Stara Udbina

[Marica]

Udbina


^{Udbina ili Udbinja oko 1850.}

Udbina ili Udbinja, selo sa prastarim gradom na izvoru rieke Krbave, broji oko 1340 žitelja. Udbina je glavno mjesto ciele Krbave. Krbava bijaše več u 10. stoljeću hrvatska župa i podčinjena banu hrvatskomu, koji je tada upravljao još i župami: ličkom i gačkom.

Godine 1078 za kralja Zvonimira bijaše krbavski župan Desimir, a iza ovoga oko god. 1100 Desilo koji se spominje u jednom glagoljskom napisu na otoku Krku.

Godine 1185 utemeljena bi u Krbavi posebna biskupija, koja je osim Krbave obsizala pol Like, zatim župe: Novigradsku, Plašku, Drežničku i Modrošku.

Biskup krbavski stolovao je sve do god. 1460 u svom dvoru tik današnje Udbine. Još i danas razabiru se na brdu Kalauri ruševine stolne crkve krbavske, koja je bila ugledna i prostrana.

Oko g. 1198 za hrvatskoga vojvode Andrije spominje se kao krbavski župan Slavogost. Pod konac 13. stoljeća vladaše Krbavom knez Kurjak, po svoj prilici od starodnevnoga plemena hrvatskoga Gušiča. U 14. vieku oko 1320-1334 spominju se braća Budislav, Pavao i Grgur kao sinovi kneza Kurjaka i knezovi krbavski (filli Curiacii de Corbavia).

Posljednji od knezova Krbavskih bijše Ivan Karlović, koji je god. 1531, izgubivši već prije sav svoj posjed u Krbavi i Lici, umro kao ban hrvatski. O tom poslednjem krbavskem knezu priča i pjeva još danas narod brvatski; pače veli zanj, da ja sagradio i Karlovac grad (što medjutim nije istina).

Krbava, a š njom i Udbina, stradaše veoma rano od Turaka. Već g. 1460 ukloni se krbavski biskup u Modruše.

Godine 1493 sbila se kod Udbine na Krbavskom polju grozna bitka medju Hrvati i Turci, koje je vodio Jakub-paša. Hrvati bjehu poraženi; tuj pogibe cvriet hrvatskoga plemstva i do 10 000 naroda.

Koncem g, 1526 podložiše si Turci Krbavu i Liku, te nekoć bogate županije hrvatske, narešeni prije provala njihovih krasninu crkvami, samostani, gradovi i gospodskimi dvorovi. Bogati nekoć knez krbavski Ivan Karlović izgubi tim svu djedovinu svoju, te nije imao kamo smjestiti svoju staricu majku. koja se je jadna potucala po tudjih pragovih.

Osvojivši Turci Krbavu j Liku stvoriše sandžak Lički, kojemu bijaše upravo Udbina središte i glavnim mjestom.

Kako je Udbina kao središte turske vlasti u Krbavi i Lici postala važno mjesto, naravno je, da su krščani više puta kušali, kako bi ju opet osvojili.

God. 1582 navali na Udbinu Andrija Auersperg, oplieni joj okolicu ali Udbine ne mogaše uzeti. Kad je opet g.1686 narod krščanski u Lici i Krbavi listom ustao, da iztriebi Turke u svojoj domovini, više se je puta kušalo da osvoji i Udbinu, to gniezdo Turaka, ali uzalud.

Tek g. 1689 kad je grof Ivan Josip Herberstein pod svojim barjakom skupio sve junake i četovodje

-   Kneževiča, Došena,
-   Jerka Rukavinu,
-   Dujma Kovačevića i
-   popa Marka Mesiča, odluči. on osvojiti posljednje ostatke turske vlasti, tvrde gradove Bilaj, Bunić i Udbinu. Turci se ovom sgodom proslaviše zdvojnom obranom Udbine. Braniše se do posljednje kapi krvi; nestade im vode, a oni stadoše piti krv volovsku i konjsku, s kojom su i kruh peći morali.

Nemoguči se ipak dugo braniti, predadu se napokon, i tako spade g. 1689 Udbina sa cielom Krbavom opet u krščanske ruke.    

Po V. Klaiću,15. veljače 1895.

[Marica]

Kotar Udbina: Ekonomsko stanje vrlo loše. Ofenziva i ustaški napad uništio dosta stoke. Ljetina slaba, sva zemlja nije bila obrađena.

Ni jedno selo nije bilo pošteđeno, krompir je slabo rodio, i opljačkano je. Žito ostaje kao jedino sredstvo za ishranu. Izbjeglica imade oko 450 i to iz Primorja. Nastojati ćemo da zasijemo što više. Oranje je velika teškoća. Sa ishranom vojske ide vrlo slabo mesa više ne možemo da dostavljamo. Napuštene zemlje imade dobre ali je mi ne možemo nikako obraditi. Za obradu vlastite zemlje mi nemožemo pružiti žita iz Visuća. Općina Podlapača imade za sada ishranu vojske. Nedostaje krumpira. Sjeme od krumpira je uništeno. Uništeno je 182 kom. goveda 32 konja 602 ovce 180 svinja i 26 ljudi. 100 jutara napuštene zemlje. Ozimi prilično posijani 400 dana oranja zasijato. Kovača ima, alata nema.

Mekinjar: tri sela su bila još prije uništena tako da nisu ni orali. Neprijateljskom ofanzivom uništeno je 482 goveda, 2279 ovaca, 122 konja 33 koze, 170 svinja, 9 magaradi i 45 naroda. U sjemenu pomoći treba selo Ribić, Čojluki Momčilovića Brdo.

Općina Udbina: 8 sela stanje je slijedeće. Komić poništen, Visuć u 48 kuća hrana poništena, sjena imade dosta, zemlje ima oko 1000 rali napuštene, tako da imade koji ral može dati po 50 kvarata žita.

Knopfmaher Mara - Davor Gavrin:
Novi dokumenti za povijest ZAVNOH-a 1943. godine

[Marica]

"Udvina" - Udbina

Tamo, gdje se danas nalazi trgovište Udbina, bilo je neko ljudsko naselje još prije rođenja Isusa Krista. Kasnije su tu prevladali Rimljani, koji podigoše svoju tvrđu nešto sjevernije od današnje Udbine. Hrvati se na Krbavskom polju nastaniše u 7. vijeku. Oni su tamo osnovali krbavsku župu, koja je poslije pripala obitelji Gusić. Sjedištem župe postade grad Krbava (civitas Corbaviensis), gdje je već godine 1185. svoje sijelo imao i rimokatolički biskup krbavski. Taj se grad pod imenom Krbava spominje u ispravama od godine 1332., 1375. i 1469 Ime "Udvina" (a ne Udbina) nalazimo prvi put godine 1491. u kronici Ivana Tomašića. I kasniji spomenici iz godine 1493., 1509., 1332., 1375. i 1469. Ime "Udvina" (a ne Udbina) "Udvina", a Krbavsko polje nosi godine 1522. ime "Udvinsko polje".

Tečajem srednjega vijeka vezana je prošlost Udbine sa sudbinom knezova Krbavskih, naročito pak sa sudbinom Ivana Torkvata Karlovića, posljednjega kneza Krbavskoga. Otkako su Turci godine 1463. osvojili Bosnu, često provaljivahu u zemlje knezova Krbavskih. Turci su u Krbavu prodirali dolinom rijeke Unca, jer su im Hrvati priječili put preko rijeke Vrbasa, na kojoj uzdržavahu nekoliko važnih tvrđava (među tima i Jajce). Uslijed čestih turskih provala nestade žiteljstva na Krbavi. Tu su naime Turci jedne Hrvate poklali u borbi, druge odveli u svoje ropstvo, a treće prisilili, da uteknu u sigurnije krajeve.

Hrvatski plemić Ivan Kobasić iz Brekovice javlja 5. kolovoza 1524. Bemardinu Ričanu, vrhovnom kapetanu austrijskoga nadvojvode Ferdinanda, da krbavski knez Ivan Karlović nema nikakovih koristi od svoga imanja u Krbavi, »gdje je ostao bez kmetova, koji su mu prije obrađivali polja). Naprotiv mora Karlović trošiti novce za uzdržavanje posade u tvrđi Udbini. Zato Kobasić moli Ričana, neka sklone nadvojvodu Ferdinanda, da on pošalje pomoć (u novcu) za obranu Udbine; ova naime zaštićuje i njegove zemlje (osobito Kranjsku, Korušku i Štajersku), u koje će Turci provaljivati, ako u njihove ruke padne Udbina.

Karlović je Udbinu održao još neko vrijeme. Spomenuti Kobasić dapače 4. travnja 1527. javlja iz Brekovice: "Gospodin ban (Ivan Karlović) pobio je pod Udbinom neke Turke." Ali već 27. svibnja 1527. piše Krsto Frankopan iz Križevaca senjskomu biskupu Franji Jožefiću hrvatsko pismo, u kome se tuži, da mu Turci porobiše imanja u južnoj Hrvatskoj, koja se tada za razliku od Slavonije zvala "Hrvati". Frankopan izričito kaže:"Ono, ča smo imili u Hrvatih, to nam savsema Turci razrobiše, pokli je Udvina vzeta". Podjedno Frankopan dodaje, da bosanski paša "sada tvrdi Udvinu, Mersin i Komić". Prema tomu je Udbina u turske ruke pala na proljeće godine 1527.. i to između 4. travnja i 27. svibnja.

Turci su Udbinu odmah utvrdili, kako to tvrdi Frankopan u svome pismu biskupu Jožefiću. Da je Udbina dobila jake utvrde, vidi se već po tome, što je krajiški general Andrija Auersperg uzalud godine 1582. udarao na taj grad. Turci su oko same tvrđe izgradili i svoju varoš, koja je oko godine 1620. brojila 300 kuća. Ova se varoš sastojala iz dva predgrađa, koja bijahu okružena zidovima.

Kada su Hrvati godine 1689. pod vodstvom karlovačkoga generala Herbersteina otjerali Turke iz Like, dođe red i na Krbavu. Tada se u tvrđi udbinskoj nalazila posada od 500 Turaka, koji bijahu na glasu radi svoje hrabrosti. Hrvatska je vojska 3. srpnja 1689. stigla pred Udbinu. Tamo je Hrvate već dočekalo 300 Turaka, te se pod samom tvrđom zametnuo ljuti boj. Turci su pred većom silom uzmaknuli u tvrđu, koja bijaše gotovo nepredobitna. Hrvati se brzo uvjerile, da bi uzalud prolijevali svoju krv, udarajući na tvrđu običnim jurišima. Zato je general Herberstein odlučio, da će Turke na predaju tvrđe prisiliti dugom opsadom. U tvrđi je naime bilo dovoljno hrane, ali ni jednoga bunara. Uslijed suše nestade vode u cisternama, a Hrvati sprečavahu Turcima uzimanje vode iz vrela oko tvrđe. Tako se naskoro u tvrđi pojavila oskudica vode. Već 17. srpnja bijahu Turci u tvrđi prisiljeni, da kruh i pogače mijese krvlju zaklanih životinja, jer nije bilo vode ni za tu svrhu. Od jada su Turci neprestano iz tvrđe pucali na hrvatske vojnike, da ih otjeraju. Strahovita je žeđa prisilila Turke, da iz tvrđe više puta provale, ne bi li se kako dočepali kojeg izvora. Tako je dolazilo do oštrih kreševa, u kojima je poginulo mnogo hrvatskih i turskih junaka. Napokon su Turci počeli pregovarati s generalom Herbersteinom o predaji tvrđe. Sklopljen je ugovor, po kojemu će Turci u tvrđi ostaviti svoje topove, zastave i puške, a s prtljagom i sitnim oružjem otići iz Udbine preko planine Plješivice u Bosnu, kamo će ih ispratiti hrvatska vojska. To se i dogodilo 21. srpnja 1689. kada je iz Udbine na put krenulo oko tisuću Turaka (muškarci, žene i djeca). Putem se Turci zavadiše s pratnjom, te neki Turčin ubije jednoga Plaščanina. Nato se zametne borba, u kojoj izginuše svi Turci osim njih 30.

Senjski biskup Glavinić piše godine 1696., da je Udbina postala stražom Hrvatske protiv Turaka. Unutar starih zidina podigoše Hrvati razne zgrade, koje su služile vojnoj posadi. Važnost Udbine prestade, kad je mirom u Svištovu (godine 1791.) pomaknuta granica Hrvatske dalje na istok. Od onda se nekadašnja tvrđa pretvara u ruševinu. Tako se do danas sačuvalo nešto od zidina, pa i donji dio glavne kule, koja bijaše okrugla, te koju je naokolo opasao dvostruki zid.

Udbina je godine 1857. brojila 82 kuće, u kojima je stanovalo 1216 žitelja, od toga 1187 rimokatoličke, a 23, grčko-istočne vjeroispovijesti. Rimokatolici su imali župnu crkvu sv. Nikole, a pravoslavni spadahu pod parohiju u Mutiliću. Udbina je tada imala poštu, a bijaše sjedište ličke krajiške satnije. Škola je u Udbini osnovana godine 1773. Prigodom popisa žiteljstva, koji se obavio 31. prosinca 1910., brojila je Udbina 1475 stanovnika, od kojih su 1244 pripadala rimokatoličkoj, a 231 grčko-istočnoj crkvi. Cijeli je kotar udbinski tada brojio 13.101 žitelja, od toga 9581 grčko-istočne, a 3520 katoličke vjere.

Izvor: Dr. Rudolf  Horvat, Mala knjižnica Matice Hrvatske