CRO-eu.com
Prosinac 04, 2021, 05:38:40 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: TRENK  (Posjeta: 9593 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Veljača 27, 2011, 14:12:55 »


v. d. Trenk. (Taf. 173)


Trenk I.

Wappen I:  In R. ein g. gewaffneter s. Stierkopf, unten von zwei g. Sternen beseitet.

Kleinod: Der Stierkopf, zwischen den Hörnern ein g. Stern.

Decken: rs.

(N. Biebmacher, Preuss. Adel. Taf. 33).


Trenk II.

Wappen II: Geviertet von S. und R. 1 und 4 ein # Stierkopf, beseitet von zwei b. Sternen; 2 und S zwei in Kranzesform gekreuzte gr. Lorbeerzweige.
(Wappen anf dem Grabe des Franz von der Trenk in der Kapuzinergruft zu Brünn).

Altes preussisches Freiherrengeschlecht, ursprünglich aus Franken stammend.

Demselben gehörte der berühmte kroatische Pandurenoberst Franz Freiherr von der Trenk an, geboren am 1. Januar 1711 zu Reggio di Calabria, gest. am 4. Oktober 1749 auf dem Spielberg in Brünn.

______________
Stara pruska barunska loza. Obitelj Trenck je porijeklom iz Frankonije, današnje Bavarske. Prezime Trenck susrećemo najčešće u Njemačkoj i Austriji.

Toj obitelji pripada poznati hrvatski Pandur pukovnik Franz Freiherr von der Trenk, rođen je na 1 siječanj 1711 u Reggio di Calabria, umro je 4. listopada 1749 u Spielbergu u Brnu.

Ovaj drugi grb se nalazi na Trenkovoj grobnici u kapucinskoj crkvi u Brnu.

-   Bik je simbol muškosti, plodnosti, snaga, hrabrost i agresivnosti

-   Zvijezde simboliziraju romantiku, misteriju, individualnost i beskonačnost, zaštitu i putokaz. (MD)
_______________
Napomena: Tekst je u originalu prepisan i ne odgovara današnjem njemačkom jeziku.

r. - rot - crveno, b.- blau -plavo, g.- gold - zlatno, s.- silber -srebrno, w –weiss – bijelo, # crno

Izvor:

Dr. Ivan von Bojničić, 1899.
IV. Band, Taf. 173.


Dr. Ivan von Bojničić 1858. – 1925.

Vidi > Pruska aristokracija 14. do 19. stoljeća > http://home.foni.net/~adelsforschung/grund07.htm

 
Matična zemlja Trenkovih-Bavarska, desno: Rodno mjesto Franje Trenka Reggio di Calabria
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Veljača 27, 2011, 22:31:46 »


Iz života baruna Franje Trenka

Sedmogodišnji rat, što ga je carica Marija Terezija vodila s pruskim kraljem Fridrikom, pun je za nas Hrvate najraznoličnijih uspomena. Jedna od zanimljivih je svakako vojevanje Trenkovih pandura, koji su sa svojimi smionimi junačtvi zadavali strah i trepet neprijatelju te u pitomoj Bavarskoj  drugih njemačkih pokrajinah ostavili trajnu i strašnu uspomenu. Ovi glasoviti panduri, što ih je predvodio čuveni pustolov  barun Franjo Trenk, bili su prvi temelj za novu pukovniju c. kr. austrijske vojske, od koje vuče lozu domaća naša pukovnija, br. 53., vlastničtvo njegove kraljevske visosti nadvojvode Leopolda.

Na 24. lipnja t. g. proslavila je naša domaća pukovnija sto i petdeset godišnjicu svoga obstanka, pa je sad u horu da se sjetimo i njezinogo čuvenoga utemeljitelja. baruna Franje Trenka. Život ovoga čovjeka vječita je borba; no on je po svojih neobičnih darovih, po svojoj smionosti, junačtvu i okretnosti sve te borbe sve dotle znao uzdržati, dok ga nije stigla sudbina, koja se je često svojim gorkim posmjehom nasmiešila premnogim slavnim muževom.


Barun Franjo Trenk

Baron Franjo Trenk rodio se je kako sam pripovieda u svojem autobiografskom spisu, na 1. siečnja 1711. dočim povjestničari pukovnlje broj 53., govoreć o njegovu vojnikovanju na čelu znamenitih, čuvenih pandura, spominju godinu 1714 kao godinu njegova rodjenja. Ugledao je pako svjetlo u Begiu u Kalabriji, no bez ikakva znaka života. Sam barun napisao je, da ga je dulje vremena kupalo u toplim vodama. Po svojoj romantičkoj naravi, bit će da je sam smislio sve one legende, što ih je ispripovjedio o čudnovatih spasenjih svoga žvota u mladosti. Mladi barun Trenk bio je nebrojeno puta u pogibelji života i svagda je slučajno spašen.

U sedmoj svojoj godini, proputovao je svu Italiju, Mljetačku, Istru i Hrvatsku, bio je u taboru pod Petrovaradinom, gdje mu je otac sudjelovao u bitci s Turci. Poslje toga vratio se je Trenk s otcem opet u Italiju. gdje bi njegovu otcu ponudjeno zapovjedničtvo tvrdjave Messine. Stari Trenk odbio je tu ponudu i otišao u Austriju. Ostaviv djecu u školi u Šopranu, otidje u Beč, gdje si je isposlovao zapovjedničtvo krajiške tvrdjave Brod u Slavoniji. Mladi Franjo učio je medjutim, bio je otvorena glava. i lahko je shvaćao. No uza sve svoje sposobnosti, bio je vragometan i objestan dječak. Jednoč je za službe božje razbio veliku voštanicu o glavu nekog svog suučenika i morade ostaviti  Šopron. Kasnije je učio kod Isusovaca u Požegi.

Godine 1727. stupio je kao poručnik u pukovniju ugarakoga palatina grofa Nikole Palfija, koja je bila u Biogradu. Putųjuć k svojoj pukovniji, oboli teško no preboli i opet vrlo težku bolest te sretno prispije k svojoj pukovniji. Tu je provodio život, lahkoumnoga gospodičića i nepreatance bio u zavadnji na svojimi drugovi, s čega je svaki čas dielio dvoboje s raznimi kavaliri i pustolovi i uviek sretno iznio živu glavu. Godine 1733 oženio je kćer generala Tilliera, no supruga mu ja umrla. nakon što je s njom živio samo četiri godine, godine 1737. Iz toga braka rodilo mu se je četvero djece, koja su sva pomrla u ranoj mladosti. U isto vrieme počeo se je baviti gospodarstvom na slavonskih dobrih, što mu je otac nabavio.

Otac Trenkov ostavio je medjutim zapovjedničtvo u Brodu te primio zapovjedničtvo u Leitschau.

Barun Franjo Trenk živio je prvih godina svoga braka sretno i zadovoljno na svojih dobrih. Godine 1784. dogodi mu se nesreća, u kojoj malo da nije zaglibio.   Jednog srpanjskoga dana pošao je sa dvadesetak svojih gospoštenskih pandura na sajam u Našice, da kupi nekoliko konja u lovačke svrhe. No u ono vrieme bila

je Slavonija puna razbojnika i putnik nije nikad bio siguran. Kad je barun nakupovao konja, dogodi se, da je na samom vašaru bilo tih razbojnika. Ovi ukradoše Trenkovim pandurom dva konja. Baron posla u potjeru za razbojnici; njegovi panduri stignu lopove u obližnjem selu, uhvate tata, a zbog toga se čitavo selo obori na pandura. Panduri ustriele jednoga seljaka, a tata povedu natrag u Našice. No, tu se dogodi nešta još ljopšega, čemu se mladi barun nije nadao. Mjesto da bude pohvaljen, zahtievao je činovnik od njega, da preda onoga pandura, koji je tata u vlastitoj obrani ubio.

Barna zapovjedi svojim momkom, da pod živu glavu ne izruče svoga druga. Protiv njegovih 20 pandura stajalo je 40 naišičkih pandura. Bilo bi došlo do ljuta okrlaja, da ga nije sam Trenk zapriečio. Ipak su mu ustrielili harambašu, a i njemu je uz uho prožviždalo tane. Potuživši se u Osieku, bio je sa svojom tužbom odpućen i osudjen da plati 1.700 for. sudbenih troškova, a zatvora ga je izbavio tek grof Khevenhüller.

Ovaj dogodjaj ozlovoljio mu je dalnji boravak na slavonskih imanjih  i on je otišao n Leitschau, da neko doba bude kod otca. Nemirni duh njegov imao je i tu oataviti nekoliko napomena. - Tu je dielio nekoliko dvoboja, sretno svagda izplivao i napokon se zaljubio u neku ljepoticu, koja mu je ljubav vraćala. Sbog toga zapleo se je u neprilike, ostavio. je svoju ljepoticu i vratio se na svoja dobra u Slavoniji, gdje medjutim nije imao dugo oatati. Godine 1787 bukno je ponovno rat s Turci. Barna Trenk ponudi grofu Seckendorfu, tadanjemu zapovjedniku vojske, da će o svom troška sastaviti dobrovoljačku pandursku četu od 4.000 momaka i s njom provaliti u Bosnu. Taj predlog zabaciše. Trenk u svojoj autobiografiji kaže, da je osvjedočen, kad bi njegova ponuda bila prihvaćena, da bi on doskora u Bosni skupio bio liepu vojsku sa svojim ugnjetači, htjeli uz njega pristati. Pošto njegov predlog nije uvažen, razljutili su se turski podanici na carsku vojsku, te su joj sami više jada zadavali nego redovita turska vojska.

1. d 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Veljača 27, 2011, 22:33:56 »


Ovaj odklon razžalostio ja Trenka tako, da je odlučio svoju službu ponuditi drugomu vladaru. Odabrao je ipak rusku službu, jer je Rusija bila saveznica naše monarkija, a dobio je službu tamo lahko, jer ja majka njegova bila porietlom iz kuće Ketler u Kurlandiji, a vojvoda Ketler oženio je caricu Anu Ivanovnu. Kad je Ana Ivanovna obudovjela, sjela ja na rusko prestolje. Franjo Trenk stupio je kao kapetan u rusku konjsničku pukovniju, koja je u ono doba bila u Ugarskoj, gdje je snubíla momčad za vojsku. Godine 1788 odputova sa svojom do 300 momaka brojećom četom u Rusiju preko Poljske. Iz Kijeva krenuo je ka glavnoj ruskoj vojski, brojećoj do 800.000 ljudi. Ta je vojska stajala s onu stranu rieke Dnjepra. Na 20. svibnja krenula je vojskaput ruske tvrdjave Bender. Na tom putu dogodila se je Trenku velika neprilika, koju ovako opisuje:

"Vojska glavna išla je lievo, a naše konjaničtvo štitilo ju je s desna. Na tom putu uapsio me je moj četnik, jer sam od njega tražio, da mi vrati 838 dukata, što sam mu ih bio uzajmio. U moga četnika bila je krasna žena,na koju je do ludila bio ljubomoran. Jednoga dana zapita me četnik za neki dogodjaj, a ja sam mu, kao prijatelju, saobćío istinu. Od toga trenutka mrzio me je četnik i nastojao je, da me umori. To bi on bio vrstan učiniti, jer je počinio u svojem vojnikovauju svu silu smionih pustolovine. Pruskom kralju pobjegao je iz službe te je u Czenstohovi u Poljskoj, sa nekoliko svojih drugova orobio neki ženski samostan. Stvar se je naša sbila ovako i pukovnija je počivala. Konjanici sjašiše sa svojih konja. U stepi bilo je mnogo divljači i častnici uzmu namah loviti, a ja sam bez puške sjedio na konju, vodeć svoga hrta na uzici. Ne prodje mnogo, a trubljači zatrube da posjedamo na konje; pukovnija odjaši pred nami i kad je bila u daljini od kakvih 300 korjača, zaostao sam ja s četnikom. Nismo ništa govorili i nisam mogao naslutiti njegove ubojničke misli. Na jednoč potegne četnik i pojaši prema rekav ove rieči: "Ti si mi ogorčio život sad moraš umrieti." Držim, da bi me taj čovjek bio umorio, da nisam imao prisutnosti duha. Sustavim konja i odvratim mu ovako: Ubojice! opali prvi ovoj pištolj, jer s drugim tvojim pištoljem pucat ću ja. Na šest koraćaja ustrieli taj nitkov poda mnom konja, a ja se u to posve prikučim k njemu. otmem mu pištolj i naperim ga unj. Bio bih ga ubio, da me klečeć nije molio, da mu se smilujem."


Barun Franjo Trenk

Tako opisuje Trenk napadaj na svoj život, koji mu je ovaj put ponovno i osbiljno bio u pogibelji. U Trenka je medjutim bila velika mjera sreće. Njegov protivnik dopade grdnoga zatvora. Trenk je svoju službu u ruskoj vojsci vršio po vojničkom pravilniku  one dobe i u to vrieme mnogo pustolovina doživio. Vojničtvo je bilo za one burne periode zanat, a ne sveobća dužnost. Ono, što Trenk pripovieda o svojih dogodjajih u Rusiji, plod je žive, ugrijane mašte, jer je iz njegova života jasno, da je sve prećerivao  i uviek naročito tražio zadjevica. Dosta, njegovo razkalašeno živovanje, smionost i spletkarenje. pribavi mu neprijatelja u ruskoj vojsci. Sbog nepokornosti u malo da nije bio ustrieljen.

Kad je dobio pomilovanje, napustio je rusku službu i vratio sa n Slavoniju, gdje je preuzeo upravu dobara, što mu ih je namro otac, koji je godine 1743 umro. Mladi, odvažni barun nije medjutim mislio čamiti u zapećku. Bojna slava mamila gaje u ratne pustolovine, u kojih je mislio postići velike časti i dostojanstva. Velika dobra Velika, Brestovac Pleternica i Nuštar bila su njegovo vlastničtvo. Mogao je dakle, da ga vojnički život nije previše začaravao, liepo i udobno živiti od priličnih dohodaka. Ali ne, barun je zamislio na osobit način pomoći carici Mariji Tereziji u ratu, što joj ga je naviestio pruski kralj Fridrik. Na dozvolu caričinu nasnubio je Franjo Trenk većinom od razbojnika, na koje je izhodio pomilovanje, sbor od 800 momaka; k ovimi je nasnubio bio još i drugih odvažnih Hrvata. Do mala je zapoviedao

četi od tisuću ljudi, većinom gorostasa, smionih, vještih boraca, neustrašivih i kanoti stvorenih za partizansko vojevanje. Ova čudnovata četa učinila je silan utisak na Mariju Terezija, no domala je postala strah i trepet njemačkih gradova. Njihov pojav rasprotirao je stravu u pučanstvu. Pouto su neko vriema ratovali po svoju i svagdjo se junački ali okrutno ponieli, pobunili su se panduri dva puta. Prvi put su kolovodje pobune strogo odsudjeni, te je barun Trenk na nekoliko tjedana mogao uzdržati zapt. U drugoj pobuni odlučio je sav sbor s ratišta otići u domovinu. I zbilja, veći dio sbora izvršio je svoj naum. Tri stotina pandura, koji su krenuli preko Beča, sustaviše na putu i nagovoriše ih, da služe i nadalje. Ovi su se zbilja dali nagovoriti te su vojavali hrabro svu jesen i odlikovali se neustrašivošću u svakoj prigodi.

Na 31. prosinca 1741 zaposjeo je Trenk Steyr. Na 3. siečnja 1742 predala mu se je posada tvrdjice Claus, a zatim je Trenk sa svojimi panduri zarobio u Windischgarsten 250 ljudi, a u Spittalu  412. Poslje tih uspjeha vratio se je k vojsci, koja je bila kod Linz-a. Dno 23. siečnja 1749. Stajale su austrijske čete pred Linzom. Pošto je topničtvo uzaludno pucalo, pokušao je veliki vojvoda Franjo, suprug Marije Terezije, pomoćju Trenkovih pandura i drugih Hrvata napasti grad, pa im obeća 200 dukata, ako na jednoč navale na grad i sva predgradja upale. Smione čete dočekalo su radostno taj predlog, te su ga irvršile nečuvenom upravo smiouošću. Sutra dan bio je Linz u austrijskih ruku, hvala hladnokrvnoj srčanosti Trenkovih pandura.

Sad je austrijska vojska krenula put Bavarske, da ju konačno svu zauzme. Trenk je sa svojimi panduri progonio nepriatelja, a carsku je vojska išla za njimi.

Na 31. siečnja zaposjedne Trenk Plattling  na lievoj obali Isere. Bavaraka je najviše oćutila strašno barbarstvo pandura te se ga i danas još u predajah spominje. Na 29. ožujka 1748. zauzeto je predgradje Reichenhalla, a na 30. predao se je grad. U svibnja zauzeša Manakov, koji se je znatnom svotom izbavio pandurokoga haračenja.

Vidi > http://www.bayerischer-wald-ferien.de/festspiele/trenckfestspiel-waldmuenchen-trenk-der-pandur.html

2. d 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Veljača 27, 2011, 22:36:08 »


Sbog zasluga, što si ih je Trenk sa svojimi ponduri stekao, imenovan bi mjeseca kolovoza 1742. podpukovnikom. U rujnu počiniše panduri užasanih stvari u liepom gradiću Cham. Popališe ga, orobiše, a svu silu pučanstva sasjekoše. Ovo je bila pandnrska osveta, jer su, kako pripovieda sam Trenk, gradjani Chama odsjekli šestorici uhvaćenih pandura ruke, pa su ih ovako osakaćene vodili po gradu.

Grad Cham > http://www.cham.de/deCham/

Iste jeseni ostavlli su panduri ratište te otišli n domovinu na zimovanje.

U svibnju 1748. sakupio je barun Trenk novu četu od tisuću pandura. I ova četa činila je glavnoj vojsci nebrojeno usluge. Trenk je za zasluge promaknut na čast pukovnika.

Godine 1744. pošto je vojno zapovjedničtvo uvidilo veliku spretnost i potrebu pandurskih mišica, poslan bi Trenk u domovinu, da snubi Hrvate za svoju četu. U tu svrhu dozvoljeno bi mu, da svakomn momku dade unapried 80 for. Trenk je liepo uspio. Doskora je imao pod oružjem 2.500 pandura i 180 husara. Sad je Trenkova četa bila impozantna sila i da je ostala austrijska vojska bila bar iz daleka dorsala toj četi, Austrija bi bila brzo gotova s Pruskom.


Trenkova kuća u Čepinu, Slavoniji

Početkom srpnja i. g. prokrčili su panduri neopisivom smjelošću Nádasdy-jevu sboru prelaz preko Rhein-e.

Na 5. srpnja krenuo je sbor sa Trenkovimi panduri na čelu put Weißenburg-a, nu morao je uzmaći, prem častno, pred pretežnom silom Franceza, kojih je 40.000 pod zapovjedničtvom maršala Coignyja nahrupilo Weißenburgu, koji se je predao. Tom prigodom uhvaćene je nekoliko zaostalih pandura. Ove su odpremili u Strassburg i tamo kao divlju zvjerad pokazivali za novce. Medju timi bilo je staraca od 80. do 90 godina, još uviek sposobnih za borbu i vrlo jakih, a mogli su unatoč svojoj starosti bježati brzinom konja. Tomu su se u Strassburgu najviše čudili.

Grad Weißenburg > http://www.weissenburg.de/p/d1.asp?artikel_id=1069
Grad Straßburg > http://de.wikipedia.org/wiki/Stra%C3%9Fburg

I samoj pruskoj vojsci zadavali su panduri mnogo jada, uznemirujuä ju na svakom koraku. otimajuć joj hranu i strelivo, napastujuć pojedine manje odsjeke pruske vojske. Mjeseca studeuoga 1744. imao je Trenk napasti Novi Kolin u Českoj i bio bi ga za cielo osvojio, da ne bude veä u početku navale teško ranjen u nogu. Sbog te rane nije pet mjesecih bio sposoban na službu te je zapoviedničtvo nad svojimi panduri morao povjeriti podpukovniku barunu d'Olne-u.

(Napomena: baruna d'Olne nisam nigdje mogla pronaći. Vjerovatno je riječ o Alexius d´Ollone (MD))

Pošto ova navala nije uspjela, ostao je pandurski sbor pod Kolinom a barun Franjo Trenk bio je na lječenju u Brelochu, onda u Chrodimu i najposlje u Znaimu.

Rana je bila, vrlo teška i mnogo je dodijavala burunu Trenku. On je bio žalostan, što nije mogao osobno sudjelovati u ratu, te ja neku utjehu nalazio jedino u tome, što su mu sa bojišta donašali viesti. Kod Jaromira zadalo je 100 Trenkovih pandura silu jada znatnoj moći Prusa. Bilo je to 28.i 29. studenoga 1744. kad je ta stotina nagnala u divlji bieg više pukovnija Prusa. Panduri su ih progonili uzastopce i cesta, kojom su bježali, bila je kanoti posijana modrimi uniformami poubijanih Prusa. Ovako su Prusi bili do 1. prosinca posve proćerani za granicu Šlezke. U Pragu je medjutim ostala bilo pruska posada od kakvih 10.000 ljudi. Videći se odrezanom od svojih četa, usmakla je sama iz Praga. To nije moglo ostati tajnom za Hrvate, pandura i husare, koji su po svoj Českoi krstarili kao partizanci te uznemiravali uzmičuće Pruse, koji su bili u strašnom škripcu. Ne samo da su imali sa svih strana biesne neprijatelje oko sebe, već im se je bilo boriti sa užasnom zimom i gladi, od čega su mnogi poginuli, a najviše ih je bacilo oružje i pobjegla. U posliednjoj toj borbi očistile su austrijske čete poglavito zaslugom Hrvata svu Česka od neprijatelja.


Lies Franje Trenka u Spielbergu

U siečnju 1745. nastavljeno je vojevanje. Austrijske čete, ponajviše Trenkovi panduri i drugi Hrvati zalietivahu se čak preko Odre i dospješe gotovo do Vratislave, zadavajuć neprijatelju svuda stotinn jada. Trenk je medjutim od svoje rane ležao u Znaimu, očekujuć smrt, jer su ma liečnici sveudilj nešto naklapali o raztvaranju krvi te mu dapače savjetovali, da si dade odrezati nogu. Trenk veli u svojem autobigrafakom spisu, da se smrti nije bojao, nego se je ljutio na nesposobnost liečnika, koji su njegovu, izprva malu ranu, tako zlo liečili, da se je bilo njgorega bojati. Trenk se je i na to najgore pripravio, pa je načinio oporuku, kojom je postavio universalnom baštinicom svega svoga imetka kraljicu Mariju Tereziju. U oporuci se je sjetio bavarskoga gradića Chama, gdje su njegovi panduri toliko strahota počinili, te je gradjanstvu, da ga bar donekle odšteti za pretrpljene gubitke, zapisao 12.000 forinti.

Još bolestan morao se je iz Znaima prenieti dati u Czaslavu, gdje ga je neki liečnik na toliko oporavio, da je uporabom štaka mogao izlaziti. Ovako se je bolestan predstavio carici, koja ga je uvjeravala o svojoj milosti. Kad se je posve oporavio bio, vratio se je na svoja dobra u Slavoniju, da snubi neve čete, U Slavoniji, naročito u Sriemu, preotelo je razbojničtvo opet tako mah, da je sigurnost osoba tih dobara spala na ništa. Trenk je i opet stjerao u red te razbojnike; oni su se bojali njegove strogosti i bezobraznosti. Kad je to uredio, dao se je na novo snubljenje vojnika, nasnubio ih je dostatan broj. Otišao je sa svojimi četami preko Beča u gornju Šlezku, gdje je opet započelo partizansko vojevanje njegovih neredovitih četa. Sad su se stale dizati težlke tužbe na njegovu četu; protivnici Trenkovi spočitavahu mu mnogobrojna krvolovčtva njegovih četa, a barun Trenk odbijao je te tužbe tako, da je nabrajao krvolovčtva Prusa po Češkoj i Moravskoj. Nova četa Trenkova brojila je do 2000 ljudi i bila je sad uredjena posve kao redovita pukovnija. Vriedno je spomenuti, da je u toj pukovniji bio kapetan Laudon, kasnje jedan od najvrstnijih generala carske vojske.

3. d 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Veljača 27, 2011, 22:38:29 »


U svom značaju redovite vojske odlikovali, su se panduri već prvih dana, osvojivši čvrstu tvrdjavu Kosel,a time su odlično uplivali na dalnji tečaj vojne. Sad su naše čete stjerale Pruse u škripac.

Na 30. rujna opazio je Pruski kralj svoj pogibeljni položaj i odluči se na bitku kod Sora. Tu se je dogodilo, da su Trenk i St. Andre za čitavu uru zakasnili, da prema osnovi napadnu neprijatelja iza ledja. Kralj je ostavio pandurom, da pliene u taboru po volji, pak su oni i činili, a on je medjutim potukao u jednoj bitci princa Karla, a zatim se povukao u gornju Šlezku. Poslje te bitke izstupio je kapetan Laudon iz pandurske pukovnije, koja se je na 5. listopad utaborila kod Wernerdsorfa u Češkoj. Šlezki rat dovršio se je mirom u Draždjanih na 25. prosinac 1745., a pandurska pukovnija odaslana bi početkom godine 1746. u Nizozemsku. Ovdje je preoteo mah duh nezadovoljstva. Hrvatom je dodijalo boriti se u tudjini, te odlučiše krenuti kući. Ne će nam se opisivati, što su pretrpieli oni, koji su bili uhvaćeni, - to ostavljamo za sad zaboravi. Od nekih hrvatskih bjegunaca sastavili su Francezi slobodnu hrvatsku satniju.


Kapucinska crkva u Brnu  

U srpnju iste godine krenuo je ostatak Trenkove pukovnije prema Turnhoutu. Prvi dan listopada sudjelovala je pukovnija još u bitci kod Rocaura, gdje se je junački držala, no njezin zapovjednik, barun Trenk pao je medjutim posve u nemilost te je koncem listopada 1746. morao zapovjedničtvo predati pukovniku d'Olne-u, a sam je odputovao u Beč, da odgovara za teške osvade, što su se na njega digle bile. Trenk je bio stavljen pod iztragu, osudjen i zatočen, pak je u zatočju i umro. S njim se je postupalo bezobzirno i okrutno, okovali su ga za ruke i noge kao najvećega zlotvora i buntovnika.


Trenkova tamnica u Spielbergu

Upisivali su mu i grieh, da je vojničku stegu kršio, a okrivljavali su ga i za pokolj u Chamu u Bavarskoj. Spočitovali su mu, da je u Sorau, kad su njegovi panduri pljačkali pruski tabor, uhvatio bio pruskoga kralja živa, ali da ga je u izdajničkoj nakani pustio na slobodu. To je medjutim bila zlobna kleveta njegovih neprijatelja i zavidnika.

Za čitave iztrage nije se Trenk razborito ponašao, a time je samo uskorio svoj pad u nemilost. Posobnom zapovjedi naložila mu je carica; da ostane u kućnom zatvoru, na što se je Trenk teko razjario, da je dao upreći najsjajniju svoju kočiju, pa se je odvezo u kazalište, gdje gdje i sama vladarica bila kod predstave.

U jednoj loži opazio je Trenk satnika grofa Gossau-a i još jednoga druga, koji su bili vodje njegovih tužitelja. Kako pripoviedaju, Trenk se ja na nje silno razjario, pohrlio je u dotičnu ložu, pogfabio je grofa Gossau-a, do ga na očigled carice baci u partere, što bi se bilo i dogodilo, da obćinstvo nije priskočilo u pomoć grofu.

Prema njemu nisu sad-imali obzira pa su ga odsudili na doživotnu tamnicu, koju je imao odležati u čuvenom zatvoru Spielbergu u Brnu, no tu je barun umro na 4. Listopad 1749. baš na svoj imendan. Njegov bratić Fridrik, koji je takodjer opisao život svoga rođaka, pripovieda, da se je barun Franjo Trenk sam otrovao sa AQUA TOFANA. Svoju smrt da jà točno protekao, prije se je izpovjedio te oprostio sa svimi častnici. Trenk je već za svoje bolesti u Znaimu načinio oporuku. Tu je kašnje uništio pa si je od carice u oči smrti izprosio dozvolu, da smije očitovati svoju posljednju volju. I u toj oporuci sjetio se js nesretnih žrtava u Chamu, pa je za njih ostavio svotu od 30.000 for., za utemeljenje bolnice za 30 ubogih, koji su unesreäeni za pokolja u Chamu te pustoüenja oko Isere. Svoja dobra u Slavoniji ostavio je bratiću Fridriku Trenku na uvjet, da služi Austriji. Nu ovaj njegov bratić volio je prusku službu te je ostao bez tih dobara. Ipak barun Fridrik govori o pandurakom pukovniku s' neobičnim poöitanjem, pripovieda o njegovoj osobnoj srčanosti i jakosti upravo varednih stvarih. Upravo ta dva svojstva djelovala su neodoljivo na njegove silovite pandure, koji gu mu se na posljedku rado pokoravali, dočim su se u početku češće znali pobuniti te su jednoć i samomu životu svoga pukovnika zaprietih.

Po zadnjoj želji svojoj pokopan ja Trenk u okovih u kapucinakoj grobnici. Još i danas pokazuju u toj grobnici Trenkovo balzamovano i prilično sačuvano truplo.

Ovo je tek kratki nacrt života i djelovanja baruna Franje Trenka, no i to je dovoljno jer nam je svrha bila, da iztaknemo samo glavne momenta iz života toga svakako neobičnoga i vrlo darovitoga čovjeka, koji je udario temelj domaćoj našoj hrvatskoj pukovniji broj 53. sada pukovniji nadvojvode Leopolda.

_______________________
- Aqua Tofana je jak otrov, koji se sastoji od arsena, antimona i olovog oksida, može sadržavati smjesu i belladonna. Točan sastav otrova je do danas nepoznat. Budući da je bez mirisa, bez boje i okusa, može se bez problema dodati u hranu i piće. Mješavina se smatra jako opasnom, jer njezino djelovanje počima nekoliko mjeseci nakon uzimanja. Već pet-šest kapi su smrtonosni. Pošto otrov ima izgled vode njemu je podleglo više stotina ljudi – uključujući i pape. Otrov je dobio svoj naziv po talijanskoj travarici Giuliana Toffana. Ona je u srpnja 1659, zbog čarobnjaštva i naknadnog ubojstvo više od 600 ljudi, zajedno sa kćerkom i tri pomoćnice u Rimu pogubljena. (MD)

- Otac pukovnika Pandura Franje Trenka, John Henry od Trenck (Ivan Berislav Trenk), iz Pruske - služio u austrijskoj službi u Italiji, zatim kao zapovjednika carske straže u Slavonskom Brodu, i na kraju do svoje smrti, zapovjednik posade u Levoči (Slovačkoj), gdje je kao pukovnik 14. 2. 1743 umro i pokopan u župnoj crkvi Sv. Jakoba. Neki izvori ukazuju da je umro kao poručnik pukovnika. (MD)


Levoča u Slovačkoj

Rodoslovlje obitelji Trenk > http://www.remmick.org/Hohenzollern.Royal/Page7.html

4. d 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Veljača 27, 2011, 22:40:31 »


Propast i smrt Franje Trenka

Trenkov proces.- Njegovo vladanje u tom poslu.- Trenka osudi sud na smrt, no nakon ponove parnice, bude utamničen na doživotni zatvor na Spielbergu. - Oporuka i smrt Franje Trenka (4. Listopada 1749.). - Njegov karakter.

Spominjasmo, da su brojni dušmani Trenkovi koncem godine 1746. podigli protiv njega kod ratnog vijeća tužbu, pa da se na to pandurski pukovnik pismom obratio na kraljicu, moleći je, da bi ga uzela u svoju možnu zaštitu. No od toga ipak Trenku nije bilo koristi, jer kad je početkom 1746. stigao u Beč, morao se staviti pred sud.

Tužitelji, njih jedno dvadesetak otpuštenih pandurakih časnika, inače vrlo sumnjiva značaja, okriviše Franja Trenka s ovih razloga:

1. Pandurski pukovnik redovito je bez prijave višoj oblasti i bez ikakog suda, nemilosrdno i preokrutno postupao, kako s prostom momčadi, tako i časuicima svoje regimente, dapače mnogo njih bez daljnjega pitanja odsudio svojevoljno na smrt.

2. Ne samo u dušmanskoj zemlji, već i unutar granica kraljičine države, plijenio je i robio, gdje je samo mogao, a naročito svakom zgodom silovao žene i djevojke.

3. Franjo Trenk pronevjerio je državnu blagajnu u svoju korist.

Sjem toga proširiše tužitelji još neke lažne vijesti, kao što su, da je panduraki pukovnik u bitci kod Zarova živa uhvatio pruslrog kralja Fridrika II., no pustio ga za tri milijuna for. mita; da je krišom dao otpremiti na svoje slavonske spahiluke, 30.000 pušaka. jer da je nakanio podići bunu protiv vladarice i sam zavladati Slavonijom.

Kad je Trenku saopćen sadržaj tužbe, pohiti odmah na dvor, te stupiv pred Mariju Tereziju, stade joj dokazivati, kako su sve točke u optužbi proste ili drske izmišljotine ili zlobno izopačeno pretjerivanje nekih ratnih događaja, a sve da nišani na njegovu propast, ne bi li mu se na taj način ugrabio i porazdijelio ogromni imetak. Kraljica odgovori pukovniku, da je čitavu stvar povjerila trojici odličnih članova ratnog viječa, na čelu im feldmaršal grof Cordua, koji će je ispitati i onda izreći presudu po duši i savjesti.

Ta je komisija započela svoj rad dna 6. veljače 1746. , te ga iza šest nedjelja obavi: Franjo Trenk bi u glavnom pronađen nevinim. jer da je najveći dio u optužbi navedenih zgoda zlobna izmišljotina; ipak zaslužuje oštar ukor, što je kadikad zbilja prekoračio svoj djelokrug, a nekim manje krivim časnicima, koje je otpustio, ima da plati kao oštetu na obustavljenu plaću 12.000 for. Tako se eto prvi sud povoljno svrši po našeg Trenka, a to poglavito s razloga, što su se za nj u velike zanimali princ Karlo i brat mu cesar Franjo I.

Tužitelji, a još više brojni njegovi neprijatelji i zavidnici, što su ovim zna leđa stajali, ne zadovoljiše se tom osudom; oni su stali zahtijevati reviziju procesa,tražeći silu novih svjedoke. Kako je među Trenkovim nerijateljima bilo vrlo odličnih ličnosti, primjerice grof Laudon i general grof Löwenwald, to je kraljica popustila, te naredila ponovnu strogu istragu.

Vjerojatno je, da bi Trenk i taj puta srećno isplivao, da se nije međutim javnom sablazni obrukao, koja mu je otela sve simpatije. Nova komisija imala se sastati prvi puta dne 28. travnja, a Trenku bi naloženo još prije toga, da nipošto ne ostavi svoje sobe, dok se čitava stvar konačno ne riješi. No nepoelušni pukovnik malo je mario sa tu zabranu; dne 27. travnjaa najmi elegantnu kočiju, te se ravno odveze u dvorsko glumište. Ugledavši tude u loži grofa Laudona u društvu s nekim kapetanom, skoči sa svoga mjesta kao lud, pohita tamo, te pograbi svoga bivšeg kapetana, a sad kletog dušmana za prsa, vukući ga kraju. da ga stropošta u parter. Dakako to opazi brojno općinstvo, stade vikat, neki dotrčaju Laudonu u pomoć, spase ga, a Trenk bude pod stražom kudi otpremljen. Ratno vijeće stavi mu pred vrata poručnika a dva naoružane momka. Pisaći svoje memoare, Trenk duboko požali taj nepromišljeni čin svoj.

Kad je nova komisija stala uredovati. bilo joj je prvo, da je po svim bečkim novinama oglasila: "neka se svi oni najave, koji imadu kakvu tužbu protiv pandurskog pukovnika Franjo baruna Trenka, a u ime oštete i dangube za vrijeme parnica, primat će po dukat na dan, dakako iz okrivljenikove pune kese. Odmah se poveća broj tužitelja od trideset na pedeset i četiri a parbeni troškovi iznašali su već nakon četiri mjeseca preko 15.000 for. Preko četrdeset ličnosti zaklelo se na pojedine toćke nove opširnije optužbe, biva da je Franjo Trenk naumio pobuniti Slavoniju, dakle počiniti veleizdaju, da je obilnim zlatom podmićen pustio na slobodu kralja Fridrika II., uhvativši ga u bitci kod Zarova, da je svu silu pandura svojom rukom sasjekao, da je harao i plijenio crkve i oltare, da je mrcvario svećenike i građane, a silovao žene i djevojke.

Dvor i čitava Evropa, najvećma se zanimahu sa prve dvije točke, naime za bunu i oslobođenje Fridrikovo; no to se u brzo bjelodano dokazalo. kao zlobna izmišaljotina. Sam princ Karlo, kao glavni austrijski zapovjednik u bitci kod Zarova, dade pismeno očitovanje, da je tvrdnja nekih tužitelja skroz neosnovano., a isto tako dokaza premetačina po slavonskim spahilucima Trenkovu nevinost. Međutim predsjednik komisije grof Löwenwald stade princevom pismu praviti neke primjedbe, što okrivljenoga Trenka tako raspali, da je skočio s optuženičke klupe, za čas uhvatio predsjednika za grkljan i stao vući k prozoru; po tom bude pukovnik okovan i prenesen u "arsenal-arrest". Malo dana za tim pukne sud: Franjo barun Trenk bude odsuđen na smrt radi nasilja i brojnih zločina ubojstvo, a imanja mu zaplijenjena. Parbeni troškovi isnašali su preko 27.000 for. Dne 19. prosinca 1746., obavijesti dvorski kancelar baron Ulfeld kraljica o rezultatu Trenkove parnice.

1. d 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Veljača 27, 2011, 22:41:57 »


Prestroga osuda prenerazi sve slojeve pučanstva: Franjo barun Trenk, koji je još pred godinu dana vrijedio kraljici kao jedan od najhrabrijih časnika, pred čijim su imenom drhtali svi neprijatelji njezini, koji je glasao kao osobit miljenik princa Karla Lotarinškog i brata mu Franje, koji je i sto puta život svoj stavio na kocku na spas države, taj smjeli muž, da je osuđen na smrt! Nasta opće negodovanje; stalo se tvrditi, da je komiasja bila složena od samih Trenkovih ličnih dušinana, a svjedoci da su lažno svjedočili, makar oni i položili prisege. Najviše se pako prigovaralo, što se Trenku nije dala prilika, da se brani, već ga samo tužilo. Princ Karlo Lotarinški bio je u cijeloj parnici napose inteneairan, jer konačno ako je Trenk odista počinio spočitnute mu brojne zločine, a ono ih je počinio pod njegovom komandom.

Tako se eto desi, da je na izričnu kraljičinu zapovijed i po drugi puta obnovljena Trenkova parnica; vidi se, da je Mariji Tereziji teško bilo žrtvovati pandurskog pukovnika, čije je ime tada bilo u svačijim ustima, a čija će smrt i pogibija očito obradovati sve kraljičine neprijatelje. Predsjednikom nove komisije imenovan je feldmašal grof Königsenk, a Trenka zastupao je vješti bečki advokat dr. Perger u civilnim, a dr. Gerhauer u kriminalnim stvarima.

Za neko vrijeme stajale su Trenkove prilike dosta povoljno; u travnju; 1747. zatraži kraljica od optuženoga pukovnika, neka moli milost i oproštenje, pa će mu se onda vratiti sloboda i čast. Ali tvrdoglavi Trenk ni da čuje o tom; sa cijelo ga ova kraljičina želja navela na misao, da će skoro i bez toga uvjeta podpuno triumfirati nad svojim dušmanima i zavidnicima. U to doba stiže u Beč i njegov bratučed Fridrik baron Trenk, pa dobivši od dvora dozvolu, pohodi ga u tamnici. Fridrik uze rodjaka nagovarati na bijeg, ali naš Franjo to s indignacijom odbije, dapače čitavu stvar prijavi feldmaršlalu grofu Königsocku, koji potom prinudi pruskog bjegunca da ostavi Beč. Čini se, da je naš Franjo imao dosta nade za oslobođenje, dok tako radi, no nova nesmotrenost njegova opet sve pokvari.

Za dvogodišnjeg svog tamnovanja napiše svoje memoare, te ih koncem 1747. tiskom izdade u Frankfurtu; u njima uze nemilice udarati na svoje dušmane, tako, da je još prije svršetka parnice opet sve skočilo na nj. Napokon se koncem 1747. svrši dvogodišnja parnica: Franjo barun Trenk bude riješen pukovničkog čina i odsuđen na doživotnu tamnicu na Spielbergu kod Brna u Moravskoj; za podmirivanje troškova dozvoljen mu bude dnevno po dukat, a na to još i sluga dozvoljan. Prostrana imanja njegova prodana budu na upravljanje u ruke dvojice dvorskih savjetnika, koji su bili dnžni, da mu svako godine podnesu tačan račun; dozvolom kraljičinom Trenk odabere pl. Kempfa i baruna Marka Pejačevića.

Na Spielbergu provede naš Franjo, dnševno i tjelesno skrhan, 2 godine. Samoću olakšavalo mu je pisanje i druženje s brnskim kapucinima. U kućnoj kronici njihovoj spominje se pandurski vođa kao "veoma ljubazan i iskren" muž; na njihov nagovor sagradi jednu kapelu na podnožju pielberga, što se i danas još zove "Trenkova kapela". Daleko od ratne svireposti i svjetske halabuke, imao je naš Franjo i preobilno vremena, da razmišljava o svojoj kratkoj ali burnoj prošlosti. Neka su mu djela odista krvoločna bila; on se sjeti brojne sirotinje, koju je sa ratovanja svoga upropastio i unesrećio, pa tako ga uhvati teško i iskreno kajanje. To ćuvstvo samo mu je moglo pospješiti konac; već početkom 1748. osjeti, da mu je skoro poći pred vječnu pravdu, a 24. rujna napiše svoju oporuku.

U prvom redu poželi, da ga po smrti obuku u kapucinski habit i sahrane u Brnu među ostalom braćom u samostanskoj grobnici, onda se obilno sjeti sirotinje, na koju ostavi 80.000 for., a izrično odredi 30.000 for. kao zakladnu svovtu za bolnicu u bavarskom gradu Chamu. Glavnim baštinikom imenova bratučeda svoga Fridrika, no jedino uz uvjete, ako pređe na katolicizam i stupi u austrijsku vojnu službu.

Spremiv se podpuno za vječnost, Franjo Trenk preminu posred jecanja kaluđerskog noću u jedan sat dne 4. listopada 1749. Bilo mu je tek trideset i osam godina, kad se raskrstio s ovim svijetom, na kojem je ostavio trajno ime. (1)

Po ličnosti i pojavi svojoj Franjo Trenk je osebujno biće. Visokim stasom svojim prešao je dva metra, tako da je nadvisvao gotovo svu momčad svoju, koja je inače bila izabrana, baš obzirom na stas. Toj visini odgovarala je potpuno i neobična snaga u mišicama, a na to bilo mu je lice tako pravilnih poteza, da je sa svojim ogromnim brkovima vrijedio ne samo kao jedan od najjačih, već i najkrasnijih muževa. Od kad ga je ono ofurio barut, bio je još crniji u obrazu, u kojem se tim većma isticahu žarke i bistre oči, poput dviju žeravica. Smionošću i junaštvom u istoriji sviju vijekova i naroda može se dostojno mjeriti jedino s ljutim Arbanasom Skenderbegom, inače mu povjesnica ne može tako lako da nađe druga. Kad pomislimo na sva njegova djela, gotovo smo skloni, da ga proglasimo fatalistom*, koji se drži rečenice "nema smrti bez sudnjega dana". On je uzor vođe, jer što traži od prostog momka svoga, to i sam u punoj mjeri čini; svagdje je prvi kad treba naprijed, a zadnji, kad je morao i to da čini. U vojevanju on se držao samo jednog pravila, da se junaštvom sve postizava; mudrovanje, proračunavanje, spremanje, uopće, da je rat voditi znanost, o tom nije ništa znao. Da je kojom srećom u njemu bila mirnija i plemenitija duša, bio bi idealan vojnik, ali tako valja priznati, da je na žalost i odviše bio sklon grabežu, krvolovštvu i nasilju. Otimao je on sve što mu je pod ruke došlo, jer je u plijenu vidio nagradu za svoju hrabrost, dušmana najvolio totalno uništiti mačem i ognjem, pa bio on još tako malen, kaznio bi smrću. U tom i leži glavni razlog propasti njegove, jer su brojni njegovi zavidnici izobilno izrabili te slabosti.

2. d 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Veljača 27, 2011, 22:43:52 »


Ne može biti sumnje, da mu je sudbina preoštra, te više umjetno stvorena nego li zaslužena, a to pokazuje i brza smrt mu, jer u prvom redu ga je ubio pečal duše i neprestana tvrdnja da nedužno stradava. Kad god mu se desi prilika, on nikad ne će propustiti u svojim memoarima da naglasi. da su Francuzi i Nijemci još gore haračili, pa da nije pravedno, da mu se ono zamijera i spočitava, što se drugim prašta. Dakako, ali Trenk je zaboravio, da su njega domaći ljudi tužili, pred kojim se nije bilo tako lako obranitit pa uz to da je politika dvorska mislila, ako kazni pandurskog vođu, da će ne tako umiliti južnim Nijemcima. Napose Bavarcima, te Šlezijcima, ne bi li ih odbilo od Fridrika II.

-   Mi smo duboko uvjereni, da je naš Franjo u prvom redu žrtva politike, a slabosti njegove, počinjeno u rutu u tuđoj zemlji, slabiji razlozi. Mnogo mu je dušmana pribavilo i njegovo neprestano ljubakanje sa ženama, kod kojih je neobičnom srećom uspijevao; kad se na sudu preslušavahu mnoge svjedokinje radi silovanja, ispostavilo se u najviše slučajeva, da su se žene i djevojke od svoje volje dale Trenku u naručaj. I u šali, kojoj je Franjo vrlo odan bio, pokazivao se skroz vojnikom. Što je svoje ljude obukao u odijelo turskog kroja, te naložio da se svu briju ostaviv samo kurjuk, a pri jurišu da viču: "Allah, Allah", očito pokazuje, da se objesni pukovnik htio našaliti s uljudnim zapadom, koji nikad nije imao prilike. da na svojim granicama ugleda Turaka, te ga osmanlijskim strahom napuniti. Da je to uspjelo, vidi se otale, što Francuzi i Nijemci u sav glas viču, da je među pandurima mnoštvo Turaka, kojim dakako nije vladala Marija Terezija. To opet nije istina, jer osim neznatnog broja slavonskili hajduka, sve su ostalo bili dobrovoljci, ali hrabri i za boj sposobniji od premnogih regulaša.

FRANJO TRENK NIJE NI PO ROĐENJU NI PO KRVI HRVAT, ali on svakako nema nikako veće veze ni s Italijom ni s Pruskom, što više, Pruske nije nikad ni vidio. Po svojim prostranim imanjima njemu je već od mladih dana postala hrvatska zemlja domovinom, a preko pandura zauzimlje on odlično mjesto u našoj istoriji; nitko do sada još ga nije, a čeljade zdravih moždana i ne će, odružiti od imena hrvatskoga. To su već panduri pokazali velikom privrženošću svojom, a danas i potomci njihovi, koji o Trenku pričaju koješta lijepo, ali kao o svom čovjeku.

Pokazuju i pisci hrvatski uzimajući ga za središte nekim svojim pjesnićkim radnjama iz domaćeg života. Mislim da nema sumnje, da Trenkov rad pripada hrvatskoj prošlosti i ako on sam nije Hrvat, a nikada ni rekao da je to po narodnosti, već je vazda isticao, da je slavenski velikaš, te poželio, kako znamo, da sudjeluje kod sjedinjenja Slavonije s Hrvatskom.

Da, ne kao s tuđincem, koji se među nama nastanio, već kao domaćim mužem, svojim pripadnikom, Hrvat, a napose onaj iz ravne Slovenije, vazda i uvijek se ponosi s Franjom Trenkom, pandurskim vođom.

Imao je doduše mana, ali te su čedo divljeg mnogogodišnjeg ratovanja po raznim stranama Evrope, i žalosne zapuštenosti nase Slavonije. Danas, kad se o njemu piše i govori, onda ih svak i zaboravlja i prašta, a ostaju u prvom redu riječi velevojvode, a kašnje cara Franje I., da se malo "plaši neprijatelja" i one Khevenhüerove, da mu na "kuraži i srčanosti na daleko nema para". A to i jest ona osobina, koja je Hrvata vazda oduševljavala i kojem se uvijek diči. (2)

_________________________

1 Bratučed našeg Franje, Fridrik Trenk, raširi u svojim memoarima lažnu vijest, koja se do sada obično svuda čita, da je Franjo umro od otrova, što ga je vazda imao kod sebe.
No to nije istnito, jer suvremeni vrlo pouzdani zapis brnskih kapucina, u kojem su pobilježeni zadnji časovi pandurskog pukovnika, jasno veli, da je Franjo umro prirodnom smrćom. Još i danas mu se vidi ogromno tijelo obučeno u kapucinski habit, gdje leži u prekrasnom sarkofagu, što ga je dao sagraditi njegov rođak austrijski major Freiherr von Trenk-Tonsern 1873. Imanja njegova ipak nije baštinio Fridrik Trenk, unatoč toga što je ispunio uvjete testamenta, već padoše u komorske ruke, a onda ljubimcu kraljičinom pomađarenom Bunjevcu Grasalkoviću; Fridrik Trenk bude otpravljen s kakih 40.000 for. Pa da Franjo nije dobro slutio, da mu zlobnici u prvom redu koće da razgrabe imetak.

2 Glavni izvori su: Autobiografija Franjina pg. 335-367, ide od konca god. 1747. Arneth o.c. vol. IV. Pg. 104-107. Autobiografija Fridrikova pg. 76 i dalje. Georg Deutsch: Der Process des Panduren-Obersten Franz Freih. V. Der Trenk und seine Haft auf dem Spielberg. Unagarische Revue 1889. Pg. 362-384 gdje su otštampani zapisi brnskih kapucina i Franjin testament.

3 Spielberg u Moravskoj
http://www.trenck-archiv-schroepfer.de/4482.html?*session*id*key*=*session*id*val*

* Pod fatalizam se podrazumjeva svjetonazor, koji pretpostavlja, da su događaji u prirodi i društvu kroz sudbinu nepromjenljivi. Fatalist smatra određenu sudbinu za neizbježljivu i vjeruju da joj se ljudi ne mogu suprostaviti. S tim se ne želi reći, da je čovječja odluka i činidba besmislena. Karakteristika fatalizma je prihvaćanje jedne univerzalno utjecajne moći koja odlučuje pojedinačne sudbine. (MD)

Sve slike su izvađene i najnovijeg izdanja O. Andrije Kačića "Razgovor ugodni naroda slovinskoga"

3. d 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!