Ličani kroz prošlost
Original karta Senj-Otočac od 14.05.1914.
Naseljenost područja Like u pretpovijesno doba
Tko danas želi upoznati prošlost i etnogenezu stanovnika Like mora tu temu započeti s najdavnijim populacijama koje su obitavale na tome području. Koliko danas znamo prve populacije na tlu Like poznate su iz paleolitskog nalazišta
kod Donjeg Pazarišta. Tamo je iskopano nekoliko grubo retuširanih kamenih klinova, koji prema načinu obrade pokazuju pripadnost ašelenskoj kulturi.
To znači da su ljudi, koji su se služili tim klinovima, živjeli pred kojih 120.000 godina.
To odgovara fazi risskog interglacijala. Nema sumnje da je lički krš s brojnim pećinama bio idealan kraj za prirodna skloništa tadašnjih ljudi. Da su
paleolitski ljudi Like bili nomadski lovci, zaključujemo iz nalaza u Cerovačkim pećinama. Osteološki nalazi iz ove pećine stari su oko 30.000 godina, što odgovara vremenu posljednjeg wurmskog glacijala.
Oko 26.000 godina prije Krista primjećuju se na području Like novije promjene u populacijama. One su očito uslijedile s krajem posljednjeg ledenog doba. U to je vrijeme ovdašnje paleolitske lovce (neandertalce) smijenila
mlađa populacija tzv. kromanjonci.
Ova promjena nije bila popraćena većim izmjenama u načinu života ljudi. Moralo je proći dosta vremena dok su kasnopaleolitski lovci počeli napuštati svoja pećinska skloništa i
graditi samostalne nastambe. Važno je uočiti da je s novonastalim klimatskim promjenama došlo i do značajne izmjene u biljnom i životinjskom svijetu.
U to doba nestalo je s tla Like
vunastih mamuta, pećinskih medvjeda i ostalih velikih krznaša, a umjesto njih
počinju se umnažati divlji papkari, ponajviše divlje koze i ovce koje karakterizira etapno kretanje za ispašom u velikim stadima. Ljeti su pasli po planinskim pašnjacima Velebita i Plješivice, a zimi se spuštali u toplije primorje.
Kasnopaleolitski lovci sigurno su slijedili takva stada. Tako je započeo proces usklađivanja obostranih životnih interesa. Kasnopaleolitski lovci postajali su na taj način sve manje lovci, a divlje koze i ovce u blizini ljudi počele su se pripitomljavati.
Nadolaskom neolitika vrši se daljnja
preobrazba kasnopaleolitskih lovaca u stočare nomade. Istovremeno se primjećuje i napredak u društvenoj organizaciji neolitske populacije.
Neolitski stočari ne
žive više u manjim lovačkirn skupinama, već
u brojnijim rodovskim zajednicama. Unutar takvih zajednica sve je očitija nova podjela ljudi
izazvana podjelom u radu. Sposobniji pojedinci sticali su veća materijalna dobra, što ih je izdizalo u društvenoj hijerarhiji.
Sve veća proizvodnja neolitske keramike jača i izmjenu dobara. Zbog
toga je ojačao i promet, koji se proširio i na morske putove. To je pridonosilo izmjenama radnih iskustava, napose u krajevima s razvijenijim neolitskim kulturama.
O
kasnoneolitskim stanovnicima Like danas znamo samo onoliko koliko o tome govore njihovi arheološki tragovi. Čini se da su oni i u to doba
bili ponajviše nomadi. Na takav način privređivanja upućivala ih je krška priroda i oskudica plodne zemlje. Zbog toga na tlu Like nisu podizana naselja kakva poznajemo iz naših ravničkih krajeva.
Lički neolitičari živjeli su i dalje po provizornim, često pećinskim skloništima. Zimski dio godine provodili su sa svojim blagom u toplom primorju, a s nastupanjem proljeća odlazili su u velebitsko nadgorje gdje je ispaše bilo u obilju. Zato su nalazi neolitskih naselja u Lici rijetki, a ukoliko se javljaju, nalazimo ih većinom po pećinskim lokalitetima.
Daljni napredak u prethistorijskim populacijama Like zapaža se u vremenu otkrića prvih metala, napose bronce; nije ostvaren u krugu ovdašnjeg stanovništva, već
je posredovan mlađim doseljenicima. Ti doseljenici bijahu nesumnjivo napredniji ljudi, koji su osim poznavanja metala
znali graditi i utvrđena kamena naselja.
Takva naselja javljaju se prvenstveno po visovima krških humova. U našoj prahistorijskoj znanosti poznata su pod imenom gradina. Većina takvih
gradina ima kružnu osnovicu, a u njima se nalazilo desetak ili više nastamba i torovi za blago. Stanovnici u takvim nlaseljima
živjeli su očito u osmišljenoj društvenoj organizaciji.
Stanovnici ličkih gradinskih naselja
pripadali su naprednijoj indoeuropskoj populaciji o kojoj do danas u našoj znanosti ne postoje ujednačena razmišljanja. Slične populacije naselile su istovremeno i ostale krajeve europskog dijela Mediterana. Istom kasnije, iz ove populacije
razvile su se mlađe etničke grupe. Tako je bilo i na području Like.
Od ovdašnjih starosjedilaca i doseljenika proistekla je vremenom mlađa populacija iz koje su
nastali Japodi.
Stapanje ranijih grupa stanovnika u Japode dogodilo se tijekom željeznog doba. Za japode je karakteristično da su i
oni ostali nomadski stočari. Izgleda da je Lika svojom klimom, sastavom tla i konfiguracijom zemljišta bila toliko specifična zemlja da ni noviji doseljenici nisu u njoj mogli pronaći bolje ili pogodnije načine privređivanja osim nomadskog stočarstva.
Stočarska orijentacija u načinu privređivanja Japoda primjećuje se i
u načinu podizanja naselja. Ona niču duž rubova krških polja, a po japodskim nastambama uvijek se raspoznavaju i kameni torovi za blago. Od većih
japodskih gradina najpoznatija je ona na
brdu Viničici u blizini današnjeg Josipdola.
Od ostalih takvih
gradina najbolje su istražene one oko Gackoga polja. O japodskim nastambama znamo danas samo onoliko koliko nam to omogućavaju dosadašnja arheološka istraživanja.
Japodi su, prema svemu,
bili tipični dinarski gorštaci. Središte njihove kulture prostiralo se na području današnje Like, Gacke i Krbave.
Mirko Marković
