Đakovo u Vukovskoj županiji

[Marica]

Crtice o Vukovskoj županiji i Đakovu u srednjem vijeku

Ako izuzmeš iztočni dio Srijema od Mitrovice do Zemuna, ne znamo o današnjoj Slavoniji za prvih stoljeća srednjega vijeka gotovo ništa. Tek s XIII. stoljećem sviću prve zrake historijskoga svjetla za te krajeve. Namah na početku toga stoljeća javlja se tu Vukovska županija (comitatus de Vulko, de Walkou) kao izhodište za bojeve s Patarenima u Bosni, pošto su iz te županije vodili putovi dolinama rijeke Bosne i Drine u oblasti Usoru i Soli, a onda u pravu Bosnu sve do grada Vrhbosne (današnjega Sarajeva).

Vukovska županija spominje se prvi put godine 1220., kad joj je bio županom neki Toma. Nema sumnje, da je prozvana od utvrdjenoga mjesta na utoku rijeke Vuke u Dunav, koje se u latinskim spisima piše "Castrum Wlco, Wolko, Wolkow, Walkow, Valkow", te se je jamačno hrvatski zvalo Vukovo, dočim je danas pretegao magjarski oblik Vukovar.
 
Vukovska županija bila je prilično prostrana. Na sjeveru je dopirala do Drave i Dunava, a na jugu do Save. Obuhvatala je porječje Vuke na sjeveru, a porječje Bosuta i njegovih pritoka na jugu. Oba ta porječja razstavlja, kako je poznato, nizka (110 m. visoka) izbrežina, koja spaja goru Krndiju sa Fruškom gorom. Da bi si mogli predstaviti prostranstvo nekadanje Vukovske županije, budi spomenuto, da joj je na sjeveru bila medja rijeka Drava od utoka Karašice do ušća Dravina u Dunav, a onda Dunav sve do niže Iloka; na jugu prema Bosni bila joj je medja Sava niže Broda (od Bebrine) pak sve do utoka potoka Mangjelosa u Savu. Na zapadu pripadala su Vukovskoj županiji mjesta Čepin, Gorjan, Levanjska varoš i Garčin, a na iztoku Susek, Ležimir i Mangjelos.
 
Vukovska županija bila je XIII. - XV. stoljeća vrlo dobro napučena i upravo posuta tvrdinjama, gradovima, varošima i selima. U XV. stoljeću nalazimo u njoj 33 tvrdinje (castrum, castellum), 34 varoši (oppidum, villa) i 1182 sela, mjesta i posjedovanja. Varoši (oppidum, villa) su gotovo sve stajale uz tvrdinje ili pod njima (suburbium).

Najznatniji utvrdjeni gradovi i kašteli vukovske županije bili su u srednjem vijeku ovi:

  1.   Gorjan (castrum Gara),
  2.   Osijek (castrum Ezeck),
  3.   Erdut (castellum Erdeed),
  4.   Borovo (castrum Boro, Boroh),
  5.   Vukovar (castrum Walkow),
  6.   Sotin (castrum Zatha),
  7.   Šarengrad (castellum Athya),
  8.   Ilok (castrum Wylak),
  9.   Neštin (castellum Nezth),
10.   Susek (castellum Zilseeg),
11.   Rača (castellum Racha),
12.   Morović (castrum Maroth, Marchia?),
13.   Cerna (castrum et districtus Ceuerna, ubi fluvii Bygh et Baza coniuguntur),
14.   Vinkovci (castrum Palyna ?),
15.   Nuštar (Monostor, castellum Berzethemonostor),
16.   Korogj (castrum Korogh),
17.   Hermangrad (castrum Hermanwara),
18.   Djakovo (castrum Diako),
19.   Ivankovo (castellum Iwanka Zenth Gevvrg),
20.   Nijemci (castrum Nempthy iuxta fluvium Bozotha),
21.   Kostroman (castellum Kozthorman zenth Dyenes, po svoj prilici Kostroman = Castra romana, sa crkvom sv. Dionizija),
22.   Levanjska varoš (castrum Niuna, Newna, Nyvvna), i napokon
23.   Garčin (castellum Garchyn).

Uz najveći dio tih gradova i kaštela stajale su varoši i podgradja; no bilo je varoši bez utvrdjenih gradova. Takove su varoši primjerice bile

  1.   Opatovac (oppidum Apathy),
  2.   Otok (oppidum Athak), Bingula (oppidum Byngala),
  3.   Cepin (oppidum Chapa),
  4.   Dravsko ušće (oppidum Drazaad, Drawazad, ubi aqua Draue cadit in Danubium),
  5.   Pačetin (oppidum Pachyntha),
  6.   Sot (oppidum Zath), i napokon varoš
  7.   Eng (civitas Engh, Nogengh), kojoj se medjutim ne može položaj ustanoviti. Uz izbrojene gradove i varoši bila je sva sila manjih naseobina, kao sela, plemićkih dvoraca, i drugih mjesta.

Vukovska županija sa svim svojim gradovima, varošima i ostalim naseobinama pripadala je kroz čitavo 13. stoljeće Slavoniji, a po njoj kraljevstvu hrvatskomu. Njom je upravljao ili herceg čitave Slavonije ili njegov zamjenik, ban čitave Slavonije ; u županiji vukovskoj plaćala se kunovina i zalazina, obje kao daće slavonske. Da je vukovska županija zaista kroz čitavo 13. stoljeće bila sastavni dio ostale Slavonije, evo nekoliko primjera.

God. 1220. dariva kralj Andrija nekoj dvorjankinji svoje supruge Jolante zemlju Vidor kod Bosuta u županiji vukovskoj, pak povjerava banu Ochuzu (tune temporis Sclavoniae banus), da ju kao pristav uvede u posjed darovanoga posjeda. Jedanaest godina poslije, naime 1231. dijeli Andrijin sin Koloman, koji se zove sad "dux Croatiae Dalmatiaeque", a sad opet "dux totius Sclavoniae", gostima kraj grada Vukova (hospitibus iuxta castrum Walkow) različite povlastice; on to čini kao herceg slavonski ili hrvatski u nazočnosti svojih službenika (iobagionibus): bana Jule, župana zaladskoga Nikole, simežkoga Opoja, vukovskoga Petra i baranjskoga Jurja.

Iz jedne izprave pečuvskoga biskupa od godine 1239. doznajemo nadalje, da je pečuvska biskupija primala desetinu od kunovine u Vukovskoj županiji (pro decimis marturinarum totius comitatus de Volco); pošto se je kunovina plaćala jedino u Slavoniji, nema ni najmanje sumnje, da je Vukovska županija tada pripadala pomenutoj oblasti, a po njoj kraljevstvu hrvatskomu.

Iste godine 1239. darovao je Koloman, herceg čitave Slavonije, nakon srećne vojne s bosanskim patarenima bosanskomu biskupu "posjedovanja Djakovo i Bleznu u Vukovskoj županiji"; toga ne bi mogao činiti, da nije ta županija bila u njegovoj vlasti. Poslije smrti Kolomanove potvrdio je brat njegov, ugarsko-hrvatski kralj Bela III. (IV.) nakon srećne vojne s bosanskim banom Matijom Ninoslavom bosanskoj biskupiji sve darovnice Kolomanove, a medju njima i onu za Djakovo i Bleznu. U toj povelji kaže kralj uz to, da "nijedan ban ni Vukovski župan ne smije vršiti vlasti svoje na rečenim posjedima" (quod nullus banus vel comes de Vulko, aut quicumque alius aliquam iurisdictionem possit exercere in terris supradictis - Dyaco et Blezna) nego samo biskup ili službenik njegov; zatim da se sve daće, koje se zovu "Ban Elyssi",  plaćaju odsad od tih zemalja jedino biskupu. Godine 1276. izdaje kralj Ladislav III. Kumanac Ivanu, sinu župana Enarda (Eduarda) povelju, kojom mu podjeljuje osobitu milost, da "njegovi podanici izmedju Save i Bosuta budu riješeni od davanja zalazine (collecta victualium occasione descensus; descensus = zalaz) i kunovine, i podjedno oslobodjeni od vlasti banske" (quod populi ipsius Johannis inter Zava et Baza existentes collectam victualium, que vulgariter zalusina dicitur, et marturinarum solvere debentes iuxta terrae morem et consuetudinem approbatam, a iurisdictione bani pro tempore constituti perpetuo expediti sint et exempti).

Isti kralj Ladislav daje godine 1289. Andriji, Dioniziju i Lothardu, sinovima Lothardovima od plemena Guthkeled povelju, kojom oslabadja njihove podanike u Vukovskoj županiji od vlasti banske, te ih riješava od plaćanja kunovine i zalazine (ut de caetero bano pro tempore constituto exactioni seu collectae huismodi - marturinarum videlicet, septem denariorum et victualium, quae vulgariter zalusina nuncupantur - in nullo dinoscantur adiacere sed omnino exempti haberentur).
 
Upravo te sloboštine (exempcije) doprinesle su mnogo, te je vlast bana čitave Slavonije stala u Vukovskoj županiji slabiti.
_________________________
MARTURINA (KUNOVINA, KUNA)  kraljevski porez na zemlju u srednjovjekovnom Hrvatskom kraljevstvu. Ime je dobio po životinji kuni (lat. martora,ae, f.). Ovaj porez se prvotno plaćao u naturi (kuninim kožama), a poslije se obračunavao u novcu. Novčani iznos marturine se kroz stojeća mijenjao, a obuhvaćao je nešto više od 60% ukupnog godišnjeg kmetskog novčanog zaduženja za korištenje zemljišta. Najstariji spomen takva poreza u kožama sačuvan je u Osoru iz 1018. godine.

Ovaj se porez inače prvenstveno javlja na prostoru srednjovjekovne Slavonije te u ugarskim županijama uz Dravu koje su bile pod upravom hrvatskog hercega; tek od 14. stoljeća marturina se javlja na području uže Hrvatske, južno od Gvozda. Dvije trećine ubrane marturine pripadale su vladaru kao vrhovnom zemljišnom gospodaru, a jedna vlastelinu. No ukoliko bi vladar oslobodio vlastelina plaćanja ovog poreza, tada bi čitav iznos marturine ostajao vlastelinu jer su porez u biti plaćali kmetovi vlastelinstva. Jednako tako, vladar je mogao prepustiti prihod od marturine i za uzdržavanje nekih kraljevskih funkcionara, npr. hrvatskog bana. Marturina se plaćala negdje do početka 16. stoljeća. Popisivači marturine nazivali su se dicatores proventuum mardurinalium, a ubirači collectores marturinarum te su imali pravo na određene naknade na teret poreznih obveznika.
Gordan Ravančić

^{122. Brigada – inžinjerska - Đakovo}
1.   od 4

[Marica]

K tomu su na koncu XIII. stoljeća zaredale prijestoljne borbe, za kojih je moć bana čitave Slavonije u Vukovskoj županiji još jače stradala, to više, što su se uz protukralje dizali i protubani na sve strane. Na početku XIV. stoljeća bori se Henrik Gisingovac, ban čitave Slavonije i privrženik kralja Ladislava (Većeslava) za gospodstvo i vlast u Vukovskoj županiji proti Pavlu Gorjanskomu, gorljivomu pristaši Karla Roberta. U prvi mah pretegao je ban Henrik Gisingovac, koji se u to vrijeme zove "Henricus banus (tocius) Sciavonie,  magister tauarnicorum domini regis Ungarie, comes Simigiensis, Tholnensis, de Barana et de Bodrug". Ban Henrik boravi 23. siječnja 1305. u Vukovskoj županiji (in Wlkou apud Sanctum Georgium), pak kao ban slavonski (a ne župan vukovski) izdaje tu povelju, kojom odredjuje ročište za sud izmedju dviju prepirućih se stranaka.
 
Ali vlast bana Henrika ne održa se u Vukovskoj županiji. Pavlu Gorjanskomu, privrženiku Karla Roberta, podje poslije, nekako izmedju 1305. i 1309. za rukom, te iztisnu bana Henrika iz Vukovske županije. Sam Karlo Robert govori o tom u jednoj svojoj povelji od god. 1310. ovako:

"Kad je vojska bana Henrika, našega nevjernika, pustošila Vukovsku županiju i našu varoš Engh lišila svih njezinih pokretnih imanja, tada je magistar Pavao (Gorjanski) navalio na rečenu vojsku i muževno ju suzbio, ugrabljeno blago pokrajini povratio, i pomenutu varoš neoštećenu uzdržao, premda je pri tom dopanuo smrtonosnih rana".
 
Slavodobiće Karla Roberta i njegova privrženika Pavla Gorjanskoga bilo je osudno za županiju Vukovsku. Osiguravši se Karlo Robert na prijestolju, nagradi već 1310. obilato svoga požrtvovnoga pristalicu Pavla Gorjanskoga. On mu pače uz to povjeri i upravu banovine Mačve u današnjoj sjevero-zapadnoj Srbiji izmedju Drine i Save. Već god. 1320. spominje se Pavao Gorjanski kao ban Mačve (banus de Machow), koju čast on obnaša sve do godine 1328. Kroz to čitavo vrijeme od 1320. do 1328. obavlja Pavao Gorjanski podjedno i čast župana u županiji Vukovskoj, Srijemskoj i Bodrožkoj (comes de Walko, de Bodrog, comes Sirmiensis). Vjerojatno je, da je Karlo Robert pomenute tri županije pridijelio Pavlu Gorjanskomu, da lakše i uspješnije odbija navale srbskih kraljeva na banovinu Mačvu.

I poslije Pavla Gorjanskoga redovito su svi mačvanski bani sve do konca XV. stoljeća bili župani pomenutih triju županija, pače im se koji put dodavala još županija baranjska ili bačka. Tako je Vukovska županija u drugoj desetini 14. stoljeća oteta izpod vlasti bana Čitave Slavonije, te pridružena banovini Mačvi. No zato su opet čast mačvanskoga bana redovito obnašali velikaši i plemići upravo Vukovske županije, kao što su bili

-   Gorjanski,
-   Horvati,
-   Morovići,
-   Korogji,
-   Čehi Levanjski, i napokon
-   Iločki (Fristaczki).

Premda su Vukovskom županijom od XIV. stoljeća upravljali bani Mačve, nije se ipak nikad zaboravilo, da je ta županija dio Slavonije, kao što i ostala zemlja izmedju Drave i Save. To razabiremo uz to iz 12. poglavlja dekreta kralja Ljudevita od godine 1351., kojom se za plemstvo ukida kunovina za čitavu zemlju izmedju Drave i Save, pak se uvodi mjesto nje dobit kraljevske komore, koju su doslije plaćali jedino plemići u Ugarskoj. U tom dekretu čitamo doslovce: "Lucrum etiam camerae nostrae, nobiles inter fluvios Drava, Sava, ac de Posega et Valko, cum aliis viriš nobilibus regni nostri, unanimiter solvere teneantur. Nec ratione collectae tnarturinarum, bansul mora (more) vocatarum, amodo, et imposterum molestentuf. Sed ab omni exactione aliarum quarumlibet collectarum, hactenus persolvi consuetarum, exempti penitus, tamquam ceteri nobiles nostri aliarum partium, et immunes habeantur".

Iz navedenoga dekreta doznajemo dakle, da su plemići županije Vukovske i Požežke poput plemstva ostale zemlje izmedju Drave i Save (Slavonije) do 1351. plaćali kunovinu, koja se je davala banu, pak se je stoga za nju uobičajilo ime "bansul", t. j. banov sulj ili banova suljevina.* Po rečenom dekretu medjutim imali bi se svi slavonski plemići, a s njima i vukovski i požežki glede plaćanja daća izjednačiti s ugarskim plemstvom, koje nije doslije plaćalo ni kunovine ni drugih daća, nego jedino dobit kraljevske komore (hierum camerae regiae).

U sredovječnoj županiji Vukovskoj iztiče se mnogo grad i varoš Djakovo.

Postalo je Djakovo na izbrežini, koja spaja goru Krndiju s Fruškom gorom, pak je tako bilo na neki način stražarnica na vratima, kroz koja su tada vodili putovi iz ugarske i slavonske Podravine na jug u slavonsku i bosansku Posavinu. Još je Djakovo bilo znamenito i po tomu, što se je vrlo rano u nj preselio bosanski biskup sa svojim kaptolom.

U sredovječnim latinskim spisima, koji su potekli iz ugarske kraljevske kancelarije, piše se Djakovo različito, kao DYACO, DYACOU, DIACO, DYAKO, DEAKO, DYACON, DYAKOW ; no nema sumnje, da su ga Hrvati i ostali južni Slaveni zvali Djakovo, i da je to ime hrvatskoga porijekla.** Da su ga Hrvati zvali upravo Djakovo, dokazuje jedan spis dubrovački od godine 1358., gdje no čitamo "episcopum Dyakoue" ***.

Prvi put spominje se Djakovo u povelji kralja Bele III. (IV.) od godine 1244. , kojom potvrdjuje darovnicu svoga brata Kolomana, hercega čitave Slavonije, izdanu g. 1239. bosanskomu biskupu za Bleznu (Breznu) i Djakovo u Vukovskoj županiji. Po toj povelji nije Djakovo tada bilo ni varoš ni grad, nego imanje ili spahiluk (possessio). To imanje bilo je, kako se po povelji može suditi, vrlo prostrano, jer je obuhvatalo čitavo porječje Bigja (Biča) i Berave sve do njihova sutoka, naime do Bosuta.

Djakovačkomu posjedu pripadali su i kotari pritoka rijeke Bigja, naročito Breznice, Kašnice i Jošave; a na jugu dopirao je posjed sve do Save, koja mu je bila medjom od Štitara do blizu Broda Tako je posjed Djakovo u 13. stoljeću medjašio na zapadu s imanjima (Tomica i Ješevik) potomaka Borića bana u Požežkoj županiji, na sjevero-zapadu s knezovima Gorjanskima, na sjevero-iztoku i iztoku s posjedima vitezova sv. Ivana (Veliko selo i Horvati = Stari Mikanovci?), na jugo-iztoku kotarom grada Cerne, a na jugu napokon uza Savu banovinom Bosnom, i to s oblašću Usorom. Tko je držao Djakovo, mogao je po volji ulaziti preko Save u Usoru i u pravu Bosnu.
 
Vrlo je zgodno bilo, što je bosanski biskup dobio prostrano imanje na sjeveru Save, a tik uza svoju biskupiju. Jer vjerske prilike u samoj Bosni postajale su u drugoj polovici XIII. stoljeća sve lošije, a stanje biskupa i kaptola bosanskoga sv. Petra u Brdu u župi Vrhbosni sve nesnosnije. Nema zato ni najmanje sumnje, da su bosanski biskupi već u to vrijeme stali snovati, da svoju stolicu zajedno s kaptolom presele iz vazda nemirne Bosne na svoj posjed u Djakovo, u Slavoniju. Ne znamo ipak točno, kad se je to zgodilo, ni uz koje prilike i za kojega biskupa.

Svakako već godine 1303. stoluje bosanski biskup Nikola u Djakovu. Uza nj boravi i kaptol bosanski, naročito prepošt Ivan, Čuvar Mihajlo i pojac Gregorije. Svi ti jesu privrženici Karla Roberta, te javljaju 6. kolovoza papi Bonifaciju VIIL, da su svečano proglasili njegovu bullu, kojom je baštinikom ugarskoga prijestolja odredio pomenutoga kralja, unuka arpadovačke kraljevne Marije. Malo zatim vrši bosanski kaptol u Djakovu kao "locus credibilis" razne pravne poslove, te izdaje o njima i povelje. Tako potvrdjuje 9. listopada 1310. posebnom izpravom, da je neki Toma izkupio od biskupa Nikole neku zemlju "Boltkeluke", koju bijaše Tomin otac (comes Andreas de Ruch, filius Ladizlai) založio Nikolinu predšastniku, biskupu bosanskomu Tomi.

Da su bosanski biskupi već od duljeg vremena stolovali u Djakovu, svjedoči i papa Klement V., koji g. 1314. piše "episcopo Bosnensi seu de Diaco", pak i papa Ivan XXII. kad g. 1317. namješta Petra za biskupa "ecclesiae Boznensi et de Diaco".

U veljači 1355. boravio je u Djakovu mladi, nedavno namješteni bosanski ban Stjepan Tvrtko, sinovac bana Stjepana Kotromanića. Uz bana bilo je više bosanske vlastele, kao

-   knez Vukoslav Nahojević,
-   Mastanj Bubanić,
-   Stepoje Hrvatinić, i
-   Stepša, sin Stjepana Družića.

Za toga svoga boravka u Djakovu izdao je ban Tvrtko 13. veljače pismo na dubrovačkoga kneza Nikolu Barbadiga, kojim je potvrdio, da su dubrovački gradjani Klime Držić i Biste Bunić za njegova strica, pokojnoga bana Stjepana držali trgove u Neretvi i u Ostružnici, i da su sve namirili, pak da nijesu ništa dužni ostali.

Tvrtko u pismu naročito kaže, da ga je izdao, "u Djakovu blizu stolne crkve" (actum et datum in Dyaco prope ecclesiam catedralern), po čemu doznajemo, da je 1355. stajala već i stolna crkva biskupije bosansko-djakovačke.

Još i druge stvari doznajemo iz toga pisma. Tvrtko kaže, da je pismo izdao u nazočnosti "častnoga u Kristu otca, gospodina fratra Peregrina, biskupa bosanske crkve, našega duhovnoga otca (spiritualis patris nostri), i pobožnoga muža fratra Franje Firentinca, vikara bosanskoga, kao i častne gospode: prepošta Nikole i štioca Petra rečene crkve; napokon u nazočnosti magistra Nikole Mihajlovića, župana od Brezne (suppani de Brezna) i Cečina, župana od Djakova (suppani Dyacon), činovnika i službenika rečenoga biskupa. Još kaže ban, da je pismo svoje dao podkrijepiti pečatom svoga prstena (anularis), kao i pečatom biskupovim i kaptolskim.

U polovici dakle XIV. stoljeća bilo je Djakovo stalno sijelo biskupa bosanskoga i njegova kaptola. U samom mjestu kočila se je već i stolna crkva, posvećena po svoj prilici sv. Petru, a jamačno stajala je tada već i biskupska palača, kao i dvori kanonika. Po tomu bilo je Djakovo tada već dobro napučena varoš (oppidum). Kaptol djakovački bio je na glasu poput kaptola sv. Petra kod Požege, te je izdavao kao "locus credibilis" mnoge izprave i vršio različite pravne poslove. U jednoj izpravi pače od godine 1357. ne zove se kaptol više "capitulum ecclesie Boznensis", nego naprosto "capitulum de Deako".

U čitavoj gospoštiji Djakovačkoj vršio je svu svjetovnu i duhovnu vlast sam biskup; njega su zastupali u svjetovnim poslovima njegovi činovnici i službenici: župan Nikola Mihajlović u Brezni (Blezni), i župan Čečin u Djakovu. Osim stolne crkve bila je u Djakovu tada već i župna crkva sv. Laurencija (parochialis ecclesia s Laurentii martyris de Diaco), za koju je poslije, godine 1396., biskup bosanski Ivan imenovao župnikom nekoga Antuna, svećenika zagrebačke biskupije. Napokon je još g. 1347. papa Klement VI. dozvolio franjevcima bosanskim, da preuzmu neki posjed "in Diaco Quinqueecclesiensis dioecesis", pak da ondje podignu svoj samostan.

______________________________________
* U Vinodolu plaćali su podanici Frankapanifna "sui, sulj ili suljevinu" kao daću za pašu svoga blaga, Lopašić, Hrvatski urbari, p. 86. i dr.

* * Jedno selo Djakovo nalazimo danas u Srbiji u okrugu Cačanskom; zatim imade varoš Djakovica (Djakovo, Djakova) u Metohiji u Staroj Srbiji.

*** Monumenta Ragusina, Libri reformationum II., p. 229.

^{122. Brigada – inžinjerska - Đakovo}
2.   od 4

[Marica]

Tako je Djakovo postalo po neki način duhovnim središtem za sve, koji su u Bosni izpovijedali katoličku vjeru, te nastojali oko širenja i utvrdjenja njezina. Vidjeli smo, da je onamo zalazio i mladi bosanski ban Stjepan Tvrtko sa svojom vlastelom, jamačno da se duševno okrijepi kod "duhovnoga otca svoga". No bosanski biskup bio je mnogo puta i u političkim stvarima zagovornik i posrednik banov, naročito kod ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita. Pače, kad se je ban Tvrtko 8. prosinca 1374. ženio bugarskom carevnom Dorotejom, kćerju Sracimira Vidinskoga, obavio je vjenčanje tadanji bosansko-djakovački biskup Petar. Ne kaže se baš izrijekom, gdje se je vjenčanje obavilo, ali u jednoj povelji, koju je ban Tvrtko na dan vjenčanja svoga izdao biskupu Petru, kaže sam ban, da je vjenčanje obavljeno "na posjedu rečene (bosansko-djakovačke) biskupije, koji puk zove Zenthilie, pače i kod same stolice" biskupske (solempnitates nostrarum nuptiarum in possessione dicte ecclesie, que vulgariter Zenthilie nuncupatur, ymo vero apud eandem sedem solempniter celebrate extiterunt).

Ako to mjesto dobro shvaćamo, slavila se svatba bana Tvrtka najprije u stolici tadanjega biskupa bosanskoga, dakle u samom Djakovu, a onda na posjedu biskupovu, koji je puk tada zvao "Zenthilie" ili "in uilla seu loco Elye", gdje je onda ban izdao iz zahvalnosti pomenutomu biskupu povelju, kojom je njegovoj biskupiji darovao svoj posjed "JELSAUICHA" (današnji Ješevik?) tik do biskupskoga posjeda, zvanoga "Dubnica".

No gdje je to mjesto "Zenthilie" ili "villa Elye"? U jednoj povelji od godine 1355. čitamo "in villa Zenthylya . . . , villa Munustur ... in comitatu de Valkov" pak prema tomu sudimo, da "villa Elye" ili "Zenthilie" nije drugo, nego današnji ILINCI u kotaru Šidskom, a u obćini Adaševci u Srijemskoj županiji.

Nema gotovo sumnje, da se je ban Tvrtko 8. prosinca 1374. ženio u Djakovu, pak da se je njegova svatba slavila u samoj stolici bisku povoj, KAO I NA BISKUPSKOMU IMANJU ILINCIMA. Čini se, da je ban Tvrtko tada zajedno sa svojom majkom Jelenom Šubićevom i bratom Stjepanom Vukom bio gost bosansko-djakovačkoga biskupa, pak da mu je iz zahvalnosti za to, kao i za druge usluge (in nonnullis arduis negociis et ex-pedicionibus nostris, tarn apud dominum regem Hungariae specialiter, quam . . . .) poklonio svoj posjed "Jelsauicha", koji je bio negdje u staroj županiji Požežkoj.
 
God. 1377. proglasio se je ban Tvrtko bosanskim kraljem, a po smrti kralja Ljudevita (1382.) stao je podupirati protivnike kraljica Jelisave i Marije, kao i kralja Sigismunda. U to vrijeme pokreta na slavenskom jugu (1382. - 1410.) postalo je Djakovo i u političkom i strategičkom pogledu znamenito mjesto.

Djakovačka okolica bila je tada više puta pozorištem žestokih borba i bojeva izmedju ratujućih stranaka, to više, što su se i velikaši i plemići vukovske županije pridružili budi jednoj budi drugoj stranci. Tako su Gorjanski i Morovići oduševljeno stajali uz Mariju i Sigismunda, dok su Horvati i drugi pripadali protustranci, koju je pomagao bosanski kralj. Biskupi bosanski u Djakovu, potisnuti medju dva neprijateljska tabora, stajali su sad uz jednu a sad uz drugu stranku.

Krvavo kolo u Djakovštini zaigralo je god. 1386., kad su kraljice Jelisava i Marija s palatinom Nikolom Gorjanskim i dvorom svojim mjeseca srpnja došle u Vukovsku županiju, da stišaju pokret nakon silovite smrti Karla Dračkoga. Kraljice su neko vrijeme boravile u Djakovu (versus civitatem Dyako appellatam, Boznensis ecclesie), gdje su stajale "pro cernendis, sedandis et sopiendis iurgiis"; a onda su na blagdan sv. apostola Jakova, u srijedu 25. srpnja, ranom zorom (iam orto sole) s prelatima, barunima, vitezovima i velikašima pošle javnom cestom (in strata publica) prema gradu i varoši Gorjanu, stolici svojih ljubimaca Gorjanskih. Ali na tom putu zatekoše kraljice njihovi protivnici,

-   vranski prior Ivan Paližna,
-   zatim braća Ivan i Ladislav,
-   sinovi Petra Horvata (de Horwathy),

pak sa svojim četama navališe na kraljice i njihovu družinu. Obje kraljice biše ulovljene, a njihova pratnja ili sasječena (palatin Nikola Gorjanski, peharnik Blaž Forgač), ili zarobljena, ili razpršena.

Od toga časa ostalo je Djakovo kroz godinu dana i više u vlasti ustaša, naročito Ivana Horvata i njegovih drugova. Ivanu Horvatu pridružio se tadanji bosansko-djakovački biskup Petar, zatim mnogi drugi velikaši Vukovske županije, kao Ladislav sin Filipov. Djakovo moralo je tada biti već utvrdjeno mjesto, jer se u suvremenim spisima zove "castrum Dyako".

Dne 22. rujna 1388. piše kralj Sigismund mletačkomu duždu: „scituri ex certo, quod XV. fešti Michaelis archangeli proxime venturi ad edomandam banni Boznensis et aliorum nostrorum rebellium superbiam, assistente nobis dei dextera. cum victorioso nostro Hungarorum exercitu in Dyaco constituemur".

Od god. 1388. bilo je Djakovo u vlasti kralja Sigismunda i nje govih privrženika. Sam Sigismund zalazio je odsad više puta u "Castrum" Djakovo, budi da vodi rat na Bosnu, budi da vrši različite političke poslove. Tako ga nalazimo i u ljetu god. 1393. u Djakovu, gdje se je sastao s bosanskim kraljem Stjepanom Dabišom, nasljednikom Stjepana Tvrtka, te ugovarao s njim o miru.

Tom prigodom poslali su i Zadrani 20. svibnja svoje poslanike "ad locum Diaco". Godine 1410. boravila je u Djakovu i mlada supruga Sigismundova, kraljica Barbara Celjska, gdje je izdala 19. prosinca povelju u prilog dvorjaniku svojemu Nikoli de Waradya. Kraljica bila je tada jamačno pošla u susret svomu suprugu Sigismundu, koji se je vraćao s vojne na bosanskoga kralja Stjepana Ostoju. Već 21. prosinca boravi i Sigismund u Djakovu, gdje je sproveo božićnje blagdane, pošto još 27. prosinca 1410. izdaje ondje povelje i naloge.

U spomenicima XV. stoljeća naziva se Djakovo redovito "civitas", kao u izpravama od godine 1413. i 1414., gdje čitamo "ad civitatem Dyaco" ili "in civitate Dyako". "Civitas" zvalo se Djakovo jamačno za to, što je bila stalna stolica biskupa bosanskoga, jer sijelom biskupovim nije mogla biti "villa" ili "oppidum", nego samo civitas. Djakovo je bilo tada i dobro napučeno.

God. 1412. iztiče se mnogo neki "Thomas de Diaco" kao poslanik poljskoga kralja u Mletcima. 
God. 1416. opet spominje se "Johannes custos de Dyako" uz biskupa bosanskoga Benedikta i druge velikaše ugarske i slavonske, kad se je radilo o tom, da se izkupe iz turskoga sužanjstva mačvanski ban Ivan Morović i drugovi njegovi.
U spisu, što ga je kralj Sigismund predložio godine 1433. ugarskomu saboru, te prikazao osnovu, kako da se uredi obrana njegove države, čitamo uz to i ovo: " . . . . Item sciunt, quod ecclesia Bosnyensis, cuius episcopus nunc in Diaco residet, est ultra Savum, quae (ecclesia bosnensis) .... nunc cum suis terris a Bosnyensibus possidetur".

Nekoliko godina poslije, dne 26. prosinca 1437., izdao je bosanski biskup Jusip svjedočanstvo bosanskomu vikaru Jakovu de Marchia, kako je gorljivo trijebio krivovjerce u Srijemu medju Bošnjacima i Rašanima, a uz to Husite u Kamenici na Dunavu. Na kraju toga svjedočanstva bosanskoga biskupa čitamo: „Datum in Dyàko in palacio solite nostre habitacionis in festo sancti Stephani prothomartyris".Biskup dakle bosanski, kojega je biskupija bila u vlasti bosanskih krivovjeraca, ne samo da je stolovao u Djakovu, nego je ondje takodjer imao svoju "palaču" (palatium) uz stolnu crkvu, koja se spominje već pred osamdeset godina.

U drugoj polovici XV. stoljeća spominje se Djakovo posve malo; medjutim nema sumnje, da je u njem stolovao bosanski biskup sa svojim kaptolom.

Težki dani osvanuše Djakovu i čitavoj iztočnoj Slavoniji u XVI. stoljeću. Godine 1521. harale su mjeseca srpnja turske čete, provalivše iz Bosne kod Broda i Gradiške, u okolici Djakovačkoj oko Jošave. Taj put ih suzbiše doduše srčani seljaci sami, njih 800.

Ali nakon poraza na Mohačkom polju, gdje je poginuo i biskup bosanski, zavlada Djakovom turski car Sulejman.
______________________________________
Posjed "JELSAUICHA - Tadanji biskup bosansko-djakovački Petar (1356. - 1376.) bio je u osobitoj milosti kralja Ljudevita. Dne 19. lipnja 1358. očekuju u Dubrovniku kao poslanika kraljeva "episcopum Dyacoue", kojega inače zovu "Petrus dei et apostolice sedis gracia episcopus Bosnensis". Libri re formation um, II., p. 229 - 230. Godine 1422. spominje se neki posjed "Jalsawyk (Jalsawycza) nobilium de Grabarya, nepotum condam Bor y eh bani" na zapadu Djakova, a blizu Levanjske varoši (Newna) i Pake (Paka regalis). Starine jug. akad. V., p. ili. Nije li "Jelsauicha" ili "Jalsawyk" današnji JEŠEVIK u obćini Trnjani? Nije li po tom i ban Tvrtko bio potomak (nepos) bana Borića?

HORVATI, "de Horwathy", dobili su pridjevak od posjeda "Horwathy" (Urvati, Croac), koji je godine 1244. pripadao vitežkomu redu sv. Ivana, a poslije ovoj porodici.
Posjed "Horwathy" sterao se je na iztoku Djakova, valjda kod DANAŠNJIH STARIH MIKANOVACA. Godine 1376. dozvolio je papa mačvanskomu banu Ivanu Horvatu, da na svomu posjedu osnuje samostan franjevaca. Nakon razsula porodice Horvata darovao je kralj Sigismund posjed "Horwathy" Gorjanskima, koji ga drže godine 1408.

V. Klaić.

^{122. Brigada – inžinjerska - Đakovo}
3.   od 4

[Marica]

Đakovo - placa Đakovo, Katedrala sv. Petra, 84 m. (1866.-1882.) Đakovo Šokice, dukati i opanci Vezenka Kornjaćarka poč. 20. st. Kapa za ljelje-Djevojačko oglavlje  Drvena škrinja pol. 19. st.  Đakovo - Školski plakat 1 pol. 20. st. Đakovo - D. Domjanović oko 1880. g.

Đakovo, 1930., prvi auti Đakovo-cesta koja vodi prema Levanjskoj Varoa Muzej Đakovštine, Đakovo, Ante Starčevića 34  Poznati slavonski jastuci Ćilim Čupavac kraj 19. st. Sukno i platno - Krosna Đakovo - Zastava sv. Florijana, 1885. god  Đakovo - Šokica Portret Franje Jakuševca

^{122. Brigada – inžinjerska - Đakovo}
4.   od 4