CRO-eu.com
Svibanj 29, 2020, 01:16:45 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Iseljeničke vijesti iz Kanade  (Posjeta: 11603 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Siječanj 23, 2008, 20:47:20 »


Hrvatska umjetnica u Kanadi.

Ljubica Emily Brinac je rođena u malom selu Trešćerovac, općina Ozalj kod Karlovca. Završila je Srednju ekonomsku školu u Karlovcu a tek mnogo godina kasnije, u Kanadi,  završila je ekonomski fakultet. Ljubica i njezina  obitelj  doselili su u Kanadu 1969 godine.
Prije 10 godina je počela sa radom na tikvama inspirirana motivima iz djetinjstva u Hrvatskoj. Nastupala je na više takmičenja kroz Sjevernu Ameriku i sa ponosom donesla je kući prve, druge i treće nagrade.

Emilyna umjetnost može se svrstati u suvremenu umjetnost natopljenom s dahum indijanske kulure. Njezina forma umjetnosti je fascinirajuća jer nastaje iz dinamike, najvećim dijelom, integracije dviju kultura.

Kroz prirodni, nepromjenjljivi oblik tikve koji se združuje s bojama i motivima  nastaje umjetnost s posebnim šarmom, osjećajem povezanosti s prirodom  i svježinom. Potražnja za ovu suvremenu umjetnost je u Kandai i USA sve veća. Emiliya umjetnost je danas izložena u galerijama kao u Tobermory i Ottawi, ON.

Nadajmo se i poželimo našoj Hrvatici da ju šira evropska i hrvatska umjetna scena upozna.












Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Siječanj 25, 2008, 00:14:21 »

Dragi čitatelji,

koristim mogućnost ovog foruma „Hrvati u Dijaspori“ da vam ukratko sebe, moj rad i moje interese – fotografiju - predstavim.

Moje ime je Julijan Brinac, rođen sam u selu Bubnjarci, općina Ozalj, kod Karlovca. Doselio sam se sa obitelji 1969. godine u Kanadu.

U Kanadi sam radio kao profesionalni fotograf. 15 godina sam bio vlasnik poznatog foto ateljea. Sa željom za putovanjem nastala je i ideja  foto studio „na četiri točka“. Danas sam u mogućnosti da kroz kameru zaustavim vrijeme i ljepotu prirode.

Fotografija je umjetnost jer je ovisna o inspiraciji i ljubavi da bi mogli vidjeti sakrivene ili zaboravljene ljepote zemlje na kojoj živimo.

Za razliku od slikara koji sa bojama na papiru ili platnu stvara realnost, fotograf ju vidi.
Danas u optičkom vremenu fotografija je kao punovrijedna umjetnost širom svijeta akceptirana. Fotografiju danas dijelimo na; krajobraz – pejzaž, tijelesnu-, industrijsku-, pozorničku- fotografiju. Uz to razvija se i fotomontaža koju možemo usporediti s crtanom slikom.

Prvi puta se fotografija, kao umjetnost 1860. godine, spominje ali dugo nije kao takva i priznata. 1947. godine je fotografija konačno dobila svoje mjesto u poznatim muzejima.

Pored fotografije koja se bavi aktualnim temama kao svakodnevni život, godišnjim dobima, situacijama i događajima fotografija je ujedno dokaz – svjedok nekoga ili nečega.

Želim na ovome forumu svoje fotografije dijeliti sa ostalim Hrvatima u Hrvatskoj i izvan nje.

Julijan Brinac

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Siječanj 25, 2008, 02:02:51 »


Opis svake pojedine fotografije je u galeriji.



















Sve fotografije u veličini 800 x 518 Pixel su u  http://cro-eu.com/galerija-fotografija/thumbnails.php?album=106&page=3

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Veljača 05, 2008, 11:00:47 »


Zahvalnica

Dvorana, sa 30 stolaova je s velikom ljubavi bila uređena i do zadnje stolice zauzeta gostima. Vjerovatno je i onih gostiju bilo koji nisu mogli dobiti mjesto za stolom.

Veče je obilježeno u stilu ličke tradicije u prvoklasnoj atmosferi zahvaljujući trudu velikog broja pojedinaca.


Poslje „Dobrodošlice“ i ulaza pjevajućih prelaca, započeo je igrokaz koji je sve oduševio a ujedno i podsjetio na već izbljedita sijećanja.

Samo što je igrokaz završio,  otpjevana je hrvatska himna  nakon koje je don Vukšić održao misu. U nastvaku su iz kuhinje posluženi gosti s ukusnim i obilatim ličkim specijalitetima za koje su se pobrinuli Mary i Tom Francuz.


Za raspoloženje brinula se je grupa „Plavi dim“

Kao poseban iznenađenje goste je očekivala i bogata tombola, donirana od hrvatskih obrtnika u Canadi.


Zadnji gosti su otišli, negdje kasno poslje pola noći, sa somijehom koji govori; doći ćemo i iduće godine na “Ličko prelo”

Sve u svemu, bila je to više nego uspiješna lička noć u Oakville.

Hvala
-   Organizatorima gospodinu Perici Hećimoviću i Josipu Rupčiću.
-   Župniku i donu Vukšiću (http://holytrinitycroatian.org/)
-   Kuharici i njezinom timu
-   Hrvatskom V.I.S.„Plavi dim“ (http://www.plavidim.com/home.php)
-   Glumcima
-   Donatorima i
-   našoj Ličanki u Kanadim gospđi Ani Vuković koja je metrijal dostavila ovom forumu


Srdačno,

Marica Draženović

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Veljača 05, 2008, 11:21:32 »


Dida dolazi sa kožunom i šubarom na glavi


Bože moj, koja su doba. Ne čuju se više ni zvona Svetog Jakova u podne.
"Ništa nas ne smije iznenaditi". To je njihova parola. Pa se evo boje i crkvenih zvona.
Dolazi i njima kraj. Ali bojim se prekasno da se spasi selo moje..

E selo moje Dabri moji. Ne čuje se više pijesma momaka i pisak djeva. Nekad je ovdje živjelo 29 obitelji sa oko 200 stanovnika. Tužne su nepokošene livade i neobrađene oranice. Stotine koza i ovaca kao snijeg bjelile su se na pašnjacima. Ličani i prigorci ratovali su za te pašnjake. Ti dolovi sjekirama su se djelili. I tako iz dana u dan. Novo jutro donosilo je kišu i sunce, i dobro i zlo. Takva je bila krv naših otaca i djedova koji su uvijek branili naš Velebit i nikad se nisu predali. A sadja ostado sam sa svojim bolom, docima i brdima i sa nekoliko ovaca. Sa kućicom ispod stoljetnog hrasta što mi stalno prijeti da mi sruši krov nad glavom. I sa osam ožuljaka u srcu što mi krate tužne Velebitske noći. Mislim često na moje sinove i kćeri, vjerujući da se i oni u tuđini zagledaju u neke druge planine ali koje nikad nisu kao njihov Velebit.

Odrastao sam u gori i gora mi je bila mater i život jer se roditelja i ne sijećam. Majka  umri odmah poslje mog rođenja a otac poginu negdje u nekom ustanku u Bosni. A ja osta sam čuvajući ovce seljanima. U svijet nisam otišao jer je trebalo odraditi tvrdu koricu kruha i žlicu varenike. Rano se oženi jer kakva je to sreća boraviti u praznoj kući sa nekoliko ovaca? Izrodišmo osmemo djece, ne računajući one koji pomriješe. I kako koje odraste otrgnu se u svijet. Kad nam je i posljednja kćer napustila ovaj dom, umrla mi je i žena -- svi kažu od žalosti za djecom. I tako ja provede svoj život ovdje svakog dana gledajući kako se rasipa moje selo, kako nestaju Dabri. Ponekad se netko navrati u selo da vide gdje su im koljeni. Pomole se na grobu oca, majke, djeda, bake, i odu. A i to je sve rijeđe.

Još se uvijek nadam onima koji prolaze ovuda. Planinarima koji se dive mome Velebitu, hodaju njegovim stazama, slikaju, pišu pjesme .. Nekad su ove staze značile nit života - prehraniti obitdj. Prigorci su svakog proljeća popravijaii ove staze, ukljanjali snijegom porušeno drveće i podizali obrušeno kamenje, toliko da su mogli proći. Popravljali staze i molili Boga da padne dosta kiše, da rode smokve a u Lici da tuča ne oklati žito. I onda bi iz godine u godinu uprtili na leđa sanduk grožđa ili smokava, jer na ovim stazama životinje im  nisu mogli pomoći, da bi se oni jači vraćali sa vaganom žita, oni slabiji sa kvartom na leđima ... i bili zadovoljni da je žita bilo. I te stare mijere od 60 i 40 litara ranjavale su leđa, uprte su parale ramena, znoj i psovka na težak život -- prosipale su se iz koraka u korak, iz godine u godinu.

I sad u svojih 80 godina nisam mogao ni slutiti da me neće imati tko pokopati. Nestalo je cijelo selo a tko zna kako ću i ja završiti. Možda će me netko naći smrznutog u planini i možda mi nikad neće položiti kosti uz moju Babu. Ali ne žalim što osta ovdje jer moj je dom i Budakova Brdo i Tomina Duliba i Težakovac i Kokir. I nije me više briga gdje će me zateći posljedi čas.

A sad mi je želja da pođem mojom stazom do Bačić Kukova. Idem popeti se na te stijene koje se dižu nebu pod oblake, da vidim kao na dlanu moje napušteno selo, da se nagledam moje Like i mog Velebita. Lipog Jadrana, a za čarnog dana vidi se i Ankona u Italiji. U tim visinama za noćnih sati zvijezde su tako blizu kao da ih rukom možeš dohvatiti. Tu se osijećam bliže Bogu - a daleko i visoko iznad ovih komunističkih trutova koji uništiše moj narod i moje selo. Staza je duga i teška, a noge umorne - idem - možda - možda zadnji put.

Svjetlo se gasi i opet se pali.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Veljača 05, 2008, 11:23:31 »


LIČKO PRELO 2008. - Igrokaz

               Mare sprema stol za prelo ...

BABA Čerce moja, koliko će cura večeras doći u prelo?
MAREDoći će ih još ovo koliko nas ima u selu - desetak cura
BABANekad je znalo biti i po dva prela u selu. Pune kuće cura i momaka, a sad evo jedva se sabere i jedno prelo
DIDALoži vatru
E bilo je to tako Baba dok je Bog hodao po zemlji. A sad su došla vražja vremena. Ovi više ne vjeruju u Boga. Sela nestaju, mnoge glave kuća u ratu što posIje rata nestadoše. Mladež dok odraste ode trbuhom za kruhom. Bježe preko granice, neznam kako će to sve završiti ali neće dobro za ovo selo.
BABADide bolje da se pripaziš što govoriš, nikad neznaš možda tko sluša pod prozorom. Već su te odvodili nekoliko puta na sasušanja zbog tvog pričanja
DIDA Kanada, Amerika, Australija, pobraše našu mladost, našu dijecu. Sve je to spakovano od ovi na vlasti. Znaju oni, treba raseliti Hrvatski živalj da bi mogli lakše vladati. Imaju i svoje doušnike koji idu od birtije do birtije i slušaju tko što priča. Odvode tobože u strogom povjerenju do granice a ti isti dalje slobodno piju i šurulju sa njima.
MARE Volim i ja ovo sejo. Ali što ću kad svi dok se ožene odoše ... Ali neće Mare daleko od vas! Ne dalje od Karlobaga ili Gospića
BABA Sad će cure doći. Dida založi vatru da im bude toplo.
DIDA Ima drva ... Založit ću a onda Dida bi mogao malo i prileći uz peč.
               Cure dolaze
MARE Dobro večer cure! Kako ste? Jeste li ozeble? Hajde sjednite
ANA Nismo nismo. Ali vani je prava lička zima.
MARE Ima ovo malo perja da pročijamo, a doći će i dečki. Bit će veselo. Hoćete li popiti nešto? 
ANA Dajte nama po jednu da nam ugrije prste pa će mo bolje čijati.
               Baba toči rakiju
BABA Did je založijo dobru vatru. Toplo je. Popijo je nekoliko rakije pa je malo zadrimao. Neka spava da nam ne smeta!
MARE Hajde cure da zapjevamo jednu. Ane povedi!
               Pijesma: LIČANKA ME MAJKA RODI ili DJEVOJKS JE RUŽE BRALA
               Dolaze dečki sa pjesmom. BEĆARAC

MILE Dobro večer djevojke kako ste?
CURE Dobro smo dobro. 
MARE Hočete nešto popiti da vas malo ugrije?
MILE Daj nam po jednu pa će mo bolje zapjevati.
               Mare toči rakiju …Pjesma: KAD ZAPJEVA
DIDA Svaka vam čast momci, jeste je otpjevali! Baba toči rakiju!
MILE Dobra ti je rakija. Dobro grije uši! 
DIDA Ima rakije samo nek je veselo. Sve su rijeda prela. Sve je manje cura i momaka.
MILE Dida imaš li kakvu šalu da nam ispričaš?
DIDA E moj Mile, imam baš nešto za tebe!
                Dida priča šalu
MILE Hajdemo još jednu da zapjevamo. 
                Pjesma: LIČKI OJKAN
DIDA E sad me mine želja i sjetim se naši stari vremena i prela kako je to nekad bilo. Bačić, Kukovi su se tresli od pjesme. 
JOSO Dide jeli se onda nekad znalo zaprositi euru u prelu u ta tvoja dobra vremena?
DIDA E moj Joso i to kako! Ja sam moju Babu odveo iz prela. Nas pociganalo i osvanu Baba iz Crno ga Dabra u Ravnom Dabru.
JOSO Dida ja sam odlučijo večeras da zaprosim vašu Mal\l da je odvedem iz Ravnoga Dabra u Crni Dabar pa će mo biti - jedan: jedan. Hoće te li nam dati vaš blagoslov?
DIDA E moj Joso, sad si me malo zateko. Mare jesi li se ti odlučila udati?
                Mare uhvati Josu pod ruku
DIDA Sve mi je jasno. Ja vam dajem naš roditeljski blagoslov. Neka vam je sretno i veselo.
MILE Čestitam Josi i Mari. A sad idemo da sa pjesmom probudimo selo. Idemo sa pjesmom kroz selo.
                Cure i dečki odlaze sa pjesmom -------- Dida i Baba ostadoše sami

                Dolazi baba Roža kod susjeda i priča Didi i Babi kako ona ide svojima u Australiju.
ROŽA Bit će svega. Toga se i bojim. Kako su vaša  dica? Da li vam se jave?
BABA Roža moja. Osmero dice i evo ostadošmo sami. Pogotovo kad nam se i Mare uda. Umrit ću od tuge za njima. 
ROŽA Kako je Mare. Dođu li kada?
BABA Dođu dođu. Baš su rekli da će danas doći. 
DIDA Dobili smo i unuka malog Antu. Baš mu je sad osam mjeseci. Jedva čekam da ga vidim.
ROŽA Tako mi je lipo sa vama. Ali moram ići. Moram nahraniti onu kravicu i spremiti nešto za jesti.
DIDA Hajde hajde ne brini. Did i Baba će i tebe ispratiti. Bolje za Australiju nego na groblje.
                Pozdravljaju se i Ruža odlazi kući
BABA Dide moj, sad i Roža odlazi. Ostadošmo sami. Neće nas imati tko ni pokopati. Nedaj Bože da se oboje razbolimo. Tko će nam doniti vode?
DIDA Ma Baba ne boj se. Ako se razbolimo, leći će mo svako u svoj čošak...pa će mo se gledati ... pa što Bog da.
BABA Jedva čekam da nam dođu Mare i Joso sa Antom da ga vidim.
DIDA E, eno ih dolaze!
                Mare i Joso dolaze i pozdravljaju se. Baba uzima malog Antuna i govori ....
BAKA Jedva sam dočekala da vas vidim, pogotovo malog Antu. (E sunce moje .. Kako si mi ti?)
DIDAE to će biti naš nasljednik ako Bog da. Kako ste vi? Kako je dole u Karlobagu? Ima li šta novoga?
JOSO Nema baš ništa. Radimo i tako svaki dan iste obaveze.
DIDA Čujem da se nešto kuba u Zagrebu. Savka i Tripalo sa studentima traže prava koja nam pripadaju 
JOSO Moglo bi biti svašta. Ovako dalje ne ide. 
BABA Ajme meni, nedaj Bože hoče li opet biti zatvaranja i progonstva? Čuvaj te se dico moja!
DIDA Slobodu nam nitko neće darovati. Trebamo je sami izboriti. 
MARE I ja mislim tako. Dosta nam je više ovakvog života. Trebamo biti svoj na svome.
JOSO Trebate li kakve pomoć? Imate li drva?
DIDA Imamo svega koliko nam treba. Nego Baba mi je svaki dan slabija.
Stalno plače za vama. Neznam što će se sve od toga izleći. Bojim se da neće dobro ... koda je od sapuna
- svaki dan je sve manja i manja.
MARE  Ako treba doktoru, dovest će mo ga da je pregleda. 
BABA Ostali smo sami u ovom selu. Sami samcati. I Rožu smo ispratili za Australiju neki
dan. Od vas osmero dice evo što nas zapade - samoća. 
DIDA Prolaze nekad ovuda planinari? Navrate se na riliju i šalicu ovčije varenike. Pričamo anekad i zapjevamo. Dive se ovim Velebitskim stazama. Mom Velebitu! Slikaju ga, o njemu pišu pjesme
JOSO Velebit je lijep, i meni je na srcu. Ali treba poći. Sutra se radi.
BABA Ostavite nam Antu da nas on malo veseli.
MARE Ma i on mora sutra u vrtić. Ako ne ide redovito, izgubit će mjesto u vrtiću.
DIDA Moja Mare, vrtića ovdje koliko hoćeš. Svi su ostali prazni. A dole, takova gužva i briga.
Ali kad je tako, neka vam je sretno. Baba daj de im da ponesu što u torbi.

                Babaim daje torbu I pozdravlja se

BABA Dok smo snjima koda sam ozdravila. Ali evo opet samoća.
DIDA Baba ostavi se svoje samoće. Sad je ovo sve naše koliko ti oko vidi ... i Dabri
i Velebit. Nego hajde vrijeme je poći na počinak.

                Odlaze na počinak i svijetlo se prigasi

DIDA E selo moje Dabri moji. Nekad je ovdje živjelo 29 obitelji sa oko 200 stanovnika. A sad osta sam. I Baba me napusti kažu od tuge za djecom. Tužne su nepokošene livade ineobrađene oranice. Stotine koza i ovaca kao snijeg bjelile su se na pašnjacima. Ratovalo se za te pašnjake. Ti dolovi sjekirama su se djelili. A danas - pustoš. I  tako iz dana u dan. Novo jutro donosilo je kišu i sunce, i dobro i zlo. Takva je bila krv naših otaca i djedova koji su uvijek branili naš Ve1ebit i nikad se nisu predali. A sad ja ostado sam sa svojim bolom, dolcima i brdima i sa nekoliko ovaca. Sa kućicom ispod stoljetnog hrasta što mi stalno prijeti da mi sruši krov nad glavom. i sa osam ožuljaka u srcu što mi krate tužne Velebitske noći. Mislim često na moje sinove i kćeri, vjerujući da se i oni u tuđini zagledaju u neke druge planine ali koje nikad nisu kao njihov Velebit. U svojih 80 godina nisam mogao ni slutiti da me neće imati tko pokopati. Nestalo je cijelo selo a tko zna kako ću i ja završiti. Možda će me netko naći smrznutog u planini i možda mi nikad neće položiti kosti uz moju Babu. Ali ne žalim što osta ovdje jer moj je dom i Budakova Brdo i Tomina Duliba i Težakovac i Kokir. I nije me više briga gdje će me zateći posljedi čas.

Još uvijek se nadam onima koji prolaze ovuda, viđenje sa ljudima iz drugih krajeva koji ovuda pronose veselje. Pronose svoju mladost preko ovih brda i mašu mi na odlasku. Raduje me sastanak sa njima da ih uz vatru počastim rakijom i ovčijim mlijekom i onda zapjevamo.

Evo ih dolaze! Vidim ih tko sretniji od mene.

                Dolaze planinari. Pozdravljaju se i rukuju

MILE Kako si djede? Već se dugo nismo vidjeli. Tako nam je drago da imamo sa kim sjesti, popričati -- da si još uvijek tu.
DIDA E dico moja, ja i moj Velebit, ne možemo jedno bez drugoga. Nego hajde sjednite da vas počastim rakijom i ovčijim mlijekom.
                Dolaze planinari. Pozdravljaju se i rukuju

MILE Dide, ispričaj nam priču o svojoj prošlosti. Što tebe natjera da ostaneš sam u ovoj planini
DIDA Duga i tužna priča.

Odrastao sam sam u gori i gora mi je bila i mater i život jer se roditelja i ne siječam. Majka umri odma posIje mog rođenja a otac poginu negdje u nekom ustanku u Bosni. A ja sam ostao sam čuvajući ovce seljanima. U svijet nisam otišao jer je trebalo odraditi tvrdu koricu kruha i žlicu varenike. Rano me oženiše jer kakva je to sreća boraviti u praznoj kući sa nekoliko ovaca? Izrodišmo osmemo djece, ne računajući one koji pomriješe. I kako koje odraste otrgnu se u svijet. Kad nam je i poslijedna kćer napustila ovaj dom, umrla mi je i žena -- svi kažu od žalosti za djecom. I tako ja provede svoj život ovdje svakog dana gledajući kako se rasipa moje selo, kako nestaju Dabri. Ponekad se netko navrati u selo da vide gdje su im korjeni. Uslikaju i dive se ljepoti ove prirode i odu, a i to je sve rijeđe.

MILE Dida moj, tužna je tvoja priča a mi uživamo hodajući ovim Velebitskim stazama. Velebitske noći su tako divne. Zvijezde su tako blizu kao da ih rukom možeš dohvatiti. Ovdje smo u istinu njegovi i on je naš veliki prijatelj.
TOMISLAV A sad bi mogli zapjevati slobodno jednu našu pravu Hrvatsku.

                Dečki i Dida pjevaju zajedno: KKOACIO IZ DUŠE TE LJUBIM

MILE A sad moramo poći. Čeka nas još duga staza. Vraćamo se nazad za tri dana pa Dida vidimo se opet u povratku.
DIDA Neka vam je sretno. Radujem se našem ponovnom susretu ovdje uz vatru i rakiju. A ja idem popeti se do Bačić Kukova da pripremim drva i da se nagledam moga Velebita i Like

Planinari odlaze. Rukuju se sa djedom i mašu mu nad odlaskom. Djed se sprema ići na Bačić Kukove sa sjekirom pod rukom.

Svjetlo se gasi i opet se pali.

              Planinari se vračaju posle tri dana ali nisu mtšli djeda kod njegove kuće

MILE Javljamo vam vijest da smo pronašli djeda na Bačić Kukovima i gdje je razgledajući svoje selo i Liku zauvijek ostalo u zagrljaju njegovo Velebita kojemu se nikad nije mogao otrgnuti.

Nikola čita završetak programa i svi izvođaši dolaze naprijed i naklone se.

-   KRAJ IGROKAZA –

Album „Ličko prelo, Oakville 2008“ > u galeriji fotografija

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Veljača 05, 2008, 12:29:31 »


Poštovani,

Molim Vas za razumjevanje, da su ovo samo „trenutci – momenit“ iz jedne cijelokupne ličke večeri.
Kako se ono lijepo kaže: U ograničenju na najvažnije leži umjetnost.

Ali što je bilo i je najvažnije? Zato sam izabrala nekoliko fotografija iz galerije koje čine ovaj članak cijelokupnim.

Nažalost nisam mogla sve goste i organizatore pojedino da imenujem, ne poznam ih!
Što možda neće uvijek tako ostati.

Nadam se da je gospođi Ani Vuković i meni uspjelo Vašoj rodbini u dalekoj Hrvatskoj i širom svijeta kao i prijateljima pokazati Vašu povezanost, ljubav prema Domovini i njegu običaja naše ličke kulture.

Svih 189 fotografija „Ličko prelo Oakville“ možete vidjeti (i s klikom, pojedine fotografije povećati) u Galeriji.


                                                                                                                                                                  Vaša Marica

































Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Veljača 12, 2008, 20:38:08 »


Priopćenje Veleposlanstva Republike Hrvatske u Ottawi - 7. veljače 2008.

Kanada ukinula tzv. vojni obrazac za hrvatske državljane

Ministrica useljeništva Kanade gđa. Diane Finley pozvala je 7. veljače o.g. hrvatsku veleposlanicu u Ottawi gđu. Veselu Mrđen Korać kako bi ju upoznala s odlukom kanadske vlade o ukidanju tzv. vojnog obrasca za hrvatske državljane prigodom traženja kanadskih viza. Odluka stupa na snagu odmah. Obrazac je uveden 1996.g. za sve muške hrvatske državljane s pitanjima o sudjelovanju u Domovinskom ratu.


Kanadska vlada prepoznala je reforme koje je Republika Hrvatska uspješno provela pri čemu izrazito cijeni punu suradnju s ICTY-em i vodeću ulogu Republike Hrvatske u Jugoistočnoj Europi. Pored toga, kanadska vlada pridaje poseban značaj vrlo dobroj suradnji Hrvatske i Kanade na međunarodnoj sceni.

Pitanje vojnog obrasca opterećivalo je hrvatsko kanadske bilateralne odnose u posljednjih dvanaest godina te će ovakva odluka omogućiti novu višu razinu razvitka ukupnih odnosa između Republike Hrvatske i Kanade.

Ukidanje vojnog obrasca uvelike će olakšati veze brojne hrvatske zajednice u Kanadi s članovima njihovih obitelji u Domovini te je ova odluka ujedno i priznanje za dugogodišnje napore hrvatske zajednice u Kanadi koja je zajedno s hrvatskom diplomacijom radila na rješavanju ovog pitanja.

Ovim političkim činom Hrvatskoj je omogućen razvitak punih partnerskih odnosa s Kanadom.

Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Ottawi 


Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Travanj 05, 2008, 09:32:39 »


Kanada: Peticija za ukidanje viza Hrvatima


Oporbeni kanadski liberalni zastupnik Borys Wrzesnewskyj podnio je kanadskom parlamentu peticiju kojom se od vlade traži da ukine vize za hrvatske državljane koji žele posjetiti Kanadu kao turisti, poslovni ljudi ili dolaze u posjet obitelji.

Peticiju je potpisalo oko 800 osoba, a potpisivanje je organizirala Kanadsko-hrvatska trgovinska komora.

"Hrvatska je posljednjih godina napravila velik napredak i danas je demokratska zemlja sa slobodnim tržištem koja se može mjeriti s većinom europskih zemalja. Također sudjeluje u međunarodnim mirovnim misijama, te stoji rame uz rame s Kanadom u Afganistanu, a trenutačno su njezini vojnici u toj zemlji drugi po brojnosti među zemljama koje nisu članice NATO-a", rekao je Wrzesnewskyj.

Izvor: http://www.hrt.hr

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Svibanj 02, 2009, 17:23:57 »


Donacija Hrvatsko-kanadske knjižnice iz Missassauge

Hrvatsku maticu iseljenika posjetio je ing. Ivo John Jolić, blagajnik i dopredsjednik Hrvatsko-kanadske knjižnice iz Missassauge. U domovinu je došao sredinom siječnja kako bi se sa župnikom vukovarske župe sv. Filipa i Jakova dogovorio o isporuci vrijedne donacije "Hrvatske revije".

Tom je prigodom naš dragi gost iz Kanade, koji nas uvijek posjeti za boravka u domovini, pričao i o novim aktivnostima unutar knjižnice.

Naime, od 20. siječnja ove godine krenuo je projekt učenja hrvatskog jezika s djecom u dobi od 2 do 7 godina. "Tečajevi se održavaju jedanput tjedno i za rad s djecom angažirali smo dvije učiteljice. Odaziv je velik i, što je vrlo bitno, uspješno se pokrijemo glede troškova'; veli, Jolić koji je iznimno aktivan u hrvatskoj zajednici. Planiraju i prikazivanje dječjih filmova iz Hrvatske. " Naša knjižnica posjeduje 11 000 hrvatskih knjiga svih žanrova koje su donirali Hrvati u Kanadi. Ideja o njezinu osnivanju potekla je 2000. godine, kada smo počeli skupljati knjige od naših Hrvata. U njoj imamo i stare Matice iz 60-ih i 70-ih godina. Danas knjižnica ima oko tisuću članova.

Bogat fond knjiga stvoren je zahvaljujući hrvatskoj zajednici čiji je interes upoznavanje s hrvatskom književnošću, a mladih s hrvatskim jezikom.

Iznimno je živa djelatnost unutar knjižnice, te s vremena na vrijeme znamo održati promocije knjiga, tematska predavanja o aktualnim temama (povratak u domovinu, socijalno osiguranje, porezi ... ), a znamo i prikazivati i hrvatske filmove. Neke smo od njih dobili i od HMI-a, kao i 31 knjigu i ni CD-a s izborom najvažnijih djela cjelokupne hrvatske književnosti"; ističe Jolić, koji je pritom naglasio kako je doživotni počasni predsjednik knjižnice Ivica Puhalo prvi počeo sa skupljanjem knjiga za knjižnicu. Napomenuo je kako se, unatoč poteškoćama, još uvijek članarinama i dobrovoljnim prilozima uspijevaju sami financirati.

Željka Lešić
Foto: Žorži Paro
Matica, veljača 2009.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!