CRO-eu.com
Lipanj 04, 2020, 10:16:52 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Priboj (Prijeboj)  (Posjeta: 7924 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Ožujak 07, 2011, 23:56:12 »


Selo Priboj (Prijeboj)


Klikni za uvećani prikaz

Na cesti, koja iz Otočca vodi u Bihać, nalazi se oveće selo Priboj. To je pravo gorsko selo, jer se smjestilo s obje strane ceste u visini od 670 metara nad morem. Premalo je tamo polja i livada, a previše gologa i pustoga kamenja. Zato se narod u Priboju više bavi obrtom, nego li poljodjelstvom. Pribojčani su već odavna poznati kao vrsni kovači. Tamo je gotovo svaka kuća kovačnica. Tu se od željeza izrađuju kose, srpovi, noževi koričaši (u koricama) i oni maleni nožići, što ih bivši graničari nose kao privjeske.

Nekada je Priboj bio pogranično mjesto otočke krajiške pukovnije prema turskoj Bosni, jer je granica išla vrhom 1649 metara visoke planine Plješivice, spuštajući se na Rudanovac, odakle je preko Priboja vodila na Gavranić-most, koji se nalazi na rijeci Korani nedaleko sela Sadilovca. Tada se u Priboju obdržavahu sajmovi, na kojima su trgovci iz Bosne izmjenjivali svoju robu s trgovcima iz t. zv. Gornje Krajine. Na tim je sajmovima valjda prečesto dolazilo do svađe i krađe, radi čega je Müller, pukovnik otočke pukovnije, zabranio držanje sajmova u Priboju.

Kad je godine 1788. došlo do velikoga rata između Austrije i Turske, čuvala je otočka krajiška pukovnija svoj "kordun" kod Priboja. Oko 30.000 Turaka probilo se 11. studenoga 1789. uz bočine Klokočevice do Priboja, gdje je udarilo na Otočane, kojima je zapovijedao pukovnik Kulnek. Premda je Turaka bilo mnogo više nego li graničara, ipak su Turci uzalud 3 dana jurišali na Otočane. Kada se uvjeriše, da ne mogu probiti kordun kod Priboja, ostaviše Turci to bojište, uzmaknuvši u Izačić.

Mirom u Svištovu (godine 1791.) morala je Turska odstupiti Austriji komad svoje Bosne od Cetina preko Drežnika i Donjega Lapca do međe (tada još mletačke) Dalmacije. Tako se i granica otočke krajiške pukovnije pomaknula s planine Plješivice nešto na istok prema Bihaću. Time prestade Priboj biti pogranično mjesto. To je povećalo sigurnost Priboja, koji se odsada nešto bolje razvijao.

Tamo je pukovnik Nikola Mastrović, koji je od godine 1843. do godine 1848. upravljao otočkom krajiškom pukovnijom, dao godine 1847. na svoj trošak graditi crkvu sv. Petra i Pavla. Ova crkva spada pod rimokatoličku župu u Korenici. Pukovnik Casanova dade godine 1840. graditi cestu, koja iz Priboja vodi preko Mirić-Štropine u Leskovac na Plitvičkim jezerima. Drugi pak otočki pukovnik August Billek dade godine 1852. probiti put iz Priboja preko sela Jezerca do Kozjaka, najljepšeg jezera plitvičkog. Napokon je godine 1870. prometu otvorena i nova cesta, koja se od Priboja niz bočine Klokočevice spušta u Petrovoselo. Ova cesta svojim zavojima (serpentinama) rastavlja Plješivicu od Male Kapele. Pukovnik August Billek dade godine 1851. u Priboj dovesti vodu ispod visa Velikog Javornika. (Isti je vodovod kasnije produžen u Željavu i u Petrovoselo.) Krajiška je uprava godine 1866. otvorila pučku školu u Priboju. Ovo je selo godine 1910. brojilo 434 stanovnika, od kojih bijaše 416 rimokatolika, 16 grčko-istočnjaka, a 2 inovjerca.

Izvor: Dr. Rudolf  Horvat, Mala knjižnica Matice Hrvatske
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Kolovoz 01, 2013, 13:52:52 »


Hodočašće u Priboj na Petrovo

Piše: Ivan Vukić

Gospođa Rozalija Mažar udana Jurlina pozvala je moju ženu i mene neka na Petrovo u Priboju budemo gosti njezinu bratu Draganu Tomislavu Mažaru, umirovljenom profesoru u Bihaću i njoj. Prihvatili smo poziv, premda zbog zdravstvenih razloga nismo baš spremni za taj put. No, mučenički Priboj, od 1918. Prijeboj, zaslužuje taj napor, koji je beznačajan prema mučeništvu Priboja i njemu sličnih naselja u Lici.


Gospođa Rozalija Mažar Jurlina uz grobove
svoje bake i sestre preminulih pred Drugi svjetski rat i
pokopane na groblju uz crkvu sv. Petra i Pavla

Na Petrovo krenuli smo u Priboj u 7 sati iz našeg ljetnog prebivališta u Lukovom Šugarju, Uvale Pržunac Mali. Kišilo je, vrh Velebita bio je zaogrnut kišnim oblacima. Ne tako davno, pred pedesetak godina, podgorske padine Velebita bile su goli krš, sami kamenjar, a danas su prošarane sitnogoricom, pa i pravom šumom. Za stotinjak godina sve će biti pošumljeno.

Žena trpi zubobolju, umirila se i šuti, a ja sam utonuo u misli. Prisjećam se tatine priče kako je Velebit s morske strane bio obrastao hrastovom šumom, koja je sezala do mora. Brodovi su se vezali za hrastova stabla, a uz obalu kroz hrastovu šumu vodila je staza, kojom su velebitski gorštaci-pastiri pomoću užadi vukli brodove, za plaću, za vrijeme bonace. Velebit je ogolila Venecija sječom šume za njenu izgradnju, a pripomogli su sječom i starosjeditelji. I moji su se predci uz stočarstvo prehranjivali sijekući i prodajući u priobalju i po otocima drva za ogrjev, drvenu građu, pa drva za vesla, rebra i madire-oplatu brodova, te različite drvene alate i posude kao vile, grablje, lopate, jarmove, škipove, bukare, vučije, kablice i posude za mjerenje volumena žitarica i tekućina-maliće i oke.

Ljudi su iz neznanja, nehaja i pohlepe posjekli podgorske šume Velebita, a onda Podgorce velikosrpska politika prognala iz njihovih staništa, jer su vlastodršci u tim ponosnim, buntovnim i nepokornim gorštacima prepoznali opasnost za svoj režim. Nestade velebitskih Podgoraca i njihovih naselja, ostadoše oni upokoreni uz obalu. Šuma se obnavlja i za neko doba tek po nekim zidinama kuća i ostatcima klesanog kamenja znat će se da se nekada tu obitavalo. Potvrđuje se izreka: "Vrijeme gradi, vrijeme i razgrađuje".

Od Lukovog Šugarja do Priboja provest ćemo se kroz hrvatska lička sela i gradove čija je povijest ispisana mučeništvom i prolivenom hrvatskom krvlju. U takvim mislima provezli smo se kraj kuće Mande Devčić u Devčić Dragi, ponosne majke hrvatskih vojnika, ustaša, viteza Krune i bojnika Ivana Pivca. Majka i sinovi bili su sudionici Velebitskog ustanka, a sinovi i u prvoj emigraciji u Italiji. Obojica su držali do časti i ustaške odore koju su nosili. Kada im je nećak Zvonko, djelatnik UNS-e, uhićen i osuđen na smrtnu kaznu, jer je iz koristoljublja, želeći prisvojiti stan, ubio muža i ženu židovskog podrijetla, kod kojih je stanovao u Zagrebu, nisu iskoristili svoj ugled i zaštitili ga. Nisu ga htjeli ni posjetiti u zatvoru. Štoviše, svoju majku, koju je poglavnik Ante Pavelić veoma cijenio i poštovao, smjestili su u Varaždinske toplice, kako ne bi utjecala na presudu i izvršenje kazne. Zvonko je zbog nečasnog čina strijeljan.

Pred Karlobagom dolazimo do uvale Moština. U toj uvali jugoslavenski "antifašisti" na zvjerski način pobili su zarobljene hrvatske vojnike i civile. Privodili su ih do litice iznad mora, klali i bacali u more. Kada je došao red na Micu Pavičić u visokoj trudnoći i njenoga nevjenčanoga muža Pavu Došena za kojega je bila vezana žicom, rekli su njoj neka se odrekne Pave, pa će joj poštedjeti život. Ponosno je odgovorila da neće, poći će za svojim Pavom, kuda on tuda će i ona. Oboje su zaklali i bacili u more, koje ih je odnijelo i izbacilo kod Raba.

Na Baškim Oštarijama kiša je prestala padati i oblaci su se razmakli. Ovdje u crkvi sv. Elizabete u Drugom svjetskom ratu za vrijeme  jedne vojne ophodnje utaborila se domobranska postrojba. Zapovjednik, satnik iz Zagorja predosjećajući smrt, dao je pismo mome ocu neka ga pošalje njegovoj ženi, rekavši da će te noći poginuti. Dok ga je tata odgovarao od te zamisli, zalutali metak usmrtio je satnika.

Iza crkve u groblju i van ograde groblja partizani su postrijeljali zarobljene hrvatske vojnike, bez suda, dokazane krivnje i prava na obranu. To je ratni zločin, za koji nitko nije odgovarao. Uz cestu susrećemo turiste koji uživaju u Velebitskim čarima i ne sluteći kakav se je tu zločin dogodio.

U buntovnim ustaničkim Brušanima provezli smo se kraj spomen ploče Velebitskom ustanku, podignute ispred ostataka zidova žandarmerijske postaje, koju su hrvatski ustanici-ustaše napali. Netko od jugonostalgičara na ploči je iscrtao crvenu zvijezdu, čiji obris se i nakon čišćenja nazire. I u Brušanima partizani su strijeljali zarobljene hrvatske vojnike i civile. Privremeno su bili zakopani u streljačke rovove tzv. laufgrabe, a kasnije su ekshumirani i pokopani u brušanskom groblju.

Ulazimo u Gospić, grad svećenika, bogoslova, gramatičara, pravopisca i borca za hrvatski jezik Šime Starčevića, oca domovine dr. Ante Starčevića, književnika Vjenceslava Novaka, slikara Miroslava Kraljevića i znanstvenika Nikole Tesle. To što je Tesla bio pravoslavac, sin pravoslavnog popa hrvatskih korijena, zar ga se treba odreći? Bilo bi to nerazborito i veoma glupo. Gospić je grad mučenik, veliki stradalnik u Drugom svjetskom ratu, poraću i osloboditeljskom domovinskom ratu. Gospić je velika grobnica pobijenih Hrvata. Gdje god se zakopa nailazi se na kosti mučenika. Partizanski "osloboditelji" po ulasku u Gospić na Uskrs 4. Travnja 1945. strijeljali su sve muškarce starije od 16 godina. Nisu poštedjeli žene ni nedorasle djevojke i mladiće u svome četrdesetosmosatnom klanju, strijeljanju i vješanju. Krvava zlodjela vršili su cijelu 1945., a smanjenim intenzitetom do 1950. U Gospiću su zaliječene fizičke ratne rane, grad je urešen zelenilom i cvjetnim nasadima. Na prolaznike sumorno djeluje onečišćena rijeka Novčica i zapuštena oba gospićka mosta. Tu ružnu sliku prolaznik zapaža i nosi je sa sobom kao ružnu uspomenu. Ostale su nezacijeljene duševne rane i bol starosjeditelja za pobijenom rodbinom i sugrađanima. Malo je ostalo živih starosjeditelja. Kaže se da bi ih se sve s jednom kesicom Podravka juhe moglo nahraniti. Gospić je izgubio one osobine koje su ga činile prepoznatljivim i posebnim. Novi stanovnici grade "novi" Gospić po svojoj mjeri, jer starosjeditelji zbog svoje malobrojnosti nisu novodošlima mogli nametnuti svoj način života i svoj svjetonazor.

Na Lički Osik veže se Mušaluk. U oba naselja izvršili su zločinstva jugoslavenski partizani. Na tim prostorima na tisuće je pobijenih Hrvata pokopano u strjeljačke rovove tzv. laufgrabe i rivine-vododerine. Grobišta su neobilježena i tek ih se sjećaju još malobrojni ostarjeli starosjeditelji. Mušaluk je poznat po popu vitezu Marku Mesiću, osloboditelju Like od Turaka i popu mučeniku Franu Biničkom, novinaru, piscu pjesama, eseja i polemika. Bio je vrstan prevoditelj, jer je znao grčki, latinski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, engleski, ruski, poljski, češki i bugarski jezik. Fran Binički je mučenik i žrtva velikosrpskog i jugopartizanskog zlosilja. Pobunjeni Vlasi tzv. Srbi, a to i danas čine, bestidno svojataju sve, pa tako su i Novi Lički Osik prozvali Teslingradom. Prisvojiše Teslu i Novi Lički Osik. Pridržavaju se naputka svoga intelektualnog vožda Dobrice Ćosića da je u obrani srpstva jednako pomoglo ratno junaštvo i laž.

Široka Kula u pred tursko doba zvala se Široki Turanj. U oba zadnja rata Vlasi tzv. Srbi izvršili su ovdje strahovite zločine. Hrvate iz Kule, okolnih sela i gospićkog zatvora ubijali su i zakapali na posjedima uz pravoslavne kuće i u okolnim jamama. Za zločine u ovom ratu Kuljani, pobunjeni Vlasi tzv. Srbi, kažu da ne znaju tko ih je izvršio. Oni su doduše bili unovačeni u terorističke četničke postrojbe, ali su bili tek kuhari, ili su samo razvozili i raznosili hranu svojoj braći po oružju. Bili su zaluđeni svojim voždovima i ne znaju ime nijednog vojnika.

Ljubovo je oduvijek bilo u vojnom pogledu važno mjesto. Kaže se, tko ovlada Ljubovom nadzire cijelu Liku. U Drugom svjetskom ratu i u osloboditeljskom domovinskom ratu s Ljubova jugopartizanske i četničke bitnice tukle su po Gospiću i hrvatskim postrojbama. U Oluji uz ljudske gubitke hrvatska vojska je zauzela Ljubovo. Poginulima su podignute spomen ploče. To je dobro, premda bih volio da je na njihov spomen podignuta kapela s ugrađenom spomen pločom. Ovako mi to odiše na ono doba i sustav protiv kojega smo se borili.

Vrpile su poznate po velikoj pobjedi hrvatske vojske nad Turcima koji su se vraćali s pljačkaškog pohoda iz Kranjske i Hrvatske. Zbilo se to u listopadu 1491. godine. Združene postrojbe hrvatskog bana i hrvatskih plemenitaša hametice su porazile 10.000 turskih konjanika i oslobodili oko 18.000 zarobljenih kršćana. Poginulo je 1500 turskih konjanika a isto toliko ih je zarobljeno. Ostali su našli spas bijegom u Bosnu. U bitci su se posebno isticali Ivan Frankopan Cetinski i Mihovil Frankopan Slunjski.

Da se vojna taktika primijenjena u bitci kod Vrpila koristila i u bitci na Krbavskom polju 9. rujna 1493. ne bi kršćanska vojska bila hametice poražena. To nije bila samo izgubljena vojna bitka, to je katastrofa od koje se do danas nismo oporavili, a uz ovakvu izdajničku politiku pitanje je hoćemo li ikada. U toj bitci izginulo je hrvatsko plemstvo onodobno  predvodništvo naroda. Hrvatski je puk izginuo, bio prognan i izbjegao na naše hrvatske otoke, Austriju, Italiju i Mađarsku. Na otocima i priobalju stanovnike svih sela koja nisu na moru zovu Vlajima, kako Hrvate katolike, tako i pravoslavne Vlahe tzv. Srbe. Kako su Vlasi bili pomoćne turske postrojbe, logistika njihovoj vojsci, posebno su se isticali krvoločnošću i pljačkom. Njihovi zločini toliko su se usjekli u sjećanje prognanim i izbjeglim Hrvatima da i danas sve pučane čija naselja nisu uz more zovu Vlaji, slično kao antički Rimljani sve ostale narode barbarima. Kod Rimljana barbari, a kod Hrvata Vlasi-Vlaji značilo je ne kao mi, drugačiji od nas.

Bunić je u Vojnoj krajini bio jedno od sjedišta krajiške vojske. U njemu je stolovao i zapovjednik Laudon, poznat po sadnji Laudonova gaja u Krbavskom polju. Drveće je posađeno po ustroju onodobne vojne postrojbe. Laudon je zasadio taj gaj da bi spriječio širenje živog pijeska. Činjenica da je postojao živi pijesak potvrđuje priču istinitom, da je u Krbavskoj bitci Turcima pomogao vjetar, koji je živim pijeskom zasljepljivao hrvatsku vojsku. No, pomogla je nesloga i bahatost kršćanskih vojskovođa, koji nisu poslušali savjet domaćih hrvatskih plemenitaša. Laudon je u svojoj nakani uspio, nema više tu živog pijeska, tek kod obilnih kiša polje poplavi. Sagradio je u Buniću i crkvu prekrasna sloga od klesana kamena. U arhitektonskom i graditeljskom smislu crkva je remek djelo. U njoj je pokopano i dvoje njegove djece. U Drugom svjetskom ratu pobunjeni Vlasi tzv. Srbi miniranjem su znatno oštetili crkvu. Priča se da su utrošili veliku količinu eksploziva. Srušili su svod crkve i krovište, a vanjski zidovi iako oštećeni nisu razoreni. Crkva se pod nadzorom Konzervatorskog zavoda i novcem iz državnog proračuna sporo obnavlja. Zbog načina kako se obnavlja, nažalost, vjerojatno će biti nužna sanacija saniranih radova.

Korenica je danas lijep hrvatski gradić, ozelenjen i urešen zasađenim cvijećem. U gradu se ističe crkva Sv. Jurja izgrađena nakon osloboditeljskog domovinskog rata. Crkvu izgrađenu 1800. srušili su Titovi antifašisti, mrzitelji svega hrvatskoga. U Titovoj Jugoslaviji izgradnja nove nije bila moguća. Stanovnici su pretežno naseljeni prognanici iz Bosne i Hercegovine. Tijekom Drugog svjetskog rata i poraća Korenica je bila mučilište i stratište Hrvata. Zarobljenike su dovozili i iz gospićkog zatvora. Vozač hitne pomoći Dule u svome srbovanju se hvalio, kako je „hrvatske stoke“ tako puno pobijeno u klancima i jamama oko Korenice, da njihove kosti, u nakani da prikriju zločin, nisu mogli nikako uništiti. Tijekom osloboditeljskog domovinskog rata u Korenici je bio logor za zarobljene Hrvate, od kojih su mnogi skončali u tom mučilištu.

Od Korenice do odvojka ceste za Ličko Petrovo Selo i Bihać uz cestu su lijepo uređene kuće i okućnice, te ugostiteljski objekti. Vidi se da ovaj kraj živi od Plitvica, od turizma.

Dolazimo do putokaza Prijeboj i obilaznice za teški automobilski promet oko Plitvičkih Jezera. Selo Priboj, a od 1918. Prijeboj je cilj današnjeg našeg hodočašća. Svake godine na sv. Petra i Pavla oko ruševina crkve posvećene tim svecima okupljaju se prognani Pribojčani. Do kraja Drugoga svjetskog rata selo se prostiralo uz obje strane ceste prema Plitvičkim Jezerima i ceste prema Ličkom Petrovom Selu. Od toga raskrižja do Plitvičkih Jezera udaljenost je oko 5 km. Najveći dio sela i zemljišta nalazi se u zoni Plitvičkih Jezera. Predjel je šumovita planinska zaravan, bogata vodom i sočnim pašnjacima. U gospodarskom i financijskom smislu vrlo vrijedan kraj.

Kao i cijela Lika Plitvički kraj bio je nastanjen od prapovijesti o čemu svjedoče brojne iskopine. Smjenjivala su se razdoblja, gospodarskog uzrasta, velike napučenosti i blagostanja do gospodarskog kraha i opustjele zemlje. Pamti ovaj kraj ilirsko pleme Japoda, te Rimljane, Istočne Gote, Avare, Hrvate, Tatare. Svi nestadoše a Hrvati su ostali i opstali uz neviđena mučeništva i žrtve. Procvat je bio u razdoblju Kurjakovića, Mogorovića, Frankopana, Zrinskih i ostalih hrvatskih ličkih plemena. Konačni slom je nastao nakon Krbavske bitke 1493. godine. Pučanstvo je pobijeno, izbjeglo i raseljeno. Veliki dio Like je postala "ničija zemlja", spaljena i raseljena. Sve vojske, kršćanske i osmanlijske, progonili su starosjeditelje, palili ljetinu i šume kako bi život na tom prostoru bio nemoguć. Taj dio Like "ničije zemlje" postala je široka granična razdjelnica između zaraćenih strana, kojom su se od upada neprijateljske vojske štitili jedni i drugi. S gubitkom svoga izvornog starosjedilačkog hrvatskog pučanstva nestala je i njihova kultura življenja. Novonaseljeni donijeli su svoju kulturu življenja, nije uspostavljen valjan odnos između čovjeka i prirode. Kozarenje i sječa šume poremetili su prirodnu ravnotežu, te su mnogi izvori i potoci presahnuli.

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Kolovoz 01, 2013, 14:07:12 »


Nakon izgona Turaka iz Like useljava se u nju novo pučanstvo iz Bosne i Hercegovine, Gorskog Kotara i Kranjske. Jedni uz druge žive u slozi rimokatolici i pravoslavci. Profesor Dragutin Franić u knjizi Plitvička Jezera tiskane u Zagrebu 1910. piše: "Cijeli plitvički kraj još je i danas veoma rijetko naseljen te nema ni 30 duša na četvornom kilometru. Tamo su izmiješani s pravoslavnima katolici, ali se među njima teško opaža ikakva razlika, jer im je jednak govor, isti običaji, pa im je najveća razlika samo u crkvenim obredima po grkoistočnoj i rimokatoličkoj ispovijesti vjere".

Za Priboj, danas Prijeboj piše: "Priboj leži na ravnici gorskoj na prostranu plateau-u. Kamo god svrneš okom nuđaju ti se čari prirode na užitak. … Priboj jeste lijepo mjestance s obje strane ceste sa rimokatoličkom kapelicom (crkvicom) Sv. Petra i Pavla, koju je god. 1847. na svoj trošak sagradio otočki pukovnik Nikola Mastrović. Pribojci su narod lijep, jedar ovisok, crnomanjast. Ljudi su srednjeg uzrasta, koštunjavi, prijazni i dobroćudni. Teško se muče za svakidašnju koricu kruha. Bave se ponajviše pravljenjem kosa, koje su na glasu te se nadaleko rasprodaju, pa srpova, britava i britvica t. j. nožića koričnjaka svake veličine – od najvećih do najmanjih, pa pravljenje nakita i uresa za satove. Gotovo svaka kuća ima mijeh i nakovanj. Uz to ne zanemaruju ni ono zemljice i blaga. Pri svakom poslu pomažu im i žene kao i svuda po Krajini bivšoj.

Što se dogodilo s tim pravoslavcima, što sebe nisu zvali Srbima, da najednom u prvoj Jugoslaviji podivljaše i svoje pravoslavlje premetnuše u srpstvo u čije ime počiniše velika zvjerstva nad hrvatskim narodom? Beograd nadahnut svetosavljem, Garašaninovim Načertanijem i velikosrpskim djelovanjem Vuka Stefanovića Karadžića, poticao je netrpeljivost prema Hrvatima, koja su se izrodila u veliki zločin.

U selu Priboju četnici u Drugom svjetskom ratu izvršili su genocid nad hrvatskim narodom. Pobili su i prognali Hrvate a crkvu Sv. Petra i Pavla zapalili. Nakon završetka rata neki su se seljani htjeli vratiti na djedovska ognjišta. Četnici, sada kao Titovi jurišnici, koji zamijeniše četničku kokardu s crvenom zvijezdom, nisu im dozvolili. Da zastraše hrvatske povratnike Vlasi tzv. Srbi 1957. godine u njihovoj kući na krevetu ustrijeliše oca Milu i sin Milana (Bracu) Konjevića.

1-Bočni pogled na zapaljenu crkvu sv. Petra i Pavla u Priboju
2-Ostatci crkva sv. Petra i Pavla u Priboju 1983.
3-Ostaci minirane crkve sv. Petra i Pavla u Priboju 1991.

Ono malo Hrvata što je ostalo moralo je bježati, a 1991., ostalo je samo 13 Hrvata. Pobunjeni Srbi minirali su zvonik crkve 1991., koji je nakon paljenja crkve u Drugom svjetskom ratu ostao neoštećen. Mještana Slavka Čorka odveli su 1991. od kuće i strijeljali. Nakon povratka 1995. identificiran je i pokopan na mjesnom groblju uz crkvu. O pomno planiranom rušenju tek uskrsle Republike Hrvatske svjedoči i nacrt četničke Načelne šema redovnog obezbeđenja logora "Prijeboj".


Načelna šema redovnog obezbeđenja logora Prijeboj

Ovakvi zločini po istome velikosrpskom scenariju izvršeni su diljem Like. Navest ću samo neka mjesta, kao primjerice: Udbinu, Lapac, Boričevac, Brotnju, Iveziće, Rudopolje i Zvonigrad.

Privatna imovina je neotuđivo vlasništvo. O ovom nas bestidno lažu svi hrvatski političari, a od slučaja do slučaja, kada im je to potrebno obećavaju provesti zakon, vratiti imovinu ili obeštetiti vlasnike. Besramna laž, u koju ni naivci više ne vjeruju. Kako nepravdu mogu ispraviti oni čiji su očevi sudjelovali u njenom izvršenju i članovi KP pod čijim vodstvom su zločini i nepravda izvršeni. Vuk dlaku mijenja a ćud nikada, nikada vuk neće čuvati janjad.

Mi smo stari narod, ali nažalost nezreo. Narodi s visokorazvijenom demokratskom svijesti ne bi dozvolili da gotovo isti ljudi i iste političke stranke kroje narodnu sudbinu i dovedu ga u dužničko ropstvo iz kojeg se ne nazire izlaz. Zar rob doli ropstva ima drugu mogućnost? Nema, ako se slijepo pokorava zakonima, koje je skrojila povlaštena manjina iznjedrena iz komunističkoga krila, da bi vladala većinom. Državne zakone treba poštivati, ali treba reći i ne, i mijenjati ih, ako su protunarodni, izdajnički. U razvijenim demokratskim sustavima političar ili političke stranke, koje su dobile izbore, ako u prva tri mjeseca ne potvrde da će predizborna obećanja izvršiti odlaze i dolaze bolji, sposobniji. Ne može i ne smije narod biti talac nesposobnih političara, kako se to u Hrvatskoj događa. Veliku Britaniju zadužio je Churchill, a Francusku Charles de Gaulle. Kada je rat završio njihovi narodi su rekli: "Dosta, svoje ste dali, ispunili ste valjano, časno svoju dužnost i odlazite". Uz ovakav izborni zakon u Hrvatskoj nema napretka. Stari političari svih političkih svjetonazora moraju otići i prepustiti svoja mjesta mladim, poletnim, nekorumpiranim, domoljubnim Hrvatima, kojima će čast i moralna obveza biti služenje svojem Domu i Narodu, a ne stjecanje  osobniih probitaka. U Hrvatskom narodnom saboru trebaju sjediti najumniji, najmoralniji i najsposobniji. Sabor mora budno nadzirati rad vlade, njena predsjednika i predsjednika države, a ne biti skup poslušnika koji dizanjem ruku čini pravovaljanim i bezumne zakone. Kada se polaže vozački ispit ili ispit za voditelja brodice svatko mora proći specijalističke liječničke preglede i obučiti se za vozača automobila i voditelja brodice. Mi, nezreli Hrvati upravljanje državom dajemo ljudima koji iz komunizma uskočiše u neoliberalizam i dvojbenog su zdravoumnoga stanja. Da rukovođenje državom prepustimo naprednom seljaku, on bi u svom mandatu uveo red u državi, kao što ga je uveo u svome gospodarstvu, a ovi "lakirani stručnjaci" s kilometarskim titulama ispred svojih imena gurnuli su nas u provaliju.

Od godine 1102. do danas stalno smo živjeli u nekakvim unijama, koje su nas zakonima držale u pokornosti, usadivši nam kmetski mentalitet. Naš narod se boji razmišljati, ne zna što će sa slobodom. Pokorno sluša i neprestance gunđa, a kada više nema uzmaka, tada se razbjesni i spreman je uz cijenu života braniti djedovinu i jezik svoj. Jesu li vlastodršci toga svjesni? Nisu, jer se igraju strpljenjem naroda!

No, kako se mogu opravdati i prognanici s djedovine koji u neovisnoj Republici Hrvatskoj nisu izborili povrat svoje imovine. Nikako! Zar ih zadovoljava što preko svojih udruga puze pred vlastodršcima i zadovoljavaju se lažnim obećanjima. Da u njima ima pradjedovske krvi ne bi dozvolili ovako zlosilje i poniženje. Svatko od njih zna gdje mu je djedovina. Svaki od njih na toj djedovini može izraditi daščaru – baraku za oko 2.000,00 Kn. Nastalo bi tako selo, a onda bi trebalo preko tiskovnih i elektronskih medija izvršiti pritisak na vlastodršce, a ako ustreba i prosvjedovati na Markovu trgu, te na kraju zatražiti zaštitu od nadležnih sudova EU.

Ipak nešto se pokreće. Udruga Prijebojčana 1942. koja ima preko 100 članova, prognanih, a predsjednik joj je Igor Ivašković, postavila je prošle godine kontejner-ured udruge i poštanski ormarić. Na prozor, kao zavjesu, postavili su hrvatsku zastavu. Očekivali su da netko negativno nastrojen može razbiti prozor, ili oštetiti kontejner, ali nisu očekivali da će kontejner netragom nestati. Nestanak kontejnera prijavljen je policiji, nažalost, do sada nije otkriven počinitelj ni kontejner. Udruga moli za pomoć i nudi primjerenu novčanu nagradu onom tko dojavi valjanu obavijest. Obavijest se može poslati na adrese: info@likaplus.hr ili na igor.ivaskovic@gmail.com.


Kontejner-ured i poštanski ormarić Udruge Pribojčana 1942.

No, kakav narod, takvi intelektualni predvodnici, a takvi i vlastodršci. Što rade povjesničari, pravnici, ekonomisti, vladine i nevladine udruge i ostala intelektualna elita. Spavaju, a Hrvati u čije ime se zaklinju nezaustavljivo umiru. Sramno!

No zato Milorad Pupovac, saborski zastupnik poručuje hrvatskoj javnosti i Europskoj Uniji da u Hrvatskoj Srpsko pitanje nije riješeno. Navodi sve ono što je Hrvatima u Hrvatskoj uskraćeno. Razlika je tek u tome, što su Hrvati branili i obranili svoju državu, a Vlasi tzv. Srbi u čije ime gospodin Pupovac kliče su je razarali i Hrvate u ime velikosrpstva ubijali. Iskreno mi je žao svake nevine srpske žrtve. To očekujem i od Vlaha tzv. Srba, ili ako se tako osjećaju Srba, jer na to imaju pravo, kao što i ja imam pravo zvati ih imenom kako su sami sebe zvali i kako su ih zvali naši pradjedovi, da oni ispovjede i okaju svoj grijeh otkriju tko je ubijao Hrvate u oba zadnja rata i gdje su njihovi grobovi. Samo ispovjeđen i okajan grijeh je oprošten grijeh, a to je najmanje što je potrebno za suživot.

U ovakvom razmišljanju dolazimo do crkve Sv. Petra i Pavla. Okupilo se stotinjak Pribojčana i njihovih gostiju. Među gostima je i dipl. ing. građ. Frane Vrkljan, predsjednik Zajednice povratnika Ličko-senjske županije i dopredsjednik Zajednice povratnika Hrvatske. Potomak je slavne obitelji Vrkljan iz čije kuće potječe Kika, majka književnika i političkog dužnosnika u NDH dr. Mile Budaka. Većina likova iz Budakovih pripovijetki i romana majčina su rodbina.

Misu služi fra Slaven Mijatović župnik crkvesv. Ivana Krstitelja u Tounju, a koncelebriraju mu župnik i ravnatelj katoličkog školskog centra u Bihaću vlč. Slavo Grgić i vlč. Josip Štefančić, župnik župe BDM Majke Crkve Plitvice, naselje Mukinje, Plitvička Jezera.

Lijevo:Ostatci crkve sv. Petra i Pavla na Petrovo 2013.
Desno: Vlč. Štefančić, fra Mijatović i vlč. Grgić, 29. 06. 2013

Vjernički puk u tišini prati nadahnutu propovijed fra Slavena Mijatovića, a vlč. Josip Štefančić, izvještava da je podnesen zahtjev za obnovu crkve sv. Petra i Pavla, odabran je projektant za izradu projektne dokumentacije, preko Zavoda za zaštitu kulturne baštine odobreno je 50.000,00 Kn za plaćanje troškova njene izrade. No, nažalost, novac nije uplaćen na bankovni račun crkve. Znam iz iskustva da od posla neće biti ništa, ako se Pribojčani ne uključe u prikupljanju novca za obnovu. Sve ukazuje da će ta suradnja izostati. Kažu kada se narod iseli iz nekog kraja više se ne vraća. Sve mi se čini da će Pribojčani potvrditi to pravilo. Previše su se otuđili od pradjedovskog ognjišta i sljubili s novim krajem. Daj Bože da se varam.


Nadgrobni spomenik u zagrljaju stoljetne jele
"Ovđe počiva u miru božjem
Franjo Sorić * 1856 † 15. 8. 1921
Spomenik podiže sin Jure iz Amerike"
__________________

Načelnici bolničkih odjela bihačke bolnice su pretežito Hrvati. Predsjednik HDZ-a prof. Dragan Tomislav Mažar, inače rođen na Prijeboju - Plitvice iz hrvatske domobransko-ustaške obitelji, prognani 1941. nakon spaljivanja njihovog naselja od četnika, došli u Bihač. I tu su nakon 54 godine izgnanstva, nisu se mogli vratiti na svoje ognjište. Uživa ugied i kod Hrvata i Bošnjaka - muslimana.

2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!