| Ličanin, američki radnik
Ljuta zima, a ja nemam rada,
Sto mi raznih misli na um pada,
A u žepu para mi je mala,
Jer je mnoga fabrika štapala.
Što je bilo na cesti još rada,
Sve prokleti cincar preoblada.
A sad ljuta pritisnula zima,
Žepna bolest tužnim radnicima.
Radnik misli, kako, što i gdje će?
Da mu j' samo dočekat proljeće,
Još da jednom Jurjev danak svane
I proljetno sunašce ograne,
Latit će se kakvoga god rada.
Bit će rada! - Tu novine kažu,
Liepo kažu, često lažju mažu.
Bit će rada! Živimo u nadi,
Prem nam nada ručka ne zasladi.
Samo, Bože, junačkoga zdravlja,
Pa makar se borili i s gladi !
Već minuše dvie godine dana,
Da trgosmo od Gospića građa,
Srca Like, te hrvatske dike,
Što odhrani silene junake.
Gdje je Mesić, gdje je Zdunić dični,
Hrabri popi, kišne Like sinci,
Što pasoše sablju potle maše,
Pak smute u lomljavu ratnu
Za krst častni i slobodu zlatnu!
Gje si, bane Jelačiću Joso,
Filipović med junacim goso ?
Ban Jelačić podje prema Beču,
Da obrani caru prestolnicu,
Al za plaću onaku se ne ču,
Kakvu banu skuhaše u Beču,
I ne čulo, Bog daj, nikad više!
Sablju paše, Filipović hrabri,
Sablju paše čila konja jaše,
Preko Save u Bosnu će skočit,
Turskom krvi sablju će omočit,
Vratit Bosnu kralju hrvatskome.
Ante, Ante mili Starčeviću,
Rodu svome obljubljeni ptiću.
Ti Hrvate prenuo n Ante,
Zato krivnje navalili na te.
Al nek viču izdajice jadne,
Neka sikću poturice gadne,
Znade danas sav sviet za Hrvate,
Što ih, Ante, ti iz sna probudi,
Stari ponos razpali u grudi.
Stog te Hrvat zaboravit ne će,
Dok ti krije mili grobak epieće ...
Al u miru pustimo junake,
Pak pjevajmo ponosne težake!
Rad junaka slavna j' naša Lika,
A ponosna sa kršnih radnika.
Al jadnici Što te u svom domu,
Kad ne mogu služit krušca koru.
Zabrodit će preko sinjeg mora,
Misleć skoru dočekati zoru.
Svi radnici junakinje Like
Razašli se širom Amerike,
U svakome američkom gradić,
Znade nas po težkome radu,
Na streki nas ima, u šumama,
S lofarskim se bijuć uhodama.
Na Štrekama težak poso nama:
Pod platnenim spavamo šatori,
Da nas revozer-vatra ne izgori.
Nego zaman platneni šatori:
Zdrav si kgo, nadjoše te mrtva,
Za novac si hajdukova žrtva.
Ako imaš samo malo para,
Sam se bojiš doći do bunara:
Puna j' štreka hajdučkih lofara,
Ubit će te rad tvojih dolara.
Ako l' poso u fabriki voliš,
Pitaju te, da l' inglezki sboriš,
Naravno je, inghski ne znamo.
Pa se samo med sobom zgledamo,
A gazda nas pokuca po glavi.
To su pleća, a to su mišice,
Trebamo vas za naše stupice,
U fabriki kad poso dobiješ,
Nemaš kada ni da se nasmiješ,
A kamo, li da ti trudne kosti,
Mogu jednom počinuti dosti.
Horjap! Horjap! Ličanine jaki,
Pa upazi, da su novci žarki.
Kad u veče idem s posla doma,
Sve mi zemlja drhće pod nogama.
Veselim se, da već dodjem kući.
Alaj su mi, brate, dlani vrući!
A crnim se kano ugljen crni.
Jedva čekam, da se vmit mogu;
Sjednem tada, brate, večerati,
Trudilo tielo okriepiti cielo,
Ali nemam nikakova teka,
Jerbo me je osušila streha
Il fabrika, moja težka muka.
Ležem spavat, usnuti ne mogu,
Već se samo molim Višnjem Bogu,
Da pomogne i dade mi jakost,
Da skinuti mogu s glave pakost.
Ja posudih strošak za Ameriku,
A dospih u željeznu fabriku.
Američki gazda nema mane,
Samo radi, pak si bradu gladi,
Ustaviti ne će ni krajcara,
Ne radiš li, ne ćeš dobit ništa,
Pa kukaj ko baba kraj ognjišta.
Do kukanja nije meni, brale,
Drug moj težki ne poznaje šale.
Ja posudih do dvjesta forinta
Od nekoga bezdušnoga birta,
Na to dvjesta jošte sto imadem,
Da mu jadan u kamatom dadem.
Dužan sam mu pune tri stotine,
Vratit moram do mlade godine.
Ako li ih zarana ne vratim,
Red je tada, da nedužan patim;
Jer on ne zna nikakove šale,
Već me odmah daje na fiškale.
Od fiškala i njihovih prava,
Već me davno zabolila glava.
Nije druge, rukave zasuči,
Za drugog se prebijaj i muči.
Svi Ličani složni smo ti ovdje,
Čim se jedan sa drugime združi,
Odmah njemu svoju desnu pruži,
Pitaju za junačko zdravlje,
Za nakane i za druge rane.
Kad i kad se samo izrod nadje,
Pak zavidan izdati će druga,
Morila ga sto godina tuga!
Za novac će prodat Židov otca,
Kamo l' ne će otrovanog octa.
Tako jedan izdao svog druga,
Žid mu dao piti crnu kavu,
A u kavi otrovnicu travu,
Ljuta ga je bolja obhrvala,
Spopale ga nečuvene muke,
Malaksaše njegove trudne ruke.
I da ne bi Boga velikoga,
Kog moliše sestre opatice,
Zaman napor bio bi liečnika.
Moguć Božja spasi nevoljnika!
Ko je dobra i radiša pravi,
Ne će kuće poplavit mu mravi;
Ko j' lienčina nek ostane doma,
Ne trebaju ljudi takog kova,
Već radnika, kršnih sokolova.
Amerika j' dobra za Ličane,
Pa ako im baš i mekša dlane,
Al imamo i ostalih muka,
Jerbo mnoga sirotinja kuka,
Mnogu kuću snadje udes strašan,
Osta krevet hranitelja prazan,
On poginu u težačkom znoju,
Da prehrani sirotinju svoju.
Devet stotin i treće godine
Od Omahe pram Mizurskoj strani
Radila se željeznica nova,
Znojem, krvi hrvatskih sinova.
Jovo Uzelac bio na njoj basom,
Raznese ga mina svojom masom.
Razpade se tielo mu u zraku
Na veliku žalost mu ujaku.
Gdje je zdravlje Stipe Frkovića,
Iz ravnog polja od Gospića?
Osta jadan bez lijeve noge,
Dobi nešto kukavne podpore,
Ode sakat on u domovinu,
Jer nejačka djeca za njim ginu.
Gdje je nama Sava Podkonjače?
Rodio se u sred Podlopače,
Sad mu tužnu smrskane čeljusti,
Da ne može ni žvakati s usti.
Ode natrag preko sinjeg mora,
Tražit pomoć od ličkih doktora.
Tu su brate, naši težki jadi,
Al za jade te bi lako bilo,
Da nam tužni ne dolaze glasi,
Kako žene trate naše pare,
Zbog kojih se jedan radnik tare.
Digne žena novac u koverti,
Pa će rujnog vinca malo piti.
Donese joj birtaš politricu,
Ona glasno psuje molitvicu:
"Što mi nosiš tu politru vina,
Kad ja imam u džepu stotina.
Ne politru, već nosi dvolitru.
U Ameriki moje je magare,
On služi novac na vagone".
Još se daju na svakove mode,
Dok sav novac niz vodu ne ode.
Zapuštaju kuću i ognjište,
I pošteni glas gdje koje nište.
Znajte žene, sve se lako znade
Jer i zemlja zaklela se raju
Da se tajne svakakove saznaju.
Spjevao Pavao pl. Zdunić
iz Novoga kraj Gospića |
