CRO-eu.com
Srpanj 20, 2019, 11:48:19 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Lukovo Šugarje  (Posjeta: 4504 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Veljača 18, 2011, 07:08:29 »


Lukovo Šugarje

Malo turističko mjesto Lukovo Šugarje smješteno je 15 kilometara južno od Karlobaga, i kao u većini malih mjesta na ovom dijelu Jadrana i u njemu kao da je vrijeme stalo.

Ovo mirno mjestašce spominje se kao naselje već u srednjem vijeku, ali je u XVII. stoljeću opustošeno u navalama Turaka. U tako opustošen kraj, naseljavaju se Bunjevci, i ponovno se vraća život na ove prostore. Bavili su se ribarenjem i stočarstvom. Bio je to snažan narod, koji se nije pokolebao škrtoj zemlji i ćutljivu moru. Zimi su ostajali bliže moru, dok su ljeti, za vrijeme suša, sa stokom selili u planinu u potrazi za vodom. Neki su nastavili i put Like, tako da većinu prezimena sa ovog područja

-   Devčić,
-   Rudelić,
-   Barić,
-   Šarić,
-   Milković,
-   Pezelj,
-   Pavičić,
-   Došen i dr. danas nalazimo i u Lici.

Lukovo dobija ime po crkvi Sv. Luke sagrađenoj 1772.g. na čijim temeljima je 1842. godine sagrađena današnja crkva.


Crkva Sv. Luke- Lukovo Šugarje

Župa Lukovo Šugarje uspostavljena je 1807.godine te je lani proslavljena 200. obljetnica uspostave župe.

Vrijedan narod, malim brodovima - bracerama prevozio je pijesak za izgradnju ceste, a na otoke drva sa Velebita koja su mijenjali za vino, sol i sve ono čime su otoci obilovali.

Kako nije bilo cesta, po brašno i ostale namirnice pješice su išli preko Velebita u Gospić i natrag.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u uvali "Pora" smješteni su bili "financi“ koji su služili poput carine da bi spriječili nezakonit provoz robe prema Lici.

U to vrijeme u svakom naselju radile su se državne šterne ne bi li se zadržalo stanovništvo i zaustavilo raseljavanje iz ovog surovog kraja.


Lukovo Šugarje - državni bunar 

Bavili su se stočarstvom, ribarenjem i pčelarstva, te su bili poznati pomorci.

Završetkom drugog svjetskog rata za ovaj kraj dolaze još teža vremena, te velik broj ljudi emigrira u Ameriku u potrazi za boljim uvjetima života, noseći u srcu svoj kraj.

Prije nego je ovim krajem prošla makadamska cesta 1937.g. sva su zbivanja bila vezana uz morske putove, pa je tako u uvali ispod Kijaca bila pekara do koje se brašno dovozilo morem. Kod rta "Skočkobila" nalazila se pošta u koju je brodovima dovožena pošta i dalje se na konjima nosila prema Gospiću, Zadru i drugim mjestima.

Siromašno ali vrijedno stanovništvo, koru kruha zarađivalo je radeći i na makadamskoj cesti gdje su sa čekićem usitnjavali veće kamenje i pravili od njega "batudu" odnosno sitniji kamen i tako ravnali cestu. Do izgradnje ceste za ovo područje je bilo karakteristično da su se naselja većim dijelom nalazila s gornje strane današnje ceste dok se s donje strane nalazila jedino crkva, škola i manji broj kuća. Međutim, prolaskom asfalta - magistralne ceste 1959. g. koja je u to vrijeme bila druga po važnosti cesta u državi, počinje razdoblje naseljavanja uz samu obalu mora.

Danas je život u ovom kraju lakši nego u prošlosti, ali je broj stanovnika također uvelike smanjen te je praktički svedeno na starije stanovništvo. Malo je ostalo mladih ljudi, koji su većinom orijentirani na turizam i ribarenje. Stočarstvo, u prošlosti vrlo rašireno, danas je gotovo izumrlo.

Najveći problem ovog područja je nedostatak vode odnosno vodovoda. Rješenjem ovog problema i ovo bi mjesto poprimilo neka nova obilježja, razvilo se i obogatilo društveno-kulturni život.

Lucija Tomljenović
Vila Velebita / Br.: 16 (108) - Prosinac 2008
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Veljača 18, 2011, 07:18:56 »


Župnikova domišljatost


Lukovo Šugarje

Uvečer prispio je velečasni gospodin župnik na braceri u Lukovo Šugarje, koje leži podno Velebita na morskom žalu. To mu je drugo mjesto odkako službuje. S njim je došao fratar iz Baga, da mu preda župni ured. Večerali su marinade, pa je zalili pažkim vinom, da im ne bi naškodila. Šupnik je te noći dobro spavao. U cik zore bio je na nogama, dočim je fratar najljepše spavao. Izidje pred župni stan. Pred njim puklo sinje more, a, iza njega uzdigao se nebu pod oblake orijaški. Velebit, spuštajuć se do morskoga žala onako kamenit i jadovit. Sprieda more, a sa tri strane ljute litice, koje kiti miomirisni kuš i vriesak. Župnik uzdalinu. Pogled mu se ustavi na nebotičnoj planini, a tad potraži potleušice kršnih Podgoraca, koje su razštrkane po onoj amenitoj pustari, pa jedna viri ovdje, druga ondje, kao da se stidi što je onako jadna. More, krš, crkva, župni stan, a gore plavetni svod.

Poslje podne vrati se fratar u Bag. Pri razstanku zaželi župuiku' sretan ostanak.

-   Puštoš, brate, ali naša hrvatska zemlja, pošteni naš narod, mukotrpi podgorski narod. Pa kako njemu, tako i meni. Ne misli da ću zdvajati! Jutros mi bilo težko pri duši; sad sam se smirio. Miliji mi je ovaj kraj, nego da sam sred gradske buke. Imati ću ugodnih dana, ako ne odmah, a ono kasnije. - Tako župnik fratru pri razstanku.

Prvih dana uredjivao župuik svoj stan. Osam dana verao se po kršu, oblazeć svoje stado. Bio je zadovoljan, jer je našao ako i siromašan, a ono čestit -i pobožan podgorski narod, koji ga je od prvih dana zavolio. Ali ga je samo jedno žalostilo - nije imao ni pedlja vrta. Molio je pukovniju, da mu pusti izkrčiti barem toliko zemljišta za vrt, koliki mu je stan; ali uzalud sve molbe. Mnoge je sate na to utratio, kako bi se dokopao, bilo kakovim načinom, komadića vrta, ali mu se ni jedna pametna ne htjede nametnuti.

Jedne nedjelje bilo njekoliko Podgoraca kod njega u stanu. Razgovaralo se ob ovom i onom. Jedan natuknu, da je ondje, gdje sada stoji crkva, davna i davna, bio kloštar, koji su Mlečići razorili. Fratri da su svoje blago zakopall i u Dalmaciju pobjegli.

-   A odkuda ti to znaš ? upita župnik.

-   Moj djed, dušica mu  e raja naužila, kazivao mi, da mu je to pripoviedao njegov otac ...

-   E, moguće. Bilo je prije dosti samostana u naših krajevih.

Tako njeki ovu njeki onu, pa se razidjoše.

* * *

Osvanula nedjelja. O drugom zvonu izidje župnik iz kuće, pa će med svoje župljane.

-   Hvaljen budi Isus i Marija!

-   Na vike budi livaljen!

-   Znate ljudi, što mi se dogodilo! Jučer ja izidjoh više plovanije, pa veruć se med liticami nadjem tri cvancige. Evo ili na! - I on pokaza novac. - Da li je taj novac tko izgubio, ili ga voda iz zemlje izrijala, ne znam kazati. Ja ću po misi s vami na ono mjesto, pa da vidimo kako leži. Možda bi se toga još našlo, kad bi se dublje kopalo.

Seljani su bili iznenadjeni. Da ih nije bilo stid, bili bi odmah onamo pošli; tako se strpiše. Kad se misa dovršila, podjoše svi za župnikom. Žene su na sva usta govorile, da će biti to onaj novac, koji su zakopali fratri, kad su morali bježati iz kloštra. Njeki ovu, njeki onu, a svi su bili složni u tom, da je ondje zakopano blago fratarsko.

Na mjestu, koje je bilo njekako manje posuto liticami nego li okolištna mjesta, ustavi se župuik, te će:

-   Upravo sam ovdje našao one cvancige.

Njekoji počeše odmah na onom mjestu prstima kopati suhu zemlju i gle čuda! - izkopaše još dvie cvancige. Sad počeše svi prevrtati omanje kamenje i razčeprkavati zemlju. Nljeka baka nadje na drugom mjestu grošić.

-   Ima ovdje novca, ljudi moji, samo bi morali imati sprave, da možemo ovaj kamen izkršiti. Tu je morao stajati kakav grad, ili onaj samostan, o kojem mi njeki od vas kazivao.

-   Evo još girošića! javi se njeki.

Sveti Luka
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Veljača 18, 2011, 07:22:05 »


-   Nije moj djed lagao! javi se onaj, koji je kazivao župniku o samostanu i zakopanom blagu. Ja ću prvi ovo sve pretražiti!

-   I ja! I ja! javi se njih dvadesetak.

-   Ja ću vam kupiti sve što bude za posao potrebno. Posluži li sreća, pa nadjemo zakopano blago, biti će meni i vama dobro.

Još pred počitak sunca. prevrtale su njekolike bake kamenje na onom mjestu, naklapajuć, kako je u dobri čas došao plovan ovamo i nabasao na novac.

Nakon njekoliko dana radilo se iz svih sila na tom, da se na onom mjestu izkopa zakopao blago. Župnik je bio "prota". Razdielio ljude na više strana, pa se radilo od jutra do mraka. Svakim danom našlo se po nješto novca. Jedni su našli njekoliko cvanciga, drugi opet dvadesetak grosića. Svi su bili uvjereni, da tu mora biti sila novca. Izkrćili liep komad krša, da je bila milota pogledati.

Dolazilo ljudi iz Baga i Paga, da vide što se dogadja u Lukovu  šugarju, kad onako svaki dan "mine" pucaju. Smijali se župniku, ne doduše u lice, koji traži zakopano blago, a mnogi ga proglasili - da Bog sačuva - ludim.

Krčilo se dan na dan ko za okladu. Jednoga dana izkopaše izpod litice ovelik lonac - prazan. Malo kasnije nadjoše još jedan.

-   U tih loncih bio je novac. Njetko je - mora da je bilo davno - našao novac i odnesao ga. Ono što se našlo, mora da je prosuo.

-   Odnieli su ga fratri, koji ga i zakopali, javi se onaj pripovjedač.

Poslie toga izgubiše ljudi volju tražiti zakopano blago. Našlo se svega oko trideset cvanciga i preko tri stotine grošića. Župnik je potrošio što za hranu i piće, pa barut oko stotinu i više forinti.

Druge godine podiže oko onoga mjesta suvozid od kamenja, koje seljaci izkrčili, a tada dade nanesti zemlje na onaj prostor, na kom osnova vrtić, koji i danas tamo stoji.

-   Vi ste pametna glava, reče župniku jednoga dana pukovnik, kad mu ovaj kazivao, kako je do vrta na lahku ruku došao.

-   Drugač nije išlo. U dobr čas mi spomenu jedan župljanin o zakopanom blagu. Ne žalim, da sam začeprkavao cvancike i grošiće u zemlju, koje su seljaci nalazili. Nije mi žao ni novca, koji sam potrošio, a još manje onih dvaju lonaca, koje su razbili od ljutavi, držeć za stalno, da je njetko iz njih novac odnesao. Sad imam vrt, imam kamo da zadjem u ovoj pustoši.

* * *

U blizini župnikova stana nije bilo ni jedne kuće. On je bio ko pustinjak. Kad ga vukla želja da se s kim razgovori, morao se verati izmedj griča pol sata do prve kuće. Molio toliko puta, da smjeste u njegovu župu odjel financijalne straže, ali sve te njegove na hvat dugačke molbe ostadoše glas vapijućega u pustinji.

Jednoga dana prijavi oblasti, da se preko njegova sela kriomćari kava, slador i što sve ne, a za podkriepiti tvrdnju svoju, posla nješto kave, koju da je našao iduć uz Velebit. Učestale njegove prijave, pa se mače oblast da izvidi što je na stvari. Poslaše povjerenstvo, koje imalo izpitati, da li je istina što on piše. Saslušaše njegovu izjavu, pa onu njekih seijana, koji su po nogostupih nalazili kave.

Podje i povjerenstvo uz Velebit, pa se namjeri na nješto prosute kave. Zaključeno bude, da se ima u Lukovo Šugarje smjestiti odjel financijalne straže, jer da su kriomčari, bojeć se prolaziti kroz Bag, odabrali onaj kraj tamo za svoj posao.

I tako smjestiše tamo odjel financa, a žnpnik je imao družtvo, s kojim si je u svojoj bašći i plovaniji kratio vrieme.

"Oni, koji ga nazivali ludim, nisu se mogli dosti načuditi njegovoj domišljatosti.

Kasnije, kad bi ga prijatelji posjetili, pa se spomenuli kako na laku ruku dobi vrt i družtvo, znao je reći:

-   Nješto sam potrošio novca, nješto prosuo po vrleti gdje je sada vrtić, a prosuo sam njekoliko funta kave, ali ne uzalud. Sad sam zadovoljan i ne želim da me bilo kamo odavle krenu. Meni su se mnogi smijali, ludim me nazvali; sada se ja smijem, a oni su barem za njesto pametniji, jer  ne će možda u buduće onako na brzu ruku odsudjivati rad ljudi, koji nikom ne može škoditi.

Ivan Devčić, 15.11.1895
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!