CRO-eu.com
Rujan 21, 2020, 13:17:11 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 [2]
  Ispis  
Autor Tema: Jure Francetić, vojnik ustaške misli  (Posjeta: 37888 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #15 : Studeni 12, 2014, 10:43:54 »


Posinak Jure Francetića bio je Srbin


Misa zadušnica za Juru Francetića u Zagrebu 31. 03. 1943
1. majka Kate Francetić r. Žubrinići
2. Zarina Francetić, Jurina supruga
3. Nikola Francetić, Jurin brat † 1985 u Argentini
4. Zarina sestra
5. Sreto Gorančić, r. oko 1930 u Brgule kod Vareša BiH
6 ? (Zarin brat?)

Piše: Juraj Matijević

Godine 1942. dogodio se pokolj nad pravoslavnim življem u općini Vareš: u selima Brgule, Žižci i Šikulje pobijeno je oko 320 ljudi. U to je vrijeme Jure Francetić, po činu bojnik, bio stacioniran u Sarajevu. Kad je čuo za pokolj, sa svojom je bojnom žurno došao na područje općine Vareš. Dočekalo ga je dvadesetak žena, uplakanih i u crnini. Pitao ih je, znaju li tko je počinio pokolj, jer da će on počinitelje kazniti. Žene se rekle, da su za vrijeme pokolja čule dozivanje katoličkim imenima. No, ustanovilo se da su pokolj počinili Muslimani iz okolnih sela. Pravoslavni su se za pokolj osvetili, pobivši dogodine sve muškarce i žene starije od četrnaest godina u obližnjemu hrvatskome katoličkom selu Mir.

No, te 1942., istražujući okolnosti pokolja Srba, Francetić je dao nalog da se pregledaju tjelesa, ne bi li se našlo koga komu se još može pomoći. Među mrtvacima su našli živog dječaka. Na upit kako se zove, mali je odgovorio da mu je ime Sreto Gorančić. Pobijena mu je cijela obitelj, ali majčina tijela tu nije bilo.

Vidjevši da je dječačić ostao bez igdje ikoga, Francetić ga odluči posiniti. Poveo ga je u Zagreb i Sreto je počeo živjeti s njim i njegovom suprugom. Nažalost, malo nakon toga zbila se zrakoplovna nesreća u Slunju, nakon koje je Francetić mučenički ubijen. Mali je Sreto nastavio živjeti s pomajkom sve do 1957.

Sretina je majka ipak preživjela onaj strahoviti pokolj, te se sklonila u šumu. Nakon rata se nastavila raspitivati za svoga sina i konačno ga uz pomoć Crvenoga križa i našla. Sreto se s majkom vratio u rodno selo Brgule. U Zagrebu je bio maturirao vrlo dobrim uspjehom i kanio je ići na sveučilište. Povratak u Bosnu poremetio je ove planove. Sreto se prijavio uredu za zapošljavanje, ne bi li prehranio sebe i siromašnu majku. Dobio je posao na velikoj žičari u rudniku. Poslovođa ga je uputio u treću, noćnu smjenu, u kojoj sam i ja radio. Tu smo se upoznali. Primijetio sam da taj novi zaposlenik govori kajkavski, što je za Bosnu posve neuobičajeno. Kad smo se malo zbližili, ispripovjedio mi je svoj teški i zanimljivi životni put. U zadnjemu razgovoru koji sam s njim vodio, rekao mi je da je pogriješio što je napustio Zagreb. Pomajka da mu je bila kao prava mati, a da je mogao i školovanje nastaviti. Umjesto toga, vratio se u Bosnu u kojoj ga mnogi susjedi nazivaju ustašom. Francetiću je ostao trajno zahvalan…

Jedan od brojnih dokaza kako je bio plemenit Jure Francetić, kad je odlučio usvojiti srbsko dijete.

____________________

Tražim adresu ili broj telefona od gosp. Srete Gorančića u nadi da ću od njega saznati više o Zarini Francetić.
Pišite mi na: marica-drazenovic@cro-eu.com
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #16 : Studeni 12, 2014, 20:56:29 »


Posinak Jure Francetića bio je Srbin


Misa zadušnica za Juru Francetića u Zagrebu 31. 03. 1943
1. majka Kate Francetić r. Žubrinići
2. Zarina Francetić, Jurina supruga
3. Nikola Francetić, Jurin brat † 1985 u Argentini
4. Zarina sestra
5. Sreto Gorančić, r. oko 1930 u Brgule kod Vareša BiH
6 ? (Zarin brat?)
____________________

Tražim adresu ili broj telefona od gosp. Srete Gorančića u nadi da ću od njega saznati više o Zarini Francetić.
Pišite mi na: marica-drazenovic@cro-eu.com


On Wednesday, November 12, 2014 9:40 AM, Ante Baraba wrote:

~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~

Stipe,
Hajde, molim te, prevrni cijelu Bosnu, čovjek imena Sreto Gorančić je možda još uvijek živ, Godine 1957 otišao je iz Zagreba u Bosnu u neko selo kraj Vareša odakle i potječe. On je rođen negdje oko 1935 godine i mogao bi još uvijek biti živ. Zašto je ovo važno reći ću ti. On je posinak Jure Francetića, naime početkom 1942. godine u selima oko Vareša muslimani su sačinili pokolj nad nedužnim, kad je Jure to saznao, iz Sarajeva je pokupio Crnu legiju tamo i u mrtvim tjelesima pronašao Sretu, Sreto mu je kazao što je bilo, kasnije se ispostavilo da su se Srbi osvetili na Hrvatima, pobili oko 350 Hrvata! Tada je Jure našao to dite i posinio ga. Majka mu je ipak preživila i poslije rata ga tražila, kako Jure nije htio da se malom minja ni ime i prezime 1956 ga je pronašao Crveni Križ (naravno nakon što je posvojen Jure je poginuo, (to znadeš) kod svoje pomajke u Zagrebu. prema Didi mom, Draganu Hasleru, on se jako kajao što je napustio Zagreb. ovo je jako važno i traži podatke hitno. ZDS !!!! Ante

~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~

Dana 12. studenoga 2014. u 17:12 Nikola Holjevac je napisao/la:

Dragane,
Ti znaš nešto više o ovome ?
Pozdrav,
Nikola

~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~

Dragi Nikola, ono što znadem napisao sam. Razgovarao sam telefonski iz Slunja (domobranski ured) sa Sretom Gorančićem, ljeta 1997. ili 1998. On je mene nazvao po zamolbi spominjanog čovjeka - Jure. Onda sam ga ja zamolio za telefonski broj, zapisao sam ga i nazvao sam ja njega. Bio je tada u Varešu.

Razgovarali smo o svemu i svačemu, a najviše o Sretinom poočimu Juri Francetićiu Govorio je meko zagrebački s primjesom kajkavštine. Uz reazgovor o običnim zivotnim pitanjima moje skretanje je uvijek bilo na razgovor o pukovniku Juri Francetiću. Rekao mi je, da ga je sam Jure spasio na otvorenom polju s puno mrtvih ljudi. Visoki i jaki čovjek, umiljate duše Jure Francetić me je očinski uzeo i nahranio cvibakom. Zatim sam bio jako žedan i pio sam vodu iz Jurine čuturice. Prema daljnjem pričanju, Jure je bio s njim jako dobar, bolji nego pravi otac. Zavolili smo se međusobno. U pokretu uvijek sam bio uz njega. Toplo jelo smo zajedno jeli iz iste porcije. Plakao sam često, napose kad su bili ratni sukobi i pucnjava.Tješio me je veliki čovjek Jure i molio da ne ne plačem i da ćemo pronaći majku. Otac je već bio poginuo. Dalje kaže Sreto, da ga je Jure  poslao u Zagreb po dvojici ustasa iz Crne legije. Oni su me predali Jurinoj supruruzi, koja je govorila talijanski i samo malo hrvatski pa se nismo na pocetku dobro sporazumijevali. Tada je bila u drugom stanju i imala je veliki trbuh. Pred Božić je došao u Zagreb moj dragi i voljeni poočim, moj spasiterlj Jure Francetić. I u Zagrebu je bio vrlo umiljat prema meni, što mi je ostalo do sada i nadalje u jako dragoj uspomkeni.  Pukovnik je bio kratko u Zagrebu. Po sjećanju tri dana i onda je otišao u Liku. Što se je iza toga dogodilo ja znadem samo po pričanju, a iz ovog razgovora, čujem da Vi, gospodine Dragane znadete o mojem dragom poočimu više nego ja. Sreto me je zamolio da ga odvedem na grob svoga dragog poočima Jure Francetića. To sam mu obećao. Nazvao sam Svetu i on me još dva ili tri puta i opet smo razgovarali s moga telefona. Nije mogao naći vremana za doći u Slunj, ali je želja ostala otvorena.

Kako je poznato, prokomunističke vlasti uz predvodničku trojku: Ivo Sanader, Vesna Teršelič i gradonačćelnik Slunja Ivan Bogović su mene prognali iz Slunja. Telefon od Srete mi je negdje u domobranskoj arhivi u Zagrebu i tako je sve ostalo, kako je ovdje zapisano.

Spomenik, kojeg su podigli domobrani i ustaše uz predvodništvo Hazlera i Holjevca su Sanaderovci uklonili i odpeljali u Zagreb.

Slunj bi trebao tražiti povrat toga spomenika jer je vlasništvo URV Hrvatski domobran, pokojnog Jose Holjevca i Dragana Hazlera.

Bilo bi dobro da s poznatim umjetnicima napravimo barem poprsje ponajboljeg branitelja Hrvatske i uspješnog ratnika protiv srbskih četnika i Talijana Viteza Jure Francetića.

Za dom Spremni!
Dragan Hazler - u raznim ulogama za Hrvatsku

 Bravo

Dragi moji dečki, za 5 ste! Puno Vam hvala što ste se, s željom pomoći, odmah ustali kao i naš Jure!

Čvrsti lički zagrljaj šalje vam vaša Marica

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #17 : Studeni 12, 2014, 22:00:17 »


Vratiti u Slunj spomenik vitezu Juri Francetiću i palim dragovoljcima

Republika Hrvatska – Vlada Republike Hrvatske
Premieru Vlade RH i predsjedniku HDZ – osobno
   
Dr. sci. Ivi S A N A D E R U
Trg Svetog Marka 3
HR-10000 Z A G R E B

Vratiti u Slunj spomenik vitezu Juri Francetiću i palim dragovoljcima

Štovani! Poznamo se dovoljno pa se ne trebam predstavljati, nego ću se nakon dosta duljeg uvoda posvetiti naslovljenom projektu:

Vratiti u Slunj spomenobilježje vitezu Juri Francetiću, koje je ujedno i spomenobilježje dvojici poginulih hrvatskih branitelja: †Draganu Modrušan i †Nikoli-Nini Štefanac i još barem četvorici branitelja i civila poginulih, koje su u blizini spomenobilježja ubili strijelci (snajperisti) JNA pomognuti od domaćih srbskih četnika, donedavnih komunista.

 

Općenito, ali valja pročitati

Naše političke stranke, u čemu prednjači komunistički SDP su istaknuto homofobne, napose kroatofobne. Na primjer najhrabrija hrvatska vojska ustaše su do te mjere sotonizirane od strane velikosrbske ideologije i strategije, da ih sva voda jadranskog mora i svih hrvatskih rijeka ne može oprati. To "pranje ustaša" je nemoguće i iz razloga jer su srednje i mlađe generacije Hrvata prihvatile, štoviše čak pojačale velikosrbsku sotonizaciju ustaša. Ja se ne ću ovdje upuštati niti u sotonizaciju niti u pranje ustaša od te velikosrbske strategijske pogrde, nego ću reći najtočniju istinu o ustašama, koja glasi:

Ustaše su prije II. svjetskog rata bili to što im ime kaže – ustanici protiv ugnjetavanja Hrvata od Srba i bojovnici za svestrana hrvatska prava, koja im je ugrožavala velikosrbska vladajuća klika. To je već bio razlog velikosrbima svih ideoloških i svih političkih orjentacija, da (od 1929. godine i napose od 1934. naovamo) sotoniziraju ustaše, a to je značilo (znači i danas!!!) sotonizirati kroz ustaše sve Hrvate, što služi velikosrbima kao izlika za trajno ubijanje Hrvata.

Ustaše u II. svjetskome ratu su bili vojska kao i svaka druga vojska u ratu, više zločesta, nego dobra. Medju ustašama je bilo vrlo velikih zločinaca, što nitko normalan ne poriče, niti opravdava niti ne brani, nego osuđuje. Takvih zločinaca ima u svima vojskama svijeta i u svima ratovima, svih vremena pa i danas. Štoviše, što idemo dalje ratovi poprimaju na zločinstvima. Medjutim, ustaše kao vojska, gledano u cjelini nisu bili zločinci. Oni su bili istaknuto obranbena i domoljubna vojska, nadasve hrabri bojovnici za Hrvatsku. Također je lažna obtužba na ustašama da su bili fašisti. Naime, ne ulazim ovdje u nikakvu ocjenu vladajućih struktura Nezavisne Države Hrvatske, nego ostajem samo kod Hrvatskih Oružanih Snaga (HOS-a NDH): Ustaša, Domobrana, Oružnika i Mornara. Oni su bili hrabra obranbena i domoljubna vojska svoga naroda i države Hrvatske, koja je u ratu bila onakova, kakove su sve države u ratu.

Ustaše i drugi hrvatski vojnici iz HOS-a su se borili protiv fašista i protiv komunista. Obadvije te ideološke i ratne strukture su rušile državu Hrvatsku. Evo primjera: velikosrbski četnici i sve druge velikosrbske vojske su bile fašističke i kolaborirale su s talijanskim fašistima. Ustaše su branile Hrvatsku od velikosrbskih fašista, a nisu štedili niti talijanske fašiste. Dakle, ustaše su vodile obranbenu borbu Hrvatske protiv srbskih i talijanskih fašista.

Ustaše su se jednako tako hrabro borile protiv boljševičkih komunista, velikosrbskih komunista i protiv jugokomunista (Hrvata i drugih nesrba!) jer su i ovi imali glavni cilj srušiti ratnu državu Hrvatsku i obnoviti tamnicu za Hrvate – velikosrbsku komunističku Jugoslaviju.

Znanstveno i povijesno motreno, borba HOS-a protiv fašista i protiv komunista bila je opravdana. Hrvati su jedan od malobrojnih europskih naroda, koji se je istovremeno borio protiv obadva najveća zla dvadesetog stoljeća: protiv fašizma i protiv komunizma.

Mi bismo se trebali ponositi time, umjesto da dozvolimo srbokomunistima i jugokomunistima samohvalu antifašizmom. Komunizam i fašizam su bili najveći saveznici, tako dugo dok nisu počeli njihovi medjusobni obračuni: Hitler i Staljin su zajednički uništavali miroljubivu Poljsku. Kasnije su komunisti postali antifašisti jer se je radilo o borbi za međusobnu prevlast, a ne za opće dobro narodima. Komunisti su pobijedili u više od polovine Europe i Azije, ali nisu donijeli narodima ni socijalno dobro ni opću slobodu, nego suvremeno robstvo. Svjetska javnost je proglasila komunizam i fašizam najvećim zlima dvadesetog stoljeća pa veličati jedno zlo (komunizam) radi pobjede nad drugim zlom (fašizmom) je izvan rasuđivanja zdravom pameću.

Najistaknutiji hrvatski antifašist i antikomunist je vitez Jure Francetić

Kad bi u Hrvatskoj umjesto političkog, stranačkog i ideologijskog hrvatstva postojalo i djelovalo zdravo, domoljubno, narodno-iskonsko, kulturno i kršćansko hrvatstvo, onda bi hrvatski vitez Jure Francetić trebao imati barem četiri spomenika:

-   jedan u Vivozini kod Otočca, gdje je rodjen 2/3. srpnja 1912. godine;

-   drugi u Zagrebu, gdje je studirao pravo i djelovao protiv velikosrbske diktature uoči II. svjetskog rata,

-   treći u Slunju, gdje su ga srbočetnici ili četnikopartizani, nakon masakriranja sjekirom tobože liječili, a zatim umorili zvjerskim mučenjem. To se je odvijalo u slunjskoj četničkopartizanskoj bolnici, uskraćivanjem lijekova i hrane.

-   Četvrti spomenik bi trbalo podići na današnjem Poligonu HV "Eugen Kvaternik" u selu Močile, gdje u bezdani, u masovnoj grobnici s oko 600 poubijanih Hrvata iz Slunjskog kraja, napose iz Rakovice, počivaju kosti Jure Francetića i njegovog pilota Mije Abičića…

Podsjećam kao svjedok zbivanja toga vremena u Slunju, da je na sam blagdan Božića, došao iz Bihaća u Slunj zločinac, samozvani maršal Josip Broz Tito uvjeriti se osobno, da je zarobljen Jure Francetić. Tom prilikom je uz ostalo rekao (osobno sam to čuo u njegovom kraćem govoru pred bolnicom, na Žitnom trgu u Slunju): "Toga bandita ne ćemo liječiti jer lijekove trebamo za naše ranjene borce. Treba mu dati dnevno malo kruha i čašu vode, da se što dulje muči". (J.B. Tito). Ovdje sam pohrvatio njegov govor, u kojem je bilo: "parče leba".

Smrt Jure Francetića

Hrvatski vitez Jure Francetić je predao Bogu svoju čistu, poštenu i domoljubnu hrvatsku dušu noću 27/28. prosinca 1942. godine. Vjerojato je bio dotučen, što se ne tvrdi niti ne isključuje!

Osobno sam vidio ranjenog poručnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Miju Abačića viteza Juru Francetića 3-4 puta prije njegove smrti.

Naime, "osloboditelji Slunja" su prisilno pozivali Slunjane da moraju vidjeti "zarobljene bandite". Moji roditelji se nisu tim pozivima odazivali, a netko iz kuće se je morao pozivu odazvati pa su slali nas djecu, moju braću Nikolu, Josipa i mene. Tako sam ja, zajedno s mojim prijateljem Matom Sminderovac vidio barem 3-4 puta ranjenog pilota Miju Abičića i izmrcvarenog viteza Juru Francetića.

Ispod zavoja, bolje rečeno ispod izrezanih tkanina vidio se je samo nos i usta, jer je četnikopartizan Mile Trbojević, nakon pada zrakoplova u vlaško-srbskom selu Močile izmasakrirao sjekirom ranjenoga Francetića i Abičića. Tu sjekiru i danas čuva bivši šef Slunjske udbe, Petar Zinaić, inače teški zločinac, koji još uvijek živi u Beogradu, piše memoare protiv Hrvatske, a Republika Hrvatska mu za zahvalnost šalje visoku mirovinu.

Posmrtni četnikopartizanski ceremonijal se je odvijao oko podne.

Oko podne, 28. prosinca 1942. Francetićevo mrtvo tijelo zamotano u plahtu (Ne u lijes, kako pišu neki izvjestitelji!!!) bacili su četnikopartizani u kamion. Takodjer su u isti kamion bacili, vezanih ruku i izmasakriranog, ali još uvijek živoga pilota, domobranskog poručnika Miju Abičića. Uz to su slijedili komesarski govori nabrušeni protiv Hrvata – ustaša i uobičajeno Kozaračko kolo.

To sam iz blizine vidio zajedno sa svojim vršnjacima, dakako ispunjen tugom nad ovim djelićem teške hrvatske sudbine u vlastitoj domovini.

Odvezli su ih četnikopartizani u vlaško-srbsko selo Močile i bacili u bezdanu blizu seoskog bunara. O tome je, čas javno, čas na uho govorio Mišina Kukuć, jedan od četnikopartizanskih komesara iz toga kraja.

Prema sigurnim izvorima (ne samo od Mješine Kukića!), znade se da su domobranskog poručnika – pilota Miju Abičića bacili živoga u tu bezdanu. O tome su govorili učenici iz sela Močila, polaznici poslijeratne Državne niže gimnazije u Slunju, koju sam osobno pohadjao. To selo je kasnije (oko 1960) pretvoreno u Poligon JNA, sada Poligon HV "Eugen Kvaternik" – Slunj. Usputno dodajem da na tome poligonu ima nekoliko masovnih grobnica poubijanih hrvatskih vojnika i civila. Najveća je masovna grobnica u bezdani na Debeloj Glavi, gdje je sada repetitor poligona i već spomenuta bezdana blizu bunara u selu Močile. Uz ostale žrtve, u tu bezdanu na Debeloj glavi pobacali su srbski četnikopartizani, što mrtvih, što živih oko 750 ranjenika HOS-a domobrana i ustaša. S tim podatkom se hvali srbokomunistička, poslijeratna dokumentacija (Zbornik 18, HAK, Karlovac, str. 446).

Spomenobilježje vitezu Juri Francetiću su podigli slunjski domobrani

Domobrani Slunjske satnije pod zapovjedništvom nadsatnika Tomislava Peričića podigli su vitezu Juri Francetiću spomenobilježje i svečano ga odkrili na dan svetog Jurja, 23. travnja 1943. godine. Nazočio sam osobno sa svojim vršnjacima toj svečanosti.

Iste 1943. godine 8. lipnja, Slunj je djelomično zauzela četnikopartizanska brigada Hamdije Pozderca. Tri dana se vodjene ulične borbe izmedju hrvatskih domobrana i četnikopartizana, dok nije stigla u pomoć 11. domobranska pukovnija, koja je pomogla Slunjskoj domobranskoj satniji obraniti i osloboditi hrvatski Slunj od četnikopartizanskih zločinaca.

Za to vrijeme Hamdijini četnikopartizani, inače poznati po strašnim zlodjelima nad Hrvatima u Slunju i drugdje porušili su spomenobilježje hrvatskome vitezu Juri Francetiću. Kameni blok su bacili u šikare iznad rijeke Slunjčice, gdje je ležao do 2000-e godine.

Taj isti kameni blok sam ja osobno sa slunjskim domobranskim veteranima izvadio iz šikare. Očistili smo ga, dopremili i postavili na mjesto, gdje je stajao 1943. godine.

Sve radove su obavljali dragovoljno veterani iz Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran – Ogranak Slunj, kojem sam bio predsjednik.

Iz svojih osobnih sredstava sam platio učvršćenje kamenog bloka, ugradio na njega brončani križ i brončanu spomen-ploču, na kojoj ispod tropletera i hrvatskog povijesnog grba stoji:

SLAVA OVDJE UMRLOME
legendarnom borcu protiv četnika
HRVATSKOM VITEZU
JURI FRANCETIĆU
Otočac 2.VII.1912. – Slunj 28.12.1942.
i svima palim hrvatskim vojnicima
na ovim prostorima
Podigla Urv. Hrvatski domobran – Ogranak Slunj
2000. godine.

1. od 2
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #18 : Studeni 12, 2014, 22:01:07 »


To spomen obilježje najhrabrijem i najuspješnijem bojovniku protiv srbsko-fašističkih četnika, talijanskih fašista i srbokomunista je služilo na ponos ne samo Slunjanima, nego većini hrvatskog naroda, a to je poštivala ili barem tolerirala čak komunistička vlast SDP-a na čelu s Ivicom Račanom.

Komunist Račan nije dozvolio rušenje spomenika Juri Francetiću

Sigurno znadem, da je predsjednik SDP i premier Hrvatske vlade Ivica Račan štitio od rušenja spomenobilježje Juri Francetiću u Slunju. Na njega su stizale pritužbe od drugarice bez nacionalnog identiteta Vesne Teršelič i njoj sličnih protuhrvata, ali Račan se na njih nije obazirao. U njegovoj komunističkoj duši bilo je više hrvatstva, nego u njegovih nasljednika, koji se predstavljaju kao katolički Hrvati.

Pripominjem, da je Slunj imao godišnji posjet tome spomenobilježju oko 20.000, što je imalo ne samo povijesnu i komemorativnu svrhu, nego i svoju gospodarsku vrijednost kroz ugostiteljski turizam.

Ostatci četnika u Hrvatskoj pod zaštitom nekakve Slovenke ili Sloveno-Srbkinje (nitko joj ne zna pravi nacionalni identitet!) Vesne Teršelič su običavali prosvjedovati protiv spomenobilježja vitezu Juri Francetiću u Slunju, ali su ih Slunjani isprašili, kao se postupa s hrvatskim neprijateljima.

To je HDZ-ovski Slunj mogao uspješno obavljati dok je bila na vlasti koaliciona vlada na čelu s premierom Ivicom Račanom. Lokalna vlast HDZ-a je takodjer štitila spomenobilježje.

Došlo je do promjene vlasti u Hrvatskoj. Umjesto podrške od Središnjice HDZ-a Slunjanima i svima Hrvatima štovatateljima najhrabrijeg hrvatskog borca protiv četnika Jure Francetića dolazi do velikog razočaranja.

Ono što nije učinio na žao Slunjanima i svima Hrvatima Ivica Račan, to čini Dr. sci. Ivo Sanader, koji za volju Slovenke(?) Vesne Teršelič i nekakve srbokomunistkinje iz Karlovca naredjuje rušenje spomenobilježja hrvatskome vitezu Juri Francetiću. To je vandalski zločin i to izveden kukavički, noću pred jutro, dok hrvatski narod u Slunju spava.

Osobno, još uvijek vjerujem, da je to Dr. znanosti Ivo Sanader počinio u času nekakve svoje nepromišljenosti ili prolazne slabosti jer samo rušenje spomenika je ne samo vandalski zločin, nego je protivan temeljnome stavu Europske Unije, prema kojemu svaki mrtvi čovjek s obadvije zaraćene strane ima pravo na grob i obilježje.

Navest ću ovdje nekoliko primjera, uz koje bi trebao Dr. znanosti Ivo Sanader razmisliti o svome pogrešnom činu rušenja spomenoobilježja vitezu Juri Francetiću, najistaknutijem branitelju Hrvata i Bošnjaka od fašistiških četnika Draže Mihailovića i njegovih privrženika.

Odnos europskih naroda prema ratnicima

Na primjer, u Njemačkoj ima čak nekoliko spomenika feldmaršal Erwin Rommel "Pustinjska lisica", koji je poslao u smrt oko 250.000 Engleza u Africi.

Što tek reći za austrijskog SS-ovca Kurta Waldheima, koji je ratovao po Bosni, a bio je u dva mandata generalni sekretar (1972-1981) i austrijski predsjednik.

Dragovoljac, visoki častnik u Hitlerovim SS-trupama Günter Grass je dobio Nobelovu nagradu za svoj književnički rad, a hrvatski potencijalni Nobelovac †Mile Budak se je odnjihao u neznani grob na srbokomunističkome štriku u Zaprešiću…

Generalfeldmaršal Friedrich von Paulus je nanio Sovjetima i napose Staljingradu neprocjenjivo visoke štete i zločine nad ljudima, a Sovjeti su mu poštedili život i umro je prirodnom smrću 1957. godine te sahranjen uz vojničke počasti. Ima čak spomenik!!!

U sred Rima blizu olimpijskog stadiona stoji visoki obelisk na kojem je golemim slovima ispisano: Mussolini.

U Španjolskoj, u Escariolu oko 20 km zapadno od Madrida je veličanstvena podzemna crkva-kosturnica s ugrobljenim kostima od poginulih na obadvije zaraćene strane.

Švicarac Henri Dunant je 1859. došao na bojno polje u Solferinu i organizirao posve jednako zbrinjavanje ranjenika s obje zaraćene strane, što je poslužilo kao temeljac za osnivanje medjunarodnog Crvenog križa.

Napoleon je uništio pola Europe, a Francuska ga slavi kao najvećeg svoga sina svih vremena, što prihvaćaju i drugi narodi. Slavi se njegova vojnička vrlina, a zločinstva su sekundarna.

U Zapadnoj Europi postoje groblja poginulim vojnicima s obadvije zaraćene strane.

Finska je na strani Hitlerove Njemačke ratovala protiv Sovjetskog saveza, a poslijeratna Finska nije osudila niti smaknula nijednog Finca.

Norveška je za kolaboraciju s nacističkom Njemačkom smaknula samo Vidkuna Quislinga.

Velika Francuska je kapitulirala pred nacističkom Njemačkom, a u jednom dijelu Francuske vladao je maršal Philippe Petain kao Hitlerov kolaborator i bio je okrutan prema Francuzima i prema Židovima: Poslao je protiv Sovjetskog saveza 7 francuskih divizija. Poslijeratna Francuska mu je poštedila život.

Uostalom, prema osobnoj izjavi, današnji poglavar Rimokatoličke crkve je bio članom Hitlers-Jugenda.

Ovako bih mogao nabrajati u nedogled, ali umjesto toga postavljam Dr-u znanosti Ivi Sanaderu sljedeće ozbiljno pitanje u nekoliko varijanata:

Kakove to intelektuace političare ima Hrvatski narod?

Kakav smo to mi narod Hrvati, koji imamo u 21. stoljeću političare vandale, medju kojima prednjače dvojica doktora znanosti Ivo Sanader, koji vandalski ruši spomenobilježje najhrabrijem hrvatskom bojovniku – vitezu Juri Francetiću i Dr. medicine Darka Milinovića, koji ruši nadgrobnu ploču ponajvećem hrvatskom književniku †Mili Budaku u njegovu rodnom Svetome Roku.

Jeste li se vi, gospodo, čelnici HDZ-a i čelnici države Hrvatske ugledali na bivše komuniste, medju kojima je nažalost bio i Vicko Krstulović kao istaknuti rušitelj spomeničke kulture i uništavatelj svih vojničkih grobalja ili ste se ugledali u još živoga Miku Špiljaka, koji je naredio rušenje spomenika hrvatskome banu Josipu Jelačiću?!

Iz kojih motiva ste se vi dvojica hrvatskih intelektualca odlučili na ove vandalske zločine u 21. stoljeću!?

Jeste li vi dvojica Neovandali ili genetski Vandali? Odkud vam pravo da nanosite na hrvatsko ime neovandalizam?!

Imate li vi dvojica svoj ljudski i muški ja ili s vama gospodari nacionalno nedefinirana Slovenka(?) Vesna Teršelič i srbokomunistkinja iz Karlovca!?

Ne, gospodo, vi dvojica meni, kao hrvatskom intelektualcu s dva fakulteta i s podosta znanstvenih učinkovitosti iza sebe NISTE JASNI.

Jeste li vi uopće Hrvati u svojoj duši i corpusu ili ste samo statistički Hrvate bez nacionalnog osjećaja i bez nacionalnog ponosa.

Potaknut takvim odnosom Europske Unije prema svima poginulima u II. svjetskom ratu i inače u ratovima, slobodan sam ovim pismom potaknuti predsjednika HDZ-a, premiera Vlade RH i akademskog kolegu, Dr-a sci Ivu Sanadera, da vrati u Slunj kameni blok sa spomenpločom i križem posvećenom hrvatskom vitezu Juri Francetiću.

Uz najljepši i najsadržajniji hrvatski pozdrav: Za dom i domovinu Hrvatsku – Spremni!

Uz obljetnički dan Bleiburških žrtava 2008.

Mr.sc.Dragan Hazler, domobranski častnik HV u pričuvi
http://www.hazud.ch/2010/12/vratiti-u-slunj-spomenik-vitezu-juri-franceticu-i-palim-dragovoljcima/

Švicarska me osudila zbog denunciranja, ali nisam radio za Udbu! > http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000705/novosti2.htm

2. od 2
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #19 : Studeni 12, 2014, 22:05:36 »


NEŠTO ZA (NA)PUHOVSKOGA

   Na ovo moje javljanje potaknuo me je članak Josipa Pećarića "Predsjednik Puhovski" u Fokusu od 22. listopada, broj 232., str. 19.

   Puhovski se mnogo puta javljao i preko Hrvatske televizije, pa je, vjeran svom prezimenu, (pre)(na)puha(va)o zlo na hrvatsku adresu. "Od čibuka", bez provjeravanja. Ne znam: Koliko mu je poznato kako netko može biti terorist i na četvornom metru vlastitoga prostora, i kako bi trebalo i tu vrstu terorizma ožigosati? Njegov problem!?

   Kad se dignula prašina oko uklanjanja, ne znam čijim "zubima" izglodane spomen ploče, podignute u čast našem vrlom krilniku generalu Juri Francetiću, javio se i Žarko Puhovski 2. lipnja 2004. na Središnjem dnevniku Hrvatske televizije. Odmah sam reagirao i poslao telefaksom svoj prosvjed Informativnom programu Hrvatske televizije:

Evo moje moto poruke:

           
   
Dabogda ja bio zaklan kao Srbin Francetićevom rukom ili kao Srbin po Francetićevu naređenju.
Neka Žarko Puhovski pobije svjedočenje don Ante Bakovića iz knjige "Dječak s Drine" pa se tek onda onako izrazi kako se, na žalost, izrazio.

I moga teksta Informativnom programu:

Cijenjeni Naslove! Ne dirajući u Vašu profesiju, iskreno žalim što se hrvatska javnost bavi divljačkim poslom. Jer, rušenje spomenika je barbarski i, čak, vandalski čin, neovisno o tom kada, gdje i komu u čast je podignut. Čudim se što protagonisti rušenja Francetićeva spomenika nisu dignuli prosvjed protiv spomenika u Leubachu pokraj Bleiburga. Jer, ako treba srušiti spomenik, podignut u čast Francetiću, treba onda silom logike srušiti i spomenik (o)davno podignut Blajburškim žrtvama. Ako pobunjenici protiv opstanka spomenutoga spomenika ne dignu pobunu i protiv spomenika u Leubachu pokraj Bleiburga i ako ne ometu podizanje novoga spomenika u čast Blajburškim žrtvama, ne znam kako bih ih mogao nazvati, a da ih, možda, ne uvrijedim. Neka oni sami sebi izume adekvatan naziv.

   Ja sam, ponosno ističem, Hrvat desetotravanjske tradicije. S dubokim poštovanjem govorim i govorit ću o ustašama, izuzimajući izrode koje je partija među njih ubacila da bi, po njihovim zlodjelima u ustaškoj odori, pala što veća ljaga na ustaše i na državu koju su oni uspostavili i hrabro branili. Zato je postojao i Jasenovac nakon Jasenovca.

   Jednom sam zgodom, ali usputno, posjetio Tjentište, Partizansko Spomen područje. Smatrao bih velikim divljaštvom kad bi netko rušio to zdanje. Koliko god ne volim partizane, toliko i, čak, još više ne volim da budu srušeni spomenici, njima u čast podignuti. Neka ih! Ne pitaju nam ni kruha, ni vode, ni ruha.

   Neka i spomenika Francetiću koji je isprobadan, iako on nije nikoga onako (is)probadao kao što je on bio (is)proboden. Slava mu! S nama je.
Uz pozdrav!


   U gore navedenom Fokusu, drugi stupac 19. stranice navedene su riječi Žarka Puhovskoga glede Mile Budaka: Što god netko tvrdio, Mile Budak je bio koljački natpisar. On je čovjek koji je napisao i potpisao upute za masovno klanje koje se ikad na ovom prostoru dogodilo."

   I ovdje je nešto rečeno od čibuka. Da je, kojom srećom Puhovski dokazao svoju tvrdnju, citirao bi je autor članka. A, kako nema citata, nema ni dokaza za navedenu tvrdnju. Što nije dokazao i što mu nije uspjelo dokazati, neka se potrudi pa poslije dokaže, ako njegove riječi nisu odavno dogmatizirane, pa ih ne treba dokazati.

   A ja, fra Martin Planinić, želio bih da nam Puhovski, bez napuhavanja odgovori na dva pitanja:

-   Koji je narod izumitelj etničkog čišćenja?
-   Koji je narod bezdušno ljude trijebio da bi se na osvojenom području nastanio?

   Bude li šutio on, šutjet ću i ja. A ne dadne li ispravan odgovor on, nakon svoga javljanja u Fokusu, dat ću ga ja, pa kom obojci, kom opanci.

Fra Martin Planinić
Ploče-Tepčići, 23. listopada 2004.

~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~

PREDLAŽEM PUHOVSKOM

   U "Fokusu" broj: 240. od 17. prosinca 2004. objavljena su dva članka vezana za Puhovskoga: "Gazda Puhovski i njegov nauk" od Rudolfa Arapovića i "Okupacija u 200 slika" od Damira Kalafatića.

   Kao ispravak njegovih napuhanih tvrdnja u emisiji "Otvoreno" od 7. prosinca , da ne upotrijebim adekvatnu riječ, mogu reći.

   Nije U koljački znak. Koljački je znak petokraka koja od 1917. nije zadovoljila svoje krvoločne apetite.

   Nije istina da se mogu NDH i FNRJ izjednačiti u prve četiri godine. NDH je svoje prve četiri godine provela u ratu, a FNRJ u miru. Ukoliko se može reći da se i Jugoslavija kroz prve svoje četiri godine obračunavala s odmetnicima u šumi, može se jednako reći da je u velikom mjeri i Ozna ili Udba imala u tom svoje prste montirajući sukobe da bi što više Hrvata platilo glavom. To doista potvrđuje Kavranova tragedija. Zato odlučno pitam: Zašto su Jure Brozović i Vinko Dundović ubijeni bez proširenja optužnice i bez nove sudske rasprave, iako su osuđeni na doživotnu robiju što je onodobni tisak i objavio? Zašto su, osuđeni na smrt pred javnim sudom 27. kolovoza 1948., ubijeni tek 31. kolovoza iste te godine? Jeli zločin poubijati osuđene na smrt tek petoga dana nakon pročitane presude? Gdje su i kako su završila trideset sedmorica Kavranovih supatnika koji se pred sudom nisu pojavili, iako su uhićeni? Obznanjeno je u tisku da su od njih trideset sedmorice trideset šestorica uhićeni, a o Nikoli Grbeši nema ni slova u tisku, iako je uhićen u skupini Josipa Tomljenovića, Brace. Gdje su trideset sedmorica koji pod istragu dođoše i pred sudom se ne pojaviše? Je li zločin poubijati trideset sedmoricu bez sudske rasprave u četvrtoj godini državne samostalnosti FNRJ?

   Ne ću se upuštati u aferu oko novinarke Helene Puljiz. Upustit ću se u ime njezine nagrade. Dobila je nagradu Aleksandra Zec. Slažem se s gospodinom Kalafatićem da joj je trebalo dati nagradu s drugim imenom ka npr. Gordan Lederer ili Ovčara. Slažem se i s njegovim završnim prijedlogom: "A i sam naziv HHO-oovske godišnje nagrade mogao bi koljaštvom opterećeni Puhovski ubuduće preinačiti zbog međunarodne tolerancije u manje po Hrvate iritantan – Nagrada Helena Puljiz."

   Slažem se s autorovim prijedlogom, iako predlažem svoj mnogo bolji prijedlog, unatoč činjenici da će taj moj prijedlog biti po Hrvate iritantan. Ako Žarko Puhovski želi steći ugled istinoljubiva, čestita i za uzor moralna čovjeka, pa makar ga zbog toga prezirali njegovi simpatizeri, neka za HHO uvede nagradu pod časnim nazivom našega vrlog krilnika Jure Francetića. Svojim odlučnim zato, dat ću odgovor na zašto Žarka Puhovskoga, ako mi postavi svoje pitanje.

Fra Martin Planinić
Ploče-Tepčići, 20. prosinca 2004.

___________

Žarko Puhovski > http://www.moljac.hr/biografije/puhovski.htm

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #20 : Srpanj 03, 2015, 10:58:58 »


Jure Francetić Prozor kraj Otočca, 3. srpnja 1912

Prije 103 godine rođen je veliki Hrvat Jure Francetić u Prozoru kraj Otočca u Lici, tamo gdje se veliki hrvatski sinovi rađaju! Sinovi Like, bez kojih je nezamisliva naša hrvatska povijest. Povijest iza koje stojimo, na koju se ponosimo, koju ne falsificiramo.

Junak i čovjekoljubivi Jure Francetić ostao je i biti će vječno nezaboravan jer je imao samo jedno lice, a njegove ubojice - kukavice - imali su dva pa su se sakrivali iza crvenih petokraka.

Jure Francetić s nama je!

          ˝Crna legija˝, pod zapovjedništvom Jure Francetića, postala je diljem Hrvatske pojam junaštva i hrabrosti. Ona je nezapamćenim poletom i zanosom stupila u najljuću borbu protiv najvećeg neprijatelja hrvatskog naroda. ˝Crna legija˝ doniela je Hrvatima spas, uništivši sve odmetničke i plaćeničke boljševičke skupine, koje su harale na iztočnoj granici hrvatske države.
Ivo Balentović, koji je često bio svjedokom njihove junačke borbe.

Jure i Boban u pjesmama

U veljači 1942., bilježi Ivo Balentović u knjizi "Crna legija - odredi nepobjedive mladosti", tiskanoj na prvu godišnjicu osnutka te postrojbe, pripadnici Crne legije, nakon uspješnog prodora na Drinu, spjevali su pjesmu "Evo zore, evo dana". Balentović je pjesmu zapisao u travnju 1942., i to je prvi poznati zapis te pjesme koja je u kasnijim mjesecima i godinama mijenjana i proširivana, Ni u jednoj od desetak poznatih mi inačica, zapisanih u periodu od 1942. do 1945., nema stiha "Drinu ćemo pregaziti i Srbiju zapaliti!", niti stiha "Zeleni se Trebević, na njem sjedi Pavelić (Francetić), vino pije, peče janjce, kolje Srbijance", koji su se mogli čuti u kasnijim interpretacijama i zbog kojih je pjesma često napadana.

Evo prvog zapisa pjesme 'Evo zore evo dana':

Evo zore, evo dano,
Evo Jure i Bobana.
Evo zore, evo tića,
Evo Jure Francetića

Na vrh gore Romanije,
Ustaški se barjak vije.
Na barjaku sitno piše,
Odmetnika nema više.

Jure gazi Drinu vodu
I bori se za slobodu,
on se bori za slobodu
Hrvatskome našem rodu.

Evo zore, evo dana,
Nema više partizana.
Evo zore, evo tića,
Eto Jure i Vokića.

Evo zore, evo dana,
Evo Jure i Bobana
Oni vode svoju strojnu
Njome biju teški vojnu.

Tvoja bojna brani Liku
Biser zemlje našu diku.

Autor pjesme "Evo zore, evo dana" je pučki pjesnik Josip Križanac. Križanac je do rata radio kao šumski radnik u Ljubinju kraj Ćemernog. U Legiju je stupio kao čarkar i napredovao do čina bojnika. U slobodno vrijeme pisao je pjesme kojima je vjerno opisivao borbe Crne legije, odnos crnolegionara prema svojim zapovjednicima i naglašavao vjernost političkom vodstvu NDH.

Pjesma "Evo zore, evo dana" nastala je skraćivanjem mnogo duže pjesme, prvi put objavljene u knjizi "Crna legija - odredi nepobjedive mladosti", prigodom obilježavanje prve godišnjice uspostave NDH.

Neprikladna je za objavu u sklopu ove knjige jer bi zauzela oko 80 stranica.

Sudbina Josipa Križanca, autora pjesme "Evo zore, evo dana" nije poznata.

U izdanju "Nove Hrvatske" izašla je licpa brošurica Josipa Križanca pod naslovom "Junačka djela Jure viteza Francetića u stihovima", u kojima se opisuju neka djela Francetićeva iz Iztočne Hrvatske prigodom čišćenja tog područja od odmetnika.
26.6.1943

Tko su stvarno bili Jure i Boban

Piše Marko Marković

Kad su, osnivajući ogranak Hrvatske stanke prava u Vukovaru; u veljači 1998., pravaši Ante Đapića zapjevali pjesmu "Evo zore, evo dana", dio medija u Hrvatskoj je zaključio da je riječ o "provociraju i zastrašivanju Srba". Neki predstavnici hrvatske vlasti išli su toliko daleko da su se čak ispričavali Srbima za možebitne uvrede.

Branko Tuđen, tadašnji urednik "Večernjeg lista", pučkog dnevnika, bliskog Vladi RH, odnosno vrhu tad vladajućeg HDZ-a, piše da "nije posve siguran jesu li ti pjevači svjesni tko su bila ta dvojica. Jer, kako tumačiti to, piše Tuđen, da neki pjevaju Juri i Bobanu, u biti gubitnicima (jer to što su 1942. godine 'spasili' istočnu Bosnu u povijesnom smislu nema nikakve vrijednosti) a ne pjevaju suvremenoj hrvatskoj državi potvrđenoj od čitava svijeta, koja je, na kraju krajeva, vratila Podunavlje bez ispaljenog metka i bez ijedne ljudske žrtve."

Tko su Jure i Boban i zašto im pjevaju, postavlja pitanje Tuđen, a zatim, da bi dao na važnosti svojim kasnijim tezama o Francetićevoj i Bobanovoj "neukosti, šarlatanstvu i diletantizmu", navodi da je "pročitao sve o njima u nekadašnjoj emigrantskoj i komunističkoj literaturi, a često o njima razgovarao s pokojnim Vinkom Nikolićem.

Da je Tuđen o Francetiću, Bobanu i Crnoj legiji pročitao išta više od onoga što o njima piše Eugen Dido Kvaternik u "dezerterskoj" knjizi "Sjećanja i zapažanja 1925 - 1945.", u izdanju nakladničkog društva Starčević, i knjigu njegovog oca, Slavka Kvaternika "Vojskovođa i politika", koju je, uz mnoštvo "neopreznih" stavova, priredila Nada Kisić Kolanović, znao bi temeljnu činjenicu da prvi zapovjednik Crne legije, kao što samouvjereno piše, nije bio Jure Francetić nego Esad Lokmić, predratni ustaški povjerenik iz Sarajeva. Lokmić je kao ustaški časnik poginuo na početku rata. Da zna više Tuđen ne bi, tako samouvjereno, tvrdio da je Rafael Boban poginuo na Bleiburgu, u svibnju 1945. Znao bi i da Francetić nije poginuo kao zapovjednik Crne legije, nego je već bio imenovan zapovjednikom Ustaške vojnice, što je značilo svih ustaških postrojba u NDH. Znao bi i da su njegove posljednje zapisane riječi, tri dana prije Božića 1942., po svjedočenju njegovog brata Nikole:"Idem uništiti četnike, a, ako bude trebalo, objavit ću rat Talijanima!"
Nakon osnivanja UHRO - Ustaške hrvatske revolucionarne organizacije, Rafael Boban, kao emigrant, odmah joj se priključuje. Njegovo ime zapisao je pod rednim brojem dva. Nakon godinu dana postao zamjenik zapovjednika 7. satnije. Godinu dana ranije sudjelovao je u Velebitskom ustanku, za trajanja kojega je i upoznao Juru Francetića, svoga kasnijeg zapovjednika, koji se ustanku priključio kao domovinski član.

Tuđen će napisati i da je Francetić bio zapovjednik "elitne ustaške jedinice Crne legije", a samo desetak redaka dalje piše: "Crna legija Jure Francetića i Rafaela Bobana bila je improvizirana formacija, bez vojne izobrazbe i bez stručnog časničkog i dočasničkog okvira. Francetić nije bio vojnički genij, nije imao, a nije ni mogao imati, solidnog vojničkog znanja kao ni smisla za temeljitu vojničku organizaciju. Obojica su (on i Boban) zapravo bili vojnički diletanti ... ".

Na kraju teksta Tuđen prenosi i Pavelićevo razmišljanje, zapisano u knjizi Eugena Dide Kvaternika: "Znaš, ja ne vjerujem u Francetićev uspjeh. Francetić zna talijanski. Žena mu je Talijanka, i on će nekako s Talijanima izaći na kraj". Tu rečenicu, svjedoči mlađi Kvaternik, Pavelić je zaista izgovorio, ali riječ je o istrgnutom citatu, a ta priča ima svoj nastavak. Kad su svi u Sarajevu procjenjivali da se i domobranske i ustaške posade trebaju povući iz Sarajeva, i grad, pod pokroviteljstvom Talijana, prepustiti četnicima vojvode Dangića, kojih je na Romaniji iznad Sarajeva bilo skoro 10 000, Francetić je s 1200 ljudi krenuo u akciju i za dva tjedna razbio četnike, pet partizanskih odreda i dva istočnobosanska partizanska bataljuna. Radilo se o akciji 'Trio", za koju su Njemci i Talijani spremali 30 000 vojnika. Francetić ih je preduhitrio, želeći područje zaposjesti prije dolaska Talijana, u čemu je veliku ulogu odigrao Ante Vokić, tada zapovjednik željeznice u Sarajevu, učinivši da kompozicije s talijanskom vojskom imaju 'nepredviđenih' teškoća u prebacivanju vojske i ratnog materijala od Ploča i Mostara do Sarajeva

O uspjehu Crne legije njemački general Bader koji je za tu akciju pripremio 30 tisuća vojnika, izvijestit će svog pretpostavljenog generala Kuntzea, zapovjednika za Jugoistok: "Akciju" Trio II veće je proveo ustaški dopukovnik Jure Francetić". Francetić je bio brži i uspješniji od njih, unatoč tome što čak ni Pavelić nije vjerovao u uspjeh operacije.

Da je Tuđen sklon čitanju pročitao bi i što su umirovljeni generali Hrvatske vojske Ivan Rukavina i janko Bobetko izgovorili o Francetiću, Bobanu i Crnoj legiji. General Zbora Janko Bobetko, koji je u partizanima pripadao udarnoj, diverzantskoj grupi, o sukobima s Crnom legijom piše: "Bojali smo se 'Bobanovaca', bojali smo se njihove zasjede. Kad bi partizani postavili zasjedu Talijanima i zapucali na njih, tek bi se nakon pet minuta iz kanala moglo čuti mama mia. S 'Bobanovcima' je bilo drugačije. čim bi zapucali na njih oni su (kao i Njemci) iskakali iz kamiona i uzvraćali vatru!"

General Bobetko
priznaje da se radilo o pravim ratnicima, disipliniranim, odgovornim i spremnim na svaki izazov. Janko Bobetko napravio je tako uspješnu vojničku karijeru i zbog toga jer nije podcjenjivao protivnike. Respektirao je njihovu snagu, brzinu, hrabrost i odlučnost, a to se nije sramio priznati čak ni za trajanja komunizma. Možda Tuđen umišlja da o ratu i ratnim operacijama zna više nego general Bobetko. Možda je Tuđena 'zbunila' činjenica da se zapisi o Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu i danas u dokumentaciji u Vjesnikovom neboderu nalazi u pretincu pod naslovom - Ratni zločinci.

Stvarati sliku o Hrvatskoj Nezavisnoj Državi samo iz knjiga Eugena Dide Kvaternika "Sjećanja i zapažanja", njegovog oca Slavka Kvaternika "Vojskovođa i politika", i komunističke dokumentacije, isto je kao kad bi za 50 godina sliku o ovovremenoj Hrvatskoj stvarali samo na temelju pisanja 'Feral Tribunea' i tekstova Ivana Zvonimira Čička.

Glavni urednik Večernjaka piše da "mnogi naši ljudi ne poznaju hrvatsku povijest". Jer, kao, nisu pročitali sve što je o Juri i Bobanu napisano. Samo dan poslije sindikalnog prosvjeda (na i oko Jelačić placa) kad su siromašni i ljuti radnici 'pjevali' Vladi neke druge pjesme. Zaboravlja da su ovu Hrvatsku obranili ratnici koji na front nisu išli s pjesmama "Mlada partizanka" ili "Kud narodna vojska prođe" nego su pjevali "Evo zore, evo dana". Tuđen (namjerno?) zaboravlja da niti jednom pripadniku "Tigrova", "Lučkog", "Puma", "Sokolova" ili "Četvrte splitske" nije palo napamet zapjevati "Kud narodna vojska prođe ... " ili pjesme Simi Šolaji, Milanu Basti ili Simi Dubajiću. Ili Tuđen, možda, želi reći da su hrvatski ratnici, braneći Hrvatsku od Vukovara do Dubrovnika, bili u velikoj zabludi, da ne poznaju hrvatsku povijest i da nisu ništa pročitali.

Tuđen piše da je pročitao sve što je Juri i Bobanu napisano. Sudeći po ovom tekstu, više je o Juri i Bobanu napisano nego što je Tuđen uopće pročitao. Jer, Tuđen, očito je, ima poprilično problema s knjigama, ali ne i s 'knjižicama' koje mu osiguravale da je mogao i prije, ali može i danas, dijeliti lekcije o zabludama iz hrvatske povijesti i domoljublja. Samo što se nekada pozivao na izjave Jakova Blaževića da bi "ekstremistima koji zazivaju mračne aveti prošlosti objasnio nužnost bratstva jedinstva", ili pozivao na linč hrvatske nacionaliste tvrdnjama da "mračne vode koje zapljuskuju obale naše slobode i narušavaju rapsodiju našeg bratstva i jedinstva treba što prije filtrirati ili silom kanalizirati'', tako danas u pomoć poziva dokumentaciju u Vjesnikovom neboderu po kojoj su Jure Francetić i Rafael Boban ratni zločinci.

Proglašavati nekoga zločincem bez optužnice i suda, bez dokazane krivnje, samo zbog pripadnosti nekom pokretu ili stranci, li Hrvatskoj je, nadajmo se, davno prošlo vrijeme.

1. od 2
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #21 : Srpanj 03, 2015, 11:01:04 »


Borba za spomenik Juri Francetiću

Prigodom otkrivanja spomen-ploče Juri Francetiću u Slunju, Anto Đapić, predsjednik HSP-a, je kazao:
          "Znalo se da ćemo pobijediti u Domovinskom ratu u trenutku kada se misao vodilja hrvatskih vitezova iz NDH na čelu s Francetićem prenijela na novu generaciju mladića iz 1990. godine.


Francetićev duh i opcija bili su s nama cijelo vrijeme trajanja Domovinskog rata. Takav je duh potreban i danas. Jure Francetić se nikada nije ogriješio o humanitarna prava i Haaške konvencije."

Nekoliko dana kasnije, nakon mnoštva napada u medijima, Đapić je na konferenciji za novinare u Zagrebu kazao: "Zbog jedne benigne situacije, otkrivanja spomen-ploče Juri Francetiću, čovjeku koji se borio za slobodu hrvatskog naroda, nazivaju nas neofašistima i nemodernom strankom. Neka vlast kaže koje se pjesme smiju, a koje ne smiju pjevati, ako drže da imaju dovoljno političke snage da mogu prihvatiti političke refleksije takvog zakona. Jer, kada se skupi neka postrojba iz Domovinskog rata i zapjeva "Evo zore, evo dana", zatvori će biti puni.

Na Međunarodni dan ljudskih 10. prosinca 2001. predstavnici nekoliko nevladinih udruga prosvjedovali su u Slunju protiv spomenika Juri Francetiću. Oko 200 osoba iz Slunja onemogućilo je njihov pristup spomeniku. (I nakanu ga da sruše?) Intervenirala je specijalna policija. Evo što je o tom događaju izvjetila Hina:
          "Razjarene  Francetićeve poklonike, koji su pjevali pjesmu "Jure i Boban", interventni vod karlovačke policije potisnuo je 20-ak metara kako bi omogućio predstavnicima udruga da dođu do spomenika.
          "Ako inzistirate, omogućit ćemo vam prolaz do spomenika", rekao je petnaestorici aktivista načelnik interventne policije Dražen Perković.

No, Vesna Teršelić, predsjednica Inicijativnog odbora za uklanjanje spomenika i direktorica zagrebačkog Centra za mirovne studije, odbila je ponudu:
          "Jako je važno da se spomenik ukloni, ali je jednako važno da to ne bude protiv volje građana Slunja".

Objasnila je da nevladine udruge nisu imale namjeru ukloniti spomenik već potaknuti Slunjane na razgovor o neprihvatljivosti veličanja ustaških zločinaca. Predstavnici nevladinih udruga predali su danas gradonačelniku Slunja i peticiju kojom se traži uklanjanje spomenika Francetiću.

          "Šteta što s nama nije htio ići gradonačelnik Ivan Bogović koji nas je prethodno primio i kojem smo uručili peticiju za uklanjanje spomenika i to zato jer je postavljanje spomenika u lipnju 2000. osudio i predsjednik Republike Stjepan Mesići sve političke stranke,' pa i HDZ kojem pripada gradonačelnik", rekla je Vesna Teršelič novmanma,

 

Na spornom spomeniku piše: "Slava ovdje umrlomu legendarnom borcu protiv četnika".

          "Vidim da su ovdje ljudi zadojeni nacionalističkom ideologijom, ali Domovinski rat i ustaštvo nemaju ništa zajedničkog, jer mi smo se kroz Domovinski rat borili za novu, europsku Hrvatsku, a Jure Francetić se, zajedno sa četnicima, borio protiv antifašizma koje je prihvatio sav razvijeni svijet", komentirao je predsjednik Županijske udruge antifaši-stičkih boraca Martin Jendrešić, koji je bio partizan u Drugom svjetskom ratu i časnik Hrvatske vojske," navodi Hinin izvjestitelj.

Evo kao je o tom događaju izvjestio zagrebački "Večernji list":
          "Prije samog skupa predstavnici nevladinih udruga najprije su 805 prikupjjenih potpisa uručili karlovačkom županu Vladi Jelkovcu i slunjskom gradonačelniku Ivanu Bogoviću.
          "Kad je 113 radnica "Sinteksa" po cijele dane radilo bez ikakvih primanja, nitko nije postavljao pitanja o ljudskim pravima. Molim vas da nas ostavite na miru. Razgovaramo sa stranim ulagačima i posljedice ove buke tek će se vidjeti", kazao je gradonačelnik Slunja Ivan Bogović.

          "Zašto niste u Slunj došli prije deset godina kad smo morali napustiti naše domove, kad su nam pred očima ubijali našu djecu? Tada se nitko nije brinuo za naša ljudska prava.
Ovaj je spomenik dio naše povijesti i oko toga se nije trebala dizati tolika buka.
Dajte nam posla, ovdje ima i gladnih ljudi, a ova vaša inicijativa velika je sramota. Zašto nas se sjetite samo kad je riječ o spomenicima? " samo su neka od pitanja koje su invalid Domovinskog rata Zvonko Modrušan i ostali okupljeni građani uputili voditeljici karlovačkog Odbora za ljudska prava Jelki Glumičić, direktorici Centra za mirovne studije, dobitnici alternativne Nobelove nagrade i predsjednici Odbora za uklanjanje Francetićeva spomenika Vesni Teršelič, Srđanu Dvorniku i Martinu Jendrašiču. Među okupljenim građanima Slunja koji su spriječili naum triju nevladinih udruga -Odbora za ljudska prava, Suradnog centra HHO-a i Udruge antifašističkih boraca NOR-a Karlovačke županije - bio je i Mile Skukan, koji je u vrijeme postavljanja Francetićeva spomenika bio gradonačelnik Slunja.

          "Sve su afere bile iza nas, a sada se opet netko sjetio da nas uznemirava. To ne donosi ništa dobro za Slunj. ćudno je da su udruge ovu akciju organizirale upravo na godišnjicu smrti našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana", kazao je Mile Skukan.
Predstavnicima nevladinih udruga, kojima su Slunjani poručili da odu u Škabrnju, Vukovar, Ilok, Knin, na kraju nije bilo druge nego da neobavljena posla napuste Slunj. Njihov odlazak građani su popratili velikim pljeskom.

Očito je da nevladine udruge nisu očekivale ovakvu reakciju Slunjana, a o tome govori i komentar predsjednika županijske Zajednice antifašističkih boraca Martina Jendrašića koji je na kraju samo rekao: "Ovo nam nije trebalo."

Iz knjige Marka Markovića "Jure i Boban – Povijest Crne legije"
Zagreb – Tomislavgrad, travanj 2003., str. 213-220

2. od 2
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #22 : Srpanj 10, 2015, 21:31:11 »


Prilozi za biografiju zapovjednika ustaške Crne legije
Jure Francetića (1912.-1942.)

Sažetak: U radu se donose biografski podaci koji rasvjetljuju životni put ustaškog revolucionara i teroriste, ustaškog pukovnika i zapovjednika "Crne legije" Jure Francetića. Kao jedan od prvih ustaških emigranata (1933.) mladi Francetić stupa u ustaške redove prihvaćajući postulate njegove nacionalne i fašističke ideologije. Njegovo djelovanje do 10. Travnja 1941. do sada nije bilo dovoljno razjašnjeno zbog nedostatka arhivskog materijala, dok je razdoblje njegova djelovanja u vrhu političke i vojne strukture ustaških vlasti od travnja 1941. pa do smrti u prosincu 1942. Prožeto mitološkim elementima koji se teško svladavaju i u recentnoj historiografskoj produkciji.

* * *

Sredinom mjeseca siječnja 1943. godine partizanski list "Vjesnik jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte Hrvatske" objavio je članak pod naslovom "Ustaško pseto Jure Francetić u rukama naroda", dok u članku slijedi: "Bandit, krvolok, zločinac i desna ruka razbojnika Pavelića, osnivač i komandant "Crne legije" Jure Francetić, pitomac zločinačkih logora janka Puste i Italije dospio je u ruke naroda od čijeg neumoljivog suda i nesmiljene kazne neće izbjeći ni jedan ustaški šakal. Deset hiljada nevinih žrtava leži na crnoj duši toga strvinara i još se krv hiljada naših majki i sestara nije osušila na pandžama Pavelićevog miljenika." [1] Iako je znakovito da u spomenutom članku ne stoji da je ustaški zapovjednik Jure Francetić ubijen ili mrtav, već "da su ga žilave ruke našeg naroda ranile i živog zarobile" i partizanske vlasti i ustaški režim (posebno Poglavnik Ante Pavelić) znali su tada, sredinom siječnja 1943. godine da je, u medijima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) "legendarni" zapovjednik ustaške Crne legije, zapravo umro od posljedica nanesenih rana sjekirom na glavi od lokalnih srpskih seljaka u okolici sela Močila, netom pod podnožjem planine Male Kapele u Lici. Zadnje dane ustaškog pukovnika Jure Francetića možemo najjasnije rekonstruirati zahvaljujući memoarima partizanskog snimatelja i fotografa Georgia (Žorža) Vladimirovića Skrigina[/b], partizanskog liječnika dr. Franza Kleinhappela, inače Austrijanca i mladog partizana Slavka Goldsteina, čija je majka radila u kirurškoj ekipi Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske te ostalih očevidaca.

Nakon što je od strane Poglavnika Ante Pavelića imenovan zapovjednikom Operativnog područja Lika odnosno ustaške vojnice na potezu Otočac-Udbina u predstojećoj njemačko-talijansko-ustaškoj operaciji "Fall Weiss" odnosno "Weiss I." [2] protiv [/u]"Titove države"[/u] u zapadnoj Bosni, Francetić je svojim malim zrakoplovom "Potez 2" kojim je pilotirao domobranski zastavnik Mijo Abičić krenuo 22. Prosinca 1942. iz Zagreba za Gospić da preuzme zapovjedništvo. Nakon što je zrakoplov uslijed kvara [3] bio prisiljen prisilno sletjeti, njegovo slijetanje primijetili su lokalni srpski seljaci, koji su se hladnim oružjem (uglavnom sjekirama i vilama i ponekim starim karabinom) ubrzo krenuli u potragu za putnicima u zrakoplovu. Nakon kratkog bijega i nakon što je ispucao sve metke iz svoga mitraljeza, Francetić je udaren nekolikom puta sjekirom po glavi. Putem legitimacije iz njegova džepa seljaci su doznali ko je čovjek koga su svladali, te brzo javljaju obližnjim partizanskim vlastima tu vijest. Uskoro je Francetić zaprežnim kolima zajedno s pilotom koji nije bio teže ozlijeđen dopremljen u Rakovicu, gdje mu je pružena prva pomoć, a zatim je kamionom prevezen u Slunj gdje se tada nalazio Glavni štab NOV i PO Hrvatske. Prema svjedočanstvu partizana Laze Dujića: "Već je bio pao mrak kad su Francetića prevezli u Slunj. Pršti snijeg, a on leži na otvorenom kamionu. Mi ga gledamo i zaviđamo mu: evo mijenja već treće prevozno sredstvo u dva sata! Prvo je letio avionom, onda su ga gospodski vozili na volovskim kolima, a zatim je po njega dojurio telefonski pozvan kamion iz Slunja. Bio je pri svjesti kad su ga dovezli u Rakovicu. Onako odjevenog u kožni kaput položili su ga na slamu u kamionu. Što je tu najvažnije? Zarobilo ga je selo bez ikakva oružja!"

Prema svjedočenju liječnika dr. Kleinhappela: "Požurili smo u ambulantu s prekinute kazališne predstave. Francetić je govorio: Gospode! Gospodo, što radite? Bio mu je smrvljen potiljak i uništen mali mozak s tri ili četiri duboke rane. (…) Ozlijede na glavi sanirali smo koliko se dalo u onim uvjetima." [4] Također fotograf Skrigin koji je smrtno ranjenog Francetića u župnom dvoru u Slunju nekoliko puta fotografirao piše: "(…) predstava je bila u pola prekinuta, jer je došla senzacionalna vijest da smo zarobili poznatog ustaškog zlikovca, crnolegijaša, Francetića. (…) Francetić je imao pet fraktura lubanje. Snimio sam ga nekoliko puta dok je još bio u nesvijesti, a kad je došao svijesti počeo je vikati na mene da mu dam telefonsku vezu s poglavnikom Pavelićem. Ja sam ga snimao, a on je i dalje vikao. Najednom njegov se pogled zaustavi na mojoj glavi, na kojoj je bila partizanka sa petokrakom i srpom i čekićem! Izbuljivši oči, nekoliko trenutaka je netremice, kao u nevjerici gledao moju petokraku, a onda mu se pogled zamuti i on se ponovo svali na jastuk.” [5]

Mladi partizan Slavko Goldstein koji se našao u Slunju kao omladinski delegat na Osnivačkom kongresu USAOJ-a u Bihaću također piše u svojim sjećanjima: "U okršaju u kojem su pružili otpor, obojica su bili ranjeni, Francetić teško, a pilot lakše. Sad leže pod jakom stražom u slunjskoj bolnici i majka (na dužnosti u bolnici) dopušta mi da zavirim u njihovu bolesničku sobu. Francetić je bez svijesti, samo povremeno nešto nerazumljivo promrlja. Razabirem njegove riječi "poglavnik" i "Zagreb", ali sve je to očito nesuvislo, u bunilu. Lakše ranjeni pilot šuti, zabrinuto gleda oko sebe". [6] Koliko se vijest o Francetiću brzo širila govori dnevnik Vladimira Dedijera koji je isti dan 22. prosinca u Drinićima kraj Bosanskog Petrovca obaviješten od strane Vrhovnog štaba da je Francetić uhvaćen. Tom prilikom u Drinićima je član Politbiroa CK KPJ Milovan Đilas održao govor postrojenim partizanima o značaju toga čina. [7] Pad Francetića u partizanske ruke obradovao je vrh partizanske Hrvatske te je komesar Glavnog štaba NOVH-a Vladimir Bakarić napomenuo liječniku dr. Kleinhappelu: "Ako ga uspijete izvući, razmijenit ćemo ga za naše drugarice i drugove u logoru." Prema nekim podacima i vrhovni komandant NOVJ-a Josip Broz Tito je došao na Božić iz Bihaća u Slunj da vidi ranjenog Francetića u slunjskom župnom dvoru. No, agonija je kratko trajala, uskoro je Francetić preminuo u snu 27. prosinca 1942. godine.

Slijedećeg dana je njegovo tijelo umotano u plahtu ukrcano u kamion i prekriveno sijenom. Kamion je krenuo u nepoznatom pravcu te se ni danas ne zna lokacija Francetićevog groba. [8]

Zanimljivo da je Francetićevim nestankom u početku bilo najviše zabrinuto njemačko zapovjedništvo u Zagrebu bojeći se da Francetić pregovara s partizanima protiv Talijana, prema dojavi velikog župana župe Cetina Ante Luetića, što se ubrzo pokazalo kao neistina. Nakon izvješća zapovjednika 12. Pripremne bojne iz Saborskog od 27. prosinca 1942. u kojem stoji da se "Francetić nalazi ranjen u župnom dvoru u Slunju" Pavelić preko zapovijedajućeg njemačkog generala u NDH Gleza von Horstenaua traži da se organizira razmjena zarobljenika, u kojoj je glavnu ulogu trebao imati njemački ing. Hans Otto, već ekspert za pitanje razmjene između Nijemaca i ustaša te partizana. [9] Prema glavnom njemačkom obavještajcu u NDH Hansu Helmu, uspostavljeni su kontakti s partizanskim obavještajcima u Zagrebu za pregovore, no Francetić je uskoro preminuo, te je sve prekinuto. [10]

Poglavnik Ante Pavelić i ustaški vrh bili su vidno potreseni Francetićevom smrću, posebno Pavelić koji je u Francetića i njegove vojne vještine polagao velike nade, te ga je tri mjeseca prije (23. rujna 1942.) predstavio njemačkom füreru Adolfu Hitleru za posjeta njegovom “Glavnom stanu” u Vinici kao zapovjednika Ustaške vojnice. Zbog toga je Pavelić zabranio medijima NDH da objavljuju bilo kakve vijesti o Francetićevom "nestanku". Službene obavijest o smrti ustaškog pukovnika Jure Francetića objavljena je u novinama i na radiju tek 29. ožujka 1943. Kada je to Pavelić dopustio, a bilo je očito da se ne može više odugovlačiti. U ime Ministarstva oružanih snaga NDH tu obavijesti je potpisao general Vilko Begić. [11] Bio je to "službeno" kraj puta osobe koja i danas u hrvatskim medijima, a donekle i u hrvatskoj historiografiji, prema nekim povjesničarima, nije naišla na konačnu historiografsku ocjenu. [12]

Prikaz ustaške mitologije Jure Francetića i "Crne legije" i stvaranje njegova kulta u novinskim medijima Nezavisne Države Hrvatske prije i poslije njegove pogibije prikazao je britanski povjesničar Rory Yeomans, tako da se ovaj rad neće osvrtati na tu problematiku. [13] No, treba spomenuti da je kult Jure Francetića preživio poraz NDH u travnju 1945. godine te ga je dalje prenosila i nadograđivala hrvatska ustaška emigracija i druge različite hrvatske emigrantske skupine kasnijih godina kroz svoje tiskovine u stranim zemljama Europe i Južne Amerike. Mnoge hrvatske emigrantske skupine i društva nazivale su se po njemu, poput Ogranka Ujedinjenih Hrvata Njemačke "Ogranak UHNJ Jure vitez Francetić".
__________________

1 Ustaško pseto Jure Francetić u rukama naroda, Vjesnik jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte Hrvatske, god. III., br. 1., januar 1943. Vidi isti članak u: Vjesnik jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte Hrvatske 1941-1945., (izbor – Tom I), Zagreb, 1970., 384.-385.

2 Njemačka vojna operacija za uništenje partizana u Jugoslaviji "Fall Weiss" (Operacija Bijelo) u partizanskoj povjesnici Četvrta neprijateljska ofanziva ili Bitka na Neretvi bila je podijeljena na tri dijela: Weiss I., Weiss II i Weiss III.
-   Operacija Weiss I je započela 20. siječnja 1943. napadom na područja koja su držali partizani u zapadnoj Bosni i dijelovima središnje Hrvatske, cilj je bio uništenje partizana na području Like, Korduna, Banije, Cazinske krajine i Bosanske krajine do Grmeča.
-   Weiss II je uslijedio i započeo 25. veljače borbama u zapadnoj i jugozapadnoj Bosni, a partizani su se počeli povlačiti prema jugoistoku, čak i do Neretve, cilj je bilo područje Drvara, Glamoča, Livna, Jajca i Ključa.  
-   Weiss III je otpočeo u ožujku i ciljao na područja sjeverne Hercegovine, ali su opkoljeni partizani uspijeli probiti obruč na sjeveru Crne Gore. Operacija se zbog velikih partizanskih gubitaka može prikazati vojnički uspješnom, ali u konačnici taktičkim i strateškim neuspjehom Sila Osovine u uništenju Glavnog štaba NOVJ i glavnine partizanskih boraca. Više u: Nikola, ANIĆ, Njemačka vojska na teritoriju Hrvatske: 1941-1945, Zagreb, 2002.

3 U članku "Zadaci na aerodromu" u ediciji "Zbornik sjećanja" partizanski ilegalac Mirko Škrinjar je napisao da je upravo on kao mehaničar za zrakoplove nasuo u rezervoar Francetićeva malog zrakoplova "Potez 2" "sirovu gumu" te je zbog toga mogao letjeti samo nekoliko desetaka kilometara. Ako je ova informacija i istinita, u partizanskoj historiografiji nije zabilježila ikakvu pozornost. Mirko, ŠKRINJAR, Zadaci na aerodromu, Zbornik sjećanja Zagreb 1941-1945., Zagreb, 1984.,

4 Aleksandar, Vojinović, Francetić između sjekire i skalpela, Start, 9. IV. 1983., 72.

5 Žorž, Vladimirović SKRIGIN, Rat i pozornica, Beograd, 1968., 105.

6 Vojinović, Francetić između sjekire i skalpela, Start, n. dj., 72.

7 Vladimir, DEDIJER, Dnevnik, knjiga II., Beograd, 1970., 37. Navod u dnevniku pod 22. prosincem. Dedijer također navodi da je Francetić "u teškom stanju prenet u Slunj i očekuje se da će svakoga časa izdahnuti" i da je Crna legija pod Francetićevim vodstvom "izvršila masu pokolja u Urijama, Vukovskom, Riliću, Malovnu".

8 Vojinović, isto, 73. Vidi ustaški prikaz Francetićeve pogibije u: Posliednji časovi Jure Francetića, Nova Hrvatska, br. 76., 30. III. 1943., 12

9 Vidi detaljnije u: Đurđica, LABOVIĆ, Milan, BASTA, Partizani za pregovaračkim stolom 1941.-1945., Zagreb, 1986.

10 HDA, fond 1521., Arhiv Hansa Helma, Državni aparat NDH, br. 79., Jure Francetić.

11 Službena obaviest o smrti ustaškog pukovnika Jure Francetića, Nova Hrvatska, br. 76., 30.III. 1943., 2., Jure Francetić, Spremnost, br. 58., 4. IV. 1943., 1-2.

12 Zanimljivo je spomenuti da je u Slunju u lipnju 2000. od strane Udruge građana pod vodstvom stanovitog Dragutina Hazlera podignut spomen obilježje Juri Francetiću, koje je uklonjeno policijskom akcijom odlukom Vlade Republike Hrvatske od 27. kolovoza 2004. godine. http://www.hrt.hr/arhiv/2004/08/27/HRT0013.html , preuzeto 27. II. 2013.

13 Rory, YEOMANS, "Bel us, beloved commander you will never die". Mourning Jure Francetić ustasha death squad leader, In the Shadow of Hitler: Personalities of the Right in Central ast Easten Europe (ur. Rebecca Haynes, Martyn Rady), New York, 2011., 188.-205. Francetićev kult nastavljen je i u publikacijama ustaške emigracije poslije 1945. godine.

1.od 7
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #23 : Srpanj 10, 2015, 21:37:42 »


Zanimljivo da je mit o Francetiću na neki način pokušavao uklopiti u svoje političke planove "pomirbe hrvatskih ustaša i hrvatskih partizana" i emigrant-povjesničar Bruno Bušić (hrvatska emigracija nakon sloma vodstva hrvatske komunističke politike pod vodstvom predsjednice CK SKH Savke Dapčević-Kučar i Mire Tripala u Karađorđevu 1972.) koji je koristeći se njegovim fiktivnim likom pod imenom "ustaškog pukovnika Franjčevića", kako ga je opisao srpski književnik Mladen Oljača u svojoj knjizi “Kozara”, nastojao Francetića prikazati kao "osobu koja svoju čovječju puninu ostvaruje kroz neprestanu, tjeskobnu i opasnu borbu za slobodu svoga naroda". [14] Koristeći se Oljačinim književnim tekstom Bušić je konstantno dokazivao, između ostalog, da određena ideološka suradnja koju su ustaše i komunisti uspostavili za vrijeme šestosiječanjske diktature "protiv velikosrpske fašističke Jugoslavije" između dva rata, treba ponovno da se stvore u cilju razbijanja socijalističke Jugoslavije pod srpskom dominacijom koja je neprestana prijetnja "hrvatskom opstanku i identitetu". [15]

U sasvim drugim okolnostima za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tokom 1991.-ih godine u borbi protiv srpskog agresora i pojedine postrojbe Hrvatskih oružanih snaga (HOS-a) i Hrvatskog vijeće obrane (HVO) dobivale su naziv po "legendarnom borcu s Drine".

Tijekom Domovinskog rata, postrojba Hrvatskih HOS-a iz Gospića nosila je naziv 19. bojna "Vitez Jure Francetić". [16] Tijekom rata u BiH brigada HVO-a iz Zenice također je nosila ime "Jure Francetić". Ivo Žanić je u svom djelu "Prevarena povijest" pokušao da verificira i prenese mitologije svih strana u ratu u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. te se stoga obratio i na tadašnje hrvatske percepcije Francetića, posebno s ustaškom mitologijom o planini Romaniji i granici na Drini (Francetiću, zastava se vije, ti je stavi na vrh Romanije). No, Žanić je pažljivo zaključio da je za rata hrvatski politički establišment, a i većina hrvatske javnosti ipak Francetića smatrala "etički kompromitiranim i za radikalniji nacionalni diskurs, pa se, ako se i mislilo na nj, nije se smio eksplicirati zbog političkih obzira." [17]

Sve to pokazuje, a i nedavni dolje opisani aktualni događaji, da potreba za novim prikazom djelovanja ustaškog pukovnika Jure Francetića i dalje postoji u određenom dijelu hrvatske javnosti. [18]

* * *

Dana 27. prosinca 2012. godine na HRT-ovoj emisiji "TV Kalendar" pojavio se kratki prilog o ustaškom zapovjedniku Crne legije Juri Francetiću povodom 70-godišnjice njegove smrti 1942. u župnom uredu u Slunju nakon što je zarobljen od strane partizanskih jedinica. U kalendarskom kratkom prilogu dati su osnovni biografski podaci o ustaškom pukovniku Juri Francetiću, njegov ratni put, te konstatacije da je "Francetić kontroverzna ličnost novije hrvatske povijesti kojeg dio javnosti percipira kao ratnog zločinca, a drugi dio kao nacionalnog junaka" da bi se na kraju priloga dodalo: "Iako ga je poslijeratna historiografija proglašavala ratnim zločincem odgovornim za progon i smrt Srba i Židova u Bosni i Hercegovini, lik Jure Francetića pretvorio se u svojevrsni hrvatski mit". [19] Prilog je uskoro postao predmet različitih kritika, polemika i komentara. Najoštrije je tri tjedna kasnije (18. 1. 2013.) reagirala ne zavisna udruga Građanska akcija.

Građanska akcija poslala je otvoreno pismo medijima i upravi HRT-a u kojem je tražena smjena urednika emisije "TV Kalendar" Vladimira Brnardića. U pismu Građanske akcije stoji
          da se traži smjena glavnog urednika "TV Kalendara" zbog "sramotnog priloga o ustaškom koljaču Juri Francetiću koji je emitiran 27. prosinca prošle godine. TV Kalendar je 27. prosinca 2012. Pokušao naučiti gledatelje i našu djecu da Jure Francetić nije bio jedan od ratnih zločinaca. On je - prema Hrvatskoj Radio Televiziji bio "legendarni borac" koji je izbio na Drinu, on se borio protiv partizana - onih zlih koljača Hrvata - u Bosni i okolici Sarajeva i u Han-Pijesku".
Pismo Građanske akcije i komentar uskoro su objavila većina dnevnih novina koje izlaze u Hrvatskoj (Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Večernji list i dr.). Ubrzo su stigle i reakcije. Kolumnist Večernjeg lista Zvonimir Despot piše ovako: "Kako TV kalendar godinama obilježava značajne datume i obljetnice iz hrvatske i svjetske povijesti, bilo je više nego opravdano i logično da bude i prilog o Francetiću na 70. obljetnicu njegove smrti. Bez obzira na to tko što mislio, Francetić je značajna ličnost hrvatske povijesti koju treba istraživati, kao i sve druge, bez obzira na kojoj strani bili. Kako to da Amerikanci na vojnim učilištima mogu izučavati Erwina Rommela?" [20] Nakon toga uslijedile su reakcije renomiranijih povjesničara specijalizirani za područje Drugog svjetskog rata, odnosno za povijest ustaškog pokreta.

Tako je Amir Obhođač iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu napisao:
          "S obzirom da sam gledao prilog o Francetiću i da mi u sjećanju nije ostalo ništa od ovog što Građanska akcija navodi, još sam jednom pregledao prilog dostupan na You Tube, ali nigdje nisam zamijetio da se partizani spominju kao banda koja hara šumama ili da ih se spominje kao zlikovce. Prilog je bio usredotočen na činjenice o Juri Francetiću i nisam primijetio da je korišten za ikakva ideološka razračunavanja, nit sam naišao ni na jednu neistinitu tvrdnju. Dapače, urađen je vrlo profesionalno i uravnoteženo, te ovom prilikom odajem priznanje kolegi Bernardiću koji u ovakvom formatu, koji je ograničen vremenskim trajanjem, uspijeva sažeti jednu kompleksnu temu i prezentirati je na jasan i zanimljiv način (…).[21]

Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu ovako je komentirao cijelu situaciju: “Posebno sam pregledao tekst priloga i nisam našao tvrdnje koje bi za struku bile sporne. Kao povjesničar s referencama o Drugom svjetskom ratu tvrdim da ništa što je rečeno u TV prilogu nije upitno. Dani su osnovni biografski podaci i percepcija koju Francetić ima, za neke je ratni junak, a za neke zločinac. Što je sporno u tome da se Francetić pojavi u TV Kalendaru, zašto bi to bilo sramotno? Gdje je to navodno veličanje Francetića u tekstu? To što su prihvatili mediji poput Jutarnjeg lista i Indexa također ne čudi. Sigurno je da Francetić uz Pavelića osobno najpoznatiji pojedinac NDH i ustaškog režima. To je razdoblje dio hrvatske povijesti s kojim se nemamo razloga ponositi, no tko ima pravo tražiti da ga ne istražujemo i ignoriramo? Sigurno je da do danas nije napisan ni jedan znanstveni rad o Francetiću, a jedina historiografska analiza ustaških postrojbi jest moj magistarski rad koji sam obranio 2005. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na drugim sam istraživačkim temama pa ga nisam stigao objaviti. Uz sve to ne usudim se reći da znam tko je bio Francetić." [22]

Širi prikaz problema detaljnije je elaborirao povjesničar Mario Jareb, također s Hrvatskog instituta za povijest, u popularnoj publikaciji Vojnom magazinu: "(…) Tada bi možda uvidjeli da iza optužbi koje je protiv njega iznijela nekadašnja komunistička historiografija ne stoje izvori koji bi ih jednoznačno potkrijepili, a i da su suvremena istraživanja dosada odbacila kao neutemeljene neke od iznesenih optužbi. To ne znači da Francetić osobno i kao zapovjednik ustaških postrojbi nije možda bio odgovoran za neke zločine, no da bi se to nedvojbeno ustanovilo nije dovoljno prihvatiti stereotipne i nepotkrepljene fraze iz prošlosti o koljačima i zločincima, kvislinzima i domaćim izdajnicima, nego treba pokrenuti historiografski utemeljena istraživanja koja mogu dati odgovore na postavljena istraživačka pitanja. Dotada u najmanju ruku nije prikladno tvrditi da je on bio nešto što dosada nije historiografski utvrđeno". Također treba spomenuti da Jareb dalje u tekstu ističe rad hrvatskih povjesničara čije prosudbe stoje na utvrđenim činjenicama, te u nastavku teksta slijedi:
          "Držim da je upravo takvo djelovanje izrazite većine hrvatskih povjesničara pridonijelo da danas nitko ozbiljan u hrvatskom društvu nema iluzija o naravi ustaškog režima u NDH, koji je odgovoran za stradanja i progone velikog broja ljudi zbog njihove etničke i vjerske pripadnosti". [23]

Uglavnom povjesničari koji su se oglasili nisu osporavali zločinački karakter Nezavisne Države Hrvatske i njenog režima, međutim, dovodili su u sumnju ulogu koju je odigrao Jure Francetić, oslanjajući se na činjenice da o njemu nije provedeno nikakvo konkretnije povijesno istraživanje da bi se mogla dati neka temeljitija historiografska ocjena o njegovu djelovanju.

Ni pola godine kasnije polemike u hrvatskoj javnosti oko Francetića nisu posustale. Naime već spominjani popularni VP – magazin za vojnu povijest je u svom broju za lipanj 2013. (br. 27.) na naslovnici je donio crtež Jure Francetića u ustaškoj uniformi, s naslovom Ustaška vojnica, kao svojevrsni kratki članak o ustaškoj vojnici od autora Amira Obhodaša kao uvod u knjigu koja izlazi u izdanju Despot-infinitusa od četvorice autora, starih suradnika časopisa, Amira Abhodaša, Maria Werhasa, Bojana Dimitrijevića, Zvonimira Despota: "Ustaška vojnica. Oružana sila ustaškog pokreta u NDH 1941.-1945. knjiga 1. [24] Spor je nastao oko toga jer je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH, svojim rješenjem od 27. rujna 2011. preporučilo korištenje VP-a u nastavi povijesti u svim osnovnim i srednjim školama u RH, kao što piše i u impresumu spomenutog magazina. Naime neki mediji postavljaju pitanje MZOS-u da se stručno ustanovi da li se "taj časopis bavi revizijom povijesti te imaju li namjeru preispitati svoju preporuku. Naime, čak i da u sadržaju nema ništa dvojbeno, a već i površnim čitanjem stječe se dojam da ima, sama naslovna slika posljednjeg broja dovoljno je kontroverzna da otvori pitanje kakvu to povijest uče naši učenici."

Svoju reakciju uputio je i bivši predsjednik RH Stjepan Mesić (2000.-2010.), kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske u svom priopćenju:
          "Sporni broj VP treba povući iz prodaje, a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, umjesto preispitivanja spomenute preporuke i angažiranja neovisnih povjesničara, koji će istražiti – što, trebalo bi poduzeti – kada očito do sada nije – hitne mjere da prekine i spriječi svako dalje zagađivanje misaonog okoliša mladih generacija", navodi Mesić koji smatra da je riječ o "dobro zamišljenoj i realiziranoj kampanji rehabilitiranja ustaštva".

http://www.vecernji.hr/hrvatska/zvonimir-despot-mesic-je-taj-koji-je-glorificirao-ustaski-pokret-566297

__________________

14 Oljačin prikaz Francetića u knjizi “Kozara” je potpuno fiktivan i izmišljen, napravljen na osnuvu tobožnjeg Francetićevog dnevnika.. Međutim, i taj prikaz govori da su partizani na neki način cijenili njegovu hrabrost i da je u njihovim redovima također nastajala legenda o "neranjivom i neustrašivom" Francetiću kao protivniku kojega je nemoguće ili teško pobijediti, što će se vidjeti dalje u ovom radu.

15 Vidi: Mladen, OLJAČA, Kozara, Sarajevo, 1973. Bruno, Bušić, Hrvatski ustaše i komunisti, Hrvatska borba, Washington D.C., br. 4., 1978., 4.-13., Bruno, Bušić, Kongres književnika u Partijskoj režiji, Nova Hrvatska, London, br. 20., 1975., 15.

16 Postrojbe HOS-a nisu bile legalne vojne postrojbe hrvatske države, već stranačke postrojbe Hrvatske stranke prava (HSP) koja je njegovala "ustaško naslijeđe". Usprkos tome HOS-ovci su dali značajan doprinos obrani Hrvatske, te su kasnije 1992. godine rasformirani i uključeni u postrojbe Hrvatske vojske.

17 Ivo, ŽANIĆ, Prevarena povijest, Zagreb, 1998., 257. Posebno vidi poglavlje "Obilježavanje planine – Dangić, Vajner i Francetić (204.-230.)".

18 Postavlja se pitanje koliko je to bio izraz revolta prema agresoru, pozitivnog vrednovanja njegova kulta ili neznanja. Sociološki prikaz "ustašonostalgije" za Domovinskog rata i razloge njegova razmaha također vidi u vidi u: ŽANIĆ, Prevarena povijest, Zagreb, 1998.

19 Prilog se može pogledati na ovom linku: http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=zrdPnRt0yL0#!   , preuzeto 27. II. 2013.

<a href="http://www.youtube.com/v/xIe0B-bfbBE?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/xIe0B-bfbBE?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>
Tekst priloga na "TV Kalendaru" od 27. prosinca 2012. vidi na: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/77494-.html

20 http://www.vecernji.hr/kolumne/povijest-ndh-juru-francetica-danas-treba-istrazivati-kolumna-500008 , preuzeto 21. II. 2013.

21 http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/2013/01/page 2/ , preuzeto 21. II. 2013.

22 http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/2013/01/page/3/ , preuzeto 21. II. 2013. Spomenuti prilozi uzeti su s vrlo popularnog bloga "Bumerang prošlosti" kolumniste Večernjeg lista i izdavača kuća "Despot-infinitus" Zvonimira Despota, inače specijaliziranog za povijesnu tematiku.

23 Mario, JAREB, Još ima onih koji historiografiju smatraju sluškinjom ideologije, VP – magazin za vojnu povijest, br. 24., ožujak 2013., Zagreb, 51.

24 Prva knjiga "Ustaška vojnica" obrađivat će ustroj, ratni put i djelovanje ustaške vojnice u razdoblju od travnja 1941. do kapitulacije Italije, dok bi druga knjiga završila slomom NDH u svibnju 1945., a za koju je predviđen izlazak iz tiska u rujnu 2013. godine.

2.od 7
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #24 : Srpanj 10, 2015, 21:39:59 »


Uskoro je istog dana 7. lipnja 2013. reagirao glavni urednik spomenutog magazina Zvonimir Despot sa svojim priopćenjem:
          "VP ne gaji ni jednu ideologiju, ne navija za nikoga, ali i ne skriva povijesne činjenice, jer su sve teme otvorene za istraživanje i pisanje. Zato smo se i borili za demokraciju, da više nema tabua i zabrana. Koliko je knjiga u svijetu izašlo s Hitlerom na naslovnici? I to je odmah bila glorifikacija? Knjigu o Ustaškoj vojnici, koja je najavljena u ovom broju magazina, supotpisuje i dr. sc. Bojan Dimitrijević, vodeći srbijanski vojni povjesničar s Instituta za savremenu istoriju u Beogradu? Zar i on glorificira Ustaški pokret?" [25]

* * *

S obzirom na polemike koje u hrvatskoj javnosti i dalje traju oko lika ustaškog pukovnika Jure Francetića u nastavku teksta ću pokušati pomoću do sada izdane literature, zbirki dokumenata i ograničenog arhivskog istraživanja, prikazati politički i vojnički put ustaškog revolucionara i pukovnika ustaške vojnice Jure Francetića.

Ovaj prikaz nije za sebi postavio cilj prikazivanje kompletne povijesne slike spomenutog razdoblja u kojem Francetić djeluje, već se prvenstveno kreće u okvirima u kojima možemo na osnovu dokumenata i literature pratiti njegov život i djelovanje. Rad je podijeljen na dva dijela. U prvom dijelu se govori o Francetićevom učešću unutar emigrantskog i domovinskog ustaštva do travnja 1941. godine, a u drugom njegov politički put kada je imenovan od strane Poglavnika Ante Pavelića ustaškim opunomoćenikom za Bosnu i Hercegovinu i njegov vojni put kao zapovjednika elitne ustaške postrojbe "Crne legije". Glavni cilj rada će biti dokazati da li je Francetić kao visoki ustaški dužnosnik poslije "travanjske revolucije" 10. travnja 1941. Mogao kao vojnik biti izvan represivnog aparata NDH i njegovog "pokušanog genocida" prema Srbima, Židovima i Romima na njenom području. [26]

1. Revolucionarno-teroristička djelatnost u frankovačkoj omladini
i ustaškim redovima do odlaska u emigraciju 1933. godine

Juraj (Jure) Francetić rođen je 3. srpnja 1912. u mjestu Prozor br. 229. kraj Otočca, u zaseoku Vivoze u obitelji oca Jurja i majke Kate, rođene Žubrinić. [27] Odgojen je u skromnim uvjetima unutar ličke seljačke porodice s još troje svoje braće. Kao seljačko momče često je ustajao već oko četiri sata ujutro te s ocem odlazio na polje ili obavljao uobičajene seljačke poslove na obiteljskom gospodarstvu. Obitelj Francetić je bila ugledna u tom kraju Like, a Jurin otac Jure Francetić slovio je kao seoski starješina. [28] Pučku školu polazi u Otočcu, a gimnaziju do prvog polugodišta V. razreda u Senju, dok je drugo polugodište i šesti razred opet polazio u Otočcu.

Prema ustaškoj povjesnici daljnje školovanje mu plaća stric, državni činovnik, te se zbog toga mladi Francetić seli u daleke Križevce na ovdašnju Gimnaziju. Ovdje je, također prema ustaškoj povjesnici, na njega u nacionalnom pogledu znatan utjecaj izvršio njegov profesor povijesti na križevačkoj Gimnaziji. [29] Međutim, prema Izvještajima Državne realne gimnazije u Križevcima 1929.-1930., 1930.-1931., 1931.-1932. Proizlazi da Francetić nije bio učenikom u Križevcima niti je ovdje maturirao 1931. godine. [30] Točno je samo to da je maturirao 24. lipnja 1931. godine, te na jesen iste godine upisuje Pravni fakultet u Zagrebu. [31] Kao student nalazi sobu na Pantovčaku 93., gdje je uglavnom provodio svoj studentski život sasvim skromno, skoro u siromaštvu. Na Pravnom fakultetu Francetić se uključuje u rad studenskih frankovačkih organizacija, koje aktivno djeluju za zagrebačkom sveučilištu, vršeći propagandu da steknu što više sljedbenika među intelektualnom omladinom. Teror zagrebačke policije, odnosno šestosiječanjskog režima, donosio im je više pristaša, nego njihova politička propaganda među mladeži. Mladi Francetić tada stupa u redove Hrvatske pravaške republikanske omladine (HPRO) , no, izgleda da ne sudjeluje u značajnim studentskim demonstracijama protiv diktature održanim 6. ožujka 1932. na Sveučilištu kada su studenti na zgradi Sveučilišta izvjesili hrvatske zastave, pri čemu su vođe demonstracija bili Vlado Singer i Eugen Kvaternik. [32] Organizirane su tada čvrste barikade i policiji je trebalo pet sati da ih razbije. [33]

Promatrajući sukobe studenata s policijom pred sveučilišnom zgradom Francetić je rekao jednom svom kolegi: "Ne mogu više gledati da hrvatskom zemljom gazi tudjinska noga, ne mogu gledati da tudjin gospodari Hrvatima (…)". [34] Od tada prema nalogu središnjice pravaške omladine, ali i samovoljno, djeluje kao putujući agitator po selima oko Zagreba gdje u gostionicama drži govore seljacima. S obzirom da nije imao novca sav put je prolazio pješke, oslanjajući se na milost pojedinih seljaka u vezi prenoćišta, dok je često i spavao vani.
Taj njegov rad policija je primijetila i pratila. [35]

Nakon tih akcija Francetić piše članak u "Vjesniku hrvatskih sveučilištaraca" koji je bilo zaplijenjen od strane policije, a spomenuti članak i povod za njegovo prvo uhićenje. Tada je u upravi zagrebačke policije nastao njegov dosje gdje je opisan njegov tadašnji fizički izgled:
          "Juraj Francetić, rođen 3. VII. 1912. u Otočcu, sin Juraja i Kate, rodj. Žubrinić, student prava, rkt, neoženjen. Lični opis: 179 cm visok, stas visok, kosa kestenjava, brk kestenjav i brije, obrve kestenjave i sraštene, lice duguljasto i koštunjavo, crnomanjastvo, oči zelene, čelo srednje, nos dugačak, ravan, usta srednja, zubi manjkavi".

Nakon 14 dana zatvora pušten je na slobodu. Ubrzo zatim zagrebačka policija 1. lipnja 1932. prijavljuje Francetića Državnom sudu za zaštitu države u Beogradu "zbog separatizma i protudržavnog rada", ali ga Sudbeni stol u Zagrebu rješenjem od 21. listopada 1932. oslobađa krivnje. [36] S obzirom da je policija pratila njegov agitacioni rad na hrvatskom selu, osuđen je na izgon iz Zagreba. Tom osudom onemogućeno mu je studiranje, te se Francetić nakon odslužene kazne vraća kući u Otočac. [37] Ni ovdje ne miruje, ali osobnu prekretnicu činilo je ponovno njegovo uhićenje u rujnu 1932. povodom "Ličkog ustanka" koji je izvršila grupa ustaških emigranata i domaćih ustaša na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića 6. i 7. rujna 1932. godine. [38] Iako Križanac sugerira da je Francetić bio indirektno upleten u "lički ustanak" s pomoću "svojih veza, koje je podržavao s ustašama za vrijeme velebitskog ustanka" na suđenju ustaškim napadačima i u historiografiji do sada njegovo sudjelovanje nije potvrđeno.

Publicista Marko Marković tvrdi čak da se Francetić pridružio ustaškoj velebitskoj skupini i tu sreo "svog kasnijeg zamjenika Rafaela Bobana", što se mora za sada smatrati netočnim. [39]

Nakon što je pušten iz pritvora u Francetiću je sazrila misao da se u domovini ne može ništa učiniti, da treba otići van, točnije u Italiju i od tamo djelovati. No, prije toga izgleda da je bio preko svog gimnazijskog prijatelja iz Senja Josipa Milkovića upleten u tkz. "Senjsku aferu". [40] Nakon što je u jednoj policijskoj raciji u Zagrebu Milković uhićen s grupom frankovaca kod njega je nađeno jedno "kompromitirajuće pismo" koje je otkrivalo tajnu ustašku ćeliju u Senju. Povodom tog otkrića zapovjednik zagrebačke policije Bedeković uputio je u Senj inspektora dr. Juraja Špilera s nekoliko agenata. Nakon istrage ubrzo su u Senju uhićeni
-   Dragan Vlahović,
-   Vladimir Sečka,
-   Ante Dobrila i
-   J. Dragičević,
koji su uskoro priznali da su "zakleti ustaše" koji su nedavno primili pošiljku "paklenih mašina, oružja i municije" preko jedne male talijanske podmornice koja je došla blizu Senja, da bi zatim barkom oružje bilo otpremljeno u Senj.
__________________

25 http://www.tportal.hr/scitech/znanost/266579/MZOS-za-skole-preporuca-casopis-koji-velica-ustastvo.html , preuzeto 7. VI. 2013.
http://www.vecernji.hr/hrvatska/zar-i-srbijanski-vojni-povjesnicar-glorificira-ustaski-pokret-566158

26 Nevenko, BARTULIN,

27 Osnovne kratke biografije Jure Francetića vidi u: Mladen, ŠVAB, Francetić, Jure, Hrvatski biografski leksikon, 4., E-Gm, Zagreb, 1998., 353.-354., Zdravko, DIZDAR, Francetić, Jure, Tko je tko u NDH, Zagreb, 1997., 117.-118. Kratak prikaz Francetićevog života za vrijeme NDH vidi u predgovoru knjige: Josip, KRIŽANAC, Junačka djela Jure viteza Francetića u stihovima, (uredio Vilim Peroš), Zagreb, 1944.

28 Obitelj Francetić bila je ugledna u tom dijelu Like, a Francetićev otac je slovio kao seoski starješina. Najbolji primjer tomu je događaj iz 1943. godine kada su partizani, odnosno OZNA za Hrvatsku, u znak odmazde za ubojstvo jednog partizana u selu Šumećici stvorili plan da unište i spale sela Vivoze i Šumećica, a stanovnike protjeraju u Senj k Talijanima. Da bih to spriječio partizanski komesar Josip Barković, uz podršku sekretara CK Hrvatske Andrije Hebranga i dr. Paje Gregorića je u pregovorima s Jurom Francetićem starijim onemogućio tu akciju OZNE, a stanovnici Vivoza i Šumećice predali su partizanima oružje koje su im dale ustaše, prevozeći ih Gackom na partizanski teritorij. Više vidi u: Josip, BARAKOVIĆ, Komesar ili gromobran?, Republika, br. 9-10., 1992., 74.-91.

29 KRIŽANAC, n. dj., 8.-9.

30 U ustaškoj povjesnici stoji da je Francetić zadnju školsku godinu završio i maturirao na Državnoj realnoj gimnaziji u Križevcima što provjerom Izvještaja Državne realne Gimnazije Križevci nije potvrđeno. Vidi: Izvještaj za školsku godinu 1929,/30., Križevci, 1930., Izvještaj za školsku godinu 1930./31, Križevci, 1931., Izvještaj za školsku godinu 1931,/32, Križevci, 1932. Isto tako prema Izvještajima Gimnazije u Senju ni ovdje nije aturirao. Za sada se nije poznato gdje je završio gimnazijsko školovanje.

31 Rektorat Zagrebačkog Sveučilišta, Imenik slušača u školskoj godini 1931/32. (I. semestar) na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Jure Francetić, ustaša, borac za Hrvatsku, Hrvatski narod, br. 684., 30. III. 1943., 1., KRIŽANAC, n. dj., 8.

32 Nikola, BIĆANIĆ, Vila Velebita. Nacionalna borba Hrvata u Lici između dva svjetska rata, Zagreb, 1992., 215.

33 Jovo, RAJČEVIĆ, Revolucionarni omladinski pokret u Hrvatskoj 1929.-1941., Zagreb, 1980., 32.-34., Eugen, Dido KVATERNIK, Sjećanja i zapažanja 1925-1945. Prilozi za hrvatsku povijest, Zagreb, 1995., 272.-273. Studentske demonstracije u Zagrebu, Novo doba, br. 56., 8. III. 1932., 4. Demonstracije jedne grupe studenata u Zagrebu, Politika, br. 8559.,8. III. 1932., 4. Tom prilikom je Hrvatska akademska omladina pod vodstvom frankovaca napravila i svoju rezoluciju u kojem je objavljen njen politički program.

34 Jure Francetić kao revolucionar i vojnik, Hrvatski narod, br. 694., 30. III. 1943., 2.

35 Jure Francetić, ustaša, borac za Hrvatsku, Hrvatski narod, br. 694., 30. III. 1943., 1.

36 HDA, fond 145., Savska banovina, Odjeljak za državnu zaštitu, kut. 77., 12649/1932, Prijava uprave policije u Zagrebu Državnom sudu za zaštitu države u Beogradu protiv Jurja Francetića, Državni arhiv Zagreb (DAZ), Sudbeni stol u Zagrebu, predmet Juraj Francetić, br. kzp. 2189/1932. od 21. X. 1932.

37 Život i djelo ustaše Jure Francetića, Nova Hrvatska, br. 76., 30. III. 1943., 2.

38 Vidi: Todor, STOJKOV, O takozvanom Ličkom ustanku, Časopis za suvremenu povijest, br. 2., 1970., 167.-180.

39 Marko, MARKOVIĆ, Jure i Boban. Povijest Crne legije, Zagreb, 2004., 12.

40 Josip Milković (Senj, 13. II. 1909. – Brissago, Švicarska, 19. II. 1966.) rodom iz Senja. Već kao student aktivira se u frankovačkoj organizaciji kada postaje tajnik starješinstva "Hrvatskog domobrana", a određeno vrijeme je administrator u listu "Hrvatsko pravo". Tu postaje jedan od viđenijih omladinaca frankovaca uz Cvetka Hadžiju, Ivana Prpića i dr. Dana 24. travnja 1929. bio je uhićen zbog sumnje u sudjelovanju u atentatu na novinskog magnata i pouzdanika kralja Aleksandra Tonia Schlegela, ali je oslobođen krivnje, te izgnan iz Zagreba. Zbog terora policije početkom 1932. napušta zemlju i u Austriji stupa u kontakt s ustaškim vodstvom oko Ante Pavelića. Počinje da radi u listovima ustaške emigracije "GRIČ", "USTAŠA" i "HRVATSKA KORESPONDENCIJA". Po nalogu Pavelića odlazi u Njemačku i tamo propagandno djeluje. Uređuje novine "CROATIAPRESS" i "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA", da bi na kraće vrijeme postao osobni Pavelićev tajnik. Vrijeme od 1934. do 1938. provodi u ustaškim logorima u Italiji gdje postaje opskrbni zapovjednik. Godine 1938. vraća se u zemlju gdje i dalje ustaški djeluje. Prema zasad nedovoljno utvrđenim okolnostima jedno vrijeme postaje doušnik jugoslavenske obavještajne službe, pri čemu ga je vrbovao posebni vladin povjerenik za ustašku emigraciju Vladeta Miličević, pri čemu piše elaborat o ustašama u emigraciji i gdje napada Pavelića. No, nakon osnivanja NDH vrlo brzo napreduje u hijerarhiji, te postaje državni tajnik za promičbu. Poslije prelazi u Ministarstvo vanjskih poslova NDH, gdje kasnije postaje voditelj Stalnog trgovačkog izaslanstva NDH u Zürichu, Švicarskoj. Vidi: Tomislav, JONJIĆ, O pokušaju osnivanja Hrvatskoga komiteta u Švicarskoj 1943. godine: diplmatska izvješća Senjanina Josipa Milkovića, Senjski zbornik, 38., 2012., 217.- 332., Bogdan, KRIZMAN, Ustaše i Treći Reich, Zagreb, 1983., 377.- 394. (Izvještaj Vladete Miličevića), Više o Milkovićevom djelovanju u NDH i Švicarskoj u: HDA, fond Hans Helm, kut. 27., Državni aparat NDH, A-L. (Podaci o agentu Josipu Milkoviću).

3.od 7
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #25 : Srpanj 10, 2015, 21:44:21 »


Oružje je trebalo služiti za ustaške terorističke akcije u Senju i okolici. Nakon mučenja na zagrebačkoj policiji uhićeni su priznali gdje se nalazi skriveno oružje; u nekom magazinu u Senju, gdje je od strane policije i pronađeno. U tu "Senjsku aferu" odnosno konspirativnu akciju dopreme oružja iz Italije u Senj bio je uključen i Francetić. [41] Nakon što je vidio da će biti otkriven i nakon kraćih priprema i dogovora, očito u koordinaciji s istomišljenicima i jatacima, Francetić odlazi svom stricu Anti Francetiću, šumskom nadoficijalu u mirovini sa boravištem na Sušaku, te je prema izvješću Predstojništva gradske policije u Sušaku prebjegao preko jugoslavensko-talijanske granice 14. travnja 1933., da bi već 24. travnja 1933. u mjestu Borgataru položio ustašku zakletvu. [42] Prema Moškovu već tada je u ustaškim logorima počelo grupiranje mladih ustaša, pri čemu su Ličani i Dalmatinci uglavnom pripadali grupi oko Andrije Artukovića. [43]

2. "Postajanje fanatičnim ustašom" - Francetić u emigraciji u Italiji i na Janka-Puzsti 1933.-1937. godine

U ustaškom logoru Borgataru primijećeno je Francetićevo zanimanje za vojne vježbe i vojsku uopće kao i njegova staloženost i poslušnost da obavlja zadane zadaće bez prigovora. Kako kasnije za NDH prenosi Hrvatski narod:
          "Francetić je bio neobično stegovan, poslušan i pripravan izvršiti svaki nalog predpostavljenih. Francetić se živo već u prvim danima izgnanstva zanimao za vojničku znanost, te je, što je nadasve značajno, bio imenovan odredbom Poglavnika prvi od svih mladih Hrvata, koji su se u inozemstvu našli u redovima Hrvatskog ustaškog pokreta, ustaškim dorojnikom." [44] Za svoje zalaganje i rad promaknut je "stališkom odredbom" br. 1. od 18. travnja 1934. za dorojnika sa činom od 1. svibnja 1934. godine. Križanac napominje da je Francetić time postao prvi ustaški dorojnik koji je istog dana i odlikovan. [45] Bilo je to veliko postignuće za mladog Francetića i veliki hijerarhijski skok u ustaškim redovima.

Od tada Francetić postaje vojnički instruktor, koji vrši i podučava u rukovanju oružjem i drži predavanja. Prema Moškovu, izgleda da je Francetić počeo svoju obuku u ustaškom logoru u Vischettu, blizu Bardia (provincija Parma), gdje ga je Moškov i zatekao. U taj logor su neprestano pristizali razni ljudi "i to najviše radnici iz Belgije, koji su tamo radili po rudnicima". [46] Sredinom svibnja 1933. godine Pavelić je za novog zapovjednika ustaškog logora u Mađarskoj Janka-Puszte imenovao Vjekoslava Servatzyja koji je u Mađarsku stigao iz Italije, a primopredaji dužnosti bio je u ime Pavelića prisutan i Ivan Perčević. [47] U logor je sa sobom Servatzyi poveo mlade ustaše Juru Francetića i Zvonimira Pospišila, kasnijeg atentatora na kralja Aleksandra u Marseju 1934., kao svoje pobočnike. [48] Tada je u logoru, prema iskazu Servatzyja Odeljenju za zaštitu naroda (OZNA) nakon zarobljavanja 1945. godine, bilo oko "40 naših ljudi koji su bili aktivni u radu". Prema svjedočenju Mije Bzika koji je na Janka-Pusztu stigao ranije tijekom veljače 1933., u marljivosti naučavanja vojničkih disciplina i vježbanju prednjačili su upravo Jure Francetić i Vjekoslav Luburić. [49] U skladu s pravilima ustaškog pokreta Francetić je dobio mađarsko konspirativno ima Lazslo, dok je Luburić postao Maks, bački Nijemac (Švaba). [50] Svoje druženje i vježbe s Francetićem na mađarsko-jugoslavenskoj granici opisao je Luburić mnogo kasnije u emigraciji u madridskom časopisu DRINA i u madridskim novinama "OBRANA – GLASILO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA", kada su poslije njegovog ubojstva od strane jugoslavenske Službe državne sigurnosti (SDS) 1969. izlazili njegovi memoari na stranicama spomenutih novina. Ustaše su na Janka-Puszti radi kamuflaže nosili košulje i kape od mađarske predvojničke organizacije "Levente", koja je inače bila predviđena za svu mladež u militariziranoj Mađarskoj, dok ne stupi u vojsku. Isto tako dobili su od mađarskih vlasti i falsificirane dokumente. Prema Luburiću: "Svaki dan se ustajalo u 4 ili 5 sati ujutro kako bi se odlazilo na rad ili vojne vježbe. Vršile su se ophodje i straže uz granicu, pri čemu su se radi kamuflaže nosile košulje i kape mađarske predvojničke straže. Često se učilo neprimjetno puzanje do 500 metara, a zatim napadobranu i vođenje grupe."

Tako su u jednoj vježbi pripremajući se za mogući prijelaz u Jugoslaviju preko Drave, radili "specijalne drvene čamce" u stolariji na Janka-Puszti, te ih ponekad nosili prekrivene slamom dva do tri kilometra kroz šumu i grmlje. S obzirom da su se bojali da ih lokalni stanovnici ne otkriju, često su vježbali noseći u ruksaku do 10-15 cigli pa su kretali put kroz šumu prema Dravi. Na jednom takvom putu "Francetić je pao u nesvijest", dok se Luburiću "klinac iz cipele" duboko zabio u petu da je također skoro izgubio svijest. [51]

Za vrijeme kada je Gustav Perčec bio zapovjednik logora provodila se klasična vojna obuka, sve dok mlađi ustaše Z. Pospišil, S. Pižeta, J. Francetić i V. Luburić nisu zahtijevali da se provodi i uvježbava gerilski način borbe, što im je za Servatzyjevog vodstva i odobreno. Zanimljivo da se mladi Francetić, prema svjedočenju Feliksa Kaufmana (Srećko Kremzir), nikada nije odvajao od svoga pištolja. Ta njegova aktivnost u Janka-Puszti je primijećena u redovima jugoslavenske policije koja je revno pratila tamošnje aktivnosti i od tada se njegova fotografija nalazi na policijskim potjernicama ustaških emigranata. Isto tako svojim dolaskom u Mađarsku Francetić ulazi u specijalnu kartoteku jugoslavenske policije. [52] List "Seljačke novosti" ga je u svojoj rubrici "Banditi sa Janka Puste" sa njegovom fotografijom naveo u skupini najistaknutijih ustaša zajedno s Vladom Singerom, Ljubomirom Kremzirom, Stankom Hranilovićem, Vjekoslavom Servatyjem i ostalima. [53] Prema Luburićevom, opisu izgleda da je Francetić na Janka-Puszti bio mnogo aktivniji i kreativniji od ostalih ustaša, aktivno je pristupio svakodnevnim poslovima na poljoprivrednom imanju istovremeno fanatično vježbajući, te je, prema Luburiću, već imao određeno iskustvo jer je prošao druge ustaške logore u Italiji, te imao mnogo izraženiji i "širi pogled na političku situaciju". Prema ustaškom instruktoru iz Brazila Nikoli Zborilu Francetić je već tada prednjačio u vojnom znanju i učenju vojničkih disciplina, pri čemu je naglasio da Francetić nikada ne odustaje, nego se pokušava izvući i iz nemogućih situacija u koje se dolazi tijekom vježbi. Na Janka-Puszti Francetić postaje fanatični ustaša, spreman da napravi sve za Poglavnika i uspostavu hrvatske nezavisnosti pod ustaškim vodstvom. [54] Ustaški logor na Janka-Puszti ponekad je posjećivao i makedonski terorist-egzekutor VMRO-a Vlado Georgiev-Černozemski, kasniji atentator i ubojica kralja Aleksandra, kao ispomoć VMRO-a ustaškom pokretu.

Černozemski je kao inspektor i iskusni gerilac VMRO-a u vardarskoj Makedoniji dolazio u logor u inspekcije. U svojim noćnim razgovorima s ustašama u logoru često je pričao svoje priče o unutrašnjim borbama u vrhovističkom VMRO-u i svojoj ulozi u likvidacijama "protivnika VMRO-a" od jugoslavenskih žandara do ubojstva poznatog komuniste Dime Hadži-Dimova ili egzekucije Nauma Tomalevskog u okviru obračuna u samom vrhu VMRO-a. Čini se, prema nekim podacima, da su takvi obračuni unutar organizacije VMRO-a bili odbojni Francetiću, koji je kasnije za vrijeme NDH izbjegavao da sudjeluje u unutrašnjim ustaškim egzekucijama i obračunima u vrhu. [55]

Nakon nepunih godinu dana tijekom travnja 1934. zapovjednik logora V. Servatzy, zbog raskrinkavanja i uhićenja ustaša u koprivničkoj Podravini nakon predaje Stjepana Petrovića u ožujku 1934., naredio je napuštanje logora Janka-Puszta, pri čemu je najviše ustaša privremeno, njih tridesetak preseljeno na Baza-pusztu, a ostali u druge logore [56] i neke mađarske gradove. Međutim, to je bilo samo privremeno, iako su iz tih novih baza atentatori krenuli u Marseille uskoro su ustaše potpuno napustile Mađarsku, pri čemu su svi logori rasformirani nakon atentata na kralja Aleksandra od strane mađarskih vlasti pod pritiskom europske javnosti. Nakon raspuštanja Janka-Puzste, prema izvješću Mije Kralja, koji je uhićen nakon atentata na kralja Aleksandra, grupa ustaša se preselila u Nagykaniszu, u ulicu Mikoš Horti br. 23. gdje su stanovali zajedno, a među njima se nalazio i Francetić.

Kralj je napomenuo da je dobio naređenje od Francetića da se prodaju konji sa imanja i kupi automobil, kojim je Kralj otišao u Budimpeštu, gdje ga je zateklo naređenje da pripremi atentat na kralja Aleksandra. [57] Osim toga Francetić nije bio direktno upleten u organizaciju atentata. Servatzy ga na kratko vrijeme odvlači sa sobom u Peštu gdje se upoznaje sa Moškovom, Balentovićem, Petričevićem, Metzgerom i drugima, te Francetić ulazi u viši ešalon ustaške hijerarhije. [58] Nakon ubojstva Aleksandra i raspuštanja logora, Francetić se vraća u Italiju sa Servatzyjem u listopadu 1934. zrakoplovom koji im je izgleda ustupila mađarska obavještajna služba. Ovdje nastaje dvogodišnja rupa u njegovu djelovanju, ali po svemu sudeći ovo razdoblje proveo je uglavnom u ustaškim logorima po Italiji.
__________________

41 HDA, SDS SRUP SRH, šif. 013.0.1., Izjava dr. Jurja Špilera dana UDB-i 21. I. 1949., Teroristička galerija, Novosti, br. 292., 23. X. 1934., 4., Atentatori, Seljačke novosti, br. 43., 27. X. 1934., 5. O ustašama iz Senja i Like pod vodstvom Juraja Rukavine u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici piše: Ivan, BERNARDIĆ, Život iza željeznih rešetki, Zagreb, 1940., 55.-57.

42 HDA, fond 145., Savska banovina, Odjeljak za državnu zaštitu, 480/1933., Izvještaj Predstojništva gradske policije na Sušaku, HDA, fond 1561., SDS RSUP SRH, šif. 013.0.1. Ustaški pokret od 1918. do 1941., elaborat, KRIŽANAC, n. dj., 11. Jure Francetić kao revolucionar i vojnik, Hrvatski narod, br. 694., 30. III. 1943., 2. Ovaj broj Hrvatskog naroda donosi faksimil njegove ustaške prisege.

43 Bogdan, KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb, 1983., 125.

44 Jure Francetić kao revolucionar i vojnik, Hrvatski narod, br. 694., 30. III. 1932., 2.
Činovi u oružanim snagama NDH https://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Cinovi_u_oru%C5%BEanim_snagama_NDH

45 KRIŽANAC, n. dj., 11.

46 Bogdan, KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb, 1983., 122.

47 HDA, SDS RSUP SRH, 013.2. Materijali s "Janka puste"&raquo;.

48 KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, n. dj., 126.

49 Željko, KRUŠELJ, Poglavniku odan do smrti - dva neobjavljena svjedočanstva o Miji Bziku, Podravina, Vol. 1., br. 1., veljača 2002., 168.

50 Krešimir, M. BEGIĆ, Ustaški pokret 1929.-1941. Pregled njegove povijesti, Buenos Aires, 1986., 196.

51 Klin se izbija klinom bila je naša parola, Obrana, br. 127-128., travanj 1970., 2. Detaljnije vidi u: Ustaša Maks, Pobočnik Lazslo (Jure Francetić na Janka-Pusti), Drina (Madrid), br. 4-7., god. 5., lipanj 1955., 75.-93.

52 HDA, SDS RSUP SRH, inv. Br. 010.3.14.

53 Banditi sa Janka Puste, Seljačke novosti, br. 43., 27. X. 1934., 6.

54 Detaljno o ustaškoj djelatnosti u Mađarskoj i Janka-Puszti vidi u: Vladimir, ŠADEK, Ustaše i Janka-Puszta, Molve, 2012.

55 Ivan, MIHAJLOV, Spomeni – osvoboditelna borba, III., Bruusel, 1976., 47-50., 552.

56 Prema Coliću ostali logori su bili: Surda-puszta (15), Ana-puszta (17), Nagykanizsa (23) i dvorac Lagsznok (28). Prije uhićenja Stjepana Petrovića najveći šok za ustaško vodstvo bio je slučaj Jelke Pogorelec, ljubavnice zapovjednika Janka-Puzste Gustava Perčeca, koja je potajno počela raditi za jugoslavensku obavještajnu službu negdje u svibnju 1933. godine. Svoja saznanja o ustašama u Mađarskoj i njihovim odnosima Pogorelec je objavila i u mnogim novinama. Njeni tekstovi u listu "Novosti" su kasnije sabrani u brošuri. Vidi: Jelka, POGORELEC, Tajne emigrantskih zločinaca. Ispovijest Jelke Pogorelec, Zagreb, 1933. Ta činjenica je značajno kompromitirala Perčeca tako da je kasnije likvidiran. Praksa likvidacije onih ustaša koji su se zamjerili Paveliću, napravili neku političku grešku, ogriješili se o disciplinu ili se zamjerili nekom glavešini, brzo i okrutno se kažnjavala. U ustaškim logorima često je postojala podvojenost po regionalnom principu ili na "pavelićevce i radićevce". Mnogu ustaše su mučeni ili jednostavno ubijeni. Talijanske vlasti su često oko ustaških logora nalazile leševe ubijenih. Vidi slučaj dr. Antuna Crvića ili Ante Olujića i Mate Šumana koji su okrutno mučeni. Njegova ispovijest i priča o njihovoj ustaškoj emigraciji nalazi se danas u Arhivu HAZU, Trumbićeva ostavština, a prenio ih je PETRINOVIĆ, n. dj., 166.- 180.

57 KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, n. dj., 168.

58 Ustaša Maks, Pobočnik Laslo (Jure Francetić na Janka Pusti), Drina, br. 4-7., god. 5., lipanj 1955., 87.

4.od 7
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #26 : Srpanj 10, 2015, 21:49:38 »


Godine 1936. Francetić je s nekolicinom ustaša bio konfiniran na otoku Giglio, što potvrđuje i popis ustaša iz 1937. što je objavio Krizman. [59] Nakon talijansko-jugoslavenskih pregovora tijekom 1936. i 1937. došlo je do sporazuma između Italije i Jugoslavije koji je potpisan 25. ožujka 1937. godine. Za ustašku skupinu u Italiji to je značio kraj njihove aktivnosti te nastupa razdoblje "velike ustaške šutnje". Prema jednoj točki sporazuma, strane potpisnice su se obavezale "da na svom teritoriju neće trpjeti ni pomagati na bilo koji način ma kakvu aktivnost koja bi bila uperena protiv teritorijalnog integriteta ili postojećeg poretka druge strane-ugovornice (…)".Ubrzo nakon toga Pavelić na zahtjev talijanske vlade upućuje 1. travnja 1937. odredbu u kojoj raspušta ustaške logore i određuje prekid svake ustaške djelatnosti. Prema Budaku, izgleda da je u toj odredbi stajalo da se "svaki može vratiti u domovinu, ako nije upleten ni u kakav teroristički čin, odnosno ako to neće, Italija će mu dati putnicu da ide u drugo inozemstvo, a ako ni to neće, može ostati u Italiji (…)."[60] Svaki ustaša koji se želio vratiti trebao je jugoslavenskoj vladi podnijeti molbu za povratak, te uz molbu napisati "vlastita zapažanja o životu u ustaškoj organizaciji te uz to potpisati izjavu o uzdržavanju od svake političke djelatnosti." [61] Čini se da se među prvima ustašama u zemlju vratio upravo Francetić s otoka Giglio gdje je tada bio interniran.

Treba napomenuti da su jugoslavenske vlasti dopuštale "povratak samo onima koji (po jugoslavenskim kriterijima) nisu sudjelovali u počinjenim zločinima". [62] Zbog toga se svakog emigranta posebno provjeravalo. Sve to govori da za emigrantsko razdoblje koje je Francetić proveo u Mađarskoj i Italiji jugoslavenske vlasti nisu imale protiv njega nikakve izravne dokaze o njegovoj upletenosti u kakav teroristički napad na području Jugoslavije. Čini se da su mu tadašnje vlasti u težnji da se prekinu njegove "ustaške djelatnosti" omogućile zaposlenje u upravi sanatorija "Merkur" u Zagrebu. Prema ustaškoj povjesnici, Francetić je uskoro nastavio i svoje školovanje na Pravnom fakultetu gdje se prijavio za polaganje ispita. Međutim, to nije pomoglo, jer je većina ustaša-povratnika, pa tako i Francetić, uskoro započela s ponovnim ustaškim ilegalnim radom u zemlji.

3. Francetićev povratak u domovinu krajem 1937. godine i daljnje
djelovanje u ustaškoj skupini u rodnom Otočcu

Dana 6. srpnja 1938. vratio se u domovinu Mile Budak sa suprugom, kojega se brzo počelo prihvaćati kao novog vođu ustaškog pokreta u domovini. Prema Hrvatskom dnevniku do toga dana vratilo se u zemlju ukupno 76 emigranata, među njima je bio je i Jure Francetić, koji se, prema svemu sudeći, vratio već 17. studenog 1937., dakle sedam mjeseci prije Budaka i među prvim ustašama povratnicima. [63] Po povratku je uhićen i na kratko interniran u rodni kraj.

O tome svjedoči Karlo Mirth: "Bilo je to godine 1937. (…) Tiho i neočekivano pojavio se Juka u svojoj roditeljskoj kući u Otočcu. (…) Pogled mu je bio odlučan. Ciela njegova pojava ostavljala je dojam odlučnosti i žilavosti". [64] Ovdje treba spomenuti da je djelovanje ustaša u domovini do sada samo djelomično i fragmentarno istraženo. Pritom je najveći nedostatak u poznavanju njihova djelovanja (pa i Francetićeve aktivnosti) u manjim mjestima širom hrvatskih zemalja, pa je takav slučaj i s djelovanjem ustaša u Otočcu. Dostupna literatura i arhivsko gradivo za sada ne pružaju dovoljno spoznaja koje bi nam pružile cjelovitu sliku ustaškog djelovanja na nekom određenom području, primjerice području Otočca i okolice. [65] No, nakon Francetićevog povratka u Otočac očito da je ovdje postojala određena jezgra ustaških simpatizera koja je aktivna još oko 1932. godine. Prema Križancu, nakon povratka Francetić proširuje svoju mrežu ustaških suradnika: "On je primao brojne ustaške letke i brošure i dielio ih po najbližoj okolici, a često puta odnosio u Gospić i okolna mjesta. Francetić je u ovim mjestima organizirao pojedine ljude, koji su pred njim položili ustašku prisegu i koji su poslije vršili ustašku promičbu i svrstavali se u ustaške rojeve". [66] U tome svjedoči i Luburić kada napominje da je Francetić netom poslije povratka brzo obnovio veze s ustaškim centrom u Mađarskoj i počeo stvarati u Otočcu nove ustaške ćelije pri čemu je iz Mađarske "preko emisara koje je slao" dobivao propagandni materijal (ustaške novine, brošure i letke). Luburić također napominje da je Francetić u početku bio "izložen nepovjerenju pred onima, koji zamjeraju, što se je vratio". [67] Ustaše u Otočcu značajno su bile povezane s ustaškim centrom u Gospiću koji je bio bolje razvijen i ustrojen pod vodstvom
-   prof. Danijela Crljena,
-   dr. Andrije Artukovića,
-   dr. Joze Dumandžića,
-   Marka Došena,
-   Marka Frkovića,
-   Juraja Juce Rukavine i ostalih.

Preko pomoći iz Gospića razvijale su se i ustaške konspirativne ćelije u Otočcu. [68] Treba spomenuti da je i prvi ustaški teroristički akt na području Otočca došao iz ustaške skupine u Gospiću. Prema optužnici protiv Juraja Rukavine iz lipnja 1933, on je u noći 6. na 7. Lipnja 1932. zajedno s Ivanom Štimcem postavio "paklenu mašinu" u podnožje spomenika Kralja Petra Velikog Oslobodioca u Otočcu, koji je bio podignut u tamošnjem parku, ali bomba je zakazala. [69] Snagu i utjecaj ustaške skupine na građanstvo u Otočcu poslije 1937. potvrđuju i komunisti. Obe grupacije snažno su se borile protiv prevlasti HSS-a na selu i gradu Otočcu, ali i infiltriranjem u njegove redove svojih pristaša. Zbog toga je vodstvo HSS-a početkom 1940. provelo "čišćenje" pojedinaca iz kotarskih rukovodstava zbog "frankovačkog i ustaškog djelovanja". Među njima se ističu Dane Katalinić, bivši načelnik općine u Otočcu, Marko Kovačević, trgovac i Josip Vujić iz Sinca, predsjednik Gospodarske sloge. [70]

Francetićev najpouzdaniji prijatelj poslije njegova povratka iz emigracije bio je Delko Bogdanić, [71] koji je također svojim vezama širio ideje i brošure koje je Francetić dobivao u Zagrebu i iz Mađarske. [72]

U tome mu je pomagao i njegov mlađi brat Nikola Francetić, odvjetnički vježbenik kod sreskog suda u Otočcu, koji je kasnije za NDH postigao također vojničku karijeru kao Pavelićev tjelohranitelj i jedan od utjecajnih članova Ustaške nadzorne službe (UNS) . [73] Bogdanić je osim Otočca snažno djelovao i na području Ličkog Lešća odakle je bio rodom. Upravo su njegovom inicijativom i okupljanjem vojnih dezertera i ustaških pristaša u Crnom Jezeru više Otočca, razoružane dezorijentirane postrojbe jugoslavenske vojske u povlačenju i ustaše su preuzele vlast u Otočcu u travnju 1941. godine. [74]

Poslije povratka Francetić postaje jedan od važnijih ljudi male ustaške skupine u Otočcu. Tu su skupinu osim D. Bogdanića i J. Francetića činili neformalni vođa skupine
-   odvjetnik dr. Krunoslav Lokmer, [75]
-   Drago Žubrinić,
-   Ferdo Častek,
-   apotekar, Blaž Biondić,
-   gostioničar, Ante Banić,
-   brijač, Ilica Žubrinić,
-   trgovac, Juro Orešković,
-   trgovac, Josip Farvalo,
-   pisar u kancelariji dr. Lokmera, Ante Matasić,
-   Josip Pavelić,
-   Ivica Milinković i drugi. [76]
__________________

59 Muhamed, PILAV, U ustaškoj emigraciji s Pavelićem: sjećanja vječitog pobunjenika, zatvorenika, bjegunca, Zürich, 1996., 47., KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, n. dj., 571.

60 Ivo, PETRINOVIĆ, Mile Budak – portret jednog političara, Split, 2002., 192. Petrinović je u svojoj knjizi donio cjelokupni zapisnik saslušanja Mile Budaka od 26. svibnja 1945.

61 James, J. SADKOVICH, Italian Support for Croatian Separatism 1927.-1937., New York-London, 1987., 282. Također: Mario, JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb, 2006., 439.

62 JAREB, n. dj., 439. Prema nekim saznanjima brzom povratku Francetića u domovinu pomogao je njegov prijatelj Josip Milković kao mogući informator jugoslavenskog obavještajca Vladete Miličevića, koji je napisao Miličeviću da će Francetić biti lojalan jugoslavenskim vlastima.

63 Povratak dra Mile Budaka u domovinu, Hrvatski branik, br. 28., 9. VII. 1938., 2. Hrvatski branik prenosi pisanje Hrvatskog dnevnika. KRIŽANAC, Josip, Junačka djela Jure viteza Francetića u stihovima, (uredio Vilim Peroš), Zagreb, 1944., 12. Najvjerojatnije da je Peroš pisac životopisa J. Francetića u predgovoru. Prema Perošu Francetić se vraća u zemlju 17. studenog 1937. godine. Prema pouzdanijem izvješću Stojadinovićevog redarstvenog izaslanika Vladete Miličevića u razdoblju od proljeća 1937. do 26. rujna 1938. u zemlju se vratio 161 pripadnik emigracije, 2 žene i 4 djece. Ostalo je još 335 emigranata, 9 žena i 14 djece. Vidi u: BOBAN, Ljubo, Nekoliko izvještaja o povratku Mile Budaka iz emigracije (1938), Zbornik Historijskog instituta Slavonije, sv. 7-8 (1970.), 1970., 523. Također i KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, 281.-300.

64 Karlo Mirth, Iskra ličkog krša, Spremnost, br. 58., 4. IV. 1943., 4., MARKOVIĆ, n. dj., 166.

65 Potrebu sustavnog istraživanja ustaškog djelovanja u manjim mjestima koja bi upotpunila sliku cjelokupnog djelovanja domovinskog ustaštva posebno je istaknuo Mario Jareb u svom članku: Mario, JAREB, Đakovo i ustaško djelovanje tijekom tridesetih godina dvadesetog stoljeća, Zbornik muzeja Đakovštine, 2007., 136. Vidi također: JAREB, Ustaško-domobranski pokret, n. dj., 10.-32. Do sada je ustaško djelovanje najbolje obrađeno u Podravini: Željko, KRUŠELJ, U žrvnju državnog terorizma i ustaškog režima, knjiga II., Koprivnica, 2001. i Vladimir, ŠADEK, Ustaše i Janka-Puszta, Molve, 2012.

66 KRIŽANEC, n. dj., 13. isto: JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941., n. dj., 517.

67 Ustaša Maks, Pobočnik Lazslo (Jure Francetić na Janka-Pusti), Drina (Madrid), br. 4-7., god. 5., lipanj 1955., 90.

68 Nikola, BIĆANIĆ, Vila Velebita, nacionalna borba Hrvata u Lici između dva svjetska rata, Zagreb, 1992., 63.-69. Više o ustaškom djelovanju u Gospiću do 1941. u: Milorad, VASIĆ, Đorđe, LIČINA, Jovan, PAVLOVSKI, Xhafer Deva, Andrija Artuković, Vjekoslav Luburić, Vančo Mihajlov, Zagreb, 1985., 11.-32.

69 Velebitski "ustaše" pred sudom, Novo Doba, br. 149., 29. VI. 1933., 2., JAREB, n. dj., 286.

70 HDA, fond 1561., SDS RSUP SRH, 013.0.12. Rekonstrukcija ustaškog aparata u Kotaru Gospić (posebni odjeljak Otočac), Milan, VUKMIROVIĆ ŠKARPA, Formiranje i djelatnost partijskih organizacija u kotaru Otočac do aprila 1941., Lika u prošlosti i sadašnjosti, Zbornik 5., Historijski arhiv Karlovac, Karlovac, 1973., 491.

71 Delko Bogdanić (Ličko Lešće, 27. III. 1910. – Kosinjski Bukovac, 30. XI. 1945.), ustaški časnik. Započeo gimnazijsko školovanje u Senju, ali se kasnije bavio trgovinom u radnji svoga oca Ilije. Jedan od sudionika Velebitskog ustanka 1932. godine. Nakon sloma Jugoslavije 1941. zapovjednik je ustaškog pomoćnog odreda u Otočcu, a od kolovoza 1941. do travnja 1942. zapovjednik 2. bojne 1. pukovnije Crne legije. Kasnije se nalazi na nizu važnih vojnih položaja, poput zapovjednika 4. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga (1943). Zapovjednik jedinice koja je napala partizane u Otočcu u rujnu 1943. gdje su se tada nalazili Glavni štab partizanskih odreda Hrvatske i vijećnici ZAVNOH-a. Nakon sloma NDH postaje vođa križarske skupine u Lici. Po navodima OZNE izvršio samoubojstvo u zemunici kada je vidio da je opkoljen. Mate, RUPIĆ, Bogdanić, Delko, Tko je tko u NDH, Zagreb, 1997., 43.

72 Nikola, BIĆANIĆ, Vila Velebita: nacionalna borba Hrvata u Lici između dva rata, Zagreb, 1992., 67.

73 HDA, fond. 223., MUP NDH, personalije, 15195, Nikola Francetić. Nikola Francetić je rođen 15. XI. 1916. u Otočcu. Realnu gimnaziju (4. razreda) svršio je u Otočcu. Ustašku zakletvu položio je u 20. studenog 1937. godine. Vojni rok odslužio je u I. zrakoplovnoj bazi automobilske čete u Novom Sadu 1938./40. godine. Nakon uspostave NDH postaje činovnikom Ministarstva unutrašnjih poslova u Sarajevu, da bi sredinom 1942. prešao u Ustašku nadzornu službu (UNS) kao izvjestitelj. Dana 7. lipnja 1943. prelazi u Sigurnosnu službu Poglavnikovog tjelesnog zdruga kao (PTS) kao osobna pratnja Poglavnika. Odlikovan od poglavnika Brončanom kolajnom Poglavnika Ante Pavelića za hrabrost, a kasnije i Srebrnom kolajnom za hrabrost. Vidi i: Ivo, GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001., 622.

74 Oko izvora Gacke, Lika u NOB 1941., Beograd, 1963., 441.

75 Dr. Krunoslav Lokmer bio je jedan od nositelja pravaštva do 1918. godine na tom području Like (u području Senja i Otočca). Maturirao na senjskoj gimnaziji (1901.) i završio Pravni fakultet u Zagrebu. Nakon 1918. izabran u Ustavotvornu skupštinu 1920. godine (zajedno na listi HSP-HPSS). Od 1929. njegova odvjetnička kancelarija postaje sredite okupljanja
ustaške skupine u Otočcu. Za vrijeme NDH obavlja niz visokih upravnih dužnosti. Postaje predsjednik vijeća Stegovnog suda Glavnog ustaškog stana te član Pavelićevog Doglavničkog vijeća.

76 HDA, fond 1561., SDS RSUP SRH, šif. 013.0.12., Rekonstrukcija ustaškog aparata u kotaru Gospić (posebni odjeljak se odnosi na ustašku aktivnost u Otočcu), http://www.svetosavlje.org/ , iskaz Angeline Grozdanić dan 14. travnja 1942. godine. http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Zitija/OdKosovaDoJadovna/Lat_OdKosovaDoJadovna45.htm#05

5.od 7
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #27 : Srpanj 10, 2015, 21:50:41 »

 

Osim stalnog sastajališta u restauraciji "Plitvice" čini se da je jedan od centara njihova djelovanja bila stara i ugledna "Hrvatska čitaonica" Otočac, kojoj su vlasti zbog hrvatskog nacionalizma već početkom 30-ih godina "stvarali neprilike, zbog čega je njezina aktivnost bila svedena na minimum". U Čitaonici koju je pomogao osviti na noge Francetić i umjetnički djeluje. Tako glumi na domaćim zabavama društava Hrvatske žene i Hrvatske čitaonice. Prvi puta u odlomku Budakove drame "Razcvjetale trešnje" 23. studenog 1940., a 1. siječnja 1941. je u čitaonici izveden igrokaz Mile Budaka "Grgičine gusle" u kojem osim Francetića glume i njegovi rođaci Joso i Drago Žubrinići, pri čemu je Francetić bio glavni organizator predstave. [77]

Upravo je na ovoj zadnjoj predstavi Francetić održao govor u nacionalnom duhu snažno uperen protiv srbijanske hegemonije, ali i protiv Banovine Hrvatske kao djelomičnog rješenja hrvatskog pitanja, a na svršetku govora zaorili su se dvoranom oduševljeni poklici: "Živio dr. Ante Pavelić! Živjela Nezavisna Država Hrvatska!". [78]

Prema ustaškoj povjesnici slijedeći dan Francetić je trebao otputovati na vojničku vježbu u trajanju od 28 dana, ali su vlasti njegov govor ocijenile kao teški krimen. Prema Mirthu zbog toga se počela voditi istraga i spremao se vojni sudski postupak protiv njega na Divizijskom vojnom sudu koji se trebao provesti u Banja Luci, da bi kasnije sve prebačeno u Beograd. [79]

Poznati ustaški centar u drugoj polovici 30-ih godina u Otočcu bio je i društvo "Građanski – hrvatski sportski klub" koji je upravo 1938. osnovalo desno orijentirano građanstvo u Otočcu na čelu s Krešimirom Miljkovićem. [80] Zanimljivo da su komunisti istovremeno krenuli u akciju osnivanja nogometnog kluba "Sloga", pri čemu su se obje grupacije žestoko sukobljavale oko skupljanja doprinosa, agitacije i privlačenja pristaša u svoj klub. Tijekom parlamentarnih izbora 1938. često su se fizički sukobljavali navijači dva kluba optirajući za suprostavljene opcije. [81] Osim toga, ustaše su djelovale u "Hrvatskom sokolu" u Otočcu, a važna je bila i ustaška ćelija okupljena oko Stipe Markovića-Macole koja je težila prvenstveno djelovanju na selu i često se sukobljavala s komunistima, pri čemu su planirane i likvidacije vodećih političara HSS-a lijeve orijentacije, npr. Danka Rubčića, predsjednika mjesne organizacije HSS-a u Ličkom Lešču. [82]

O sukobima komunista i ustaša u Otočcu između dva rata govori i Jakov Blažević, jedan od važnijih partijskih organizatora partizanskog ustanka u Lici 1941. godine. [83] Frankovačka omladina u Otočcu skupljala se u organizaciji "Hrvatska nacionalna omladina" koju je iz Gospića 1923. utemeljio tada mladi Andrija Artuković. [84] Vođa frankovačke omladine u gradu bio je Stipe Tomljenović, ali se ona tijekom 30-ih godina polako osipala. [85]

Nakon djelovanja u Otočcu 1938. Francetić uspijeva doći u Zagreb, gdje kani nastaviti studij, ali ubrzo je iste godine, pozvan na odsluženje vojnog roka Jugoslavenske kraljevske vojske u Niš. Nakon odsluženja vojnog roka, tijekom kojega je stekao čin podnarednika, vraća se u Zagreb i nastavlja s ustaškom promidžbom, raznosi letke i brošure, u Lici prima i organizira nove članove ustaškog pokreta. Osim toga počinje i da piše članke u Budakovom listu "Hrvatski narod", pri čemu su neki pisani pod pseudonimom. U članku "Hrvatsko radništvo i hrvatski nacionalizam" [86] Francetić ističe korporativistički model i hrvatski nacionalizam kao izlaz iz tekuće gospodarske krize u Hrvatskoj i rješenje sukoba između poslodavaca i radnika, pri čemu napada komunistički i demokratski model organizacije društva: "(…) današnje sindikalne organizacija u Hrvatskoj bilo one, koje stoje pod uplivom internacionalno-marksističke ideologije ili bolje reći fantazije, bilo pak one koje stoje pod uplivom strančarske demagogije ne će niti mogu riješiti socijalne probleme ni radnika ni namještenika". Francetić nastavlja da je za Hrvatsku pogodniji drugačiji model organizacije društva: "jer smo još daleko od toga da bismo mogli barem približno uporediti stanje našeg radništva sa stanjem, recimo kod naših najbližih susjeda (Italija, Njemačka) (…) štrajk ne koristi ni radniku ni poslodavcu, a najmanje narodu kao cjelini." Stojeći na načelu da je hrvatski nacionalizam i korporativizam jedini način izlaska iz krize u članku stoji: "Hrvatski nacionalizam stoji na principu poštovanja i potpore privatne inicijative, a radnika smatra ne kao robu koju se baca na tržište (…) nego kao suradnika i važnog faktora čitave ekonomske politike hrvatskog naroda". [87]

Na kraju članka se napominje da hrvatski nacionalisti znaju da dolazi dan "koji će pobijediti i u prah satrti sve klevete i podvale, u toj samo hrvatskoj pobjedi biti će i riješenje svih gorućih pitanja.". [88]
__________________

77 Silvestarska zabava. Izvedba Budakovih "Grgičinih gusala", Lička sloga, br. 1-2., 31. I. 1941., 3. Zanimljivo da novine spominju da se Francetić u poslijednje vrijeme posvetio umjetničkom radu.

78 KRIŽANAC, n. dj., 14.-15.

79 Mirth u svom članku još dodaje da je Francetić pozvan u Beograd kao svjedok u nekom drugom postupku, ali, prema Mirthu, očekivalo se da ga tamo zapravo optuže.

80 I ustaška skupina u Gospiću je značajno djelovala preko sportskog nogometnog društva "Viktorija".

81 Milan, VUKMIROVIĆ ŠKARPA, Formiranje i djelatnost partijskih organizacija u kotaru Otočac do aprila 1941., Lika u prošlosti i sadašnjosti, Zbornik 5., Historijski arhiv Karlovac, Karlovac, 1973., 491.

82 Oko izvora Gacke, Lika u NOB 1941., Beograd, 1963., 439.

83 Jakov, BLAŽEVIĆ, Povijest i falsifikati, Zagreb, 1983., 38.

84 HDA, fond 1561., SDS RSUP SRH, šif. 013.0.12., Rekonstrukcija ustaškog aparata u kotaru Gospić (posebni odjeljak se odnosi na ustašku aktivnost u Otočcu), Todor, KULJIĆ, Osobenosti fašizma u Jugoslaviji dvadesetih godina, Marksistička misao, br. 3., 1986., 37.

85 Valja spomenuti da je u Otočcu djelovala i organizacija četnika koji su postali aktivniji po srpskim selima tek od 1939. godine. Glavni organizator četničkog pokreta bio je Staniša Ilić, inače zastupnik JRZ. Osim njega važni ljudi u rukovodstvu organizacije bili su Stojan Grozdajić, Ilija Božičković, Nikola Diklić i dr. Većina njih je po osnivanju NDH uhićena i strijeljana. HDA, fond 1561., SDS RSUP SRH, šif. 01.19. Građanske stranke u kotaru Gospić.

86 Juraj Francetić, Hrvatsko radništvo i hrvatski nacionalizam, Hrvatski narod, II., 12. I. 1940., br. 49a., 1.

87 Isto.

88 Isto.

6.od 7
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #28 : Srpanj 10, 2015, 21:52:58 »


Prema Križancu, Francetić prigodom osnivanja marionetske države Slovačke pod njemačkim patronatom 14. ožujka 1939. godine upućuje u ime hrvatskih nacionalista telegram čestitke novom predsjedniku Slovačke republike dr. Jozefu Tisi. Prema nekim izvorima, takav prijedlog je hrvatskim nacionalistima dao Eugen Fülöp, slovački novinar desne orijentacije na radnom zadatku u Jugoslaviji, koji se povezao s ustaškim krugovima u Zagrebu. Kasnije za NDH Fülöp je objavio niz članaka o Francetiću i NDH u slovačkim novinama, te je čak pratio Francetića u Sarajevu i na njegovim pohodima po istočnoj Bosni. Zbog te je djelatnosti Francetić opet uhićen i 1940. osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Kaznu služi u zatvoru u Senju 1940. zajedno s ustašom Delkom Bogdanićem. [89] Kao što je već spomenuto, krajem 1940. na Silvestrovo Francetić drži na staru godinu revolucionarni govor na jednoj priredbi u Otočcu u kojem naglašava uzvišenost ustaške borbe za slobodu. Izgleda da je već nešto prije bio ponovno pozvan u vojsku, ali je po dojavi da mu se sprema suđenje pred vojnim sudom 12. siječnja 1941. ponovno emigrirao, sada u Njemačku.

Njemačka politika nakon aneksije Austrije (1938.), okupacije Češke i proglašenja neovisnosti Slovačke (1939.), prepušta Mussoliniju i Italiji Jugoslaviju u njenu interesu sferu utjecaja, naglašavajući da Njemačka nema nikakvih interesa u zoni Mediterana te da nije zainteresirana za hrvatsko pitanje, pri čemu je njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop nakon sporazuma s talijanskim ministrom vanjskih poslova Galleazzom Cianom (dopis Ribentropa njemačkom veleposlaniku u Rimu von Mackensenu od 20. III. 1939.) [90] izričito zabranio njemačkim službama kontakte s hrvatskim organizacijama i pojedinicima. No, ipak je njemačka obavještajna služba odnosno Služba sigurnosti – Sicherheitsdienst (SD) nastavila održavati kontakte s pojedinim članovima HSS-a, hrvatskim nacionalistima i ustašama u zemlji i emigraciji. To se također nije odnosilo ni na Glavni ured sigurnosti Reicha (RSHA) koji je također nastavio sa svojom obavještajnom djelatnosti u Jugoslaviji.

Zbog blizine granice s Jugoslavijom najaktivniji je bio centar SD – Abschnitt u Grazu. Iz ovog centra u studenom 1940. je bio upućen u Jugoslaviju izvanredni opunomoćenik Uprave VI. RSHA SS-poručnik Rudolf Kob, maskiran kao novinar, upravo sa zadatkom da proučava autonomistički (HSS) i ustaški separatistički pokret. Kob je i prije radio u odjelu VI RSHA E3 u kojem su se obrađivale informacije pristigle iz Jugoslavije. [91] Uspostavljajući veze s ustaškim centrom u Zagrebu čini se da je upravo na njegovu preporuku Francetić (nakon što se osjetio nesiguran u zemlji predosjećajući novo uhićenje) poslan u SD centar u Grazu gdje počinje da radi na obavještajnim kanalima prema Jugoslaviji preko ustaških veza. Šefu SD centra u Grazu SS-potpukovniku Ottu Lurkeru Francetić "dostavlja izvještaje, često vrlo detaljne, naročito o političkoj situaciji u Hrvatskoj" pri čemu postaje važan "Lurkerov agent". [92] Ovdje Francetić uspostavlja kontakte i s Gestapom (Einsatzkommando SIPO und SD – Djelatna komanda policije sigurnosti i službe sigurnosti), [93] pri čemu odlazi u Beč gdje se posebno povezuje s SS-bojnikom dr. Alfredom Heinrichom u jugoslavenskom odjelu SD u Beču. Upravo je dr. A. Henrich postao poslije njemačkog osvajanja Jugoslavije, šef Einsatzkommande (EK) u Sarajevu, gdje je kao glavni ustaški opunomoćenik za Bosnu i Hercegovinu upućen i Francetić.

U Grazu/Beču Francetić ostaje sve do sloma Kraljevine Jugoslavije u kratkotrajnom travanjskom ratu kada se s grupom časnika SD pod vodstvom SS-bojnika Wilhema Beissnera vraća u Zagreb stavljajući se u službu nove ustaške vlasti. Sve ove kontakte koje je Francetić stekao u Grazu i Beču s njemačkim Gestapom i drugim njemačkim obavještajnim službama doći će do izražaja kasnije u Bosni i Hercegovini, kada se Francetić prije svega oslanja na njemačku snagu i moć u osiguranju nove ustaške vlasti u BiH. [94]

Zanimljivo da partizanska historiografija tvrdi da je nekoliko dana prije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije Delko Bogdanić (inače iz Ličkog Lešća) organizirao u šumi zvanoj Jezero kod Otočca grupu ustaša pripremajući ih za zauzimanje vlasti u gradu. Prema partizanskim izvorima, među njima je važnu ulogu odigrao i Jure Francetić. Ta skupina 14/15. travnja preuzima vlast u Otočcu i uspostavlja organe nove države. [95] Međutim prema ustaškoj povjesnici, odnosno Francetićevom životopiscu Križancu, o toj epizodi nema ni spomena, prema njemu Francetić se vraća u domovinu zajedno s Pavelićem 12/13. travnja 1941. godine. Ovdje je ustaška povjesnica točnija, no preciznije je da se Francetić vraća iz Austrije, kao što je već spomenuto, u društvu časnika Gestapa i SS-a. [96]

Ovdje nakon svega navedenog treba napomenuti da na djelovanje ustaškog pokreta za vrijeme šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra, ali donekle i poslije treba gledati drugačije nego u razdoblju postojanja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 1941.-1945. godine. Ustaške akcije su prvenstveno usmjerene protiv centralističkog jugoslavenskog/velikosrpskog režima u Beogradu, njegovih oružnika i agenata te protiv hrvatskih pomagača režimu koji su u ustaškoj terminologiji žigosani kao "izdajice naroda".

Ustaški pokret djeluje radikalno i svim sredstvima se bori za svoje ciljeve, te stječe zbog represije režima i nasilja nad Hrvatima određene simpatije među nekim članovima HSS-a, uglavnom omladincima HSS-a, te u očima Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) koja također provodi &laquo;sviju revoluciju&raquo; protiv &laquo;vojno-fašističke&raquo; diktature kralja Aleksandra. Za jugoslavenski režim ustaše su teroristi, banditi i izdajnici, dok su sebe ustaše smatrale domoljubima i revolucionarima. U postizanju svojih ciljeva oni se okreću teroru, nasuprot politici HSS-a koju tada podržava većina hrvatskog puka i koji se protiv diktature bori nenasilnim sredstvima. Činjenica je da su pripadnici jedne političke grupacije na represiju režima odgovorili pripremanjem revolucije i terorističkim aktima u suradnji s zemljama koje su imale teritorijalne aspiracije na jugoslavenski (hrvatski) teritorij, ne može se opravdati, ali se može razumijeti, jer su te zemlje jedine bile spremne pomoći, u financijskom i logističkom smislu, radi svojih interesa, ustaški pokret i njegove ciljeve. Sve negativne posljedice jedne u suštini hrvatske revolucionarne organizacije koja u emigraciji prolazi kroz složeni proces fašizacije [97] pokazat će se tijekom postojanja NDH, kad ustaše, sada kao vladajuća garnitura u državi, kreću u ubilački, okrutan i nesmiljen pohod protiv Srba i svih drugih neprijatelja ustaškog režima na prostoru NDH.
__________________

89 HDA, fond. 223., MUP NDH, personalije, 1021, Delko Bogdanić, Josip, GRBELJA, Velebitska sudbina pričuvnog pukovnika NDH Delka Bogdanića. Zemunica neidentificiranih, Senjski zbornik, Vol. 29., 2002., 209.-240.

90 Istu takvu potvrdu da Njemačka nije zainteresirana za hrvatsko pitanje dao je i Hermann Göring na sastanku u Rimu s Mussolinijem i Cianom 15. travnja 1939. godine.

91 Slavko, KOMARICA, Slavko, ODIĆ, Noć i magla. Gestapo u Jugoslaviji, II., Rijeka, 1977., 57.-59. Vidi odlomak "Gestapo u Kraljevini Jugoslaviji" 21.-75. te također "Gestapo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj" 227.-361., Njemačka obavještajna služba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1. dio., Zagreb, 2011., 21. Kob je u svom radu uspostavio odnos s Slavkom Kvaternikom, vođom domovinskih ustaša, ali Kob je zapravo prvenstveno zastupao liniju njemačkog oslanjanja na HSS, smatrajući da ustaše treba iskoristiti samo u slučaju neuspjeha kombinacija s HSS-om. Po tom pitanju s sukobio s šefom odjela za Jugoslaviju u Uredu VI RSHA Wilhemom Beissnerom, koji nije dijelio takvo Kobovo stajalište.

92 Slavko, KOMARICA, Slavko, ODIĆ, n. dj., 68-70. Lurker je kasnije uspostavio i izravne veze sa vođom domovinskih ustaša Slavkom Kvaternikom i dr. Pavlom Cankijem (budućim ministrom u vladi NDH) pri čemu je dogovorena njihova izravna suradnja sa centrom SD Graz preko Friedricha Goloba, urednika novina "Mariborer Zeitunga". Lurker je inače osobno poznavao Adolfa Hitlera kada je radio kao čuvar u zatvoru u Landsbergu gdje je Hitler bio zatvoren (1924.), pri čemu mu čineći mnoge usluge, što mu Hitler nije zaboravio. Inače centar SD-Graz imao je u Jugoslaviji ukupno 108 agenata i informatora, od kojih su većina bili državljani Trećega Reicha na radu u Jugoslaviji i jugoslavenski folksdojčeri, a manjina od 18 članova "Jugoslaveni". Uspostavom veza s ustašama rad SD-Graz znatno je poboljšan, toliko da je poslije sloma Kraljevine Jugoslavije dobio posebne pohvale od strane führera Adolfa Hiltera i Reichführera SS-a Heinricha Himmlera za svoj doprinos slomu jugoslavenske vojske. Francetić je bio svrstan u skupinu agenata SD-Graz: "jugoslavenskih državljana – Jugoslavena, protivnika postojećeg poretka u Jugoslaviji, koji su smatrali da će im Njemačka pomoći u ostvarenju njihovih ciljeva ili izmjene postojećeg poretka".

93 Radi se o SIPO (Sicherheitspolizia), tj. sigurnosna policija koja je obuhvaćala Gestapo i Kriminalističku policiju (Kripo) i Službu sigurnosti (Sicherheitsdienst – SD).

94 Dušan, BIBER, Ustaše i Treći Reich, Jugoslavenski istorijski časopis, br. 2., 1964., 53.-54. Biber po tom pitanju u bilješki 89. navodi prijepis zapisnika o saslušanju Rudolfa Schremsa, referenta u SD Abschnitt Graz. Saopšenje o zločinima Austrije i Austrijanaca protiv naroda Jugoslavije, Beograd, 1947., 18.-19., Savo, PREĐA, Ustaška nadzorna služba u borbi protiv ustanka u Bosni i Hercegovini 1941. i početkom 1942. godine, 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1973., 487.-488. Pređa navodi kao izvor Arhiv SSUP-a dosje br. 58411., spis 42. zapisnik Drage Jileka, šefa UNS-a Sarajevo 1941. i 1942. godine koji je Jilek dao, nakon što je otet iz Italije (1949.), istražnim organima Jugoslavije.

95 Lika u NOB 1941., svezak I., Beograd, 1963., 152.-153.

96 Pogrešan navod o Francetićevoj ulozi i ustrojavanju novih vlasti NDH u travanjskim danima 1941. na prostoru Like (Otočac) preuzima Davor Kovačić da bi preko njega se greška potkrala i u novoj knjizi Amir, OBHOĐAŠ, Mario, WERHAS, Bojan, DIMITRIJEVIĆ, Zvonimir, DESPOT, Ustaška vojnica. Oružana sila Ustaškog pokreta u NDH 1941.-1945.,
1., Zagreb, 2013., 37.

97 Problem i dometi fašizacije ustaškog pokreta u emigraciji još uvijek nije dovoljno razjašnjen u historiografiji. Tako Srđa Trifković naglašava: "Ustaški pokret nastao je 1930. godine ponajprije kao ultranacionalistička, revolucionarno-teroristička tajna organizacija posvećena odvajanju Hrvatske od Jugoslavije. Kao takva, ona pripada Balkanu, prije negoli ′europskoj tradiciji′. (…) Ustaški pokret može se klasifisirati kao periferni dio europskog fašizma tridesetih godina tek uvjetno. On je podvrgnut svojevrsnoj fašizaciji nakon što je došao na vlast, što se dogodilo zahvalujući vanjskim čimbenicima". Srđa, TRIFKOVIĆ, Ustaše. Balkansko srce tame na europskoj političkoj sceni 1929.-1945., Beograd, 1999.

Željko Karaula,
Prilozi za biografiju zapovjednika ustaške Crne legije Jure Francetića (1902.-1942.).Prilozi, 42, Sarajevo, 2013, str. 103-132.

7.od 7
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #29 : Prosinac 27, 2015, 16:32:56 »


Jure Francetić † u nedjelju 27. 12. 1942.

Na današnji dan umro je Ličanin – Hrvat Jure Francetić

  

Jurin sin Jure-Ante umro je sa 17. godina od srčanog udara u jednom hotelu u Veneciji, bar tako tvrdi UDBA.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 [2]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!