CRO-eu.com
Prosinac 15, 2017, 13:49:10 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Vijesti iz prošlosti  (Posjeta: 19633 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« : Studeni 24, 2010, 19:12:16 »


Orobljena lička pošta - 11. studenog 1907.

Na pruzi Ogulin – Gospić počinjeno je veliko razbojstvo. Orobljena je naime pošta te odnešen novac u iznosu 35 – 40 000 kruna. Svota se neda točno ustanoviti, jer je u poštanskim vrećicama bilo dosta listova iz Amerike, u kojima se ne zna koliko je bilo novaca. Državnog je novca 29 000 kruna. Potanje o napadaju nije se moglo saznati. Željezna škrinja u koju se za vrijeme vožnje zatvaraju vrijednote, razorena je, po svojoj prilici dinamitom. O načinu razbojstva se takodjer ne zna ništa.

Ima nekojih podataka, koji ne daju zaključivati, da je napadaj izveden po običnim razbojnicima. O razbojštvu je obavješteno ravnateljstvo pošte u Zagrebu kao i oružništvo.

Iz Zagreba je već istražno povjerenstvo otišlo. Cijela će stvar biti po svojoj prilici vrlo zanimiva, no za sada se još nesmije ništa iznašati na javnu.

Moslavački glasnik: list za gospodarstvo, obrt i okolišnu trgovinu
Urednik Konrad Leustek
Kutina, 1907.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #1 : Siječanj 29, 2011, 00:24:12 »


Kapetan Mate

Bila su nekad blažena vremena i u kršnoj Lici, dok je oko kuća bilo više klenja i jasenja i dok javna i potajna dioba ne razkomada zadruga. Gdje se je prije na četiri vola oralo, bome tamo kasnije ni jednoga!

Ali i za sretnijih dana bila su u Lici dva zla: batine i hajduci. Batinale se je sve u šestnajstu, višeput za koješta, a bilo ih je, koji su iz zlobe bili udareni tim žigom sramote. Zlo rodi samo zlo, pa se mnogi i mnogi otisnu zbog batina u Velebit među one, kojim je bila ledina i mahovina posteljina, a kamen tvrdi uzglavak.

U vrieme, kad su se batine najviše banile, kapetanovao je s onkraj planine Kuka kapetan M. D. Je li kome bilo suđeno ućutjeli glogov kolac, pa makari ne bio vukodlak, smjestio bi se blizu klupice kapetan Mate, koji bi vazda sam brojio udarce.

Nesreća je htjela, te se je ne malo svaki put kod broja 10 zabrojio, pa s nova batinanje odredio. Na ovaj način bi svaki nesretnjak potegnuo umjesto običajnih 25 više još jedno desetak. Svaki, koji bi se s klupe digao, sažalio bi kapetana, da ne zna ljudski ni do 35 brojiti, a da se ne pomete. Nu dođe jednom, što no rieč, i vrag po svoje.

Putovao jednom kapetan Mate iz Lapca, najzdravijeg i najčišćeg mjesta u Licí; gdje ne treba nikakove apoteke, do li vode iz onih vrela, preko planine Kuka u Gospić k regimenti. Je li tko putovao preko Kuka te timor-planine, morao se je sjetiti ličkih hajduka. Tuda su se ovi najviše klatili i sa svojimi brašnari (jataci) ročili. Dapače su se na jednom proplanku u Kupu više put kamenom umetavali i janjce na ražnju vrtili, da su ih odozdo iz Lapca prostim okom častnici i ostali mještani gledali, a ništa im nisu mogli, jer topova nisu "fasovali", a kremenjače nebi mogle ni dobaciti. Kapetan Mate na kolih driemuckao i snivao, kako će kod svog pobratima Jove uživati, kad ga baš na samom vrhu Kuku, gdje se čuje samo glas kosovice i kukavice, zaustavi harambaša Čavlina do zuba naoružan i zagrmi mu: "Stoj, kapetane".

Nije bilo druge, već poslušati hajdučkog kapetana, ako i nije bio u istoj rangslisti u kojoj bijaše kapetan Mate. - Kako je bio kapetan Mate otežak čovjek, to je mogao najlakše saći s kola na šarogu, gdje ga obuhvati nekoliko hajduka. Znao je kapetan dobro, da hajduci nikad nisu častnike zaustavljali sbog novaca, jer s te strane bijahu ovi lagani, već ako su kog i sreli, to bi mu se zagrozil, da ih potjerami ne uznemiruje i ne naganja.

Ovog puta prevario se naš kapitan u računu. Hajdučki doček vriedio je nečem drugom. Hajduci htjedoše već jednom kapitana Matu naučiti brojiti do 25, a da se ne pomeće u brojenju. Pa ga i naučiše!

Odsudi harambaša kapetanu 25, al se je kod izvađanja osude i ovaj više put zabrajao, da je jadnog kapetana usred planine na pol mrtva ostavio.

Kapitan Mate, čim se je oporavio, zatražio je mir, te tako prestade ljude batinami nadarivati.

Zli jezici govore, da se je isti kapitan u penziji obaćao o bodljikav štap, koji mu je bio uspomena hajdnčkog dočeka, pa daje i taj štap otišao s njim u grob kao i lanci s obretnikom Amerike.

Bog dao Lici sretnija vremena, a očuvao ju batina, hajduka, a i onakovih račundžija ko što je bio kapitan Mate!

F. Smiljančanin, 15. ožujka 1896.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #2 : Ožujak 01, 2012, 23:47:29 »


Rakija ili lička mentalitet?

 Milovati

Tučnja među težaci. Pišu nam iz Siska, da su se prošle nedjelje u takozvanoj "švämi" velikokaptolskoj, poboli težaci Ličani i to Smiljančani i Pazarištani. Bilo ih do 30, te kad se napiše, porječkaše se, za tim stolci, čašami i bocami dok se i noža ne dohvatiše. Nekoliko ih je težko ubodeno. Gradska straža je bila brzo pri ruci, te najveće krivce zatvorila

Banovac, 26. svibnja 1894.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #3 : Prosinac 27, 2012, 23:04:33 »


Lička anekdota

Iznio Ličanin nešto brašna na sajam. Eto i mušterije. I ova veli Ličanu:

-   Ovo brašno ne valja!
-   Ne valja – kaže i on.
-   Puno smeća!
-   Est, puno smeća!
-   Pa vlažno, mokro!
-   Est, est!
-   Pa pljesnivo!
-   Est vala, pljesnivo! – potvrđuje on.
-   A što ti to meni sve potvrđuješ? – pita ga mušterija u čudu.
-   A eto, pomažem ti lagati!

Hrvatica, 1. rujna 1940
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #4 : Prosinac 28, 2012, 20:25:45 »


Est dobro. Nasmija sam se. Ta riječ "est" ne znam kojeg je podrijetla dal latinskog kao ostatak romanizma ili skraćenica od jest, jer interesantno je da je Ličani dosta rabe kao potvrdan oblik za da, najvećim dijelom umjesto "da" vele "est", i u latinskom je to potvrdna riječ "est".
Ma, Ličani su zakon za sve. Jedna mi je žena rekla da Ličani svagdje ulaze na uska vrata: neprimjetno i tiho.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #5 : Prosinac 28, 2012, 21:28:48 »


I Vlasi su upotrebljavali riječ "est" ali i njemački časnici za vrijeme Habsburška Monarhija upotrebljavali su "ist" za "je" ili "jest".
Razmisljam
Ne znam dali ti je poznata veznica "nuder"? Znam da su ju Dabrani često koristili kada su htjeli skrenuti pažnju na neku drugu temeu ili pitanje.

-   Nuder ti meni reci kadi si bil ....

"Nuder", nema svoje samostalno značenje kao ni: pa, tek, stoga, već, no i td.

I kod "nuder" mislim da je riječ izvedena od ✧ njem. nu + der. Ali misliti ne znači znati. Potreban nam je jedan jezikoslovac. http://www.ffzg.unizg.hr/oling/
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #6 : Prosinac 29, 2012, 11:09:56 »


Velika bol malog Ličanina


Živio je u nekom selu kršne Like. Imao je kućicu, u njoj majku, oca, braću i sestre. Oko sela kamenite brdine, kamo je on vodio koze. To je bio život njegov do desete godine. Onda roditelji poslali maloga dječaka u zanat, ravno u Zagreb.

Činio mu se beskrajno širokim svijetom. I kuće i ulice i ljudi, sve to mu je strahovito bezdnani kotao u kojem vri i kipi. Zna on, mora raditi, učiti, steći životno zvanje, ali u svojoj duši nosi prikrivenu i pritajenu bol za svojim malim ličkim seocem.

Prolazio je ulicama, dobro odjeven, sita želudca, ali sa dubokim bolom u duši.

Jednog dana među prolaznicima opazi gospođicu. Mali stane, skine kapicu i klikne. I gospojica stane, pomiluje ga po licu. Ta to je njegova učiteljica iz Like! Ona, koja ga je učila kod kuće čitati i pisati!

- Kako ti je? - zapita ga ona.

Ne može odgovoriti već pokrije lice rukama i gorko zaplače. Tješila ga i milovala. Mali se ne može utješiti. U času, kad je spazio učiteljicu, stvori se pred njime ličko seoce s malom kućicom, u kojoj su majka i otac i sestre. I vidi planinu i kamenita brda i plače. Učiteljica ga miri pa ide dalje. Mališan gleda za njom i ne može svladati bol, pa sjedne na prag dućana i gorko jeca. Sakupili smo se oko njega, ispitivali ga što mu se dogodilo. Ne zna on što se dogodilo, samo osjeća, da ga boli u prsima, plakao bi i do sudnjeg dana.

Učiteljica opazivši ljude, vratila se i pričala što je maloga tako rastužilo. Zagrebčane diraju nježni osjećaji i u ovo grubo doba. Tješili ga i davali mu novaca, kupili u dućanu čokolade, bonbona, salame i kolača. Natrpali su mu pune džepove, punu ličku kapu i pune ruke – ali što to hasni! On samo gleda u svoju učiteljicu iz rodnog mu sela, dok ga ljudi darivaju – a niz njegovo lice rone debele suze, jer velika je bol malog Ličanina za rodnim krajem.

Hrvatica, 01. siječnja 1940
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #7 : Svibanj 17, 2013, 08:43:26 »


Saborski odjeci

Dana 22. rujna obdržavala se je pred ovdašnjim kot. sudom u Gospiću (sudac gosp. Petar Petaj) razprava proti gospode:
-   M. Pavlovića, veleposjednika iz Križpolja,
-   D. Krmporića, otočkom administratoru,
-   D. Marušića, dabarskom administratoru,
-   Fr. Banića, opanča i
-   Rukavine, trgovca iz Brloga
koje je tužio drž. odvjetništvo da su zabranjenu knjigu "Prijateljska rieč hrvatskom seljaku" * među narodom, pred izbor za nar. Zastupnika za zagrebački sabor, širili. Državno odvjetništvo zastupa gosp. Subotić.

Nakon rasprave od skoro dva sata proglasio je razpravni sudac sve optužbe nevinim.
____________
* Predpostavljam da je autor Stjepan Radić. MD

Hrvat, 6. listopada 1897
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #8 : Svibanj 17, 2013, 08:44:40 »


U Otočcu je 24. rujna 1910 umro, a uz svečani sprovod 26. rujna pokopan građanin otočki Blaž Sikočan u 75. god. života *. Ostavlja udovu i još malo nejako žensko dijete. Počivao u miru!

Hrvat, 3. listopada 1910

_________
* Ako je ovo sa starošću istina, onda slobodno možemo tvrditi da su Ličani najzdraviji muškarci u Hrvatskoj. MD
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #9 : Siječanj 21, 2014, 21:03:42 »


lz prošlih dana ličke i otočke pukovnije

God. 1775. bijaše s proljeća takova poplava i studen, da polovinom svibnja nip bilo još ništa zelena vidjeti.

God. 1784. bila je čudnovata godina. Tada je pao snieg mjeseca svibnja čak i uz more. Ljeto je bilo žarko i sušno. Dne 15. kolovoza. pade prva kiša, a za ovom odmali zavati snieg, te je mnogo blaga od ruke otišlo.

God. 1785. bila je goropadna. Koncem travnja ležao je snieg na zemlji, a bilo ga preko četiri stope visine. Krme bješe nestalo, pa je blago nemilo stradalo. Mnoge kuće ostaše bez njega. Kako je bila na njem nestašica, morali su ljudi sami plug vući.

God. 1786. bila je uajplodnija u tome stoljeću, re se je moglo više tisuća vagona žita u spremišta spraviti.

God. 1789. bila je jako loša. U ljetnim mjesecima nastupi dugotrajna suša pa je po nalogu cara i kralja obavljena molitva svakidanja u svim crkvama Erdelja, Ugarske i Hrvatske, da se Bog smiluje i spusti kišu.

God. 1790. bila je obilna. Zime skoro nije ni bilo, a snieg je bio samo malo pao i odmah se digao.

God. 1803. bila je takova glad, ne samo u Liki nego u cieloj gorngoj krajini, kakove ne bilježi kronika ovih pukovnijs. Te godine dozvoljeno je, da se mogu koze držati. Jer je država narodu osim žita još i boba davala, nazvaše tu godinu "bobova godina".

God. 1805. odrezali su lički i otočki vojnici prčine, do te godine morali su ih nositi što je veoma neprilično bilo za muškarce.

God. 1815, bile su Otočcu ove kuće na kat: trgovaca Peratovića, poštara Franje Prpića, udove poštarice Prpić i gostioničara Hüblera.

God. 1810. zapao je dne 19. rujna tako velik snieg i nastupila ciča zima, da se je mnogo ljudi i blaga smrzlo.

God. 1825. izdan je reskript, da se Židovi ne smije u Vojnoj Krajini naseljivati. - Dan danas ne ima, koliko nam je poznato, ni jednoga Židova u našoj županiji.

God. 1827. donosi se reskript, da se kazna od 100 batina većinom smatrati ima kao desetkratno trčanje šiba između 300 ljudi.

A pa još neki uzdišu za onim vremenima! O sancta simplicitas!

God. 1844., 1845. i 1847. bila je velika poplava u Krbavi i Bilopolju, koja je mnogo štete prouzročila.

God. 1815. posvećena je zastava otočke pukovnije: Kumovala je kći računarskog nadporučnika Ivana Obućine.

God. 1852. ne pade iše sela Kruga i Nebljusa ni kap kiše počam od svibnja do rujna. Država je pomagala ljude tih dvaju sela žitom i novcem.

God. 1806. - dakle pred stotinu godine - bilo je rada i ploda od crne zemlje. Dao Bog, pa se njezina sestra - 1906. - u nju ugledala! –

Iste godine vratili su se Ličani i Otočani s vojne, koja se vodila između Austrije i Francuzke. - Iste godine prošlo je kroz Liku 20.000 Francuza u Dalmacija, koja bila mirom u Požunu (1805.) Francuzkoj pripala. - Iste godine predloženi su zakoni za Krajinu t. z. "Grandgesetz" - caru i kralju na previšnju sankciju, koga je uzliedila 7. kolovoza 1807.

Baštagić, Hrvat od 27. ožujka 1906
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #10 : Siječanj 21, 2014, 21:08:26 »


Perčin, a na perčinu kaša

Poslije izgona Turaka Lika je s još nekim našim krajevima bila  pripojena Austriji kao njezino granično i obranibeno područje i zaštitni zid prema Turcima pod imenom Vojna krajina. Krajišnici su bili na glasu kao najbolji i najhrabriji vojnici. Lika je dala Austriji ni manje ni više nego 1007 časnika, od čega je stotinjak njih zahvaljujući izuzetnoj hrabrosti postiglo i najviše vojničke časti i činove. Zanimljivo je spomenuti da su lički krajišnici sve do 1830. morali nositi dugu kosu i plesti je u veliki perčin koji su morali zaglađivati rijetko razmućenom brašnenom kašom. Ako je kojim slučajem krajišnik vojačio u blizini svoje kuće, što u vrijeme Krajine nije bila rijetkost, onda su mu perčin plele majka ili supruga, ako je bio i oženjen, a Krajišnici koji su bili dalje od kuće pleli su perčin jedan drugome.

Obični je Krajišnik i za najmanju sitnicu dobivao 25 batina, dok su oficiru zbog neurednog perčina skidali oficirske "šterne" ispod činove. Zna li se i to da su pretpostavljeni češće Krajišnika povukli za perčin, onda se s pravom može reći da im je on bio zapravo teret. Zbog toga su se mnogi bunili protiv perčina, no usprkos svemu tome krajiški je perčin i dalje ostajao i to sve do vremena kad su francuska moda i običaj kratke vojničke kose prodrli i na austrijski dvor, pa je 1830 jednom carskom uredbom dopušteno ličkim krajišnicima da se šišaju. Tako je zauvijek iz Like nestalo običaja da muškarci nose dugu kosu i perčin.

Članak iz knjige Lika-Hrvatska dika, lički godišnjak za 1994


Perčin ili pletenica
✧ tur. perçem ← perz. perčem
 

Lička i Otočka pukovnija bile su uvijek "najnaprednije" pa i u smislu mode. Kako gospićke novine Hrvat od 27. ožujka 1906 navode, lički i otočki vojnici odrezali su perčine već 1805, a odredba je donešena tek 25 godina kasnije.
Vjerojatno se Ličani ne plaše batina.  Razmisljam

MD

Batinanje > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=2317.msg5158#msg5158
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #11 : Lipanj 21, 2014, 10:43:45 »


Ličanin, američki radnik

Ljuta zima, a ja nemam rada,

Sto mi raznih misli na um pada,

A u žepu para mi je mala,

Jer je mnoga fabrika štapala.

Što je bilo na cesti još rada,

Sve prokleti cincar preoblada.

A sad ljuta pritisnula zima,

Žepna bolest tužnim radnicima.

Radnik misli, kako, što i gdje će?

Da mu j' samo dočekat proljeće,

Još da jednom Jurjev danak svane

I proljetno sunašce ograne,

Latit će se kakvoga god rada.

Bit će rada! - Tu novine kažu,

Liepo kažu, često lažju mažu.

Bit će rada! Živimo u nadi,

Prem nam nada ručka ne zasladi.

Samo, Bože, junačkoga zdravlja,

Pa makar se borili i s gladi !

Već minuše dvie godine dana,

Da trgosmo od Gospića građa,

Srca Like, te hrvatske dike,

Što odhrani silene junake.

Gdje je Mesić, gdje je Zdunić dični,

Hrabri popi, kišne Like sinci,

Što pasoše sablju potle maše,

Pak smute u lomljavu ratnu

Za krst častni i slobodu zlatnu!
Gje si, bane Jelačiću Joso,

Filipović med junacim goso ?

Ban Jelačić podje prema Beču,

Da obrani caru prestolnicu,

Al za plaću onaku se ne ču,

Kakvu banu skuhaše u Beču,

I ne čulo, Bog daj, nikad više!

Sablju paše, Filipović hrabri,

Sablju paše čila konja jaše,

Preko Save u Bosnu će skočit,

Turskom krvi sablju će omočit,

Vratit Bosnu kralju hrvatskome.

Ante, Ante mili Starčeviću,

Rodu svome obljubljeni ptiću.

Ti Hrvate prenuo n Ante,

Zato krivnje navalili na te.

Al nek viču izdajice jadne,

Neka sikću poturice gadne,

Znade danas sav sviet za Hrvate,

Što ih, Ante, ti iz sna probudi,

Stari ponos razpali u grudi.

Stog te Hrvat zaboravit ne će,

Dok ti krije mili grobak epieće ...

Al u miru pustimo junake,

Pak pjevajmo ponosne težake!

Rad junaka slavna j' naša Lika,

A ponosna sa kršnih radnika.

Al jadnici Što te u svom domu,

Kad ne mogu služit krušca koru.

Zabrodit će preko sinjeg mora,

Misleć skoru dočekati zoru.

Svi radnici junakinje Like

Razašli se širom Amerike,

U svakome američkom gradić,

Znade nas po težkome radu,

Na streki nas ima, u šumama,

S lofarskim se bijuć uhodama.

Na Štrekama težak poso nama:

Pod platnenim spavamo šatori,

Da nas revozer-vatra ne izgori.

Nego zaman platneni šatori:

Zdrav si kgo, nadjoše te mrtva,

Za novac si hajdukova žrtva.

Ako imaš samo malo para,

Sam se bojiš doći do bunara:

Puna j' štreka hajdučkih lofara,

Ubit će te rad tvojih dolara.


Ako l' poso u fabriki voliš,

Pitaju te, da l' inglezki sboriš,

Naravno je, inghski ne znamo.

Pa se samo med sobom zgledamo,

A gazda nas pokuca po glavi.

To su pleća, a to su mišice,

Trebamo vas za naše stupice,

U fabriki kad poso dobiješ,

Nemaš kada ni da se nasmiješ,

A kamo, li da ti trudne kosti,

Mogu jednom počinuti dosti.

Horjap! Horjap! Ličanine jaki,

Pa upazi, da su novci žarki.

Kad u veče idem s posla doma,

Sve mi zemlja drhće pod nogama.

Veselim se, da već dodjem kući.

Alaj su mi, brate, dlani vrući!

A crnim se kano ugljen crni.

Jedva čekam, da se vmit mogu;

Sjednem tada, brate, večerati,

Trudilo tielo okriepiti cielo,

Ali nemam nikakova teka,

Jerbo me je osušila streha

Il fabrika, moja težka muka.

Ležem spavat, usnuti ne mogu,

Već se samo molim Višnjem Bogu,

Da pomogne i dade mi jakost,

Da skinuti mogu s glave pakost.

Ja posudih strošak za Ameriku,

A dospih u željeznu fabriku.

Američki gazda nema mane,

Samo radi, pak si bradu gladi,

Ustaviti ne će ni krajcara,

Ne radiš li, ne ćeš dobit ništa,

Pa kukaj ko baba kraj ognjišta.

Do kukanja nije meni, brale,

Drug moj težki ne poznaje šale.

Ja posudih do dvjesta forinta

Od nekoga bezdušnoga birta,

Na to dvjesta jošte sto imadem,

Da mu jadan u kamatom dadem.

Dužan sam mu pune tri stotine,

Vratit moram do mlade godine.

Ako li ih zarana ne vratim,

Red je tada, da nedužan patim;

Jer on ne zna nikakove šale,

Već me odmah daje na fiškale.

Od fiškala i njihovih prava,

Već me davno zabolila glava.

Nije druge, rukave zasuči,

Za drugog se prebijaj i muči.


Svi Ličani složni smo ti ovdje,

Čim se jedan sa drugime združi,

Odmah njemu svoju desnu pruži,
Pitaju za junačko zdravlje,

Za nakane i za druge rane.

Kad i kad se samo izrod nadje,

Pak zavidan izdati će druga,

Morila ga sto godina tuga!

Za novac će prodat Židov otca,

Kamo l' ne će otrovanog octa.

Tako jedan izdao svog druga,

Žid mu dao piti crnu kavu,

A u kavi otrovnicu travu,

Ljuta ga je bolja obhrvala,

Spopale ga nečuvene muke,

Malaksaše njegove trudne ruke.

I da ne bi Boga velikoga,

Kog moliše sestre opatice,

Zaman napor bio bi liečnika.

Moguć Božja spasi nevoljnika!

Ko je dobra i radiša pravi,

Ne će kuće poplavit mu mravi;

Ko j' lienčina nek ostane doma,

Ne trebaju ljudi takog kova,

Već radnika, kršnih sokolova.

Amerika j' dobra za Ličane,

Pa ako im baš i mekša dlane,

Al imamo i ostalih muka,

Jerbo mnoga sirotinja kuka,

Mnogu kuću snadje udes strašan,
Osta krevet hranitelja prazan,
On poginu u težačkom znoju,
Da prehrani sirotinju svoju.

Devet stotin i treće godine
Od Omahe pram Mizurskoj strani
Radila se željeznica nova,
Znojem, krvi hrvatskih sinova.
Jovo Uzelac bio na njoj basom,
Raznese ga mina svojom masom.
Razpade se tielo mu u zraku
Na veliku žalost mu ujaku.
Gdje je zdravlje Stipe Frkovića,
Iz ravnog polja od Gospića?
Osta jadan bez lijeve noge,
Dobi nešto kukavne podpore,
Ode sakat on u domovinu,
Jer nejačka djeca za njim ginu.
Gdje je nama Sava Podkonjače?
Rodio se u sred Podlopače,
Sad mu tužnu smrskane čeljusti,
Da ne može ni žvakati s usti.
Ode natrag preko sinjeg mora,
Tražit pomoć od ličkih doktora.
Tu su brate, naši težki jadi,
Al za jade te bi lako bilo,
Da nam tužni ne dolaze glasi,
Kako žene trate naše pare,
Zbog kojih se jedan radnik tare.
Digne žena novac u koverti,
Pa će rujnog vinca malo piti.
Donese joj birtaš politricu,
Ona glasno psuje molitvicu:
"Što mi nosiš tu politru vina,
Kad ja imam u džepu stotina.
Ne politru, već nosi dvolitru.
U Ameriki moje je magare,
On služi novac na vagone".
Još se daju na svakove mode,
Dok sav novac niz vodu ne ode.
Zapuštaju kuću i ognjište,
I pošteni glas gdje koje nište.
Znajte žene, sve se lako znade
Jer i zemlja zaklela se raju
Da se tajne svakakove saznaju.

Spjevao Pavao pl. Zdunić
iz Novoga kraj Gospića

_________________________

"Ličanin, američki radnik" Pjesmu što je donosimo u današnjem broju, dobismo iz Amerike.
Donosimo je, da naš sviet znade, kako se služi novac u Americi. Izpusuli smo neke stvari u pjesmi, Koje bacaju ružnu sjenu na žene i na mlade gospodičiće. Ružno je zbilja, što radi naš ženski sviet, kako u ludo troši novce, što ih siromah težak zasluži s težkom mukom. Još je ružnije, ako je istina, da ženske ne štede ni svoga poštenja ni vjere, što su je zadale pred oltarom. Trebalo bi, da naši svećenci i oblastnici na to pripaze. Dosada se još čuvala ženitbena vjernost. Kud ćemo, ako toga nestane? Imamo dosta poživinćenih u
pantalonih; čuvajmo makar puk!

Hrvat, 23. srpnja 1904
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!