K tomu su na koncu XIII. stoljeća zaredale prijestoljne borbe, za kojih je moć bana čitave Slavonije u Vukovskoj županiji još jače stradala, to više, što su se uz protukralje dizali i protubani na sve strane. Na početku XIV. stoljeća bori se
Henrik Gisingovac, ban čitave Slavonije i privrženik kralja Ladislava (Većeslava) za gospodstvo i vlast u Vukovskoj županiji proti
Pavlu Gorjanskomu, gorljivomu pristaši Karla Roberta. U prvi mah pretegao je ban Henrik Gisingovac, koji se u to vrijeme zove "Henricus banus (tocius) Sciavonie, magister tauarnicorum domini regis Ungarie, comes Simigiensis, Tholnensis, de Barana et de Bodrug".
Ban Henrik boravi 23. siječnja 1305. u Vukovskoj županiji (in Wlkou apud Sanctum Georgium), pak kao ban slavonski (a ne župan vukovski) izdaje tu povelju, kojom odredjuje ročište za sud izmedju dviju prepirućih se stranaka.
Ali vlast bana Henrika ne održa se u Vukovskoj županiji. Pavlu Gorjanskomu, privrženiku Karla Roberta, podje poslije, nekako izmedju 1305. i 1309. za rukom, te iztisnu bana Henrika iz Vukovske županije. Sam Karlo Robert govori o tom u jednoj svojoj povelji od god. 1310. ovako:
"Kad je vojska bana Henrika, našega nevjernika, pustošila Vukovsku županiju i našu varoš Engh lišila svih njezinih pokretnih imanja, tada je magistar Pavao (Gorjanski) navalio na rečenu vojsku i muževno ju suzbio, ugrabljeno blago pokrajini povratio, i pomenutu varoš neoštećenu uzdržao, premda je pri tom dopanuo smrtonosnih rana". Slavodobiće Karla Roberta i njegova privrženika Pavla Gorjanskoga bilo je osudno za županiju Vukovsku. Osiguravši se Karlo Robert na prijestolju, nagradi već 1310. obilato svoga požrtvovnoga pristalicu Pavla Gorjanskoga.
On mu pače uz to povjeri i upravu banovine Mačve u današnjoj sjevero-zapadnoj Srbiji izmedju Drine i Save. Već god. 1320. spominje se Pavao Gorjanski kao ban Mačve (banus de Machow), koju čast on obnaša sve do godine 1328. Kroz to čitavo vrijeme od 1320. do 1328. obavlja Pavao Gorjanski podjedno i čast župana u županiji Vukovskoj, Srijemskoj i Bodrožkoj (comes de Walko, de Bodrog, comes Sirmiensis).
Vjerojatno je, da je Karlo Robert pomenute tri županije pridijelio Pavlu Gorjanskomu, da lakše i uspješnije odbija navale srbskih kraljeva na banovinu Mačvu. I poslije Pavla Gorjanskoga redovito su svi mačvanski bani sve do konca XV. stoljeća bili župani pomenutih triju županija, pače im se koji put dodavala još županija baranjska ili bačka. Tako je Vukovska županija u drugoj desetini 14. stoljeća oteta izpod vlasti bana Čitave Slavonije, te pridružena banovini Mačvi. No zato su opet čast mačvanskoga bana redovito obnašali velikaši i plemići upravo Vukovske županije, kao što su bili
- Gorjanski,
- Horvati,
- Morovići,
- Korogji,
- Čehi Levanjski, i napokon
- Iločki (Fristaczki).
Premda su Vukovskom županijom od XIV. stoljeća upravljali bani Mačve, nije se ipak nikad zaboravilo, da je ta županija dio Slavonije, kao što i ostala zemlja izmedju Drave i Save. To razabiremo uz to iz 12. poglavlja dekreta kralja Ljudevita od godine 1351., kojom se za plemstvo ukida kunovina za čitavu zemlju izmedju Drave i Save, pak se uvodi mjesto nje dobit kraljevske komore, koju su doslije plaćali jedino plemići u Ugarskoj. U tom dekretu čitamo doslovce: "Lucrum etiam camerae nostrae, nobiles inter fluvios Drava, Sava, ac de Posega et Valko, cum aliis viriš nobilibus regni nostri, unanimiter solvere teneantur. Nec ratione collectae tnarturinarum, bansul mora (more) vocatarum, amodo, et imposterum molestentuf. Sed ab omni exactione aliarum quarumlibet collectarum, hactenus persolvi consuetarum, exempti penitus, tamquam ceteri nobiles nostri aliarum partium, et immunes habeantur".
Iz navedenoga dekreta doznajemo dakle, da su plemići županije Vukovske i Požežke poput plemstva ostale zemlje izmedju Drave i Save (Slavonije) do 1351. plaćali kunovinu, koja se je davala banu, pak se je stoga za nju uobičajilo ime
"bansul", t. j.
banov sulj ili
banova suljevina.* Po rečenom dekretu medjutim imali bi se svi slavonski plemići, a s njima i vukovski i požežki glede plaćanja daća izjednačiti s ugarskim plemstvom, koje nije doslije plaćalo ni kunovine ni drugih daća, nego jedino dobit kraljevske komore (hierum camerae regiae).
U sredovječnoj županiji Vukovskoj iztiče se mnogo grad i varoš Djakovo.
Postalo je Djakovo na izbrežini, koja spaja goru Krndiju s Fruškom gorom, pak je tako bilo na neki način stražarnica na vratima, kroz koja su tada vodili putovi iz ugarske i slavonske Podravine na jug u slavonsku i bosansku Posavinu. Još je Djakovo bilo znamenito i po tomu, što se je vrlo rano u nj preselio bosanski biskup sa svojim kaptolom.
U sredovječnim latinskim spisima, koji su potekli iz ugarske kraljevske kancelarije, piše se Djakovo različito, kao DYACO, DYACOU, DIACO, DYAKO, DEAKO, DYACON, DYAKOW ; no nema sumnje, da su ga Hrvati i ostali južni Slaveni zvali Djakovo, i da je to ime hrvatskoga porijekla.** Da su ga Hrvati zvali upravo Djakovo, dokazuje jedan spis dubrovački od godine 1358., gdje no čitamo "episcopum Dyakoue" ***.
Prvi put spominje se Djakovo u povelji kralja Bele III. (IV.) od godine 1244. , kojom potvrdjuje darovnicu svoga brata Kolomana, hercega čitave Slavonije, izdanu g. 1239. bosanskomu biskupu za Bleznu (Breznu) i Djakovo u Vukovskoj županiji.
Po toj povelji nije Djakovo tada bilo ni varoš ni grad, nego imanje ili spahiluk (possessio). To imanje bilo je, kako se po povelji može suditi, vrlo prostrano, jer je obuhvatalo čitavo porječje Bigja (Biča) i Berave sve do njihova sutoka, naime do Bosuta.
Djakovačkomu posjedu pripadali su i kotari pritoka rijeke Bigja, naročito Breznice, Kašnice i Jošave; a na jugu dopirao je posjed sve do Save, koja mu je bila medjom od Štitara do blizu Broda Tako je posjed Djakovo u 13. stoljeću medjašio na zapadu s imanjima (Tomica i Ješevik) potomaka Borića bana u Požežkoj županiji, na sjevero-zapadu s knezovima Gorjanskima, na sjevero-iztoku i iztoku s posjedima vitezova sv. Ivana (Veliko selo i Horvati = Stari Mikanovci?), na jugo-iztoku kotarom grada Cerne, a na jugu napokon uza Savu banovinom Bosnom, i to s oblašću Usorom.
Tko je držao Djakovo, mogao je po volji ulaziti preko Save u Usoru i u pravu Bosnu.
Vrlo je zgodno bilo, što je bosanski biskup dobio prostrano imanje na sjeveru Save, a tik uza svoju biskupiju.
Jer vjerske prilike u samoj Bosni postajale su u drugoj polovici XIII. stoljeća sve lošije, a stanje biskupa i kaptola bosanskoga sv. Petra u Brdu u župi Vrhbosni sve nesnosnije. Nema zato ni najmanje sumnje, da su bosanski biskupi već u to vrijeme stali snovati, da svoju stolicu zajedno s kaptolom presele iz vazda nemirne Bosne na svoj posjed u Djakovo, u Slavoniju. Ne znamo ipak točno, kad se je to zgodilo, ni uz koje prilike i za kojega biskupa.
Svakako već godine 1303. stoluje bosanski biskup Nikola u Djakovu. Uza nj boravi i kaptol bosanski, naročito prepošt Ivan, Čuvar Mihajlo i pojac Gregorije. Svi ti jesu privrženici Karla Roberta, te javljaju 6. kolovoza papi Bonifaciju VIIL, da su svečano proglasili njegovu bullu, kojom je baštinikom ugarskoga prijestolja odredio pomenutoga kralja, unuka arpadovačke kraljevne Marije. Malo zatim vrši bosanski kaptol u Djakovu kao "locus credibilis" razne pravne poslove, te izdaje o njima i povelje.
Tako potvrdjuje 9. listopada 1310. posebnom izpravom, da je
neki Toma izkupio od biskupa Nikole neku zemlju "Boltkeluke", koju bijaše Tomin otac (
comes Andreas de Ruch, filius Ladizlai) založio Nikolinu predšastniku, biskupu bosanskomu Tomi.
Da su bosanski biskupi već od duljeg vremena stolovali u Djakovu, svjedoči i papa Klement V., koji g. 1314. piše "episcopo Bosnensi seu de Diaco", pak i papa Ivan XXII. kad g. 1317. namješta Petra za biskupa "ecclesiae Boznensi et de Diaco".
U veljači 1355. boravio je u Djakovu mladi, nedavno namješteni bosanski ban Stjepan Tvrtko, sinovac bana Stjepana Kotromanića. Uz bana bilo je više bosanske vlastele, kao
- knez Vukoslav Nahojević,
- Mastanj Bubanić,
- Stepoje Hrvatinić, i
- Stepša, sin Stjepana Družića.
Za toga svoga boravka u Djakovu izdao je ban Tvrtko 13. veljače pismo na dubrovačkoga kneza Nikolu Barbadiga, kojim je potvrdio, da su
dubrovački gradjani Klime Držić i
Biste Bunić za njegova strica, pokojnoga bana Stjepana držali trgove u Neretvi i u Ostružnici, i da su sve namirili, pak da nijesu ništa dužni ostali.
Tvrtko u pismu naročito kaže, da ga je izdao, "u Djakovu blizu stolne crkve" (actum et datum in Dyaco prope ecclesiam catedralern), po čemu doznajemo, da je 1355. stajala već i stolna crkva biskupije bosansko-djakovačke.
Još i druge stvari doznajemo iz toga pisma. Tvrtko kaže, da je pismo izdao u nazočnosti "častnoga u Kristu otca, gospodina fratra Peregrina, biskupa bosanske crkve, našega duhovnoga otca (spiritualis patris nostri), i pobožnoga muža fratra Franje Firentinca, vikara bosanskoga, kao i častne gospode: prepošta Nikole i štioca Petra rečene crkve; napokon u nazočnosti magistra Nikole Mihajlovića, župana od Brezne (suppani de Brezna) i Cečina, župana od Djakova (suppani Dyacon), činovnika i službenika rečenoga biskupa. Još kaže ban, da je pismo svoje dao podkrijepiti pečatom svoga prstena (anularis), kao i pečatom biskupovim i kaptolskim.
U polovici dakle XIV. stoljeća bilo je Djakovo stalno sijelo biskupa bosanskoga i njegova kaptola. U samom mjestu kočila se je već i stolna crkva, posvećena po svoj prilici sv. Petru, a jamačno stajala je tada već i biskupska palača, kao i dvori kanonika. Po tomu bilo je Djakovo tada već dobro napučena varoš (oppidum). Kaptol djakovački bio je na glasu poput kaptola sv. Petra kod Požege, te je izdavao kao "locus credibilis" mnoge izprave i vršio različite pravne poslove. U jednoj izpravi pače od godine 1357. ne zove se kaptol više "capitulum ecclesie Boznensis", nego naprosto "capitulum de Deako".
U čitavoj gospoštiji Djakovačkoj vršio je svu svjetovnu i duhovnu vlast sam biskup; njega su zastupali u svjetovnim poslovima njegovi činovnici i službenici:
župan Nikola Mihajlović u Brezni (Blezni), i
župan Čečin u Djakovu. Osim stolne crkve bila je u Djakovu tada već i župna crkva sv. Laurencija (parochialis ecclesia s Laurentii martyris de Diaco), za koju je poslije, godine 1396., biskup bosanski Ivan imenovao župnikom nekoga Antuna, svećenika zagrebačke biskupije. Napokon je još g. 1347. papa Klement VI. dozvolio franjevcima bosanskim, da preuzmu neki posjed "in Diaco Quinqueecclesiensis dioecesis", pak da ondje podignu svoj samostan.
______________________________________
* U Vinodolu plaćali su podanici Frankapanifna "sui, sulj ili suljevinu" kao daću za pašu svoga blaga, Lopašić, Hrvatski urbari, p. 86. i dr.
* * Jedno selo Djakovo nalazimo danas u Srbiji u okrugu Cačanskom; zatim imade varoš Djakovica (Djakovo, Djakova) u Metohiji u Staroj Srbiji.
*** Monumenta Ragusina, Libri reformationum II., p. 229.
122. Brigada – inžinjerska - Đakovo 2. od 4