HRVATI U BANATU
Autor govori o pripadnicima hrvatskog naroda u Banatu, povijesni osvrt na njihovo doseljavanje i razvoj, na veze s matičnim narodom u Hrvatskoj, na njihove crkvene i školske prilike. Oni su uglavnom kajkavci i štokavci. Prema općem šematizmu katoličke crkve u Jugoslaviji danas se misli i propovijeda na hrvatskome u
1. Zrenjaninu,
2. Boki,
3. Neuzini,
4. Opovu,
5. Perlezu,
6. Beloj Crkvi,
7. Ivanovu,
8. Pančevu i
9. Starčevu. Pristup
Baveći se našim hrvatskim sunarodnjacima u rumunjskom Banatu, napose Hrvatima u
Keči i
Rekašu, a u sklopu istraživanja hrvatske dijaspore u pet okolnih zemalja, doticao sam se i Hrvata u jugoslavenskom Banatu od kojih su neki njihovi dijelovi održavali u doba Monarhije žive veze sa sunarodnjacima koji se danas nalaze u granicama drugih država, napose u Rumunjskoj.
To navlastito vrijedi za dodire kečanskih Hrvata zapadno od Ternišvara, sa sunarodnjacima u Klariji, danas Radojevu kraj Kikinde, u Boki i Neuzini, selima položenim istočno od današnjeg Zrenjanina. Ova četiri sela - Keča od 1924. g. u granicama Rumunjske - te Radojevo, Boka i Neuzina, bila su mnogostruko povezana, i to kolektivnim pamćenjem o istovremenom doseljenju predaka iz istoga starog pokupskog zavičaja, nadalje govorno - svi su naime kajkavci, te nekadašnjim staleškim statusom predijalaca-plemića, vazala zagrebačkog biskupa. Tako oni čine istočnu skupinu Hrvata u srednjem Banatu, izuzimajući naravno Keču koja je već više od šest decenija u sastavu Rumunjske.(1)
Drugu skupinu sela s većim ili manjim brojem hrvatskog življa u banatskim stranama čine oni u naseljima u Potisju i Podunavlju od Perleza, istočno od Titela pa na jug do Omoljice ispod Pančeva. Tu su naselja s većim brojem Hrvata Perlez, Opovo i Starčevo, dok Borca, Glogonj i Omoljica spadaju u sela s malim brojem našeg ljudstva.
Svi su oni štokavci, a stari zavičaj valja im tražiti u nekadanjim županijama Ličkoj i Modruškoj, te na prostoru oko Petrinje i Gline.(2) U istraživanju hrvatskih govora u Banatu, kako rumunjskom tako i jugoslavenskom, naš uvaženi dijalektolog Ivan Brabec navodi da matice umrlih starčevačke župe sadrže
zapise o selima u Lici i Kordunu otkuda potječu prvi tamošnji Hrvati. To su
Rakovica i Kremen blizu Slunja, te
Barlete,
Trnovac,
Ribnik,
Smiljan i
Kosinj kraj Gospića.(2a)
U posebnu skupinu banatskih Hrvata, slobodno rečeno, spadao bi naš nekadašnji živalj u Novom Bečeju, koji je tamo zabilježen već na kraju prve polovice 19. st. ili točnije rečeno 1748. g. Pretežit broj njih bavio se brodogradnjom. U Novom Bečeju, središtu žitarske trgovine, bila je naime glavna srednjobanatska skela na Tisi. Izgradnjom željezničke pruge Novi je Bečej izgubio dotadanje svoje značenje,
pa su se hrvatski brodograditelji u većem broju raselili, a zabilježena su i
pomađarivanja bečejskih hrvatskih obitelji, npr. Latinovića, Zupčića, Evarića, Havedića i dr.(3)
Doseljavanje i razvoj
O istočnoj srednjobanatskoj skupini Hrvata najmjerodavnije je pisao Ante Messner-Sporšić u svojoj povijesno-gospodarskoj i kulturološkoj studiji objavljenoj 1931. g. u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena JAZU. Preci danas već znatno prorijeđenih radojevskih Hrvata došli su u novi zavičaj u dva doseljenička vala, 1801. i 1828. g.
Bili su to predijalci, 13 obitelji Pozojevića, Milošića, Jelačića i dr. porijeklom iz Slane i Degoja, sela u Pokuplju zapadno od Siska.
Njihovo doseljavanje posljedica je preuređenja Vojne krajine za vladavine Marije Terezije, kojim su pokupski posjedi zagrebačkog biskupa ušli u tu vojno-upravnu jedinicu, za što je dotadanji vlasnik, tj. zagrebački biskup dobio prostranu gospoštiju u Torontalskoj županiji sa sjedištem u Biledu zapadno od Temišvara, i na nju naselio svoje predijaliste. Iz istog razloga kolonizirane su 1801. g. i
44 plemićke obitelji u Boki, od kojih su najbrojniji bili oni s prezimenima
Lukinić,
Filković,
Matanović,
Ilijević i
Žunac.
Stari zavičaj im leži u pokupsikm seilma Vinskoj i Glinskoj Poljani te u Jamama, u zaselcima Žunac, Šimunova Poljana i dr.
Hrvatski plemići stigli su u Neuzinu 1788. g. Radilo se o
28 obitelji pretežno
Berkovića,
Ilijevića,
Mikšića i
Novakovića, poteklih iz Šišaka, Šimunove Poljane i okolnih sela na desnoj obali Kupe, zapadno od Siska. Sve predijalske obitelji dobile su kmetove, pretežno Srbe, Bugare i Rumunje.
Porez, canon, plaćali su zagrebačkom biskupu o Martinju (11. XI) kako su to običavali i u nekadašnjem pokupskom zavičaju. Nakon 1848. g., izgubivši kmetove i nenavikli na rad, mnogi su od njih prodavali svoje posjede, gospodarski propadali i siromašili. Računa se da je broj doseljenih predijalaca u ova tri sela, na neke salaše i u Keču, zajedno sa služinčadi, iznosio oko 1000. U svim tim višenacionalnim selima oni su imali svoje posebne hrvatske sokake ili krajeve.(4)
Prema podacima Ante Jagića iz 1924. g. bilo je u Radojevu oko 350 Hrvata, u Boki je njihov broj iznosio nešto manje od 700, a u Neuzini ih je bilo oko 200.(5) Bilo je to već vrijeme kad su stali gubiti hrvatske općine i škole. Nepunih deset godina kasnije Ante Messner-Sporšić iskazao je broj naših sunarodnjaka u ta tri sela ovako: u Radojevu oko 400, u Boki oko 700, u Neuzini oko 200.(6) Po Vladimiru Mitroviću te su se brojke 1977. g. znatno smanjile, pa je naših sunarodnjaka u tim selima nabrojano kako slijedi: u Radojevu 51, u Boki 215 te u Neuzini svega 37.(7)
______________________________________________
1 Ante Messner-Sporšić: Kolonije hrvatskih plemića u Banatu, Zbornik za narodni jezik i običaje Južnih Slavena JAZU, knj. X X V I I I , sv. 1, Zagreb 1931, str. 166, 171.
2 Ante Jagić: Hrvatske naseobine u Banatu, Le topi s Matice srpske 319, str. 33—39.
2 a Ivan Brabec: Molišanci, Karaševci i Hrvati u Banatu, Školske novine, Zagreb, 1971.
3 Ante Jagić: Hrvati u Banatu, Hrvat, Zagreb, 6. do 15. IX., 1924, str. 2.
4 Nebojša Faranov: Radojevo — prilozi za monografiju, Radojevo 1981, str. 100.
5 A. Messner-Sporšić, n. dj., str. kao pod 1, i A. Jagić, n. dj.
6 A. Messner-Sporšić, n. dj., str. 181.
7 Vladimir Mitrović: Narodna medicina kod Hrvata u srednjem Banatu, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena JAZU 47, Zagreb 1977, str. 343—347.
1. od 3
