CRO-eu.com
Listopad 22, 2019, 21:20:03 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Smrt - groblje - život poslje smrti  (Posjeta: 7122 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Prosinac 01, 2010, 11:12:29 »


Obred žaljenja

Žalenje
          -   za ocem i majkom traje jednu godinu,
          -   za djedom ili bakom traje pola godine, a tako i za braćom,
          -   za ujakom ili ujnom, tetkom ili stricem traje tri mjeseca.

          -   Smrt djeteta nije označena (vjerskim) obredom.

Udovica nosi, većinom, pola godine crninu, a udovac tamnu odjeću.

♥ ♥ ♥

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Siječanj 09, 2012, 20:09:37 »


O Smrti

0 smrti pripovjeda naš puk vrlo mnogo svakojakih čudnovatih pripovjedkah. Ja ću samo njekoliko ovdje navesti.

Bio je čovjek, komu žena radjaše svake godine po jedno dijete, ili i po dvojke, pak mu djeca sva umiraše, nijedno nemoguše odhraniti i na noge podići. U ovoj nevolji svojoj molio se Bogu, i sve jeredom svetce zazivao u pomoć, nebil mogo koje dijete odhraniti. Sve badava, nobiaše uslišan, i kad je već vidio, da neíma pomoći, u zdvojenju i očajanju počme molit se smrti, i kad mu se ova ukaže jednu noć u snu sa svojom britkom kosom na ramenu, klekne on u strahu pred okosticu suhu i počme ju ovako moliti: Draga smrti! daj, molim te, učini mi ljubav, priveži mi u nevolji glavu i budi mi kuma. Žena mi je noseća i skoro će roditi. Već sam mijenjao više kumovah, ali badava sva mi djeca poumiraše. Kumuj mi ti, i prodji se već moje djece. Smrt se smiluje i obeća čovjeku, da će mu kumovati, samo nek on. kad mu se dijete rodi, iziđe na plotište izvan sela od šumske strane, ondje ćeš, reče smrt, naći mene u sliki jedne žene u crnini sa bijelom rubačom na glavi.


Foto: www.bigpoint.de 

Kad se čovjeku rodi dijete, (bilo je muško) ode on na plotište, i našavši onde ženu dovede ju k svojoj kući, i ona mu kumuje. Dijete nazovu Žižko. Kuma smrt od toga dana, kadgod je došla u selo, da koga umori, polazila je i svoga kuma, i kod njega bi bila ugoštena i izpokojena. Sjedila bi često s kumom za stolom pri čaši vina i divanili bi se o svačemu. Kum je svoju kumicu propitivao za svašto. Jednom zamoli ju, da mu kaže, kako ona njeke ljude umori naglo, a druge po dugom bolovanju; i kako se može poznati, koji će bolestnik umrti, a koji ozdraviti? Kumica smrt kaže  svome kumu, da kod koga boleslnika ona sjedne uz čelo glave, taj više neustaje; kod kog sjedne sa strane, taj boluje teško i dugo, i rijedko ozdravi, a kad sjedne uz noge, bolestnik sigurno ozdravi i podigne se.

Kad je to čuo kum, išo je k svakom bolestnikn u selu, i uvijek je pogodio tko će umrti, tko li ozdraviti, jer je vidio, gdje sjedi njegova kuma smrt.

Tako je isti čovjek malo po malo razglašen kao vračar, i dobivao je od svjetine svakojakih darova, i dobro mu je bilo.

Dojde najkasnje i njemu zadnja ura života; on se razboli, i kumica stupi mu u kuću u svojoj pravoj slici kao okostica s kosom na ramenu, i sjedne mu uz čelo glave.

Nemoj kumice mila! reče kum, nemoj sjedati uzčelo glave, nego sjedi pokraj nogah, i to govoreći okrene se kum u postelji. Kad se okrene gdje noge tu glava, smrt pridje k glavi, i tako je do tri puta činio.

Neradi to, moj kume! reče smrt, došlo je vrijeme da ti presiječem života konac, ili se ti amo ili tamo okretao, i to rekavši mahne kosom i kum izdane.

O smrti i od žalostnicah

Što se smrti tiče, stari običaj biva i danas, koliko u Vojnoj krajini toliko u provincialu. Čim čeljade umre, uvijek su polaznici koji ga dojdu poškropiti blagoslovljenom vodom, svaki klekne i izmoli za dušu njegovu po Oče naš i Zdravu Mariju, ovo se danom i noću ne prekida, dok ga ne idu sahraniti, što navadno posli 48 satih biva.

U kuću mrtvoga dojde svećenik, i moli nad njim. U nekih mestah kadi se nalazi organisla, prie nego ponesu mrtvoga, nad njim pjeva kor ovu pjesmu: Poslušajte ljudi, kaj čovjek govori; kada mu smrt dušu iz tijela jur goni * itd.

Kod sprovoda pjva kor: Pomiluj mene Bože **. itd. - Poslije pogreba vrate se svi skupa (kada god i isti župnik i organista) nazad kući pokojnoga i drže karmine. Tu se jede i pije, kao i na piru, kadgod pjevajući i domom polaze.

Svako skoro selo i obitelj ímade medju sobom jednu žalosinicu, koja oplakiva mrtvaca, doklam u kući leži, sprovađajući ga i do groba. Naricanje biva polag okolnosti, n. p. umre otac ili mati, brat, sestra, stric, ujak, tetka itd, tada ide slovom sljedećim načinom:

A čaćo moj! komu si ostavio majku milu,
a kome si ostavio dječicu tvoju!
Ah čaćo srdašce moje,
teško li si mi se razsrdio,
ah čaćo sunašce moje!
Tko će se sad rano ustajati,
tko će nas na delo rano odpravljati?
Ah čaćo velika žalosti moja!
Ah čaćo diko moja. itd.

Ako ga kći ili koja druga osoba oplakuje, tada izbroji sve vrijednosti njegove u narecivanju. Ako li pako sina ali kćerku oplakuju, tada spominju sve nade u njima gojeće i već pokazane vrijednosti, k tomu pridadu pozdrave na onaj svijt, ovako: n. p. kako mu je ime:
Ah Ive hraco moj! pozdravi mi čaću moga, ah pozdravi mi sestricu tvoju itd. (spomene sve od roda preminuvše), ah! Ive srdašce, sunašce, žalosti moje! tko nas bude razgovarao, veselio. itd.

Kod ljudi istočne vjere u gornjih krajevih nije u običaju oplakivanje tako kićeno. Njihovo oplakivanje zovu oni bugariti: i biva na sljedeći način: A jao milíću moji, a jao žalosti moja! A jao kukava ti sam! A jao memi nebogoj! A jao miliću moj! i ovako ide sve jednako.

U'prva vremena i kada su u vojsku odlazili, bivala su naricanja od ženah za mužom, materah za sinom, i sestarah za braćom, a tko nikoga imao nije, on si je naimio svoga žalbenika.

Čuo sam starce pripovjedati, da kad su se Krajišnici s vojskom protív Praizom na poziv Marie Terezie podigli, svakoga vojaka k satničtvu sprovodila je supruga, ali sestra, ali mati; satnik Nijemac ili tuđinac, nijo imao nikoga, već si je naimio jednoga, ko je navadno za novce bugariti znao. Kada bi vojska u redu i pravcu stala, i kad bi zapovjednik viknuo da krenu desno ili lijvo, onda zaplakoše svi ostajući, za satnikom je pako njegov žalbenik za pećjom u sobi tako bucao i bugario doklam nije peć porušio.

Izvor: AZPJ, Godište 2, broj 2 (1850)

Arkiv za povjestnicu jugoslavensku izdavalo je Družtvo za jugoslavensku povjestnicu i starine, u razdoblju od 1851. do 1875. godine. Urednik mu je bio Ivan Kukuljević Sakcinski. Smatra ga se prvim hrvatskim znanstvenim časopisom koji se bavio poviješću, arheologijom i umjetnošću ne samo hrvatskog prostora nego i prostorima Južnih Slavena.
_______________

* Poslušajte ljudi, kaj čovjek govori;
Kada mu smrt dušu iz tela vun goni.
Sunce mi zahađa i mesec mi temne,
Oči zapiraju i lice mi blede.
Ja od vas odhađam, smrt je vre pred vrati,
Ne da se sprositi niti obmititi.
S Bogom anda sunce, z Bogom mesec svetli
Vu dne i vu noči mene ste svetili,
Noč mi je nastala, vu ke budem spati
Do sudnjega dneva, kad mi bude stati.
S Bogom dika sveta i vse preštimane,
S vami vu živlenu držal sem se na ne.
S Bogom, N. …, moja tovarušica mila,
Ar si mi povoļna, verna vsigdar bila,
Za navek od tebe ja vezda odhađam,
Tebe vsem domarom lepo preporučam.
S Bogom, braćo mila, Bog vam plati trude,
Bum se za vas molil, da vam milost bude.
S Bogom, sinki dragi i snešice mile,
Ar ste verni bili, lepo zazavale.
Bog vam plati trude, kaj ste pretrpeli,
Na pomoč me duže ne bute imeli.
S Bogom kčere, zeti i vi svekrvice,
Smrt mi ne da hodit s ove posteljice.
S Bogom vsa dečica, suzice zbrišite,
I za dušu moju Bogu se molite.
S Bogom družinica, ka si verna bila,
Vsem ja opraščam, ka si mene srdila.
S Bogom vi sestrice, s Bogom svaki mili,
Smrt mi je nadošla, ka me s vami deli.
S Bogom strici, strine i ostali drugi,
Ki ste meni vsigdar radi verni bili.
S Bogom priateli i bližńi susedi,
Ki ste vu betegu mene pohodili.
Idem na počinek v črnu mater zemlju,
K farne cirkve moje presvetomu Petru.
Ovo s tužnem glasom tebe se ja molim,
Da me ne ostaviš, Jezus, milo prosim.
Ali Jezuseva i ti majka mila,
Ka si mi v živomu pomočnica bila,
Vezda me pomori, da po zagovoru
Budem vreden mesta vu nebeskom dvoru.
Angel moj nebeski, čuvar od mladosti,
I ti me sad čuvaj, v raj dušu zapeļaj,
Pastir moj duhovni, Bogu me izruči,
I za dušu moju svetu mešu reci.
I vi božji sveci, šetujte mi reči:
S blagoslovom božjem pojdi v pokoj večni.

 
** Pomiluj mene Bože

Pomiluj Bože, one koji su žedni proljeća,
iščezli kao osmijeh tih
među zvijezdane svijetove.
pomisli, Bože, na njih
u čas kad prosipaš cvijetove
povrh kutova svih.

Zakloni, Bože blagi, svojim glasom
naš smijeh, i naš glas,
ako radosni budemo u dan
kad, žedni života i mladosti,
oni odoše od nas;
zasjeni svjetlošću vječnom njihov vid,
o, Bože blagi, jer mene je stid
časa zemaljske radosti.

Zakloni, Bože, srcem svojim
naše srce u čas kad se proljeće rađa,
kada cvjetanja, kada sunca moć
budu u nama tugu ubili;
kad prođe najprije čas, pa dan, pa noć,
a mi se ne sjetimo njih
ni časa kad smo ih izgubili.

Zakloni, Bože, zemaljske stolove i čaše
od njih, koji više ne sjedaju
za proljećne gozbe naše;
od njih, čije duše sad kruže
iznad vrline i zlosti;
na čijem srcu mladom cvate ruže
u čas kad su u šumi lasta
i ljubav u srcu našem prvi gosti.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Siječanj 09, 2012, 20:13:59 »


Pučko crkveno pjevanje u Splitu

Pogrebni običaji i pjesme - naricanje


Evo, što govore o tome "kapituli" najstarijih "matrikula" većinom svih "Bratimšćina" iliti "Skula" u Splitu:“

"Kada župan od Skulle nasce alli gastaldi zapovide na sprovod bratima alli sestrime, alli koga od kuchie gníhove, i ako koyi bratim nebi dossa, da ima platiti libriczu voska brez gracie, zač se na to kupimo za sprovoditi yedan drugoga; a koyi bi ialli na sprovod, na ki se ne bi zvonillo, da  ima platit po libricze voska. I da sfaki bratim ima doyti k kuchi martvoga pri nego dospiye trechi zvon i opet od Crique da ima rodbinu martvoga do kuchie dopratiti i ako bi koyi ne obslužio da ima platiti svaki put čettiri bolanče. Ako bi koyi bratim priminuo vanka nassega grada da mij imamo poyti donit ga na spize gnegove dvadeset i pet mígl tako po moru kako po kopnu s licenciom gosp. Kneza."

Netom bi tkogod umro, spravile bi se "narikuše" da nariču. Danas se je taj običaj zatro.

Ranim jutrom bi došle, te bi počele naricat. Narikuše treba razlikovat; one od zanata i rodbinske. Od zanata bile su one, koje su redovito naricale, pozvane ili poslane. lli bi ih obitelj pozvala, ali to veoma rijetko, ili bi bile poslane od znanaca dotične obitelji pokojnika. U jednom i drugom slučaju bijahu plaćene. Ako su pak pokojnik ili pokojnica imali ženske rodbine, ova bi se sakupila, kojiput i do 15 i 20 ženskih, te bi se redom obredale da nariču mrtvoga. Dok bi druge sjedile, jedna bi se digla, došla ispred pokojnika te naricala. U naricanju spominjale bi se vrline pokojnika, njegove zgode i nezgode, te ljubav znanaca i rodbine prama njemu. Preporučivale bi pokojnom da pozdravi druge pokojnike i jadale bi se nad onima, koje pokojnik ili pokojnica ostavljaju. Narikuše pak od zanata naricale bi i u ime onih, koji su ih poslali. Naricalo se je i putem i na groblju, a onda bi dopratili rodbinu pokojnika ili pokojnice do kuće. Kadgod se je običavalo i sutradan po pokopu poći na groblje naricat mrtvoga.

Ako bi narikuša od zanata naricala, evo nekoliko njezinih naricanja:

Dobro ti jutro mrtvačka glavo,
Svakomu dobro svanulo jutro,
Teb' pomrčalo, jo moja diko!
Došla sam rano, te isplakati,
Zarad jubavi svega ti roda,
A puno mi je preporučila
Kuma nam Mare baš Mitrovića,
Da te isplačem s njezine strane,
   
A radi jubavi matere Mare
I tete Kate i tete Vice
I sve rodbine, jo moja diko!
Da joj odneseš celove gorke,
Njenom jedincu, a sinu Lovri,
Pa da mu moja preporučiš diko,
Sve njene jade ili njene muke
Poradi tebe, jotmoje sunce!

Majka sina (ili kćer) ovako bi naricala:

Evo sam ti moja ustala diko,
Da tebe tvoja, isplače majka,
Od svega srca, jo moja dušo!
Kako ću s moje rastati dite,
Od tebe dušo, tva gorka mater!
Evo pristupa veliki blagdan
Baš porojenja Gospodinova,
Pak ćeš mi moja, ti doći diko,
I moj mi sinko, jo moja žedjo!
Rastvorit ću ti te bile dvore
I željno srce, jo moje zlato!
Pak će te tvoja zagrlíti majka,
U svoje krilo, jo mili boru!
Pak ćeš mi doći i opet poći
Da zadovoljiš, mílu si majku
U ovoj mojoj toj gorkoj muci,
Kad si se moje dililo blago,
U nevrime je, jo moje sunce!
Evo se kupi velika vojska,
Jerbo si jošće za male ure,
Na pustom stanu, jo moje sunce!
Pak će te tvoja, ostaviti majka.
   
Evo se diko, kupu ti krune,
Nosu ili momci i mlade cure,
Sve do grebišća, jo moje zlato!
Al ću te molit, jo mili sinko,
Da mi odneseš celove gorke,
Tvom milom ocu, jo moja diko,
Mom zaručniku, jo mili sinko!
Vaja se rastat, jo mili boru,
Jer tako Božja volja otila,
Da tebe tvoja, izgubi majka,
U to nivreme, kad ti ni vrime
Al ću te molit, jo mili sinko,
Tvojoj sestrici, mojoj Jelici,
Pak mi joj moje prikaži zlato,
Sve majke tvoje, preteške muke,
Kako vas vaša izgubi majka!
U to nevrime, jo moja dico,
Ali vas molim, draga mi dico.
Da sam vas Bogu, ja darovala
I crnoj zemlji, jo moje zlato!
Sbogom ti sinko, za zadnje čase,
Sbogom ti diko, za zadnje ure,
Sbogom ti milo, jo moje sunce!

Ako je bila kći mrtva, onda bi joj majka suviše naricala:

Ovo su dani od tvog vinčanja,
A nisu Vice od tvog' iežanja,
Pak smo te moja nakitili diko,
Rusim sa cvićem, jo moje zlato!
Nisi se moja, naderala diko,
Ruba nevistačka, jo moja Vice.
   
Ven si priklonila se moja diko
Zemljici crnoj, jo moje sunce!
Kako ćeš moja, rastat se Vice,
Od tvoje majke, od tvoje braće,
Od tvojih nevist, jo moja vilo,
Od tvoga draga, jo moje zlato!

Kćer pak udata ovako nariče majku:

Evo sam k tebi, dotrkala majko,
Tom zorom ranom, jo moja majko!
Jerbo sam tešku prenoćila noćcu,
Dok nisam došla, te isplakati,
Puna su justa matere drage
I, puno srce, jo moja majko,
Jo moje lipo pomilovanje,
U moje jade, jo moja majko!
I gorke muke jo moja majko,
Koje si na po dilila s menom,
   
Pak, se ja nisam ustrpit mogla,
Dok k tebi nisam dotrkala majko,
Da ja ne vidim milenu majku,
Jo moja majko, dobra kršćanko,
Prez svake troje (otrova), jo moja majko!
Pak ću te molit, jubjena majko,
Da mi odneseš celove gorke,
Mom milom ocu, zaručniku tvomu.
Kako je pusto ostalo stanje
U njem sirote, sirotice male i t. d.


Napjev naričaljke

Sašavši na groblje, pjevači Bratovštine ispjevali bi ovu pjesmu:

Dušu tvoju primi gori,
Višnji otac, ki te stvori
I Isukrst, ki za tebe,
Na smrt križa prida sebe.
Bud u miru tvoje stanje
I u raju pribivanje,
Tvoja družba bili gori,
Svi andjelski svitli kori,
I s divicam Božja mati,
Rač te k sebi u družbu zvati,
   
Apoštoli sistí tebe,
Posadete polak sebe.
Veselo te primu k sebi
Sveti, ki su svi na nebi.
Bog dopusti da ne kuša,
Muk paklenih tvoja duša;
Neg da svitli nj ov stan,
Na nebesí bude podan,
Kraj andjelskí di je faljen,
Po sve vike víkov amen.


Napjev naričaljke

Izvor: Sv. Cecilija, 1. Svibnja 1922
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 240



« Odgovor #3 : Srpanj 04, 2012, 20:16:56 »


Ima li i kod njih odvratni obicaj da se jede na groblju?
Evidentirano
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Srpanj 05, 2012, 10:33:23 »



Ima li i kod njih odvratni obicaj da se jede na groblju?

Taj običaj prkticiraju i bosanski pravoslavci.

Ne razumijem zašto je taj običaj, bar za "prave" kršćane odvratan. Zar nije tako da pravi katolik na pogrebu nosi bijelu odjeću jer se raduje da duša pokojnika ide u raj. Ako se na pogrebu pjeva i svira, a mrtvacu vrijedni predmeti u grob stavljaju, zašto da se onda na groblju ne jede. Groblje je muzej u kojem su posmrtni ostatci duše. A što su ti "ostatci"? Ništa drugo nego košuljica gusjenice koja se je pretvorila u leptira.

Pitanje je samo kako znati da je upravo od našeg pokojnika duša otišla u raj. Znači mi smo već osudili da pokojnik nije bio grješnik. Dali će mu Bog isto tako "suditi"?

Naš grijeh je da u svemu pretjerujemo pogotovo u onome o čemu imamo najmanje znanja. Tako smo odlučili, protiv Crkve, da pakla nema. Naravno da ga nema jer duboko pod površinom ključa samo užarena magma-teče lava. Što nam je još, osim raja, preostalo? (ironično pitano)

Jedi, pij i griješi jer u raju su vrata svakom otvorena. Kazne nema!
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 240



« Odgovor #5 : Srpanj 16, 2012, 10:22:03 »

A cuj Mare, onda mi dzaba bilo sto pricamo ako nema pakla... onda svi ti silni zlocini nemaju kazne.

Sto se tice jela, kod nas imaju karbine pa jedes kod kuce ko covjek a ne na  groblju ko krme
Evidentirano
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Srpanj 16, 2012, 11:36:35 »

A cuj Mare, onda mi dzaba bilo sto pricamo ako nema pakla... onda svi ti silni zlocini nemaju kazne.

Sto se tice jela, kod nas imaju karbine pa jedes kod kuce ko covjek a ne na  groblju ko krme

- Naravno da pakla nema osim tu - među živima. Pakao, poslje smrti - to je izmišljotina Crkve! Samo malo čudno da se upravo svećenici koji su djecu silovali nisu plašili pakla. Pakao dragi moj, pakoa je na zemlji - tu među narodom i stvoren od naroda. Pakao je Vukovar bio. Pakao imaš u obitelji gdje djed, stric ili sami otac siluje djevojčice. Pako je život kćerke Josefa Fritzla koji je 24 godine silovao svoju kćer, držao ju zatvorenu i s njom imao sedmero djece.

Vidi > http://hr.wikipedia.org/wiki/Slu%C4%8Daj_Fritzl

Pako su stvorili ljudi rođeni kao griješnici u koje ubrajam i sluge svih religija.

- Što se tiče običaja, sve ovisi o odgoju. Mislim da je pogrešno groblje shvaćati kao mjesto žalosti ili čak kao mjesto strahote gdje duše noću iz grobova izlaze.
Ako se, kao pravi vjernici, radujemo da je duša izašla iz svog kaputa iz kojeg je "izrasla" - koji joj je bio tijesan, onda je groblje mjesto radosti, a svaki narod se na svoj način raduje.

Na groblju jesti je za mene manje strašnije od običaja obrezivanja. Tu naravno nikada neću dobiti podršku od židova jer obrezivanje je dio njihove religije ili od muslimana koji slave "svatove" dečkića u kojima je on sav krvav, raširenih nogu i suzama u očima, izložen gostima na razgledanje. Obrezivanja punoljetnih dječaka i djevojčica je druga tema.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Obrezivanje
http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDenska_circumcizija
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #7 : Veljača 12, 2013, 11:52:25 »


Na groblju

Lani o dušnome danu poveo sam prvi put na groblje malog Dančića. Dan je bio vedar. Nad žutim lišćem smijalo se sjajno sunce, a po humcima svuda naoko širilo se milmirisno cvijeće. Narav je posudila časkom svoj pramaljetni sjaj sumornoj jeseni, da živi pohode mrtve u što većem broju. I bilo je svijeta na groblju, a mali Dančić natucao je polako sve natpise po križevlju i po gospodskim rakama. Mali je Dančić, velju, čitao upravo skrbno sve natpise i pomenke, pa me u neke upita:

-   Čuj, barba, zar nema na svijetu i zlih ljudi?
-   Zašto, moj sokole?
-   Vidiš, ovi mrtvi ljudi bili su svi dobri. Zar su doista svi bili dobri? Bit će, da je koji od njih bio zločest. Zašto nije to zapisano?
-   Moj Dančiću, mrtvima valja praštati sve. Ako su griješili, neka im Bog sudi. Uostalom sve su ove spomenike podigli roditelji djeci, djeca roditeljima, braća braći. Moj Dančiću, ljubav opravdava sve. Gdje ćeš ti udariti kamenom na dragu i milu osobu? A onda znaj, da smrt ulijeva u svakog čovjeka najveće smilovanje. Kada ljubiš nekoga, i u životu mu praštaš, a gdje ne ćeš, kad leži hladan i upokojen u crnoj zemlji. Dančić me je gledao i slušao pomnjivo, a ja ću dalje: - Čuj, Dančiću, juče sam prolazio ispod velike zgrade - tamnice. Na prozoru iza rešetki opazih blijedog čovjeka. Onaj je čovjek bio za cijelo zločinac, kad ga je društvo izopćilo. Čovjek je gledao na ulicu. Pokraj zida prislonila se starica i gledala je u onaj prozorak, gledala je sa suzom u oku. Plakala je, ali u njezinom pogledu bilo je i ljubavi i sućuti. Bila je to majka onog propalice. Svi su zapustili onog čovjeka, ali njegova ga je stara majka jošte voljela i nalazila je jamačno stotinu isprika u svom srcu za njegov zločin. Onaj je čovjek bio jošte živ i u tamnici, a ipak ga je majčina samilost ispričavala! Pomisli,moj Dančiću, da je onaj nesretnik ležao u grobu smiren, zaboravljen. Na njegov križ ne bi bila majka upisala: "Moj je sin bio razbojnik".
-   A onda što bi bila upisala, upita me Dančić.
-   Upisala bi, dušo moja: "Ovdje leži veliki nesretnik". I bila bi rekla istinu, jer najveći su zločinci ujedno i najveći nesretnici.

Rikard Katalinić Jeretov, 1. studenog 1910


I ja sam, eto, na koljena pao
pred tvojom slikom, majko nevoljnika,
i k tebi svoje ruke podigao
oj, slatka nado tužnih i nesretnika!
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #8 : Veljača 12, 2013, 11:54:30 »


Napušteno groblje

Ja stanujem u maloj, bršljanom obrasloj, kućici sučelice groblju. Ono mi je tako blizu, te bi mogao s prozora kamenom pogoditi i onaj najzadnji truli krst. U tom groblju više ne pokapaju nikoga. Izvršilo je svoju zadaću časno, pa sada miruje, napuštene, obraslo trnjem, dračem i korovom u dubokoj hladovini starih čempresa i sjetnih strmogleda ...

Križeva već ima malo na njem. Željezni se još dobro drže, premda je i
njih iskrivila pjestnica vremena. Drvenih ¡e samo nekoliko, a oni će skoro sasvim istrunuti. Već dvije godine gledam, kako uviek iza dugih kiša nestaje jednoga za drugim ...

Kada me danju ubija dosada i sjeta lutam tim grobljem i gonetam napise sa ploča, što su se duboko ukopale u zemlju. Gdjegdje mi polazi za rukom da pročitam koje ime, ali ono je meni nepoznato, jer pripada davnim i već zaboravljenim vremenima. Iz sagnjilih pak krstova neda se ni ime odgonenuti; nijemi su za sve viekove, kao što i oni, što pod njima leže.

Najrađe se zaustavljam pred željeznim od rđe izjedenim križom. Taj leži u najgušćoj hladovini, liepo je i otmjeno izrađen, a utaplja se u moru vatreno crvenih cvietova divljega maka.


Ne znam, čemu sam utuvio u glavu, da je ondje pokopana mlada djevojka. A još je čudnije, što ja tu djevojku zamišljam u mašti tako jasno, kao da predamnom stoji. Vidim točno njezino bliedo lice, meke i sanjarske oči sa tužnim pogledom i crnu kosu, što je makovi cvietići isprepletaju ...

U veče, kada sunce umire, a sumrak prede svoju mrežu između čempresa i strmogleda, pa zapliće u nju križeve i ploče, trnje i drač, kada iz grada dolijeću sonorni i otegnuti zvuci zvonova, a sa livada struji zrakom omamni miris cvieća, oživljava groblje ... Granje počinje iznajprije tiho, tiho šaptoti, a onda se šapat pretvara u mrmor i mieša sa tihim šuštanjem drača i vitih makovih stabljika u drugu, sanenu pjesmu punu priča iz davnih dana ... priča, što bijahu negda život onih pokopanih pod trulim križevima i kamenim pločama.

Naslonjen o prozor slušam te prče, a predamnom se reda bieda i bogatstvo, užitak i muke. slatki časovi i gorka, dugoljetna stradavanja.

A granje čempresa mrmori:

-   Gle, bio je sretna! Ubili su mu i razorili sreću. Oni tamo! Ali i ti spavaju sada tu. Izjela ih grižnja, kao što su ih već davno izjeli i crvi i odselili se iz njihovih šupljih kostiju ...
-   Ondje pak, pričaju strmoglodi, i klanjajuć se duboko vitim čempresima, leži mlada žena. Pošla je za neljubljonog, pa ju jo skoro slomila tuga. Sada spava već više od vieka, mirna i sretna ...

I dalje tako pričaju čempresi i žalosno granjo strmogleda.

Korov so užurbao, on brzo i nerazgovjetno pripovioda o prosjaku, kojega su na Božić u jutra našli smrznuta na sred grada, a trnje i drač pjevaju o pjesniku, komu su umjesto šnjite kruha ali lovor, pa je poginuo od gladi ... Samo makovi cvietići pričaju odviše tiho i ja ih nerazumijem. Sigurno šapuću o ovoj mladoj i liepoj djevojci, što leži na najhladovitijem mjestu.

-   Zašto jo mlada umrla? Zašto ?

Čempresi toga ne znadu. Oni bi mi svakako ispričali. Ni strmogledi, ni korov, ni drač toga ne zna. Znadu samo crveni makovi cvietići, ali ovi šapću odviše tiho ... tiho ...

I dalje pjeva granje. Kadkada postaje nestrpljivo, jer im tužaljku prekida iz podaleka naricanje unkača.

-   Zašto dirate sveti mir svojim prostim lelekom, priete ćempresi, a lišće
strmogleda podrhtava od srčbe.

Tada se javljaju i šturci.

Mir, mir, šapće im korov i drač i truje. Ovdje spava pjesnik. On je ljubio samo slavujev pjev. Mir ... mir!

Ja napinjem duh, da razaberem kroz taj noćni šumor šaputanje makova cvieća.

-   Zašto je tako mlada umrla!

I uviek dalja pjeva, šapnće i žamori groblja, a nad njime diže se mjesec, blied i sablastan, pa hladnim svietlom zalieva čemprese, strmoglede, trule krstove i kamene, nadgrobne ploče. Iz podaljega stiže jadikovka unkača, a sa livade zajedno sa oporuim mirisom trepti glas šturaka ...

Staro, napušteno groblje živi. Svaka travka, svaki cviet priča svoju tužnu priču, priču o pokopanim nadama i željama, o ubijenoj sreći i pretrpljenim nevoljama ...

A ja slušam do u zoru te nujne glasove.

Čim pak ugasnu zviezde, a na istoku zarudi, smiruje se groblje. Ono prima staru svoju sliku i spava izmoreno. Korov i drač više ne šapće; nečujno samo njime poigrava jutarnji vjetrić. Cvietćii makovi otvaraju čaške i piju danje svietlo, da se okriepe od noćnog nemira. Granje strmogleda još se dublje u snu naklanja, a čempresi snivajuć podrhtavaju. I dok se odrugud razlieže cvrkut ptica, što pozdravljaju život i sunce, na starom i napuštenom groblju vlada mrtva tišina ...

Ja to groblje ljubim. Kada umrem, neka me pokopaju na njemu, tamo na nąjhladovitijem mjestu, gdje leži djevojka u makovom cvieću i crnim kosama. Kad groblje noću oživi, pričat će crveni cvietići i o meni, a nitko, nitko ih neće razumjeti ...

Viktor Lovrović Solerti, 15. 05. 1905
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #9 : Veljača 13, 2013, 13:28:49 »


Čekao na svoj grob


U gospićkoj bolnici umro je 14. listopada 1895, Mato Kruljac, seljak iz Kaluđerovca, a pokopan je 16. listopada. Mrtvi ostanci pokojnika doveženi su na gospićko groblje bez da je grobar o tom išta znao, pa je grob tek tada iskopan kad je pokojnik već dovežen bio, i on je morao na svoj grob da čeka.

Želiti bi bilo, a i čovječanstvo zahtjeva, da se svaki smrtni slučaj oglasi zvonom – što sad običaj nije – jer sluči se da dotičnik imade u mjestu i rodbine, a našla bi se i koja pobožna duša koja bi ga do groba ispratila, al' ovako nitko ništa.

Pred Bogom smo ipak svi jednaki bogataš ili siromak.

Hrvat, 20. listopada 1895
____________
Kaluđerovac je selo koje se nalazi ispod brda Metlača.

http://tz-perusic.hr/index.php?content=Sto_posjetiti
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!