Izlet na Veliki Risnjak
Radi veličajnoga vidika, osobitog ustrojstva, a najznačajnije i najbogatije alpinske flore Velikomu Risnjaku pripada prvenstvo medju alpinskim bregovima domovine. Proljetna flora bijaše mu do sada nepoznata, dočim glede ljetne flore slovi daleko preko granice Hrvatske, pak je i zavičaj bjelolista (Alpen-Edelweiss) i pjenišnika (Alpenröschen). Isto tako bijaše nepoznata entomologijska mu fauna, a sve ovo uzrokom, da su se do njegovih silnih stiena uputili planinari
N. Faller, D. Hirc, prof. dr. Langhoffer i prof. dr. Milan Šenoa.
Iz Zagreba pošli su željeznicom 20. siječnja 1898 u Delnice, a odavle po podne u 18:00 sati pješíce šumom crnogorice u Crni lug, odnosno Malo selo, kamo su prispjeli u 20:30, te se svratili
u gostionicu Mije Štimca-Vrelca, gdje bijahu zadovoljno podvoreni i gdje su lagodno prenoćili. U 05:00 sati u jutro, divno planinsko jutro, probudili se i do šeste ure za daleki put spremili. Vodio ih je
Grga Štimac iz istoga sela. Krenuli su na
Rebro, veličajnom smrekovom šumom u
Rohač, odavle na
Biele stiene (1142 m.) i došli u 07:45 na
Mali Bukovac, (1258 m.) odkuda krenuše preko
Velikoga Bukovca (1260 m.), gdje su ih zadivile osobite dolomitne stiene, koje će se od sada zvati
"Mikuline stiene" na spomen g.
Nikoli Falleru.
Iz V. Bukovca dodjoše planinari do vrha Studenca, odkuda zakrenuše prama
Smrekovcu, gdje je planinarska koliba. Prije, što su došli onamo, zadivio ih je
Mali i Veliki Risnjak, njihovi poput šećera bieli dolomiti, a po njima crne šume klekovine ili borića (Pinus Mughus, Krummholz.)
U Smrekovac dodjoše u 09:00 sati i odmoriše do pola sata, založiv svaki jedno jaje, zarezak kruha i okriepiv se čašom vina. Za pol sata evo ih već pod Malim Risnjakom (1422 m.), čim stupiše u pojas klekovine, a na
Šlosserovu livadu, gdje su klicali od radosti, zagledav ono alpinsko bilje prekrasnih boja. Odmoriv, krenuše grebenom M. Risnjaka na
Stošićev vršak, a odavle
Vukotinovićevom livadom pod V. Risnjak sa zapadne strane od kuda do sada valjda nije nitko uzlazio.
Torbarovim grebenom, preko tora i obora, gustom klekovinom, dodjoše planinari u labirint golih stiena, kojima se uzpinjahu, kako je koji bolje znao i umio te izadjoše na
Grgina vrata. U 11:30 zahvatiše
Dvoržakovu stienu,
najvišu točku Risnjakovu, uzpev se 1528 m. visoko i pozdraviv zadovoljnai razdragana srca liepu domovinu, naročito Gorski kotar od Snježnika do Bjelolasice i od slovenskih planina do jadranskoga mora. U 12:30 vraćahu se planinari drugim pravcem prama Stosićevu vršku i opet do Šloserove livade, kamo su stigli za pola sata i pošli do mjesta, gdje ostaviše svuju hranu i pilo. Iz mlade bukove šume, planinskoga zatišja, krenuše na put u 14:30 prama Medvedovim vratima, odnosno na
Oštri vrh (1224 m.), pak onda preko
Debeloga vrha,
Markova brloga i
Bilevine, planinskim lazima, u seoce Zelin, a odavle u
Mrzlu vodicu, kamo su došli u 6 sati pod večer. Odmoriv se, posjedaše planinari u kola te krenuše Srednjim jarkom
u Lokve na kolodvor, odkuda se u 9 sati i 55 časa zaputiše željeznicom u Zagreb, kamo su prispjeli u 6 i pol u jutro zdravi i vesela srca. Ovaj će izlet sa geografsko-tplaninarske strane za "Hrv. planinar" opisati
prof. dr. Šenoa, dočim će urednik napisati članak o planinskoj flori V. Risnjaka.
Drugi izlet na Risnjak. 26. siječnja 1898 uzpeše se na Risnjak planinari, gg. Mirko Karas i Žiga Mitelbach. Iz Delnica krenuše kolima u Lokve, a odavle u
Jelenje gornje. Za 2 i tri četvrt sata dodjoše pješice do Medvedovih vrata, a odanle na V. Risnjak za 2 sata. Ovaj je put naporan i toga radi ga preporučamo samo uztrajnim i žilavim planinarima.
Lagodnijeg i ugodnijeg puta nema do onoga, koji vodi na Risnjak iz Maloga sela kod Crnoga luga.
Najviša planinska mjesta domovine.
U Gorskom kotaru poredalo se uz Lujzijsku cestu
Jelenje gornje (882 m.), odkuda se putniku otvara vidik na Jadransko more.
Izmedju Snježnika i Risnjaka leže selišta
Šegina (953 m.) i
Platak (1111 m.) Medju Čabrom i Prezidom leži
Kozji vrh 914 m. visoko.
Idemo li Velebitom od Senja do Dalmacije, zaustavljaju nas
Oštarije, seoce preko kojega vodi cesta iz Gospića i Karlobag, koje leži 924 m. visoko, dočim
Mali Halan, preko kojega vodi cesta u Dalmaciju, ima 1045 m. visine.
Nu najviše je mjesto u domovini Mrkvište, selište na Velebitu poviše Jablanca što leži 1276 m. visoko, odkuda dolaziš u Štirovaču gdje ima u visini od 1102 m. parna pila.
Dragutin Hirc
Hrvatski planinar, 1. veljače 1898.
2. od 2