CRO-eu.com
Studeni 12, 2019, 21:43:17 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 2 [3] 4
  Ispis  
Autor Tema: NDH i njezin slom  (Posjeta: 70455 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #30 : Srpanj 19, 2014, 19:48:12 »


"Siva knjiga" o zločinima četnika i partizana

Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
u prvim mjesecima hrvatske narodne države.

Ovih je dana ministar dr. Mladen Lorković primio diplomatski zbor u Zagrebu i tom im prilikom predao "Sivu knjigu" minislarstva vanjskih poslova. [1]


Prilikom predaje "Sive knjige" održao je ministar vanjskih poslova dr. Mladen Lorković govor, koji donosimo u cielsti:


          Predajem javnosti "Sivu knjigu" ministarstva vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske, prvu ove vrste - koja prikazuje odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države. Ta knjiga temeljena isključivo na službenim izvorima pruža neizmjerno potresno svjedočanstvo o djelu razaranja, što ga odmetničke bande poduzeše na području Nezavisne Države Hrvatske, o strahovitim zločinima i podivljalosti odmetnika, o desetcima tisuća uništenih hrvatskih života i miliardama raztepenog narodnog imetka. Težka srdca moram utvrditi, da ova knjiga sa svojim strahotama, o kojima svjedoči, predstavlja tek maleni izsječak iz djela uništavanja i razaranja, koje vrše odmetnici - a tek kasnija izdanja moći će zahvatiti veći dio tih zločina. Ona je već sada odraz neprijateljskog djelovanja, da se u cjelini dade odgovor na pitanja, koja se nameću pred jezovitim slikama umorstava i pljačke. Ta su pitanja:
1.   Tko su odmetnici;
2.   Koja ih pobuda vodi;
3.   Kojim se sredstvima služe i
4.   Tko nosi odgovornost za počinjene zločine.

Po skupljenoj gradji vidi se, da se odmetnici od samih početaka diele u dvie skupine, od kojih je jedna velikosrbska, a druga komunistička. Velikosrbska skupina sastavljena je pretežno iz elemenata okupljenih pod skupnim imenom četnika[/b]. Jezgra te skupine bijahu četničke formacije bivše jugoslavenske vojske, koji su još u doba mira bili spremani za gerilski rat, te po tome nose i ime četnici, što znači gerilski ratnici. Još prije prvog svjetskog rata imala je srbska vojska u svome krilu četničke postrojbe i iz redova tih postrojbi potekao je i Sarajevski atentat, koji je izazvao Prvi svjetski rat.

Ta predaja preniela se i na jugoslavensku vojsku, koja je uviek bila i ostala temeljno sredstvo za primjenjivanje velikosrbskih ciljeva. Četnička udruženja ponosila su se uviek sarajevskim umorstvom, pa je poznato i to, da danas jedna četnička jedinica nosi svoje ime po počinitelju sarajevskog atentata. Četnici bu bili djelatni u Jugoslaviji, osobito u Hrvatskoj i Macedoniji, gdje su pod zaštitom državne vlasti činili težke zločine protiv mirnog pučanstva, a od četničke ruke zaglavio je i vodja hrvatskog naroda Stjepan Radić na sjednici beogradskog parlamenta. Ti velikosrbski krugovi koji su se služili četničkom organizacijom kao nadzornim oružjem, oni su isti, koji 27. ožujka 1941. provedoše beogradski puč i time rat bivše Jugoslavije protiv velevlasti osovine. Time se jugoslavenska država, temeljena na tlačenju Hrvata, Bugara, Niemaca, Madžara, Albanaca i ostalih narodnosti, razpala već prvih dana rata poput pljeve, a jugoslavenska vojska razišla se na sve četiri strane svieta. Potlačeni narodi uz pomoć savezničkih vojski stresoše se tada tudjinske srbske vlasti. U tom času započela je prema davno unapried izradienom planu djelatnost četničkih odreda, koji se skupiše oko srbskog pukovnika Draže Mihajlovića. No nisu ti odredi okrenuli svoje oružje protiv pobjedničkih vojski, već su započeli paljenjem golorukog hrvatskog pučanstva. Već prvih dana poslije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 13., 14. i 15. travnja predprošle godine, izvršili su četnici prvi krvavi napadaj na hrvatsko pučanstvo u Hercegovim. Napali su Čapljinu i okolicu, kojom prilikom je poubijan velik broj Hrvata i spaljeno više hrvatskih sela. Odtada djelatnost ovih četničkih, bandi ne prestaje, iako je koncem prošle godine u njihovim redovima došlo do razkola - uvidjevši svoj krivi put. Neprestana zločinačka djelatnost pukovnika Mihajlovića, divljaštva, koja su ove skupine, koje spadaju u sastave bivše jugoslavenske vojske, a prepunjene su običnim razbojnicima i najgorim talogom ljudskog družtva, izvršile nad hrvatskim pučanstvom, osobito u Bosni i Hercegovini, te posebice nad hrvatskim muslimanima, nadkriljuju sve, što se u Hrvatskoj zbilo od vremena srednjeg vieka.

Druga skupina odmetnika sastoji se od komunista. Premda je organizacija komunističke stranke u Jugoslaviji bila službeno zabranjena, ipak je komunistička djelatnost, osobito u Hrvatskoj i Macedoniji, po velikosrbskim režimima bila ne samo trpljcna, nego u izvjestnom pogledu upravo podupi-rana sa nesakrivenom svrhom, tla se u tim zemljama oslabljuju zdravi nacio-nalizmi. Na taj način komunistička stranka kroz dvadeset i dvie godine obstanka bivše Jugoslavije izgradila je široku mrežu svojih ćelija, koje su najjače oružje imale na beogradskom sveučilištu. Ruka o ruku s beogradskim elementima stvorila je komunistička stranka u Srbiji razpoloženje koje je konačno dovelo do beogradskog puča i do izazivanja rata po pučističkoj vladi. Nakon razpada Jugoslavije komunisti nastaviše svoju djelatnost, a u otvorene terorističke i odmetničke podhvate predjoše odmih nakon 22. lipnja 1941. godine, kada su za to dobili izričiti nalog iz Moskve.

Kao što četnici tako i komunisti središte svoga djelovanja nemaju na području Nezavisne Države Hrvatske, već su ne samo vodje, atentatore, oružje i municiju, te promičbeno gradivo i novac dobili iz inozemstva, već su iz inozemstva s pojedinih područja bivše Jugoslavije u velikom broju ubacivali u Hrvatsku gotove banditske čete, koje su onda na našem području vršile težka krvoločstva, uništavanja privatnog i državnog imetka i druge zločine, dajući tako hrvatskom narodu naslutiti, što bi ga čekalo, kada bi te bande jednom doista došle do prevlasti. Tako su godine 1941. bande, koje su mjesecima terorizirale iztočnu Bosnu, gotovo bez iznimke potjecale iz Srbije, a jezgra komunističkih bandi, koja se danas nalazi u Hrvatskoj, sastoji se iz šest crnogorskih partizanskih brigada, koje su u ljetu 1942. iz inozemstva provalile u Hrvatsku. S dubokim zadovoljstvom utvrdjujem, da je medju Hrvatima četnički pokret uobće bez pomagača, a komunistički pokret po samim Hrvatima, koji su u njemu, ne bi bio u stanju ni na jednoj jedinoj točci ugroziti javni mir i red. Nosioci nemira su tudjinci i uobće nehrvati. Potrebno je utvrditi, da kao što su četničke bande Draže Mihajlovića izvršni organ jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu, tako su partizanske bande izvršni organ komunističke internacionale sovjetskih vlastodržaca.

Utvrdivši tko su odmetnici u Hrvatskoj, dali smo već u suštini i odgovor na pitanje, koje ih pobude vode. Četničke bande jugoslavenske emigrantske vlade nosioci su velikosrbske misli. Njihov je cilj onaj isti, koji su imale prije prvog svjetskog rata, a koji su provodili kroz dvadeset i dvie godine u Jugoslaviji, kada je njihovo ime za hrvatski narod bilo istovjetno s najgorim terorom i zločinima. Velikosrbska nastojanja išla su uviek za tim, da Srbija priedje okvir svojih narodnih granica i svojhi narodnih mogućnosti, te da sebi podmetne susjedne narode. Nažalost velikosrbska stremljenja već preko 150 godina idu u prvom redu za uništenjem hrvatstva, premda Hrvati u prošlosti nikada ništa na žao Srbima učinili nisu, već su naprotiv od turskih vremena dalje u okviru svoje državne autonomije velikom broju srbskih izbjeglica pružili i krov nad glavom i zemlju dali i vjersku slobodu najšireg razmjera osigurali, a kasnije ih i u političkom i državnom životu angažirah na temelju najveće širokogrudnosti i pune ravnopravnosti. Velikosrbi su uviek Hrvatima o glavi radili. I kada je 1918. godine stvorena Jugoslavija, velikosrbski režimi Hrvatima su dobro učinjeno za srbstvo kroz vjekove platili okrutnim pokušajem uništenja hrvatskog naroda i samoga hrvatskog imena.

Četničke bande bile su kod toga najzloglasnija predstraža velikosrbstva.

Poslije razsula Jugoslavije četničke bande Draže Mihajlo vica dobile su zadatak, da svima sredstvima nastave svoj dotadanji rad na izkorjenjivanju hrvatskog naroda i da u koliko je ikako moguće ometaju izgradnju Nezavisne Države Hrvatske. Mimo ovog njima svojstvenog cilja te su bande dobile za zadaću, da stoje na razpolaganju Velikoj Britaniji za pripreme u pravcu toliko spominjane druge fronte. Cilj je tih bandi ponovno zarobljenje hrvatskog naroda i još veće proširenje Srbije, nego je bilo 1918. godine. Koji je pako cilj komunista nije potrebno posebno dokazivati. Oni na njima svojstven način spremaju jugoslavensku sovjetsku republiku, te su u tu svrhu na najbezobzirniji način poubijali tisuće i tisuće mirnih i častnih seljaka i gradjana, koji bi trebali biti prve žrtve u onoj jezovitoj klaonici, koju boljševici spremaju europskim narodima. Od važnosti je medjutim iztaknuti, da vodstvo organizacija i financiranje partizanske akcije u Hrvatskoj leži u rukama tudjinaca, koji su za to posebno školani u naročitim terorističkim školama u Sovjetskoj Rusiji ili pak u španjolskom gradjanskom ratu.

Jedna i druga skupina bandita u prvom su vremenu najtjesnije suradjivali, te su u srpnju i kolovozu 1941. na pobudu komunista podigli nemire na različitim stranama, napose u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i slovenskim pokrajinama. Nesloga, koja u pitanjima europskog jugoiztoka vlada izmedju Moskve i Londona, došla je medjutim ubrzo do izražaja i u odnosu tih dviju banditskih skupina, koje su od kasne jeseni 1941. u medjusobnoj zavadi, te si sada putem podzemne štampe i tajnih krugovalnih postaja predbacuju zločine, koje su najprije zajedno vršili, a sada ih vrše odvojeno. Kako se iz rečenog vidi, ciljevi odmetničkih bandi u toliko su različiti, što jedni žele uzpostavu velike Srbije pod Karadjordjevićem, dok drugi žele sovjetsku Jugoslaviju. Ujedinjeni su medjutim i jedni i drugi svojim zločinačkim instinktima, morem prolite nevine krvi, te paklenom mržnjom na sve što je hrvatsko, kao i na novi poredak, koji se u Europi stvara pod vodstvom velevlasti osovine.

Sredstva, kojima s odmetnici jedne i druge vrste služe u svojem zločinačkom djelovanju opisani su i svjetlopisnom gradjom podkriepljeni u ovoj "Sivoj knjizi".

Najhitnija oznaka njihove djelatnosti jesi bjesomučna i krvoločna borba protiv golorukog i mirnog hrvatskog pučanstva. Foča, Goražde, Priedor, Krnjeuša, Višegrad, Drvar, Čajniče, Rogatica, Avtovac, Koraji, Gornji Ervenik, Prozor, imena su nekojih mjesta, kojih užasno stradanje poznato je nadaleko. Jednako tako poznata je sudbina Hrvata muslimana iz kotareva Gacko, Ljubinje, Trebinje, Nevesinje i Stolac. Stotine hrvatskih naselja stradalo je na sličan način. Most strave u Koči nekoliko puta bio je prizor užasnog klanja hrvatskog pučanstva po pomahnitalim odmetnicima. U selu Plolniku su prošle godine po odmlenicima organizirane prave klaonice za hrvatsku djecu. Sudbina hrvatskih žena koje su pale u odmetničke ruke ne da se opisati. Naprotiv sukob s oružanim snagama ti junaci iz šuma izbjegavaju gdjegod i kadgod im je to moguće. Protiv oružanih snaga nastupaju načelno samo iz zasjede i noću i onda kad imadu mogućnost malobrojne obhodnje ili posade iznenaditi brojčanom golemom nadmoći. Atentati na vlakove, u kojima stradaju seljaci, gradjani, radnici i slučajni prolaznici, te atentati na vlakove, koji prenose živežne namirnice za pasivne krajeve i veće gradove i pokušaji paljenja žetve daljnja su sredstva ovih bandita. O bestialnosti odmetnika neka svjedoče iz golemog niza dokumenata samo ova dva:

Jedne večeri u selu Plošniku (kotar Bieljina) odmetnici su doveli dvadeset i sedmero mužke djece, koje je jedan od odmetnika onako sjedeći stavljao na svoja koljena i klao, dok su drugi tu djecu držali za ruke i noge. Izvršilac je u to vrieme stavivši glavu dotičnika na svoju lievu nadkoljenicu, uhvatio ga svojom lievom rukom za bradicu, a desnom klao.

Četnici iz sela Dječ i Šagotić (kotar Bileće) uhvatili su 38 žena i djece, te ih odveli k Dušanu Popari na Planu, te porezali kose, a nekojima i oči izvadili, skidali ih do gola, te iste od veli do goruće kuće Salka Avdića, te sve žene pobacali u vatru. Zatim su četnici Spasoje Samardžić i još devetorica odveli petero djece u starosti od 4 do 15 godina, medju kojima Salka Avdića, Ibru Asima, Ragiba i Huslija Avdića. te Salku izvadili oči i bacili u jamu, a ostalima izvadili oči, poklali i ostavili ih na zemlji.

- 1 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #31 : Srpanj 19, 2014, 19:49:31 »


"Siva knjiga", koju danas predajem javnosti sastoji se od neprekinutog niza opisa ovakvih najbestijalnih zločinaca. U mukotrpnoj poviesti hrvatskog naroda krvave stranice, koje izpisaše partizanski i četnički odmetnici u zadnjih poldrug godine, predstavljaju jedno od najbolnijih poglavlja.

Na koncu nam je još izpitati, tko nosi odgovornost za odmetničke zločine. Neposredni krivci poznati su. To su bande, koje se većinom iz inozemstva ubacuju u Hrvatsku i njihovi vodje, koji su dobro poznati i koji ne će izmaći zasluženoj kazni. Za djelatnost četničkih rulja odgovorna je medjutim i skupina velikosrbskih emigranata u Londonu, koja se Krsti imenom neke jugoslavenske vlade, te njezin predstavnik razkralj Petar Karadjordjević. Razkralj Petar upravio je opetovane pozive svojim bivšim podanicima na obći ustanak, u kojima je harangirao na čine, koji su u ovoj "Sivoj knjizi" opisani. Takav jedan poziv uputio je preko londonskog krugovala 1. listopada 1941., a taj je poziv u obliku letaka po englezkim zrakoplovcima bacan nad Srbijom. Crnom Gorom i Hrvatskom. Dnevno članovi emigrantske velikosrbske skupine u Londonu pozivaju svoje pristaše, a napose pripadnike t. zv. Z-skupine [2] na vršenje ubojstva i druge zločine.

Englezki krilaši bacali su opeto.ano medju četnike zlamike, funte i dolare, ali su spuštali i englezke častnike stručnjake za špijunažu i sabotažu, od kojih su neki po našim domobranima već zarobljeni. Emigrantska velikosrbska t.zv. vlada u Londonu nosi političku i kriminalnu odgovornost za desetke tisuća poubijanih Hrvata, najviše žena i djece, te za stotine i stotine popaljenih i uništenih hrvatskih naselja i za druga golema uništavanja narodnog dobra izvršenog po četnicima. Po tom svom djelovanju ta emigrantska skupina u Londonu predstavlja samo produljenje svega onoga, što je hrvatski narod kroz dvadeset i dvie godine izkusio od raznih beogradskih vlada, te joj barem s toga gledišta pred očima hrvatskog naroda doista i pripada naziv jugoslavenska vlada.

No za četnička zlodjela snose punu odgovornost i oni koji ovu t.zv. jugoslavensku vladu u Londonu podržavaju, financiraju i svim sredstvima pomažu, te bilo preko nje, bilo izravno, bilo preko svojih častnika pružaju pomoć u novcu ili materijalu četničkim krvolocima.

Hrvatski narod u tom dizanju englezke vlade vidi samo nastavak one prijašnje britanske politike prema Hrvatskoj, koja je Hrvatsku godine 1918. protiv volje cjelokupnog hrvatskog naroda i bez obzira na sve apele, koje je tadašnji vodja hrvatskog naroda Stjepan Radić upravljao na parizku mirovnu konferenciju, izručila na milost i nemilost tudjinskoj vladavini. Hrvatski narod ne ćudi se, sto četnički krvoloci primaju danas svaku pomoć od strane Velike Britanije, kad se sjeća, kako su mimo svih britanskih naklapanja o demokraciji diktatorski beogradski režimi, koji su bili dijametralna opreka svakoj demokraciji, još u doba mira uživah neograničenu podporu Velike Britanije, a u ono vrieme bilo je u moći britanske vlade, da jednim jedinim aktom dokrajči kruto robovanje hrvatskog naroda ili barem njegovo moralno i fizičko uništavanje. Na svaki način podpora, koju danas četničke horde, dok kopaju oči ranjenicima, ženama i djeci i peku žive ljude na ražnju, uživaju sa strane Londona, najbolja je ilustracija vriednosti čovjekoljubivih fraza, kojima se i u ovom ratu služi englezka promičba.

Za čine t.zv. partizana snose odgovornost moskovski vlastodržci, a poimence komunistička internacionala, koja u svakom pogledu upravlja njihovim djelovanjem, nije potrebno napose dokazivati. Metode, kojima se komunističke rulje služe u svojim razornim djelovanjima one su iste, koje su svemu svietu poznate iz vremena komunističke revolucije u Rusiji, u pojedinim zemljama srednje Evrope i najposlije u Španjolskoj. Na jednoj strani upravo paklena lažljivost promičbe sa svrhom da razori svaki temelj moralnog shvaćanja, da zavadi stalež sa staležom, narod s narodom, čovjeka s čovjekom, oca sa sinom i brata s bratom, a s druge strane označuju krvoločnu okrutnost u borbi s protivnikom. Gdje je tim hordama uspjelo, da časovito prigrabe vlast, tamo je pučanstvo za uviek imuno od svake komunističke promičbe, jer se na najdrastičniji način imalo prilike uvjeriti o groznom ponoru, koji razdvaja smicalice komunističke promičbe od strahovite komunističke stvarnosti.

"Siva knjiga" koju ovdje predajem javnosti, svjedočanstvo je, kako o zločinačkim sredstvima tako i o opakim ciljevima dušmana hrvatskog naroda, koji su ujedno dušmani svih sila novog poretka. Ona svjedoči, da naši protivnici žele ne samo lišiti hrvatski narod državne nezavisnosti i ponovo ga podjarmiti u državu, protiv koje se čitav hrvatski narod kroz dvadeset i dvije godine borio i u odlučnom času kao jedan čovjek u otvorenom narodnom oružanom ustanku digao, već taj narod žele ubijanjem i prostim klanjem, paležom i razaranjem hrvatskih naselja naprosto izkorieniti i s lica zemlje izbrisati, da budu konačno proveli ono, što su u versailleskoj Jugoslaviji započeli ali nisu uspjeli dovršiti.

Ova "Siva knjiga" osim toga na jednom konkretnom primjeru krvavim slovima dokazuje, kako u praksi izgleda primjena t.zv. atlantske povelje. Ona svjedoči o tome, što angloameričko-sovjetski savez shvaća pod čovječnosti, slobodom i demokracijom. Ona je tužna minijatura onoga, što podmukli i krvožedni židovski mozgovi spremaju Evropi kad bi im ikad uspjelo evropskim narodima nametnuti svoju vlast. Ona je još jedan dokaz, da je hrvatski narod kao i kroz vjekove ostao vjeran svom poviestnom poslanstvu, da bude jedan od bedema, na kojem se Evropa sa svima bezsmrtnim tekovinama evropskog duha i evropske uljudbe brani protiv mračnih sila stranog ljudstva i nižeg duha, koji su kroz tisućljeća uviek iznova kušali preplaviti ovaj naš ponosni kontinent da uviek iznova budu hametom poraženi. Hrvatski narod je sviestan da doprinoseći težke žrtve u krvi i ljudstvu za svoju vlastitu narodnu i državnu nezavisnost, služi ujedno najvišim vriednostima, koje je ljudski rod stvorio i stekao. Stoga će on u težkoj nametnutoj mu borbi rame u rame sa svojim saveznicima izdržati sva izkušenja do konačne pobjede, koja će blagosloviti doprinesene žrtve

Hrvatsko jedinstvo, 21. siečnja 1943.

____________________

[1] Matija Kovačić (Ljubljanica kraj Siska, 1. rujna 1901. – Barcelona, 12. siječnja 1972.), publicist i državni dužnosnik. Od 1941. godine urednik Hrvatskog naroda, potom savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova NDH, a od listopada 1942. do siječnja 1944. glavni ravnatelj Glavnog ravnateljstva za promidžbu u Ministarstvu narodne prosvjete. Pisao je u većini listova za vrijeme NDH, a napose u Hrvatskom narodu, uglavnom izlažući, objašnjavajući i pripremajući promidžbenu državnu politiku. Godine 1942. preuzima pripremu materijala za knjigu o četničkim i partizanskim zločinima u NDH, koja je poznata pod naslovom Siva knjiga. U svibnju 1945. odlazi iz Hrvatske.

[2] Četničke trojke su imale zadatak da eliminišu svakoga koga general Mihailović stavi pod slovo "Z". Slovo "Z" se obično tumači kao skraćenica od "zaklati", iako se Mihailović na sudu branio da znači "zaplašiti". Imena za likvidaciju su čitana preko Radio-Londona ili direktno slata depešom komandantima.

7. maja 1942. godine Draža Mihailović je javio Pretsedniku jugoslovenske Vlade da otpočne rad sa slovom "Z" protiv izdajnika:

Citat: "Šef trojki u Jugoslaviji izdao je naredbu da se počne sa radom protiv izdajnika. Izdajnici su se odali sami svojim dosadašnjim radom. Znak slovo "Z", ponoviti slovo "Z" (Đeneral Mihailović)

Britancima se nije sviđalo da se preko BBS-ja objavljuje spisak "izdajnika" koji su stavljeni pod slovo "Z", jer su to smatrali kontraproduktivnim.


Četnička trojka kolje. Jedan od prisutnih čita presudu.  

http://www.znaci.net/00001/38_28.htm
http://sh.wikipedia.org/wiki/Crne_trojke

[3] Četnici; udruženja - program - zločini > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1707.0

- 2 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #32 : Srpanj 19, 2014, 19:52:56 »


London potvrđuje hrvatsku "Sivu knjigu"

Na hrvatsku "Sivu knjigu˝, koju je izdalo hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova o odmetničkim zvjerstvima i pustošenjima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, osvrnulo se vrlo obširno sveukupno europsko novinstvo, napose ono prijateljskih i savezničkih zemalja iztičući dokaznu vriednost iznietog gradiva.

Neprijateljska strana, posebice pak London i u njemu sakupljeni veliko-srbski emigranti s nekoliko hrvatskih izroda, običavaju se osvrtati i na dogodjaje, koji se zbivaju u Hrvatskoj, samo ako mogu izvrnuti činjenice i prikazati ih u svome svietlu. Kako pak "Siva knjiga" izravno obtužuje Moskvu i London, što je njima poznato po objavljenom sadržaju "Sive knjige", kao i po govoru hrvatskog ministra vanjskih poslova dra Mladena Lorkovića, to se moglo s pravom očekivati, da će se osvrnuti na izvode "Sive knjige", te barem pokušati reći koju rieč u svoju obranu. Ali umjesto toga - London i emigranti šute. Ta je pak šutnja najbolji dokaz njihove krivice, kako ju je prikazala "Siva knjiga".

Medjutim London je i na drugi način izravno potvrdio navode i izvode "Sive knjige".

Švicarski list "Volksrecht" javlja iz Londona, da je u jednom izvještaju iz englezke Donje kuće bilo govora i o razcjepu partizanskih banda, kao i o nesuglasicama izmedju Londona i Moskve. Eden je saobćio, da su započela izmedju Londona i Moskve savjetovanja o "uredjenju i pojednostavljenju različitih patriotskih pokreta u Jugoslaviji". Na pitanje jednog zastupnika, ne bi li bilo poželjno sjedinjenje odmetničkih skupina, Eden je odgovorio: "Mi to upravo najtoplije želimo, te smo se zbog toga stavili u dodir sa Sovjetskom Rusijom".

Tim je Eden [1] prvenstveno priznao navode "Sive knjige", kao i izvode hrvatskog ministra vanjskih poslova dra Mladena Lorkovića, da je došlo do sukoba izmedju samih odmetničkih banda. Ali još i više Eden je sam na otvoren i nedvouman način potvrdio ono, što naglasuje hrvatska "Siva knjiga" i što je napose iztakao ministar vanjskih poslova dr Mladen Lorković prigodom predaje "Sive knjige" inozemnoj javnosti. Naime Eden priznaje kao odgovorni englezki ministar vanjskih poslova, da iza odmetničkih bandi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj stoji London i Moskva, te da odmetnici rade po njihovim uputama i nalozima, te za njihov račun, jer su od njih i plaćeni i zavedeni.

Ali još jedno vrlo dragocjeno priznanje.

Tajna četnička krugovalna postaja "Karadjordje", glasilo Draže Mihajlovića, javila je na primjer 20. prosinca 1942. doslovno ovo:

          "U sadašnjim vremenima ima svatko pokazati što je. Srbi i Slovenci to su jasno pokazali. Na Hrvatima je danas, ako žele zajedničku državu, s točno obilježenim unutarnjim granicama, da pokažu za što su. Ne može se dogoditi, da nam netko kaže poslije ovog rata: Mi se nismo mogli boriti, jer smo bili pod terorom. Mi tim malodušnicima kažemo, da za davanje odpora nije potrebno tražiti niti njemačku niti ustašku dozvolu".

Ne smijemo zaboraviti, da je Draža Mihajlović "ministar vojske" u t. zv. londonskoj jugoslavenskoj vladi, pa da je dakle govorio kao eksponent Londona. Prema priznanju četničke krugovalne postaje ˝Karadjordje˝ Hrvati se nisu odazvali pozivima Londona, te ne sudjeluju u odmetničkom djelovanju i pustošenju u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Prema tome odmetnici na hrvatskom području nisu Hrvati, nego tudjinci i stranci. Zbog takvog stanja Draža Mihajlović je uputio cielom hrvatskom narodu žestoke prietnje tvrdeći, da im ne će nikada zaboraviti njihovo sadašnje držanje.

Ali danas možemo navesti i pisanje spomenutog švicarskog lista "Volks-recht", koji uz izvještaj o Edenovoj izjavi nadodaje, prema londonskim obavjestima, da "se partizanska borba postepeno od srbskog tla probila i proširila na Hrvatsku i Sloveniju". To je najbolja potvrda navoda "Sive knjige", da su partizanske bande na području

Nezavisne Države Hrvatske sastavljene od tudjeg nehrvatskog elementa, koji je iz Srbije prebačen u Hrvatsku, kako bi tu zadavao udarce mladoj hrvatskoj državi.

Tim priznanjem Londona i njegovih eksponenata ne treba nikakva komentara. London je ostao vjeran svojim starim zločinačkim metodama u borbi za svoj uzdrmani položaj.

Zvjerstva četničko-komunističkih bandi

Vodstvo odmetnika sastojalo se od četničkih vodja, djelatnost srbskih častnika, Židova i istaknutih komunista. Napadaji na hrvatska sela i trgovištna mjesta, na vojničke i ustaške obhodnje, na mirne prolaznike cestom te na željeznička i druga prometna sredstva i mostove vršili su se uglavnom noću, iznenada, iz zasjede.

Četničko-komunističkih zločinačkih napadaja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo je veoma mnogo. Jugoiztočna Hrvatska proživjela je uslied tih napadaja u prvoj godini slobodnog državnog života dane najtežih izkušenja i muka, vrieme, u kome su divljački nagoni odmetnika izpisali jezovite stranice u mnogim hrvatskim manjim ih većini naseljima. Nebrojene hrvatske obitelji pogodila je najbolnije zločinačka odmetnička ruka. Izgledalo je, kao da su se na ovom tlu povratila najmračnija vremena prošlosti Balkana ... !

Hrvati, katolici i muslimani ubijani su i mučeni na grozne načine. I u paljenju njihovih domova i uništavanju imovine došle su do punog maha zločinačke osebine odmetnika. Ubijalo se često od reda sve, što je došlo pod dohvat četničko-komunističkog noža ili puške.

Ljudima bi odrezivali ili razmrskavali glave, izrezivali grkljane, vadili oči, rezali uši, nosove, ruke i noge, gulili kožu s glave i tiela, odrezivali spolne organe, djevojkama i majkama rezah grudi, i u nepojmljivom sadizmu stavljali malu djecu na odrezane grudi, nabijah ljude na kolac i pekli na ognju, trgali im nokte s ruku i nogu, boli ih nožem pod nokte, rezali im živo meso na rukama, podkivali tabane čavlima, nožem vadili srdca, kundačili ih do nesviesti i t. d. Od zvjerskog mahnitanja odmetnika nisu bila poštedjena ni djeca. Ubijali su ih i u naručaju majki. Klali su žene i djecu. Strašni dogodjaji u selima Plošnik i Koritnik, samo su izsječak iz velikog niza bezprimjernog krvoločtva, koje je na sebi po zlom udesu morao osjetili hrvatski živalj!

Četnici-komunisti ubijali su Hrvate i u skupinama. Žrtve bi svezali, odveli do kakve jame, ubijali nožem ili puškom i bacali u ponor. Žive ljude bacali su u zapaljene im domove, a bilo je i slučajeva, da su zakapali polužive ljude. Bilo je nekoliko primjera, kada su, da bi drastično očitovali svoju mržnju na Njemačku, Italiju i Hrvatsku, mučenim i umorenim Hrvatima, dok su još bili živi, urezivali u tielo slovo "U", simboličku oznaku Ustaškog pokreta, ili slovo "V" (Victoria).

Na tisuće Hrvata zadesila je strašna kob na spomenute razne načine!

Nisu štedjeli ni katoličke i muslimanske svećenike. Medju žrtvama četnika-komunista nalaze se, koliko je do sada poznato, ovi katolički svećenici:

-   Krešimir Barišić, župnik u Krnjeuši, kotar Bos. Petrovac;
-   Juraj Gospodnetić, župnik u Bos. Grahovu, kome su ubili i majku;
-   Maks Nestor, župnik u Drvaru;
-   Ilija Tomas, župnik u Klepcima, kotar Stolac (njega su strašno mučili);
-   Anto Bakula, župnik u Gornjem Hrasnu, kotar Stolac (njemu je jedna komunistkinja, prije nego su ga umorili, odrezala jezik uz ove popratne rieči: "Ja ću tebi sada dati pričešće");
-   Jakov Barišić, župnik u Gradačcu, i
-   Jozo Kaurinović, župnik u Priedoru.

Postradalo hrvatsko stanovništvo nije svojim držanjem dalo nikakvog povoda za zločine ove vrste. Istina, očajni i do skrajnosti uzrujani hrvatski živalj izvršio je tu i tamo represalije u mjestima, u kojima je odmetnička djelatnost imala svoju djelotvornu pomoć, no baš ti osamljeni odgovori strahovito ogorčenog hrvatskog puka na neopisive zločine četnika-komunista dokazuje, da je hrvatski sviet sačuvao prisutnost i ravnotežu duha, iako se radilo o takvim četničko-komunističkim zločinima, koji mogu pomutiti duh i najplemenitijeg čovjeka.

Broj hrvatskih žrtava četničko-komunističkog divljanja u spomenuto vrieme ne može se za sada ni približno ustanoviti. Do ovog časa nije moguće izpitati sudbinu mnogih Hrvata muslimana i katolika, koji su nestali prigodom napadaja na njihova naselja. Ni približno točan popis žrtava nije moguć, jer su mnogi ranjenici kasnije podlegli ranama sklonivši se u razna zabitnija mjesta, pa o njima nema podataka. I hrvatska oružana snaga imala je u borbama s komunističko-četničkim bandama svoje gubitke. Nebrojene obhodnje hrvatskih domobrana i ustaških postrojbi bile su napadnute iz busije i masakrirane, a napose častnici hrvatskog domobranstva.

Odmetnici sami priznaju svoje zločine

Tokom vremena došlo je do razkola izmedju četnika i t. zv. partizana, pa i do njihove medjusobne borbe. Stoga su započeli predbacivanjem. Veoma je poučan jedan letak "partizanskog vodstva" pod naslovom "Zašto se bore partizani u Bosni i Hercegovini". U tom se letku uz ostalo kaže:

          "Neki oficiri vodje četnika - veli se u letku - nijesu iskreno suradjivali s partizanima, nego su išli za pljačkom ... Dok su partizani vodili borbu, oni su se širili u pozadini, paleći i pljačkajući. Oni guraju srbski narod na iztrebljenje muslimana. Ubijanjem od reda svih muslimana, klanjem i bacanjem u vatru žena i dece. Oni tjeraju u ustaše i one muslimane, koji nisu bili razpoloženi za ustaše ... Pljačkaju i ubijaju tako, da je dvesto muslimana, koji su dotle u svemu pomagali partizane, otišlo u Kladanj, da se bore protiv nas i danas su postali ustaše. Zar to nije zločin protiv samog srpskog naroda? Može li biti strasnijeg zločina od toga, da su četnici, kada su muslimani iz jednog sela bili na položaju, za to vreme u njihovom selu poklali njihove žene, decu i mlađu braću. Bilo je četničkih jedinica, koje su neki oficiri vaspitali za pljačku tako, da su mnoge čete nesposobne za borbu, koje su pljačkale i samo srpsko stanovništvo. Baš srpsko stanovništvo u fočanskom srezu i drugim stranama ogorčeno je protiv četnika - u kojima su isprva gledali osloboditelje - zbog strahovitih zločina, koje su tamo izvršili i nad srpskim i nad muslimanskim stanovništvom, kao i zbog jezovite pustoši, koju su tamo ostavili. I takve četničke vođe kažu, da se bore protiv ustaša. Ali srpski narod želi stvarnu borbu protiv ustaša. On s pravom traži da ustaše budu uništeni, kao i svi drugi fašisti i neprijatelji".

Hrvatsko jedinstvo, 25. veljače 1943.

____________

[1] Anthony Robert Eden, kao ministar vanjskih poslova podnio je ostavku zbog politike popustljivosti prema Hitleru i Mussoliniju.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #33 : Srpanj 19, 2014, 19:55:05 »


Uz "Sivu knjigu" hrvatskog ministarstva vanjskih poslova

Veoma je značajna rezolucija, koju su "partizanski" razpoloženi pravoslavci sela Jablanice stvorili 17. siečnja 1942., koju su onda "partizani" razširili u obliku letka. Ta rezolucija glasi:

          ˝Mi najenergičnije ustajemo i protestujemo protiv svili nasilja i terorisanja, koja vrše neodgovorni četnici u našem selu. Mi smatramo nasiljem terati goloruke seljake u Navioce, da izvoze kukuruz, pa kad ovi nisu htjeli ići, oduzeti im po tri metra kukuruza na silu. kundačiti ih i izvoditi na strelište, kao što je to bio slučaj s Antom i Ilijom Bojićem, Danilom Jakovljevićem, Ostojom Krstićem, Dikom Milovanovićem i Nedom Todićem. Ne slažemo se s time, da se mirna muslimanska i katolička sela pale i pljačkaju radi toga, što ta sela nisu od nas to zaslužila i što nama preti veća opasnost, ukoliko se ovakova politika bude i dalje vodila. Ne slažemo se s time i najenergičnije protestujemo protiv toga. da se u naša sela dovode starci i nevina deca i na nečuven zverski način kolju i ubijaju. Također se ne slažemo s nasilnim, oduzimanjem stvari i božičnih pečenica od ljudi, koje su oni za sebe hranili. Isto tako da seljaci čuvaju četnički štab i pored seoske straže. Isto tako protestujemo protiv postavljanja novih odbora i vlasti pored već izabranog Narodno-oslobodilačkog pokreta, koga je narod slobodno izabrao. Mi smatramo, da su partizani oslobodili ovaj kraj i da četnici nisu trebali ni dolaziti te tražimo da nas partizani i dalje štite, pošto se ponašaju i bore kao narodni borci. Mi se na kraju slažemo s poštenim četnicima a ne sa onima, koji sprovode Nedićevsku politiku izdaje".
           (Podpsiani: Pero Janković, Marko Bojkić, Milan Tešić, Savo Janković. Branko Todić, Vasilije Janković, Cvjetan Božić, Ostoja Janković, Đoko Todić i još osamdeset devet pravoslavnih seljaka).

I sami partizani priznaju, da su vršili zločine, iako uviek iz promičbenih razloga vele, da su ih vršili samo u borbi s hrvatskim državnim vlastima i ustašama. U proglasu, koji su "Partizanske novine" doniele 1. svibnja 1942., objavljeno je sliedeće:

           "Dne 16. travnja napale su partizanske snage ustašku posadu u Jezeranama. Borba se vodila čitav dan po ulicama mjesta, kao i na obroncima brda oko njega. Zapalili su sve zgrade, u kojima se nalazila posada. Partizani su junački jurišali s otvorenog terena kuće, pod najžešćom vatrom su se penjali na krovove kuća, da ih zapale benzinskim flašama. Uzpinjali su se jedan drugome na rame, da bi ih ubacili kroz prozor na narodne izdajice, spašavali iz vatre svoje ranjene drugove".

U ovom i nebrojenim drugim slučajevima napadnut je hrvatski seljački narod, jer partizani pod "izdajicama" podrazumievaju sve protivnike njihovog programa, a takav je sav hrvatski narod!

Najnovije sramotno djelo odmetnika

Hrvatski ministar narodne prosvjete dr. Mile Starčević predavajući ˝Sivu knjigu˝ hrvatskoj javnosti izjavio je uz ostalo i ovo:

           "Ovom prilikom htio bih hrvatsku javnost upozoriti samo još na jedan primjer nevjerojatnog cinizma, moralne izkvarenosti i neskrupuloznosti jedne od tih skupina, koji će primjer, uvjeren sam, duboko ogorčiti ne samo hrvatski narod, nego i cieli kulturni sviet. Kad jedanput budu opisima sva zločinstva podivljalih odmetničkih banda na području Nezavisne Države Hrvatske, onda će u tim opisima morati pisci naročito iztaknuti slučaj pjesnika 'Hrvatskih kraljeva', bar da novije hrvatske nacionalističke književnosti, starca Vladimira Nazora, kojega su partizanske bande, kad je pošao na oporavak u svoj rodni kraj, odvukle sa sobom u šumu, a onda preko svoga tajnoga krugovala jednostavno uztvrdile, da je taj 67-godišnji starac, koji je uz to i težko bolestan, pobjegao k njima, oduševljen njihovom djelatnošću. U poviesti čovječanstva riedko će se naći primjer, koji bi se mogao uzporediti po surovosti i bezobzirnosti s ovom otmicom toliko zaslužnoga hrvatskog kulturnog radnika Vladimira Nazora, i s promičbom, koju protiv njegove volje pokušavaju savezno s tim ostvariti židovske vod je zločinačkih partizana. Nikome od nas ne će biti težko predočiti svu onu strahotu, sav onaj užas i sve tegobe, koje će taj jadni starac morati proći sve do onoga časa, dok ga iz toga strašnog robstva ne oslobodi smrt ili pobjednička hrvatska i saveznička vojska. Prema pouzdanim izvještajima, kojima razpolažemo, odbio je taj junački starac uzprkos najstrašnijim grožnjama partizana, da na njihovu tajnom krugovalu dade izjavu, koju su od njega tražili, i radi toga sa strepnjom u duši moramo očekivati, da će prekasno stići u mjesto njegova zarobljeničtva oslobodilačka hrvatska vojska, premda ona baš ovih dana napreduje neobičnom brzinom. Kako bilo da bilo, u poviesti hrvatske kulture, u poviesti hrvatskog naroda ostat će ime Vladimira Nazora na jednom od najčastnijih mjesta ne samo radi toga, što je on najjači predstavnik hrvatske nacionalističke poezije, nego i radi strahote zarobijeničtva, koje kao Hrvat, ako je još živ, podnosi ovoga časa u zločinačkom partizanskom taboru.˝

/ Istina o Vladimiru Nazoru i njegovu "priključenju" partizanskom pokretu > http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=24408 /

Tko je odgovoran za odmetnička zlodjela?

Čitava je djelatnost pojedinih četničkih odjela bila unapried odredjena, pa je u tom pogledu odgovoran Beograd, koji je kasnije odmetnicima slao pomoć, oružje i pričuve. Iz priloženih dokazala u "Sivoj knjizi" nadalje je vidljivo, što je u ostalom poznato čitavom uljudbenom svietu, da su odmetnike pozivali na djelatnost, pokušali pomagati u prvom redu London, a kasnije i Moskva.

London je putem svojih padobranaca pokušao stupiti u bliži dodir s odmetnicima, te se obskrbiti s vlestima o hrvatskoj vojsci, kao i o kretanju savezničkih vojska. Razkralj Petar Karadjordjević imenovao je četničkog vodju Dražu Mihajlovića svojim generalom, pa čak i ministrom vojske u svojoj londonskoj emigrantskoj vladi. On je nadalje putem londonskog krugnvala uputio proglase pučanstvu, napose Srbima, da se svrstaju u borbene redove pod vodstvom Draže Mihajlovića, da napadaju i ubijaju. Londonski i moskovski krugoval uputili su više puta pozive svojim banditima, da ruše, pale, pljačkaju i ubijaju, a sve to bez ikakve grižnje savjesti, a pod vidom borbe za slobodu malih naroda. Stoga i "Siva knjiga", kao i hrvatska javnost iznose javnu obtužbu za sva zlodjela i pustošenja odmetnika na području hrvatske države protiv Londona, Moskve i Beograda. Neka cieli kulturni sviet slobodno sudi temeljem dokazala, što bi se imalo očekivati, kad bi pobjedili t.zv. saveznici, koji su pokazali svojim zlodjelima u Hrvatskoj - kako je naglasio hrvatski ministar vanjskih poslova dr. Mladen Lorković - kako izgleda u životu i primjeni "Atlantska povelja".


Atlantic-Charter od14. kolovoza 1941
Atlantskom poveljom ustanovljena je poslijeratna vizija uređenja svijeta

/Da, i zamisao o uništenju Hrvata u Bleiburg! MD/

Odmetnici če biti u najkraće vrieme spriečent u svojim zlodjelima

Prigodom predaje "Sive knjige" hrvatskoj javnosti govorio je i njezin sastavljač i pisac, glavni ravnatelj za promičbu g. Matija Kovačić, koji je uz ostalo rekao:

          Mogu vam reći, Hrvati i Hrvatice, da hrvatska i ustaška misao nije nigdje jača sada, nego u onim krajevima hrvatske države, koji su po nesreći bili neko vrieme pod vladavinom partizanskih razbojničkih banda.

          Mogu vam u ovom času reći još nešto! Nije daleko dan koji je koncem prošle godine u svom govoru u Sisku najavio naš ministar vanjskih poslova, kada je rekao, da partizani ove zime prezimiti ne će!

          Niste li primjetili da su zašutjeli, a ja vam ovdje u ovom času mogu reći, da će doskora za uviek zašutjeli, i kao oružane skupine, i kao razbojnici pljačkaši, a isto tako i kao širitelji neprijateljske promičbe. Zato jamče oružane snage Nezavisne Države Hrvatske, zato jamče i snage naših velikih prijatelja i saveznika, a to nam u prvom redu jamči hrvatski narod, svi Hrvati muslimani i katolici, koji u Hrvatskoj, pročišćenoj od partizana i odmetnika, ne će trpjeti njihovih nikakvih sljedbenika, ma pojavljivali se oni samo mišlju i rječju. Jer tko bi od Hrvata bio ma i samo mišlju na strani razbojničko-pljačkaških skupina, koje su sada na izdisaju, taj ne bi bio samo veleizdajnik i hrvatski izrod, ne, on ne bi bio ni čovjek!

To isto vriedi i za one, koji bi makar mislima bili na strani Englezke i njezinih saveznika, na strani veliko-srbske vlade u Londonu, u čije ime protiv Nezavisne Države Hrvatske i protiv naših velikih prijatelja i saveznika ustaju oružane skupine četnika Draže Mihajlovića, koje su hrvatskome narodu naniele neizmjerno mnogo jada, o čemu "Siva knjiga", koja vam se predaje - iznosi brojna dokazala.

Hrvatsko jedinstvo, 4. ožujka 1943.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #34 : Srpanj 19, 2014, 19:57:36 »


Švicarci - Neutralci o partizanima

Švicarsko se novinstvo opetovano u posljednje vrieme zabavilo prilikama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te je različito, prema svome političkom stanovištu, pisalo i o odmetničkom pitanju.

Bez obzira na one koji su svojim pisanjem indirektno služili neprijateljskoj promičbi, valja reći, da je doista težko sa stanovišta dalekoga neutralca shvatiti i razumljivo prikazati ovakova pitanja u dalekoj i njima nepoznatoj zemlji. Osobito je to težko dobro uočiti iz Švicarske, čije stanovničtvo unatrag toliko generacija ne zna što je rat, jer čitajući o njemu samo u novinama promatra ratne nevolje u drugim državama sa stanovišta čovjeka koji živi u sredjenim prilikama i težko razumije koješta od onoga, što se drugdje u posve drugačijim prilikama dogadja. Zato je razumljiva i sklonost, da se - na primjer - odmetnici u Hrvatskoj prikazuju nekakvim junačkim borcima za slobodu iako onima, protiv kojih se upravo sada u Hrvatskoj vodi akcija čišćenja, nikako ne pripada ovaj naslov. Neutralci doznaju da melju ovim t. zv. borcima za slobodu postoje uglavnom dvie skupine, ali je težko tražiti od njih da medju njima izpravno razlikuju četničku skupinu pod Dražem Mihajlovićem, koja je posve u službi velikosrbsrva. te komunističku, koja radi po smjernicama Moskve.

Pišući o tome za svoju publiku, počinja neutralno novinstvo mnoge i krupne pogrieške brkajući pojmove, te služeći neprijateljskoj promičbi svojim krivim prikazivanjima i onda, kad možda posve ozbiljno nastoji davati objektivne prikaze i poslužiti iznalaženju istine. Ovamo bi se mogao ubrojiti i nedavno izašli članak uglednoga liberalno-konzervativnoga lista "Basler Nachrichten" koji je objavljen na samom uvodnom mjestu toga lista pod zvučnim naslovom "Zagonetni general Mihajlović".

U izvodima se toga članka izuče nesposobnost četničkoga vodje generala Mihajlovića, ali se uz to očito pokušava prikazati komunističke partizanske skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj daleko važnijima, nego li to one zaslužuju. Baselski list pišući o njima veli, da je medju njima najodpornija i najveća skupina ona, koja nastupa pod imenom "Hrvatske narodne oslobodilačke vojske", dok uz nju postoji i jedna druga, koja se naziva "Nacionalnim oslobodilačkim pokretom". Jedno je i drugo posvema krivo, jer koliko se god partizani prikrivaju raznim nazivima, nisu se oni nikada izdavali niti za nacionalnu oslobodilačku vojsku, a niti su se nazivali "Hrvatskom nacionalnom vojskom". Ovo je i posve razumljivo, jer se jezgra ovih odmetničkih skupina sastoji u pretežnom dielu od sa sviju strana sakupljenih ostataka balkanskih nomada. Oni su se sa svih strana okupili na hrvatskom području, da bi ovije smetali kako razvitku mlade hrvatske države, tako i stvaranju novoga poredka.

Posvema je neizpravno kod toga govoriti, da su pojedine mjestne partizanske skupine sastavljene od Hrvata
. Razumljivo je da i u Hrvatskoj, kao i u svakoj drugoj zemlji imade komunista i da su se ovi priključili partizanskim skupinama. Jednako je tako razumljivo da su imena ovih pojedinaca upotrebljena kako bi se prikazalo kao da partizanstvo ima i nekakvoga temelja u Hrvatskoj, ali su opet same činjenice ovo oborile, jer partizanske skupine nisu smogle niti toliko svojih hrvatskih pripadnika, da bi njima popunili ono nekoliko svojih vodećih mjesta. Po samom priznanju partizana nema u njihovom glavnom vieću niti 20 posto hrvatskih imena, dok ih i medju njihovim pristašama, kako je to nepobitno utvrdjeno, imade još manji postotak. Ovo je posvema i razumljivo, jer je Hrvatska u 90 posta seljačka zemlja, medju čijim se stanovničtvom nije komunizam nikada mogao ukorieniti.

Razumljivo je da se mnogo spominju i u izvjestne svrhe izkorišćuju i pravoslavni žitelji u Hrvatskoj. Činjenica je da je pravoslavno žiteljstvo u Hrvatskoj u pretežnom dielu hrvatskoga poriekla, te da mu je tokom posljednjega stoljeća, što djelovanjem vlasti, što utjecajem crkve umjetno natureno srbsko osjećanje. U početku nereda, koji se sada nalaze u likvidaciji, jedan je dio ovoga pravoslavnoga pučanstva što silom, a što prevarom prisiljen da stupi u odmetničke redove, ali su svi ovi, čim bi im se pružila povoljna prilika, opet ostavili odmetničko četovanje i vratili se u svoja sela, gdje suradjuju kao jednakopravni gradjani u izgradnji države. Medju samim Mihajlovićevim četnicima odmetnulo se je mnogo pravoslavaca, te se stavilo na razpoloženje državnoj vlasti, da bi poslužili uzdržavanju reda i sigurnosti. Medju drugima takova je i Drenovićeva skupina. Ova je činjenica jednim od razloga da partizani u svojim letcima i krugovalnim emisijama žestoko napadaju četnike i predbacuju im nerad i nesposobnost.

Neutralno novinstvo, a time i spomenuti baselski list upada takodjer i u drugu pogriešku, te i o bivšoj Hrvatskoj seljačkoj stranci govori u vezi s partizanskim skupinama. Činjenica je medjutim, da je samo partizansko vieće opetovano prigovorilo članovima bivše Hrvatske seljačke stranke zbog reakcionarstva, te zbog toga što sa hrvatskom vladom lojalno suradjuje.

Nije vriedno na ovom mjestu spominjati ostale netočnosti koje je spomenuti, inače ozbiljni baselski list, iznio u svojem članku, a koje - na primjer - po svojim oznakama mjesta i područja u kojima su tobože partizani došli do nekih uspjeha, očito dokazuje posve krive informacije i stavlja pred objektivnim čitaocem u sumnju i sve one druge izvode, koji se na takovim krivim prikazivanjima temelje. Neutralnim novinarima; koji se tako živo zanimaju za partizane u Hrvatskoj omogućeno je u svakome času doći u Hrvatsku, te se ovdje na licu mjesta uvjeriti o podpunoj stvarnosti. Ovdje bi oni imali obilato prilike upoznati se s ovim političkim podzemljem i proučiti njegov metode borbe. Nakon što bi svojim očima vidjeli u čemu je stvar, uvjerili bi se bez šumnje i o tom, da objavljivanjem takovih članaka, povoljnih za komunističke partizanske skupine, ne postizavaju ništa drugo osim što naivno nasjedaju rafinirano postavljenoj komunističkoj promičbi. Mi vjerujemo da oni to ne rade sviestno, jer nije nikako vjerojatno da bi gradjanski švicarski listovi kao što je "Basler Nachrichten" htjeli drugima naturiti onaj komunizam, koji oni sami kod svoje kuće tako odlučno i temeljito pobijaju. Kad bi na primjer glavni urednik lista "Basler Nachrichten" g. dr. Oeri [1] proputovao kroz netom očišćena hrvatska područja, vidio bi vrlo mnogo te bi mu postala i sama komunistička opasnost mnogo jasnijom, nego li mu se to pričinja sada, kad je promatra sa strane i ne vidi u njezinom čitavom obsegu. Ovom bi prilikom i on, a tako i drugi neutralni novinari, imali priliku spoznati, da se kod suzbijanja komunističkih skupina u Hrvatskoj radi o onom istom neprijatelju, protiv kojega se sjedinjeni europski narodi bore na Iztoku, i kojemu se ne bi ni jedna neutralna zemlja mogla oprieti, kad bi on slučajno u ovom po sve narode odsudnom ratu konačno pobiedio. Uzput bi onda upoznali neutralni novi-nari u pravoj slici i "zagonetnoga generala Mihajlovića" jer bi se mogli sastati i porazgovoriti s onim četničkim skupinama, koje su se odmetnule od njega i stavile u službu državnog poredka.

Hrvatsko jedinstvo, 4. ožujka 1943

_______________


[1] Lijevo: dr. Albert Oeri /Foto: Paul Senn / http://www.oeri-archiv.ch/ http://de.wikipedia.org/wiki/Albert_Oeri

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #35 : Srpanj 19, 2014, 20:00:06 »


Na treću obljetnicu naše narodne države

Varaždin, na Uskrs

Sama činjenica što slavimo treću godinu obstanka naše narodne države, bila bi dovoljna da nas izpuni najvećim ponosom. Tri godine zacrtana je Hrvatska na zemljovidnoj karti Europe i s tom se činjenicom pomirio sav sviet, osim onog nepomirljivog neprijatelja, koji gaji nade, da bi ovaj veliki rat mogao izbrisati naše mjesto i naše pravo u europskoj zajednici naroda. ’

Mi znamo, mi čvrsto vjerujemo, da ona strana, uz koju stojimo u borbi u ovom velikom ratu, ne može izgubiti konačne bitke.

Poviest nas nadalje uči da narod, koji je u sebi utjelovio misao slobode, koji je srastao sa svojom državom i u njezine temelje stavlja svu svoju volju i sve što mu je najdraže, pa i goli život, može zadobiti udarce, ali ne može izgubiti slobode i države.

Kada povučemo bilancu ove tri godine, svaki Hrvat vidi, da smo u tom vremenu u glavnom u cielosti izveli ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, koje su naše, neporecivo naše po narodnosnom i poviestnom pravu. (Samo se po sebi razumije da je i Medjumurje naše). Već radi toga ovo je razdoblje najvažnije i najveće u svoj našoj prošlosti, odkako je krivulja našega života iz više vanjskih razloga išla neželjenim pravcem.

Kraj veličine našeg uspjeha žrtve, koje smo dali, ne mogu nas izpunjati boli, jer nisu bile uzaludne. Ako ikada hrvatski je narod od 10. travnja 1941. znao, za što se bori i svaki Hrvat pod puškom ima i nosi i sviest da se bori za svoje najveće blago, da se bori za svoju državu, a protiv povratka tužnih vremena, u kojima je samo težio da bude svoj na svome.

Nema sumnje, da nas čekaju još težka izkušenja, dok budemo mogli mirno odahnuti i uživati u neizmjernoj sreći što smo konačno osigurali svoje mjesto u zajednici slobodnih europskih naroda, no sumnje u podpuni uspjeh ne može biti. Čak, kad bismo predpostavili, da će ovaj rat završiti sporazumnim mirom, nemamo se čega bojati. Na hrvatskom Jadranu uzpostavijena je sigurno na dugo vrieme ravnoteža, za vrieme koje ne dolaze u pitanje ni naša obala, ni naši otoci. To uvjerenje ima i s pravom može imati cieli hrvatski narod. Naše iztočne granice ne dolaze u pitanje. Prvo zato, jer šu pravedne, drugo zato, jer na njihovom braniku stoji i stajat će kako volja tako i sva oružana snaga hrvatskog naroda.

Samo naivnjaci mogu još računati sa mogućnošću, da bi Hrvatska i Srbija mogle kada tada doći opet u neku državnu zajednicu. Ako uobće može negdje na svietu doći do nekog spajanja dviju država, sigurno je da se nitko razuman, pa čak ni Englezi, ne bave ozbiljnom mišlju da silom obnavljaju Jugoslaviju, jer ni ona prva, nasilno stvorena, nije imala nikakovog uvjeta za život i održanje, a kako bi ga mogla povampirena Jugoslavija nakon svega, što se je zbilo izmedja Hrvatske i Srbije krivnjom naroda Srbije!?

Uostalom možemo sigurno reći, da nema nijednog naroda na Balkanu, koji bi mirno gledao da se Srbija opet pokušava širiti preko svojih prirodnih granica, kao što se pouzdano može reći, da nema ozbiljnog državnika ni u prijateljskom, ni u neprijateljskom vanjskom svietu, koji ne bi znao, da na Balkanu nema i ne može biti mira sve dotle, dok se narod Srbije ne pomiri s time, da ostane u svojim granicama i da ne uznemiruje nas i druge u našem narodnom i životnom pravu.

Posljednji pokušaj srbstva da dade životne snage velikosrbskoj misli bilo je partizanstvo. Njegovi politički i vojnički vođe mislili su, da će možda ovako zakrabuljeni unieti zabunu u hrvatski narod, razvodniti njegovu narodnu i državnu sviest i Hrvatsku učiniti nesposobnom za život. Njihov plan bio je ovaj: baciti Hrvatsku i hrvatski narod u gradjanski brato-ubilački rat, dovesti nas u sukob sa velikim njemačkim narodom, koji nam je pomogao kod ostvarenja naše narodne države i ujedinjenja hrvatskih zemalja. Taj plan, kad bi bio uspio, sto zahvaljujući sviesti našeg sela i grada nije i nije mogao, stvorio bi bio užas u Hrvatskoj i jednom zauviek pokopao sav stečeni ugled hrvatskog naroda i sve ono stečeno povjerenje u hrvatski narod, da hoće i da je sposoban imati svoju državu.

Tko to nije uočio, taj ne razumije ništa, taj nije ni političko diete!

Hrvatski je narod uočio tu ogromnu pogibelj, a napose hrvatski seljak. Tu mu je spoznaju olakšao i sam neprijatelj, koji je otkrio svoje karte i upozorio sav hrvatski narod, da teži za uspostavom velikosrbske Jugoslavije, k tome komunističke, u kojoj bi hrvatski narod izgubio i svaki tračak slobode, a hrvatski seljak izgubio zemlju, svoju kuću, svoju slobodicu i postao kmet u novom obliku, a radnik rob u pravom smislu rieči.

Na rieči jedan, na djelu drugi, partizanski je neprijatelj uništavao u Hrvatskoj sve što je mogao, pače i obćine i škole. Na stotine škola popalili su partizani u našoj zemlji. Palili su ih sa užitkom, premda nisu imale nikakovog vojničkog značenja. Palili su i gruntovnice, da se danas sutra ne bi znalo što je čije.

Tako je svaki, pa i onaj najzatucaniji pojedinac medju nama, vidio i spoznao, da se u toj tako zvanoj "Norodno oslobodilačkoj vojsci" ne krije ništa drugo, nego jedna urota protiv slobode, života i obstanka hrvatskog naroda.

Velikosrbsko-jugoslavenstvo, koje se bilo povampirilo još jednom u partizanstvu, doživjelo je svoj konačni pogreb u susretu sa sviestnim hrvatskim narodom na selu i gradu. To je ogroman uspjeh, premda nas je stajao mnogo žrtava.

Možda je ova nevolja, koja je zbog partizanstva bila stigla mnoge hrvatske krajeve, bila neka tajnovita nužda, da hrvatski narod postane još jače očeličen za svoju državu, a da se u isto vrieme učini najodpornijim protiv svakog pokušaja boljševizma na hrvatskom narodnom i državnom području. Jer sada je svaki Hrvat vidio kakav bi to strašan život bio kad bi po nesreći bio uspio plan partizana. Da je od Beograda, onog velikosrbskog Beograda, Hrvatima dolazilo samo najveće zlo, i da je sa Kalimegdana uviek duvao vjetar, koji je išao za tim, da hrvatski narod ne bude svoj na svome, to su Hrvati osjetih dovoljno za vrieme Jugoslavije. Sada je hrvatski narod u partizanstvu vidio i doživio još jednu veliku istinu, naime, da bi mu i Moskva doniela propast, kad bi njoj nasjeo! Mi Hrvati nismo nikada bili niti ćemo biti susjedi Rusije, ni boljševičke ni bilo kakove druge. Nikada s njome nismo imali, niti ćemo imati bilo kakve a kamoli kulturne i gospodarske veze.

Mi smo u svom životu i kao slobodan državni narod upućeni kulturno i gospodarski na naše susjede europskog prosvjećenog kruga, kome od vajkada pripadamo i sami. To je trajan razlog, koji odredjuje i naš životni politički pravac, sada i u budućnosti.

U minule tri godine našeg nezavisnog državnog života mi smo Hrvati - to treba imati stalno u vidu - izpravljali nedaće, koje su nas zadešavale kroz stoljeća. Tko to ne razumije, ništa ne razumije! Mi ih još i sada izpravljamo jačajući iz dana u dan naš državni organizam.

Hrvatski se narod nalazi tri godine na djelu osiguranja i učvršćenja svoje države. To nije bio mali, nego orijaški zadatak. Trebalo je uklanjati zaprieke i trebalo je povezivali i čvrsto povezati ono, što je stoljećima bilo razkidano.

Na tisuće i tisuće Hrvata, koji su na tom djelu u ustaškoj ili domobranskoj odori dali svoje živote, izvršili su dužnost, koju će znati pravedno i dostojno cieniti samo budući naraštaji.

Ustaška misao oživotvorila je i unutarnje oslobodjenje hrvatskog naroda. Nestalo je tudjinskih izrabljivača kao preko noći. Družtvovna misao, koju nosi ustaški pokret, kroči odlučno putem družtvovnoj pravici na svim linijama. Rad je postao sveta dužnost, rad postepeno, ali ubrzano dobiva svoje priznanje. Da nam partizanski i četnički neprijatelj nije uništio nebrojena dobra, da nam sramotni talijanski generali nisu nanieli toliko jada, i kad ne bismo živjeli u ratnom vremenu, i naše narodne snage ne bi se bile u ove tri godine morale u tolikoj mjeri trošiti za obranu države i naroda, sigurno je, da bismo na području družtvovne pravice bili već vrlo daleko i postigli uspjehe, da bi Hrvatska već danas bila jedna sredjena i sretna narodna zajednica, ili kako reče Poglavnik - cvietni vrt.


Više rada-više ploda-NDH plakat krajem 1940  

U ove tri godine junačkih borba, nevidjenih primjera narodne i državne sviesti, hrvatski je narod stekao jedno izkustvo, koje mora izkoristiti u najvećoj mjeri: Poslije ovoga rata biti će slobodni i sretni oni narodi, koji sačuvaju svoju staloženost, svoj unutarnji mir. Potreba najveće sloge i zajedničkog nastupa cielog hrvatskog naroda nije nikada bila veća, nego u svom završnom dielu rata i obračuna s unutarnjim neprijateljem. Jer u pitanju je ciela naša budućnost. Ako ikada, sada ne smijemo - kako bi rekao blagopokojni vodja i učitelj Stjepan Radić - biti sliepci kraj zdravih očiju.

Naš zavjet u ovom času, kada u očima cielog svieta slavimo treću obljetnicu naše narodne države, i kada na njezinom braniku stoji nekoliko stotina tisuća hrvatskih sinova pod oružjem, može biti samo jedan: uložiti sve sile da što prije uzpostavimo u svakom kutiću hrvatske zemlje podpuni mir, zakonitost i pravdu; da sve naše snage upotriebimo da ni jedan komadić obradive hrvatske zemlje ne ostane bez ploda. Moramo osigurati prehranu cieoga naroda.

Kraj takovog držanja, rada i požrtvovnosti Hrvatska se nema ničega bojati. Ona će nakon ovog velikog rata, sačuvanai iznutra duhovno očeličena, ući u novi sretni život rada, stvaranja i napredka, koji će posvetiti sve ove muke i patnje što ih sada snosimo, i koji će dati konačno smirenje našim palim borcima u njihovim svetim grobovima.

Na sadanje pokoljenje hrvatskog naroda stavljen je najveći i najsvetiji zadatak. Ono će ga izvesti do kraja. Ono ga mora izvesti do kraja radi sretne budućnosti hrvatskog roda.

Matija Kovačić
Hrvatsko jedinstvo, 8.4.1944

_______________
Matija Kovačić (Ljubljanica kraj Siska, 1. rujna 1901. – Barcelona, 12. siječnja 1972.), publicist i državni dužnosnik.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #36 : Srpanj 19, 2014, 20:03:36 »


Hrvatski radnici u Njemačkoj doznačili su u domovinu 500 milijuna Kuna ušteđevina

Radna snaga savezničke Hrvatske uspješno pomaže njemačkom ratnom gospodarstvu.

Odmah nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske pokrenulo je i novačenje hrvatske radne snage za potrebe njemačkog gospodarstva, prvenstveno ratnog veteobrta i poljodjelstva. Njemački narod nije izvršio samo podpunu mobilizaciju svojih oružanih snaga, koje već tri godine neprekidno pobjeđuju na svim frontama, već je proveo u isto vrieme i neviđenu mobilizaciju svog gospodarskog sustava za podupiranje ratnih napora. Ovaj gospodarski sustav iziskuje uposlenje golemih radnih snaga s kojima Njemačka danas ne raspolaže baš zato, jer su njeni sinovi u odori raštrkani na tri kontinenta u borbi za bolju budućnost sviju nas. Posve je prirodno, dakle, da je saveznički narod, kakav je hrvatski, svoju zahvalnost za njemački danak u krvi teškim ratnim naporima pri oslobođenju Hrvatske među ostalim pokazao i time, što je suvišak svoje radne snage stavio na raspolaganje ratnom gospodarstvu Reicha.

Prema podatcima "Iseljeničkog ureda u Zagrebu" krenulo je iz Hrvatske, od 20. svibnja 1941., kad je pokrenuta ova akcija, pa do 31. srpnja t.g. na rad u Njemačku ukupno 107.432 radnika.

/To znači da je, samo u ovih prvih 72 dana, 1.592 radnika dnevno otišlo u Njemačku na privremeni rad. MD/


Već smo opetovano imali prilike čuti, da su se ovi hrvatski radnici sjalno snašli u svom novom zaposlenju, te se za njih njemačke radničke ustanove jednako brinu, kao i za niemačke radnike, osiguravajući im sve prednosti veoma naprednog njemačkog društvovnog zakonodavstva. Osim toga brinu se za njih, posredujući osobito tiesnu vezu između njih i domovine, i hrvatske iseljeničke oblasti, napose putem hrvatskog poslanstva u Berlinu i njegovog društvovnog odiela.

Rad ovih hrvatskih radnika i radnica u Njemačkoj ne predstavlja međutim samo čin narodne zahvalnosti i savezničke dužnosti, nego i važan gospodarski probitak ne samo tih tamo zaposlenih hrvatskih radnika, nego i njihovih u domovini ostalih članova obitelji, a u širem smislu i hrvatskog gospodarstva. Tamo zaposleni radnici zarađuju ne samo za današnje prilike vrlo liepe nadnice odnosno plaće, koje ne samo dostaju za namirenje pristojnog života samih radnika, nego i za osiguranje života njihovih obitelji u domovini. [1] Radničke ušteđevine doznačene u domovinu predstavljaju i zamjernu svotu potraživanja u plaćevnom promotu Hrvatske prema Njemačkoj, koja sve više i sve većom svotom dolaze do izražaja i kod obračunavanja međusobnih tražbina.

Hrvatski radnici uživaju u Reichu osobite povlastice

U roku od 14 mjeseci poslali su ovi u Njemačkoj zaposleni radnici u domovinu ušteđevinu u ukupnom iznosu od 19.544.770 Maraka, što odgovara vriednosti od 390.885.418 Kuna. Ovoj svoti treba pribrojiti još oko 50 milliuna Kuna unešenih radničkim putnim štednim čekovima, te 10 milijuna Kuna, koje su sobom donieli radnici-povratnici, tako da je o ovom kratkom roku - računajući k tome još i kolovoz, za kojega još ne možemo imati točnih podataka - hrvatsko gospodarstvo preko tih svojih radnika došlo je do svote od skoro pola milijarde Kuna. [2]

Kako se iz ovih podataka vidi, većina naših radnika odnosno radnica (polovinu u Njemačkoj zaposlenih radnih snaga sačinjavaju žene) još se uviek ne služi mogućnošću ušteđevina, jer se time služi tek njih oko 16 posto, jer je naravno ostavljeno slobodnoj volji radnika, hoće li novac doznačivati, štedjeti, poslati putem čekovne doznake ili ga potrošiti.

Svu brigu za ovo rukovanje s radničkim ušteđevinama preuzeo je državni putnički ured "Croatia-Put" [3 ] u Zagrebu, i danas je 70 namještenika ovog ureda zaposleno velikim poslom, koji iziskuje ovaj novčani promet. Kraj središnjice u Zagrebu brine se za taj posao I podružnica "Croatia-Puta" u Berlinu, gdje je uposleno 35 činovnika, a osim toga osnovao je ured nedavno ispostavu u Marburgu, koja radnicima na povratku, koji nisu uspjeli dobiti čekove, omogućuju prienos ušteđevine do 2.000 Kuna pomoću t. zv. putničkih čekova.

Svaki u Njemačkoj zaposleni veleobrtni radnik imade na temelju posebnog sporazuma s njemačkim oblastima pravo mjesečno poslati u domovinu 130 RM (2.600 Kuna), a poljodjelski radnik 100 RM (2.000 Kuna). Osim toga imade i drugih mogućnosti raspolaganja svojom ušteđevinom.

Broj radničkih doznaka i njihove svote u pojedinim mjesecima, počevši od sredine lipnja 1941, do 31. srpnja t. g. iskazuje nam sliedeća brojidba (statistika):


Sada se vode pregovori između mjerodavnih hrvatskih i niemačkih oblasti, da se hrvatskim radnicima omogući neograničeno ili barem veće doznačivanje ušteđevina u domovinu. Već danas imade tamo mnogo hrvatskih veleobrtnih radnika. koji čak tjedno zarađuju preko 130 maraka (2.600 Kuna) . pa je pokrenuta akcija, da se bar njima omogući doznaka većih ušteđevina. Savezno s tim treba napose istaknuti dobru volju I razumjevanje svih mjerodavnih njemačkih oblasti, koje hrvatskim radnicima na svakom koraku izlaze u susret, što se vidi i po tome, da pripadnici drugih naroda, zaposleni u Njemačkoj, u pogledu uposlenja I mogućnosti doznake ušteđevina na raspolažu niti izdaleka tako povoljnim uvietima kao hrvatski radnici.

To je velikim dielom i zasluga nastojanja hrvatskog poslanstva u Berlinu, napose izaslanika za društvovna pitanja g. Bašića, koji u suradnji s hrvatskim župskim vođama svim silama nastoji, da još više poboljša već i sada povoljne uviete uposlenja hrvatskog radničtva u Njemačkoj.

E. S.
"Bilogora" Bjelovar, 12. rujna 1942
Broj 67, Strana 4

_________________

[1] Vidi > Komunistička propaganda o prisilnom radu Hrvata u Njemačkoj od 1941 do 1945 ili 'Mit o logorašima Mariji i Ivici Draženović i Ivanu Račanu' http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3202.msg8639#msg8639

[2] Vrijednost RM u € (kupovna moć)
1 Reichsmark (1924) = 3,60 €
1 Reichsmark (1929) = 3,10 €
1 Reichsmark (1933) = 4,00 €
1 Reichsmark (1939) = 3,70 €
1 Reichsmark (1944) = 3,30 €

[3] 1941. - osnovan ''Croatia-Put'' u Hrvatskoj (NDH), i ''Srboput'' u Srbiji. No 1945. godine srpski ''Putnik AD'' Beograd opet je zaživio i preuzeo ''Croatia-Put''.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #37 : Srpanj 19, 2014, 20:07:17 »


Boljševik s križem na grudima
"Baćuška" Staljin nije mogao uništiti vjeru ruskog seljaka

Hrvatski legionar iz Bjelovara Ivica Draženović ovih je dana uputio jednom svom znancu pismo s iztočnog bojišta s nadnevkom od 21. srpnja 1942. Zanimljiva su pisma naših dobrovoljaca, jer iz njih ne samo, da odiše žarka ljubav prema domovini Hrvatskoj, već iz tih pisama saznajemo i potankosti o životu naroda u Sovjetskoj Rusiji pod boljševičkom vladavinom.

Hrvatski legionar Ivica Draienović, piše o životu u Rusiji sliedeće:

          Gospodine satniče! Sjećam se i Vas, te Vam se javljam iz Rusije. Ovdje mi nije loše. Mi dobrovoljci se dobro provadjamo, jer neprijatelj uzmiče, a mi smo hrabri. Rusi ovdje u Rusiji baš pokazuju onu svoju životnu sliku, koju su proživljavali za vrieme Staljinove i "čifutske" diktature:

Jadni, biedni, ispaćeni narod, koji ne zna za nešto što je dobro i potrebno čovjeku za život.

Primjer, koji sa.m doživio i vidio, začudio me je. Jednog dana, kada smo ručali, izlazio sam iz vojarne sa zdjelicom u ruci, u kojoj je bilo još nešto hrane. Na to pridje k meni jedan boljševik i zamoli me, da mu dadem taj ostatak, a ja ga upitah kuda će to staviti. Na to on skine kapu kamo sam mu stavio tu hranu. On je to tako požudno jeo, da mi ga je bilo uoravo žao, pa sam mu donio još i komad kruha, i kad se najeo, počeo mi se mnogo zahvaljivali te sam se uputio s njime u daljnji razgovor, i nakon kraćeg razgovora ispričao mi je mnogo tegobnih časova, koje je proživio za vrieme, dok niesu došle njemačke čete. Kaže uostalom, da su boljševici sve ubijali i da niesu nikoga poštedjeli, a za sebe kaže, da je bio 12 dana u šumi, gdje se krio pred Staljinovom podivljalom vojskom. Onda je nakon toga vremena izašao iz svoga skrovišta. Nema više svoga stana ni kuće, jer su boljševici sve zapalili pri svom biegu, a sad jadnik osamljen od svojih luta i trazi pomoći, koju mu mi dobrovoljci rado pružamo.

U taj čas opazih, da je na jednoj vrpci oko vrata imao križ, pa ga upitah od kuda mu to. A on počinje pričati, o tome, kako je "baćuška" sve dao strieljati, kad bi se kod koga našla kakova sveta slika ili ma što, što bi podsjećalo na crkvu i vjeru, i veli, da je taj križ imao sakriven i sašiven u kaputu u namjeri, da će ga odanle izvaditi, kad će ga smjeti javno nosili. Sad ga nosi, jer više nema onih, koii su mu to priečili i branili. Naposljetku je rekao, da će sada dali Bog, da njih (t. j. boljševike) srušimo, kao što su oni rušili stupove svoje zemlje radnika i seljaka, koji tek danas otvara oči i vidi, kako mora čovjek živjeti, gdje vlada istina, vjera i pravda.

Za Dom spreman!

Ivica Draženović,  5. rujna 1942.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #38 : Srpanj 24, 2014, 23:17:25 »


Prvaci bivše HSS pristupili u Ustaški Pokret

U posljednje vrijeme, bolje rekuć od prvih dana velikog preokreta u Hrvatskoj, pristupale su pojedine organizacije bivše HSS Hrvatskom ustaškom pokretu i ta preorijentacija Hrvatske seljačke stranke dolazila je do sve jačeg izražaja dok konačno 10. kolovoza nije u Hrvatsko sabornici došlo u veličanstvenoj manifestaciji hrvatske svijesti do povijesnog čina: pristupa gotovo cjelokupne b. Hrvatske seljačke stranke Hrvatskom ustaškom pokretu i do zakletve Poglavniku, da će od sada raditi po hrvatskim ustaškim načelima.

Predstavnici b. HSS sakupili su se nešto prije 12.30 h, a došli su iz svih krajeva Nezavisne Države Hrvatske. Najprije ulazi Poglavnikova zastava, koju nosi zastavnik Jure Šuto, praćen vodnikom Matom Mihaljevićem i dovodnikom Ivom Knezovićem. Svi prisutni ustaju i odaju počast zastavi. Sred najveće pozornosti ulazi Poglavnik dr. Ante Pavelić s drugim odličnicima. Kada se je oduševljenje stišalo, održao je dr Josip Berković, b. nar. zastupnik za kotar Hvar i grad Split, odličan govor u kojem je istakao da se je HSS dugi niz godina borila za dobrobit hrvatskog naroda, pa želeći taj rad nastaviti pristupaju u Ustaški Pokret.

Svoj govor završio je ovim riječima: "Nastavi samo, Poglavniče, svojim odlučnim radom, te pošto si već ostvario politički program Oca domovine dr. Ante Starčevića, i dio programa velikog vođe Stjepana Radića, ostvari i sve nade koje u Tebe polaže hrvatski narod, a mi smo uvijek za Tebe i dom spremni!"

Zatim je bivši narodni zastupnik Janko Tortić pročitao izjavu narodnih zastupnika. Izjavu je potpisalo 126 bivših narodnih zastupnika i funkcionera b. Hrv. seljačke stranke, među njima i naši sugrađani gg. Tomislav Košić, pret. org. b. HSS u Varaždinu te Ljudevit Ban, zamj. narod, zastupnika za kotar Varaždin. Poslije su slijedile ovacije Poglavniku i Hrvatskoj.

Kad se klicanje stišalo, odgovorio je Poglavnik na izjave prvaka b. HSS. Cijeli njegov govor bio je značajan. Istaknuo je značaj ovog historijskog časa, kada se hrvatski narod u času osvarenja svoje Nezavisne Države Hrvatske spaja i ujedinjuje sve svoje snage što ih nosi i iz sebe daje hrvatski narod. Istaknuo je dva načela: "Prvo, hrvtski narod jest osebujan narod, nije sastavni dio ni jednog drugog naroda, niti je pleme bilo kojeg naroda. Drugo načelo jest, da hrvatski narod mora i treba imati svoju posebnu vlastitu nezavisnu državu. Ne može hrvatski narod postići niti svog blagostanja, niti svog unutarnjeg uređenja, a niti može postići svog socijalnog uređenja, ako na svojoj zemlji ne raspolaže s vlašću, kojom se život ravna. Danas, a za sva vremena, dužnost svakog nas jest, sve svoje sile, sav svoj rad usredotočiti na to, da se ovo veliko dobro hrvatskog naroda i njegova nezavisna država očuva za vjekove i dosljedno tome dužnost, da napori svih nas imaju ići to, da se Nezavisna Država Hrvatska podpuno uredi, da se uredi upravno, da se uredi socijalno, da se uredi međunarodno tako, da bude doista dostojna tog imena."

Zatim je nastavio, da je ova naša država hrvatska, seljačka, ustaška: "Ona je država hrvatska zato, jer, u njoj danas nitko ne gospodari, niti ćemo ikada dozvoliti da gospodari, osim hrvatskog naroda. Ona je seljačka, jer je hrvatski seljački narod sam po sebi kao takav hrvatski narod, jer je on ne samo izvor svih dobara u državi, nego je on onaj, koji u ovoj državi imade uvijek u svakoj zgodi, u svakom pitanju voditi glavnu riječ i odlučivati. Ovo je država i ustaška, jer je danas čitav hrvatski narod ustaški, što znači, spreman i odlučan, kako se borio za oslobođenje, tako i sada, svak ičas u budućnosti, boriti se, žrtvovati i svoju krv za osiguranje i očuvanje Nezavisne Države Hrvatske."

Koliko nas god ima treba da radimo, a i svi ćemo imati dosta posla. Radit ćemo zajednički uvijek i pod svim okolnostima "jer nam je zajednička domovina, zajednički narod i zajednička briga, sreća i blagostanje tog našeg naroda. Zajedničkim snagama trebamo stvoriti sve uvjete našem seljaku, da on bude mogao ispuniti najveći i najsvetiji čovječji zadatak: rad na zemlji. Nama je dužnost, da selu učinimo pristupačnim sve tekovine što ih novo vrijeme nosi, a koje mogu njega podići i s kojim se on može podići gospodarski, kulturno i prosvjetno. Moramo nastojati, da narod osjeti, da nije više predmetom, da nije više objektom s kojim gospodare neke vlade, koje se namještaju, koje se razmještaju i skidaju po volji nekih čimbenika, koji stoje izvan njega, nego da su na poslu ljudi, koji potječu iz njega, iz naroda i koji imaju jedini zadatak, da za njega rade. Ako ćemo tako raditi budimo uvjereni da će osjetiti da se nije dogodila promjena vladavine, već da je doživio svoje preporođenje, narodno, državno i socijalno."

Govor je završio riječima:

"Braćo! Ja vas pozdravljam, pozdravljam vas kao poglavar Nezavisne Države Hrvatske, pozdravljam vas kao Poglavnik Hrvatskog Ustaškog Oslobodilačkog Pokreta i čestitam vam na ovom djelu, kojeg ste učinili, jer je to djelo rodoljublja, djelo muževa, djelo čestitih ljudi. Ja vas pozdravljam, čestitam vam i zahvaljujem."

Prisutni su pozorno pratili Poglavnikov govor, poslije koga je nastalo burno odobravanje.
Zatim je Poglavnik pročitao slijedeću izjavu:

"Kao Poglavnik Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta primam s veseljem do znanja izjavu gospode narodnih zastupnika, njihovih zamjenika i ostalih prvaka Hrvatske seljačke stranke, kojom očituju, da je uspostavom Nezavisne Države Hrvatske ispunjena davna i najveća želja cijeloga hrvatskoga naroda, te da je time oživotvorena velika misao, za koju se je cijeli hrvatski narod, a napose hrvatski seljački narod kroz desetljeća, dapače kroz vijekove borio i trpio, te za koju su i oni, kao narodni zastupnici i narodni prvaci radili i borbu vodili. Primam s veseljem do znanja izjavu, da smatraju, da se probitci i težnje hrvatskog seljačkog naroda mogu postići u Hrvatskom oslobodilačkom ustaškom pokretu, po ustaškim načelima, kojih je ispunjenje u ustaškoj borbi za oslobođenje bio jedini cilj, a koja su načela danas temelj hrvatske narodne i državne politike, te na koja sam kao poglavar Nezavisne Države Hrvatske i prisegu položio. Pozdravljam posebice očitovanje narodnih zastupnika i prvaka HSS, kojim osuđuju one osobe, koje su pronevjerile povjerenje hrvatskog naroda, da sada protiv njemu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sudjeluju u izbjegloj beogradskoj vladi u inozemstvu. Ovom svojom današnjom izjavom izvršila su gospoda narodni zastupnici i prvaci bivše HSS veliko rodoljubno i narodno djelo, jer su, shvativši veličinu događaja uspostave Nezavisne Države Hrvatske i njegova povijestnog značenja za sadašnja i buduća pokoljenja hrvatskog naroda, dali izražaja svojoj odluci, da djelotvorno pristupe k radu na velikom djelu i naporu, koga svim silama vršimo, te izražaja želji, da se svaki Hrvat, kome su na srcu hrvatski narodni, seljački i državni probitci tome radu pridruži. Taj je naš rad sav usredotočen u jednom cilju: podpuna izgradnja i osiguranje za sva vremena Nezavisne Države Hrvatske te stvaranje svih uvjeta, da slobodan hrvatski narod u svojoj vlastitoj državi, podpuno slobodnoj i nezavisnoj, postigne svoju sreću i blagostanje. Sve hrvatske narodne snage usredotočene na radu na temelju ustaških načela, u novom duhu, te u novom poredku, stvorenom po velikim vođama, Fuehreru i Duceu, učiniti će Nezavisnu Državu Hrvatsku jakim i važnim čimbenikom među savezničkim državama, a hrvatski će narod postati time dostojnim članom i drugom velikih prijateljskih nam i savezničkih naroda. Čineći ovo izvršujemo veliku dužnost, koju su nam namrli naši veliki vođe i učitelji Ante Starčević i Stjepan Radić.

Za dom spremni!"

Spremni! odgovorila je dvorana jednodušno uz pljesak.

Poglavnik je zatim nadovezao da ovim činom započinje novi odsjek u životu hrvatskog naroda. Svaki od nas mora imati do najvišeg vrhunca istančani osjećaj dužnosti, jer svaki od nas, jer svaki Hrvat, mora znati da ima danas više nego ikada u prošlosti jednu veliku dužnost, a to je raditi za utvrđenje, ustaljenje i sređenje Nezavisne Države Hrvatske i raditi za sreću i blagostanje hrvatskog naroda, raditi za podpuno, pravedno, časno i socijalno uređenje u hrvatskom seljačtvu i hrvatskom radništvu.

Svatko od nas, braćo i prijatelji, svaki čas i svaki dan neka! bude za Dom Spreman!

Poslije toga Poglavnik je sišao s predsjedničkog mjesta i rukovao se s pojedinim nar. Zastupnicima Hrv. selj. stranke. Pristupa se zatim zakletvi dosadanjih pripadnika Hrvatske seljačke stranke. Sam Poglavnik čita glasno tekst prisege a svi novi ustaše ponavljaju za njim.

         "Zaklinjem se Bogom Svemogućim i svime što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati propisima, te bezuvjetno izvršavati sve naloge, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikada nikome ništa odati.
          Zaklinjem se, da ću u ustaškim redovima - na kopnu, moru i zraku - izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu čuvati i braniti.
          Ako se ogriješim o ovu prisegu, svijestan sam svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust i prožet osvjedočenjem dužnosti, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti.
          Tako mi Bog pomogao! Amen!"


Sveti čin zakletve kao i njen tekst dali su ovom svečanom času na ovom historijskom mjestu, u Hrvatskoj Sabornici, naročito značenje:

-   Hrvatski narod tim činom postao je jedno, postao je neslomiv na svim frontama svog sadanjeg i budućeg života. Tim činom pokazalo se opet da svi Hrvati žele jedno, Nezavisnu Državu Hrvatsku, jaku i moćnu u kojoj će svi imati jednake dužnosti i jednaka prava, pravo živjeti životom doličnom čovjeku.

Hrvatsko jedinstvo, 14. kolovoza 1941

_________________________

Hrvatska seljačka stranka osnovana je 1904. godine pod imenom Hrvatska pučka seljačka stranka. Godine 1920. mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka, a 1925. u današnje.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #39 : Srpanj 26, 2014, 00:11:33 »


Uz prvu obljetnicu našeg državnog života

Hrvatski je narod vjekovima kročio mučnim i trnovitim putem, dok nije došao do žuđene slobode - tog najvećeg božjeg dara, koji svakom narodu omogućuje njegov pravilan i nesmetan razvitak. Prohujali su vjekovi patnja, suza i sudbonosnih povjesnih lomova; izgarale su žrtve paljenice na oltaru naše narodne slobode; krv je tekla i oplodavala našu izranjenu zemlju; pokraj nas su prolazile galerije umnika, građana, seljaka i boraca i nosile u rukama goruću zublju, a u duši san naš: slobodu.

"O mila, o draga, o slatka slobodo,
Dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do'."

I naše su tijelo, izranjeno i izmučeno, pribijali naši neprijatelji na stup sramote; ubijali nam dušu, ali je ubili nisu. Ona je u agoniji samrtnih muka gledala san privrženih pokoljenja i nazrela osvit novog dana. Ona je izlila iz groba poniženja, odvalila tešku kamenu ploču, koja je pritiskivala njezine grudi, ponizila svoje neprijatelje, razgnala tešku magluštinu i doživila svoje uskrsno slavlje.

I naše je pokoljenje sretno, što mu je providnost namenila, da uskrs svog narodnog i državnog života slavi baš u vrieme velike proljetne kršćanske svetkovine - Uskrsa.

I kao što ja Krist svojim uskrsnućem najjasnije dokazao svoje božansko podrietlo i označio svoju odkupiteijsku misiju, tako je i hrvatski narod, uspostavom svoje narodne i nezavisne države, dokazao svoju vitalnu snagu i pravo na život, i kao što bi uzaludna bila naša vjera u vječno spasenje, da Krist nije uskrsnuo, tako bi i vjera u snagu i izgradnju naše države bila uzaludna, da nije počivala na vjeri u narodno uskrsnuće.

Krist je isplatio posljednji novčić za slobodu djece božje. Iz njegova žrtvenog prinosa mora prostrujiti blagoslov na sve pojedince i sve narode, žele li i pojedinci i narodi biti sretni. Nikada ne smijemo zaboraviti, da sve blagodati našega života i sve duhovne vriednosti izviru iz božanskog zaklada Kristove nauke.

Uzalud nam je tražiti put, istinu, pravdu, život, ako ne sliedimo onoga, koji je sam Put, Istina, Pravednost i Život.

Da Hrvatski narod nije bio kroz vlekove sudbinski povezen sa životom crkve Božje, i da nije svoju odpornu snagu crpio iz njezine nauke, nebi mogao očuvati svoj poviesni položaj na granici istoka i zapada; ne bi mogao odoljeti turskoj najezdi ni prislzanju austrougarske kamarilske politike.

Da hrvatski narod nije imao čvrste vjere i pouzdanja u uspjeh, nebi ni danas još ubirao plodove svojih žrtava. To je vjera u vitalnost i vječnu snagu hrvatske, koja nam je rodila genije, vidovnjake, apostole, mučenike i borce.

Geniji su kazaljke na satu, koje pokazuju doba u životu jednog naroda. Vidovnjaci su proroci sretne njegove budućnosti. Apostoli su propovjednici i promicatelji sviestživotnih energija. Oni ne traže sebe ni plaće za svoj rad, već izranjenih nogu, štapom u ruci i torbom na ramenu diele kvasac i prosiplju blagoslov. Mučenici su sjeme novih i jakih pokoljenja, a borci su stražari, koji bdiju nad granicama našeg povjesnng i državnog prava.

Uz pojam narodne slobode i državne nezavisnosti čvrsto su i nedjeljivo povezana imena Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Milana Šuflaja, braće Radića, Stipe Javora, znanih i neznanih ustaških boraca do naših dana, a iznad svih ime velikog osloboditelja i preporoditelja našega poglavnika dr. Ante Pavelića. Boljega vođu niti smo trebali niti smo mogli poželjeti. On je u svom biću oličio najbolje duhovne vriednosti našega naroda. Iz njega je prosukljala sva iskonska i eruptivna snaga našeg narodnog bića. On je stvoritelj naših vjekovnih težnja, uskrsitelj naše države i čuvar njenih prava i nezavisnosti.

Njegov je rad nesebičan, ustrajan i požrtvovan. On je svoje djelo okrunio uspostavom države hrvatske, koja je izašla iz krvplamena ovog našeg orijaškog svjetskog sukoba. Poglavnik je ujedinio i povezao sve narodne snage, da uspostavljenu državu ojača i izgradi prema ustaškim načelima i da ju jaku preda budućim pokoljenjima.

O, krvava, draga zemljo,
O, grobovi zarasli dračem,
O, spomeni kameni davni,
Domovino branjena mačem.

Očevi, majke i djeco
Luzi, njive i gore
Čujte Šumare, rijeke
Slušajte bruji more

Zatresla se utroba zemlje
Planulo sunce vrh gora
Bacismo lance sa sebe
Osvanula je zora.

O blažena mati bila
Koja nam sina rodi
Hosana, hrvatska zemljo -
Hosana, koji te vodi.

Mara Schwell-Gamiršek

Prošla je godina dana od uspostave Nezavisne Države Hrvatske, godina dana ustrajnog i požrtvovnog rada u svim pravcima narodnog i državnog života. Poglavnik nije zaboravio ni radnika, ni seljaka, ni vojnika, ni činovnika. On nas sve poziva na konstruktivan rad u dobro naroda i države.

Samo u složnom i nesebičnom radu doprinijet ćemo najbolji udio novoj europskoj zajednici i sretnijoj budućnosti hrvatskog naroda.

S.B.
Hrvatski branik, Vinkovci, 10. travnja 1942.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #40 : Srpanj 26, 2014, 00:15:04 »


Hrvatska vojska

Hrvati su od uvijek bili poznati u svijetu kao hrabri vojnici i kao takve cijenili su uvijek u Europi.

Od prvih dana svojega stanovanja u današnjim svojim zemljama Hrvati su bili poznati kao dobri ratnici i ratnički organiziran narod. Kao takvi oni su za vrlo kratko vrijeme osvojili mačem ove zemlje i već u 7. vijeku stvorili organiziranu državu, s kojom i moćno bizantsko carstvo u istom vijeku sklapa ugovor. Kakvi su bili Hrvati ratnici vidi se najbolje po tome, što su u dva maha potukli najjaču vojsku onoga doba naime Bugare i to za vrijeme Trpimira i onda za Tomislava 927. Savremenik Tomislavov, bizantski car Konstantin Porfirogenet zabilježio je, da je Hrvatska mogla dići 100.000 pješaka i 60.000 konjanika, a to je za ono doba bila jaka vojska. Na moru bili su u doba narodnih vladara Hrvati poznati kao smioni mornari, koji su zadavali jada Mlećanima, Saracenima, a sam Bizant je češće zatražio pomoć od hrvatske mornarice. Uređena plemenski, čvrsto povezana tradicijom, Hrvatska država je u doba narodnih vladara imala baš u vojsci izvor svoje životne snage. Ta vojska nije bila osvajačka. Nikada Hrvat nije potegao mač nasilno navaljujući na tuđa ognjišta. Ratovi koje su vodili Hrvati bili su obrambeni, bilo da su branili svoju zemlju, bilo zapadnu Europu od invazije sa istoka.

Po svom geopolitičkom položaju Hrvatska je od najranijih vremena bila određena da brani kulturni zapad od barbarskog istoka. Tu svoju ulogu Hrvati su časno vršili kroz sva vremena. Kao živa stijena oni su odbijali sve navale sa istoka i uvijek bili spremni braniti sebe i kršćanski zapad. Uslijed toga vojnički duh, požrtvovnost, hrabrost i junačko poštenje postaju jedno od glavnih obilježja hrvatske duše.

Kao takvi Hrvati i pod stranim vladarima zdušno vrše tu svoju ulogu. U to doba moćne i jake porodice Šubića i Frankopana postaju radi svojega junaštva poznate i van granica Hrvatske. Te dvije porodice će kroz 5 vijekova predstavljati snagu i moć hrvatskog oružja, junačke hrvatske mišice i otmjenog viteškog gospodstva.

Na pomolu novoga vijeka dolazi tek do pravog izražaja vojnički duh Hrvata. Preko 300 godina vode Hrvati očajnu borbu za slobodu svoje domovine i spas Europe, a opet protiv istoka: Turaka. Nije moguće iznijeti sve napore, nabrojiti sva junaštva Hrvata u toj dugoj i krvavoj borbi. Zahvaljujući baš svome vojničkom duhu i zapadno kršćanskoj etici uspjeli su da u ovoj upravo divovskoj borbi sačuvaju jedan dio svoje zemlje, svoju samostalnost i Europu spase od pustošenja. Zato dobivaju časni naziv "Predziđe kršćanstva", a imena banova Karlovića, Berislavića, Krste Frankopana, Nikole Šubića, Nikole Junšića, Petra i Nikole Zrinskoga i stotine i tisuće drugih hrvatskih junaka postaju poznata u čitavom kulturnom svijetu, ulaze u svijetsku povijest.

U doba turskih ratova osniva se i Vojna Granica. Do toga vremena pokazalo se hrvatsko plemstvo kao ratnici, a u granici pokazaše i seljaci, da nisu zaostali za vlastelom. Granica je mogla da digne pod konac 17. i na početku 18. vijeka oko 70.000 vojnika, a Austrija je u to doba imala svega 150.000 vojnika. Mala Krajina davala je dakle trećinu cjelokupne oružane sile Graničari su uspješno branili granicu od Turaka, a kasnije po potrebi bili upotrebljavani na svim bojištima Europe, koja se borila za prvenstvo.

"Silni hrabri Graničari" proniješe slavu hrvatskog oružja Češkom, Njemačkom, Francuskom, Španijom i Italijom. Hrvatsku junačku mišicu osjetio je i nepobjedivi švedski kralj Gustav Adolf, koji je 24. kolovoza 1632. kod Nürberga uzalud čitav dan jurišao na Hrvate, a u studenom iste godine zaglavio kod Lützena od hrvatske ruke. Fridrich Veliki imao je češće prilike, da osjeti tu snagu. Bježeći jednom pred Hrvatima, spasio se na taj način, što je obukao fratarsko odijelo i pomiješao se među fratre, koji su baš pjevali u koru.

Za nasljednog i sedmogodišnjeg rata postali su Hrvati strah i trepet stanovništva Njemačke i Francuske, kažu da je stanovništvo Bavarske unijelo u litanije uz

"Očuvaj nas Bože kuge, rata,
zle godine i Hrvata."


Ulazak Trenkovih pandura u selo Halsbach kod Altöttingena u kojem su panduri 1742-1743 zimovali

U Napoleonskim ratovima učinil su i Hrvati svoje, proslavili su se i kao njegovi neprijatelji, ali i u Rusiji kao njegovi vojnici. Napoleon je jednom prilikom rekao, da bi sa nekoliko hrvatskih pukovnija osvojio čitav svijet. Još su svježe uspomene na junačko držanje Hrvata u svjetskom ratu, priznanje za to dobivaju Hrvati tek sada od velikih saveznika, dok smo u Jugoslaviji bili oslobođeni, a o našem držanju u svjetskom ratu morali smo ćutiti, jer bi nas proglasili izdajicama, tuđim robovima, koji su se borili protiv slobode i velike Srbije.

Što smo i tko smo, vidjeli su u početku travnja prošle godine. Ono što njima nije uspjelo za 23. godine, uspjelo je brzo Poglavniku. U srce skoro svakoga Hrvata povratio se stari hrvatski vojnički duh. Svi smo na jednom bili spremni žrtvovati sve za Hrvatsku. - Svaki je osjetio na svom ramenu hrvatsku pušku i s njom bi u rukama i poginuo, jer je znao da je slobodan u slobodnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Od toga vremena, pa do danas učinili smo kao vojnici više negoli za prošlog skoro četvrt vijeka. Budno čuvamo granicu na Drini, svakoga dana proliva se junačka hrvatska krv u borbi protiv odmetnika u Bosni i Hercegovini. - Teški su napori naših domobrana u ovoj podmukloj, zaplotnačkoj borbi protiv neprijatelja, koji nema hrabrosti da se junački bori prsa u prsa. Ali hrvatski domobran vrši tvoju dužnost i neprijatelja će nestati. Naša vojska sudjeluje i u borbi protiv zlotvora čovječanstva boljševizma i njegovih saveznika. "Tek što je uskrsla Nezavisna Država Hrvatska, mnogi su se Hrvati javili kao dobrovoljci za evropsku oslobodilačku borbu protiv boljiševizma" - javlja ovih dana njemački krugoval. Zajedno sa starim hrvatskim junaštvom prigrlili smo i kršćansku etiku, kao vojnici nismo napadači, branimo svoje i spašavamo Europu i kršćanstvo. Za to dvoje uviek smo - Spremni !

Hrvatski branik, Vinkovci, 7. ožujka 1942.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #41 : Srpanj 26, 2014, 00:16:22 »


Pomilovanje odmetnika

Dne 26. siečnja o. g. podpisao je Poglavnik zakonsku odredbu o pomilovanju onih odmetnika, koji se dobrovoljno predaju te o obustavi svakog kaznenog postupka proti takovim odmetnicima

Svi takvi puštaju se bezuvjetnu na slobodu i jamči im se osobna sigurnost

Povodom činjenice, da su u zadnje vrieme učestali mnogi slučajevi, da se odmetnici svojevoljno vraćaju iz odmetničtva ili se predaju prigodom vršenja vojnih odnosno redarstvenih djelatnost, a u svrhu da sve oblasti u takvim slučajevima primjenjuju istovjetan postupak, određuje se ovom zakonskom odredbom:

§ 1. Protiv osoba, koje se nalaze u odmetničtvu, a koje su do dana, kada ova zakonska odredba zadobije pravnu moć, počinile koji kažnjivi čin protiv probitaka Nezavisne Države Hrvatske, ne će se kazneno postupati, ako obustave svoje daljnje odmetničke djelovanje i prijave se kojoj vojničkoj, upravnoj ili sudbenoj oblasti u svrhu povratka mirnom životu ih u svrhu uvrštenja u oružane snage Nezavisne Države Hrvatske.

§ 2. Propisi § 1. ne odnose se na osobe, koje su cio dana, kada ova zakonska odredba zadobije pravnu moć, uhićene radi sumnje, da su počinile koji od kažnjivih čina, navedenih u tom paragrafu.

§ 3. U koliko je do dana, kada ova zakonska odredba zadobije pravnu moć, poveden kazneni postupak protiv osoba iz § 1. radi kažnjivih čina navedenih u tom paragrafu, obustavlja se, a ako do toga dana kazneni postupak nije poveden, nema se ni povesti. Neprovađanje odnosno obustava kaznenog progona uslijedit äe u slučaju, ako se kod dotičnih osoba stječu uvjeti iz "§ 1.

Nemaju se nadalje na osobe iz § 1. primieniti zaštitne mjere iz zakonske odredbe od 30 listopada 1943. broj CCXXIII-2728-D. V.-1943. o zaštitnim mjerama zbog napadaja i čina sabotaže proti javnom redu i sigurnosti, a ako su primienjene na članove njihovih obitelji, imaju se ukinuti, ukoliko proti osobama iz § 1. kazneni postupak nije poveden ili je obustavljen.

§ 4. Članovima obitelji prema prosisima ove zakonske odredbe smatraju se ženitbeni drug, roditelji i djeca.

§ 5 Sve državne oblasti i svi državni djelatnici dužni su osobama iz § 1. kod kojih su se stekli uvjeti navedeni u tom propisu pružiti podpunu osobnu i imovinsku zaštitu. Ista ta zaštita ima se pružiti i članovima obitelji tih osoba.

§ 6. Ako koja osoba iz § 1. smatra, da je njezina sigurnost nakon izvršenja prijave u smislu toga propisa, kao i sigurnost članova njezine obitelji, ugrožena u kraju, u kojem je živjela do dana odmetnuća, može tražiti, da se sa članovima svoje obitelji privremeno ili trajno naseli u drugom kraju, u kojem će im biti osiguran miran životni obstanak. Prema propisu ovog paragrafa postupat će se i u slučaju, ako osoba iz § 1. nema više u mjestu svoga prijašnjeg boravljenja uvjeta potrebnih za redovitu priradnu djelatnost.

§ 7. Protiv osoba, koje su do dana, kada ova zakonska odredba zadobije pravnu moć, izbjegle novačenju, ih se nisu odazvale pozivima na udovoljenje vojnoj obvezi, ili su se samovoljno udaljile odnosno su izvršile bjegunstvo, te time počinile kažnjivi čin, ne će se kazneno postupati, ako se svojevoljno prijave vojničkim oblastima. Propisi §§ 5. i 6. shodno će se primjenjivati i na osobe iz stavke prve ovog paragrafa, kao i na članove njihove obitelji.

§ 8. Ako osoba iz §§ 1. i 7. ponovno počini kažnjivi čin, radi koga je ovom zakonskom odredbom postala nekažnjivom, gubi sve blagodati, predviđene propisima ove zakonske odredbe, te će se protiv nje uz kazneni postupak za novi kažnjivi čin povesti kazneni postupak i za čin, za koji po propisima ove zakonske odredbe postupak ili nije poveden ili je obustavljen.

§ 9. Provedba ove zakonske odredbe povjerava se ministru unutarnjih poslova u suglasju s ministrom oružanih snaga te s ministrom pravosuđa i bogoštovlja.

§ 10. Ova zakonska odredba zadobiva pravnu moć danom proglašenja u Narodnim novinama.

U Zagrebu, dne 26. siečnja 1944.

Poglavnik
Nezavisne Države Hrvatske:
Ante Pavelić, v. r.

Broj: XXVII-173-D. V. 1944.
Državni prabilježnik-čuvar državnog pečata:
Dr. Andrija Artuković, v. r.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #42 : Srpanj 26, 2014, 00:19:09 »


N.D.H. i novi europski poredak

Neprijateljsko novinstvo već mjesecima puni stupce svojih novina člancima o budućem uređenju svieta, dakako pod predpostavkom podpune pobjede nad Njemačkom i njezinim saveznicima. Vode se čitave polemike i razprave o skroz bezznačajnim pojedinostima uređenja tog njihovog maglovitog budućeg svieta.

Nasuprot ovakvom nestvarnom i neodgovornom pisanju, koje služi očevidno samo u promičbene svrhe radi zavaravanja lakovjernih i neupućenih, potrebno je osvrnuti se na stanovište odgovornih europskih naročito njemačkih vodećih političkih krugova i njihovo gledanje na taj problem.

U kratkim potezima prikazana suština i bit toga stanovišta sastoji se u ovome:

          Stvaranje nacionalnih država u Europi bilo je u jeku u 19. stoljeću, dok je za 20. stoljeće značajno stvaranje novoga poredka za čitave kontinente. Kao što je kod stvaranja nacionalnih država najveću zapreku predstavljala grupa onih sila koje su bile protivne takvom razvitku, tako i danas u Europi predstavljaju zapreku one države, koje se ne žele priključiti novoj organizaciji europskog kontinenta bojeći se gubitka svojih privilegija, izlažući se opasnosti podpune propasti.

Mali se narodi, ako žele živjeti svojim životom, moraju u vojničkom pogledu osloniti na pomoć, vodeće velesile kontinenta jer su samo te velesile u stanju osigurati obranu i cjelovitost kontinenta. Radi se tu upravo o tome da li pojedini narod želi spasiti svoju obstojnost žrtvujući ovaj ili onaj zastarjeli privilegij ili će, braneći ga, propasti. Jasno je naime, da bi u slučaju američke ili boljševičke infiltracije propalo sve ono, što nazivamo europskim. Ništa ne bi više preostalo od nezavisnosti naroda ili država, što više, izgubili bi svaki europski karakter. Tko stavlja zahtjeve na život i budućnost, taj ih mora staviti u stadiju današnjih zbivanja, jer će inače zakasniti. Životna sposobnost i odpornost svakog organizma pa i narodnog, izkušava se u krizi. Čitav organizam mora biti pripremljen upravo na to, da u času krize bude odpornost odlučujući činbenik. Upravo s ovoga razloga opažamo, da narodi, koji proživljavaju velike ratove ili obrate, stavljeni na kušnju, razvijaju na vrhuncu iste takvo usredotočenje svih snaga, koje premašuje i baca u sjenu sve do tada učinjeno. Svaka kriza sadrži u sebi pored elementa opasnosti i elemenat konačnog spasa. Za svladavanje krize više puta je od odlučne važnosti sakupiti sve duševne sile radi odpora. Sama volja za život već je pola života. Tako je i u životu naroda, koji proživljene svoju krizu u poviestnom razvoju.

Jedan sviet ne mienja svoje lice bez bolova, bez rana i ožiljaka. Ono što danas predstavlja narodnu bol i patnju, to će u budućnosti biti narodni ponos.

Promotrimo sad i ocienimo položaj hrvatskog naroda i države pod prizmom ovog stanovišta, pa ćemo doći do zaključka:

1.   da Hrvati izkupljuju obstojnost svoje državne nezavisnoti i sređenje narodnog života u slobodi neizmjernim žrtvama,
2.   da se je N.D.H. odlučno stavila u kolo europskih država novoga poredka oslanjajući se na prijateljstvo Velikog Njemačkog Rajha. Ova činjenica razumljiva je svakome tko iole pozna poviest. Od Tomislava do Poglavnika Hrvatska je uviek bila uz Zapad i zapadnu europsko-kršćansku civilizaciju, a protiv Iztoka i Bizanta. Po svom geopolitičkom položaju Hrvatska je graničarska zemlja. Taj graničarski naš poziv iziskivao je od nas nebrojene žrtve, koje nisu pale izključivo za naše dobro već najvećma za dobro onih naroda, koji su se u miru mogli gospodarski i uljudbeno razvijati. Te naše žrtve u prošlosti nisu bile nagrađene niti dovoljno priznate. Ako smo mi unatoč toga odlučno i nepokolebivo uztrajali na braniku zapadno-europske civilizacije, onda je takav odlučni stav danas, kad smo u stanju stvarati slobodne odluke o sudbini naroda i njegove budućnosti, još razumljiviji. Upravo se nameće sama od sebe konstatacija, da se drugačiji stav Hrvata ne da ni zamisliti. Poviest, predaja, uljudba, naš način mišljenja i naši osjećaji jasno nam i rječito govore o našoj pripadnosti obitelji naroda koji su odlučili braniti se od boljševičke opasnosti i prevlasti.
3.   Hrvati nisu ovaj postav zauzeli u zadrže čas iz pukog oportunizma. Poglavnik je još davno prije iz bijanja ovog velikog rata jasno opredielio mjesto koje će hrvatski narod zauzeti u odlučnom hrvanju koje je proročanski predvidio. Ovu činjenicu treba naročito iztaknuti nasuprot kolebanju nekih neutralaca još i u sadašnjem času i nasuprot dvoličnosti srbske politike, koja želi Srbe prikazati pred javnošću, naročito njemačkom, borcima za novi europski poredak, a onamo četnikuje, slavi Petra Karađorđevića, priželjkuje novu Jugoslaviju sa srbskom hegemonijom i šuruje na sve strane sa svima neprijateljima Hrvatstva i nove Europe.
4.   U borbu za očuvanje stečene narodne slobode i državne nezavisnosti kao i za konsolidiranje prilika i unutrašnju izgradnju uložio je hrvatski narod sve svoje snage. Nikada još u našoj poviesti nije bilo usredotočeno toliko snage i volje kao u današnjici. Proživljena je i kriza, što smo nedavno na ovom mjestu ustanovili. Obrat na bolje, na put podpunog ozdravljenja danas je svakome vidljiv. Ono što nas naročito raduje, jeste preporod u dušama pripadnika najširih narodnih slojeva. Sve više nestaje neborbenih pasivnih promatrača. Borbeni se redovi iz dana u dan jačaju: jača se duh požrtvovnosti i raste vjera u vlastitu snagu i sigurnu pobjedu.
5.   Naše žrtve u današnjoj poviestnoj prekretnici nisu više uzaludne. One osiguravaju narodnu buđućnos za viekove. Te žrtve osiguravaju i pobjedu europske misli. Zato je budućnost N.D.H. u novom poredku osigurana.

Hrvatsku stvarnost razmotrili smo u svietlu činjcnica i došli do zaključka da naša nada i naša vjera nišu tlapnje. Okupljanje narodnih snaga u čvrste i jedinstvene falange sviestnih boraca sigurno su nam jamstvo sretne budućnosti. Kako danas stvari stoje,

Mi bi bili u stanju prebroditi još i daleko veće potežkonće od onih koje su se na putu konačnog sređenja ispriečle. Nema više takvih oblaka, koji bi bili u stanju zastrti sunce naše slobode!

Nezavisna Država Hrvatska u novom europskom poredku nije pitanje budućnosti, jer je ona već sada odani, vjerni i požrtvovni član te zajednice naroda, ona će to i ostati u dobru i u zlu uviek vjerna svojim načelima iskrenosti, otvorenosti i poštenja.

M—ć.
Hrvatsko jedinstvo, 19. 02.1944

Za imendan poglavniku

Bože mili, svemogući,
k tebi šaljem vapaj vrući.
čuvaj našeg poglavnika,
jer hrvatskoj on je dika.
imendan da sretno slavi,
Hrvate nam svud izbavi
od tuđinske tiranije
i srbijanske ciganije,
pod kojom se zlo je krilo,
jugoslavenstvo se širilo.
tvoje ime svud se čuje,
Hrvatska se obnovljuje.
I ako je sad skupoća,
no i ta će proći zloća.
Prošle su i mnoge sile,
Hrvate nisu smrvile.
Antun je kršćansko ime,
što dolazi usred zime.
pa i ovo usred ljeta,
kad priroda svaka cvieta.
Liepa nasa domovina,
pjesma je antuna sina.
a program Ante Starcevića,
vrši vlada Pavelića.
Imendan mu čestitamo,
jer Hrvatsku sad imamo.
Tu čestitku seljak piše,
koj hrvatskim duhom diše.

Matija Vidačić
U Kelemenu, 8. lipnja 1941.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #43 : Srpanj 26, 2014, 15:46:39 »


Tri mjeseca pod crvenom zvijezdom

Dovršava se tisak druge knjige reportaža ralnog izvjestitelja Fanje Rubine pod naslovom "Tri mjeseca pod crvenom zvijezdom". U knjizi opisuje pisac događaje, koji su se zbivali u mjesecima studenom i prosincu prošle godine, te siečnju ove godine u Bihaću, kad su u tom liepom hrvatskom gradu haračili partizani, a ujedno opisuje i borbe slavne "Vražje divizije" u Kordunu, Krajini i po Grmeču, kao i borbe "gorskih zdrugova", koji su se pokazali kao sjajni hrvatski borci.

Knjiga je pisana lakim i čitkim slilom, a bit će u njoj i čitavi niz slika. Naslovna strana bit će u bojama. Knjiga će obasizati oko 120 stranica većeg osminskog formata. Pisana je dokumentarno, a iz izjave svjedoka partizanskih nedjela doznat će svaki pravu istinu o tom tko su i što su partizani. Iz izjave Ivana Keče, seljaka sa Zavalja, doznat će čitači na kako jezvit način su partizani u Bihaću poubijali nekoliko stotina ljudi. Seljačka djevojka Ivka Vukelić iz Ličkog Petrovog Sela gledala je vlastitim očima, kako su partizani pekli jednog mladića, te i ona iznosi svoje doživljaje o divljanju partizanskih lješinara na Čelopeku [2]. Murat Korica i Ahmed Dulkić uzpieli su se spasiti iz partizanskog zatvora i pričaju što su sve doživjeli. Još čitav niz drugih pojedinosti i podataka, koje ie pisac pokupio u mjestima borbe, čine knjigu veoma zanimljivom, tako da će za njom posegnuti svatko. Knjiga u predplati stoji 40 Kuna, više 4 Kune za poštarinu. Naručbe prima uprava "Nove Hrvatske". Zagreb, Šuflajeva ul. 28a. Novac se šalje poštanskom doznačnicom.

"Tri mjeseca pod crvenom zvijezdom" od Franje Rubine. [1]
Izdala "Nova Hrvatska" tisak Milana Šuflaja, Zagreb 1943. godine.
Bilogora, 29. 05. 1943.
______________

[1] Franjo Rubina je napisao tri knjige pod sljedećim naslovom:
1. "Kozara grob partizana", Zagreb 1942,
2. "Krvave tajne planine Kozare", Zagreb 1942,
3. "Tri mjeseca pod crvenom zvijezdom", Zagreb 1943. godine.
U sve tri knjige partizane je prikazivao kao bandite, palikuće, ubojice, razbojnike i zlobnike
.

[2] Ustaško-domobransko uporište u Ličkom Petrovom Selu bilo je po broju branilaca i utvrđenosti odbrane najjače. Odbranu su organizovali iz zgrada kao što su bile crkva, škola, žandarmerijska stanica, opštinska zgrada i kuća trgovca Slavka Sorka. Sve ove zgrade bile su od kamena, sa većim brojem puškarnica. Spoljna odbrana oslanjala se na dominirajuća uzvišenja Čelopeka sa Oštreljom kao najvišom visinskom tačkom na tom prostoru. Na ivicama sela nalazili su se rovovi i suvi kameni bunkeri. Slično, ali u manjem obimu bila je organizovana odbrana u selima Željava i Baljevac (rovovi i suvi kameni bunkeri), a znatno jače i bolje od ovih bila je organizovana odbrana Gornjeg Vaganca, također sa pojedinim dobro utvrđenim zgradama kao što su crkva, trgovine i još neke zgrade. ... Budući da su na Čelopeku bile snage bataljona "Mićo Radaković" i četa iz brigadne rezerve, za vrlo kratko vrijeme sve ustaše su pobijene. Tačno u 15 časova 3. novembra 1942. prestao je svaki otpor ustaša i cijela teritorija opštine Ličko Petrovo Selo je oslobođena. Neprijateljski gubici bili su veliki - 120 mrtvih i 70 zarobljenih. Među mrtvima bio je i ustaški komandant uporišta u Ličkom Petrovom Selu, koji je uoči napada naših snaga proslavljao veridbu sa Ljubicom Čavec, ćerkom petroseljskog pekara Đure Čaveca. Jedno pored drugog poginuli su ustaški komandant, njegova verenica Ljubica i nesuđeni tast Đuro Čavec, također ustaša. Među zarobljenom ustaškom elitom bio je dotadašnji predsednik opštine, po zlu poznati frankovac i ustaški prvak Mićo Barić, njegovi istomišljenici i satrapi Rudi Tonči. Luka Majetić i Ante Kolaković, zatim ustaški prvaci i ideolozi Pero Bobinac, Ivica Grgić i mnoge druge petroseljske, prijebojske i izačićke ustaše. Zaplijenjeno je sve naoružanje i vojna oprema kojom je raspolagalo ustaško uporište u Ličkom Petrovom Selu.
http://www.znaci.net/00001/110_2.pdf Str. 18-19


Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #44 : Srpanj 26, 2014, 15:49:10 »


Nevolja gola - najbolja škola

Obračun s lažima zločinaca i zadatci koji nas čekaju

Četiri i pol mjeseca partizanske vlasti! Četiri i pol mjeseca laži. podlosti, varanja, pljačke, otimačine, razbojstva i ubijanja. Kao da se sav gad i smrad, sve zlo ovoga svieta ujedinilo i srušilo nad onim krajem, koji iz poruge nazivlju "oslobođenim teritorijem".

Nema te kuge, nema te pošasti, te poplave ili požara, koji bi sličili onome, što oni nazivlja oslobođenjem. Tu rieč jako vole! Svi ti njihovi "odbori" (N.O.O., ZAVNOH [1], AVNOJ) pa i njihove "vojske" nose u svom nazivu tu rieč.

Mongoli, Tatari i Osmanlije bili su prava gospoda prema njima. Ta preko onog kamenog mosta kraj Novog Marofa, koji stoji tamo još od Kristovih vremena. prođoše tolike vojske, kulturne i nekulturne, prođoše horde razbojnika i rulje, vođene samo nagonom osvajanja i uništavanja, ali ni jednoj od njih ne pade na pamet, da taj most ruši. Ostao je čvrst i odolio hiljadama godina zubu vremena i tereta, koji je preko njega prešao - dok ne dođoše usrećitelji i osloboditelji, ti. koji kažu, da s bore protiv okupatora i tuđina, za sreću i socijalnu pravdu.

Desetcima godina st radili na tom, da se sagradi željeznička veza između Koprivnice i Varaždina. Dobili ste ju - jedinu željezničku prugu, koju je b. Jugoslavija sagradila između Save i Drave. Nije građena ni za Pavelića, ni za ustaše ni za okupatora! Ta oni se njom ni vozili nisu! Gradili ste ja vi - to su vaši žuljevi i vaša muka, gradili ste ju za sebe, za svoje potrebe. Došao je divljak, boljševik i silio vas, da ju sana razorite. Osloboditelj vas je oslobodio željeznica, mostova, kotara, obćina, škoča, stoke i živeža. Pravi osloboditelj!

Kad pobiedimo okupatora - sagradit ćemo - vele - novo, bolje i više! Tko će graditi ? Tko će obnavljati ? Zar te dangube, ti fakini, ti seoski tatovi, te djevojčine i te bludnice ? Zar će graditi srbski četnici i partizani nama Hrvatima željeznice, zgrade i ceste? Ne! Opet ćete graditi vi - vi seljaci i radnici, vaša djeca, svojim žuljevima i natapati svojim znojem.

Nu, eto, hvala Bogu (za Njega kažu. da ga nema!) recimo i - ako smo lakovjerni, - vjerujmo, graditi će Niemci, kad izgube rat. Svejedno tko - svega toga nije bilo i što su ljudi već jednom načinili, mogu i drugi put.

Strasnije je nešto drago - oslobođuju nas ljudi, Hrvata. Smišljeno i sustavno. Vele - udaramo samo na ustaše, jer ustaše su krvnici i pljačkaši, uzuzrok svega z!a. Ustaše su po njihovom najveći lopovi, kapitalisti, sve sami bogataši, među njima nema sirotinje, seljaka i radnika. Tako barem veli njihova promičba. Ta zamislite - ustaša poštenjak, ustaša sirotinja, seljak! Takvog - kažu - nema. Dakle - ustaše prvi na red i udri po ustašama! Nažalost, nasjeli su mnogi; inače dobri Hrvati, ali, rekli su: ne može se s ustašama! I onda još ovo: ustaša prodao Hrvatsku i hrvatsko more Talijanima! Kako ćemo onda s ustašama?! Valjda su takvi danas došli k sebi! Možda je suvišno, ali radi onih, koji težko dolaze k sebi, pogledajmo kako stvar stoji. Ne idimo daleko - ostanimo samo u Ludbregu i okolici.

Sa svojim prijateljima Ludbrežanima nekog sam dana pravio jednu tužnu statistiku: popis Hrvata i ustaša, koje su partizani do danas u tom kotaru ubili. Nabrojismo 61 (šestdesct i jednu) žrtvu. Zacielo smo koga zaboravili, nu ni jednog previše nismo uzeli. Od tih je 36 listaša, ostalo su legionari i još neki ugledni Hrvati. Među njima je 1 učitelj, 1 student, 1 umirovljenik, nekoliko obrtnika, a sve ostalo seljaci, ljudi s obiteljima, sa sitnom djecom, braćom i roditeljima. Ni jednog kapitaliste, ni jednog bogataša, ni jednog tvorničara ili trgovca nisu partizani ubili u ludbrežkom kotaru. A mogli su ih dosta, da su samo htjeli!

Nu dobro, pomisliti će kakav naivčina: valjda su bili pljačkaši i krvnici, koji su ubijali slobodoumne, napredne, demokratski ili jugoslavenski razpoložene ljude. Mjesto odgovora pogledajte ovo:

Gabriel Kuharić - krvnik i pljačkaš
Josip Herceg - krvnik i pljačkaš
Tom Gložinić - krvnik i pljačkaš
Stjepan Kancijan - krvolok
Post. činovnik Fizir - krvolok i razbojnik
Obrtnik Špoljarić - krvolok i razbojnik
I tako dalje - vriedi za svakog od 61 žrtve.

Poznati su vam dobro ti ljudi, poznati su cielom kotaru po svojem poštenju, po svojoj dobroti, poznati su kao skromni seljaci i radnici, s vama su se razgovarali i s vama živjeli!

Nikoga nisu ti ljudi opljačkali, ni jednog svog političkog protivnika nisu ubili.

Svejedno - ubijeni su ili iz zasjede ili goloruki, a neki od njih i strašno mučeni. Zašto onda?

Zato, baš zato, jer su bili dobri Hrvati, jer su bili uzor seljaci, jer su voljeli svoju državu. Takvi su partizanima najopasniji. Ne ubijaju oni seoske tatove i pljačkaše, one, koji napadaju tuđe žene ili one, koji pijančuju i ne vole raditi. Boljševizam, koji partizani žele ostvariti, ne voli čestitosti, ne voli obitelji i ne voli morala. Ovakvi uzorni ljudi boljševizam najviše smetaju. Kad su se ovih riešili, došli su na red drugi. Najprije ih proglasiše taocima i odvedoše u Kalnik. Puštali su ih pomalo natrag, ali tko garantira, da ih drugi put za kakvu sitnicu opet ne će uhvatiti i likvidirati. A zašto njih, pa bar oni nisu ustaše? Baš zato, što su dobri i čestiti! Nakon njih došli bi na red i drugi - zato jer su Hrvati, a na koncu i oni sliepci i lude, i oni zločinci: partizani-Hrvati.

Tko to ne vidi i ne će da vidi ili je glup ili je zločinac. Ide se za tim, da se uništi hrvatski narod.

A kako je to s Dalmacijom i Jadranom? Dvije i pol godine su nas napadali radi prodaje tih najdragocienijih dielova Hrvatske. Svršilo se tako, da su Ustaše razoružavali Talijane i tjerali ih, a partizani se s Talijanima složili i nastavili zulumom nad našim tamošnjim svietom. Pokazalo se, da su kroz čitave te dvie i pol godine Talijani paktirali i s četnicima i s paritizanima i zajednički uništavali sve, što je hrvatsko, a još više ono, što je ustaško. Dok su se četnici i partizani slobodno šetali Splitom, Šibenikom i Dalmacijom, ustaša se tamo nije smio pokazali.

Reći će vam partizani još jedno: borimo se proti okupatora, protiv Niemca.

Kao da je Niemcima drago, što moraju u Hrvatsku slati svoje divizije i čuvati si leđa u ovom velikom ratu i što njihovi sinovi u sukobu s tim banditima moraju gubiti svoje živote. Niemci bi bili najsretniji, kad bi Hrvati sami branili svoju zemlju, a time ujedno i ovaj dio Europe i svjetskog ratišta.

Da nema partizana, ni jednog njemačkog vojnika sigurno ne bi bilo u Hrvatskoj.

Uzrok svakome zlu u našoj državi samo su partizani. Oni su krivi svim našim brigama i nedaćama.

Pitajte ih još jedno:

-   Odkud njima tolika ljubav prema Hrvatskoj?
-   Kako dođoše na to, da baš Hrvatsku prvu oslobode?
-   Zašto ne čine to u Srbiji, Rumunjskoj, Francuzkoj, Češkoj, Belgiji, Nizozemskoj i t. d.?
-   I tamo vlada Niemac, ili kako oni kažu - okupator.


Zato - odgovaramo mi - jer to nije borba protiv okupatora, jer to nije borba za demokraciju, već borba za podpuno uništenje hrvatskog naroda i za pobjedu velike Srbije. Da li će ta Velika Srbija biti partizanska (boljševička), anglofilska, pravoslavna ili kakva druga, svejedno je: glavno da je Velika Srbija, a ta je bila i biti će, dok je svieta i vieka, protivnica svega, što je hrvatsko i europsko.

Hrvati! Osviestimo se! Složimo se! Vrieme je! Nevolja nas je mnogo toga naučila! Danas ustaše tu zemlju brane i za nju daju svoje najbolje živote. Iz ustaških redova odpalo je sve, što ne vriedi i što nije dostojno toga imena.

Ovu borbu vodimo za svoju državu, za koju su se borili kroz stotine godina najbolji Hrvati - Zrinski, Kvaternik, Startević, vođa i učitelj Stjepan Radić, Javor i bezbroj drugih.

To je istovremeno borba za sve, što je naše - za našu zemlju, za naše obitelji i za naše gole živote.

Ako budemo složni, biti ćemo jaki i ne trebamo se bojati nikoga - nitko nam onda ne će moći države oteti. Pustimo danas po strani sve naše suprotnosti i opreke, koje su tako neznatne i sićušne, kad se radi o svetom i velikom cilju, o našoj državi i slobodi. Kad tu državu osiguramo, onda je naša stvar, kako ćemo ju urediti i izgraditi. Tu se možemo i razlikovati, ali kad se radi o njenom obstanku, razlike biti ne smije.

Živjela Nezavisna Država Hrvatska!

Hrvatsko jedinstvo, 14. 02.1944
________
[1] ZAVNOH – kratica za: Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Prvo zasjedanje održano je u Otočcu i na Plitvičkim jezerima (13.–14. lipnja 1943).
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 2 [3] 4
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!