CRO-eu.com
Kolovoz 11, 2020, 01:52:23 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1] 2
  Ispis  
Autor Tema: Vojno-partizanska bolnica u Drežnici 1942 - 1944  (Posjeta: 27161 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Siječanj 23, 2011, 05:57:38 »

Vojno-partizanska bolnica u Drežnici 1942 - 1944

PREDGOVOR

Vojno-partizanska bolnica u Drežnici odigrala je važnu ulogu u razvitku Narodnooslobodilačke borbe na području Primorja, Gorskog kotara i Istre, ali s vremenom, u toku rata, postaje sve značajnija za široka područja Jugoslavije, primajući ranjenike iz Cme Gore, Bosne, Srbije, Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Žumberka, Slovenije, pa čak i iz Italije.

Ipak, o njoj se zna mnogo manje nego o ostalim bolnicama na oslobođenom teritoriju. U vojnim dokumentima spominjana je samo uzgred, tj. ukoliko je njezino postojanje bilo vezano uz ratne operacije. Jedino partizanska štampa onoga kraja piše vrlo mnogo o bolnici već od 1942, tj. od godine njezina osnutka. Ona govori o akcijama organizacija žena, omladine i narodnooslobodilačkih odbora, bez kojih se ne bi moglo zamisliti postojanje i djelovanje bolnice, a pojavljuje se i poneki zapis ili reportaža o unutarnjem životu i radu u bolnici.

Da bi se moglo pisati o bolnici trebalo je posegnuti i za riznicom sjećanja ljudi, a ona je bogata, jer je za narod onoga kraja kao i za preživjele ranjenike bolnica i danas živa legenda. Zato je bilo osobito važno sakupiti uspomene suvremenika, koji su se rasuli po cijeloj našoj zemlji i izvan nje, te uložili priličan napor da se te uspomene sravne i usklade. To nije lak posao s obzirom na često subjektivna gledanja, na osjetljivost ljudi, kao i na zaboravljanje koje je prilično protkalo i zamaglilo uspomene nakon minule četvrti stoljeća. Zbog toga su vođeni usmeni i pismeni razgovori u toku tri godine sa oko 100 ljudi.

Tragajući za dokumentima uspjelo mi je da otkrijem i neke nove za čije se postojanje nije znalo, te da tako obogatim skromnim prilogom dokumentaciju o samoj bolnici, a tragajući za sjećanjima ljudi, posegla sam i za vlastitima, jer sam do kraja godine 1942. vršila funkciju komesara bolnice, a cijele 1943. funkciju sekretara AFŽ-a za Okrug Gorski kotar, pa sam tako mogla pratiti zbivanja u bolnici i oko nje.

Imena ranjenika sakupljena u knjizi (oko 500 imena) predstavljaju tek oko četvrtinu od približno izračunatog broja onih koji su kroz bolnicu prošli (oko 2000). Imena su rekonstruirana prema sjećanjima osoblja bolnice i preživjelih ranjenika, iz penzionih zahtjeva invalida i raznih drugih izvora. Uloženi su napori da tih imena bude što više: što više živih i mrtvih svjedoka jednog izuzetnog vremena i zbivanja koja je nosilo sa sobom. Broj imena osoblja koje je radilo u bolnici približno je točan. Budući da ova knjiga nije i ne bi trebalo da bude posljednja riječ o bolnici, već samo skroman prilog historiji NOR-a onoga kraja, nadamo se da će se i ovi podaci popunjavati, i da će se ipak naći administracija bolnice kojoj se trag gubi u Ljubljani 1945.

Da je ova knjiga mogla ugledati svijet, zasluga je u prvom redu Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, koji je inicirao sakupljanje dokumentacije o bolnici s opravdanim ciljem da se dio planine Javornice zaštiti kao spomeničko područje. Općinski odbor SUBNOR-a u Ogulinu također je pružio pomoć, osobito u terenskim radovima i kartiranju.

Posebno se zahvaljujem prof. Mihaelu Sobolevskom, direktoru Zavičajnog muzeja u Ogulinu, za stručnu pomoć i podršku u radu, a za direktnu pomoć u prikupljanju podataka i sjećanja dru Milanu Forenbaheru, dru Emanuelu Weissu, dru Šimi Novoselu, dru Franzu Kleinhappelu, dru Vladimiru Pražiću, Veri Zoričić-Švabenic, Marici Frlan-Zorić, Zori Mikuličić, Veri Sišul-Šojat, Milanu Egiću, Milošu Koraću, Rafi Brozičeviću, Ðuri Ivoševiću, Markici Vukeliću i mnogim drugim suvremenicima koji su se rado odazvali i pomogli da sve u knjizi napisano bude što je moguće bliže istini.

Inž. Jela Jančić-Starc
Vojno-partizanska bolnica u Drežnici 1942-1944
Zagreb, siječanj 1971.


1.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Siječanj 23, 2011, 06:03:16 »


UVOD

Već u jesen godine 1941.   na području Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Drežnice pojavila se potreba za liječenjem i zbrinjavanjem ranjenih i oboljelih boraca. U svakom partizanskom ratu to je bio jedan od najtežih problema. Narastanjem partizanskih jedinica i sve češćim i većim napadima na okupatorske i kvislinške snage, povećao se i broj ranjenih boraca. Prvi ranjeni borci na navedenim područjima liječili su se na različite načine. Da navedemo nekoliko primjera. Kad se nehotično ranio u nogu partizan Marko Zrnić iz Zrnić-logora pri spremanju oružja u jednu spilju potkraj listopada godine 1941.   posredstvom partizanskih veza bio je prebačen u bolnicu u Otočac. Tamo se liječio nekoliko mjeseci, a da nije bio prokazan.

Oko polovice prosinca godine 1941. bio je nehotično ranjen Branko Vukelić, komesar bataljona "Marko Trbović". Liječnička pomoć za njega dobivena je tek nakon tri dana iz Brinja.

-   Liječnik dr Juraj Volović  iz Ogulina dolazio je liječiti partizane u selo Vitunj. Između ostalih tu je liječio i Bogdana Jančića.
-    Dr Šime Novosel  liječio je u Ogulinskoj bolnici skrivene partizane.
-    Dr Ivan Sobol iz Crikvenice također je pružao liječničku pomoć ranjenim i oboljelim partizanima. Zbog te suradnje talijanski okupator ga je strijeljao potkraj godine 1941.

Takvih je primjera bilo više. Kako je liječnik bio hitno potreban, Štab Primorsko-goranskog odreda, u više mahova, zahtijevao ga je od Glavnog štaba NOPO Hrvatske.

U prosincu godine 1941. na području Hrvatskog primorja, Gorskog kotara, Drežnice i Brinjskog kraja bilo je u dva bataljona ukupno oko 330 boraca, do 14. siječnja 1942. godine taj se broj povećao na 398 boraca i 37 novomobiliziranih partizana.

No liječnik nije bio potreban samo za to da njeguje i liječi partizane nego isto tako i narod. Drežnica je bila jedna od prvih općina u Hrvatskoj koja je već 8. listopada god. 1941. bila slobodna. Iza toga je slijedila talijanska ofenziva  koja je potrajala od 20. X - 4. XI godine 1941. Drežnica je poslije toga ponovo bila oslobođeno područje i, osim za vrijeme okupatorsko-kvislinških ofenziva, bila je centar slobodne teritorije Gorskog kotara i Hrvatskog primorja. Zbog toga je bila pogodna i kao lokacija za partizansku bolnicu.


Grupa osoblja iz 1942 kod otkrivanja spomen-kosturnice u Javornici 1956.
Lako Marović, komandir straže, Vera Švabenic-Zorčić, Marica Frlan-Zorić,
Micika Golac, Marija Vukelić-Marović, inž. Jela Jančić-Starc
Klikni za uvećani prikaz

Odlaženje naroda s oslobođenog na neoslobođeno područje bilo je vezano za mnoge opasnosti, pa je bilo neophodno potrebno osigurati najnužniju liječničku njegu i za narod oslobođenog područja. O potrebi liječnika Štab Primorsko-goranskog NOP odreda izvještava 6. prosinca godine 1941.   Glavni štab NOPO Hrvatske. U izvještaju navodi:

"Na najhitniji način se postavlja pitanje ljekara i to pomogućnosti dvojice za ovaj teritorij. Situacija je u tom pogledu najozbiljnija i mnogo nas zabrinjuje. Ranjeni drugovi kao i bolesnici nemaju nikakve njege, a pomoć iz gradova je u tom pogledu nikakva. Isto je tako ljudima iz oslobođenog teritorija nemoguće odlaziti u gradove radi opasnosti pred ustašama i okupatorima, da se liječe, pa se i u tom pogledu postavlja to pitanje najhitnije. Očekujemo da ćete nam svakako poslati ljekare, kao i najnužniji sanitetski materijal u kome jako oskudijevamo."

Međutim ni Glavni štab NOPO Hrvatske nije tada mogao da na primorsko-goransko područje pošalje liječnike.

OSNIVANJE VOJNO-PARTIZANSKE BOLNICE

Sreća je bila, što su prvi ranjenici u god. 1941. bili, uglavnom, lakši. Rane su im liječene domaćim lijekovima i na sreću dobro zaraštavale.

Prvi ozbiljni i zabrinjavajući slučajevi bili su teški ranjenici iz akcije na Brinjski vodovod, koju je izvršila Brinjska četa kod Vodoteča 21. veljače godine 1942. Jedan od najtežih ranjenika iz te akcije bio je Miloš Maljković iz sela Vodoteča. Bio je prostrijeljen kroz oba kuka s povredom mokraćnih organa.

Potkraj siječnja godine 1942. iz Mrkoplja je u oslobođeni Jasenak došao liječnik dr Oto Kraus, a s njim i bolničarka Lili Šajer. On je sa sobom ponio i najnužnije lijekove, instrumente i operacioni stol. Dolazak dra Krausa u Jasenak izazvao je pravo narodno veselje. Tamo je ostao nekoliko dana, liječeći bolesnike, a zatim je otišao u Drežnicu, gdje su ga čekali veliki zadaci. O prebacivanju dra Krausa iz Mrkoplja na oslobođeni teritorij priča Rade Mrvoš u knjizi M. Konjhodžića: "Od Kupe do mora".

"Karabinjer je s nožem na puški šetao ispred prozora ambulante i dok se bajonet neprekidno u 'šetnji' vidio kroz prozor, Rade i doktor su se dogovarali kako da se prebaci čitava ordinacija, svi instrumenti a i nešto posteljine i odjeće. Trebalo je da ide i bolničarka Lilika.

Uskoro je stigla i grupa 'pacijenata' iz Vojnog Tuka muškaraca i žena, koji su kao i Rade tobože došli na pregled. Svaki je uzeo po nešto od doktorovih stvari i iznio iz kuće. Muškarci su pooblačili odijela dra Krausa, a žene odjeću bolničarke Lilike. Instrumente su uzeli u naprtnjače. 'Pacijenti' su otišli naprijed do pilane. A tamo je Jaša Krašovec  već dva dana ležao kao tobože 'bolestan' i dr Kraus je morao izaći iz Mrkoplja na pilanu da pruži pomoć tome 'bolesniku'.

Tako je on s liječničkom torbom u ruci i bolničarkom izišao iz Mrkoplja.

Rade je osim 'pacijenata' noću doveo i petnaest snažnih omladinaca sa skijama i oni su čekali nedaleko Mrkoplja. Svi su bili umotani u bijele plahte, jer ustaše i karabinjeri nisu bili daleko i mogli bi ih primijetiti.

Međutim, bilo je vrlo teško prebaciti doktora, jer je snijeg bio dubok 1,5 metara, a dr Kraus nije znao skijati.

Bilo je još prije dogovoreno da naveče Viktor Krašovec  s doktorom izađe iz pilane. Pedeset metara daleko ležali su u snijegu i čekali skijaši, a ugovoreni znak je bio – cmakanje usnama. Prvo je izašao Viktor Krašovec i kad su se s tim znacima sporazumjeli, doktor i bolničarka izišli su iz pilane i krenuli prtinom, dok je gusti snijeg i dalje padao.

Uskoro je nestalo prtine. Dok je bolničarka znala skijati doktor se vrlo teško kretao. Rade i Mitar Mrvoš  na skijama uzeli su doktora, također na skijama, između sebe držeći ga pod ruke, ali su svejedno vrlo sporo napredovali. Konačno su našli bolji način. Ovo troje: Rade, dr Kraus i Mitar, svi na skijama prihvatili su konopac, a oko deset omladinaca povukli su 'žive saonice'. Tako su se 'vozili' cestom do Vojnog Tuka.


2.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Siječanj 23, 2011, 06:13:02 »


Ali onda su selo morali zaobići i zbog toga sići s ceste, pa je postalo još teže. Između Tuka i Begovog Razdolja trebalo se još penjati uz brežuljke i spuštati nizbrdo. Do Matić Poljane tako su omladinci vukli ove 'žive saonice' zaobilazno oko deset kilometara. Bilo je tu naravno, mnogo muke, zaplitanja skija i padanja. Na Matić Poljani čekale su prave dvoje male saonice. Doktora i stvari na objema saonicama vukli su ljudi sve do Jasenka, jer ovim terenom bez prtine ni konji ni volovi nisu mogli proći. To su mogli izvesti samo ljudi..."

Nakon spomenute akcije na Brinjski vodovod stigli su u Drežnicu i prvi teži ranjenici koji su bili smješteni u selu Šekićima u kući Pere Tatalovića-Kulaša.

Dan napada na Brinjski vodovod, 21. veljače godine 1942, predstavlja i dan osnivanja vojno-partizanske bolnice u Drežnici. Ona je kasnije u više mahova mijenjala svoje mjesto i različito se nazivala, npr. Vojno-partizanska bolnica V operativne zone, a zatim Vojno-partizanska bolnica br. 7. Lokacije bolnice ucrtane su na kartu u prilogu knjige.

Kod prvih intervencija dru Krausu je pomagala partizanka Vera Jurić iz Zagreba, koja je tada radila u Štabu Primorsko-goranskog NOP odreda, i omladinka Maca Tomić. Kao bolničar radio je i Stojan Tatalović iz Šekića.


Grupa bolničara i bolničarki iz drežničke bolnice na radu u Otočcu.
Donji red – sagnute Marija Jurašić-Febra i Elica Sever,
iznad njih Ilija Jovičević, desno gore Ivo Deluka i Jaroslav Trška,
lijevo gore Mario Brkarić-Brico
Klikni za uvećani prikaz

Oslobođenjem Mrkoplja i Ravne Gore (19. III 1942), stvoreni su uvjeti da se bolnica opskrbi potrebnim inventarom. Također je došla tada u Drežnicu i Zora Mikuličić  iz Ravne Gore koja je bila priučena bolničarka. Ostala je u bolnici kao glavna sestra i instrumentarka sve do oslobođenja.

Ubrzo je kuća Pere Tatalovića-Kulaša u Šekićima, u kojoj se je nalazila bolnica, postala pretijesna jer se povećao broj ranjenika iz akcije na Jezerane (16. IV 1942). Tada je dopremljeno u bolnicu 16 ranjenika, mahom Drežničana i Ličana.

Osim toga nije bilo dobro da bolnica ostane u selu, izložena napadima iz zraka i mogućnosti upada neprijatelja. Zbog toga je sagrađena nova zgrada na obronku Javornice.

NA JAVORNICI

Lijevo od šumskog puta Vukelići-Škalić, u području brda Kobile  (blizu terena zvanog Lager), odabrano je mjesto za gradnju bolnice. Zgradu, kao i sve ostale građevine, barake i zemunice u tom kraju gradio je šumski stručnjak Đuro Ivošević iz Jasenka. S njim su radili mnogi Primorci, Gorani i Drežničani, (kasnije radni bataljon). Radili su vrlo spretno i brzo. Zgrada za bolnicu završena je za osam dana. Zgrada je imala bolesničku sobu s 12 kreveta, ordinaciju, kuhinju, sobu za liječnika, te posebno dograđen dio za stražu i podalje zahod. To je bila prva partizanska bolnička zgrada u tom dijelu Hrvatske.


Crtež bolničke zgrade pod vrhom Javornice ljeti 1942. god.
Klikni za uvećani prikaz

Među ranjenicima iz akcije na Jezerane tada su bili:

-   Rade Grbić,
-   Miloš Ugrica,
-   Luka Ćopić,
-   Đoko Uzelac,
-   Dušan Bokan (svi iz Like),
-   Nikica Trbović (iz Drežnice) i drugi.

U bolnicu su dopremljeni:
 
Ivica Domjan iz Sv. Jelene,
Branko Volf iz Čabra,
Ivan Petrović iz Grižana,
Ivica Majnarić iz Delnica,
Nikola Karas, Vlado Kovačić i Miloš Popović s Korduna i drugi.

Već tu, u samom početku, prema sastavu ljudi, vidi se veliko značenje bolnice na Javornici. Ranjenici su dolazili s vrlo velikog teritorija. Brzo je prerasla opseg Gorskog kotara i Hrvatskog primorja, pa su u nju sve više dolazili na liječenje i ranjenici iz Like, Korduna i Banije, a godine 1943. imala je ranjenike i iz Bosne, Dalmacije, Cme Gore, Srbije i Slovenije, te je prerasla u bolnicu jugoslavenskog značenja, pa i više od toga; u bolnici su se liječili i Talijani, dobrovoljci u partizanskim jedinicama već 1942. godine.

Govoreći o bolnici s medicinskog stajališta, mora se većna početku istaći da je dr Kraus  imao izvanrednih uspjeha u liječenju. Iskusan u općoj praksi, pokazao se u onim preskromnim uvjetima i kao vrlo spretan kirurg. Zacjeljivanju je svakako pridonosila mladost i žilavost pacijenata, čiji organizmi još nisu bili iscrpljeni, zatim dobra hrana i svjež planinski zrak.

Oslobođenjem Ravne Gore bolnica je dobila odličan inventar iz židovskog dječjeg ljetovališta u kojem je dotad bio domobranski garnizon. To su bili bijeli željezni kreveti, sto-lice, noćni ormarići, pokrivači, posteljno rublje, ručnici, čaše, posuđe, porcije, pribor za jelo itd. Taj je inventar činio da je bolnica, iako se nalazila u barakama, iznutra obloženim neblanjanim daskama s isto takvim podom, ipak ostavljala utisak higijenski uređene zgrade namijenjene u tu svrhu.

Uskoro se počela graditi veća bolnica podalje od dotadašnje pod samim vrhom Javornice. Tesana građa za bolnicu izrađivana je na licu mjesta, dok se rezana dovozila s pilane iz Jagetića, a na vrh Javornice nosile su je žene i omladina.


Dr Josip Kajfeš predaje na bolničarskom kursu u Lici 1943
Klikni za uvećani prikaz

Nakon odstupanja snaga Primorsko-goranskog NOP odreda iz Mrkoplja i Ravne Gore, (15. travnja 1942) očekivao se i napad okupatorskih snaga na oslobođeno područje Drežnice. Zbog toga se i požurivalo preseljenje ranjenika u novu bolnicu. Zgrada nove bolnice bila je na nadmorskoj visini od blizu 1000 m, u području Vidine Grede.

Ranjenici su preseIjvni u tu bolnicu 1. svibnja godine 1942, a prva je zgrada ostala privremeno prazna. Kasnije je korištena za smještaj onih ranjenika za koje nije bilo mjesta u novoj zgradi. Do nove bolničke zgrade trebalo je ići dobrim planinarskim korukom od obližnjih sela Vukelića ili Šekića oko 2 sata. Dijelom se išlo lošim šumskim putem, a dalje je vodila samo pješačka staza. Ranjenici, građa za bolnicu, inventar i hrana sve su dopremali isključivo ljudi ili tovarni konji.


3.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Siječanj 23, 2011, 06:20:53 »


No toga proljeća nije uslijedila ofenziva na Drežnicu. Okupator je tada bacio svoje snage na teritorij Kastavštine, Grobinštine i Čabra (Drugi primorsko-goranski odred). Tu je talijanska vojska izvršila dotad nečuvena zvjerstva, popalila mnoga sela, a veliki broj stanovnika odvela u logore i zatvore.

Drežnica je ostavljena za jesen.

Drežnička bolnica nije ostala u potpunoj konspiraciji. Doduše ona nije nikada ni predstavljala takav tip bolnice. Zahvaljujući dubini oslobođenog teritorija, bila je i ostala pristupačna svima i ranjenicima i narodu. U nju je na ambulantni pregled dolazio narod čitavog drežničkog i brinjskog kraja, pa čak i iz Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. U nju su dolazili kuriri, omladina i žene, s hranom, zavojima i čistim rubljem i nosači ranjenika. Osim jednog voda (10 ljudi) redovnog osiguranja oko bolnice nije bilo nikakvih jačih vojnih snaga a nisu ni bile potrebne osim u vrijeme direktnih napada okupatora na bolnicu.

Nova zgrada bolnice bila je građena za oko 25 ranjenika. Međutim, u iznimno teškim situacijama bilo je u nju smještavano i više od 30 ranjenika. Bolnička je zgrada imala bolesničku sobu, ordinaciju, sobu za liječnika, sobu za žensko osoblje (muško osoblje spavalo je na tavanu). Iza glavne zgrade bila je kuhinja, u koju se je dolazilo preko drvenog mostića od debelih dasaka mosnica. Ispred zgrade bila je nadstrešnica za stražare, a podalje od bolničke zgrade bili su izgrađeni zahodi.
 
Dolazak pred bolnicu, a dolazilo se nenadano, jer je položaj bio dobro prikriven, predstavljao je doživljaj. Zgrada je bila nalik na planinarski dom, oko nje gromade kamena i visoke jele, a krov je bio prekriven zelenilom.

Na tom je mjestu bolnica bila sve do 17. rujna 1942. godine. Znači da je bolnica radila u potpunom miru na raznim mjestima oko 8 mjeseci. To je bio za ono doba vrlo dug period. U bolnici i u cijeloj Drežnici tekao je relativno miran život i sticale su se mimodopske navike. Za bolnicu su radili gradovi i sela, stizali su lijekovi i instrumenti, hrana i odjeća. Drežnička sela snabdijevala su bolnicu domaćom krepkom hranom, vojska kruhom i mesom, a narod Hrvatskog primorja, otkidajući od usta, davao je od onih malih količina koje je dobivao na potrošačke karte: rižu, šećer, tjesteninu, med, limune, čaj, smokve, cigarete i dr. Oslobođeni teritorij funkcionirao je poput male države, a ilegalne veze protezale su njezinu snagu na okupirani teritorij.

Kad su se u proljeće godine 1942. na području Gomirja, pojavili četnici, u bolnici su bile pooštrene mjere opreza. Da bi se vidjelo jesu li straža i bolničko osoblje spremni za iznenađenje, Rade Grbić, komandir straže, organizirao je fingiranu obranu bolnice. On priča:

"Jedne večeri javljeno je iz sela da su neki sumnjivi tipovi primijećeni u Javornici, te se smatralo da je to neka četnička grupa. Ja sam kao oporavljeni ranjenik, iz Like, preuzeo komandu nad bolničkom stražom. Duboko u noći čuli su se neki šumovi i ja sam počeo komandovati kao da raspoređujem bataljon vojske. Imenovao sam čete, vodove i naređivao im da zauzmu važna mjesta. Komanda se orila šumom, stražari su trčali, odgovarali na komandu, pucalo je granje, kao da se zaista radi o velikom broju boraca. Konačno je ispaljen plotun, koji je u gudurama Javornice odjknuo trostrukom jekom."


Kuhinja bolnice
Klikni za uvećani prikaz

O toj dobro odigranoj predstavi dugo se pričalo u bolnici, a narod Drežnice pamti tu priču i danas. Navodno je Javornicom zaista krstarila neka četnička grupa. Podalje od bolnice bilo je improvizirano sklonište za slučaj bombardiranja. Gomile balvana, naslagane preko duboke vrtače činile su zatvoreno sklonište barem od mitraljeza ili manjih bombi. Ali bolnica toga ljeta nije doživjela ni jedan napad iz zraka, iako su talijanski avioni, gotovo svaki dan, nadlijetali cijelo to područje i često bombardirali drežnička sela.

U to je vrijeme bio upravnik bolnice dr Oto Kraus, komesar bolnice ing Jela Jančić, a doktoru su pomagale bolničarke Zora Mikuličić, Marica Frlan, Vera Švabenic i bolničari Mihajlo Trbović i Nikola Tatalović. Ekonom je bio stari Đukolvošević-Catina, a kuhar Rajko Mužević. S njim su radile u kuhinji kuharica Marija Vukelić i djevojčica Smilja Tomić. Za vodu, konje i vučije brinuo se mladi Đuro Ivošević. Stražu je davao jedan vod (10 boraca). Stražari su mnogo pomagali u radu bolnice, i vršili kurirsku službu, a s ranjenicima uspostavljali vrlo lijep drugarski kontakt. Osiguranje bolnice često je bila nagrada i odmor borcima nakon dobro izvršene akcije.

Nezaboravan je ostao u uspomeni ranjenika u to doba Vod s delegatom Nikicom Radulovićem. Brat i sestra, Roko i Ivka Budiselić, brijači iz Mrkoplja dolazili su dva puta tjedno da šišaju i briju ranjenike.

Primorsko-goranski partizani uz pomoć Udarne brigade GŠ-a Hrvatske uspijevaju da nakon dvodnevne borbe zauzmu Jezerane, Modruš i Krišpolje (13. kolovoza 1942). Borbe su bile ogorčene i žestoke  i u njima je poginulo 26 boraca a ranjeno oko 70. Neprijateljski gubici su bili mnogo teži. Tada se  bolnica napunila i prepunila najtežim ranjenicima. Mnogi su umrli u bolnici, a među njima se pamti tragična smrt braće Milana i Vlade Milanovića iz Musulinskog potoka, koji su umrli u jednom danu. Dio lakših ranjenika morao se smjestiti u napuštenu baraku, onu koja je sagrađena kao prva bolnička zgrada u onome kraju. U njoj je bilo oko 12 ranjenika i njegovale su ih bolničarke Ada Šlezinger i Franka Lakić. Dr Kraus ih je obilazio svaki drugi dan, a hrana donošena iz sela i iz glavne bolnice. Osim toga, osnovana je u samoj Drežnici, u privatnim kućama, prihvatna ambulanta za lakše slučajeve i za prolazne borce kojoj je bio na čelu dr Mato Sobol.

Već u toku ljeta 1942. god. počelo se misliti na izgradnju dobre i solidne zgrade za zimovanje. Nije se moglo zimovati na vrhu Javornice, gdje su snježni zapusi visoki po nekoliko metara, i kamo ne vodi kolski put. U štabu I odreda odlučeno je da se zgrada sagradi na Lageru kod brda Kobile, tj. Pored stare zgrade. Nije daleko od sela, postoji kolski put, a zaklonjena u šumi od aviona, zgrada je sagrađena brzo i vrlo pomno. Imala je zastakljene prozore, izvana brvna, a iznutra dvostruke daske između kojih je bila nabijena mahovina.

Na početku rujna godine 1942. zgrada je bila useljiva. Međutim, bolnica se u nju nije nikada uselila. Zbog neprijateljske ofenzive, umjesto u novu zgradu, bolnica je evakuirana i selila dalje, kroz Javornicu, u Bila  prema Dulibi. U neprijateljskoj ofenzivi sve zgrade bolnice su izgorjele, kao i sve kuće u drežničkim selima.

O stanju bolnice i sanitetske službe u to doba na području V operativne zone, prilično ilustrativno govori jedan od malobrojnih sačuvanih izvještaja Štaba V operativne zone od 25. kolovoza godine 1942. upućen Glavnom štabu NOPO Hrvatske. Navodimo samo nekoliko podataka iz tog izvještaja.

4.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Siječanj 23, 2011, 06:25:44 »


"Sanitetska služba u ovoj zoni ne zadovoljava potrebe. Broj od tri liječnika na teritoriji zone je premalen za potrebe sadašnje borbe, koja postaje sve oštrija i donosi sve više ranjenika. Iako se u svakoj četi nalazi po 1 bolničar a negdje i 2, obučen u biv. jugoslavenskoj vojsci, manjka ipak stručnije osoblje jer je sposobnost bolničara preslaba. Po neki od bolničara znade ukazivati prvu pomoć ranjenima dobro, ali su zato drugi slabiji. Ranjenici se moraju prenositi u našu bolnicu, što je često vezano s poteškoćama."


Tifusna baraka bolnice
Klikni za uvećani prikaz

Na području Prvog primorsko-goranskog odreda, koji je zauzimao teritorijalno Drežnicu s okolinom sve do Ogulina i željezničke pruge, prema tome izvještaju, sanitetska je služba bila ovakva:

"a) Stručno osoblje se sastoji od 2 ljekara stručnjaka, od kojih je 1 spec. kirurg. Dr. Kraus je upravnik bolnice u šumi, a novi liječnikm (dr Mato Sobol - napomena autora) ima nadzor nad dvema ambulantama u Drežnici i nad ranjenima i bolesnicima u privatnim kućama. Jedan drug apotekar radi u ambulantama, te je vrlo upotrebljiv kao bolničar, jer znade davati injekcije i previjati rane, koji je posao vršio u biv. jugoslavenskoj vojsci, gdje je samostalno zamjenjivao ljekara. U ambulantama radi i 1 bolničarka. Svaka četa ima po jednog bolničara i njihove kvalifikacije još ne možemo javiti, jer se izvršava njihov popis.

b) Od sanitetskih ustanova imademo jednu novu bolnicu koja prima 20 ranjenika. U njezinoj blizini upravo se gradi druga koja će također moći primiti 20 ranjenika. Naravno da se taj broj na silu povećava kad nastupi veća potreba. Dvije privatne kuće su osposobljene za primanje 40 ranjenika težih, dok se lakše ranjeni smještaju po privatnim kućama, koje nisu preudešavane.
I i II Udarni bataljon imade malu pokretnu ambulantu za prvu pomoć, III bataljon će uskoro urediti malu ambulantu u koju će moći smjestiti do 10 ranjenika. II Bataljon "Matija Gubec" smještava svoje bolesnike i u civilni logor, dok se ranjeni i teži bolesnici otpremaju u bolnicu.

c) Najjednostavnijih ljekova ima svaka četa po nešto. Bolnica i ambulante su također donekle snabdjevene lijekovima, ali manjka uveliko zavojni materijal i dezinfekciona sredstva. Osim toga najviše manjka: Aspirin, Streptazol tablete i mast, Burov, Codein, Jod, sumporna mast protiv šuge, termometri i makazice.

d) Poteškoće se osjećaju usljed nedovoljnog broja liječnika i stručnih bolničara. Možda bi se među drugovima našlo više bolničara, ali se mnogi nerado javljaju za bolničare, jer kod potrebe moraju da vrše i druge partizanske dužnosti u četi. Za to ćemo nastojati da ih otkrijemo i da im garantujemo isključivo bolničarsku dužnost, ako se pokažu savjesni u tom poslu.

e) Imademo još i 1 druga zubotehničara koji imade uređenu zubarsku ambulantu u Drežnici i umije da vrši sve zubarske radnje. U II bat. "Matija Gubec" imademo i 1 brijača koji je vrlo vješt u vađenju zubiju i s anestezijom, a znade davati i druge injekcije po potrebi."

U istom izvještaju govori se i o sanitetskoj službi na području Drugog primorsko-goranskog odreda. Taj je odred djelovao na području od Moravica i dalje u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju. U izvještaju se kaže:

"a) Stručno osoblje se sastoji od 1 liječnika, koji vrlo požrtvovano radi. Teže ranjenike i bolesnike moraju slati u Drežnicu, radi nestašice vlastite bolnice i ambulante. Broj bolničara nije posve poznat, jer se bataljoni radi neprijateljske ofenzive nalaze u neke vrsti preformiranja.

b) Ambulanta ili čak manja bolnica je bila u projektu i bila bi vjerojatno već proradila, da nije nastupila neprijateljska ofenziva koja je poremetila izvršenje planova o tome. Nastojat će se ali, da se najskorije ti planovi izvrše.

c) Sanitetskog materijala i lijekova, iako imademo u malim količinama, jako nedostaje, jer su rezerve određene za ambulantu propale prigodom zadnje neprijateljske ofenzive. Nove nabavke vrše se uz velike poteškoće.

d) Najveće poteškoće su nastale povodom neprijateljske ofenzive koja nas je zatekla upravo pred uređivanjem ambulante, za koju smo počeli sabirati sanitetski materijal po četama i bataljonima II odreda. Uslijed neprijateljske ofenzive dosta je materijala propalo a blokada sela mnogo nam je otežala veze i dobavke. Ostale poteškoće su iste kao i u I Odredu."


Glavna zgrada bolnice iz 1943
 Klikni za uvećani prikaz

VELIKA NEPRIJATELJSKA OFENZIVA
NA OSLOBOĐEN O PODRUČJE DREŽNICE

Oko polovice rujna godine 1942. počele su kružiti vijesti da Talijani  koncentriraju jake vojne snage oko oslobođenog područja i da se pripremaju za ofenzivu na oslobođeno područje Drežnice. Bolnica je o tome bila na vrijeme obaviještena, pa su počele pripreme za evakuaciju ranjenika i postepeno su skrivane sve stvari bez kojih se može biti (rezerve lijekova, instrumenti, namještaj, ordinacija itd). Sve je spremano u jamu kraj bolnice u kojoj se inače držala hrana. Bila je dobro zakamuflirana i neprijatelj je na sreću nije pronašao. Evakuacija je počela na vrijeme i, u trenutku ulaska talijanske vojske u Drežnicu, ranjenici su već bili iseljeni u dvije prihvatne barake, sagrađene na Bilima, u predviđenom pravcu povlačenja. Zajedno su preseljeni ranjenici iz gornje i donje zgrade, a k njima su priključeni i oni iz prihvatne ambulante u Drežnici. Bilo ih je ukupno oko 60, a od toga više od teških nepokretnih ranjenika, pa čak i s posve svježim amputacijama. Za prenošenje ranjenika dodijeljen je bolnici radni bataljon. K svemu se priključilo još nekoliko žena, što trudnica, što majki s posve malom djecom. Bio je to težak i sport koji se polako vukao nekoliko dana Javornicom iz drage u dragu, iz gudure u guduru, dok se nije smjestio u jednoj uvali čekajući razvoj događaja u tišini i konspiraciji.

Ulazeći u Drežnicu, talijanska je vojska palila sela. Popaaljeni su: Musulinski Potok, Jasenak, Brezno, sva drežnička sela i zaseoci, kao i sva sela Gornjeg kraja. Ukupno 40 sela. Narod je listom izbjegao u šume, gdje je ranije spremio imovine i hrane koliko je imao i mogao. Narodnooslobodilački odbori pomogli su pri organizaciji iseljavanja. Javornica je vrila. Svuda su se sretali ljudi koji su nosili zavežljaje i gonili stoku. Mnogo stoke lutalo je izgubljeno mučući i tražeći vodu. No, ipak, sve je funkcioniralo u Javornici. Sela su, zbjeg do zbjega, bila smještena u uvalama i klancima. U njima je tekao život i živjela duboka nada u dobar svršetak.

Teritorij Drežnice nije bio branjen. Talijanska vojska je ušla u Drežnicu gotovo bez otpora. Njihove snage iznosile su oko 4 divizije, s jakom artiljerijom i tenkovima.


5.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Siječanj 23, 2011, 06:33:55 »


U to vrijeme, udarna snaga primorsko-goranskih partizana, tj. Prvi i Drugi udarni bataljon bili su prema rasporedu Glavnog štaba NOPO Hrvatske poslani na Kordun, gdje su sudjelovali u osvajanju Hrvatskog Blagaja. Bataljon "Ljubica Gerovac" vodio je na Brinjskom području manje borbe i čarke s višestruko nadmoćnim neprijateljem što je izvanrodno povoljno djelovalo na moral naroda Gornjeg kraja. U Drežnici je ostao samo bataljon "Marko Trbović“, ali ga je Slab V operativne zone uputio u pravcu Broda na Kupi, daleko od Drežnice. Tamo je bataljon izvršio dvije manje akcije i podnio natčovječanske napore.

U knjizi Svetozara Tintora: "Trinaesta primorsko-goranska divizija", na str 57, tvrdi se da je od ostatka bataljona "Marko Trbović" i pozadinskih organa formiran privremeni bataljon za zaštitu izbjeglog naroda i bolnice. Na istoj strani u bilješci 105 stoji: "Za ranjenike se vodila dramatična i odlučna bitka po gudurama M. i V. Javornice. O tome vidi: Jela Jančić, Na Javornici, Karlovac, 1961, str. 85."

Međutim, to nije tačno. Prvo, nije formiran nikakav balaljon za zaštitu bolnice i naroda, a drugo, u navedenom članku tvrdim suprotno, tj. da je bolnica ostavljena bez osiguranja, te da ju je spasila samo konspiracija.

Talijanska vojska, koju su vodili četnici, pronašla je mnoge zemunice u šumi i opljačkala ih, a pohvatani narod odveden je u internaciju. Popaljene su sve bolničke zgrade, sve do onih prihvatnih baraka na Bilima. Da su Talijani znali za položaj bolnice svjedoči njihov povjerljivi vojni izvještaj od 12. rujna 1942. u kojem stoji da se "u šumi nedaleko na jugu od Škalića nalazi bolnica, smještena u barake ("un picolo ospedale, sistemato in barache").


Glavna zgrada bolnice-gornja strana
Klikni za uvećani prikaz

Bolnica je nakon nekoliko dana teškog povlačenja, da bi smanjila glomazni transport, poslala ranjenike koji su mogli hodati u Bribirski zbjeg, jer je dobila obavijest da je na toj strani situacija čista.

Kolona ranjenika i civila, na putu prema Bribirskom zbjegu, navodno je zapažena u šumama i ta se vijest proširila kao da se cijela bolnica prebacila u Primorje. To je najvjerojatniji razlog da su Talijani i četnici na toj strani Javornice prestali tragati za bolnicom. Naime, ustanovljeno je kasnije da su njihove patrole bile udaljene na 10 minuta hoda od posljednjeg utočišta ranjenika - jedne skrivene drage [/b]u pravcu Dulibe[/b]. Tu su bili teški ranjenici pod velikim šatorom, bez vode i u vrlo teškom položaju, a u sumnjivim momentima raznošeni su po škrapama i pokrivani lišćem.

U toku dvije sedmice, koliko je trajala ofenziva, u Javornici su pale samo dvije kratkotrajne kiše, dovoljne da smoče pokrivače i izazovu prehlade kod ranjenika, ali ne da im zadugo utaže žeđ. Ranjenici su se osjećali napušteni. Prvih je dana u jednom trenutku izazvala paniku pucnjava ispod bolnice na obroncima, negdje ponad Vukelića. Tada su pokušavali trčati i oni ranjenici kojima su bile amputirane noge. Situaciju je spasio Milan Žeželj, pacijent bolnice komandant Proleterskog bataljona, koji je okupio bolničku stražu i grupicu naoružanih civila i krenuo u pravcu neprijatelja. Na kraju se sve dobro svršilo, a uspomena na Žeželja i njegovo držanje trajno je ostala u sjećanju ranjenika.

Najteže se od svega podnosila žeđ. Kap po kap vode morala je cijediti svaka zdrava ruka iz trulih panjeva. U tim najtežim časovima dvaput je ranjenike posjetila omladina sela Tomića i donijela prvi put mlijeka, a drugi put snijega iz bezdanih jama Javornice. To je i bilo svojstveno herojskoj omladini Drežnice. S hranom je bilo ipak nešto bolje. Rajko Mužović uspio je i u najtežim danima da pripremi barem jedan obrok dnevno. Njegov kazan nikada nije zatajio.

O stanju ranjenika i bolnice najbolje priča Vera Švabenic-Zoričić u knjizi Mahmuda Konjhodžića "Od Kupe do mora".

"Kad je neprijatelj krenuo prema bolnici mi smo sve imali pripremljeno za tu ofenzivu. Krenuli smo i jedne noći i glidali kako Drežnica gori. Ranjeni borci, Primorci, Gorani i sami Drežničani gledali su bespomoćno kako gore kuće u koje su se mnogo puta kao partizani sklonili za nevremena i studeni . . ."

"Mi smo, - kaže dalje Vera - izvukli sve ranjenike iz opzisne zone i sakrili ih pod lišće u šumi. Morala sam zapamtiti po nekim znacima koje sam ostavila, gdje je koji ranjenik u lišću. Obilazila sam ih po šumi. Nismo imali vode u planini i to je bilo najteže. Imala sam malu rakijsku čašicu i obilazeći ranjenike svakome sam mogla prinijeti ustima i dati samo nekoliko kapi vode. Ali ranjeni drugovi su bili neobično strpljivi i disciplinirani. Ni jedan nije dao glasa od sebe, ni zaječao niti što tražio. Žeđ ih je strašno morila, ali su bili nadčovjičanski strpljivi. Poslije kiše pažljivo sam brala lišće i po kap-dvije davala u usta ranjenicima. Šuma je bila divlja, neprohodna, stogodišnja stabla ležala su jedno preko drugog oborena vihorom ili prirodno dotrajala i istrulila. Teško je bilo kretati se tom neprohodnom šumom u Javornici. Ipak, tražili smo i pronašli provaliju sa snijegom. Spuštali smo čovjeka, izvlačili snijeg i rastapali ga u kazanu. A prije toga, sjećam se, kad je kiša padala ranjenici bi otvorili usta i hvatali kapi. U tim teškim časovima umro nam je jedan drug. Bio je to stariji čovjek, jedan obućar iz Karlovca, koji je bio vrlo težak ranjenik, strašno kontuzovan od metka haubice, tako da mu je čitavo tijelo bilo sama rana. Pozvao me je k sebi i samo je šaputao: "Vode ... vode ...". Brala sam lišće, na svakom je bila po jedna kap kišnice, koju je požudno usisavao vrelim usnama. Pred smrt mi je šaptao: "dođi bliže, tako me podsjećaš na moju kćerku, i ona se zove Vera, i ona je imala dvadeset godina kad sam otišao u borbu ..."


Spomen kosturnica u Javornici
Klikni za uvećani prikaz

Bolnica je krenula na put kroz planinu sa oko šezdeset ranjenika. Kad je dio otpremljen u bribirski zbjeg, ostalo ih je ukupno oko četrdeset. Njegovanje ranjenika bilo je svedeno na najnužnije. Nije se mogao oprati gnoj koji je curio iz rana. Morao se skidati lišćem. Zavoja je ponestalo, a u nekim ranama pojavljivali su se crvi. Vode nije bilo ni da se utaži žed, a kamoli za održavanje higijene. Slika ranjenika zaraslih, prljavih i omršavljenih bila je potresna.

Konačno se nakon četrnaest dana haračenja i pljačkanja talijanska vojska počela povlačiti, a da nije izvršila ni jednu vojničku akciju koja bi odgovarala njihovim snagama. No kod Tisovca, u području Kleka, sačekali su ih naši udarni bataljoni i nanijeli im znatne gubitke. To je bila osveta i kazna primorsko-goranskih partizana neprijatelju za popaljenu Drežnicu.

Ofenziva je nanijela narodu velike gubitke i poteškoće. Narod je čekao zimu bez krovova, bez hrane i stoke koju su ili odagnali Talijani ili ju je morao klati sam narod zbog nedostatka krane, jer su popaljeni svi stogovi sijena i sve staje.


6.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Siječanj 23, 2011, 09:45:04 »


Oko tisuću ljudi odvedeno je u internaciju u Kraljevicu i Bakar, i dalje u Italiju, odakle se mnogi nisu nikada vratili. Narod, go i bos, bez krovova, ulagao je najveće napore da ublaži katastrofu. Čitav je kraj doživio strašan ekonomski udarac. Razbijeno je jezgro njegove privrede - stočni fond. Sve je to imalo teških posljedica i za snabdijevanje vojnih jedinica. U okršajima je padalo mnogo boraca, ali ih sada također mnogo stradavalo zbog sve težih uvjeta života i ishrane. Ozdravljivanje ranjenika teklo je polaganije, više su podlijegali bolestima uslijed tjelesne iscrpljenosti i slabe ishrane. U Drežnici više nije bilo onako povoljnih mogućnosti za odmor i oporavak jedinica kao ranije. Prve avitaminoze pojavile su se u to vrijeme. Samo narod onakvog morala mogao je sve te teškoće podnijeti, obnoviti svoja sela i početi sve iz početka.

___________
Avitaminoza je nedostatak vitamina zbog loše ishrane (MD)

Budući da sada nije bilo dovoljno hrane u Drežnici, morala se dopremati iz drugih krajeva, ponajviše iz Korduna. Morale su se angažirati i određene vojne snage za praćenje transporata, a time se vezala operativna djelatnost vojske.

Iz toga vremena postoje dva izvještaja Štaba V operativne zone Glavnom štabu Hrvatske. Interesantno da se ni u jednom ne spominje ni jednom riječju sudbina bolnice, iako su izvještaji vrlo opširni.

ZIMOVANJE

Nakon povlačenja talijanske vojske iz Drežnice, ranjenici su privremeno smješteni u jednu slučajno preostalu baraku u šumi, između Vukelića i Tomića, a u selu Vukelićima za smještaj ranjenika pripremala se jedina neizgorjela kuća u Drežnici (Pakulina kuća). Preselivši se u Vukeliće, bolnica je ponovo počela normalan rad.


Pakulina kuća u Vukelićima u kojoj
je bolnica provela zimu god 1942-1943.
Klikni za uvećani prikaz

Ubrzo je preudešena jedna pa zatim i druga zidana staja (Boška i Dušana Vukelića), te se broj bolesničkih kreveta opet popeo na oko četrdeset.

Zahvaljujući nastojanjima narodnih odbora, Komande područja i zalaganju vrsnih boraca-stručnjaka Andrije Bubnja, Velje Kosanovića i drugih, ubrzo je poradila i parna pilana u Jagetićima  što je omogućilo izgradnju novih paviljona bolnice. U prosincu godine 1942. bolnica je dobila još jednog liječnika, kirurga dra Emanuela Weissa.

Veliki priliv ranjenika bio je nakon akcije na Gomirje (9. XII l942). Na početku godine 1943. u bolnicu je stiglo mnogo ranjenika s više strana. Najprije je došao transport ranjenika sa Žumberka sa drom Thallerom na čelu, a nekoliko dana iza toga (27. I 1943) napunili su bolnicu ljudi koji su stradali u drežničkoj crkvi. U toj crkvi, koju su demolirali Talijani, bila je na drvenoj konstrukciji improvizirana dvorana. Slaveći tradicionalni praznik škole, dan sv. Save, omladina je pripremila priredbu. Okupilo se mnogo ljudi i pod njima se srušila drvena konstrukcija. U tome je udesu bilo dvoje mrtvih i 17 teško ranjenih.

Odmah iza Nove godine počelo je građenje nove zgrade bolnice, ponovo u Javornici. Postavljena je blizu onih ranijih zgrada, tj. blizu Lagera iza brda Kobile, ali s desne strane puta Vukelići-Škalić. (Fotografije te bolnice objavljujemo u knjizi.) U toj je zgradi, uz kraće evakuacije, bolnica ostala punu godinu dana, sve do njenog konačnog likvidiranja u veljači godine 1944. Bolnička zgrada imala je na mansardi izgrađen jedan kat. Ranjenici su se u bolnicu uselili prvih dana ožujka godine 1943. Oko te zgrade nicale su postepeno druge: tifusna baraka, prijemna ambulanta, ekonomat, kuhinja, mrtvačnica, radionice i konačno kirurški paviljon. Bilo je to pravo bolničko naselje u šumi.


Dopis Komande njesta u Drežnici odborniku zaseoka LISINE
Klikni za uvećani prikaz

O preseljenju bolnice iz Vukelića u novu zgradu u šumi piše u "Dnevnim vjestima" od 14. III 1943: (izdanje Agitpropa OKKPH za Gorski kotar).

"Ovih dana je izvršena reorganizacija i preseljavanje naše partizanske bolnice u novu zgradu. Trebalo je prenositi ranjenike i inventar bolnice  ...
Na poziv svojih organizacija i NOO-a stizale su na određeni dan povorke naroda. Došli su ljudi, žene, starice, omladina, pioniri, naprosto svi. Malo tko je taj dan ostao kodkuće. Sakupilo se oko hiljadu duša. Svi su radili sa radošću. Nikome nije bilo teško. Sa svih strana orila se pjesma...
Nekoliko kilometara išle su omladinke korak po korak noseći ranjenike. Nisu tražile smjenu iako su im se na ramenima otvorili krvavi žuljevi. Ali one su pjevale i dalje. Pioniri, i oni najmanji, nosili su po jedan jastuk ili lonac iz kuhinje.

-   Bako, jučer si bila bolesna, je li ti teško? – pita netko.
-   Ima i bolesnijih, govori baka noseći zavežljaj.

Bolnica je preseljena ..."

Iako je IV ofenziva u prvi mah mimoišla Drežnicu, ona se ipak osjetila u povećanom broju ranjenika dopremljenih iz Like. Nešto ranije počinje se u bolnici javljati pjegavac, koji se postepeno širi, a po dolasku ranjenika iz Like doseže vrhunac u proljeće godine 1943.

U to je vrijeme osnovan pri Glavnom štabu Hrvatske Sanitetski odsjek, koji je upravljao i tom bolnicom. Ona dobiva naziv: Vojno-partizanska bolnica broj 7 i pod tim imenom radi do oslobođenja.

Dok je bolnica godine 1943. imala gotovo porodični karakter s individualnim tretmanom ranjenika, u ovome periodu postaje prava ratna institucija s kapacitetom od 100 -150, pa 1 200 ranjenika i s oko 70 zaposlenih osoba. Kad je u bolnici bila u jeku epidemija pjegavca, umiralo je dnevno i do 10 ljudi, koliko je malokad ginulo u akcijama. Snabdijevanje bolnice postala je briga intendanture, jer ekonomski iscrpljena Drežnica jedva da je mogla dati po koju litru mlijeka i krumpir za ranjenike. Određene količine hrane dolazile su i dalje iz siromašnog Hrvatskog primorja, a postepeno je počela pristizati i znatnija pomoć iz kotara Vrbovsko  te iz Hrvatskih sela u Dolini Kupe. Sabiranje priloga za ranjenike bilo je podesno i kao oblik uključivanja novih krajeva u narodnooslobodilački pokret.


7.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Siječanj 23, 2011, 09:52:11 »


Iz toga vremena potječe pismo Fanike Lipovac koja je navela da se bolnica nalazi u Vukelićima. To je pismo štampano u toku rata u listu Rodoljupka, glasilu AFŽ-a za Gorski kotar. Objavljeno je i u knjizi "Žene Hrvatske u NOB-u", te ga prenosimo u cijelosti, jer je značajno za uvid u određene momente iz života bolnice. Pismo glasi:

"Draga Majko! Javljam ti se sa nekoliko riječi za koje bih najradije da te nađu zdravu i zadovoljnu. Možda znaš gdje sam i što se sa mnom dogodilo, ali mislim da se priča mnogo više nego što jeste.
Evo da Ti opišem. Nalazim se na bolesničkoj postelji u Vukelićima kod Drežnice. Ranjena sam u nogu. Polomljena mi je kost pod koljenom u akciji kod Gomirja. Sada više nemam prevelikih bolova. Ide mi na bolje. Nemoj misliti da sam na hladnom ili da sam gladna. Ne, za ovo je dobro, samo mi je jako dugočasno. Ali ipak nisam klonula. Još u meni živo srce kuca za osvetom i jedva čekam kad će opet doći dan da mogu primiti pušku u ruke. Treba se, majko, osvetiti banditima koji nam čine tolika zlodjela. Ali njima je došao kraj. Propali su oni, za njih više spasa nema. Sada će sigurno naša brigada doći tamo, ako još nije. Možda će i u Tršće koji bataljon, pa gledaj kako ćeš se pokazati prema partizanima. Moraš im pružiti pomoć čime god možeš, jer danas ti je partizan svetac, spasilac naroda. Ako dođe do tebe Aljoša, on će ti kazati sve kako je bilo, pa te molim da ga čim ljepše primiš, jer je to dobar drug koji mi je na svakom koraku pomagao.
Ako dobiješ u ruke ovaj list, malo se pointeresiraj da mi odgovoriš. Kako ste doma? Je li se tko vratio iz Italije? Kako ste proveli Božić? Žao mi je da ne mogu u naš kraj, ali što ćemo kad ovako mora da bude. Borba je borba!
Voli te tvoja Fanika"


Tlocrt bolnice pod vrhom Javornice ljeti 1942
Klikni za uvećani prikaz

Inventar bolnice, iako je za vrijeme ofenzive bio sačuvan u jami Javornice, bio je već pohaban. Nije bilo ni dovoljno kreveta, pa su se pravili novi od dasaka s pilane. U njih su stavljene slamarice ili samo slama.
Dr Oto Kraus je premješten u Liku. Komesar bolnice u to doba je Rafo Brozičević, zatim Sava Zrnić, Maca Majstorović, Ilija Jovičević i posljednji, Milan Egić. Postepeno dolaze i smjenjuju se liječnici: Milan Forenbaher, Tomislav Kronja, Mladen Mileusnić, Šime Novosel, Josip Kajfeš, Franz Kleinhappel, Bonka Oreščanin, Vladimir Pražić, Herbert Klemenčić, Ante Medanić, Hinko Emili i dr.

Drežnica je uspjela da primi ranjenike iz Like, zahvaljujući sretnoj okolnosti što nije bila obuhvaćena velikim operacijama neprijatelja u IV ofenzivi. Prema sjećanju Miloša Korača, Tome Vukova i drugih učesnika iz Like u dva je transporta na početku veljače godine 1943. došlo u Drežnicu više od 100 ranjenika. Prvi je krenuo iz Bijelih Potoka a vodio ga je dr Oto Kraus, Ruža Loos, Staka Uzelac, Boja Čokeša i drugi. Drugi je pošao iz Kamenskog, Frkašića i Mišljenovca. S njime su išli dr Tomislav Kronja, dr Franz Kleinhappel i Miloš Korać.

U spomenutim mjestima nalazili su se i ranjenici iz bolnica Vrhovnog štaba: Bosanci, Crnogorci, Srbijanci, Dalmatinci. Bolnica poprima široki, općejugoslavenski značaj.

Transporti su, uz osiguranje bataljona "Marko Trbović" pod komandom Ilije i Đure Kosanovića i Andrije Tusa, kretali preko Korenice, Priboja, Plitvica, Male Kapele, Primišlja, Plavče Drage, Modruša i Stajnice do Drežnice. Bio je to težak i mučan put. Praćeni talijanskom avijacijom morali su na Maloj Kapeli skrenuti s puta i vući ranjenike na ćebadi po snijegu. Teži ranjenici su smješteni u Vukelićima, a lakši u selu Lisini. Ubrzo su svi prešli u novu zgradu u šumi. Nastala je potreba za golemim količinama zavojnog materijala.

Zato AFŽ organizira tkanje zavoja od konopljinog vlakna. Zavoji su bili u početku grubi no pranjem su se smekšali i odlično poslužili.

U to je vrijeme pri bolnici osnovana apoteka. Prvi su apotekari bili:

-   Dalibor Bonači,
-   Nada Prebilić,
-   Neda Sokolović,
-   Mairija Badel, zatim
-   Vlado Jovanović,
-   Anita Milić i
-   Ksenija Radulović.

U novoj zgradi ranjenici su se dobro osjećali. Prema izjavama očevidaca, to je bila najsolidnija zgrada bolnice na oslobođenm teritoriju. Bila je dobro zaptivena mahovinom, imala ustakljene prozore i u svim sobama peći.

Konačno je IV ofenziva zahvatila i Drežnicu. Talijani su 13. ožujka godine 1943. nenadano upali u Jasenak, a dva dana kasnije i u Drežnicu. Bataljon "Marko Trbović" branio je pristup bolnici. Ponovo je neprijatelj spalio drežnička sela, no mi sreću nije nadirao i s primorske strane.

Ovaj put evakuacijom ranjenika rukovodi Okružni komitet KPH za Gorski kotar na čelu sa sekretarom Macom Grželič. Evakuacija je vrlo efikasno provedena za dva dana.


Tlocrt prizemlja i tavana bolnice iz 1943
Klikni za uvećani prikaz

Veći dio ranjenika prenesen je prema vrhu Javornice i smješten u razne spilje i nadstrešnice. S njima je ostao dr Sobol, Zora Mikuličić, Sava Zrnić i drugi. Drugi dio ranjenika i tifusara, njih oko 50, evakuiran je, diljem Javornice preko Stalka, na primorsku stranu, u šumu iza Mošuna. Tamo je čekala od ranije sagrađena baraka. S transportom su išli dr Emanuel Weiss, Jela Jančić, Vera Švabenic, Rafo Brozičević. Put do Stalka trajao je bez predaha oko osamnaest sati. Kad su omladinke iscrpljene stigle na Stalak, došle su im u susret omladinke iz Primorja koje je na vrijeme obavijestio Tonček Mance, poslan kao kurir. To je bila istinska manifestacija bratstva i jedinstva. Tu evakuaciju vrlo plastično opisuje Jelena Lakić-Rajačić. Ona navodi:

"Bila sam u Županj-dolu  oko 24 sata i javljeno mi je da se što prije sakupi što više omladine za evakuaciju ranjenika iz bolnice kod Vukelića. U Drežnicu je nadirao sa više strana neprijatelj. Ranjenici, kojih je bilo mnogo, bili su u opasnosti da ne padnu u njegove ruke. Teškoća je bila u tome, što muškaraca nije više bilo. Iz najbližih sela uskoro se sakupilo oko 50 omladinki i već ujutro oko 8 sati bili smo kod bolnice.

U šumi je bio snijeg, omladinke su sobom ponijele plahte ili ćebad od kojih su brzo napravljena nosila. Evakuacija je počela. Trebalo je raditi i ići brzo, jer je ranjenika bilo mnogo, a neprijatelj je predvođen četnicima brzo nadirao. Putem nismo smjeli ići, jer je postojala opasnost da neprijatelj, vođen našim tragom po snijegu, ne pođe za nama. Probijali smo se kroz gustu, inače teško prohodnu šumu, koju je snijeg učinio još neprohodnijom. Mjestimično je trebalo puzat i, ali na ramenima bila su po dva kraka nosila na kojima je ležao ranjenik. Samo onaj koji je u nečem sličnom učestvovao može shvatiti veličinu napora, koje je ova omladina podnijela. Putovali smo cijeli dan i noć, gotovo neprekidno - bez hrane, vode i što je najvažnije bez smjene u nošenju. Ipak, uza sve te napore omladinke su, da bi hrabrile ranjenike, stalno iako tihim glasom, da ne bi čuo neprijatelj šaleći se s ranjenicima, razgovarale s njima i slično. Teško je bilo reći, da li više pate ti ranjenici ili omladina, koja ih nosi. Drugog dana ujutro, ranjenike smo predali omladinkama Primorja na Mošunama. Tek tada vidjele su se posljedice. Krv je šiknula iz saderanih ramena, a nekoliko omladinki je poslije toga umrlo, među kojima je bila SKOJ-evka Zorka Gostović  iz sela Gostović."


8.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Siječanj 23, 2011, 10:00:30 »


I autor ove knjige o evakuaciji ranjenika napisala je jedan članak, još u ratu, i to pod naslovom "Pobijedili smo", koji je bio objavljen u listu Žena u borbi (Glasilo AFŽ-a Hrvatske) u broju od lipnja godine 1943.

Nakon završetka ofenzive obolio je od pjegavca i umro u bolnici dr Mato Sobol. Ostao je samo dr Weiss, ali je uskoro obolio i on. Medicinska sestra Ruža Loos vodila je bolnicu, ali nije imao tko da vrši veće zahvate. A tada je baš bilo nekoliko slučajeva gdje se trebalo hitno intervenirati. Jedan je ranjenik čekao na amputaciju. Uprava bolnice obraćala se na sve strane i tražila od svih jedinica i štabova da hitno pošalju liječnika u drežničku bolnicu. Prema pričanju dra Weissa poslat je u bolnicu Albin Šivic, student medicine iz Slovenije, koji je 1942, ostao od slovenskih jedinica u Gorskom kotaru u vrijeme Roške ofenzive. On je vršio dužnost referenta saniteta u Drugom primorsko-goranskom odredu. No nije bio kirurg, a operacija se morala hitno izvršiti. Oboljeli dr Weiss je još bio pri svijesti. Donijeli su ga u stolici u ordinaciju. On je davao Šivicu usmene upute, dok je operirao. Kad je operacija uspješno završena, Weiss je izgubio svijest. Uskoro u travnju dolazi u bolnicu dr Milan Forenbaher iz Delnica.


Lokacija objekata partizanske bolnice
Klikni za uvećani prikaz

Nakon ofenzive, ranjenici su se vratili u bolničku zgradu. Bolnica se ponovo sredila i mirno radila sve do jeseni god. 1943. Nakon oslobođenja Otočca dolazi u bolnicu dr Mladen Mileusnić. U toku ljeta osnovana je i jedna prihvatna ambulanta na Mošunama koju je vodio dr Josip Gabrovšek, no on je ubrzo umro od pjegavca.

U to vrijeme bolnica dobiva pohvalu od Sanitetskog odsjeka Glavnog štaba Hrvatske. Dokument je sačuvan u originalu i glasi:

GLAVNI ŠTAB
NARODNO-OSLOBODILAČKE VOJSKE
I PARTIZANSKIH ODREDA
HRVATSKE
L. br. 285
Il. VII. 1943 god.

UPRAVI VOJNO PARTIZANSKE BOLNICE BR. 7

Dragi drugovi,

U predanom radu pokazali ste da ste svoj zadatak u Narodnooslobodilačkoj Borbi do sada časno ispunjavali, da ste ga duboko shvatili.

Našoj rodnoj grudi i njenim uzor sinovima - borcima naše hrabre vojske, ranjenim za srećniji život naših naroda, časno odužujete svoj dug.

Vaša požrtvovnost i svijest treba da bude uzor svim našim sanitetlijama.

Vjerujem da ćete i nadalje istrajati u tim nastojanjima i da nećete žaliti sve svoje snage za spasavanje života vrlih boraca naše Narodno-oslobodilačke Vojske. Vjerujem da ćete se i nadalje svi do jednoga takmičiti u udarničkom radu nastojeći više doprinijeti interesima naših naroda i naše borbe.

Cijcneći taj rad, cijeneći ta nastojanja: pohvaljujem upravu Vojno Partizanske bolnice br. 7 kao i sve njeno sanitetsko osoblje, a naročito ističem za primjer inicijative, marljivosti, pedantnosti, zauzimanja i požrtvovanja njenog upravnika druga dr. Milana Forenbachera.

Politički komesar neka ovu pohvalu pročita pred svim ranjenicima i sanitetskim osobljem bolnice.

Smrt fašizrnu - Sloboda narodu!
M. P.
Šef sanitetskog Otsjeka
Dr Božović v. r.


Jedan od liječnika bolnice
Klikni za uvećani prikaz

Kapitulacijom Italije počinje novo razdoblje u životu bolnice. Dobivene su velike količine najraznovrsnijeg materijala i lijekova, a dolazi i nekoliko novih liječnika (Talijan dr Suppa, dr Šime Novosel). Ne oskudijeva se ni u čemu. Dolazi i veći broj stručnog osoblja iz Rijeke i Sušaka. To je bio period obilja i beskrajne radosti vezane uz osjećaj da se rat bliži krju. No ta radost nije dugo potrajala, jer su na početku listopada provalili Nijemci na oslobođeni teritorij.

Te jeseni odvijao se u bolnici vrlo raznolik društveni i politički rad. U izvještaju partijske jedinice bolnice od 29. rujna 1943. godine, koji je bio upućen Okružnom komitetu KPH za Gorski kotar, a obuhvaćao je rad partijske jedinice bolnice od 29. kolovoza do 29. rujna 1943. godine, između ostalog, se navodi:

"Rad oko teorijskog izgrađivanja naše Partijske jedinice i kandidata također je popustio zbog otsustva pojedinih članova i sekretara jedinice. Osim materijala iz "Naprijed", "Vjesnika" i "Slobodnog Doma", nastavili smo sa obrađivanjem II. Glave Historije SKP (b), iz koje su uzete na referat slijedeće teme:

1) "Nova Iskra"
2) Linija čvrstih Iskrovaca - boljševika i oportunista - menjševika po pitanjima programa i statuta Partije na II. kongresu RSDRP.
3) Tok II. kongresa RSDRP.
4) Rezime rada II. Kongresa.
5) Značaj II. kongresa RSDRP.
6) Značaj Lenjinove knjige "Korak naprijed, dva koraka natrag".

Drugovi pokazuju sve veći interes za prorađivanje materijala, ali pri iznašanju referata još se osjeća greška u tome, da se izostavljaju važni momenti, a zadržava se na sitnicama.

Rad na stručnom uzdizanju naše jedinice zbog prezaposlenosti momentalno ne dolazi uopće u obzir, ali svi članovi naše jedinice i nadalje učestvuju u kolektivnom radu i rukovode njim, sem stručnim radom liječnika.

Kako nismo ni sada dobijali dovoljno pomoći iz viših rukovodstava, sada se nismo pokazali dovoljno samoinicijativni i elastični (na pr. pri evakuaciji i smeštaju materijala, pri dočekivanju i smeštaju novih ranjenika i osoblja itd.). Nismo se pokazali na visini ni što se tiče osjećanja odgovornosti. U općem veselju smo mnogo gledali kroz prste i sami sebi, te je i samokritika i kritika prilično popustila, što ćemo svakako u najkraćem roku popraviti, a djelomično smo već i popravili."


9.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Siječanj 23, 2011, 10:06:51 »


U vrijeme kapitulacije Italije dio ranjenika rekonvalescenata poslat je u Stajnicu, lijepo i nepopaljeno selo. No radost ranjenika nije potrajala dugo, jer su prvih dana listopada godine 1943. Nijemci upali u Drežnicu, a preko Kapele i u Stajnicu i Jezerane. Događaj s ambulantom u Stajnici može se uvrstiti među najužasnije ratne zločine. Nijemci su pobili i poklali sve uhvaćene ranjenike na najzvjerskiji način. Sjećajući se toga događaja, Zora Mikuličić iznosi:

"Kao bolničarka bolnice br. 7 u Drežnici, prekomandovana sam s dijelom ranjenika rekonvalescenata u Stajnicu, gdje je osnovano odjeljenje bolnice br. 7 .... No koliko god je izgledalo da je Stajnica sigurna od neprijatelja, pokazalo se, da nije tako. Tragičnog dana doktor je otišao s ekonomom u Brinje, a mi, koji smo ostali, održali smo sastanak na kome smo odlućili, da se prebacimo u neko drugo mjesto, jer smo doznali da nam prijeti opasnost od četnika iz Kapele.
Odmah smo se počeli spremati, podijelili smo suhu hranu za put, a ja sam s Marijom Vukelić spremila sanitetski materijal. Bilo je rano poslije podne, kad smo čuli zvuk motora i bili uvjereni da se to vraća ekonom i doktor iz Brinja. No grozno smo se iznenadili kad smo vidjeli njemačke tenkove.
Tko je mogao, skakao je preko zida u dvorište, neki su to pokušavali i nisu uspjeli, dok je nekolicina nepokretnih izvršila samoubistvo na bolesničkom krevetu.
Nijemci, upadajući u zgradu, već su na stepenicama ubili medicinsku sestru iz Delnica Ilonku Golik i činovnicu Zdenku iz Kastva. U dvorištu su ubili kuharicu Franku, medicinara Rossi Giovani, Talijana i ranjenu Bosanku, koja je bila bez nogu. Marija i ja bile smo obučene u civil i stale smo pored zida sa stražarom. Neki stanovnici Stajnice ponijeli su se vrlo neprijateljski i ružno te došli da pljačkaju inventar bolnice, koji su Nijemci bacali kroz prozore ispred zgrade. Tu je nastala otimačina i jagma oko izbacanih stvari, pa smo Marija i ja iskoristile gužvu, pomiješali se s domaćim stanovništvom i uz pomoć jednog druga, koga smo poznavale, uspjele pobjeći.
Nijemci, prije nego su se povukli našli su pod stepenicama sakrivene neke drugarice Židovke (koje su poslije kapitulacije Italije došle iz logora s otoka Raba), zgradu su zapalili, a nađene drugarice poveli sa sobom i poubijali u Kapeli.
Meni i Mariji s još nekoliko drugova pomogao je jedan od odbornika Stajnice da se prebacimo u Kapelu, gdje smo ostali tri dana. Svaki dan dolazio je isti odbornik i donosio nam hrane. Konačno smo dobili vezu i jedne noći se kriomice vratili u Drežnicu. Bilo je nevrijeme i iza sebe smo vidjeli izgorjelu bolničku zgradu u Stajnici, kad god bi sijevnula munja.
Tada je u Stajnici poginulo oko 30 ranjenika, bolničara i bolničarki."


Faksimil otpusnice iz bolnice
Klikni za uvećani prikaz

Dok se odvijao taj užasni zločin, žurio je komesar drežničke bolnice Milan Egić sa zadatkom da hitno evakuira bolnicu iz Stajnice. No Nijemci su ga pretekli. Vidio je izdaleka kako gori zgrada u Stajnici. Kad su se Nijemci povukli, uspio je da sakupi nekoliko spašenih lakših ranjenika. U isto vrijeme haračili su Nijemci po svim selima Drežnice a naročito po Jasenku. Poubijali su mnogo stanovnika.

U to vrijeme bolnica se velikim dijelom evakuirala u više predjele Javornice i dugo vremena ostaje tamo pod šatorima. Zadatak da osigura ranjenike i da ih prebaci na sigurno mjesto, dobila je 2. brigada 13. divizije NOVJ. Iz naredbe Štaba te brigade od 16. listopada godine 1943. upućene štabovima bataljona, može se vidjeti da je brigada shvatila zadatak zaštite i prebacivanja ranjenika vrlo ozbiljno. U naredbi se navodi:

"Prateći bataljon, te Četa za vezu odmah će krenuti u pravcu gdje se nalaze ranjenici i imati će zadatak da ih prenašaju pomognu prenos na sigurna mjesta i maskiraju.
III. bataljon biti će također uz ranjenike, ali kao borbena jedinica i imati će zadatak da štiti povlačenje ranjenika i njihovo aakrivanje. Zadatak bataljona je da dobrim i sigurnim patrolama u više pravaca bude točno obaviješten o kretanju neprijatelja i da prema tome štiti ranjenike dok god ih se ne sakrije. Bataljon će izbjegavati borbu, a prihvatiti je samo onda kada se radi o tome da treba osigurati ranjenike.
Prateći bataljon će prije toga, u koliko to nije učinio, sakriti sve svoje oružje.
I bataljon prebaciti će se u Škalić i osigurati prilaz k bolnici od pravca Škalića.
IV bataljon prebaciti će se u Tužević ili u šumu kraj Tuževića i osigurati pravac od Tuževića u šumu.
II bataljon prebaciti će se u šumu iznad Vukelića i Tomića, uhvatiti vezu sa jedinicama IV brigade i zajednički sa njima braniti taj pravac.
Svi bataljoni prilikom vršenja pokreta izbjegavati će ceste i prelaz preko velikih livada. Neprijatelju treba pružati uvijek otpor ali s malim snagama i ne dozvoliti da se bataljon razbije. O svemu stalno obavještavati štab brigade koji će se nalaziti kod ranjenika. Svi bataljoni davati će stalno oficirske patrole koje će držati kontakt sa neprijateljem, tako da bude obaviješten o njegovom pokretu i jačini. Ovo naređenja treba odmah izvršiti."

Kad je ofenziva prošla, ranjenici su vraćeni natrag u bolnicu i otpočele su pripreme za zimovanje. Ubrzo je izgrađen i kirurški paviljon.


Druga strana otpusnice iz bolnice Drežnica 19. 12. 1943.
Klikni za uvećani prikaz

Iz studenog i prosinca godine 1943. postoji o radu bolnice i nekoliko sačuvanih dokumenata, pa je na osnovu njih moguće- rekonstruirati neke značajne činjenice iz njenog rada. Prema izvještaju Vojno-partizanske bolnice br. 7 od 30. studenog 1943. koji je upućen Sanitetskom otsjeku GŠH, u bolnici je u to vrijeme bilo 49 ranjcnika, od toga 33 pokretna i 16 nepokretnih. Bolesnika je bilo ukupno 22, a od toga 9 u zaraznom odjelu. O ranjenicima i bolesnicima brinula su se 3 liječnika i znatan broj pomoćnog osoblja (bolničarke, posluga u kuhinji i sl), ukupno 55 osoba. Bolnica je imala tri bolničke zgrade s ukupno 10 odjeljenja. Ishrana bolesnika i ranjenika ponovo se normalizirala. Iz toga se dokumenta može vidjeti
kakav je bio jelovnik ranjenika u bolnici od 22-30. studenog 1943. godine.

"Ishrana bolesnika za ovih deset dana bila je slijedeća:

22 XI Za doručak: slatka kava sa kruhom. Za ručak: govedina, supa, Varivo i riža. Večera: gulaš sa noklicama.

23 XI Doručak: slatka kava sa kruhom. Ručak: govedina, grah i makaroni. Večera: rižot i čaj sa rakijom.

24 XI Doručak: slatka kava sa kruhom. Ručak: goveđa supa, šnicle i varivo riži-biži. Večera: gulaš sa paštom i čaj sa rakijom."

I za naredne dane jelovnik je bio uglavnom sličan.


10.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #10 : Siječanj 23, 2011, 10:10:56 »


U isto vrijeme stvoreni su i uvjeti za intenzivniji kulturni i politički rad s ranjenicima. Bila je ustaljena praksa da su se ranjenicima čitali pojedini članci iz tadašnje partizanske štampe i prorađivali zaključci značajnih konferencija. Tako su ranjenici u bolnici 22. i 23. studenog 1943. Prorađivali Odluke II zasjedanja ZAVNOH-a. Održavali su se i mnogi drugi sastanci, na kojima se prorađivala vojna nastava, a osoblje bolnice održavalo je radne sastanke, na kojima su se razmatrali nedostaci u radu. Značajan dio aktivnosti bio je posvećen kulturnoj problematici. Bolnica ima amatersku kazališnu grupu u kojoj se često angažiraju i liječnici. Iz istoga izvora, navodimo jedan ulomak, iz kojega je moguće barem u jednom sitnom detalju sagledati aktivnost na kulturno-prosvjetnom polju.

"Rad je na tom polju u ovoj bolnici svakog dana napredniji. Već postojeći pjevački kor tri puta nedjeljno vježba. Knjižnica se je povećala za 9 knjiga koje smo dobili od O.N.0.0. i O.K.K.P.H. za Gorski kotar. Zidne novine su izašle 20 XI u kojima su suradivali ranjenici i bolničko osoblje. Analfabetskim tečajem će se iduće nedjelje otpočeti intenzivnije raditi dok se dobije prostorija za taj rad."

Iz toga se izvještaja mogu vidjeti i mnogi drugi detalji iz života i rada bolnice, pa navodimo još jedan ulomak.

"Kod ranjenih i bolesnih drugova upotrebljavale su se u svakom slučaju najmodernije metode liječenja i ranjeni i bolesni drugovi bili su koliko sa liječenjem toliko sa postupkom potpuno zadovoljni. Bolnička zgrada potpuno je uređena, okrečena, očišćena. Magazin izgrađen u sobi br. 4 odstraniti će se već tokom sutrašnjeg dana i stvari ekonomata smjestiti u bivšu baraku relejne stanice, koja je prenesena i postavljena uz bolnicu. Jedan dio te barake služiti će za smještaj muškog bolničkog osoblja a drugi za ekonomat. Žensko bolničko osoblje smješteno je u dvije sobe i podignute priče na jedan kat tako da sada sve imadu svoj ležaj. Pregledi vojnih i civilnih lica vrše se van bolnice pod šatorom, a ovih dana pristupiti će se podizanju jedne barake na tom mjestu sa čekaonicom i prostorijama za vršenje pregleda, jer šator nije odgovarao.

Prijemno odjeljenje kao i depedikulaciona stanica funkcioniše ispravno. Prostor oko bolnice nasipa se kamenjem i uređuje. Radna grupa Komande Gor. Područja koja ima za dužnost, da provađa u djelo sve ove potrebe ne vrši dužnost dužnost kako bi to bilo potrebno i radi bez programa tako da se ne dolazi do željenih rezultata pa Uprava Vojno partizanske bolnice  7 smatra za potrebno da se bolnici dodijeli radna drupa od dvadeset ljudi koja bi stajala direktno pod komandom Uprave bolnice, i radila po direktivama te Uprave.


Pohvala glavnog štaba Hrvatske bolnici 11. 07. 1943.
Klikni za uvećani prikaz

Na taj način rad bi se odvijao programski na vrijeme. Karantena bolnice održava se i dalje na snazi. Do kućne infekcije bilo kojem od zaraznih bolesti nije došlo i poštivajući sve poduzete preventivne mjere u svrhu očuvanja bolnice od zaražavanja, do kućne infekcije ne će doći. U gornjem razdoblju primljena su u bolnicu dva slučaja pjegavca, i to sa položaja sa Bjelskog. Jedan od njih teške je naravi. Dva slučaja trbušnog tiafusa koja leže u zaraznom paviljonu već su rekonvalescenti. Dne 25 ov. mj. preuzeo je dužnost liječnika ove bolnice doktor Klemenčić Herbert, koji je dodijeljen kirurgu dru Šimi Novoselu. Upravnik bolnice vodi prijemno i zarazno odjeljenje bolnice, vrši sve ambulantne preglede i vodi upravu bolnice.

Noćna služba vrši se po napred učinjenom programu uredno. Među bolničkim osobljem imade nekolicina nedisciplinovanih i nedovoljno svjesnih nad kojima se vodi kontrola i koji se izgrađuju. Bolnica nema drva. U blizini Agitpropa CK imade više desetina hvati dobrog bukovog suhog gorivog drva koje bi u najkraće vrijeme trebalo bolnici, pa su u tom pravcu poduzeti potrebni koraci kod Kom. Gor. Područja. Dosadanja praksa izradbe dnevno potrebnog kvantuma gorivog drva ne vrijedi i ne zadovoljava a i kod ovog rada troši se nepotrebno radna snaga od sedam do osam ljudi.

Za bolnicu trebalo bi nabaviti krumpira, zelja i repe, a za mule i konje sijena i zobi, budući marva propada i svakim danom je sve to manje sposobna za rad. Za bolničko osoblje koje je boso, dati će se izraditi šlape od teleće kože a gornji dio od sukna.

Kuhinja je preuređena i proširena, a ekonomat je iz kuhinje izbačen i smješten u gore spomenutu baraku. Bolnici bi bio potreban jedan ispravan kuhar.

Izgradnja novog paviljona nalazi se na mrtvoj točci uslijed pomanjkanja materijala, prvenstveno dasaka. Kako bi se i to pitanje definitivno povoljno riješilo upućen je građevinski stručnjak sa strane Kom. Gor. Područja u Primorje i Senj i počeo da demontira tri talijanske barake u cilju da ih demontira i otpremi u bolnicu. Međutim Glavni Štab nije odobrio podvoze i tako je ta stvar propala."

Uslijed neprestane opasnosti od mogućnosti epidemijskih bolesti, Uprava Vojno-partizanske bolnice br. 7 izdala je 3. prosinca godine 1943. naređenje u kojem su istaknute mjere predostrožnosti od epidemijskih bolesti. U naređenju se isticalo "da se nad Vojno Partizanskom Bolnicom br 7 na neodređeno vrijeme proglasi najstroža karantena. To znači da je svako ulaženje zabranjeno, kako bi kontakt vanjskog svijeta sa životom u bolnici bio sveden na najmanju mjeru i prema tome miješanje vanjskog svijeta sa našim ranjenicima i bolesnicima drugovima u što većoj mjeri onemogućeno. U onom času kada budu opšte medicinske okolnosti dozvoljavale i kada se utvrdi, da su preduzete mjere postale neaktuelne i suvišne o čemu će rješenje donijeti Uprava bolnice - karantena sa bolnice biti će skinuta.

Sve dok su gore navedene mjere na snazi, dužnost je bolničarskog osoblja:

1)   Da svoj rad obavlja isključivo na svom odeljenju i da ne ulazi u druga odeljenja. Što znači i za ranjene i bolesne drugove a kojima se zabranjuje ulaženje u tuđa odjeljenja, o čemu treba da vode brigu odgovorne bolničarke. U odeljenja ne sme nitko da ulazi osim ranjenih i bolesnih drugova koji su tu smješteni, liječnika i zaduženog bolesničkog osoblja.
2)   Da bolničarsko osoblje bude primjerno čisto, uredno, a žensko bolničarsko osoblje da nosi svoje skraćene kose povezane u svoje čiste rupce ili gazu.
3)   Da bolničarsko osoblje pazi strogo na čistoću bolesnih i ranjenih drugova, na posteljinu i da pojavu ma i jedne jedine uši na krevetnini ili bilo kojem drugom mjestu odmahprijavi liječnicima, koji će odmah poduzeti potrebne korake da se zaušena krevetnina, a po potrebi i cijela bolesnička soba podvrgne temeljitom čišćenju i razušivanju.
4)   Bolničarskom osoblju zabranjuje se svako nepotrebno sakupljanje po hodnicima i prolazima. Bolničarsko osoblje treba da da vrši svoj rad bez zastajkivanja u najvećoj tišini. Ono treba da je politički svesno i vojnički disciplinovano. Ono treba da sa punom voljom sarađuje oko sprovođenja i preventivnih mjera.
5)   U ambulanti gdje se vrše operativni zahvati zabranjeno je ulaziti svima onima koji na tom mjestu nisu zaposleni.
6)   Bolničarsko osoblje kojima je velikim dijelom povereno zdravlje naših bolesnika i ranjenih drugova, treba da stalno bdije nad čistoćom svog odjeljenja i da na vrijeme i sa svakog mjesta odstranjuje sve ono što bi bilo u stanju da uspori ozdravljenje naših drugova (paziti na čistoću kreveta, krevetnine, čistoću ranjenih i bolesnih drugova, na čistoću podova, stijena, noćnih posuda, paziti da se zamazano rublje, rubenina i posteljina hitno odstranjuje iz odeljenja itd.).
7)   Razušivanje rubenine i posteljine u bolničkoj razušnoj stanici vršiti će se bez zastoja tako, da će se razušivanje pojedinih bolničkih odeljenja vršiti svakih osam dana po jedan put bez obzira da li su uši ustanovljene ili ne. O tome treba odgovorno bolničarsko osoblje da i sa svoje strane vodi računa."


11.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #11 : Siječanj 23, 2011, 10:15:19 »


ZGRADE I LOKACIJE

U toku ratnih godina 1942. i 1943. sjeveroistočni obronak Male Javornice vrio je od života. Šumski put od Vukelića prema Škaliću i Brinju predstavljao je jednu, ponekad i jedinu saobraćajnu vezu između Gorskog kotara i Like. Pored toga puta nizale su se razne partizanske ustanove, skrivene podalje u šumi: Bolnica, Štab V operativne zone, Agitprop sa štamparijom CK KPH, Propodjel NOO-a za Gorski kotar, magazini, zemunice, barake s radnicima koji su neprestano gradili nove objekte. Tu je radilo i živjelo zajedno s osiguranjima više od 500 ljudi. Tu su stizale pošiljke na kolima: papir, štamparske mašine, sanitetski materijal, velike količine hrane i vode, vojna oprema i sl.

Neke od brvnara u kojima se radilo predstavljale su prava remek-djela od drveta. Najljepša je bila zgrada Agitpropa CK s terasom u alpskom stilu, rad arhitekta Zvonka Kovačića.

Danas od dvadesetak većih i manjih zgrada ne postoji ni jedna. Sve do posljednje popalili su Nijemci u veljači godine 1944. Evakuacijom bolnice i civilnog stanovništva iz Drežnice prestaje velika i značajna uloga Javornice kao pozadinske baze u partizanskom ratovanju.

Ne postoji ni kuća u Šekićima, ni zgrade u Vukelićima, osim Pakuline kuće.32

Javornica, masivna planina pokrivena gustom šumom ne govori mnogo. No vještom oku neće izmaknuti niz detalja koji u planini govore o njezinim nekadašnjim stanovnicima, njihovim naseljima pa i o vrsti posla koji su radili. Po njima se mogu vrlo tačno odrediti mjesta nekadašnjih zgrada, još danas, nakon više od četvrt stoljeća. Ta su mjesta obilježena na terenu (minijevom bojom i znakovima na kamenju i drveću) i unesena u topografsku kartu razmjera 1 :25.000. To je izvršila komisija Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika u Zagrebu koja je obišla teren 19, 20. i 21. lipnja godine 1969.

Lokacije bolničkih zgrada radi obilježavanja i unošenja u kartu određivane su ovako:

1.   učesnici NOB-a koji su ta mjesta poznavali u toku rata prepoznavali su teren. (Četiri člana komisije poznavala su dobro teren);
2.   prema promjenama koje su nastale u vegetaciji;
3.   nalaženjem različitih predmeta u zemlji na mjestima gdje su bile zgrade.

Interesantne su promjene vegetacije. Javornica je čista sastojina bukve i jele s minimalnim učešćem javora, jasena i sl. Nakon paljenja zgrada ostale su čistine u koje je prodrlo svjetlo što je izazvalo promjene u vegetaciji. To se redovno događa na krčevinama, ali na toj strani Javornice ima vrlo malo drugih krčevina, jer se šuma siječe sistematski, te se za većinu čistina može reći da lako potječu od bivših bolnica. Od novog bilja najprije upada u oči bazga (Sambuccus nigra), vrba rakita (Salix purpurea) i javor (Acer pseudoplatanus). Od niskog bilja kupina i malina, kopriva, te velike količine velebilja (Belladona). Na mjestu zgrade Agitpropa, koja se nalazila na povišenoj terasi, mogu se sresti biljke suših terena: lisičina (Echium vulgare), divizma (Verbascum phlomoides), pustikara (Digitalis ambigua), kadulja (Salvia). Bijela djetelina i razne šumske trave čine na svim kućištima čvrst pokrov.

Vrijedi spomenuti dva stabla trešnje pod samim vrhom Javornice, na mjestu gdje je bila bolnica ljeti 1942. Očito je da su zasijane slučajno košticama trešanja koje su djeca donosila ranjenicima. One tamo rastu, cvatu i zametnu plod, ali ne dozrijevaju na nadmorskoj visini od 1000 metara. Stoje kao živi spomenici prošlog vremena i posve neobičnog načina života.


Ruševine kuće Pere Tatalovića u Sekićima
gdje su ležali prvi ranjenici u veljači 1942
Klikni za uvećani prikaz

Osim toga, kopajući, mogu se već pod samom površinom zemlje naći komadići ugljena, žlice, noževi, igle za injekcije, krhotine stakla od ampula ili suđa. Na mjestu nekadašnje zgrade Agitpropa nađena je veća količina štamparskih slova, a na mjestu bunkera, koji je štitio bolnicu, ima mnogo čahura od patrona i dijelova oružja koje je uništeno u obrani bolnice uslijed eksplozije municije.

Svi nadeni predmeti povjereni su Zavičajnom muzeju u Ogulinu.

U kartu na str. 41 su ucrtane tri lokacije:

1.   Zgrada br. 1. Područje Kobila-Lager. Gradnja je počela 22. III 1942. Po naređenju štaba bataljona "Marko Trbović" gradio je Đuro Ivošević s grupom domaćih ljudi. Dimenzije 16 x 6 metara sa 12 kreveta. Građena od jelovih dasaka -s pilane u Jagetićima. Prostorije: jedna bolesnička soba, mala soba za ambulantu i kuhinja. Posebno stražara i poljski zahod. Zgrada je spaljena godine 1942. u rujnu. (Na karti oznaka 1. kod kote 668).
2.   Zgrada br. 2. Pod vrhom Javornice. Područje Vidina Greda. Gradio Đuro Ivošević s radnom grupom. Dimenzije 20 x10 sa 25 kreveta. Građena od jelovih oblih greda spajanih na sjekove po tzv. sistemu "pamerica". Izvana obložena mahovinom, iznutra jelovim daskama. Pod i strop također obloženi daskama, iznutra strop osiguran s četiri potporna stupa. Na mansardi soba za liječnika. Prostorije: jedna velika bolesnička soba u koju se ulazilo izvana i dvije manje sobe, jedna za ambulantu i druga za osoblje i kancelariju i razne materijale. Ispred bolnice nadstrešnica za stražu, a niže lijevo poljski zahod. Pozadi baraka kuhinja vezana mostićem od dasaka. Zgrada spaljena u rujnu godine 1942. (Na karti oznaka 2 kota 1014).
3.   Zgrada broj 3. Građena na Lageru kod Kobile u neposrednoj blizini zgrade br. 1. Dimenzije 24 x 16. Isti materijal kao zgrada br. 2. Prostorije: predsoblje, 2 bolesničke sobe, 2 sobe za osoblje, spremište odjeće, ambulanta i soba za liječnika. Prozori zastakljeni i zgrada dobro zabrtvljena mahovinom. Zgrada se nije upotrebljavala. Nova je spaljena u jesen godine 1942. Gradio radni bataljon sastavljen od Ledeničana, Bribiraca i Drežničana. (Na karti oznaka 1. kod kote 668 kao i zgrada br. 1).
4.   Zgrada br. 4. Zgrada bolnice br. 7. Dimenzije: 30 x 16 metara. Građena po sistemu "pamerica". Smještena s desne strane puta Vukelići-Škalić, neposredno iznad današnje kosturnice. Prostorije u prizemlju: 4 velike bolesničke sobe, kancelarija, ordinacija, hodnik i zahod. Prostorije na mansardi: velika bolesnička soba, 3 manje sobe (za liječnike, osoblje i apoteku), hodnik, spremište i zahod. U posebnim barakama nalazila se kuhinja, ekonomat, tifusna baraka, stražara, prihvatna ambulanta, razne radionice i na uzvisini bunker za obranu bolnice. Gradili Đuro Ivošević i Zvonko Kovačić s radnim bataljonom. Podalje od bolnice bilo je groblje. (Na karti oznaka 3. kod kosturnice).

Kirurški paviljon. Lokacija gotovo ista. Građen potkraj godine 1943. U gradnji s ostalima sudjeluje Josip Manestar. Dimenzije 20 x 10. Prostorije: predsoblje, 2 bolesničke sobe, 1 soba za osoblje, prostrana ordinacija s velikim prozorom, hodnik. zanod, spremište i soba za liječnika. U upotrebi je bila vrlo kratko vrijeme.

Zgrade bolnice br. 7 počele su se graditi u siječnju 1943, a spaljene su 2. veljače godine 1944. Tako je ta impozantna, specifično partizanska ratna ustanova sa kompletnim naseljem radila na istom mjestu punu godinu dana.

No postoji i jedan trajni spomenik na Javornici, neposredno ispod zgarišta bolnice br. 7. To je spomen-kosturnica, umjetničko djelo Koste Angeli-Radovanija. Sagrađena od kamena s Javornice, kao da je iz nje izrasla, ona krije kosti boraca koji su bolovali, umirali i ginuli na Javornici, udarajući temelj budućnosti.

Kosturnicu je podigao Savez boraca Narodnooslobodilačkog rata godine 1956. Na njoj su u kamen urezane riječi:

U OVOJ KOSTURNICI SAHRANJENO JE
TRI STOTINE JUNAČKIH SINOVA NASIH NARODA
KOJI SU DALI SVOJE ŽIVOTE
U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI I NARODNOJ REVOLUCIJI
ZA SLOBODU SVOJE DOMOVINE
ZA SOCIJALISTIĆKU JUGOSLAVIJU
ZA BRATSTVO I JEDINSTVO NAŠIH NARODA
ONI SU BILI NA LIJEČENJU U PARTIZANSKOJ BOLNICI VII
KOJA SE OD 1942 DO 1944 NALAZILA U ŠUMI
BLIZU OVOG MJESTA GDJE SU KAO TEŠKI RANJENICI
OVDJE NAŠLI SVOJ GROB
NEKA JE VJEČNA SLAVA PALIM DRUGOVIIVIA


Spomen-ploča na Kosturnici gdje
leže kosti 300 boraca umrlih u bolnici na Javornici
Klikni za uvećani prikaz


12.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #12 : Siječanj 23, 2011, 10:19:44 »


LIJEČNICI BOLNICE

BRAJKOVIĆ EDGAR, student medicine iz Zagre-
ba. Došao u ljeto 1942. iz Primorja. Kratko vrijeme
radio u bolnici. Otišao u Drežnički udarni bataljon.
Poginuo na Tisovcu kod Kleka na kraju talijanske
ofenzive 28. rujna 1942.

FORENBAHER Dr MILAN, liječnik iz Delnica. Do-
šao u drežničku bolnicu potkraj ožujka 1943, da
zamijeni bolesnog dra Weissa i radio kao upravnik
bolnice do jeseni 1943.

GABROVŠEK Dr JOSIP, vodio kraće vrijeme pri-
hvatnu ambulantu na Mošunama ljeti 1943. Umro
od tifusa.

KAJFEŠ Dr JOSIP, rođen u Delnicama. Radio u
Zagrebu u bolnici na Sv. Duhu koja danas nosi
njegovo ime. Potkraj ljeta 1943. došao u Drežnicu
gdje je radio kao kirurg. U studenom iste godine
premješten u bolnicu u Otočac. Za učestalih ofen-
ziva u Lici poginuo od četnika zajedno
s velikim brojem ranjenika u selu Krčani
kod Udbine 25.svibnja 1944.

KLEINHAPPEL Dr FRANZ, iz Banjaluke, kirurg.
U Drežnicu došao da smijeni dra Novosela 19. XII
1943. Kao upravnik proveo s bolnicom najteže ča-
sove prilikom nadiranja Nijemaca. Operirao pod
vedrim nebom za najveće zime. Prešao s bolnicom
poznatim teškim putem do Mrkoplja i Turki u
veljači 1944.

KLEMENČIĆ Dr HERBERT. U bolnici radio od
jeseni 1943. Za napada na bolnicu u početku 1944.
vodio transport lakših ranjenika u Mrkopalj preko
Mošuna. Ostao s bolnicom do kraja rata u raznim
mjestima Gorskog kotara.

KRAUS Dr OTO, iz Sl. Požege. U Drežnicu došao
u siječnju 1942. iz Mrkoplja na poziv partizana.
Prvi liječnik na oslobođenom teritoriju Gorskog
kotara i Primorja. U početku 1943. na poziv Glav-
nog štaba Hrvatske otišao je u Liku u Bijele
Potoke.

KRONJA TOMISLAV, sanitetski referent Glavnog
Štaba Hrvatske. Došao s transportom ranjenika iz
Like. Ostao kraće vrijeme, a kasnije povremeno
dolazio radi organizacionih pitanja.

LJAHNICKI Dr BORIS, došao s transportom ra-
njenika iz Like u IV ofenzivi u početku 1943. radio
kratko vrijeme u Drežnici i vratio se u Liku.

MEDANIĆ Dr ANTE, liječnik iz Sušaka. Poslije
kapitulacije Italije radio u bolnici u Senju, a zatim
premješten u Drežnicu. Preuzeo upravu bolnice
u Turkima nakon odlaska dra Kleinhappela

MILEUSNIĆ Dr MLADEN, mladi liječnik iz Otočca.
Došao nakon oslobođenja Otočca (12. IV l943). Po-
ginuo u Delnicama nesretnim slučajem 3. III 1944.

NOVOSEL Dr ŠIME, iz Iloka. Prije rata liječnik
u Ogulinu, kirurg. Došao u Drežnicu nakon kapi-
tulacije Italije i ostao do 19. XII 1943. Po nalogu
Glavnog štaba Hrvatske premješten u Otočac.

OREŠČANIN Dr BONKA, iz Zagreba. Ljeti 1943.
radila u civilnoj ambulanti u Vukelićima. Nakon
kapitulacije Italije i ponovnog prodora Nijemaca
premještena u V. P. bolnicu br. 7.

PRAVDICA Dr NIKOLA, došao u bolnicu nakon
kapitulacije Italije i radio kraće vrijeme u stra-
daloj ambulanti u Stajnici.

PRAŽIĆ Dr VLADIMIR, došao iz Senja u Drežnicu
u siječnju 1944, te ubrzo s evakuiranom bolnicom
prešao u Mrkopalj. Do oslobođenja radio u vojnim
bolnicama u Kupskoj dolini.

SOBOL Dr MATO, iz Selca. Došao u Drežnicu
1942. Najprije vodio ambulantu i bolnicu za lakše
ranjenike u centru Drežnice. U ofenzivi se priklju-
čio bolnici i ostao na radu do travnja 1943, kada je
umro od tifusa.

SUPPA Dr, Talijan. Radio kao kirurg u Drežnici.
Poginuo u Lici 1944. u Krčani kod Udbine od
četnika.

ŠIVIC ALBIN, student medicine, Slovenac. Refe-
rent saniteta 2. odreda. U travnju 1943. hitno po-
slan da zamijeni dva bolesna liječnika. Nakon do-
laska dra Forenbahera, vratio se u 13. diviziju.

TALLER Dr DEKO, došao iz Zagreba ljeti 1942.
i bio na teritoriju 2. odreda u Gorskom kotaru. U
Drežnicu došao potkraj ljeta. Kraće vrijeme radio
u bolnici.

WEISS Dr EMANUEL-BUCI, iz Osijeka. U drež-
ničkoj bolnici od studenog 1942. do svibnja 1943.
Tada je nakon preboljelog tifusa premješten za
sanitetskog referenta V operativne zone.
     
FORENBAHER Dr MILAN











KLEINHAPPEL Dr FRANZ


KLEMENČIĆ Dr HERBERT














MEDANIĆ Dr ANTE

MILEUSNIĆ Dr MLADEN

NOVOSEL Dr ŠIME

OREŠČANIN Dr BONKA

PRAŽIĆ Dr VLADIMIR [/sup


SOBOL Dr MATO





WEISS Dr EMANUEL-BUCI


13.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #13 : Siječanj 23, 2011, 10:26:34 »


OSOBLJE BOLNICE

1.   ATIJAS SAJKA, iz Sarajeva. Brinula se za kulturno-prosvjetni rad 1943. i 1944.

2.   BALINT MARIJA-OGULINKA, bolničarka 1943.

3.   BAN BLAŽ, iz Grobnika. Kuhar 1943. i 1944.

4.   BAN FRANKA (majka), iz Pothuma. Brinula se za rublje.

5.   BAN MARIJA (kćerka), iz Pothuma. Brinula se za rublje 1943. i 1944.

6.   BANIĆ ALBINA, iz Istre. Instrumentarka 1943. i 1944.

7.   BOROVIĆ KATICA, iz Istre. Bolničarka 1943. i 1944.

8.   BROZIČEVIĆ RAFO, iz Sv. Jelene. U bolnicu došao 1942. radi liječenja bubrega. Ostao u bolnici u svojstvu ekonoma, a kasnije komesara.

9.   BROZOVIĆ Josipa ZLATA, rođena 1918. u Mrkoplju. Nakon preležanog tifusa ostala na radu kao instrumentarka 1943. i 1944.

10.   BRIŠKI ANTONIJA, rođena 1901. u Delnicama. Bolničarka 1943.

11.   BROZNIĆ NADA, iz Orehovice. Bolničarka 1943. i 1944.

12.   BURUL VIKA, iz Grobinštine. Bolničarka 1943. i 1944.

13.   CVIJANOVIĆ NIKOLIJA-NINA, iz Sušaka. Bolničarka 1943.

14.   ČOKEŠA-VUKOV BOJA, iz Primišlja. Došla iz Like s transportom ranjenika u IV ofenzivi i ostala kao bolničarka do oslobođenja.

15.   ČOHAR MLADENKA, radila u kuhinji 1943. i 1944.

16.   DELUKA IVAN, iz Sušaka. Bolničar 1943.

17.   DOLENC GUIDO, student medicine. Radio od 1943.

18.   DOMJAN DANICA, iz Crikvenice. Bolničarka od veljače 1943.

19.   DOVEČAR FANIKA, radila kao krojačica i higijeničarka 1943. i 1944.

20.   EGIĆ MILAN, iz Like. Komesar bolnice u jesen 1943. nakon Ilije Jovićevića. Na toj dužnosti nalazi se i u početku 1944. kad se bolnica morala evakuirati zbog pritiska neprijatelja.

21.   FRLAN MARICA, učenica iz Kastva. Borac u Proleterskom bataljonu. Na radu u bolnici 1942. i 1943. Vodila tifusni paviljon.

22.   GOLAC MICIKA, bolničarka od početka 1943. Do oslobođenja.

23.   GOLIK ILONKA, iz Delnica. Medicinska sestra. Poginula u bolničkom odjeljenju u Stajnici.

24.   HAJDIN NAKA, iz Srpskih Moravica. Radila kao pomoćna kuharica u ljeto 1943.

25.   IVOŠEVIĆ ĐUKO-BRKO, iz Krakara. Ekonom bolnice 1942.

26.   IVOŠEVIĆ ĐURO, iz Jasenka. Graditelj bolničkih zgrada. Rukovodio radnim bataljonom.

27.   IVOŠEVIĆ ĐURO, iz Krakara. Dječak, brinuo so za vodu 1942.

28.   JANČIĆ-STARC inž. JELA, komesar bolnice od svibnja do kraja 1942.

29.   JANEŽ STJEPAN, student medicine iz Čabra.

30.   JOVIĆEVIĆ ILIJA, iz Crne Gore. U Drežnicu došao kao teški ranjenik u transportu iz Like. Nakon oporavka radi na kulturno-prosvjetnom programu. Potkraj ljeta 1943. komesar bolnice.

31.   JURIŠIĆ MARIJA, zvana "Febra", iz Grižana. Bolničarka 1943. i 1944.

32.   KONCUT DORA, učenica iz Sušaka. Bolničarka 1943 i 1944.

33.   KORAĆ MILOŠ, iz Like. U IV ofenzivi doveo transport ranjenika iz Like, te ostao kraće vrijeme kao pomoćnik komesara.

34.   KORAĆ-UZELAC STAKA, došla s prvim transportom ranjenika iz Like u IV ofenzivi. Bolničarka 1943.

35.   KOSANOVIĆ ANKA, radila kao bolničarka 1943.

36.   KOSANOVIĆ Đukanov BOŠKO, iz Jasenka. Kurir bolnice od početka 1943.

37.   KOVAČEVIĆ BOGDAN, iz Jasenka. Skladištar u bolnici od početka 1943.

38.   KOVAČEVIĆ RANKA, iz Jasenka. Pomoćna kuharica. Umrla od tifusa u proljeće 1943.

39.   KOVAČIĆ ZVONKO

40.   KRIVOKUĆA LJUBICA, iz Korduna. Bolničarka. Otišla s grupom ranjenika u Italiju.

41.   KRMPOTIĆ MARIJA-SUŠAČANKA, bolničarka 1943. i 1944.

42.   LAKIĆ FRANKA, iz Bribira. Radila u bolnici 1942. Umrla od tifusa u istoj bolnici 1943.

43.   LAKIĆ KATA, majka Franke, iz Bribira. U bolnici radila od jeseni 1942. do oslobođenja.

44.   LOOS RUŽA, medicinska sestra. Došla s transportom iz Like. Neko vrijeme ležala u istoj bolnici kao pacijent.

45.   LUČIĆ FANICA, iz Kastavštine. Bolničarka 1943. i 1944.

46.   LUČIĆ MARIJA, iz Kastavštine. Bolničarka 1943. Pratila ranjenike u Italiju.

47.   MAJSTOROVIĆ MACA, iz Karlovca. Komesar bolnice ljeti 1943.

48.   MALNAR VERA, iz Gerova. Bolničarka 1943. i 1944.

49.   MANESTAR JOSIP

50.   MARAČ LJUBICA, iz Sušaka. Radila u bolnici 1943.

51.   MARAČ POLDO, iz Sušaka. Došao u bolnicu zbog upale zglobova, i tifusa. Nakon ozdravljenja bolničar i brijač 1943. i 1944.

52.   MARGETIĆ RADE, iz Kastva. Skojevac. U radnoj grupi zajedno s Brunom Morettijem imao težak zadatak da nađe vezu s vojnim jedinicama, i da traži pojačanje za obranu bolnice. Stradao od Nijemaca kod Brinja u siječnju 1944.

53.   MARŠANIĆ MARICA, iz Pothuma. Bolničarka 1942-1944.

54.   MAVRIĆ VICKO, iz Grižana. Ekonom 1943.

55.   MIKULIČIĆ-MARAČ ZORA, iz Ravne Gore. Bolničarka i instrumentarka u bolnici od početka 1942. do oslobođenja.

56.   MILEUSNIĆ JULKA, iz Maribora. Bolničarka 1943.

57.   MILKOVIĆ-JENGIĆ LJUBICA, iz Sušaka. Radila u kancelariji 1943.

58.   MILOŠEVIĆ ZORKA, iz Drage (Rijeka). Bolničarka 1943. Pratila transport ranjenika u Italiju.

59.   MIŠKOVIĆ JELA, radila u praonici 1943.

60.   MIŠKOVIĆ TEODORA, učenica iz Sušaka. Bolničarka 1943. i 1944.

61.   MORETTI BRUNO, iz Bakra. Javio se dobrovoljno da uspostavi vezu s vojnim jedinicama kad su se približavali Nijemci u siječnju 1944. Stradao kod Brinja od Nijemaca, zajedno s Radom Margetićem.

62.   MORETTI IVICA, iz Bakra. Radio u radnoj grupi 1943. i 1944.

63.   MRGAN MLADENKA, radila kao bolničarka 1943.

64.   MRVOŠ RADE, brinuo se za vodu 1943.

65.   MUŽEVIĆ RAJKO, iz Sv. Jelene. Kuhar u bolnici 1942. i 1943.

66.   POLIĆ FRANCIKA, nakon preboljenog tifusa ostala kao bolničarka u istoj bolnici 1943.

67.   PAĐEN KATICA, iz Like. Bolničarka 1943.

68.   PAJK VERA, iz Sušaka. Bolničarka 1943. i 1944.

69.   PEER ZITA, iz Srpskih Moravica. Bolničarka 1943. i 1944.

70.   PERUČ ANA-MAMICA, bolničarka 1943. i 1944.

71.   PIFER ROZINA-ISTRANKA, bolničarka 1943. i 1944.

72.   PLEŠE Johana MICIKA, rođena 1917. u Delnicama. Bolničarka 1943.

73.   POKLEPOVIĆ JOLANDA-ISTRANKA, bolničarka 1943.

74.   POROPAT MILKICA, bolničarka 1943. i 1944.

75.   PRENDIVOJ KATICA, sa otoka Krka. Radila u radnoj grupi 1943.

76.   RAČKI Ivana IVAN, rođen 1903. u Delnicama. Mesar u bolnici 1944.

77.   RAJNOVIĆ ĐOKO, iz Srpskih Moravica. Kratko vrijeme skladištar u bolnici 1943.

78.   RAJNOVIĆ JELA, iz Srpskih Moravica. Bolničarka 1943.

79.   RONKO SOKA-LIČANKA, bolničarka 1943. i 1944.

80.   ROSSI GIOVANI, student medicine. Talijan. Ubijen od Nijemaca u Stajnici 1943.

81.   RUDAN MERI, iz Rijeke. Radila u praonici 1943. i 1944.

82.   SABLIĆ DESANKA, iz okolice Sušaka. Bolničarka 1943. i 1944.

83.   SARSON MARICA (Visoka Marica), bolničarka od početka 1943.

84.   SEVER ELA (dr Ela Sever-Čišić), medicinska sestra ljeti 1943.

85.   SIGNORINI NADA, iz Bakra. Radila u radnoj grupi 1943. i 1944.

86.   SIGNORINI PAOLO, iz Bakra. Radio u radnoj grupi bolnice 1943.

87.   STANIĆ KATICA, iz Bribira. Bolničarka 1943.

88.   SUŠANJ REJINA, iz Kastva. Bolničarka 1943. I 1944.

89.   ŠEGULJA IVAN, iz Sušaka. Stolar. Izrađivao najviše lijesove.

90.   ŠLEZINGER ADA, iz Virja. Bolničarka 1942. Otišla u 1. bataljon 1. odreda. Hrabro poginula pri obrani iste bolnice.

91.   ŠOJAT-SIŠUL VERA, iz Sušaka. Studentica prava. Vodila kancelariju bolnice 1943. i 1944. Brinula se za kulturno-prosvjetni rad.

92.   ŠVABENIC VERA, učenica iz Zagreba. Bolničarka 1942. i 1943.

93.   TATALOVIĆ NIKOLA-LEŠIĆ, iz Vrujca. Stražar, a zatim bolničar. Radio i sve mesarske poslove.

94.   TATALOVIĆ STOJAN, iz Šekića (Drežnica). Radio u bolnici 1942. i ponovo 1944.

95.   TAUSSIG MARIJA, iz Ćehoslovačke. Bolničarka. Ubijena u Stajnici.

96.   TOMAC IVAN, iz Delnica. Bolničar 1943. i 1944.

97.   TOMAC Mihe IVAN, rođen 1912. u Delnicama. Nakon preboljenog tifusa ostao na radu u bolnici.

98.   TOMIĆ MACA, iz Tomića (Drežnica). Kratko vrijeme u samom početku radila u bolnici.

99.   TOMIĆ SMILJA-ŠULINA, djevojčica. Pomagala u kuhinji od ljeta 1942.

100.   TOMIĆ VILMA, iz Mrkoplja. Bolničarka.

101.   TRBOVIĆ MIHAJLO-SEKULIĆ, iz Krakara. Radio u bolnici cijelu 1942. Poginuo u IV ofenzivi kod Veljuna.

102.   TROHAR BOŽENA, iz Čabra. Bolničarka 1943. i 1944.

103.   TRŠKA JAROSLAV, zdravstveni pomoćnik. Radio u administraciji bolnice 1943.

104.   UZELAC MILA, iz Užica. Borac iz prvih jedinica u Srbiji. Više puta ranjavana. Radila u kancelariji bolnice.

105.   VIČIĆ BORIS, radio u bolničkoj radnoj grupi u jesen i zimu 1943-44.

106.   VLAHOV RUŽA, iz Šibenika. Došla u pratnji ranjenika u IV ofenzivi i ostala kao bolničarka u bolnici.

107.   VLAŠIMSKI DARKO, učenik. Radio u radnoj grupi 1943. i 1944.

108.   VLAŠIMSKI IVAN, student medicine. Asistent u ambulanti 1943. i 1944.

109.   VUKELIĆ MARIJA, iz Vukelića (Drežnica). Kuharica u bolnici od njezina osnutka do ljeta 1944.

110.   VUKMIROVIĆ MARIJA, iz Like. Bolničarka po dolasku transporta u IV ofenzivi 1943.

111.   VUKOV TOMO, iz Zlarina. Došao s transportom iz Mišljenovca u IV ofenzivi. Oporavljen, radio u bolnici kao intendant do oslobođenja,

112.   WEISS MARGITA, radila u kuhinji 1943. i 1944. Poznata kao "Mama Weiss".

113.   ZOVIĆ MILDA-ISTRANKA, bolničarka 1943. i 1944.

114.   ZRNIĆ SAVA, iz Jasenka. Komesar bolnice u zimu i u proljeće 1943.

115.   ZRNIĆ-VUČKOVIĆ SMILJA, iz Srpskih Moravica. Radila 1943, u Vukelićima kao pomoćnik ekonoma.

116.   ŽIVKOVIĆ DANICA (kćerka), radila u radnoj grupi na krpanju i šivanju rublja 1943. i 1944.

117.   ŽIVKOVIĆ FUMICA-ISTRANKA (majka), radila u radnoj grupi. Brinula se za krpanje i šivanje rublja.


14.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #14 : Siječanj 23, 2011, 10:36:42 »


POPIS RANJENIKA

1.   ABRAMOVIC Josipa MATIJA, 2. primorsko-goranski odred. Rođen 1920. u Delnicama. Obolio od upale pluća i tifusa. Umro u bolnici 28. III 1943.

2.   AHEL Josipa IVAN, 2. bataljon 4. brigade 13. divizije. Rođen 1906. u Sv. Jakovu (Crikvenica). Ranjen 20. IX 1943. kod Ogulina. Umro u bolnici.

3.   ALEKSIĆ Save MILOŠ, 1. četa 3. bataljona 1. brigade 6. divizije. Rođen 1919. u Otočcu. Ranjen u prste desne ruke 27. V 1942. na položaju u Krasnom (Štirovača). Liječen 2 mjeseca.

4.   ALESSANDRO, Talijan. Liječio se 1942. od potkožnih čireva.

5.   AUGUŠTIN Alojza SLAVKO, 1. primorsko-goranski odred. Rođen 1925. u Štefancima (Vrbovsko). Premrzao na položaju 1943.

6.   BAJČIĆ Antona ANTON, 13. primorsko-goranska divizija. Rođen 1921. u Krku. Ranjen 1943. Podlegao ranama.

7.   BARAC LUKICA, rođen u Grižanima (Crikvenica). Liječen u bolnici 1943. a kasnije poginuo.

8.   BARAC Franje STJEPAN, 1. bataljon 1. odreda. Rođen 1924. u Grižanima (Crikvenica). Ranjen u studenom 1943.

9.   BARBALIĆ Frane DINKO, rođen 1926. Ranjen. Umro u bolnici 1943.

10.   BARETIĆ IVAN, bolovao od tifusa 1943-44.

11.   BARIČEVIĆ Mate NIKOLA, 1. bataljon 1. Brigade 13. divizije. Rođen 1922. u Donjem Zagonu (Novi Vinodolski). Ranjen kod Gomirja prilikom napada na vlak 1943. Podlegao ranama u bolnici.

12.   BARUNICA Kuzme BRANKO, 3. bataljon Primorsko-goranskog odreda. Rođen 1920. u Triblju (Crikvenica). Ranjen u obrani bolnice 1944. Podlegao ranama.

13.   BASARA NIKOLA, sa Korduna. Ranjen na Modrušu 12. VIII 1942. Liječen kraće vrijeme u bolnici.

14.   BAŠNIK Milana FRANJO, 13. divizija. Rođen 1922. u Crikvenici. Liječen u bolnici Drežnica i u Brodu na Kupi 1944.

15.   BAŠTIANIĆ IVAN, rođen u Labinu. Umro u bolnici 1944..

16.   BATINIĆ Nikole MILE, rođen 1923. u Vukelićima (Drežnica). Liječio sluh oštećen od detonacije bombe u drugoj polovici 1942.

17.   BATINIĆ SAVA, 1. brigada 13. divizije. Rođen 1918. u Vukelićima (Drežnica). Ranjen u ruku. Liječen 1943.

18.   BELUŠIĆ OKTAVIO, rođen u Oraticama kraj Pazina. Ranjen u obrani Drežnice. Podlegao ranama 1944.

19.   BENČIĆ JAKOV, rođen u Svetvinčentu kraj Pule. Ranjen u obrani Drežnice. Umro u bolnici 1944.

20.   BENIĆ Ivana VLADIMIR, 1. odred Primorsko-goranske brigade. Rođen 1919. u Crikvenici. Ranjen u obje noge i glavu kod Gomirja. Liječen mjesec i po zimi od 1943-44.

21.   BIĆANIĆ JELA, sekretar AFŽ-a Like. Ozlijedila koljena. Kraće vrijeme liječena u bolnici 1942.

22.   BISKIJA PAVAO, evakuiran. Umro na Milanovu vrhu 1944. od dobivenih rana.

23.   BLAŽEVIĆ Ivana IVAN, bataljon "Matija Gubec". Rođen 1914. u Vratima. Ranjen u desnu nogu kod Josipdola 1943.

24.   BOCA Dušana PETAR, iz Brezna (Drežnica). Ranjen u Lici 1943. Liječen u bolnici.

25.   BOČKAJ Mate MIRKO, Auto-bataljon Glavnog štaba Hrvatske. Rođen* 1924. u Crikvenici. Ranjen u Drežnici 15. X 1943. Podlegao ranama u bolnici.

26.   BOKAN DUŠAN, bataljon „Marko Orešković". Rođen 1923. u Lici. Ranjen u ruku u Jezeranama 16. IV 1942. Liječen 2 mjeseca.

27.   BOLUŠIĆ DRAGO, rođen u Pazinu. Ranjen u Krakaru (Drežnica) 3. V 1944. Umro u bolnici.

28.   BONIĆ FRANJO, rođen u Krku. Teško ranjen 12. II 1944. Umro u bohiici.

29.   BOSNIĆ Dmitra BUDE, rođen 1918. u Bosnićima (Drežnica). Ranjen u ruku na Modrušu 12. VIII 1943.

30.   BOSNIĆ Laze ŽARKO, 2. brigada 13. divizije. Rođen u Drugomišlju (Drežnica). Ranjen u Lici 1944.

31.   BOŽANIĆ Rade MILAN, 1. četa 3. bataljona 3. brigade 13. divizije. Rođen 1913. u Tuževiću (Brinje). Ranjen u glavu kod Sušaka 20. X 1943. Liječen do 1945.

32.   BRENČIĆ Josipa MILAN, rođen 1926. u Žnjidarima (Labin). Ranjen u Drežnici. Podlegao ranama u početku 1944.

33.   BRIŠKI Matije JOSIP, 2. odred. Rođen 1924. u Delnicama. Ranjen u desnu nogu kod Fužina 1943.

34.   BRIŠKI Nikole PETAR, 1. brigada 13. divizije. Rođen 1924. u Lokvama. Ranjen u obje noge kod Vrbovskog 1943.

35.   BRKARIĆ MARIO, rođen u Sušaku. Kao ranjenik obolio od tifusa i ostao poslije liječenja da radi kao bolničar u bolnici.

36.   BRNČIĆ Frane MATE, 1. bataljon 1. brigade 13. divizije. Rođen 1909. u Grižanama (Crikvenica). Umro u bolnici 1943.

37.   BRNIĆ JOSIP, rođen 1916. u Sv. Ivanu (Krk). Ranjen i umro u listopadu 1943.

38.   BRNJAC Josipa JOSIP, 1. brigada 13. divizije. Rođen 1911. u Crikvenici. Ranjen kod Prokika 5. VI 1943. Podlegao ranama.

39.   BROZIČEVIĆ Marijana RAFAEL, ekonom i komesar bolnice. Rođen 1909. u Sv. Jeleni. Liječen od upale bubrega. Pratio transport ranjenika u Italiju 1943.

40.   BROZOVIĆ Josipa FRANJO, 3. bataljon 6. brigade. Rođen 1916. u Mrkoplju. Ranjen od bacača kod Crne Vlasti 1943. Prebolio tifus.

41.   BROZOVIĆ Tome IVAN, intendant 1. bataljona 1. brigade 13. divizije. Rođen 1912. u Bribiru (Crikvenica). Ranjen u Gomirju u travnju 1943. Podlegao ranama.

42.   BROZOVIĆ Josipa ZLATA, pozadinski radnik. Rođena 1. X 1918. u Mrkoplju. Oboljela od trbušnog tifusa. Nakon izliječenja ostala u bolnici na radu.

43.   BRUKETA Stjepana FRANJO, bataljon "Matija Gubec". Rođen 1923. u Driveniku (Crikvenica). Umro od trbušnog tifusa 6. IX 1943.

44.   BURIĆ Antona TOMO, rođen 1907. u Brod-Moravicama. Umro od tifusa 3. IV 1943.

45.   BURSAĆ ANKA, iz Drvara. Izgubila obje noge. Došla u Drežnicu s transportom ranjenika u siječnju 1943.

46.   BURSAĆ DUŠAN, 3. brigada 6. divizije. Rođen u Vrepcu (Gospić). Ranjen kod Gospića 3. V 1943. Umro u bolnici.

47.   BUTKOVIĆ Franje PETAR, rođen 1924. u Ledenicama (Novi Vinodolski). Ranjen u listopadu 1943. Umro u bolnici.

48.   CAR ANÐELKO, liječen kraće vrijeme u bolnici, a kasnije poginuo.

49.   CAR Augustina IVAN, bataljon "Marko Trbović". Rođen 1924. u Crikvenici. Ranjen u Breznom (Drežnica) 10. III 1943. Podlegao ranama u bolnici.

50.   CAR MARTIN, iz Crikvenice. Ranjen u nogu. Liječio se 1943.

51.   CAR Gašpara MILAN, rođen 1923. na otoku Krku. Ranjen 1943. Umro u bolnici.

52.   CAR Lovre PETAR, V operativna zona. Rođen 1919. u Crikvenici. Ranjen kod Gomirja 20. I 1943. Podlegao ranama u bolnici.

53.   CENČIĆ Antona ŽIVKO, bataljon "Matija Gubec". Rođen 1922. u Lokvama. Ranjen u nogu u Ravnoj Gori. Umro u bolnici 1942.

54.   CIVIDINI ŽIVKO, rođen 1907. u Delnicama. Umro u bolnici 1944.

55.   COL JOSIP, rođen u Lovranu. Ranjen u obrani Drežnice. Umro u bolnici u travnju 1944.

56.   CRLJENKO ANTE, rođen na otoku Pagu. Ranjen. Umro u bolnici 1944.

57.   CRLJENKO Petra PAVE, rođen 1925. u Karlobagu. Ranjen u vilicu i leđa 1944. Podlegao ranama u bolnici.

58.   CRNČIĆ Franje ANTON, rođen 1918. na otoku Krku. Ranjen. Umro u bolnici 1944.

59.   CVETIĆ Marka VITOMIR, bataljon "Matija GuBec". Rođen 1926. u Crikvenici. Ranjen kod Gomirja 9. VI 1943. Podlegao ranama u bolnici.

60.   ČOP FRANCIKA, rođena 1869. u Delnicama. Ranjena u desnu nogu pri bombardiranju Delnica.

61.   ČOP Grge JOSIPA, rođena 1897. u Delnicama. Ranjena u gornji dio tijela pri bombardiranju Delnica. Umrla u bolnici 1944.

62.   ČOP Matije VJEKOSLAV, Omladinac u pazadiai. Rođen 1930. u Delnicama. Amputirana mu je desna ruka 1944.

63.   ĆETKOVIC:- OČKO DR SLAVA, lijačnica iz Zagreba. U rujnu 1943. rodila u bolnici muško dijete. Pratila transport ranjenika u Italiju 1943.

64.   ĆOPIĆ LUKA, 1. proleterski bataljon Hrvatske. Rođen u Suvaji (Bihać). Ranjen u glavu u Jezeranama 1942. Liječen u bolnici.

65.   ĆURČIĆ Miće MILAN, 3. četa 3. bataljona 1. brigade 6. divizije. Rođen 1923. u Doljanima (Otočac). Ranjen u lijevu ruku 4. VI 1943. Liječen u bolnici 40 dana.

66.   DAPČEVIĆ KRSTO, rođen u Splitu. Ranjen u obrani bolnice. Umro u bolnici u siječnju 1944.

67.   DEBELIĆ Šime ŠIME, rođen 1921. u Rabu. Ranjen u Drežnici. Podlegao ranama u bolnici 1944.

68.   DESA CRNOGORKA, amputirane su joj obje noge. Ubijena u Stajnici.

69.   DESNICA BRANKO, rođen u Lici. Liječen u bolnici.

70.   DESPOT VERA, iz Zagreba. Ranjena kroz pluća i vrat u Otočcu. Liječena u bolnici 1943.

71.   DEŽELJIN Mate ANTE, rođen 1910. u Rabu. Ranjen u obrani Drežnice. Podlegao ranama u bolnici 1944.

72.   DEŽELJIN Martina STIPE, rođen 1922. u Rabu. Ranjen u obrani Drežnice. Podlegao ranama u bolnici 1944.

73.   DEŽMAN Franje FRANJO, 1. bataljon 4. Brigade 13. divizije. Rođen 1925, iz Beograda. Ranjen kod Ogulina 4. X 1943. Liječen 6 mjeseci.

74.   DIZDAR Save RADE, aktivist u pozadini. Rođen 1903. u Hajdinama (Vrbovsko). Ranjen od bombe u oko i desnu nogu u prosincu 1943. Liječen oko 2 mjeseca.

75.   DOMJAN IVICA, rođen u Sv. Jeleni (Crikvenica). Ranjen u potkoljenicu 1942. Izliječen. Kasnije poginuo.

76.   DOŠEN DESA, rođena u Ričama kraj Bihaća. Ranjena u grudi i liječena u bolnici u početku 1944.

77.   DOVEČAR KARLO, rođen u Sušaku. Ranjen u pluća i liječen u bolnici 1943.

78.   DRAŽIĆ Stanka MAKSIM, komandir radne čete u Drežnici. Rođen 1900. Ranjen u ofenzivi na Drežnicu 1942. Umro u bolnici.

79.   DRAŽIĆ Ivana MIRKO, bataljon "Matija Gubec". Rođen 1919. Ranjen na Brezovoj poljani 25. XII 1943. Podlegao ranama u bolnici.

80.   DUBRAVČIĆ STJEPAN, ranjen. Umro u bolnici 8. II 1944.

81.   DUDIĆ Petra PETAR, rođen 1912. u Rabu. Ranjen u obrani bolnice. Podlegao ranama 1944.

82.   DUGANDŽIJA Stojana MILE, 6. lička divizija. Rođen 1909. u Starom selu (Otočac). Ranjen u lijevu nogu na Goljaku 16. V 1943. Liječen u bolnici 2 mjeseca.

83.   DUKIĆ BOGDAN, rođen u Gračacu. Ranjen. Amputirana mu je desna noga 1944.

84.   DVORNIČIĆ Mate FRANKA, bolničarka. Rođena 1924. na otoku Krku. Umrla od tifusa u svibnju 1943.

85.   ĐURIĆ NIKOLA, rođen u Županjdolu (Brinje). Ranjen. Umro u bolnici 1944.

86.   EMILI  IGOR, iz Sušaka. Liječen od upale bubrega u jesen 1943.

87.   FABRI RUDOLF, rođen u Kršanu (Labin). Ranjen u obrani Drežnice. Umro u bolnici 1944.

88.   FAJFER TONE, amputirane mu obje noge. Poginuo u napadu na ambulantu u Stajnici 1943.

89.   FILIPOVIĆ Josipa IVAN, 2. četa bataljona "Ljubica Gerovac". Rođen 1908. u Krmpotama (Senj). Liječen u bolnici 1943.

90.   FORENBAHER dr MILAN, liječnik u bolnici. Prebolio tifus.

91.   FRGAČIĆ Nikole NIKOLA, rođen 1913. u Dragi na Krku. Ranjen na Stalku u listopadu 1943. Umro u bolnici.

92.   FRIGER JOSIP, teže ranjen u nogu, koja mu je amputirana. Poginuo u Stajnici prigodom napada na ambulantu 1943.

93.   FRLAN MARICA, iz Kastva. Bolničarka. Preboljela tifus.

94.   GALOVIĆ Sime ŽIVKA, 2. četa 4. bataljona jedne brigade 6. divizije. Rođena 1926. u Prokikama (Brinje). U bolnici liječena od tifusa 1943.

95.   GANDINI VERA, iz Sušaka. Ranjena u čeljusti.

96.   GAŠPARAC Matije MATIJA, rođen 1925. u Dedinu (Delnice). Ranjen od bacača kod Jezerana 1942.

97.   GAŠPAROVIĆ Bartola JURAJ, bataljon "Marko Orešković". Rođen 1912. u Grižanama (Crikvenica). Ranjen kod Vitunja (Ogulin) 25. I 1943. Podlegao ranama.

98.   GEROVAC JOS0, iz Jezerana. Ranjen u ruku od ustaša u Jezeranama u siječnju 1942. U bolnici u Šekićima amputirana mu je ruka.

99.   GIORGOLO HILARIJ E, iz Punta (otok Krk). Ranjen. Liječen u bolnici.

100.   GLAVIČIĆ Ivana VJEKO, štab 11. korpusa. Rođen 1909. u Senju. Liječen od tifusa 2 mjeseca.

15.
Talijani, Nijemci, četnici i partizani.
Tko tvrdi da je u Gorskom kotaru i Lici bilo malo četnika taj se vara. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1] 2
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!