CRO-eu.com
Travanj 02, 2020, 22:06:15 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Jezeranska obitelj Gerovac  (Posjeta: 7283 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Siječanj 24, 2011, 23:11:11 »

Gerovac Vladimir-Vlade


Godine 1940. Cijela obitelj Gerovac bez Ljubice.
Roditelji Mile i Anka te
djeca (slijeva) Vlade, Josa, Ana i Vera

KRATKA BIOGRAFIJA

Vladimir - Vlade Gerovac rođen je u Jezeranima, na Krčiću, 17. kolovoza 1927. Doživio je samo 16 i pol godina. U tako mladu životu trebalo bi i dane brojati. Svaki je bio jedan  život. Pogibe 6. travnja 1944. Poslije tri godine ratovanja, u kojem se proslavio kao kurir, partizan sa trorogom na glavi, mitraljezac i skojevac

Vladimir - Vlade Gerovac
-* srijeda, 17. 08. 1927. - † četvrtak, 06. 04. 1944. - 6 077 dana star (MD)

Vladimir je peto dijete obitelji Gerovac, oca Mile i majke Anke rođene Rubčić. Rođen je poslije Ljubice, Jose, Marije-Mice i Ankice. Od 1919. Do 1925. Rađala se ta Vladina predhodnica svake dvije godine. Zatim slijedi on, ali 1927. (sedamnaesti kolovoz), da bi poslije njega došla na svijet još samo Vera, također za tri godine tj. 1930.

POGLED SA KOZJEG KAMENA

Rodno mjesto Jezerane, mjestance podno Velike Kapele, smješteno kao u školjku, u koju se sa sjevera spustila' bijela vijuga "jozefine", da bi izmigoljila prema jugu preko zaobljenog Maljena. Ta dva profila stoje jedan naspram drugoga, vječno mijenanjući izgled – jedan surov u crnogorici oštrih visova, drugi oniži, mekih linija, dohvatljiv pješaku; istočno i zapadno raskrilili se obronci Velike i Male Kapele u izdužene uvale stajničkog i črnačkog polja, na rubovima kojih se načičkali zaseoci. Sa Kozjeg kamena iznad rodne kuće okom bi obuhvatio tu cijelu razglednicu, ozaren uvijek novim bojama i doživljajima. Tko je tu rođen, pa još na toj zapadnoj padini, ma kud vrludao svijetom, kao što vrludaju naši Brinjaci nikada više ne bi zaboravljao tu sliku. S njima je srasla. U dodiru s tim krajobrazom, a osobito Velikom Kapelom kao snažnim svojim zaleđem, čovjek i sam postaje snažan, samouvjeren. Sve je to pred njim, sav taj krajolik - kretanje ljudi, kućica na dlanu, dolazak i odlazak stranih u ovu sredinu ...

DJECA SA KOVRČAMA

Dana 17. kolovoza 1927. Žarko ljeto. Majka se, poslije tri curice i sina, obradovala svom drugom sinčiću. Mala Mice, djevojčica plavih kovrča, već bijaše umrla - u ta vremena od difterije, 1925.

Sada je pred njom dječačić. Malešan, također valovite kosice, ali malo mrkastiji. Dade mu ime Vladimir, a zvat će ga Vlade. Kad je mogla izbjegla bi imena svetaca i davala narodna. Tako bješe s Ljubicom, pa sada s Vladom. A pop Pavel Sertić i nije bio tako zazdrt da njegovoj volji ne bi katkad izmakla. U tome bi joj pomoglo i njeno porijeklo. Rođena je u prvoj kući do crkve, otac joj bješe mežnar, majka pekla hostije i tako u neposrednom kontaktiranju s "velečasnim" roditelji su joj osigurali nešto "prednosti" s kojima je udajom stigla na Krčić.

Rastao je mali Vlade brzo, kao što je i njihov život brzo proticao - u radu i tegobama.

Otac Mile po čitav dan bi stolario, rezbario, blanjao, ili pak kuće gradio, a majka nagnuta nad svojom "razgasericom" šila i šila . ..

ŠARLAH

Kad je Vlade imao dvije godine (1929.) a Ana četiri, oboliše oboje od šarlaha. Prošetao kroz Jezerane brinjski doktor – zbog epidemije - i svakoj kući koja je bila zaražena on udari naljepnicu na vrata da četrdeset dana nitko ne smije ulaziti.

Vidjela mati da će ostati bez nužne zarade švelom, ona rezolutno otkine taj papir i kao da je kužan baci ga u šporet. Tako su k njoj i dalje dolazile žene, i dalje se šivalo i razgovaralo kao da tu ne leže dvoje mališana u teškoj vrućici od zarazne bolesti koja je tada odnosila i živote. Čak štaviše, od difterije je dvije godine ranije umrla mala Mice.

Djeca leže, a mama Anka im noć i dan stavlja na tabane jačmenov kvas. Ulijeva u njih surutku i lipov čaj, a oni jedva da išta progutaju. Nakon tri dana Vlade diže glavu i prozbori da ga se jedva čulo:

-   Mama, daj mi nine i vina.

Kad ga mati malo bolje poslušala, tek tada je razumjela da je silno izgladnio i da traži slanine i vina.
Za roditelje bio je to radostan trenutak.

1
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Siječanj 24, 2011, 23:15:50 »

"GOSPODARIĆ"

Vlade bi uzimao dlijeta pa reckao nešto, ili pak politirao glatke površine namještaja što ga je otac radio: A katkad bi sjedao kraj maminih nogu i gledao kako ona tjera svoju šivaćicu, dok mu jednom ne padne na pamet da će on napraviti dinamo i kotačić, pa mama neće morati tjerati stroj nogom.

Smišljao bi tako uvijek nešto, a braća ga zbog. Njegove brižnosti prozvaše "gospodarić". Gospodarić Vlade obilazi staju, broji ovce i janjce, pazi kada će se koje izleći, pa češe krave, čisti đubar iz staje, tjera krave na vodu, hrani ih sijenom; ljeti pak radi sve kao odrastao - i kosi i kopa, bere kukuruz, pili i cijepa drva. Kad bi trebalo nakopati krumpira čitavu vreću, na primjer na Šicani, on bi uzeo kolica koja su imala rudu i ručice, i četiri kotača na palce kao prava, te njima krene na taj posao. A povede i sestre, pa kad niza stranu pojure tim kolima, on ih tjera kao da par volova goni – i ost, i ća, i boha! Žene iz zaseoka Blažića i Ostrmana slušale bi te rekle materi:

-   "Ma ča ono vaš Vlade goni kad nuliko viče - ni vidit vola!"

Zimi pak ne bi mnogo dvoumio kako će amo-tamo. Stane na skije obiteljske, koje smo svi gurali, pa jurne u dućan, ako ide Geršaku, a u povratku niza strane letio bi sa oranice na oranicu stepenasto i za čas bi se našao u Dovedini, pa i na Krčiću.

DANI BEZBRIGE

Godine 1932. mama će krenuti u Zagreb u bolnicu. Naime, nakon šest poroda patila je od spuštene maternice. Vlade i Vera našli se kod majke Rubčićeve. Nastupili su tada najljepši i najbezbrižniji dani njihova djetinjstva, jer u majkinoj kući nije bilo oskudice, a kuća je bila prostrana sa tri sobe redom jedna za drugom, a još k tome u "strogom centru" - prva do crkve. Tu su se održavala proštenja i slične dogodovštine, pa je i to djecu veselilo i zaigravalo.

A znali su se oni zaigrati bilo čime - na primjer okrenuti majkin tronožac pa sjesti u nj' jedno po jedno, a ono drugo bi ga guralo i tako bi se vozili po kući. Kad je djed vidio da se oni muče pri prelaženju pragova, on uze pilicu i otpili ta dva srednja praga, a majka mu reče:

-   Lojze, ma ča to delaš?
-   Neka se dica vozidu, neka znadu kad su bili kod dede.

Za to vrijeme Ankica je kao starija ostala kod oca da mu pomaže u kući i na njega da pazi. Ali slabo se tu jelo – ćaća je kuhao samo kukuruznu kašu i mlijeko. Ne bi se ni sjetio da na tavanu ima pršuta, da ima jaja, da bi moglo biti i sira. No toga su se sjetili Ankica i Josa i to čim bi ćaća nekamo zakoračio.

Tako oni spekoše jednom jaja i pršuta kad li se u taj čas vraća otac. Oni drž' amo drž' tamo, kud će s tavom i – gurnu je pod stalažu na kojoj je bilo posuđe. Šute oni u strahu da ih otac ne rukori, kad li odnekud naiđe Sokol, pa ravno pod stalažu. Dok je ćaća ponovo izišao već je bilo kasno. Sokol je tavu oblizao.

... I ovo bilježenje svjedoči da tu tavu nikada nisu zaboravili ...

Kad se mama vratila iz bolnice, izdaleka je zapazila kako su blijedi i mršavi, pa im viče: - Al vam se kroz uši vidi, moj Mile, - te prione odmah uz kuhanje.

"VRTNJAK"

Kad je otac ležao u žandarmerijskom zatvoru u Jezeranima, u tzv. peći, - mama dade Vladi u ruke lonac na ručkicu s poklopcem, u kojem je bila bijela kava i kruh, da mu to ponese, za doručak.

Kad je stigao tamo, a ono žandar reče ne može! Ne možeš mu to predati. Mališan se vrati kući i kaže mami da mu nedaju doručak, a mama se izdreči na njega i potjera, ga natrag - da mora predati ocu  doručak, da se mora svađati sa žandarom, ali da ga mora vidjeti i dati mu lonac u ruke.

Vlade opet pođe do žandarmerije, te poče uvjeravati žandara da mora ćaći dati doručak, da ga je mama vratila. A žandar reče ajde, uđi! Kad je mali krenuo prema stepenicama koje su vodile u podrum, žandar ga šutnu na "vritnjaku" tako žestoko da je dječak odletio glavačke niz stepenice i on i lonac, i sve se prolilo.

Tako-ćaća nije dobio svoj doručak, ali je zato Vlade dobio gadnu žandarsku instrukciju koju nikad više nije zaboravio i koja mu je otvorila oči bolje nego da je pročitao bilo kakvu knjigu o tadašnjem režimu.

A imao je tek pet ili šest godina ...

"OZLJEDA"

Đače dobro u svim predmetima, po ocjenama vrlo dobar i odličan, ali ne prve godine. Baš kad mu mama šivala košuljice za školu, on i starija sestra Ankica nametali se nešto tko će cjepkati "klociće" sa pilane, kad li odjednom teška sjekira pade Vladi na ruku i zasječe mu lijevi kažiprst i malo srednji. Šiknu krv, nasta graja, mama izleti iz kuće, umota mu ručicu u neke ručnike, pa s njim brzo u bolnicu – čak u Ogulin. Krvi je mnogo izgubio i tako slabašan i žut krene u prvi razred.  Teško mu ide nauka u glavu, ali zakratko. Odjednom "otvori mu se pamet", kako je mama govorila, pa se on i sam začudi kako on prije nije shvaćao, te krene u svemu odlično. Osim u vjeronauku. Ali to je već bio otpor popu Kremežaru i njegovu neprijateljstvu prema našoj obitelji. Kada bi dolazio utorak i petak, Vlade bi rekao mami: "Nuder mi one debele pantalone, opet će tući ..." A tukao je pop gumenom žilom, sličnom remenici sa automobila, dječake po turu a djevojčice po dlanovima: tukao bi tako snažno da bi dječacima mesnice izrastale u trenu na koži, a djevojčicama bi čak i krv otvorio na dlanovima ili prstima.

Uz nos popu
2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Siječanj 24, 2011, 23:24:25 »

A onda se Vlade još nečem dosjeti - obuče odozgo i stare hlače, pa se njima  malo po prašini provoza i takav dospije pod fini popovski nos. Kad li ga udari, a ono prašina zapahne popa:

-   Marš,  magarac jedan, neka te operu kod kuće! I pusti ga, a Vlado je to baš i htio.

Dođe proštenje, Jurjevo, i ringišpil postave pred općinu. Vlasnik neki Karlo. Vlade je među onima koji ga okreću – tada se to radilo ručno, momčići bi zapeli rukama za velike palčeve i koračali pognuti gurajući tu mašineriju i menažeriju oko svoje osi – u nepogled, cijelo popodne. Iza svake  vožnje, od dvadesetak ili više okretaja oni bi se malo odmorili, dok ne poskaču sa sjedalica jedni "putnici" pa ne dođu drugi.

A svaka ta vožnja stajala je dinar. Vlade je računao: deset vožnji to je banka, srebrnjak kojim će tko zna što kupiti! Smišljao on tako, i na kraju ne poveze se nijednom, nego krene kući i dade materi tu banku, a usput tuži mlađu sestru Veru da je zavozila na ringlšpilu svu svoju ušteđevinu od sedam (!) dinara. Mama ga tješi, a on se ljuti: "Štedila je cijele godine i onda sve odjednom spiska! I još viče - zaljuljni me Karlo!"

VELIKI GRAD

Poslije prvog razreda krene Vlado sa ujakom i ujnom u Zagreb na ferije. Velika nova sredina, ali on se u njoj ubrzo snađe. Upozna mnoge ujakove prijatelje i drugove iz željezničke Radionice, a s djecom u susjedstvu da mu se ne bi rugali kako govori čakavski, on progovori samo štokavicom. Ujna je rado pričala o toj njegovoj dilemi i šutnji od par dana dok se nije opredijelio na ono što moraju u školi učiti i kajkavci.

Bio je dobar i poslušan, razgovorljiv, druževan, pa mu kupe novo odijelce, a ujak mu u Radionici napravi čak i "rajf", pa je Vlade mogao ravnopravno trkati sa zagrebačkom djecom.

Ujak i ujna (Franjo i Barbara Rubčić) tako zavole dječaka da mu obećaju - kod njih će učiti zanat čim završi osnovnu školu.

SOKOL

Tog istog popa nije volio ni naš Sokol, čini se "svjestan" pas koji je dobro razlikovao one koji su poštenim namjerama dolazili u našu kuću, od na primjer žandara koje takoder nije mogao mirno motriti kad prilaze.

Došao tako pred naš prag župnik Kremžar, a naš Sokol, koji je upravo drijemao ispod kreveta, smuknu u jednom skoku popu na prsa i što se kaže jednim mahom raskroji mu alju od glave do pete. Pop se prestraši, a mama skoči i potjera Sokola te se poče ispričavati "velečasnom" da je to džukela koju će ubiti jer da je tako oštar i na druge ljude.

-   Nemojte se ljutiti, molim vas, pa vi znate da sam ja od igle, ja ću to vama srediti da se neće ni primijetiti.

Spasilo je samo to što je kćerka donedavnog mežnjara Lojze Rubčića, s kojim je pop mnoge kuće obišao i mnoge mise odslužio.

-   Pa moj ćaća bi se u grobu okrenul da zna da se ja vam zamiram.

I velečasni nekako popusti, pa se tako sredi i ta halja. A mami je faktički bilo samo stalo da joj žandari ponovo ne dođu na prag, jer se još ni puška nije zaboravila koju su ćaći oteli u lovu.

NIŠTA OD ZANATA - RAT!

Ali, ne stigne Vlade do zanata, jer se zarati. Vladi je 1941. 13 godina, - taman toliko je trebalo da ojača za zanat. Mama bi ga slala kojekuda poslom, jer Jose nije bilo, on je na radnji u Vrbovskom. Tako je 1940. više puta odlazio u Josipdol na -mlinice da štogod samelje. Tada je kod nas već zavladala neimaština i glad. U zraku je bio rat, dućani slabo opskrbljeni, jedino bi se nešto namirnica našlo kod Jose Rake u Razvali. No na tu bližu lokaciju odlazile bi u nabavke Vera i stričeva Kate. U Jezerane pak stizalo je neko tobože brašno, prije od bukove kore nego od kakva zrna, pa bi narod čak i krumpir u nj miješao da ga poboljša. Sve su to bili gorki navještaji buduće "države".

Vlade bi pak na svojim putovanjima s vrećicom na leđima propješačio dvadesetak kilometara do Josipdola, sklapao prijateljstva s ljudima u mlinu i premda umoran - vraćao bi se pun priče. O prilikama kod nas, o Njemačkoj koja je več umarširala u Austriju i Poljsku, o Rusiji ...

Ljubica je još u prosincu 1940. stigla kući, i to kriomice jer se nije smjela micati iz Zagreba ispod stalne prismotre šefa zagrebačkih policajaca Šopreka. Ona mu umakne, a Vlade i mlađa sestra Vera postadoše njeni kućni čuvari.

Naizmjence bi pazili i dojavljivali tko dolazi u kuću, tko prolazi, što se događa i razgovara u Jezeranima. Za te informacije Vlade je bio pravi majstor; u času bi on pronjuškao birtije i slična mjesta gdje se okupljaju muškarci, pa bi to referirao Ljubici, ali ne suhoparno, nego svojevrsnim darom zapažanja i pripovijedanja.

Osobito ga bilo zanimljivo slušati ponedjeljkom uvečer poslije sajma u Brinju, jer on bi i tamo sve "prerevedirao". Pričao bi do kasno u noć, a svi ostali ga slušali. I roditelji i djeca spavali su još tada u jednoj sobi, jer kuća nije bila sasvim završena, pa je Vlade svakome pričao gotovo pod uhom.

3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Siječanj 24, 2011, 23:32:47 »

ORKESTAR

Godine pred rat imali su Gerovci svoj mali kućni orkestar. Najprije je Josa donio s rada u Vrbovskom jedan prim, Vlade je nabavio bugariju, Vera je dobila dangubicu kuterevku, a brač je otac posuđivao od brata Ivice. Tako su složili priličan orkestrić i malo pomalo se koječemu uvježbali. Kad je ocu dozlogrdilo da posuđuje brač, on se zatvori tu svoju radionicu dan za danom napravi novi brač od lijepog javora koji je još bolje zvučao i zvonio  od stričeva. Tako su postali "autonomni", ali zakratko. Dođe rat i zamuknu orkestar.

Nikad više nismo zasvirali, nikad više složno sjeli na balvane pred našom novom kućom u nedjeljno prijepodne ...

Odjednom smo postali ozbiljni, svaki sa svojim zadatkom, a svaki nam je zadatak bio politički, (iz bilježaka V. G-B.)

Počeše progoni. Ustaše su najprije krenuli na Krčić, u našu kuću, već nekoliko dana pošto su došli na vlast. Pozvali su oca i Ljubicu na "razgovor". Sa pištoljem u mantiji dočekao ih u općini pop Jole iz Krišpolja (kasnije, u toku rata postao veliki župan za Liku). Na popovu drskost uslijedili su još odlučniji odgovori, pa ih pop mašući tim pištoljem naprosto istjerao iz kancelarije. Ljubica je tada tvrdo odlučila - nikada više bandi u ruke. Ni pod cijenu života!
 
Već nepunu godinu kasnije to se i obistinilo.

LJUBIČINI ČUVARI

Ljubica od tada u dubokoj ilegali, braća je čuvaju još više.

Vlade je njen najbliži, bolje reći najodgovorniji čuvar. Malen još uvijek da se može služiti dječjom bezazlenošću, a već toliko zreo da ga neće nadmudriti protivnik. Osim toga, on je odlično njuškalo, i uvijek misli na onoga kome će taj podatak donijeti - to je naša kuća, to je prvenstveno Ljubica oko koje BANDA stalno plete mreže ili nešto klepeće. Njegova mlađa sestra Vera je također stalno uz Ljubicu i pažljivo je sluša, pa će joj ona možda malo i neoprezno dreknuti da su ovi čuli, "Ljubo, evo ustaša, biž" (bjež), dok je druga srednja sestra Ankica više oko kućnih poslova i švela. Ona je naime već tada stigla iz Domaćinske škole iz Gospića, ima vlastitu singericu, koju je kupila prodajom svoje krave i teleta, a stariji brat Josa stalno je na radnjama - u Vrbovskom ili na pilani u Jezeranima . Dakle, tih dana, pošto ustaše ne zatekoše Ljubicu u kući ili kraj kuće, jer im je uspjela umaći ispred nosa, i njihov odnos prema nama a i naš kućni režim bitno se izmijenio,
-bilježi V. G-B

Ljubica je hitrim skokovima otprhala preko vrta u naš gaj, koji je počinjao već  stotinjak metara iznad kuće, a koji je za sve nas bio sigurno sklonište. Usput je u vrtu mami uspjela šapnuti da su ustaše pred vratima; a ona da se ne vraća. Mama se ničemu nije iznenadila. Ta, toliko su puta raznorazni prešli naš prag, prijašnjih godina žandari i financi, a sada ustaše i razni doušnici.

"RAZGOVOR"

Dakle, ti ustaše još  nisu nosili uniformu. To su bila trojica-četvorica njih (neki Marke iz Stajnice i još neki) a papirima pod rukom, te zatražili da odmah razgovaraju s Ljubicom. Mama je vješto manevrirala gdje bi bila Ljubica itd., a Veru su strogo ukorili što ona reče Ljubici da bježi, jer oni nisu došli u zlonamjeri, već samo da s njom razgovaraju. Vera se pak muvala oko njih praveći se također da nije ništa loše učinila, premda je njena rečenica "Ljubo, evo ustaša, biž" bila njima dovoljno razgovjetna, jer su bili već pod prozorima, a po poruci također dovoljno sadržajna da su je odmah mogli i premlatiti. Međutim, oni su tada baš od nje tražili da odmah kaže Ljubici da se vrati da razgovaraju. Vera je išla k njoj jednom, pa drugi put, našla bi je, a Ljubica bi joj kazala - sada viči, zovi me, kao da me nisi našla, pa se vrati, a ćaći i mami kaži da se neću vratiti, nikada ja više bandi živa u ruke neću; prođe li opasnost pođite po me i zovite me Ljubo, a ako opasnost prijeti, zovite me Ljubica.

Tu za život važnu poruku Vera je jedva - muvajući se između ustaša uspjela šapnuti ćaći, pa je tako i postupio.

Jer, ustaše su treći put krenuli zajedno s njim kroz, taj naš gaj i sve dublje kroz Bukovlje, ali ni za stopu dalje s puteljka. Otac je pričao da su se ponašali kao da će ih svakoga časa netko iz grma zgrabiti, da ih netko vreba, i ubrzo se vratiše.

Vlado je u taj tren dognao i blago s Kućišća, pa nam šapće da mu neke žene iz Kastavci rekoše da je Ljubica već na Glavici i da "gre dalje". Kraj kuće je tad prolazila i Ane Gerovka, pa i ona to potvrđuje. "Kumo moja, kakovo je vo vrime došlo da kršćanik pod svojim krovom ne smi ostat", reče ona materi misleći na Ljubicu.

ČOBUNSKI KIŠOBRAN - KROV

A mi smo tada mislili kako brzo, prije mrkle noći moramo stići tamo za Ljubicom da joj ponesemo nešto od odjeće, naš stari čobanski kišobran koji je bio dovoljno širok da bi se pod njega i ležećke mogla sakriti, ili pak da se skloni nekamo, u neku kuću. Tako je na kraju i bilo. Ćaća je prvi krenuo za njom i vratiše se oni do kuće Pere Šarca (Petar Šarac bio je godinama radnik u Belgiji i napredne ideje nisu mu bile strane), s kojim smo bili kumovi. Kuma Katica, silno dobra žena, zgrozila se nad mišlju kako će i kamo Ljubica noću. Odmah je spremila plahte i vunene šarenice i napravila udobnu postelju na sjeniku. Njihova je kuća, naime, sasvim pod šumom i Ljubica bi i na najmanju opasnost mogla da nezapaženo pobjegne.

4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Siječanj 24, 2011, 23:37:03 »

Ljubica se nije bojala šume i noći, i ničega se nije bojala što je vezuje uz narod, uza svoje ljude. I zato se nije htjela dulje zadržavati kod njih, nije htjela da i oni stradaju, premda su kasnije i bili uhapšeni i proganjani.

Ljubica je odabrala šumu, svoju šumu, našu šumu, koja joj je pružala najbolje okrilje. Zvjeradi se nije plašila, a najveća zvijer je tada čovjek, onaj čovjek koji je i narodni neprijatelj. Samo od njeg treba da se čuva...

Isprva, boravila je tako, samo uz koju svoju knjigu, vestu preko leđa od bijele domaće vune s dugmetima u obliku malih srdaca i s velikim crnim već nakrivljenim kišobranom. Ništa drugo. Kao da je krenula u šetnju kroz šumu.

Vlade i Vera nosili su joj hranu, najčešće mlijeko, sir, koje jaje, a voće bi nalazila u svom okolišu, jagode, kupine i slične bobice.

PRVI KURIRI

Imala je tri svoja staništa, na kojima bi je oni mogli naći - bliže ili dalje od kuće, već prema kretanju ljudi, čobana, ili neprijateljski nastrojenih. Izvrsnih čula, kao što ih može imati kći krivolovca, razaznavala je svaki zvuk, raspoznavala svaku silhuetu. Pa ipak, njeno udubljivanje u knjigu ili pisanje moglo je da je ugrozi. Njeni kuriri i tada gotovo bi se reklo jedini čuvari, njena braća i sestre, znali su dobro tu njenu "manu". Zato su je svaki čas obilazili, svakih par sati. Ona bi im davala pisma, ceduljice, ili usmene poruke, za drugove istomišljenike, a njih je već tada podno Velike Kapele bilo podosta - u Stajnici, Jezeranima, Razvali, Črnču, Krišpolju, Brinju ...

I ljudi bi dolazili k njoj. Krajem lipnja stiže iz Zagreba Ivica Lovinčić, grafički radnik, vodi ga u šumu Vera, čudi se malo što se Ljubica tako daleko od kuće skriva. Donio je lipanjski Proglas za ustanak. Ona je već jedan Proglas, onaj za otpor okupatoru, imala u rukama već mjesec dana ranije, koji je iz Zagreba donijela preko veza Ankica, srednja sestra, zajedno s radio-aparatom na baterije. (To je prvi radio-aparat u Brinjskom logoru.)

Ivica Lovinčić > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=2290.0

I tako, drugovi bi dolazili, razgovarali i odlazili. Nitko tu kraj nje nije ostajao, pa ni najbliži, braća i sestre. Ćaći je naredila da sasječe telefonske žice na kapeli, što je on i učinio. To je bio prvi udarac neprijatelju. Svi su se morali držati kuće zbog premetača, ili pak sasvim s očiju nestajati.

Živeći danas u svakoj blagodati, teško je shvatiti te njene noći samovanja u šumi ...

ŠATOR U BUKOVLJU

Njena braća ubrzo su se pobrinula da joj bude malo udobnije. "Digli" su Talijanima šator, pravi mali šator kakvog tada nitko nije imao. To je bilo "ono pravo", da ga razapneš na malo prostora i dobro kamufliraš.

Brat Josa donio je (također "digao") s pilane dasaka, složio ih jednu do druge na zemlju, Vlade je nasjekao raznih grana i sistematski ih ubadao u okoliš, što je zajedno sa živim raslinjem činilo cjelinu, Vera je nabrala mahovine i od nje na daskama napravila pravi mekani sag, na koji su zatim prostrli deku. Ljubica je prije lijeganja na taj prostirač stavila očev pištolj, koji je on izvukao iz svog dugogodišnjeg skrovišta, i tako, taj prvi šator na obronku Velike Kapele postao je zrno prkosa ne samo obitelji Gerovac i prvenstveno Ljubice, nego i ostalih naprednih ljudi toga kraja, koji su svi zajedno odlučno krenuli protiv okupatora, naoružanog do zuba, i još goreg domaćeg sluge, neprijatelja koji poznaje teren i protivnika.

Šator je bio samo par stotina metara dalje od pojasa prema Ljubičinoj roditeljskoj kući, koji su držali neprijatelji. Čučali su u šikari i motrili sve i svakoga kud se tko i kreće, a noću su i pojačavali te patrole, očekujući da će odnekud naići Ljubica

Mi smo se k njoj kretali iza njihova pojasa, a noću smo im dodavali još i našeg Liska kog bismo odvezali da ih malo gona. Lisko bi lajanjem nama - signalizirao gdje se ovi kreću,

ODLAZAK U GORNJI KRAJ

Ni to nije moglo zadugo. Stigli su drugovi iz Brinja, Vujo Kosovac i još neki, i predložili su Ljubici da dalje ne ostaje. Da se prebaci u Gornji Kraj u blizini Brinja, gdje oni zasnivaju logor.

Tako je i bilo. Ljubica kreće iz svoje Kapele prije nego što je tu formiran logor, premda su mogućnosti već bile sazrele. Osim "čopora" njene obitelji, tu su se mogli naći Mile Sertić-Kovač sa svojom obitelji, Ana i Frane Mesić iz Razvale, te Ivica Jelić i još neki također iz Razvale, Toma Milohnoja, par ljudi iz Črnča, te Stajničani

-   Mile Perković-Antolić,
-   Mata Rajković,
-   Luka Pernar,
-   Ana  Perković-Šloserova sa sestrom Nadom,
-   Mile Trtanj ... i da ne nabrajam.

To bi bila u početku početaka vrlo dobra četica. Ne partizana, jer tako još nitko nije govorio, nego ilegalaca koji su čvrsto na svom tlu.

Ustaše i dalje ćube u blizini Ljubičine kuće, nadajuć se da će je uhvatiti. Tako svake noći. A onda im dojadi čekanje, pa odlučíše da opkole kuću i sve pohapse.

5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Siječanj 24, 2011, 23:40:16 »


HAPŠENJE OBITELJI

Bilo je to 15. kolovoza 1941. Noć uoči Velike Gospe. Navale oni na ulazna kućna vrata i počnu strogo lupati, tražeći da se odmah otvori. Mama je malo oklijevala, pa oni zarežaše još jače, a kad je kuća otvorena, ne malo se iznenadiše, kad u kući samo otac i majka.

Mi djeca spavali smo ljeti na sjeniku. Kao vukovi s puškama i otvorenim bajonetama popeli su se na sjenik. Odmah su počeli bosti kroz sijeno, tražeći Ljubicu, a jedan od njih zgrabio je za ruku Ankicu misleći da je to ona. Poznavali su nas sve, premda smo bili, različitog i još dječjeg uzrasta.

Najmlađa među njima Vera žestoko se počela opirati da ona ne ide s njima, da je mala i slično, što su ustaše prihvatili kao neki signal, da će odmah ići obavijestiti Ljubicu, pa su je i pustili da tu ostane, ali ostalo je u vrtu i pet naoružanih BANDITA da je uhvate ako počne bježati ili pak da svladaju Ljubicu i još ponekog. Nisu bili daleko od istine, jer je cijeli prizor hapšenja - oko dva sata noću – promatrao brat Josa, koji se upravo vratio iz Gornjeg Kraja od Ljubice. On je naime k njoj išao na vezu, odlazeći obično predvečer, a vraćajući se iste noći. To bi izgledalo kao da ide nekamo u preło, kod cura i momaka i vraća se kući iste kasne večeri, a on bi u to vrijeme imao već "u nogama" kojih trideset kilometara pješačenja. Svojom izdržljivošću, žilavosti, a inače urođenom šutljivosti, Josa je bio idealan za te i takve partijske zadatke.

Josa, kako je tiho stigao u blizinu kuće, tako se i udaljio i pred jutro je opet bio kod Ljubice, obavijestivši je što se zbilo u Jezeranima i kod kuće.

Roditelje, Ankicu (staru 15 godina) i Vladimira (13 godina) otjerali su oko tri sata noću prema središtu Jezerana. Vera (11 godina) ostala je na sjeniku grdno misleći što da radi. U tom razmišljanju i brizi – ona zaspi.

Kas se probudila oko pola šest u jutro, vidi da je onih pet ustaša još uvijek tamo. Sjedili su svi oko voza žita koji u vrtu nije bio ostovaren nego je čekao na vršidbu.

POD BAJONETAMA

Nema druge nego siđe. Ne govori ništa, nego se muva oko stoke da je nahrani. Oni zorno prate, pa je zatim pozovu da krene. Opet isti prizor opiranja, ali njih petorica stave je među sebe u sredinu i tako krenu. Kroz djedovo dvorište pa prema Jezeranima - ona bosa u nekoj ljetnoj haljinici, a oni sa isukanim bajonetama na puškama da im taj "bandit" ne umakne živ.

Što Jose nije bilo kod kuće, prilično se lako dosjetili roditelji – otišao je nekamo na radnju, prema Vrbovskom, da oni o njem ne brinu.

Žalosna je bila slika u općini - ćaća Mile i mama Anka sjede bliže stolu za saslušanje, malo dalje Ankica i Vlade, a na kraju ćubi naš Lisko. Tada im se pridruži još i Vera.

-   A ča su i tebe dopeljali vamo, jadna mi majka! – reče mati.

Nikakvo saslušanje nije tu bilo. Doveli su još Milu Perkovića-Antolića, Matu Rajkovića i Luku Pernara, svu trojicu iz Stajnice, Tomu Milohnoju, Juricu Gerovca, Josine vršnjake i druge iz Jezerana, te kumu našu Katicu Šarac koja je Ljubici pružila prva noćivanja u svom sjeniku.

-   Uspjeli smo javiti Mili Sertiću-Kovaču, odnosno njegovoj drugarici Mariji, da su nas sve pohvatali i da to smjesta javi u Gornji Kraj Ljubici – bilježi V. G-B.

-   Opet pod bajonetama otpratiše nas preko Maljena, pa Krišpolja za Brinje. Kad smo zamakli iza Maljena u šumoviti predio, mlađi drugovi htjeli su da napadnu naoružane ustaše i da im pobjegnemo. Međusobnim signaliziranjima dogovore se da to i učine, ali ih odvrati ćaća Mile – zbog maloljetne djece kojoj se može nešto dogoditi. Uz negodovanje svi su ga poslušali, premda su, raspredajući o tome u ćeliji, požalili.

6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Siječanj 25, 2011, 22:49:05 »

TAJNE CEDULJICE

U Brinju opet nikakvog saslušanja Sve su ih bacili u zatvor, neke u kotarski, a Ljubičinu cijelu obitelj u sudski.

Nakon desetak dana iz raznih razloga ostale puste, a nas zadrže. U tom vremenu gotovo u nemogućoj situaciji, Ljubica je s' nama uspostavila pismeni kontakt. Slala nam je ceduljice iz šume svakih par dana, obećavajući nam da će oni ubrzo smoći snage da Brinje napadnu i nas oslobode. Kako li smo bili sretni čitajući te retke, kako li smo sanjali o slobodi.

I sami smo kopali rupu u zidu ispod prična, ali nismo je do kraja iskopali kao što nismo dočekali partizane da nas oslobode. Ustaše su nas naime vezane u lance strpali u neki auto sličan kombiju i nakon dvadesetak dana provedenih u Brinju odvezli u Zagreb, u kaznionu na Savskoj cesti.

Nastavlja se teška neizvjesnost, ali i nada. Jer tu su stotine i stotine zatvorenika. Tih dana upravo je izvedena akcija na Poštu i mnogi su strijeljani. Ponovo stižu Ljubičina pisma, ali ne nama i ne u - obliku ceduljica, nego prava pisma na adresu komandanta zatvora, ustaškog oficira, rodom Brinjaka.

Sadržaj - prijetnja: dogodi li se nešto nama, ona će i partizani pobiti svu njegovu familiju i cijelo njegovo Brinje sravniti sa zemljom. Usput mu je nabrojala i akcije koje su partizani već obavili da ga uvjeri u snage kojima raspolažu.

- Zahvaljujući tome, u tim danima kad se život na sate brojio, skinuti smo sa spiska za strijeljanje i zadržani još tri i pol mjeseca u zatvoru, a zatim pod prijetnjom pušteni.

Najmlađi sa kartona

-   Čini, mi se, - bilježi dalje Vera - da smo Vlade i ja bili najmlađi zatvorenici koji smo snimljeni na policijski karton, koji smo imali svoj dosje i prošli torturu saslušavanja.

Ja sam bila stara 11 i pol godina, a Vlade je svoj 13. rođendan proveo u zatvoru.

U Muzeju Revolucije postoji karton još jednog dječaka od 13 godina, za kojeg smatraju da je najmlađi i kao takvog su ga prikazali na televiziji.

Na žalost, Vladin karton sa slikom. (broj 71060 zagrebačke policije), koja bi sada bila dragocjena, nije nađen. Nije nađen zato što su kartone ljudi koji su ponovo hapšeni u drugim mjestima slali tim ispostavama, pa je tako odaslan njegov karton sa zagrebačke policije.

U zatvoru Brinje, a zatim na Savskoj cesti u kaznioni, Vlado je upoznao mnoštvo novih ljudi, sve istomišljenike njegova oca i Ljubice. Kad smo pod prijetnjom pušteni i krenuli iz zatvora, on zapamti razne adrese zatvorenika, te cijelo dopodne trčkarajući kroz grad obiđe sve njihove obitelji i prenese im poruke njihovih najmilijih.

-   Drugi dan u jutro na vlak pa do Josipdola, a zatim pješice preko Velike Kapele u Jezerane. Punimi plućima udahnuli smo slobodu, ali zakratko. Vlade u Jezeranima ukrade Talijanima deset sanduka eksploziva iz strogo čuvenog objekta (parione koja nije radila), pa ga ponovo uhapse zbog osnovane sumnje da je to njegovo djelo.

HRABRO DRŽANJE

Kao što se dobro držao prvi put u zatvoru, a tako i cijela familija, on je sada još čvršći, još "nedodirljiviji" ruci isljednika. Nije bilo druge, Vlade je za desetak dana na slobodi, a dinamit ostao u rukama partizana, odnosno poslužio je za sve gušće akcije. Jest, Vlade je na slobodi, ali još većma osluškuje što se zbiva u redovima neprijatelja, te javlja Ljubici - kretanja vojske, koliko ih je, kamo idu. Preodijeva- se i prerušava, i stiže do svake informacije. One najvažnije, pisane, mama bi mu ušila u rubove kape, a sve je drugo pamtio i živopisno pričao.

Poslije zatvora otac napiše opširno pismo o zatvoru, o tome što smo proživjeli, o našem hrabrom držanju, o drugim kažnjenicima i sl. I dade to sestri Ankici da ponese Ljubici. Išla je po vezama k njoj, prošla sito i rešeto provjera dok nije stigla u Gornji Kraj i našla Ljubicu. Premda je Ljubica obećala da će je slijedeći put povezati sa skojevcima, te da ona mora i dalje držati tu vezu jer je Josa svakodnevno u akcijama, Ankici bi krivo, neopisivo krivo, što je odmah nije zadržala kod sebe.

Rastanak dirljiv, sestrinski, Ankica se dugo osvrtala na Ljubicu koja je stajala na jednom mjestu, odjevena u tamnu suknju, bijelu maju i bijelu janjeću šubaru ispod koje je virio čuperak crne kovrče ...

7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Siječanj 25, 2011, 22:51:30 »

SUZDRŽLJIV RASTANAK

Obitelj Gerovac ubrzo sazna da ustaše smjeraju uhapsiti sestru Ankicu, najstariju od troje djece koja su još kod kuće. Znači, sada im pridaju još veće značenje - neće više odjednom cijelu familiju kao što su uradili ljeti (kolovoz 1941), nego će čupkati jedno po jedno.

Stoga odluče - Ankicu treba ukloniti ispred njihovih očiju. Poći će u Zagreb, "u posjet" ujaku i ujni gdje je "živ" Ljubičin punkt, pa možda će odatle dalje, ako zatreba. (Nije prošlo ni nekoliko mjeseci njene ilegale u Zagrebu, a ona dopadne gestapovskih šaka, zatvora na današnjem Trgu žrtava fašizma, saslušanja i gadnih batina, dok napokon nije zamijenjena u Slavoniju za neke Nijemce, ljeti 1942, te završi u Dvanaestoj brigadi gdje dogura do čina poručnika, a zatim i kapetana UDB-e).

Vlade prati Ankicu preko Kapele do Josipdola. Oni idu pješice, malo i škrto razgovaraju. Kao da predosjećaju nešto teško što je pred njima. Rastanak također suzdržljiv, iz grla nijedna riječ da se otme.

... Krajem 1944. Ankica saznaje za njegovu smrt, plakala je dugo, ali kao oficir krila suze.

Ponovo treba da hapse oca i mater, a i njega. Jedva su stigli izvući puške iz tavanice u očevoj radionici, te ih preko čistine vrta prenijeti do šikare, kad odjednom rafali sa crkve po njima. U gužvi mati se preko zida uspjela još obratiti djedu da mu kaže zbogom i da se neće vraćati. Ženama u Pavelini usput reče da odnose krumpir i ostale namirnice što je u kući. Samo da se pljačkaši ne okoriste.

"TALIJANKA" DO BRADE

Ćaća -Mile je- već odagnao krave prema svojoj livadi u Kapeli prema Plasi, i tamo je pričekao da stignu mama i Vlade.

Odatle će svi troje za Drežnicu. Kad su izmilili prema prvim kućama u Lokvi, netko na njih poče pucati, jer su vidjeli da nose puške - otac svoju lovačku dvocijevku, a Vlade kratku "talijanku", taman skrojenu za njegov uzrast; Čuvši pucnje, i ženskadija s djecom iz kuća poče bježati prema obližnjim šumarcima, misleći stižu odnekle ustaše. Jedva se tu sporazumješe da su svoji, da to stižu preostali Gerovci, preostali Ljubičini. Da su i oni krenuli u oružani front protiv okupatora i domaćih izdajnika.

Tada je svima njima Bitorajska kosa postala majka; tu su se krili pred ustaškim trupovima što su svaki čas odnekud nadirali. No ubrzo, partizani su držali u rukama prilično stabilno velik dio drežničke udoline i okolne šume, pa se čak tu smjestio i Glavni štab Hrvatske.

"DINAMIT" – PREPORUKA

Vlade je tu dobio prve pohvale za svoje aktivnosti u Jezeranima, tamo je naime digao Talijanima pedesetak kilograma dinamita kojim su partizani napali bandu u Klancu kod Prokika i na Kapeli.

Na cijeni su tada bili dječaci njegove dobi i njegove snalažljivosti, uz to da poznaju dobro teren, da znaju skijati, da su snažni, spretni u rukovanju svakim oružjem.

Vlade je to bio i odmah su ga za svog kurira uzeli Braco Drakulić, komunist iz Karlovca, i njegov brat Veljko i još neki. Ljubica je bila u Tomićima, zajedno s ostalim organizatorima ustanka, zatim se premjestila u Tuževiće i Škalić kraj Brinja. Zaokupljena ozbiljnim i teškim zadacima organiziranja oružane borbe malo je mogla pridonijeti tome da Vlade produži svoje djetinje godine u bezbrigama.

-   Pričao mi je Veljko Drakulić (zabilješka V. G-B) kako je Vlade bio samostalan u toj svojoj odgovornoj dužnosti, premda star tek trinaest i pol godina. Trebalo je jednom da ga prevede preko Kapele prema Josipdolu. Bližila se večer, ali i naglo počelo smrkavati od nevremena koje se spremalo. Zima, dubok snijeg njima nije smetao, ali vijavica i golemi smetovi mogli su ih zauvijek negdje zatrpati u tom rogu. Vlade je poznavajući prevrtljive ćudi Velike Kapele, rekao odgovornom drugu koga sprovodi da dalje do svitanja ne mogu. Zamalo da su se rastali u diskusiji što treba raditi, ali Vlade je bio uporan i uspio sa svojom "tezom" – preko Kapele idu u jutro rano, a prenoćiti će u kući Frane i Ane Mesić, odličnih omladinaca koji su već u partizanima, a kuća im je na osami ispod Razvale.

Vlade je noć proveo u osluškivanju i osmatranju dali ih štogod ne zadesi. Pred zoru krenu i sretno stignu ka cilju.

Braća Drakulići, i Braco i Veljko, veoma su cijenili i voljeli svog kurira i pratioca i nikada nisu posumnjali u njegove male godine.

Ubrzo on je osjetio da je prerasao ulogu kurira i da mora ići dalje.

8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Siječanj 25, 2011, 22:55:48 »

SAN – ČETA

I Kad je 1942. u Brlogu bilo formiranje II brigade u stroju je stajao i Vlade. Nepunih četrnaest godina davalo mu je dovoljno elana da se istakne, da se bolje isprsi i uozbilji, kad li eto odnekud bane mati, a oni već zakletvu polažu.

-   Drugovi, što će vam ovaj mali, ne dajte mu u borbu, Ljubica je poginula, Josa bez ruke ostao, za Ankicu i Veru ništa ne znam, ne idi Vlade nikud, mali si još i nejak ...

-   Pitat će se mama tko je gdje bio kad završi rat, - reče odlučno Vlade i ostade u svojoj III četi.

Rastadoše se tu s neizvjesnošću kada će se opet vidjeti.

Jednoga dana Vladi u ruke dospije pismo što ga je pisala sestra Ankica iz XII slavonske udarne brigade. Pismo upućeno roditeljima u Liku, a putovalo je iz Bosne, sa Motajice, gdje se Dvanaesta tada nalazila, kurirskom poštom, punih jedanaest mjeseci.

Vlade otvori pošiljku, kad unutra pismo od Ankice puno lijepih riječi o uspjesima Dvanaeste u kojoj je ona postigla i OFICIRSKI ČIN, a osim toga i fotografija - ANKICA u uniformi: stisnula svoju pušku kraj noge, ozbiljna držanja, lijepo izgleda i podatak - obavještajni oficir bataljona (IV bataljon, XII slavonske udarne brigade (a snimljeno u selu između Motajice i Prnjavora.) NJOJ TEK NEPUNIH SEDAMNAEST GODINA!

Vlade odluči, mora nekako stići u Drežnicu do oca i matere da im odnose to pismo. Nije bilo lako tražiti odobrenje, ali u obilju zadataka nije bilo ni teško pronaći razlog da se krene prema Drežnici.

Kad ih pronađe, mama ozarena od radosti reče:

-   Ma ko da sam znala da ćeš ti doć, imam pogače i sira.

-   A imam i ja nešto za vas - i pokaza pismo roditeljima. Svi su bili radosni i uzbuđeni. Tom raspoloženju pridružio se i jedan mališan koga Vlade još nije vidio. Tek tada sazna da je to mlađi sin drugarice Lee Goldstein, koja je s nama bila u zatvoru u Savskoj cesti 1941. Zove se Danko, a preko neke veze poslan je mami, jer mu se nezna još što je s majkom. Židovkom. Otac Ivan, vlasnik knjižare iz Karlovca, već je strijeljan, a drugi brat Slavko kao skojevac, zatvoren u ogulinskoj kuli.

"BRATAC" DANKO

Danko nije imao više od osam godina, znatiželjno je skakutao oko Vlade i ponosno gledao čas njega čas fotografiju mlade partizanke u uniformi s puškom. Mali Danko se više nije rastajao od mame i oca sve do odlaska u Otočac, 1943. gdje je postao kurir u Glavnom štabu, pa tako i sam postao "važan".

Tada su zaredala oslobođenja naših mjesta podno Kapele - Jezerana, Stajnice, Krišpolja ...

Ustaše još pravo nisu ni napustile Jezerane, a Vlade sjeo na nekog bijelog konja, najerio svoju titovku na gustu kovrčavu kosu i krenuo kroz Črnač prema Jezeranima. U zaseoku Blažići, sve srodstva po ocu, znači Gerovaca, on se obraća nekim ženama pa ih pozdravlja - kako ste teta Nane, kako ste teta Ane - a one ga gledaju u čudu i ne vjeruju da to već partizan dolazi, a kamo li da shvate da je to njihov Vlade ...

NA ZGARIŠTU

Vrativši se kući, zatekoše zgarište. Kuća pred rat nova novcata, sada je bez krova i drvenine, ali zidovi nisu oštećeni. Onaj lijepi gaj iznad kuće sav posječen, provučena bodljikava žica, na putićíma nagazne mine - sve maslo Nijemaca i ustaša. Čak su i orah kraj kuće posjekli da bi sa crkvenog tornja bolje vidjeli kretanje ljudi.

Počeli smo odmah raditi oko kuće, kopati, sijati ponešto, da ih ne zatekne glad. Otac tjera malog Danka da i on radi, da čuva krave i da kopa, a mali viče: -- Tata Mile, ne mrem ja to ...

-   Ma kako ne možeš, moraš, ti ćeš biti jedini Židov koji to zna. Moja su djeca i mlađa morala raditi.

Kasnijih godina često se toga sjećao i Danko a i preživjeli članovi obitelji Gerovac. Živeći nekoliko godina u Londonu, Danko je Engleze učio kako se obrađuje vrt, kako se nešto sadi, itd. mudro šuteći kako je kao "mali Židov" učio kopati u jednom malom mjestu pod Velikom Kapelom.

-   Postali smo braća, Danko s Vladom, ja sa Dankom (bilježi Vera). Kad je umrla mama, Danko je stigao iz Londona i javio se sav uplakan da je umrla njegova mama, te joj posjetio humak.

U ovoj knjižici nalazi se i njegova priča "Rojenje", koja je inspirarana sjećanjem baš na te trenutke kad su se vratili iz Drežnice u tek oslobođene Jezerane.

RANJENIK

Ali Vlade ponovo krene za svojom jedinicom, jer su zaredale riavale ustaša i Nijemaca. Mama i ćaća opet odoše u bježaniju. Uskoro Vlade bude ranjen, u nogu i glavu, ali neopasno po život. Nijemci u Jezeranima, a mama se provlači kroz njihove redove, saznaje koliko ih ima, posjećuje usput i Anku Petrovićevu, lijepu mladu ženu koja je radila za partizane i obavještavala o kretanju neprijateljske vojske, te požuri u Stajnicu. Tamo se još nalazi partizanska bolnica. Vlade je tamo i mora ga vidjeti.

Taman kad je prilazila bolnici, a ono na štakama Vlade.

-   Znao sam ja da ćeš ti doć, starice moja. A nije mi ništa, već sam ozdravio.

-   Kako si ozdravil, kad si još tako bled, i te štake!

-   Ništa to nije, mama, za našeg Vladu, - ču ona glas iza sebe Stojanke Aralice. Sve će biti u redu. Da znaš kakav je junak Vlado, sve ovako bolestan zarobio je pet Talijana i doveo ih ovamo u komandu.

9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Siječanj 25, 2011, 22:59:35 »

ZAROBIO PET TALIJANA

Tek tada mater sazna da je Vlade kod Glibodola sam zarobio pet Talijana. Budući da je bio ranjen, nije nosio većeg oružja, svoj mitraljez, nego samo pištolj. Kad je spazio pred sobom Talijane, on im iza neke lijeske na talijanskom vikne da zbace oružje, da se predaju i krenu naprijed. Kad su se udaljili od pušaka, on ih podigne i još življe potjera razoružane Talijane pred sobom te ih otjera u Komanda područja u Stajnicu.

Pričalo se o tom Vladinom podvigu, posvuda, a najviše među omladincima i curama. Kako i ne, tek je petnaestu navršio.

Ofenziva u Lici. Veće komešanje ljudi ... Gerovci dospješe na Kordun. Najprije Rakovica, pa Veljun. Dopratio partizan Vlade mamu Anku do jedne kuće kamo je raspoređena, pa reče:

-   Ovoj drugarici dajte jesti i dobro je smjestite.

Ne vjerujući da je baš kako treba izvršen taj njegov nalog, on se kasnije vrati, pa upita: - Jeli drugarica dobila jesti?

-   Jest, jest, sve je druže u redu, - odgovori mu "drugarica" – mati.

MOMAK SA TRI ORDENA

U tim gužvama tražila je mati drugog svog sina Josu, ratnog invalida koji je desnu ruku ostavio u prvom napadu na Jezerane 6. januara 1942. Muvala se između vojske lijevo i desno i pričala je uvijek o tome kako je gorko plakala kad ga nađe na nekon potočiću gdje jednom rukom pere svoju košulju.

Kao bivši sekretar Kotarskog komiteta Skoja -za Brinje i kao izvanredno hrabar mladić (sa tri ordena za hrabrost) Josa se nije mogao pomiriti da bude u pjevačkoj grupi pri Glavnom štabu, nego se prihvati puške da nauči pucati lijevom rukom. I pisati.

-   Mnogi sam metak ispalio dok sam "umirio" pušku i brzinu gađanja postigao. - Ali uspio je do te mjere, da mu pod Kapelom poslije rata među lovcima nije bilo premca. Tako je uz svoj redovni rad u kotaru ili općini postao i predsjednik lovačkog društva.

U PETROVOJ GORI

Mama i otac 1943 raspoređeni su na rad u bolnicu u Petrovu goru. Tu su na raznim zadacima ostali sedam mjeseci. Mama je radila u kuhinji ili oko bolesnika, a ćaća majstorio i izmajstorio - sabrana kišnicu uveo na pipac u kuhinju, uzidao peć za kotlove, napravio tuševe za ranjenike i sl., a onda ga kao majstora poslaše i u Topusko da tamo zidarski i ličilački sredi a neke prostore za zavnohovce i kulturne radnike.

Tu ih posjeti i Ankica, koja je došla u Topusko na kurs.

Kad su čuli informacije da se definitivno počela oslobađati mjesta pod Kapelom, krenuše oni u svoj kraj, ne može se reći "kući", jer je sve spaljeno. Pješice, u slaboj obući, još po snijegu, ali sretni, u susret slobodi.

NERAZDVOJNI DRUG

S vojskom stiže i Vlade i njegov nerazdvojni drug Boško Lončar iz Gornjeg Kraja. Obojica mitraljesci, obojica su činovima: Boško komandir voda, a Vlade delegat. Jedan Hrvat, drugi Srbin.

Mama Anđa bila je ponosna na svoje sinove partizane, prvoborce, kao što je i mama Anka bila ponosna na svoju djecu.

Bili su to veseli momci, Vlade je k tome i pjesmu volio; imao j je snažan bas-bariton i gdje god je bila prilika poveo bi pjesmu i kolo.

Kapela još nije bila čista od bande - bilo je u njoj i Nijemaca i domaćih. I trebalo ju je očistiti.

Opet je mama Anka trčkarala oko Vlade da ne ide u tu akciju, da je rat eto skoro završio, da njega tamo ne treba ...

Ali ne poslušaše mater ni Vlade ni Boško. Oni moraju biti baš tu, u posljednjem boju za svoj kraj.

OSTADOŠE U KAPELI

-   Bio je Veliki petak, 6. travnja 1944. - priča mama. - Krenuli su sa pjesmom, ali se njih dvojica nikad nisu vratili.

Borbe su se vodile oko "nove kuće" usred Kapele. Njih dvojica sa svojim mitraljezima, nasuprot ukopanim Nijemcima s njihovim oruđima

Uporno tražeći gdje su pokopani ovi omladinci, majke su tek 1947. saznala da su im djeca pokopana oko dva-tri metra od ceste, ispred "nove kuće" gdje raste neka mlada lipa ili topolica.

Tu su i stigle u jesen 1947. iz kopkale polako motikama, bojeći se da ni jedna ne povrijedi kosti i da ih lakše mogu raspoznati.

Dirljiv je bio trenutak kad su ih pronašle. Njih dvije same, same usred Velike Kapela, gorko su zajaukale držeći u rukama kosti svojih sinova. Po sitnijim kostima ruku ili nogu nisu mogle pravo odrediti tko je tko. Tek kad se mama Anka zagledala u lubanju jednog prepoznala je svog Vladu. Imao je pet sjekutića, a svaki čovjek ima četiri. Imao je uopće. Gusto zbijene zubiće, kao da se guraju jedan s drugim ... A u vrhu lubanje mala rupica od metka.

U ISTOME LIJESU

Oplakale smo našu djecu, umotale kosti naših sinova u novine, svakog posebno, i opet ih zagreble. Da ih što ne raznese ili ošteti. A onda smo sabrale ljude da dođu po njih s lijesom. I dogovorile se: mi ćemo svoju djecu staviti u isti lijes. Da potvrdimo našu borbu i drugarstvo naših sinova - pričala je često mama Anka.

Ljudi su dovezli jedan mali lijes, onakav u kakve su se skupljale kosti poginulih boraca poslije rata. I tako su koščice sinova jedne hrvatske i jedne srpske majke - zauvijek zajedno.

Uoči Dana Republike 1947; zajedno s ostalim borcima poginulim u borbama za Jezerane, s posmrtnim ostacima naše Ljubica, našeg heroja, i oca Mile kog su ostaci bande ubili 1946, sve smo ih položili u grobnicu usred našeg mjesta Jezerana, pred općinu, između škole i crkve. Tu je 1982. podignut novi spomenik heroju Ljubici i ostalim borcima među kojima su i dva dječaka Vladimir i Boško...

Za forum priredile Lidija i Marica

Nastavlja se ...

10
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!