CRO-eu.com
Siječanj 26, 2020, 11:15:12 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Stjepan Uroić  (Posjeta: 4072 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Svibanj 01, 2015, 22:35:18 »


Stjepan Uroić , veliki župan * Brlihovo Selo kraj Zlatara, 15. lipnja 1885 † u ožujku 1944. Sudjelovao je u demonstracijama protiv bana Dragutina Khuena-Hedervaryja. Član je HSP-a * od I. svjetskog rata, ranjen na srpskoj fronti. Godine 1918 na skupštini HPSS predložio je rezoluciju o neovisnoj hrvatskoj državi. Na listi HRSS 1923 i 1925 izabran za narodnog zastupnika. U ožujku 1927 istupio je iz kluba HRSS označivši izdajstvom izjavu Pavla Radića *** u Skupštini o priznanju dinastije Karađorđević i Vidovdanskog ustava. Godine 1933 uhićen zbog propagiranja proustaških ideja. Surađivao je u Seljačkom domu i Hrvatskom narodu. Prvih dana nakon proglašenja NDH radi na organizaciji nove vlasti u Čazmi, gdje ga stiže u svibnju 1941 vijest o imenovanju za velikog župana Velike župe Zagorje sa sjedištem u Varaždinu, što je tadašnja promidžba iskoristila kao potvrdu da će i seljaci u novoj državi obnašati značajne dužnosti. U veljači 1942 pozvan za člana Hrvatskog državnog sabora. Poslije je premješten (u travnju 1942) za velikog župana Velike župe Livac-Zapolje sa sjedištem u Novoj Gradiški na čijem se području nalazio logor Jasenovac. U srpnju 1942 premješten je za velikog župana u MUP. Kako nije mogao otrpjeti jasenovačke zločine, a i prije je nerijetko intervenirao za ihićene ljude, napustio je dužnost i povukao se u selo Repušnicu, nedaleko od Čazme. Partizani su ga tu zarobili 09. 02. 1944 i odveli u Slavoniju. Nakon nekog vremena i dvojbi, ipak su mu odlučili suditi i 22. 03. 1944 ** partizanski ga je sud u Čazmi osudio na smrt.

Darko Suparić,
Leksikon TKO JE TKO U NDH (Hrvatska 1941.-1945)

_____________
* HPSS (kasnije HRSS, a još kasnije HSS)
** dan kasnije pogubljen u Samarici kod Čazme, 24. 03. 1944 u u tri sata poslije podne
*** 25. VI 1925. Dr. A. Trumbić u svojim "Ličnim bilješkama" zapisuje o razgovoru Stj. Radića s I. Kovačevićem: Stj. [Radić] bio bijesan na "Hrvat" zbog članka i zbog vijesti prenesene iz "Vremena"o uapšenju. Došao, je Uroić i tri druga. Grdio je Uroića, ovaj se nije pokoravao, prijetio mu sa polaganjem mandata. Ovaj i da je pripravan. Spominjao zajedničare da će morati položiti mandat. Ivica Kovačević izišao da ne sluša. Istorija pisma kralju. Bio je došao glas da bi trebalo da [Stj. Radić] piše pismo kralju sa potvrdom deklaracije Pavla [Radića]. Siegel donio također poruku. Ivica [Kovačević] kazao Šlegelu, da ne valja iz zatvora, da će on pisat kao branitelj. Siegel donio na to negativan odgovor. Ivica [Kovačević] sugerirao, da Stj. [Radić] ne može pisat kralju iz zatvora bez kraljeva ovlaštenja, pa stoga će on u tom smislu pisat maršalu Damjanoviću. Pisao. Uslijed toga došao Sokolović sa pismom Pašića na Körblera (ovaj mora da ga ima) s ovlaštenjem. Stj. [Radić] odmah napisao. Bilo je pretjeranih stvari. Körbler pročistio. Sokolović odnio pismo preko Pašića. U pismu ništa ne govori [Stj. Radić] o svom procesu. Potvrđuje Pavlovu izjavu, monarhiju Karađorđevića, Vidovdanski ustav.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Svibanj 01, 2015, 23:40:27 »


Stjepan Uroić

Dana 24. ožujka 1944. strieljan je po partizanima u kraju oko Čazme prvi Veliki župan Velike župe Zagorje, član Hrvatskog državnog sabora, Stjepan Uroić.


Njegova čestitost, odanost hrvatskoj državi i Poglavniku, njegov rad za narod Hrv. Zagorja, njegovu plemenitu dušu pozna tako reći svako diete. Dugo već nije bilo u ovom kraju omiljenijeg i popularnijeg čovjeku od - kako su ga zvali - našeg Starog.

U svom životu činio je samo dobro; bio je blag prema svakome, pa i prema neprijatelju. Krvni neprijatelj Hrvatstva i svake uljudbe ubio je našeg prvog Velikog župana, kome će čitav hrvatski narod zadržati trajnu uspomenu.

Ustaša Stjepan Uroić - s nama je!

Prema viestima koje su ovamo stigle, izvršili su partizanski banditi umorstvo nad bivšim velikim županom Stjepanom Uroićem. Strieljan je je izvršeno u selu Samarica, nedaleko Čazme, 24. ožujka o. g.

Kad je Poglavnik izvršio upravnu podjelu Nezavisne Države Hrvatske na velike župe, imenovao je prvim hrvatskim velikim županom iztaknutog hrvatskog narodnog borca, seljaka Stjepana Uroića. Tada je Poglavnik u svom govoru posebno naglasio ulogu sela u životu hrvatskog naroda riečima: "Govorilo se, pisalo se desetljeća, da hrvatski seljak mora vršiti popravu u zemlji. Govorilo se, da to gospoda ne će, a nas se nazivalo tom gospodom, a nitko se nije sjetio da jednog seljaka metne na upravu. Medju prvim aktina što sam napravio u upravi, imenovao sam seljaka velikim županom.˝

Bivši veliki župan Stjepan Uroić rodjen je u Brselu. kotar Zlatar, 15. lipnja 1885. Pučku i svršio je u Konjšćini. a nakon toga ostao je na očevom imanju. Već u ranoj mladosti ušao je u javni život i sudjelovao u demonstracijama protiv Khuena. Do Prvog svjetskog rata Uroić je budno pratio hrvatsku polutku, ali ne samo kao promatrač, nego i kao iztaknuti član Hrvatske stranke prava. U Prvom svjetskom ratu bio je na srbskom bojištu ranjen u ruku. I za vrieme rata neprestano je pratio rad saborskog kluba Hrvatske stranke prava, u kojem klubu je bio i Stjepan Radić sa svoja dva zastupnička druga. Dne 29. listopada 1918. prisustvovao je Stjepan Uroić u Zagrebu sjednici Seljačke stranke, na kojoj je Stjepan Radić rekao i ove rieči: "Došlo je vrieme da hrvatski narod sam dluči o svojoj sudbini i da si uredi državu onako, kako on hoće i kako njemu odgovara."

Dne 3. veljače 1919. predložio je Uroić znamenitu rezoluciju o nezavisnoj državi Hrvatskoj
. Tu je rezoluciju jednodušno prihvatio čitav hrvatski narod na skupštini Hrvatske pučke seljačke stranke u Streljani, Zagrebu. Godme 1920. HPSS nije išla u Beograd, već je u znak prosvjeda održala 6. prosinca veličanstvenu skupštinu na Sajmištu u Zagrebu, na kojoj su svi zastupnici položili prisegu vjernosti hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Iste godine izabran je Uroić kao nosilac izborne liste HPSS zastupnikom za bjelovarsku županiju. Godine 1923. kandidirao je kao noilac liste Hrvatske republikanske seljačke stranke u varaždinskoj županiji, a 1925. opet u bjelovarskoj županiji. Oba puta bio je izabran narodnim zastupnikom.

Godine 1927. kandidirao je kao nosilac liste Hrvskog Bloka. Ni najteža strahovlada Aleksandra Karađorđevića nije uztrajnog narodnog borca Uroića mogla ni najmanje uzkolebati u borbi za hrvatski narod i njegovu državu. 1933. uhićen je Uroić zbog svog nacionalnog rada i širenja ustaške misli i zatvoren u zagrebačkom redarstvu zajedno s Stanićem i Jakićem. U zatvoru je pretrpio težka zlostavljanja, ali ga ni zatvor ni proganjanja nisu slomila, nego je i dalje radio u ustaškom pokretu, prikupljajući nove ustaše, koje je kroz nekoliko zadnjih godina i sam zaklinjao. U svestranoj narodnoj djelatnosti zatekla ga je i uzpostava Nezavisne Države Hrvatske, te se dao odmah na posao i u kotaru Čazmi organizirao novu vlast.

Za čitavo vrieme svoga rada iztakao se Uroić i bio pravi hrvatski seljak, koji se doduše bavio narodnim radom i politikom, ali je ostao vjeran zemlji. Prenapučenost u starom kraju, u Hrvatskom Zagorju, odvela je Uroića s rodne zagorske grude u Moslavinu, gdje je u Repušnici, kraj Kutine, osnovao svoj novi dom i na njemu se pokazao kao vriedan i napredan seljački gospodar i otac seljačke obitelji. Uroić je predstavljao lik bistrog i sviestnog hrvatskog seljaka, neumornog borca za narodna prava, pa je zaslužio da bude predstavnik hrvatskog seljaka na najvišim upravnim položajima. Doznavši za viest, da je imenovan velikim županom Velike župe Zagorje, pošao je na novu dužnost, izjavivši kod toga: "Poglavnikova želja, meni je uviek zapovied."

Kao veliki župan iztaknuo se Stjepan Uroić neprestanim i neumornim radom za napredak svoje velike župe i za dobro hrvatskih seljaka u njegovom rodnom kraju, Hrvatskom Zagorju. Seljaci i mali ljudi, a najviše sirotinja osjetili su, da je veliki župan njihov čovjek. Osobito je poznata njegova velika briga za prehranu zagorske sirotinje. U svom radu stekao je veliki župan Uroić mnogo prijatelja te je bio poznat kao dobar i jednostavan čovjek, koji je i kao veliki župan ostao prav i seljački sin. Poznata je stvar, da za njega nije bilo uredovnih sati, kad je trebalo pomoći narodu, pa je često znao naglašavati, da on lakše primi seljaka, koji je došao k njemu iz daleka i sat dva kasnije, nego je to odredjeno, nego da taj seljak propješači još jedanput po desetke kilometara. Ako je itko bio pravi narodni čovjek na upravnom položaju, bio je to Uroić, kojemu je to bila ona prednost, kojom je prebrodjavao potežkoće, koje sa sobom donosi upravna služba školovanim upravnicima.

U posljednje vrieme boravio je bivši veliki župan Stjepan Uroić na svom imanju u Repušnici i bavio se opet svojim seljačkim poslom. Kad su u to područje upali partizanski banditi, uhvatili su ga jednog dana u času, kad je iz šume vozio drva sa svojim sinom. Sina su pustili, a njega su odtjerali u Kamenicu, kod Jelenske, u kotaru Kutina. Tamo su ga tobože najprije preslušali. Pokušali su dokazati mu, kako njegov rad nije bio u skladu s narodnim probitcima, iako se on u tom radu sav nalazio na pravom putu i s vodjom i učiteljem Stjepanom Radićem, a nakon toga sliedio Poglavnika u njegovoj borbi za hrvatski narod i državu. Kad mu nisu mogli ništa dokazati, što bi ga tobože "teretilo" tražili su od njega da im dade izjavu, kojom bi se oni mogli poslužiti u svojoj promičbi, a u kojoj bi tobože odobrio "narodno oslobodilačku borbu". Uroić je to uzkratio s izjavom, da to ne može i ne će učiniti, jer bi u tom slučaju radio protiv probitaka hrvatskog naroda. Kad nisu ništa mogli postići, odpremili su ga u Čazmu, koja je još tada bila u njihovim rukama, gdje se isti slučaj ponovio. Kako ni tu nije podpisao izjavu, odpremili su ga u Miklouš. gdje su ponovno stavili na njega iste zahtjeve, ali ih je Uroić opet odklonio. Za čitavo to vrieme postupali su s njim obazrivo, ne bi li ga kako privoljeli na podpis tražene izjave. Konačno su ga internirali u selu Satnarici. pa kad ni tu nije htio podpisati izjavu, strpali su ga u zatvor. Iz zatvora bio je blizu desetak puta pozivan na preslušanje, ali nijedanput nije pristao na njihov zahtjev. Kod zadnjeg preslušavanja ponudili su mu, da podpiše izjavu, pa će ga onda zamieniti preko državnih oblasti za svoje zarobljenike. On je i to opet odklonio.

Dana 22. ožujka o. g. u 10 sati prije podne došli su ponovno u njegov zatvor i saobćili mu neka uzme sve svoje stvari, jer da ide u Čazmu, gdje će se obaviti zamjena. Medjutim drugi dan vratio se natrag u isti zatvor i tamo je ostalim zatvorenicima, od kojih su neki kasnije oslobođeni, te tako bili svjedoci zadnjih dana života bivšeg velikog župana, pričao je, da je bio na banditskom "narodnom sudu" koji se održao u čazinanskom slikokazu od 6 sati na večer do 12 sati noću. Banditi su u dvorani slikokaza natjerali svoje bande, koje su prikazali tobože kao seljake iz kotareva, u kojima je veliki župan politički djelovao, a koji su ga trebali "osuditi" zbog njegova tobožnjeg protunarodnog rada. Kako je pokojni veliki župan pripoviedao, opazio je, da su ti tobožnji seljaci bili partizani i partizanke preobučeni u seljačka odiela. Kad je čitava komedija "narodnog suda" završena, proglašeno mu je, da je osudjen na smrt strieljanjem, te je odveden natrag u Samaricu.

U jutro 24. ožujka, oko 10 sati, bio je pozvan ponovno k "sucu", gdje mu je saobćeno, da se osuda ima u odredjenom roku izvršiti. Naknadno mu je "sudac" pred svima zatvorenicima pročitao "osudu" na smrt strieljanjem, koja se ima odmah izvršiti. Nakon toga je Uroić zamolio sudca dopuštenje, da se može oprostiti sa svojim supatnicima. Zatvorenici su se postavili u krug, a stari narodni borac išao je od jednoga do drugoga, svakome dao ruku i rekao mu: Zbogom! Kad je došao do dvojice svojih bivših zastupničkih drugova, koji su takodjer bili zatvoreni s njima, rukovao se s njima i izljubio se. Iza toga je pristupio Blažu Mrazoviću, umirovljenom činovniku pismohrane iz Ivanjske, izvadio je iz džepa svoje naočale i predao mu ih riečima: "Evo, prijatelju, to ostavljam tebi za uspomenu, jer znam da ti pašu, pa ti ih Bog blagoslovio. Pozdravi moje, ako ne možeš ustmeno, a to bar pismeno i saobći im što se s menom dogodilo".

Oslobodjeni Blaž Mrazović pripovieda, što se dogodilo dalje:

Do mene su stajala dvojica ustaša. Kad je Uroić stupio do njih, rekao je: A vas, braćo, pozdravljam, hrvatskim ustaškim pozdravom: za Poglavnika i Dom spremni! Živila Hrvatska!

Nakon toga dao ga je sudac vezati i izvesti van, a kad je Uroić izlazio iz zatvora, još je nekoliko puta ponovio: Živila Hrvatska!

Točno u tri sata poslije podne istoga dana čuli su zatvorenici u zatvoru prasak pušaka. Partizanski banditi ubili su bivšeg velikog župana Uroića.

Viest o smrti vriednog hrvatskog borca, uglednog seljaka, koji je čitav život uztrajno išao pravim putem borbe za dobro hrvatskog naroda i koji je s živom željom radio na obnovi hrv. države odjeknut će bolno medju svima, koji su ga poznavali iz dana borbe, kao i iz dana izgradnje hrvatske države. Uroić je u svim svojim borbama bio temeljito dosljedan. U težnji za hrvatskom državnom nezavisnošću išao je samo onini putevima, za koje je zdravom seljačkom dušom i rietko bistrom pronicavošću osjetio, da vode do cilja, a u radu za ostvarenu hrvatsku državu bio je oduševljeni stvaralac, a kao veliki župan poznat po svojoj blagosti, seljački prostodušnoj, tako da mu nitko nije mogao predbaciti bilo kakvu nepravdu. Razumievao je potrebe naroda, zato je bio neumoran u njihovom ostvarivanju i zbog toga je uživao povjerenje i ljubav naroda. Zločin, koji su počinili banditi prolivši njegovu krv, naići će na jednodušnu osudu čitavoga hrvatskog naroda, kao što je naišao i na osudu svih onihj koji su do sada doznali za to novo zlodjelo partizanskih bandita. Žrtva života, koju je podnio veliki župan Uroić, na svom putu borbe i rada za Hrvatsku, bit će svietli primjer onima, koje je on učio i kojima je pokazivao, kako se treba boriti i raditi, pa i umirati za Domovinu.

Hrvatsko jedinstvo, Varaždin, 15. 04. 1944
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Svibanj 01, 2015, 23:42:33 »


Partizanska "pravda"

Viest o mučeničkoj smrti Stjepana Uroića, prvog velikog župana naše velike župe, uzbudila je sve naše krugove, selo i grad, jer je blagopok. Uroić bio posvuda poznat i popularan. Tu viest primili su s velikim ogorčenjem svi Hrvati ovoga kraja, pa i oni, koji su inače u današnjem političkom životu rezervirani i koji se drže po strani. Najobičnije umorstvo, izvršeno nad čestitim čovjekom i Hrvatom, plemenitim i miroljubivim Stjepanom Uroićem, dalo nam je svima povoda, da ponovno razmotrimo bit i konačne ciljeve partizanstva i da se još bolje učvrstimo u spoznaji, da je partizanstvo velikosrbski pokret, te da paralelno sa svima ostalim neprijateljima Hrvatske ide za uništenjem hrvatskog naroda.

Ovim svojim najnovijim zlodjelom partizani su nam bolje poslužili nego sva naša protupartizanska promičba. Izgleda, da, i oni sami - i ako prekasno - vide, da su ovaj puta pogodili u prazno i da je potrebno Uroićevu smrt pred narodom opravdati i prikazati je posljedicom tobožnjeg Uroićevog protunarodnog rada. Kad bi ti zločinci imali još i najmanji ostatak savjestu rekli bismo, da si tim kane umiriti taj posljednji atom savjesti. Oni medjutim savjesti nemaju (savjest je po Marksu jedna od buržujskili predrasuda!), ali jer ovakvim djelima pokazuju nehotice i prerano svoje prave namjere, nastojati će lažima i smicalicama, popraviti strašan dojam, koji je taj zločin imao čak i na njihove vlastite simpatizere.

Pod naslovom "Saopćenje" izdao je Okružni narodno-oslobodilački odbor Moslavine letak, u kojem se pokušava dokazati, da je Stjepan Uroić doista morao izgubiti život. Taj letak dopro je i ovamo u naše strane; partizani naime dobro osjećaju, da je baš u ovim krajevima najbolje poznat Uroić i njegov rad i da je zato ovdje najpotrebnije lagati o potrebi njegove smrti. Žao nam je, da taj letak nije u većem broja raširen u sva zagorska i podravska sela - partizani nam nisu mogli izkazati veće usluge, nego što su izdali takav letak. Da sadržaj letka ne ostane nepoznat široj javnosti, iznieti ćemo iz njega značajnije izvadke i na taj način najbolje osvietliti partizansku "istinu i pravdu".

U uvodu letka se iztiče, da je sud, pred kojim je 22. III. 1944. odgovarao Uroić, formiran na temelju ovlaštenja Zavnoh-a (Zemaljskog antifašističkog vieća narodnog oslobodjcnja Hrvatske) od 5. III. 1944.
Uroića nisu dakle umorili neodgovorni partizanski elementi možda na svoju ruku - njegova smrt je djelo vrhovnog partizanskog foruma, u kojem sjede Tito, Božidar Magovac, negdašnji prvi suradnik Rudolfa Hercega i tobožnji "pacifista", birtaš Lakuš te mnogobrojni negdašnji srbski zemljoradnici i samostalci uz komunističke komesare i ćelijaše. Nakon što se sasvim kratko navodi, da je Stjepan Uroić, povjerenik Glavnog ustaškog stana za Moslavinu, ustaški veliki župan župe Zagorje i Nove Gradiške, ustaški stožernik i član ustaškog sabora odgovarao radi izdaje naroda i domovine i radi svojih zlodjela, opisuje se Uroićev politički rad u ustaškom pokretu do godine 1941., a naročito mu se upisuje u grieh, da je uz pomoć "protunarodne Mačekove Seljačke zaštite" razorožavao jugoslavensku vojsku. Prema tom partizanskom prikazu Uroićevo ustaško političko djelovanje takvo je, da mu može služiti samo na čast u očima svakog izpravnog Hrvata.

Zatim se nastavlja ovako:

"Stjepan Uroić, izravni povjerenik i naredbodavac ustaških razbojničkih bandi kao i njihov organizator jedan je iz vrhova ustaškog pokreta. On spada u družtvo ustaških doglavnika i velikih župana. On je sa svog položaja sviestno, kao uvjereni ustaša, obmanjivao hrvatsko seljačtvo. da se ustaše tobože bore za seljaka, za nezavisnu Hrvatsku, za slobodu i blagostanje..."
"Za vrieme njegova povjereničtva organizirane su po njemu direktno ustaške bande, za vrieme njegova županovanja biesnio je najkrvaviji teror na teritoriju njegovih župa. Za vrieme njegova žapanovanja u Varaždinu odvedeni su iz Varaždina u logore Židovi". "U to vrieme vršene šu bjesomučne ustaške hajke na narodne borce u Zagorju".
"Njegovim radom organizirane su ustaške bande koljača, pljačkaša i palikuća. Pitajmo se, tko je veći zločinac, da li onaj koji vlastoručno kolje, pljačka ili pali, ili onaj, tko te koljače, pljačkaše i palikuće organizira i stavlja im u zube nož i vatru". (O ovoj rečenici neka malo misle varaždinski dobrotvori crvene pomoći! Op. slag.)
"Dok su se najbolji sinovi hrvatskog i srbskog naroda predvodjeni herojskom komunističkom partijom borili i ginuli, dotle je ustaša Stjepan Uroić stajao u službi tudjina, provodio njegovu politiku iztrebljenja i pljačke naroda, pomogavši prije toga njegov ulazak u zemlju.
Narodni sud[/b] nakon provedene razprive proglasio je Stjepana Uroića narodnim neprijateljem i osudio ga na kaznu smrti strieljanjem."

Letak završava:
"Živjela pravedna kazna narodnog suda."

Hrpa laži i tisuće put prožvakanih fraza nalazi se u tim rečenicama. Te laži su takvog kalibra, da su u stanju natjerati crvenilo u lice čak i mnogom od partizanskih simpatizera i dobrotvora u višim krugovima ovog grada, jer je naš blagopok. veliki župan, koji je mislio dobrotom obvezati naše protivnike, da uzljube ovu državu, mnogima i mnogima, krivima i nevinima, pomogao i činio dobro.

Bili smo suvremenici Uroićeve "strahovlade" u Hrvatskom Zagorju - gdje su ti poubijani ljudi, gdje su te zapaljene kuće, gdje se vršila ta pljačka, što je sve on organizirao?? U čemu se sastoji najkrvaviji teror, koji je ovdje biesnio, a koji je on zaveo?

Činjenice dokazuju svu ogavnost i bljutavost partizanskih laži, koji tim lažima nastoje popraviti strašan utisak svog zločina. Dok god nisu partizanske bande počele dolaziti u Zagorje, a to je bilo mnogo kasnije, iza kako je već blagopok. veliki župan otišao iz Varaždina, nije u čitavom Zagorju ubijen ni jedan komunista, ni jedan bilo kakvi "narodni borac", nije izgorjela ni jedna kuća i nitko se ne može potužiti, da je opljačkan. Tek partizani su nas naučili ovdje a ovom najpitomijem i najhrvatskijem kraju naše države, što je palež, što je pljačka i što je klanje najholiih hrvatskih sinova. Oni su nas prisilili, da se Oružjem branimo i suzbijamo tu kugu, ali onda. kad baš Stari nije ovdje više bio veliki župan.

Ako brojimo naše žrtve, naše dužnostnike i ostale čestite prvake koji su pali od podmukle partizanske ruke, goloruki, u svojim domovima, te one, koji su opljačkani, ako brojimo popaljene zgrade naših ljudi i naših narodnih ustanova, onda moramo ustanoviti, da su naše vlasti bile i da su još i danas preblage, previše popustljive i da s previše obzira postupaju s tim ološem i sa svima onima, koji taj ološ iz raznih računa pomažu. Ima još veliki broj naših žrtava, koje nisu kažnjene i osvećene. Država i narod imaju pravo, da se brane i da najbezobraznije, nemilosrdno, svima sredstvima zatru sve one, koji žele hrvatsku državu i hrvatski narod izbrisati s lica zemlje.

Partizanska promičba i naivčine, koji joj nasjedaju, rado iztiču, da partizani luče poštene ustaše od nepoštenih, pravedne od nepravednih i sl. Smrt Stjepana Uroića oborila je i tu laž. Naprotiv: pošteni, čestiti, pravedni, ljudi reda i zakonitosti, oni koji vole narod i tu ljubav pokazuju u svom radu, ti su najopasniji boljševizmu i njegovim planovima i takvi bi imali prije ili poslije doći na red.

Zato, i samo zato je moralo nestati plemenitog i čestitog hrvatskog seljaka i borca Stjepana Uroića.

Hrvatsko jedinstvo, Varaždin, 29. travnja 1944.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!