CRO-eu.com
Travanj 03, 2020, 19:51:12 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Jezerane 1941. - 1945.  (Posjeta: 10958 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Siječanj 17, 2011, 23:37:02 »


Borbe za Prokike, Jezerane i Krišpolje
(1. august - 15. august 1942)
..tog 31. jula 1942. god. na Kapeli se rano smrklo.

Čete 1. bataljona i bombaši Brinjske, takozvane Barapske čete (komandir je bio Božo Kosanović), s vodičima iz Brešala i Rajačića, počeli su se sa zapadne strane prikradati gusto ispletenoj bodljikavoj žici oko Prokika od Krekovog brda, i s južne strane uz cestu Žuta Lokva - Prokike, te s istoka od crkvice Sv. Duh na koti 527.

Čete su se spretno probile "kroz četvorostruku bodljikavu žicu kidajući i provlačeći se kroz istu", da bi u dogovoreni tren svom žestinom sa tri strane napale neprijatelja.

Pero Potočnjak i Rade Miljković, borci Barapske čete, flašama sa benzinom su počeli paliti neke zgrade u kojima su bili Talijani i četnici. Požar se proširio, tako da je tokom noći "skoro cijelo selo spaljeno unutar žičane ograde, a ostalo je nekoliko kuća u kojima su bili Talijani i koje se nisu uspjele zauzeti uslijed njihovog jačeg otpora i brisanog prostora, a pored toga operaciju je otežavala svjetlost koja je izbijala iz popaljenih, odnosno zapaljenih kuća".

Neprijatelj se prikupio u nekoliko kamenih zgrada i otud je pružao grčevit otpor. Naročito su ubitačno tukli bacačima i teškim mitraljezima iz prokičke škole.

Na školu i druge utvrđene zgrade ponovljena su četiri uzastopna juriša. Samo u jednom utvrđenju, kod gusterne, "Oreškovićevi" bombaši su ubili i ranili 15 Talijana.

U osvit dana kurir Ilija Dragišić je štabu bataljona "Marko Orešković" prenio naređenje komandanta brigade da se svi iz Prokika povlače prema položajima 3. bataljona, to jest prema cesti Prokike - Žuta Lokva. Ostale jedinice trebalo je i dalje da drže zaposjednute položaje.

Međutim, čim su borci 2, 3. i 4. bataljona uočili krntijaše kako se izvlače iz zapaljenih Prokika, i oni su počeli napuštati svoje položaje. U štabu brigade će biti kazano da je "nastala neka pometnja", odnosno da su "neki panikeri uslijed dejstva artiljerije pronijeli glas za opšte povlačenje".

Osim nezadovoljstva zbog povlačenja triju bataljona bez naređenja, štab brigade će u analizi reći da Prokike nisu pale i zbog toga "što nije baš sve dato i uloženo da se uspije", i zbog toga "što je neprijatelj davao vrlo jak otpor iznutra, a pripomoć i ometanje spolja", i zbog nedostatka teškog naoružanja, i zbog toga "što su se kuće počele paliti prije zauzimanja svih zgrada".

Osim toga, u analizi je trebalo uočiti i propuste plana napada. Bilo bi mnogo više učinjeno da se u Prokike prodiralo sistemom "klina", da su udarne bombaške grupe najprije prodrle do najutvrđenijih tačaka, prvenstveno do školske zgrade, a tek onda da se išlo na čišćenje sela.

U PROKIKAMA JE NEPRIJATELJ PRETRPIO VELIKE GUBITKE.

Govorilo se o više desetina mrtvih i ranjenih, ali tačan broj nije utvrđen. Zarobljeno je 20 Talijana i 13 četnika. Prva brigada je imala 13 ranjenih. Od krhotina topovske granate smrtno je ranjen Mile Kovačić iz Vojnića. Udarni bataljon je imao 7 ranjenih.

Iz Barapske čete je poginuo bombaš Rade Maljković, a od rana je umro komandir čete Božo Kosanović.

Ranjenici su odvezeni u drežničke partizanske bolnice, a bataljoni 1. brigade su raspoređeni u Tužević, Lokve, Nikoliće i Zrniće. Borci su bili krajnje iscrpljeni, pa je štab brigade, poslije povlačenja od Prokika, za stanje u jedinicama rekao kako je "daleko od toga da se može reći da je dobro".

Ipak, i pored svega toga (preko 300 oboljelih boraca, opća iscrpljenost, "bosotinja i golotinja", opasnost da će "mnogi drugovi propasti, ili se onesposobiti za dulje vrijeme zbog marševa i napora", komandant i komesar su tvrdili:"Ne osjećamo nezadovoljstvo među drugovima partizanima!"

I glad je iscrpljivala borce.

Ljetina još nije bila dozrela, zalihe iscrpljene, a zaplijenjene hrane od neprijatelja bilo je malo.

Upoznat sa svim tim problemima, Glavni štab 3. je augusta upozorio štab zone da će se Udarna brigada, "kao velika jedinica, teško moći snabdijevati svim potrebnim materijalom na raznim mjestima gdje se bude nalazila tokom kretanja", pa je zatražio da se za brigadu organizira ekonomska "baza negdje u pozadini".

Tokom augusta takva baza je uspostavljena u Korenici. Tu se za borce "vršila popravka upropaštene odjeće i obuće", a iz brigade je "slan sav zaplijenjeni materijal, koji se momentalno ne može upotrebiti".

Obišavši bataljone Udarne brigade, komandant Glavnog štaba Ivo Rukavina je uočio da stanje u brigadi opterećuju "mnogi nedostaci" u istoj mjeri "u komandnom sastavu" "kao i u samoj organizaciji brigade". Smatrao je da je "slaba organizacija" omogućila "slabim elementima da prilično uzdrmaju borbenu sposobnost brigade".

Nije, zapravo, jasno o kojim se "slabim elementima" radi.

Možda je komandant Glavnog štaba mislio na nesporazume do kojih je došlo u 2. bataljonu" Pekiša Vuksan".


1. od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Siječanj 17, 2011, 23:37:55 »


Komandir 1. čete 2. bataljona Dušan Maoduš Konjanik i partijski rukovodilac u četi Boris Anzulović, po partijskom stažu prvi u 2. bataljonu, prijeratni sekretar novigradskog kotarskog komiteta KPH, jedan od desetak Dalmatinaca zadarskog kraja koji su se s desetinom Nike Marinkovića priključili divoselsko medačkim prvoborcima, pobunili su čitavu četu kritikom štaba bataljona zbog "posebnog štapskog kazana".

I Maoduš i Anzulović su smijenjeni i kao borci bez čina raspoređeni u 4. bataljon. Štab brigade će reći da je sukob izbio na relaciji Maoduš - zamjenik komesara bataljona Duka Hrženjak, odnosno da je Hrženjak "izgubio pod sugestijom Konjanika povjerenje partizana".

Za Konjanika je kazano kako je nediscipliniran ("izjavio da je izvršavanje naređenja štreberstvo"), da je protestirao zbog toga što je komanda bataljona povjerena Mići Joviću, a ne njemu ("kritikovao je sastav štaba bataljona") i da je" ometao rad zamjenika komandanta i narušavao pred partizanima njegov autoritet".

Poslije ovih nesporazuma iz bataljona je otišao prvi partijski rukovodilac "Pekiše Vuksana" Duka Hrženjak, a zamjenik političkog komesara je od 3. augusta Jovan Vujnović, iskusni komunist iz Divosela. Komandirsku dužnost u 1. četi preuzeo je Dušan Čubrilo Duja, kojeg su borci dobro primili, jer je kao i Konjanik bio hrabar, jednostavne naravi, uvijek jasan.

U opširnoj kritičkoj analizi stanja i odnosa u Udarnoj brigadi, komandant Glavnog štaba je suprotno svim onovremenim ocjenama pisao za Kordunaški bataljon, koji će se u narednim borbama pokazati izuzetno sposobnim i borbenim, da je "slabo odabran", odnosno "da je na Kordunu bilo boljih bataljona kako po borbenom iskustvu partizana, tako i po komandnom sastavu". (Pa i kordunaško rukovodstvo je tvrdilo da su "najbolji s Korduna" otišli u 1. brigadu).

Za 4. banijski bataljon komandant Glavnog štaba je napisao da se "pokazao još slabiji", a kao razlog za to navodi činjenicu da je taj bataljon "sastavljen iz različitih jedinica". Komandni kadar 4. bataljona je, po njegovoj ocjeni, slab, odnosno: rukovodioci su u tome bataljonu "u velikoj većini slabo iskusni". Neki borci s Banije su tek "primili pušku i odmah krenuli u Udarnu brigadu". Komandant Glavnog štaba je više problema vidio u neizjednačenoj kvaliteti bataljona, nego njihovoj iscrpljenosti i uzaludnom nastojanju da se izvrše nerealni planovi.

Dugo se čekalo da se partijska organizacija objedini na nivou brigade, iako je bilo jasno da je takva organizacija najsnažnija kohezija. Viši štabovi su uočili da je u brigadi "preovladalo nepovjerenje Ličana prema Kordunašima, Kordunaša prema Banovcima i obratno", ali nije učinjen napor da se takvo stanje brže prevaziđe.

Tako je Glavni štab više objašnjavao da su bataljoni 1. brigade "po svom historijskom razvitku i uslovima, pod kojima su nastajali, različite jedinice", nego što je kompletiranjem štaba i stvaranjem jedinstvenih partijskih i skojevskih organizacija činio konkretne akcije zbližavanja.

Nesjedinjena, s bataljonima različitih mogućnosti, brigada je - to će Glavni štab priznati u izvještaju Vrhovnom štabu - još nedovoljno oformljena i saživljena, upućivana na operacije kod kojih su se pojavile izvjesne poteškoće (veliki napori, slaba ishrana, što se "brzo odrazilo kod partizana u želji za povratkom na svoje teritorije"). Pokazat će se da je sastav brigade takav da su svi problemi izuzetno brzo savladani.

Već 16. augusta Glavni štab je ustvrdio da su se "za kratko vrijeme pojavili pozitivni rezultati". Svemu tome što će se odraziti kao "pozitivni rezultati" predstojalo je komunističko angažiranje.

U brigadu su gotovo svakog dana dolazili partijski rukovodioci "s terena" (jedan od njih je bio dr Nikola Rubčić Nina, koji će sredinom augusta utvrditi da će brigada, "politički dobro pripremljena, osvjetlati svoje lice"), a CK KPH je uz to "naredio Otmaru Kreačiću da ispita stanje u brigadi".

Uspješnost političkog djelovanja bit će potvrđena uspješnošću borbenih akcija u rajonu Krišpolje - Jezerane, a i u domenu kulturno prosvjetne aktivnosti. Naglo oživljavaju glumačko-recitatorske grupe, sve su bogatiji četni i bataljonski listovi, "u kojima surađuju drugovi partizan"i,  učestale su priredbe na kojima nastupaju četni i bataljonski korovi, u svim jedinicama su organizirani uspješni analfabetski tečajevi.

Tih dana je operativni oficir 1. bataljona rudar Perica Marić sam napisao svoje prvo pismo.

U brigadi se čitav tjedan nalazio sa svojom ekipom čuveni zagrebački glumac Vjekoslav Afrić.

Njega je poslao Glavni štab Hrvatske da u bataljonima poradi na dinamičnijem kulturno-prosvjetnom angažiranju svih boraca.

Kasnije će Afrić pisati kako su on i njegovi drugovi, "ekipa zagrebačkih glumaca", stvarajući "Kazalište narodnog oslobođenja, najsnažniju podršku dobili upravo od ličkih partizana i kako su prvi novi članovi ekipe bili svi iz Like, i oni su prvi pomogli ovoj ekipi u njezinu kasnijem izrastanju".


2. od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Siječanj 17, 2011, 23:40:06 »


Djelujući s Jožom Rutićem i Žoržom Skriginom u jedinicama 1. brigade u drežničkom kraju, gdje su početkom augusta održavani razni dvodnevni i trodnevni tečajevi političke i kulturne naravi, Vjeko Afrić je - dakako - uočio kako su se, uz partizanske jedinice, organizovali i prvi analfabetski tečajevi, škole, biblioteke, usmene novine, izložbe grafike i fotoizložbe, razni kursevi, novine i, najzad, skoro je svaka veća vojna jedinica želela da ima svoju kulturno-umetničku ekipu.

U svakom selu oslobođenog teritorija radila je po koja amaterska kulturno-umetnička grupa.

Pevale su se narodne i partizanske pesme, igrale se narodne igre, davale se razne priredbe; dramske predstave, recitacije; organizovale kulturne i drugarske večeri, itd.

Jedan od političkih delegata iz bataljona "Pekiša Vuksan", Milan Trešnjić, piše da su Vjekoslav Afrić i Jože Rutić kod Drežnice održali jedan kratak glumački kurs s grupom mladića iz 1. brigade. Među njima sam bio i ja. To je trebalo da podstakne kulturno prosvjetnu aktivnost i da određeni broj političkih delegata dobije izvjesna znanja o organizovanju diletantskih grupa i pozorišnih oblika.

Profesori su bili sjajni; više su, predavajući, glumili, nego teoretisali. U četama i bataljonima uređivane su "džepne" ili "putujuće zidne novine". Aco Ciganović, borac iz "Marka Oreškovića", u takvim novinama se predstavlja kao pjesnik i humorist.

U "putujućim zidnim novinama" 2. čete 1. bataljona dvije su Ciganovićeve pjesme:

Oda krompirima
 
"Krompirići, braćo moja draga,
nikad mi se zamjerili niste,
ni u juvi ni onako suvi" i

"žalopojka Dušana Bursaća,
koji je hude sreće,
jer njemu duvan u zubiće neće".

Pored tih pošalica, koje su, neovisno o razini humora, bodrile duh, objavljivane su pjesme borbe, neke vrsne kao one od starog komunističkog borca Josipa Cazija ("Na stražarsko vidno mjesto spustila se magla laka"), i naglašeno ispisane parole: "Živio savez radnika i seljaka! " i "Živila sloga Srba i Hrvata! "

Koliko je boraca u brigadi prvih dana augusta 1942. godine pouzdano ne znamo, ali zna se da ih je malo.

Onih i narednih dana učestat će zahtjevi za popunom, mada su i početkom augusta stizale grupe i s Korduna i iz Like.

Najveću grupu boraca je iz gospićkog kotara doveo 4. augusta u Tužević Miloš Đaković, odred "Velebit" je tada za" Pekišu Vuksana" dao 40 ljudi.

Osam dana poslije povlačenja od Prokika, i pored svih kritika i kriznih situacija, 1. brigada je bila i po moralu i po fizičkoj osposobljenosti pripremljena za nove borbene podvige.

Istina, to bi uz doslovno tumačenje kritika Glavnog štaba bilo teško povjerovati, ali valja imati na umu da je Stevan Opsenica o tom samopouzdanju svih boraca Udarne brigade i njihovom "nestrpljivom očekivanju naređenja za pokret u borbu" pisao 5. augusta, kad se u Glavnom štabu, kao i u štabovima 1. brigade i 5. operativne zone Hrvatske, počinje uobličavati definitivni plan za napad na neprijateljska uporišta duž komunikacije Brinje - Ogulin.

Glavni štab je 6. augusta obavijestio Vrhovnog komandanta kako je odlučeno da se iskoristi "povoljna situacija" (prisustvo Udarne brigade na teritoriju 5. operativne zone), da se izvrši akcija "u hrvatskim selima na Kapeli", pa je "pripremljena operacija na Jezerane, Modruš i Krišpolje". Očekivan je puni uspjeh, važan posebno stoga što će "omogućiti mobilizaciju Hrvata toga kraja u partizane u mnogo većem omjeru".

Prvoj brigadi je povjeren napad na Jezerane i Krišpolje, a jedinicama 5. operativne zone napad na Modruš.

Ustaško-domobranski garnizoni, Jezerane i Krišpolje, nisu mogli biti napadnuti tako da neprijatelj, utvrđen u njima, bude iznenađen. Zbog toga je plan napada prvenstveno zasnivan na nadmoći sopstvenih snaga. Budući da teškog oružja nije bilo, plan napada se zasnivao na postupnom sužavanju obruča oko utvrđenog protivnika i na prodorima u naselje u obliku klinova, kako bi se ustaše, domobrane i oružnike sabilo u uske krugove odbrane, a potom isječena obrana tukla po dijelovima. Štab brigade je pri tome imao na umu blizinu velikih neprijateljskih garnizona: od Brinja do Krišpolja manje je od 5 kilometara, a od Ogulina do Modruša, preko Josipdola i Oštarija, 18 kilometara.

Neprijatelj je bio i u Stajnici, Letincu i Dabru , u neposrednoj blizini zone u kojoj je planirana borbena aktivnost 1. brigade.

Jedan od mlađih (po godinama) u Kordunaškom bataljonu, komesar čete Branko Mamula, kasnije će pisati kako su se "neprijateljski garnizoni stijesnili u naselja duž komunikacija i ogradili žicom" i da je planirano da se to" ukloni" kako bi se uspostavile "veze iz Korduna i Like sa Gorskim kotarom" i kako bi se "omogućio manevar snaga partizanske vojske koja je brzo narastala". Znatne neprijateljske snage koncentrirane u utvrđenim garnizonima duž komunikacija Glavni štab NOV Hrvatske u augustovskim planovima nije ni previdio ni potcijenio.


3. od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Siječanj 17, 2011, 23:40:58 »


Osim donekle odmorenih bataljona 1. brigade, u zonu Brinje - Oštarije privučena su dva bataljona 1. primorskog goranskog odreda, te brinjski partizanski bataljon "Ljubica Gerovac" i drežnički bataljon "Marko Trbović". Osim toga, u rajonu Jezerana je bila i jedna odredska kordunaška partizanska četa. U svim tim jedinicama veće operacije su s nestrpljenjem očekivane. August je, piše Branko Mamula, one godine bio veoma vruć. Sunce je spržilo sve u kotlinama između Kapele i Velebita gdje su jedinice Brigade i Primorsko-goranskog odreda bile razmještene, pa se hrana morala dovoziti, kruh čak iz Korenice". I to je poticalo želju za akcijom i neprijateljskim magazinima.

Ni za koga u kapelskim prostorima početkom augusta nije bila tajna da se pripremaju napadi na Jezerane, Krišpolje i Modruš.

Sa znanjem o koncentraciji partizanskih snaga, neprijatelj je u nekoliko navrata pokušao da artiljerijom tuče slobodne zone.

Talijani su kapelska partizanska sela tukli čak sa brodova iz Velebitskog kanala. U tim selima sve živo je s nestrpljenjem čekalo pokret prikupljenih snaga.

"Sve je bilo u napetom iščekivanju i grozničavoj aktivnosti. Žene su sakupljale hranu za partizane, prale rublje i prikupljale zavoje. Posebne omladinske brigade spremale su se za iznošenje ranjenih boraca s položaja, prekopavanja cesta i druge zadatke koji se od njih budu zahtijevali. Najviše posla imali su odbornici, koji su o svemu brinuli i pripremali kola za dalji prijevoz ranjenika do bolnice u Javornjači".

Sve se priprema, od Gornjeg kraja, gdje povazdan odjekuje ondašnja himna:

"Od Prokika pa do Žute Lokve,
svakog dana Talijana čvoknem",

a onim njihovim nadrealističkim napjevom

"Senegde neksenegde nebismele
karanfile đule mile luksembuks",

do prilaza Jezeranima i Krišpolju, kamo su svi komandiri i komesari četa sa Stevanom Opsenicom, Urošem Krunićem i Jovicom Lončarom izišli na rekognosciranje 10. augusta.

12. kolovoza 1942.god. spaljena je Jezeranska crkva Sv. Jurja mč
koju je oko 17:30 sati popevši se uz lotre (ljestve) na krov,
zapalio komandir 1. čete Miloš Gaćeša.
(Unikatna fotografija je iz privatne zbirke Mladena Vranića - Grofa)

-   U Jezeranima je bilo 120 oružnika, ali oni nisu bili jedina obrana mjesta.

-   U Krišpolju ih je bilo samo 43, prema podacima brinjske "kotarske oblasti": 13 u crkvi, 30 u školi.

-   Jezeranski oružnici su bili u crkvi, žandarmerijskoj stanici, u kućama Geršaka i Parca, u popovom stanu i u zgradi općinske uprave.

-   U susjednom Brinju bilo je oko 500 Talijana i stotinjak ustaša.


Prema tim snagama bit će raspoređen "Pekiša Vuksan".

Duja Čubrilo i Miloš Đaković, koji su po prvi put komandirali četama, zaposjeli su u kasno popodne 11. augusta s 3. četom Mile Počuče kote 578 i 586 (Kip), pored brinjske ceste, koja je bila i obrušena i zatrpana stablima na koje su borci - po naređenju štaba brigade - "privezali bombe, tako da one eksplodiraju ako se drveće bude diralo".

Poučeni znanjem i iskustvom svog komandanta, inžinjera Miće Jovića, koji je jedva dopuštao da se uoči razlika između njegovog bogatog obrazovanja i nepismenih boraca, borci "Pekiše Vuksana" su brzo uočili da će bombe, kod prvog doticaja, eksplodirati ako se tijelo pričvrsti na jedno, a jezičak na drugo drvo.

Drugi bliski neprijateljski garnizon bio je u planinskom selu Letincu, od Krišpolja u smjeru jugoistoka 8 kilometara. Tamo će, na čukama južno od Pernara, biti raspoređena jedna četa 1. bataljona.

Ostale čete 1. bataljona su zadržane u rezervi na raskršću puteva pod 684 metra visokim Maljenom.

Krišpolje je napadao 4. banijski bataljon, a Jezerane 3. kordunaški. Komesar 2. čete u 3. bataljonu, Branko Mamula, pamti da je borcima kazano kud idu tek uoči pokreta.

Brzo se "spremaju lotre, flaše sa benzinom, bombe se prikupljaju i bombaši ih trpaju u torbice, puškomitraljesci prebiru šaržere, podmazuju zbrojovke i brede ... "
 

4. od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Siječanj 17, 2011, 23:42:06 »


Kad su Kordunaši već pred Jezeranima ("Dremež nas hvata. Uši se razmilele po znojnom tijelu... ") jedan od boraca 2. čete, Pero Vučinić, kadar na podvig svake vrste, inzistira da ga puste da se ušulja u selo i izvidi situaciju.

Nije mu dopušteno, piše Mamula, "mada smo svi mi znali da je on sposoban da to učini, baš kao i

-   Mile Šimulija,
-   Đuro Ivošević,
-   Đuro Pekić,
-   Ignjatije Janjanin,
-   Mile Pekić, ili neki drugi borac naše čete.

Svi su oni, u maju 1942, kad smo se probijali kroz obruč na Petrovoj gori, došli pred ustaške rovove, uočili su i izbrojali sve ustaške zaklone, utvrdili položaj svakog rova i bunkera, s udaljenosti od desetak metara sve to su osmatrali kroz granje.

I sam s njima, oduševljavao sam se njihovim mnogostrukim sposobnostima. Janjanina smo zvali Tetak, valjda što je bio malo stariji od nas. Po izrazu njegovog lica mogao si procijeniti težinu situacije. Dok on ne stišava nasmijane mladiće, sve je u redu. A na Petrovoj gori nas je pustio da se šalimo. Znači: i nije gusto, kao što izgleda. S takvim borcima ići u napad, lako je.

TAKO SAM SE OSJEĆAO I U NOĆI 11. i 12. AUGUSTA PRED JEZERANIMA.

U 3 sata komandiri kordunaških četa daju znak za paljbu. Tek što su zaštektali mitraljezi i grunule bombe, razlijeglo se "Juriš, ura! " Štab brigade će kasnije pisati: "Napad je bio vrlo žestok i partizani su nakon brze paljbe pošli na juriš".

-   Kamene zgrade iz kojih su se domobrani grčevito branili bile su "vrlo dobro utvrđene, prozori zazidani, vrata zabarikadirana i svuda po zidovima nalazile su se puškarnice".

-   Napori bombaša su bili uzaludni: nije se imalo kuda ubaciti bombu, ili bocu sa zapaljivom smjesom.

-   Komandant bataljona, jedan od starijih u 1. brigadi, tridesetogodišnji Milisav Dakić iz Klipinog Brda, kojemu je napad na Jezerane bio prvi otkako je na čelu bataljona, osobno je predvodio juriš, ali je morao zajedno s bombašima da se povlači i da šalje kurira komandantu brigade pod Maljen, s porukom da se u prvim napadima nije moglo ništa učiniti "uslijed organizovane odbrane i dobrih zaklona koje ima neprijatelj".

-   To, dakako, nije bio znak za odustajanje.

-   Partizanima je išla naruku i gusta magla; noć se tako protegla i u dan. Juriši se ponavljaju svom žestinom. Ranjeni borci su otpremani u Gerovce, sjeverozapadno od Jezerana.

-   Kad se razmaglilo, prepodne 12. augusta, neprijatelj je bio u prednosti: dobro utvrđen, tukao je nezaštićene Kordunaše.

-   "Neprijatelj gađa neprekidno i pazi na svaki pokret. Nešto partizana ostaje u slabim zaklonima i nemaju mogućnost da se povuku, već moraju ostati gdje jesu i tu se utvrđuju onako kako mogu, te ostaju cio dan".

NI ČETVRTOM BATALJONU NIJE BILO MNOGO LAKŠE.

U Krišpolju "napad je počeo na sve tri (utvrđene) zgrade točno u 3:15 sati. U popovom stanu nije bilo neprijatelja, tako da je ta zgrada zauzeta i služila kao dobar zaklon za napad na crkvu koja je bila u neposrednoj blizini. Paljenje odmah nije uspjelo ni crkve ni škole. Pozivanje na predaju nije pomagalo i neprijatelj je davao jak otpor".

U kratkim predasima, kad bi oružje umuklo, javljali bi se grlati Banovci: zovu domobrane, nude časne uslove za predaju. Oni iz utvrda redovno odgovaraju žešćom paljbom i ponekom psovkom. Prvom bataljonu, koji je u rezervi, a nesvikao da sa strane gleda borbu, oteglo se prepucavanje u Krišpolju. Štab bataljona u dva navrata šalje kurire do štaba 4. bataljona: mole komandanta i komesara bataljona da ih pozovu u pomoć. "Samo neka kažu, i krntijaši će u juriš".

Komesar brigade Uroš Krunić, koji se u taj mah zatekao među onima koji su napadali na neprijatelja utvrđenog u kamenim zgradama Krišpolja, kasnije će, u sažeto sročenom pismu, komandantu Opsenici napisati kako su "Banovci ponosni, pomalo gordi, odbili drugarsku pomoć".

Sve bolje odnose među bataljonima, odnose u kojima je bilo sve manje surevnjivosti i sve više zdravog takmičarskog duha, komesar je ocijenio "zdravom utakmicom". No, boji se žaoke Stevana Opsenice, pa objašnjava: "Reći ćeš možda da sam lokalni patriota, no ja ti priznajem da sam bio naročito zainteresovan time da IV bataljon izvrši zadatak".


Vidi > Drežnica > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1459.new#new

Vidi > Brinjski partizani > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=2290.msg5037#msg5037


5. od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Siječanj 17, 2011, 23:43:31 »


KRIŠPOLJE JE DOTAD NAJVEĆI POTHVAT 4. BATALJONA.

U prvim jurišima na crkvu i školu bilo je više ranjenih, ali žrtve nisu smanjile žestinu napada.

Prvi je smrtno ranjen Đuro Kajiš, jedini Bosanac u 4. bataljonu (rođen u Sitnici 1916). Osim njega u Pavlović Selu 2 kilometra zapadno od Krišpolja u previjalištu 2. i 4. bataljona, umro je i dvadesetčetvorogodišnji Stojan Lazić iz Bojne. U jurišu je poginuo Rade Dmitrović iz Bojne.

Borba je tokom dana jenjavala, da bi svom žestinom buknula ponovo s prvim mrakom, baš kao i u Jezeranima.

Do tada napadnutom neprijatelju nije poslana značajnija pomoć ni iz jednog obližnjeg talijansko ustaškog garnizona. Bez mnogo upornosti, a i bez organiziranog nastupanja, intervenirale su samo grupe ustaša iz planinskog sela Letinca. Njihovi napadi su bili fingirani, izvođeni više sa željom da odvuku pažnju 1. brigade od Krišpolja, nego da se sami probiju u Krišpolje.

S tim letinačkim ustašama se na padinama kote 659, stotinjak metara jugozapadno od prvih kuća sela Pernari, sudarila četa bataljona "Marko Orešković".

U tom sudaru je poginuo dvadesetdvogodišnji Milan Jelovac iz Crne Vlasti. Neprijatelj iz brinjskog garnizona je 12. augusta intervenirao sa sigurne razdaljine - po talijanskom običaju artiljerijom je tukao položaj 2. bataljona "Pekiša Vuksan".

U rajonu Radotići-Holjevac, sjeverno od Brinja, od talijanskih topovskih granata poginuli su Milan Bjelobaba iz Raduča, godište 1914, i Miladin Kotur, godište 1921, iz Grabovca. Obojica su pokopani u Vodoteču.

S prvim mrakom 12. augusta Banovci su se "pod zaštitom jake vatre" ponovo privukli utvrđenoj osnovnoj školi: "Pošto su pripremili slamu i benzin, ispalili nekoliko mina na krov i satjerali neprijatelja sa tavana", konačno su zapalili školu. Tek tad je neprijatelj počeo davati znakove malaksalosti. Nekoliko pušaka je bačeno kroz prozore, a čuli su se i dozivi.

Podatak iz izvještaja štaba brigade: "Naši hrabri partizani jurnu na vrata i počnu ih čisto vući napolje, jer im je bilo žao da unutra izgori oružje i municija. Oni koji su bili u crkvi kada su vidjeli kako je pala i gori škola predali su se i tako je neprijatelj u Krišpolju bio likvidiran u dosta teškoj borbi koja je trajala od 3 sata ujutro do 19 sati".

BORBA ZA JEZERANE SE PROTEGLA I U NOĆ

Odlučni da po svaku cijenu izvrše zadatak, Kordunaši su uporno nasrtali. Komandantu brigade je javljeno kako Kordunaši "neće da im se šalje pomoć, već na svaki način hoće da sami likvidiraju neprijatelja".

U ustaškim redovima povremeno je dolazilo do kriznih situacija. Nekoliko onih koji su znali da im se, zbog zločina koje su počinili, neće oprostiti, strmoglavili su se s tornja jezeranske crkve.

Ali, uza sve to, malobrojni garnizon se još ne predaje.

-   Komandant brigade je u kratkom pisamcu posavjetovao Milisava Dakića "da dovlače slamu i benzin" do najutvrđenijih zgrada, tako da "izvrše sve pripreme, pa kada padne mrak da upale neku kuću".

-   Prije mraka, otpor u Jezeranima Kordunaši su pokušali slomiti ispalivši nekoliko granata iz minobacača na školsku zgradu. Tukli su s vrlo malog razmaka, čak prema štapskom izvještaju - s daljine od 15 metara.

-   Ali ni to nije primoralo odbranu da se preda. Tek iza 18 sati iz opkoljene škole su se čuli pomirljivi pozivi.

-   Tada je već bio slomljen otpor u crkvi, koju je, popevši se uz lotre (ljestve) na krov, zapalio komandir 1. čete Miloš Gaćeša.

-   Poslije 18:30 sati, "jedino se još kolebala žandarmerijska stanica, ali je na nju otvorena jaka mitraljeska vatra, te su se i oni počeli predavati".

-   Uto su se već i Talijani iz Brinja odlučili na intervenciju.

-   Poslije višesatne artiljerijske pripreme, izišli su iz Brinja i u gustom streljačkom stroju krenuli prema položajima "Pekiše Vuksana".

Povremeno je talijanski streljački stroj dolazio na vrlo blisko rastojanje, da bi onda protujurišem bio odbacivan prema Brinju.


6. od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Siječanj 17, 2011, 23:44:35 »


"Neće proći, dok ima i jednog živog na ovim položajima. Fašisti ovuda neće proći! " - izvjestio je štab brigade o odlučnosti 2. bataljona inž. Mićo Jović.

Baš tad je uslijedila još jedna uraganska artiljerijska paljba. Minobacači su nanosili dosta velike gubitke. Teško je ranjen komandir 2. čete Miloš Đaković, koji je - tek što je minula artiljerijska vatra - poveo četu u protujuriš na talijansku pješadiju. Uvijek dostojanstven u postupcima, ozbiljan i samouvjeren, od onih koji razložno ostavljaju dojam da mogu izvršiti svaki zadatak i organizirati objedinjavanje svih energija jedinice kojom komanduju, Đaković u prvi mah nije htio napustiti položaj.
Borci su ga primorali da ode, kako tu ne bi iskrvario.

Komandu čete je preuzeo Đurika Potkonjak. Tako je 2. četa" Pekiše Vuksana" u roku od četrdesetak dana i po treći put dobila novog komandira.
Sutradan 13. augusta, u Brinje su iz Primorja stigle svježe talijanske snage, pa je izvršen još jači pritisak na položaje 2. i 4. bataljona 1. brigade.

-   Iz ustaških dokumenata se vidi da su oni mnogo očekivali od talijanske pomoći, kako iz Brinja, tako i iz Brloga, "ali su ih partizani odbili nedaleko Brinja, gdje su ih dočekali sa teškim strojnicama u zasjedama".

-   Iz izveštaja štaba brigade se vidi da su Talijani nastupali "uz paklenu vatru mitraljeza, topova i minobacača".

-   Neprijatelj je, prikupljen iz brinjskog i brloškog garnizona, bio nadmoćniji od snaga koje su mu se ispriječile na putu prema Krišpolju i Jezeranima. No, njegova volja da zaista prodre tamo kamo je bio upućen bila je vrlo mala. Jer, tek što su se čelni dijelovi talijanske kolone sukobili s "Pekišom Vuksanom" i Brinjskim bataljonom 5. operativne zone, kojim je komandovao Srđan Uzelac, odmah su počeli odstupati prema Brinju. Začudo, istovremeno je počeo odstupati i Brinjski bataljon.

Nešto kasnije, sredivši redove, Talijani su ponovo krenuli u napad širokim frontom. Dakako, po običaju, ispred streljačkog stroja njihova artiljerija je rovala, metar po metar, partizanske položaje.

Četama "Pekiše Vuksana" priskočili su u pomoć Banovci, koji su na ugrožene položaje u trku prispjeli iz oslobođenog Krišpolja.

Talijane se moralo zadržati, to je u nekoliko navrata zatraženo iz štaba brigade: Jezerane još nisu bile oslobođene i nije se smjelo dopustiti da našim četama, u napadu, neprijatelj izbije u zaleđe.

"Naši borci hrabro su se držali", ocijenit će u analizi štab brigade: "Borba se vodila cio dan i oko 17 časova neprijatelj se približio našim položajima. Brza paljba i juriš koji su izvršili partizani natjerao je neprijatelja na brzo povlačenje u Brinje. Imao je mnogo gubitaka u mrtvima i ranjenima ... "

U međuvremenu, jedinice 5. operativne zone su oslobodile Modruš. Talijani su ponovili napad ujutro 14. augusta. Poslije artiljerijske pripreme, streljački stroj sa oko 900 vojnika, podržavan tenkovima, krenuo je s mnogo neodlučnosti prema Krišpolju. Ali, ta kolona nije stigla daleko. Izbivši na prekopani dio ceste, tenkovi su se okrenuli natrag, a onda je i pješadija žurno proslijedila za njima, prema Brinju.

"Bataljoni naše brigade", ocijenit će štab brigade 16. augusta, analizirajući borbe vođene 13. i 14. augusta, "pokazali su svoju pravu vrijednost i spremnost da se bore do konačne pobjede". Štab brigade je pohvalio sve jedinice, a posebno 3. bataljon, za "hrabro držanje partizana i komandnog kadra, te njihov visoki moral za vrijeme cijele ove borbe".

Za novog komandanta 3. bataljona, Milisava Dakića koji je u čitavoj brigadi brzo stekao ugled izuzetnog starješine, u pohvali štaba brigade kazano je da je "stalno obilazio čete i mnogo doprineo da se zadatak izvrši i održi dobar moral". Pred svim jedinicama 1. brigade istican je i primjer komandira 1. čete 3. bataljona, izuzetno smionog, snalažljivog, u svakoj situaciji i svakom zadatku doraslog Miloša Gaćeše, koji je "u ovoj borbi hrabro pao u momentu kada se pod vatrom popeo na krov i zapalio crkvu sa jedne strane".

-   Neprijatelj je i u Krišpolju i u Jezeranima bio tako utvrđen i zaklonjen da za vrijeme borbe meci nisu smrtno pogodili ni jednog ustašu, domobrana ili oružnika. Samo je "izgleda jedan izgorio".

-   Ni ranjenih nije bilo mnogo u neprijateljskim redovima - nekoliko u Krišpolju, a samo jedan u Jezeranima.

-   U Krišpolju je zarobljeno 45, a u Jezeranima 72 neprijateljska vojnika. Bili su to ustaše, oružnici i domobrani.

-   Iz ustaških izvještaja se vidi da je za vrijeme bitke iz Krišpolja uspio pobjeći oružnik Ivan Pernar.

-   U istom izvještaju se kaže da su "ostale oružnike iz Krišpolja partizani svukli i vezane odveli u Drežnicu, gdje su danas (15. augusta) strijeljani Ivan Galetić, koji je ujedno bio općinski načelnik i privremeni tabornik ustaške mladeži, Tomo Pavlak, Tomo Mesić i zapovjednik postaje Bubanj. Ostali oružnici su za sada živi u Drežnici".

-   Neprijatelj je u svojim izvještajima mnogostruko uvećavao partizanske snage koje su oslobodile Krišpolje i Jezerane. Tako su u "kotarskoj oblasti u Brinju" bili uvjereni da je samo u napadu na Krišpolje sudjelovalo oko 3.000 partizana. Iz izvještaja te "oblasti" vidi se da je u Jezeranima bila utvrđena "oružnička postaja od 120 ljudi".

-   Zarobljeni su zapovjednik postaje Fajtić i 114 oružnika.

-   Od čitave posade, prema podacima "kotarske oblasti u Brinju", "jedino su petorica oružnika uspjeli pobjeći".

-   Jedinice 1. brigade su imale najveće gubitke u obračunu s jezeranskim oružnicima, među kojima je bilo i organiziranih ustaša. Poginulo je 8, a ranjeno 18 boraca. Na položajima jugozapadno od Krišpolja, gdje su Talijane i ustaše zaustavljale i zaustavile čete 1. i 2. bataljona, poginula su tri, a ranjeno je, uglavnom od artiljerije, 30 boraca. Ukupno je u borbama vođenim od 12. do 14. augusta poginulo 17 boraca.

Izvor: www.znaci.net/00001/137_4.pdf

Vidi > http://www.facebook.com/Jezerane/ Mladen Sertic/

Vidi > Brinjski partizani > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=2290.msg5037#msg5037

Vidi > Jezerane >http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=2295.0



7. od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Siječanj 17, 2011, 23:48:34 »


Kuća Janka pl. Vukovića Podkapelskog


Jezerane, 16. kolovoz 1942. kuća Janka Vukovića Podkapelskog,
izrešetana od partizanskih snaga.
Klikni na fotografiju da se poveća
 
Unikatne fotografije su iz privatne zbirke
Krste pl. Vukovića i prvi put su pokazane javnosti
Za forum priredio Mladen Sertić
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Siječanj 17, 2011, 23:50:46 »

Kuća obitelji Parca


Prekrasna je kuća, odnosno zgrada bila na ponos i diku gazdi Parcu,
Jezeranima i cijelom ovom kraju, sve do...
Ova je fotografija u privatnom vlasništvu Mladena Vranića-Grofa iz Jezeran.


... 1945.g. kada su kroz Jezerane prošli partizani i ostavili
je ovakovu Jezerancima. Nikada nije bila obnovljena!
Ova je fotografija u privatnom vlasništvu Mladena Vranića-Grofa iz Jezeran.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Siječanj 17, 2011, 23:57:21 »


Jezerana - kuća obitelji Wolf - Geršak - Pintar


Jezerane, 16. kolovoz 1942., kuća Wolf - Geršak - Pintar,
izrešetana i zapaljena od strane partizanskih snaga iz pravca Maljena.
Klikni za uvećani prikaz


Klikni za uvećani prikaz

Trgovačku radnju u Jezeranama držala je obitelj Gršak (Geršak, Geršag), porijeklam iz Slovenije, od koje se Andrija priženio u obitelj graničarskog liječnika Wilhelma Webera, te su 1864. g. zajednički izgradili i sada postajeću katnicu, kaja je danas u posjedu nasljedne obitelj Pintar.

Trgovina Geršak se pamti i po tome što je prva na ovam području na papirnoj ambalaži reklamirala svoje artikle.

Vidi > Život i običaji u brinjskom kraju > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=32.0

Foto: Mladen Sertić, 20. 01. 2010., 16:11 sati
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #10 : Siječanj 17, 2011, 23:58:39 »

Jezerane 1945. – jedno selo bez očeva, sinova i braće


Ova je fotografija u privatnom vlasništvu Mladena Vranića-Grofa iz Jezeran.
Klikni za uvećani prikaz

Na slici su samo sedam Jezeranaca pri obnovi ratom razrušene crkve Sv. Juraj.

Gdje su očevi, sinovi i braća ovih lijepih, poštenih i vrijednik Jezeranki – pitala sam.


Ova je fotografija u privatnom vlasništvu Mladena Vranića-Grofa iz Jezeran.
Klikni za uvećani prikaz

Grof Mladen Vranić dao mi je odgovor:

                                           
Partizani su osvećivali smrt mlade skojevke gospodične Ljubice Gerovac..

..a Jezerana., naša Jezerana
platiše za celi onaj lipi kraj!.,
platiše svojim paljenjem tri puta.,
...da izgori i ono malo ča se popravilo i obnovilo!., platiše naša Jezerana i Jezeranskim žrtvama ke nisu nikada službeno i javno spomenute!!!., spomenute samo U upotaji, spomenute samo u obitelji, prijateljima.,... nesmi se divanit!., kako onda tako i dan danas!., a Jezerana nakone sve patnje; poniženja, pljačke, paleži, nakon četiri vojske, Jezeranski žrtava! - KRIŽNOG PUTA IZ CENTRA - TRGA JEZERAN., IZ VUKOVIĆEVE KUĆE - MAGAZINA, nji oko 100-tinu otiraše u nepovrat!., otiraše križnim putem kroz Jezerana, Blažiće, Črnač, preko "kose" na početak Drežnice!., na zadnji zaseok - naselje ki je još spadal pod staru Općinu i Varoš Jezeran!!!., tamo ji u iskopane jame baciše, pobiše, popadaše,...uz jauke, zazivanje svetinje, plač, ponos, gorčinu, znoj, suze, krv,... zatrše naše najmilije, nepreboljene, nepreplakane, sve nesahranjene ko kršćane i katolike - već ko živinu - blago!!!.,

da, ko Jezeransko blago !!!.,

neki., neki svijedoci preživiše, pokoljenja nezaboraviše!..............
...........i živedu Jezerana dan danas!., živedu pomalo, ali živedu!!!., a dok je Like, Jezeran!., LIČANA - JEZERANACA!
ma živit će sve bolje i više svakim danom!., dužni smo našim neoduženim pokoljenjima!!!.....
fali nam BOŽJEG BLAGOSLOVA!!!......

Bog!., draga moja Marice!., dragi moj jimenjače!!!., čitamo se...

P. S. za ovaj put dosta., potekla i suza ona lička!, ona prava! za pismo oteto iz zaborava!!!...

Mladen Vranić - Grof

Ove fotografije su u privatnom vlasništvu Mladena Vranića-Grofa iz Jezeran.

♦ ♦ ♦ ♦ ♦

O Drežnici, 1945. nastanjena gotovo isključivo srpskim stanovništvom, tražila sam podatke, nažalost nisam skoro ništa našla. Drežnica – masovna grobnica Ličana o kojoj se ne govori – sa zemljom zatrpana do zaborava.

Možda je netko slikao taj "komadić zemlje" – jamu – mjesto pokolja?!

Možda su u međuvremenu rodbina, mještani i ostali domoljubi podigli našim žrtvama spomenik u Drežnici?!

Možda se u Drežnici održava svakogodišnja misa za naše žrtve?!


Molim sve, koji imaju bilo kakve podatke o Drežnici da mi se obrate putem pp (privatne poruke) na ovom forumu.

* U Drežnicu su, sa žicom povezani i iz njihovih kuća, odvedeni i Draženovići iz Velikog Kuta. Žrtve Velikog Kuta nitko ne spominje: živjeli i borili se za svoju domovinu - ubijeni i zaboravljeni!


Drežnica – Mali Križni put Podkapelaca

O Jezerankama i općenito o životu Ličanki kroz ratove, pisati ću čim mi to vrijeme dozvoli. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #11 : Siječanj 17, 2011, 23:59:42 »


Sveti Ante, moli očenaše,
da nam kažu gdje su
pobili očeve naše.

Žrtve Drugog svjetskog rata Jezerane i okolica
 
Selo Razvala


   
Slavko Jelić iz Krčevine 25 godina star, legija (njemačka uprava hrvatska vojska) poginuo kod Karlovca.

Mile Mesić (Jure i France) 24  godine star, +45.

Stipe Mesić (Ivica vinar) 24 godine star, civil +43.

Marko Jelić (Joso cestar) 30 godina star, +44.

Ivan Jelić (Miko-"muž") star oko 18 god kad je nestao kao partizan.

Jakov Mesić-Piškera (Frane i Kate) bačen u bezdanu jamu u šumi ispred Drežnice civil +42.

Kate Mesić rođ. Holjevac stara oko 70 god, +43. poginula za vrijeme borbi na Kapeli od bombi bačenih iz aviona kojom prilikom je izgorio cijeli posjed.

Julka Mesić rođ  Nikšić stara oko 50 god, +43. poginula za vrijeme borbi na Kapeli od bombi bačenih iz aviona kojom prilikom je izgorio cijeli posjed.

Mande Mesić (Kate i Karle) +43. poginula za vrijeme borbi na Kapeli od bombi bačenih iz aviona kojom prilikom je izgorio cijeli posjed.

Kate Mesić rodom iz Črnča uhapšena u Razvali umrla u zatvoru u Otočcu 1946/47 god.

Tomo Milohnoja-Kastavac, majka Mande 23 godine star, partizan, +45.

Luka Sertić-Rakić 21.godište legionar nije se vratio sa istočnog fronta.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #12 : Siječanj 18, 2011, 00:00:43 »


Selo Sertići

   
Miko Jelić-Crni iz Črnča priženjen u Sertiće, ostala udovica Julka i troje djece, star oko 40 godina, +42 u Drežnici

Dragan Sertić (Lojze i Julke) 23 godine star, vojnik +45, iza njega ostao nerođeni sin.

Ivan Sertić ustaški satnik (Pave i Ljuba) oko 50 godina star,  +45 nestao.

Anton Sertić-Vidočin, rodj. 22.06.1913, Jezerane 11, od oca Mije i majke Kate, udovica Jekica, ostali sinovi Ivica, Mijo i Anton-Tona rođen 3 miseca poslije strijeljanja, vojnik +45.

Mijo Sertić-Jurić 25 godina star (Jure i Marija) +45 na križnom putu.

Marko Sertić-Lukač 26 godina star, vojnik, ubijen u Drežnici  +42.

Mile Sertić-Lukač 19 godina star, +45 vojnik, nestao.

Mile Sertić-Špirić, ubijen u selu +45.

Mladen Sertić 41 godinu star, zemljomjernik, ostala žena i dvoje djece, ubijen u Sarajevu +43

Joso Štefanić 21 godinu star, + 45.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #13 : Siječanj 18, 2011, 00:02:49 »


Jezerana, Črnač, Knezi, Prelci, Oljevci, Šarci, Obajdini.






   
Ivan Holjevac 21 godinu star, (France i Ivan) vojnik +45.

Mile Holjevac stariji brat Ivanov.

Veka Holjevac nestao u Njemačkoj.

Dragan Trtanj-Dume, +45.

Jura Trtanj-Dume, +45.

Mila Trtanj oko 21 godinu star, +45.

Marko, Frane i Mija Major (prezime Nikšić ili Vranić) +45.

Josa Nikšić-Blaž.

Ivan Nikšić-Blaž, +45.

Mile Nikšić iz Ferdići, (Marko i Julka-mamica), žena Mande, djeca Ivan, Mile, Mato, Julka, Marija, Katica i Ana, 41 godinu star, domobran, nestao na križnom putu okolica Bleiburga, +45.

Jakov i Josa Vranić-Grof, +45.

Mila Dumenčić-Filicijan, +45.

Mila i Tona Sertić Knez +45.

Jive Sertić-Knez, civil, ubijen u Drežnici, +42.

Toma Petrović 23 godine star, +45.

Mila Petrović, +45.

Joso Parac – trgovac, civil, ubijen u Drežnici, +42.

Toma Mesić-Pandur, vojnik, ubijen u Drežnici, +42.

Mila Mesić-Pandur, ubijen u Drežnici, +42.

Mike Sertić-Peričin nestal u ratu, vojnik.

Mile Sertić-Peričin nestal u ratu, vojnik.

Stjepan Šarar-Šarac, rođ. 12.12.1903. g. (Franjo i Marija rođ.   Sertić), supruga Jelka-Jeko rođ. Sertić, djeca Marija, Ana i Mile, ubijen u Drežnici, +42.

Joso Sertić-Šoštar (Dragan i Marija), 17 godina star, +45.

Milan Sertić-Lugar 42 godine star, nestao na području Slovenije.

Lojza Ostroman, +45.

Jura Ostroman, +45.

Mata Grenac, ubijen u Drežnici +42.

Marko Gerovac-Mandelić, nestao u ratu.

Steva Jelić-Matajić, ubijen u Drežnici +42.

Mija Jelić-Matajić, vojnik, nestao +45.

Mila Jelić-Matajić, +45.

Marko i Mijo Mesić-Fajfar, +45.

Vinko i Slavko Pavlović-Palaš, (otac Marko Palaš kovač) +45.

Mila Pavlović-Palaš, +45.

Marko Pavlović-Palaš (Lukin), +45.

Joso Sertić-Bato, poginuo u Drežnici nesretnim slučajem na  zadatku vozeći partizanske oficire +45.

Marko Obajdin-Braco.

Mila i Frana-Rokini iz Črnča prezime nije upisano.

Katica Gerovac iz Krčića, +43 u Brinju.

Josip Maras javni bilježnik doktor prava, rodom iz Kompolja, kao civil od strane nijemaca pred svojom kućom u Jezerani, +43.

Marko Mesić-Fajfar, u Drežnici, +45.

pl. Draga Vuković rođ. Pavlović, civil, nestala poslije rata, +46.

Mirna Frković kći ministra Ivice Frkovića i Ljerke rođ. Vuković 12/13 godina stara, nestala poslije rata zajedno sa sestrom Dragom +46.

Ljubica Gerovac iz Krčića, Jugoslavenski narodni heroj.

Vlade Gerovac 19 godina star, na Kapeli, +45.

Mile Gerovac iz Krčića, otac Ljubice Gerovac, kao civila u šumi ga ubio "križar" iz puške, jednim metkom u čelo, +46.

Ivan i Dragan Pavlović-Kanaja, iz Črnča.

Dragan Pavlović-Štanac iz Stajnice.

Frane Rajković iz Voznika.

Ivan Pavlović-Fešter.

Toma Jelić-Klašnja.

Jive Sertić-Knez, civil, od bombe na svadbi +45.

Ivan i Mika Pavelin.

Steva Gerovac-Ponorski.

Jure i Karle Gerovac-Pavelin.
i 24 roma (cigana) iz Sertićevoga kraja +44. godine streljani i pokopani u zajedničkoj grobnici na Maljenu od strane Njemaca prezime im je bilo većinom Udorović, a neka od imena su: Lato, Marta, Ile, Milka..

Popis žrtava poslao mi je Mladen Sertić,  6.1.2011., 12:17
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!