CRO-eu.com
Listopad 18, 2019, 06:36:49 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Grgurić  (Posjeta: 7771 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Siječanj 29, 2011, 23:04:12 »


NIKOLA GRGURIĆ










Nikola Grgurić, Kosinj, 12.01.2010., 16:02

Nikola Grgurić, Zadar, 03.11.2010., 07:42
Tiho, o tiho govori mi jesen;
šuštanjem lišća i šapatom kiše.

Al zima srcu govori još tiše.

I kada sniježi, a spušta se tama,
u pahuljama tišina je sama.

Dobriša Cesarić


Nikola Grgurić, Gospić, 14.03.2010., 14:09

Vidi > Ogulinsko - modruški rodovi > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1674.0

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Veljača 03, 2011, 18:56:17 »


Vječna počast
 

Dok čitate ove redke, onda su vjerovatno bolni dani iza Vas i također još pred Vama. Svi mi znamo da će smrt, bilo kada, svakog od nas istrgnuti iz kruga obitelji i prijatelja.

Oni koji nenadano odu nisu imali više mogućnost da se od nas oproste a mi koji ostajemo želimo im, osim propuštene isprike, pokazati da u našem srcu nije samo bol već i lijepa sjećanja i duboka zahvalnosti.

S virtualnim "Mjestom sjećanja" pruža se, rodbini i prijateljima, mogućnost tok života i odlazak pokojnika shvatiiti i poštivati.

Kad god imate potrebu, pogledajte stare slike i psjetite ovo "Mjesto sjećanja"!

♦ ♦ ♦

Kroz duge razgovore s Nikolom odlučili samo Anki postaviti jednu "virtualnu spomen ploču" jer Anka Grgurić je primjer života jedne Ličanke!


†Ana Grgurić rođ. Špoljarić
u 26.12.2008. u Bakovcu

Zašto Ankin suprug i djeca podržavaju ovu ideju?

Kao kršćani oni vjeruju u vječni život, daleko od očiju i dodira ali samo zato što smo morali od voljene osobe oprostiti se ne znači da trebamo vremenu dozvoliti da izblijedi, u svijetu "živih", sliku pokojnice.

S virtualnim "Mjestom sjećanja" možemo mrtvima postaviti mali spomenik i tako se svaki dan njih sjećati.

Ankina dijeca Tomo, Nikola, Milan Josip, Stjepan, Dragica, Katarina i suprug Jure rado se sjećaju svoje majke i supruge. Sada kada je Anka iz kratke tame prešla u viječnu svijetlost želja im je  zahvaliti joj se za sve godine koje je s njima, u sretnim i tužnim trenutcima, provela.

♦ ♦ ♦


 
"Naša mama Anka Grgurić rođ. Špoljarić, sa dvije godine (1940.) ostaje bez oca koji je kao hrvatski vojnik poginuo od partizansko-četničke ruke u Gornjem Kosinju.

Raste služeći najčešće samo za golu koru kruha, udaje se u sirotinjsku kušu. S našim ocem, Jurom Grgurić-Skender, rađa desetero djece od kojih su dvoje (Marija i Nikola) nedugo poslije poroda umrli. Svima plete pokrivače, čarape, coklje, kuha ono što je pripremila svojim rukama jer nije imala za što da kupi nešto. Svaki dan, dok smo svi bili zajedno u kući, peče dva kruha nekada i tri – crna domaća – kruha. Uz to kopa, sije, žanje i stenje pod teretom teškog života ali se ne predaje nego vesela i uvijek nasmijana ide dalje jer je znala za koga živi. Kad smo svi stali na noge – ona oboljeva – ne uživa onako kako bi trebala jer je svakoga od nas, zajedno s tatom, koliko toliko zbrinula, nego nastavlja borbu s bolešću. Puno puta smo ju odvezli k lječniku – nije nam to bilo naporno – sada nam je lakše znajući da smo sve poduzeli da ublažimo njezinu bol.

Naša mama bila je, sve do kraja svga života, razumna i bistra žena i majka. Umire kao sirotinja – nigdje ništa nema – ali ima svoju djecu koja su joj radost i ponos – što reče naš gospićki župnik vlč. Mile Čančar na misi, koji je kao izaslanik biskupov došao voditi pogreb zajedno s još trojicom svećenika.


Klikni za uvećani prikaz

Katedralni zbor gospićki pjevao je na pogrebu i na misi uz ravnanje časne sestre Velimire

Imala je posljednji ispraćaj baš onakav kakav je zaslužila. Mnogi se čude zašto je sve tako svečano bilo a neki su rekli: "Ma ona je sirotinja, neće tu biti ni naroda ni prevelike "buke" – ali prevarili su se!

Hvala Bogu i dobrim ljudima što su prepoznali vrijednost naše majke i odužili joj se. Nikola je poljubio svoju mrtvu majku i osjetio da je spokojna i smirena što su njezina dijeca bila uz nju do zadnjega dana. Volila nas je ... a mi volimo nju."
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Veljača 20, 2011, 04:16:39 »


Obitelj Grgurić

Moja obitelji bila je moj oslonac, vrilo snage i sigurnosti. Sada, kada sam i sam tata jednog sina, znam da je upravo ta sigurnost i zaštićenost važnija od svega drugoga za njego razvoj. Ali ne samo djeca nego i mi odrasli tražimo sigurnost i stabilnost koju nalazimo samo u našoj obitelji. U svim poteškoćama i problemima uzajamno si pomažemo i oslonac smo jedno drugom. Oslonac znači ljubav - bez obzira dali činimo nepromišljene stvari i griješimo. To ne znači da se sa svim slažemo ali važno je da smo tu kad nas se treba i unatoč svemu da se volimo.

Pored svih oskudica, mi dijeca rasli smo u igri i smjehu. Taj smijeh nas dijece, čak i naveče prije spavanja, bio je za naše roditelje utjeha i najveći poklon.

Kada samo odrasli i osnovali svoje male obitelji, rado smo se vraćali rodnoj kući znajući da nas već na kućnom pragu čeka majčin osmije.

Roditelji

Jure Grgurić, * 1931. ( Skender),

Anka Grgurić rođ. Špoljarić * 1938. † 01. 01. 2011.

Djeca

Ivan
Marija
Tomo
Nikola
Nikola
Milan
Josip
Stjepan
Dragica
Katarina
 
 

* 1964
† 1965 s dva mjeseca starosti
* 1966
† 1967 s tri mjeseca starosti
* 1968
* 1969
* 1970
* 1971
* 1973
* 1974
 

Anke Špoljarić i Jure Grgurića svadba 1963. godine i to je jedina slika moje mame gdje je vidim mladu, a Josip Grgurić je mamin vjenčani kum a,......tko bi bio drugo doli otac od jedne meni i tebi jako drage osobe ...naše Ane Pleša! Da to je Anin tata sada pokojni!


Obitelj Grgurić u Bakovcu


1 - ANKA   1938
2 - JURE   1931
3 - ĐULKA - Rođaka
4 - MAJDA -Rođaka
5 - IVAN1964
6 - SLAVICA - Rođaka
7 - MANDA - Rođaka
8 - PETAR - Rođaka
 
   
 9 - NIKOLA  1968
10 - MILAN  1969
11 - TOMO 1966
12 - STJEPAN 1971
13 - JOSIP  1970
14 - DRAGICA 1974
15 - KATARINA 1975

Obitelj Grgurić u Bakovcu
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Veljača 20, 2011, 04:33:17 »



Obitelj Grgurić u Bakovcu sa Nikolom Šulentić iz Ričica  

Nikola Šulentić je ovdje prije Gračaca iz Ričica, ako se ne varam. Bio u Australiji i došao kod tate jer je tati  stric moj Nikola poslao neke novce, i sječam se tada sam bio mali...da je Šulentić pričao kako su ga 1971. godine uhapsili u Zagrebu i "ubijali" danima zbog Hrvatske.
Nikola Šulentić je umro negdje 1985/ 6. godine, baš od posljedica batinjanja. Da to su pravi Hrvati, svaka im čast, ali ih je ta ljubav prema Hrvatskoj koštala, toliko jako da svoje loze skoro pa nemaju.


Stoje s lijeva na desno
IVAN
MILAN
TOMO
NIKOLA-drži zastavu
DRAGICA
 
   
JADRANKA - rođakinja
JOSIP
DRAGICA
Čući – KATARINA

Jure Grgurić u Bakovcu
 


Snježana Grgurić, supruga Nikole


 
Ako želis ljubavnika
Bit ću to što tražiš
Ako ljubiš druge draži
Na mom licu bit će krinka
Ako pak za srodnu dušu moliš
Rukom me privuci
Ili - ako voliš, mahnito istuci,
Ovdje sam
Sasvim tvoj
Ako šakom trebam se potući
I u ring ću ući
Za liječnikom, srce ako zebe
Pregledat ću pomno
Svaki dio tebe
Tvoj ću vozac biti
Samo stupi
Il' me smjesti u vozilo svoje
Svejedno je
Ja sam tvoj

Leonard Cohen, 1934


Treća generacija Grgurića


Luka Grgurić, sin Snježane i Nikole


Luka Grgurić, sin Snježane i Nikole


Nikola Grgurić-Sokol, Gospić 2011.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Veljača 20, 2011, 04:40:36 »


Crtice iz mojeg djetinjstva



HAJ, HAJ UŽIVAJ....

Ljeto je bilo  na izmaku, a jesen se nazirala i sve je govorilo da je kraj dugim i toplim danima!

Tog popodneva, naš inače jako strog otac Jure, poslao je Ivana i Tomu da napasaju blago na rubovima tek pokošenih livada nadomak naše kuće!

Kod odlaska tata bi obavezno upozorio da dobro paze na ovce i krave, jer bi se mogle prikrasti i pobjeći u kupus ili kukuruz koji rastu u blizini pašnjaka.

Djeca puna znatiželje i istraživanja, a da bi im vrijeme brže prolazilo, "posudili "su na vrijeme od tate nekoliko cigareta "Opatija", misleći da on ne zna njihove namjere i da ne pazi na broj cigareta u kutiji.

Tako su oni radosni pognali blago do pašnjaka, i motrili na blago dok se nije primirilo i počelo mirno pasti!

Tata je nešto oko kuće radio i pogledavao u pravcu gdje su momci čuvali blago .... ali odjednom ugledavši kravu po imenu Peravu, kako se pasući približava zelju i korabi, pošao je vidjeti što se dešava i gdje bi mogli biti pastiri!

Došavši blizu njih vidio je kako momci leže pod jednim starim  drijenom (koji je još na životu), povlače dim cigareta i pjevaju ... haj, haj uživaj ... haj, haj uživaj!

Tata odmah izvadi mali nožić drvenih korica, koji je nosio dugo godina kod sebe te odreže podugačku drenovu mladicu (šibu), "pripremi" je pa se zaleti među njih i udri po guzici...vičući,... a što uživaj sunce vas spržilo,  što sam ja rekao za pušenje!

Viće tata, marš k blagu da li vidite vi di je Perava ... dat ću vam ja pušenja!

Ivan kao stariji brat i organizator svega je dobio više batina jer je bio poznatiji po raznim dosjetkama koje tata nije volio, ali istovremeno bio je neukrotiv ... Tomo je prošao malo bolje jer je bio mlađi ali i bez posebnih "zasluga", pa mu je oprošteno velikim dijelom!

Nakon tih batina kod kuće je slijedilo još jedno predavanje o pušenju, koje je evo srećom za njih proteklo u prilično dobrom tonu, jer je i tatu nasmijavala njihova pjesma, kojoj se i sada smije dok ovo prepričava!

Nikola Grgurić-Sokol, Gospić 2011.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Veljača 20, 2011, 04:44:51 »


Crtice iz mojeg djetinjstva

BJEŽTE LJUDI PALI SE MINA ...



Škrinja u kojoj je Ivan noćio

Djeca vole pucnjavu i eksplozive, a zašto je to tako? Vjerojatno zato što pucnjava kod djece izaziva jedno divljenje ali i novo otkriće.

Djeca oduvijek teže dokazivanju i istraživanju, najčešće istražuju ono što je opasno i može biti kobno za njih same i okolinu!

Kako bi drugačije djeca kratila vrijeme dok bi čuvala stoku na udaljenim pašnjacima i daleko od oka roditelja .... doli da rade baš ono što ne smiju!

Tako su se jednom davno moj brat Ivan i njegov prijatelj Nikola Petrlić dosjetili da bi mogli malo dokazati svoju "muškost" kroz pucanje, a da bi to izveli morali su "nabaviti" od očeva detonatore koji su služili za paljenje dinamita kod izminavanja kamena na njivama i putovima.

Iako dobro sakriveni, došli su u ruke ovih dječaka detonatori i tada je započela misija od koje se ledi krv u žilama.

Čuvajući stoku, palili su detonatore pomoću štapina koji je bio izvor iskre .... igrali su se tako oni danima, dok jednog dana nije tata nenadano došao pješice, kositi ručno u one škrte dolce ličke na pola puta između Pazarišta i Kosinjskog Bakovca!

Koseći tako polako oko kamenja i ispod onog postojanog ličkog žbunja  čuje tata nekakve eksplozije iz pravca Jovanovičevih stanova, gdje su momci čuvali blago.

Bolje osluškujući zaključio je da to nisu lovci, ali ni netko tko bi možda krčio livade ili pravio put!

Odlučio je ići poviriti malo ostavljajući svoju kosu,  koja je teško odrizivala tvrdu travu opaljenu jakim ljetnim suncem!

Kada se približio jednoj stoljetnoj lipi, znao je o čemu je riječ, Ivan i Nikola palili su detonatore, penjući se na polovicu lipe da bi detonacija bila glasnija i da bi se što dalje čula!

Kada je to tata vidio pao mu je mrak na oči, jer je i sam invalid zato što se igrao na sličan način kao šesnaestogodišnjak.

Prvi štap koji je dohvatio bio mu je jedino sredstvo čime bi trenutno mogao odalamiti Ivana preko leđa dok je visio na najdonjoj grani lipe spuštajući se na zemlju.

Za to vrijeme Nikola je stajao  iznad njega na panogi lipe i vika ... Bježte ljudiiiiiiii pali se mina..., a što pali zavikaše tata i oplete Ivana preko leđa i tako ga je sav van sebe mlatio dok Ivan nije smogao snage da zbriše ... a Nikoli nije bilo tada visoko ni s četiri  metra skočiti na zemlju i pobjeći!

Ivan je tada noćio dvije noći vani iznad kuće a jednu noć na tavanu kuće u škrinji ispunjenoj vunom.

I sam je priznao da se je u toj vuni preznojio puno puta , ali najviše kada je trebalo ujutro izaći iz škrinje a nije znao jeli tata možda ispred škrinje i da li ga čeka, strah je vrag rekli bi naši ljudi!

Nikola Grgurić-Sokol, Gospić 2011.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!