustili učiniti.

Takva sjećanja mogu nas samo opteretiti ili ponovno boljeti. Ali vraćanje u prošlost može biti izvor radosti i utočište u kojemu ćemo uvijek ponovno nalaziti neka posebna sjećanja. Svaki od nas u tu svrhu trebao bi načiniti svoju zbirku uspomena. Na primjer, jednostavno pohraniti lijepe i uzbudljive uspomene u "sobu s blagom'; a bolne i teške u "sobu strave i užasa". U tim "sobama" tada možemo organizirati nekoliko zbirki raznih sadržaja kako bismo ciljane mogli pronaći one najdraže ili najljepše uspomene.

Najljepše uspomene mogle bi biti u zbirci "dragulji" ili "biseri". Ja u "draguljima", primjerice, imam, od uspomena o kojima se može javno govoriti, uspomene na ljetovanja na moru, na plivanje prema suncu koje zalazi, pa se boje mora svakim zamahom ruke mijenjaju, i čini mi se kako su nebo i more samo splet boja.

U "biserirna' su sjećanja na neke razgovore s prijateljima ili slučajne susrete s ljudima u vlaku ili na brodu za kojih nam se odjednom učinilo kako se poznajemo cijeli život, da se potpuno razumijemo iako se, vjerojatno, više nikada nećemo sresti, kako svaka riječ koju koristimo ima isto značenje, da pokret, glas, pogled može zamijeniti cijele rečenice, jednom riječju: zaokruženi, lijepi, "biserni" doživljaj razumijevanja s drugim ljudskim bićem.

Imam i zbirku "baloni" u kojoj su posebne uspomene iz djetinjstva, primjerice, kako se s petoricom dječaka utrkujem do svoje kuće, trčeći kroz grad, među ljudima; čujem udaranje svojih nogu po asfaltu, plašim se kako mi se jedna sandala orkopčala pa će mi pasti, ali trčim dalje, stižem prije svih njih, a onda se svi zajedno smijemo do suza sjećajući se prolaznika koji su nas gledali, djece koja su pristojno hodala s roditeljima i zavidila nam na našemu divljernu trčanju gradskim ulicama.

Postoje, dakako, i zbirke s teškim, bolnim sjećanjima, "crne rupe", u kojima su uspomene na neke bezizlazne situacije ili zbirka "mlinsko kamenje" u koju sam pohranila sve mukotrpne odnose s pretpostavljenima ili neka posebno teška iskustva koja se nisu mogla izbjeći, već je trebalo izdržati ih.

Takve "organizirane" zbirke uspomena pomažu mi da se s radošću sjećam nekih prošlih vremena, ljudi ili doživljaja i da im se ciljano vraćam kao prijateljima po potporu. Nimalo manja nije vrijednost onih drugih sjećanja jer iz njih još mogu nešto naučiti, otkrivajući u svakoj životnoj dobi neke nove pouke. I "crna rupa" katkad je dobra "injekcija" za neke životne gnjavaže ili tegobe. Kad nam se život učini teškim ili bolnim, kad nam se čini kako muke - kojima smo tijekom života svi manje ili više izvrgnuti - čine život besmislenim, treba se ciljano vratiti u lijepe trenutke iz naše prošlosti i u njima pronaći utjehu za sadašnji teški trenutak. Takva utjeha bolja je i zdravija od alkohola, droga i lijekova, a osim toga - ona je samo i jedino naša, jedinstvena i neponovljiva - kao što je to i život svakoga od nas.

Pri tome je uvijek važno zadržati u umu kako u "sobu s blagom" odlazimo kako bismo sami sebe razveselili, raznježili, smirili, a u "sobu strave i užasa" po neku usporedbu ili pouku koja će nam olakšati neku trenutačno tešku situaciju. U preživjelim nevoljama možemo otkriti svoje jake i slabe strane. Ali ni na jednome od tih mjesta ne bismo trebali boraviti, jer nam je mjesto u sadašnjosti, kako to psiholozi vole reći, "ovdje i sada".
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #9 : Svibanj 12, 2011, 22:28:19 »


O OVDJE I SADA

Svi mi trebali bismo ponovno naučiti živjeti u sadašnjosti, kao što smo to znali dok smo bili djeca. Treba živjeti ovdje i sada, u trenutku koji teče, što najčešće znači osvijestiti ono što vidimo, čujemo, osjećamo i radimo. Ljudi koje vole prirodu, a žive u gradu često sa čežnjom govore o tome kako im nedostaje dodir s prirodom, kao da u gradu nema prirode. S jedne strane, dio prirode su i ljudi koji nas okružuju, a dakako i životinje, tko ih ima u blizini. Ali dio prirode i prelijepi su gradski parkovi, drvoredi u gradskim ulicama, drveće u našim'dvorištima, cvijeće koje uzgajamo na balkonima ili prozorima. Šetnja poznatim gradskim ulicama s drvoredom ukazat će nam svakoga proljeća na razlike među drvećem, jer svakoga proljeća ista stabla prva prolistaju neovisno o količini sunca koje dobivaju. U ulici u blizini moga stana svakoga proljeća prvi se zazeleni jedan mali, kržljavi kesten, dok neki od niza kestenova tek propupaju, kad su drugi već okićeni cvjetovima. I takve šetnje dodir su s prirodom. Kad smo uronjeni u sadašnjost, na svakome koraku možemo skupljati mrvice sreće koje će sve zajedno povećati naše životno zadovoljstvo. Takve mrvice sreće možemo naći u čitanju, druženju, slušanju glazbe, svemu onome što nas zaokuplja i što nam pričinjava ugodu ili radost.

Možda je za takvo uživanje u sadašnjemu trenutku potrebno kod sebe očuvati sposobnost' manjega navikavanja na ono što nas raduje i usrećuje, a većega i bržega navikavanja na ono što nas rastužuje, a što ne možemo promijeniti, ukloniti ili ublažiti. Nekako se čini kako su ljudi skloni upravo obrnutim reakcijama pa se ne mogu osloboditi neugodnih emocija, dok izvore radosti i veselja gotovo odmah počinju smatrati razumljivim samima po sebi, čime ovi ubrzo presahnu.

PRIČA IZ ŽIVOTA
Ne znam je li riječ o tome kako se sva radost ne potroši u jednome dahu, već kako se umjerenom radošću istoj pojavi, osobi ili događaju možemo stalno iznova veseliti, o infantilnosti koja nam omogućava da ono što nam se sviđa svakoga dana ponovno otkrivamo ili samo o lošem u pamćenju, ali, eto, ja se onome što me veseli radujem svakoga dana gotovo kao prvi put. Kad ujutro otvorim oči i zagledam se u zelene oči moje mace koja me pozorno gleda, čekajući da joj se obratim, svakoga mi se dana čini kako me radost doslovno preplavljuje. I onda, dakako, počinjem izjavama koje su poznate svakome vlasniku kućnoga ljubimca, poput: "A tko je to tu? Jeli to moja radost i veselje, moja mala maca, žabica, ljubica, ribica?" Pa kad maca uzvrati glasnim predenjem, meni se uvijek iznova čini kako smo obje na pragu prekrasnoga, sunčanoga dana, iako vani pada kiša ili se nebo smračilo.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #10 : Svibanj 12, 2011, 22:31:49 »


O MEĐULJUDSKIM ODNOSIMA

U ovdje i sada spadaju, dakako, i odnosi s ljudima koji nas okružuju, s kojima se susrećemo, družimo: roditeljima ako su živi, partnerom ako postoji, djecom ako ih imamo, prijateljima ako smo ih stekli, suradnicima ako radimo, susjedima s kojima se pozdravljamo i razgovaramo.

Svi ti odnosi u određenoj mjeri razlikuju se ne samo po svome sadržaju, već i po statusu u kojemu se mi nalazimo u tim odnosima koji se, također, s vremenom mijenja. Tako smo u početku u odnosu na naše roditelje u zavisnome i podređenome položaju jer se moramo ponašati onako kako se to od nas zahtijeva i očekuje. S vremenom ti se odnosi mijenjaju pa ondje gdje su uspješni, postaju ravnopravni, prijateljski da bi se starenjem i nas i roditelja uloge, ali u obrnutome smislu, vratile na početak, pa mi skrbimo za ostarjele roditelje, kao što su to oni činili za nas kad smo mi bili slabi i nejaki.

Kakvoća svih tih odnosa znatno pridonosi našemu zadovoljstvu životom, pa i sreći, ako u te odnose dostatno ulažemo, i ako ih uistinu njegujemo. Čini se, međutim, kako to vrlo često uopće ne činimo, smatrajući roditelje, djecu, partnere, prijatelje i sve ostale odnose nekim datostima koje su same po sebi razumljive, koje će opstati zahvaljujući ustaljenim obrascima ponašanja koji se očekuju u tim odnosima, neovisno o tome koliko im posvećivali vremena, brige, razumijevanja i empatije . Sto je još gore, mnogi smatraju kako ljude s kojima smo u bliskim odnosima možemo zanemarivati, ne posvećivati im nikakvu pozornost, da se prema njima mogu koristiti svi mogući oblici netolerancije i agresije, očekujući i dalje - u najmanju ruku - njihovu odanost i privrženost.

Uzmemo li u obzir činjenicu kako nam je najčešće do svih tih ljudi s kojima smo manje ili više bliski uistinu stalo, iznenađujuća je činjenica kako s njima najčešće nismo čak ni uljudni. Ubrojimo li, naime, u uljudno ponašanje, čak u minimalno uljudno ponašanje, pomno slušanje sugovornika, očito je kako u neposrednim kontaktima najčešće ne slušamo sugovornika ili to barem ne činimo aktivno.

.................................................................................................
Slušanje: percepcija onoga što druga osoba govori. Na primjer, čujem pozdrav: "Dobar dan", i automatski odgovaram: "Dobar dan".

Aktivno slušanje: slušanje onoga što govori druga osoba s ciljem što boljega razumijevanja i upamćivanja onoga što smo čuli. Aktivno slušanje uključuje nekoliko skupina vještina.

I.   Usredotočen u pažnju, koja se očituje u gledanju sugovornika u oči, položaju tijela okrenutome prema osobi koja govori, povremenome potvrdnom kimanju glavom.

II.   Vještine slijeđenja; poticanje osobe da nam nastavi pričati ono o čemu je počela, na primjer riječima: "Nastavi, što je bilo dalje?" Ili: "Baš me zanima što se tada dogodilo". "Shvaćam" ili pažljiva šutnja kojom pokazujemo kako smo usredotočeni na sugovornika.

III.   Vještine reflektiranja, koje se očituju u prepričavanju onoga što nam je sugovornica upravo ispričala, poput: "Znači, misliš da to nisi trebala reći", ili odražavanju njezinih ćuvstava: "Očigledno si se baš razljutila" ili značenje onoga o čemu govori: "Smatraš da neće održati obećanje"
.................................................................................................

Aktivno slušanje, dakako, uključuje i sve ostale oblike uljudnoga ponašanja, što znači kako se dok razgovaramo s prijateljem, nećemo baviti nečim drugim (ukapčati televizor, mijenjati kanale, čistiti nokte), da mu nećemo upadati u riječ, nametati novu temu dok još nije završena ona o kojoj smo počeli razgovarati. Naš sugovornik zaključit će kako ga ne slušamo, čak i u slučaju da mu kažemo nešto ugodno, poput: "Danas baš dobro izgledaš", ili "Ovo odijelo dobro ti stoji", jer te primjedbe pokazuju kako smo bili usredotočeni na izgled sugovornika, a ne na ono što nam je on govorio.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #11 : Svibanj 12, 2011, 22:33:36 »


O RAZLIKAMA MEĐU PARTNERIMA

U svakome odnosu između dviju osoba može doći i dolazi do povremenih nesporazuma, neslaganja, trzavica pa i svađa.

Međutim, u dijadnim odnosima u kojima se sudionici (bračni partneri, prijatelji, suradnici), veoma razlikuju po

-   emocionalnosti,
-   inteligenciji,
-   obrazovanju,
-   svjetonazoru,
-   sustavu vrijednosti ili
-   navikama i ukusu,
što se na prvi pogled čini manje važnim, vrlo je teško ostvariti istinski, ravnopravni odnos. U takvome odnosu sudionici se zaista ne mogu razumjeti u svojim različitim ulogama (npr. u ulozi zaposlene osobe, stručnjaka, roditelja, supruga/supruge, prijatelja).

.................................................................................................
Dijada: dvije osobe među kojima postoji intenzivnija i trajnija interakcija.
Odnos članova dijade može biti uzajamno pozitivan, uzajamno negativan i mješovit.
.................................................................................................

Kad se spominju razlike u emocionalnosti, većina ljudi misli na razlike u osjećajima koje partneri (prijatelji, rođaci), gaje jedni prema drugima ili ih upućuju jedni drugima: Takve razlike postoje u gotovo svim dijadnim odnosima, uvijek netko voli malo više, a onaj drugi malo manje, ili u nekim razdobljima jedan partner voli više, a drugi manje, da bi se u nekome drugom razdoblju to promijenilo, pa sada onaj koji je volio više voli manje. Događa se, dakako, da se partneri podjednako i vole.

Ali razlike u emocionalnosti ne odnose se na ove individualne varijacije intenziteta emocija u odnosima dviju osoba, već na općenitu razinu emocija neke osobe. Postoje ljudi čije su emocije, na primjer, pretežno snažne i burne ili snažne i duboke, kao i oni koji se po intenzitetu svojih emocija ne razlikuju od većine drugih ljudi. Ali postoje ljudi čije su emocije uvijek niskoga intenziteta, nikada vruće, uvijek mlake.

Velike razlike u emocionalnosti partnera, koje nisu uvjetovane time koliko jedan partner voli drugoga, već time koliko je tko od to dvoje ljudi uopće u stanju voljeti, mogu biti trajni i nepremostivi izvor nerazumijevanja, nesuglasica i patnje.

Onaj koji voli "svim srcem", uz osobu čija su čuvstva mnogo užega raspona, osjeća se trajno zakinutim. Osoba pak koja voli koliko može, ali, eto, ima rekli bismo "plitki gaz", ne može dati više nego što ima, pa se osjeća trajno napadnutom, okrivljavanom, doslovno "bez krivnje krivom".

Razlike postoje i u načinima izražavanja emocija, pa dok jedan partner rado opsežno govori o svojim emocijama, onaj drugi to smatra neprimjerenim. Takve razlike, kad ih jedanput prepoznamo, mogu se lakše prevladati ako osoba koja voli izražavati svoja čuvstva riječima, shvati kako ih njezin partner želi izražavati samo djelima.

Znatne razlike u inteligenciji mogu uvjetovati i razlike u mišljenju, izražavanju, bogatstvu ideja, interesima, pa se stoga to dvoje ljudi doslovno ne može razumjeti u potpunosti. Manje inteligentna osoba ne može shvatiti neke ideje, misli ili stavove one inteligentnije jer ih ne razumije na kognitivnoj razini, a ona više inteligentna ne razumije zašto je ova druga osoba ne shvaća pa to pripisuje negativnome stavu prema sebi, nedostatku privrženosti, namjernu iskazivanju nerazumjevanja, dakle nekome obliku agresije, što dovodi do sve težih nesporazuma, sve dok sama sebi ne prizna kako je riječ o velikoj razlici u mogućnosti razumijevanja.

Do istih problema dovode i velike razlike u obrazovanju (npr. na jednoj strani osnovna škola, a na drugoj doktorat znanosti), svjetonazoru, političkim sklonostima i religijskoj pripadnosti. Tako, primjerice, konzervativne osobe ne shvaćaju stavove liberalnih i obrnuto; pristaše Darwinove teorije evolucije ne prihvaćaju teoriju kreativne inteligencije; religiozne osobe ne prihvaćaju neke postupke (npr. kontracepciju), koje nereligiozne osobe smatraju normalnima i tako se to događa na svim područjima života na kojima postoje velike razlike. Čak i razlike u ukusu ili navikama s vremenom počinju biti uzrokom nesporazuma ("Ja uvijek za tobom posprernam." "Ne srči juhu kao zadnji primitivac." "Ova slika meni neće visjeti u stanu.").

Razlike u inteligenciji, obrazovanju i ukusu mogu onemogućiti i uživanje u istim knjigama, što inače može biti dobra osnovica za zbližavanje. Ali čak i pri čitanju beletristike, svatko iz knjige može uzeti samo ono što prepoznaje i razumije. Vrijednosti koje su nama strane ili neprihvatljive najčešće ćemo previdjeti, nijanse međuljudskih odnosa koje ne smatramo važnima ili ih ne primjećujemo u stvarnome životu, nećemo primijetiti ni shvatiti niti u knjigama. U takvome slučaju  pokušaji jednoga partnera da onoga drugoga zainteresira za literaturu koja njega oduševljava, najčešće postaju samo novi izvor nesporazuma; jer ono što, primjerice, supruga smatra iznimnom literaturom, suprug smatra dosadnom gnjavažom, a ono što je njemu napeto i zanimljivo, ona smatra banalnim i loše napisanim.

U slučaju da smo već na početku. veze, prijateljstva, odnosa uočili neke takve razlike, često se nadamo kako je dostatno nekoga jako voljeti pa ćemo se zasigurno uspjeti čuti i razumjeti. Ali ovdje uopće nije riječ o tome jesmo li mi voljni i spremni razumjeti tu drugu osobu, nego o tome da svatko od nas može prihvatiti i razumjeti bilo što samo u sklopu zadanoga okvira svojih mogućnosti (sposobnosti, obrazovanja, svjetonazora itd.).

Kad na početku nekoga odnosa i uočimo da se jako razlikujemo, na primjer po obrazovanju i interesima, po ukusu i navikama, mi često nastojimo te razlike zanemariti ili ih ne smatramo bitnima za ljubav, prijateljstvo i suradnju. Međutim, te razlike prije ili kasnije počet će se pojavljivati u sve većemu broju situacija, osobito u kritičnim trenucima koje donosi, primjerice, bolest djeteta ili jednoga od partnera, novčani problemi. Te razlike manifestirat će se na sve neugodnije načine jer ćemo s vremenom početi uviđati da su nepremostive, kako od one druge osobe ne možemo očekivati da nam daruje ono čega nema, niti joj možemo dati nešto što nemamo mi sami.

Te razlike ne mogu se ukloniti ni dobrom voljom, ni odanošću, ni bilo kakvim nastojanjem jer za određeno razumijevanje ne postoji temelj, bilo da je riječ o ukusu, interesu, inteligenciji ili nekoj osobini ličnosti.

Kad jednom shvatimo kako postojeće nerazumijevanje nije namjerno niti upravljeno protiv nas, već je posljedica postojećih razlika u nekim važnim osobinama i karakteristikama našega partnera čije smo postojanje previdjeli ili zanemarili, dakako, postoji i mogućnost da se tome prilagodimo pa da nam, primjerice, više ne smeta što se sa svojim partnerom ne možemo šali ti jer nema smisla za humor; što ne možemo ići na koncerte klasične glazbe jer ju ne čuje; što ne možemo govoriti o složenim problemima u svome poslu jer ih ne raznmije,pa ga već i zbog toga ne zanimaju.

Međutim, u ovome, kao i u svakome drugome slučaju gdje među partnerima (prijateljima, suradnicima), dolazi do nekoga nerazumijevanja, trebali bismo se okrenuti i sebi pa što je moguće iskrenije razmotriti vlastite osobine ili ponašanja.

Nitko od nas nije savršen, svi mi imamo nekih manjih ili većih nedostataka pa stoga ne bismo ni od drugih trebali očekivati, a još manje tražiti savršenstvo.

Ali svaki je međuljudski odnos tkanica za sebe, pa ako nam se boja nekih niti nikako ne sviđa, ako se ne možemo dogovoriti o zajedničkome uzorku jer je njegovo izvođenje za jednoga partnera nemoguće ili jednostavno preteško, zasigurno postoji neki jednostavniji uzorak koji neće, bude li izveden u skladnim bojama, zaostajati za složenijim kojemu smo težili.

Nečija dobrota može vrijediti više od pameti i obrazovanja, iskrenost i požrtvovnost važniji su od sofisticiranih uživanja u umjetnosti, ljubav i odanost ne mogu se nadomjestiti zajedničkim interesima pa tako, ako uistinu želimo sačuvati neku vezu, možemo za to pronaći i primjerene načine. To, dakako, vrijedi samo u slučaju ako su oba partnera spremna uložiti taj trud, i prepoznati razlike koje ih uporno razdvajaju.

Kad se, međutim, neki odnos tijekom duljega vremena odvijao na različitim razinama, slikovito rečeno, kad su se partneri dovikivali sa svojih udaljenih otoka, a vjetar i kiša odnosili su čak i te izrečene poruke, tada često s obiju strana dolazi do intenzivnoga: nezadovoljstva i nesnošljivosti pa tada takav odnos više ne pridonosi životnome zadovoljstvu nijednoga partnera.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #12 : Svibanj 12, 2011, 22:36:24 »


O PRIJATELJSTVU

Prijateljstvo bi kao i svaki drugi odnos među ljudima trebalo njegovati, a istinsko "njegovanje" zahtijeva i razmišljanje o toj drugoj osobi.

Primjerice, ako se netko neprestano žali i jadikuje, a prema našemu sudu za to nema razloga, trebali bismo pokušati shvatiti zašto to čini. Želi li možda više pozornosti ili se plaši zavisti ako kaže kako je zapravo dobro? Možda nam se prijateljica žali na nešto što je nama besmisleno ili nije vrijedno spomena, samo zato kako se ne bi žalila zbog nečega što je uistinu muči, a o čemu ne želi ili ne može govoriti? Možda joj zaista teško pada i ono što je drugim ljudima sitnica. Ako je tome tako, tu ništa ne možemo postići svojim prigovaranjem, kao što čovjeku koji kaže kako ga nešto boli, ne možemo reći: "Ne, ne boli te, to si ti samo umišljaš", ili nekome tko se žali kako mu je vruće u prostoriji koju vi smatrate hladnom, ne možete reći: "Ne može ti biti vruće, ovdje je hladno."

Mi ne živimo u koži te druge osobe i rijetko kad dostatno o njoj znamo i dostatno o njoj razmišljamo da bismo ju mogli potpuno razumjeti. To je i osnovni razlog zbog kojega bismo trebali voljeti i poštovati svoje prijatelje - takve kakvi jesu, zajedno s njihovim vrlinama i manama - jer svaki na svoj način pridonosi našemu zadovoljstvu životom.

Trebali bismo si katkad postaviti i pokoje pitanje o sebi. Iako smo svi skloni precjenjivati svoje vrline ili svoj način života ili svoje osobine ličnosti ili svoja iskustva, i tako u nedogled, bilo bi razumno upitati se ne idemo li i mi drugima "na živce", ali nam to ne pokazuju? Ako smo, primjerice, vrlo marljivi, možda to naši prijatelji smatraju pretjerivanjem? Možda nam i ne vjeruju kako nas rad veseli, ali nam to ipak ne kažu.

Njegovati prijateljstvo znači da prijatelje treba uzeti i kao partnere, takve kakvi jesu; bez pokušaja mijenjanja ili ispravljanja onoga što nam se ne sviđa.

Razmislite ako vam kod nekoga prijatelja ili prijateljice nešto smeta, smeta li vam to više nego što vam godi biti s tom osobom, jer se inače dobro razumijete, smijete se istim šalama, mnogo toga prošli ste zajedno. Često nam u dugogodišnjim prijateljstvima upravo mnogo znače zajednički doživljaji, mnogo toga što smo zajedno "pregrmjeli", pa ipak ako se naši prijatelji promijene, ako primjerice postanu zavidni i kritični, "sveznalice" pa nam stalno sole pamet svojim savjetima, tada je možda s istinskim prijateljstvom već gotovo.

.................................................................................................
Nikad ne vjeruj osobi koja ti priča samo o svojim teškoćama i nevoljama, ali te uvijek drži podalje od svojih radosti.
Židovska poslovica
.................................................................................................

Nemojte ni vi prijateljima kvariti veselje, primjerice, ako je vaša prijateljica odjednom uredila svoj stan u minimalističkome stilu, a vama se to ne sviđa ili vam se čini hladnim, zašto biste joj to rekli? Koja korist od vašega javnog iznošenja negativnoga suda o njezinom novom uređenju? Zar vi tamo živite? Vama bi trebalo biti drago što to veseli nju.

Osim toga, trebali bismo odvagnuti i odgovor na pitanje je li iskrenost uvijek poželjna i je li uvijek vrlina? Biste li, na primjer, osobi kojoj nema spasa i koja ništa više ne može učiniti da bi se izliječila rekli kako je na smrt bolesna? Biste li i sami baš uvijek željeli znati istinu ili bi vam neka "bijela laž" bila draža?

Mi bismo, zapravo, uvijek trebali nastojati procijeniti što želimo postići nekim iskrenim izjavama. Ako je cilj pomoći nekome da bolje i uspješnije živi, jer smo ga upozorili na nešto u ponašanju što može promijeniti, onda su te izjave bile korisne.

Ako smo prijatelja ili neku blisku osobu upozorili na nešto nad čim nema utjecaja ni kontrole, ako smo mu priopćili neku istinu koja ga pogađa, a ništa s tim u vezi ne može učiniti, zašto smo mu to onda uopće rekli?
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #13 : Svibanj 12, 2011, 22:38:19 »


O SLUŠANJU SAMIH SEBE

Kao što često ne slušamo ili barem ne dovoljno usredotočeno što nam govore drugi ljudi, tako često uopće ne slušamo ni sami sebe, tj. ono što govorimo drugima i što kad smo sami, govorimo samima sebi.

Kad, primjerice, prigovaramo drugima ili im po svome sudu samo kažemo ono što nam se kod njih ne sviđa, često zaboravimo navesti ono što nam se sviđa, čime bismo već ublažili našu kritiku.

Mnogo puta uopće ne obraćamo dostatnu pozornost na ton kojim iznosimo svoje sudove, a koji može djelovati drsko, hladno i pretjerano kritički. Jednako tako često uopće ne primjećujemo kako nam naša prijateljica ne uzvraća istom mjerom pa nas ne kritizira ili ne dovodi u pitanje naše navike, sklonosti ili ukus. To ne znači nužno kako se s nama u svemu slaže, niti da dijeli naš ukus, već da njeguje naše prijateljstvo i kako nas želi poštedjeti svoje kritike. Svi smo skloni takvo ponašanje naših bližnjih smatrati samim po sebi razumljivim; jer što bi se, zaboga, uopće na nama i moglo kritizirati; umjesto da to smatramo znakom istinskoga prijateljstva i poštovanja.

Naša manja ili veća nepažnja prema prijateljima i drugim bliskim osobama često je posljedica neobraćanja pozornosti na ono što sami sebi u mislima govorimo o njima ili prije susreta s njima. Mi često sebe unaprijed pripremimo kako nam se kod osobe X nešto neće svidjeti ili da će nam osoba Y zasigurno ići na živce, jer će nam opet priča o nekome svom problemu ili interesu. Kad se to doista i dogodi, mi smjesta "ispaljujemo" neku kritiku ili razgovaramo iritiranim tonom, pokazujemo zlovolju izrazom lica ili naglo prelazimo na drugu temu. Pri tome najčešće ne obraćamo dostatnu pozornost na sadržaje razgovora koje mi namećemo ili interese o kojima mi želimo razgovarati.

.................................................................................................
Onaj tko govori što mu se sviđa, čut će ono što mu se neće sviđati.
Engleska poslovica
.................................................................................................

Kad je riječ o nama, smatramo normalnim govoriti o svojim problemima i brigama, interesima i radostima, jer smatramo samim po sebi razumljivim kako će to naše prijatelje zanimati i da će oni to slušati pomno, aktivno i s empatijom.

.................................................................................................
Empatija Uživljavanje u emocionalno stanje druge osobe i razumijevanje njezina stanja (npr. ugroženosti, patnje), na temelju uvida u postoje ću ili zamišljenu situaciju u kojoj se nalazi ta osoba.
.................................................................................................

Kada je riječ o drugima, tada nam ponavljanje razgovora o istome problemu "ide na živce", onda se primjetno dosađujemo ili dajemo neke kratke, nedostatno promišljene ili neprimjenjive savjete. Ukratko rečeno: svi očekujemo da naši prijatelji, partneri, rođaci i suradnici, pa čak i znanci, suosjećaju s nama ako nas snađe neka nevolja, pa čak i ako nam se život samo na trenutak učini besmislenim, ali sami rijetko svim tim ljudima uzvraćamo istom mjerom.

Mi sebi štoviše često uzimamo pravo nijekati tuđe osjećaje, drugima držati "propovijedi" o tome kako se osjećaju ili što bi trebali činiti. Savjeti koje dajemo drugim ljudima o tome što bi oni trebali činiti sa svojim životom ili kako bi se trebali ponašati u određenim situacijama, imaju smisla samo ako su od nas takve savjete izričito tražili. Ali čak ni tada nema smisla očekivati kako će ih i slijediti.

Uvijek moramo imati na umu činjenicu kako svatko ima pravo živjeti svoj život kako zna i umije i kako to njemu ili njoj najbolje odgovara. Mnogi ljudi dostatno ne poznaju ni vlastite motive, želje, potrebe i ponašanje, a ipak su skloni suditi o tuđim potrebama i ponašanju. Kad bismo o tome više razmišljali, mogli bismo znatno obogatiti svoje odnose s drugim ljudima.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #14 : Svibanj 12, 2011, 22:40:38 »


O PRIMANJU I PRUŽANJU POMOĆI

U prijateljskim, kao i u drugim, međuljudskim odnosima važno je znati primiti i pružiti pomoć. Ljudi koji rado i često pomažu drugima, često se razočaraju ako su nekome učinili nešto dobro, priskočili u pomoć djelom ili savjetom, a taj ih drugi, umjesto zahvalnosti, nakon toga počinje izbjegavati. To se, na žalost, događa prilično često. Ako vam se već dogodilo da ste nekome pomogli, učinili nešto dobro za druge, a oni vam nisu bili zahvalni, vjerojatno ste time bili pogođeni i razočarani. Najbolji lijek za to razočaranje jest upitati se zašto ste nekome nastojali pomoći.

Ako ste željeli učiniti nešto dobro - to ste i učinili - pa imate razloga za zadovoljstvo. Ako ste to učinili samo zato kako bi vam drugi bili zahvalni - vaš je motiv bio pogrešan. Kad nekome pomognete u nekoj za njega teškoj životnoj situaciji, nemojte nakon toga očekivati zahvalnost.

Ljudi kojima smo pomogli, posebice u delikatnim problemima ili situacijama, najradije će poslije okrenuti glavu od nas. To je tako jer se s jedne strane ne žele osjećati obveznima, a s druge strane smeta im što smo ih vidjeli u trenutku slabosti. Ako dobro promislite, mozda se već i vama dogodilo da najradije nekoga tko vam je pružio rame za plakanje i priskočio u pomoć kad vam je bilo teško, više ne biste željeli sresti.

Emocionalno zrele osobe znaju primiti pomoć sa zahvalnošću, svjesne kako smo svi u životu upućeni jedni na druge i da nam je svima katkad potrebna prijateljska, ljudska pomoć. Takve zrele osobe spremne su i pružiti nesebičnu pomoć ili se negdje angažirati za opće dobro. Tašte, nesigurne osobe, one koje sebe precjenjuju, u načelu ne znaju primiti pomoć; ako ju i prime, kasnije to same sebi predbacuju, kao da je primanje pomoći nešto čega se treba sramiti. Takve osobe, dakako, najčešće nisu sklone pomoći drugima, što nam pokazuje kako bismo i na području pružanja i primanja pomoći od drugih ljudi trebali poraditi na sebi.

Svi mi općenito bismo trebali osvijestiti činjenicu kako bi prijateljstvo, kao i svaki drugi međuljudski odnos trebalo biti dvosmjerna cesta s istim znakovima zabrane na obje njezine strane, s odmorištima  podjednako ukrašenima drvećem i restoranima. Takvi, naime, međuljudski odnosi obogaćuju život svih uključenih, povećavaju njihovo životno zadovoljstvo i mogu biti izvor sreće.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!