CRO-eu.com
Prosinac 09, 2019, 14:28:11 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1] 2 3 4
  Ispis  
Autor Tema: NDH i njezin slom  (Posjeta: 71141 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Studeni 11, 2010, 16:36:59 »


Pavelićeva stolica


Foto:
Prema neslužbenim podacima ovo je
Pavelićeva stolica na kojoj su od 1945.
pa do nedavno mnogobrojne političke
ličnosti uzele mjesto. Ona je sklonjena i
nedgje pohranjena.

[...] Konačno smo 7. svibnja, u ponedjeljak ujutro, krenuli iz dvorišta vojarne. Na raskrižju gdje na cestu (sada stare ceste) Zagreb - Ljubljana izbija cesta-aleja iz Stenjevca, prvi put smo se zaustavili poradi zakrčenog prometa.

Tu nas je dostigao i pohodio bojnik Marković, pogledao u kamion da provjeri jesmo li svi tu, pozdravio se s roditeljima te, uz napomenu da se on još jednom mora vratiti u Zagreb, ali da će nas već dostići, na svojem Zindapu odjurio prema Zagrebu. Nikada ga više nismo vidjeli. Kasnije, kada smo se nakon svega mi preživjeli našli u Zagrebu, kuharica u Dočasničkoj ustaškoj školi u Ilici, gđa Meri, pripovijedala je njegovoj majci da je ona zajedno s njim i kadetima otišla put Austrije, da su (kod Klagenfurta) bili zarobljeni i vraćeni u logor u St. Vidu kod Ljubljane.

Tu su odvojili žene od muškaraca i poslali ih natrag u Zagreb. Po njoj je Marković poslao majci svoj indeks i sat. To bi bio posljednji trag o njemu još živome. Njegova majka je kasnije tijekom godina dobivala razne proturječne izjave o tome da su ga vidjeli tu i tamo, neki su joj tvrdili da je živ, ali da o tome ne smiju ništa drugo kazati. No on se nikada, ni za vrijeme jugokomunističke vladavine, a ni nakon oslobođenja i uspostave samostalne Republike Hrvatske, nije javio.

Iako se u njegovu slučaju radi o jednom od mnogih stotina tisuća slične sudbine, ovdje moram zabilježiti jednu pojedinost u svezi s tim mladim hrvatskim časnikom. On se, kao uostalom i svi vojnici, povlačio u svojoj vojničkoj (ustaškoj) odori (mislim da im je na polasku bilo i zabranjeno nositi sa sobom i civilno odijelo). Takova su ga zajedno s njegovim kadetima Dočasničke ustaške škole susreli u jednom malom mjestu kraj Klagenfurta moji kolege Ksenija Buljević i Marcelo Bakarčić, kasnije (ili već onda?) supružnici, koji su se spasili i nastanili u Argentini. Kada su nakon uspostave Republike Hrvatske jednom došli u posjet domovini, susrela sam se s njima kod njezine rodbine u Splitu. Oni su mi tada tvrdili da su Đuku Markovića, kojeg su dobro poznavali kao kolegu i Domagojca, nagovarali da se presvuče u građansko odijelo, koje su mu oni nudili jer su ga imali u rezervi (oni su valjda putovali kao civili?), te da bježi zajedno s njima jer nema nikakva izgleda da će ih Englezi prihvatiti i zaštititi. On je, međutim, tu njihovu ponudu i nagovaranje odlučno odbio s obrazlože njem da je on svoje mlade kadete na taj put poveo, da ih on ne će ostaviti i da će zajedno s njima dijeliti njihovu sudbinu.

Kada sam to čula, zavrtjelo mi se u glavi, ne samo poradi osobne sudbine toga meni dragog čovjeka, nego poradi i nehotične usporedbe o vladanju jednog mladog hrvatskog časnika s vladanjem vrhovnog zapovjednika svih hrvatskih oružanih snaga - poglavnika Pavelića. Nema te isprike koja može opravdati ponašanje dr. Pavelića u času sloma. Kad na moru brod pretrpi havariju i počne tonuti, svi se spašavaju koji to još mogu, a posljednji, ako još ima vremena i mogućnosti, spašava se i kapetan broda, no najčešće dobrovoljno tone zajedno s brodom. A kapetan hrvatskog broda, nesretne hrvatske države, najprije daje zapovijed vojsci da s naoružanjem i u vojničkim odorama napusti zemlju i pođe u nepoznato (a bilo je lako pretpostaviti da ih Saveznici ne će prihvatiti), a sam kod prve zapreke u civilnom odijelu preko slovenskih i austrijskih planina bježi u sklonište k svojoj obitelji koju je već ranije tamo smjestio. Sam ovaj posljednji poglavnikov "državnički" čin, kada bismo i za sve ranije pogrješne poteze, bilo iz neznanja, iz teških okolnosti ili iz osobnog častohleplja, mogli na neki način naći bilo političko bilo ljudsko razumijevanje, ovaj bijeg s broda koji tone, a čiju havariju je i sam dobrim dijelom prouzročio, ne može se nikako opravdati. Ako se uzmu u obzir njegove ranije zasluge, borba u domovini i u izbjeglištvu prije uspostave NDH, ovaj posljednji čin nema opravdanje i, štoviše, zatamnjuje sliku i njegovih ranijih zasluga. [...]
 
Tekst: Benedikta Zelić,
Nezavisna država Hrvatska (1941.-1945.) u mom sjećanju, str. 120-121
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Studeni 29, 2010, 00:24:44 »


Ilija Stanić: Ubili smo Luburića jer se razišao s Pavelićem

Luburicev Govor 1-2 > http://www.youtube.com/watch?v=Wq9IuyHWI0o
Luburicev Govor 2-2 > http://www.youtube.com/watch?v=RgAshduXibI&feature=related


ILIJA STANIĆ - Atentator na Vjekoslava Luburića 
Klikni za uvećani prikaz

EKSKLUZIVNO Jedan od organizatora i izvršitelja atentata na Vjekoslava Maksa Luburića, zloglasnog ustaškog generala i zapovjednika koncentracijskih logora u NDH, u ekskluzivnom intervjuu Globusu, prvome koji je dao za neke novine s prostora bivše Jugoslavije, otkriva zašto je odlučio likvidirati svojega političkog mentora

U sada već gotovo povijesnom intervjuu beogradskom NIN-u dr. Andrija Hebrang izjavio je kako su glave njegova oca i Vjekoslava Luburića Maksa skinute samo zato što su bile hrvatske. Ta je teorija u najmanju ruku dvojbena. Ubojstvo Maksa Luburića pripisivalo se bosansko-hercegovačkoj filijali Udbe, ali je ostala otvorena opcija po kojoj je Luburić likvidiran zbog razilaženja u hrvatskoj političkoj emigraciji. On se, naime, 1955., posvađao s Antom Pavelićem i pošao drugim putem.

Osnovao je Društvo prijatelja Drine, a potom i Hrvatski narodni otpor. To je duboko podijelilo hrvatsku emigraciju. Španjolski novinar Francesco Bayarri prvi je, i do ovog razgovora jedini, novinar koji je razgovarao s Ilijom Stanićem, čovjekom  kojemu se pripisuje Luburićevo ubojstvo. Stanić je danas umirovljeni službenik. Živi mirno u Sarajevu i pozorno prati sve događaje u Hrvatskoj. Ovo je prvi Stanićev intervju za neke novine s ovih prostora.

Ja sam Luburiću bio možda najbliži čovjek u čitavom životu.
On ni s kim nije bio više od godinu dana. Iako sam jedan od sudionika atentata, i premda sam bio na njega kivan, sada mi je žao”, kaže Stanić, koji je s Luburićem više od dvije godine živio i surađivao u španjolskom gradu Carcagenteu. Ipak, ne želi potvrditi da mu je upravo on polugom razbio glavu kada je zatajio otrov, kako je pisao jugoslavenski tisak. Po njegovim riječima, on je u to vrijeme bio zagriženi pripadnik ustaškog pokreta koji se Luburiću htio osvetiti zbog izdaje Pavelića, a Udba ga je vrbovala tek kasnije.

U Luburićevu organizaciju u Španjolskoj infiltrirali ste se preko emigranta Pavla Tijana?

- Da. On je živio u Madridu i vodio krugovalnu postaju Slobodni glas Hrvatske. Nekoć je, ako se dobro sjećam, radio u Ministarstvu prosvjete NDH, a potom je emigrirao u Madrid.

Kako ste uvjerili Luburića da vas zaposli u svojoj tiskari?

- Tijan me testirao. Jednom je prilikom kod njega bila večera, nekih mjesec dana prije nego što ću ja doći. Tijan  je Luburiću rekao da imaju jednoga finog mladića, koji je tu u HOP-u, on me preporučio i stao iza mene. Tijan me je testirao nekoliko mjeseci. Bio je gospodin par excellence. Onda me uputio u Valenciju da se javim načelniku policije, kad su se već sve dogovorili. To je bilo dovoljno.

Prvi susret

Kako je izgledao vaš prvi susret s Vjekoslavom Luburićem?

- Doveo me načelnik policije za tu oblast i grad Valenciju. Maks je uživao izvanredan tretman, kretao se u krugu odgovornih ljudi, družio s najjačim osobama izvršne vlasti Španjolske. Bio je inače oženjen kćeri vrlo bogatog industrijalca, ali ona ga je ostavila iako su imali dvojicu sinova i dvije kćeri. Kada bi djeca nedjeljom došla s crkvenog kolegija, a ona došla da ih obiđe, često sam s njom pričao. Rekla mi je da nije mogla više s njim živjeti iako su španjolske vlasti vršile pritisak da se taj brak ne raskida, radi njegove sigurnosti. S nama je živjela i jedna žena koja je kuhala i radila, Eleonora, iz mjestanca blizu Carcagentea.

Što vam je tada rekao?

- Pomilovao me po glavi… Ja sam stvarno bio djetinjast, vidio je da sam bio, što se kaže, dobro nabrijan. Imao sam vrlo veliku tremu. Izgovorio sam, uvrh glave, dvije-tri riječi... Poslije sam preuzimao poslove, vodio tiskaru...

S njim ste nakon toga stalno bili u dobrim odnosima?

- Vrlo dobrim... Od prve polovice ožujka 1967. do 20. travnja 1969. bilo je gotovo idilično.

Kada je izbio sukob?

- Odnos se poremetio kardinalno 1968. za Božić ili Novi godinu. Voljeli smo popiti vina...

Je li Luburić bio alkoholičar?

- Nije, ali je volio popiti uz objede, a za blagdane možda još i više. Rekao sam mu da je najveći heroj, Hrvat i junak bio moj ćaća i oni koji su zaglavili s njim. Mislio sam na križare. On je na to rekao da su to bili iluzionisti, da tu nije bilo nikakve šanse.

Je li bilo galame, tučnjave, jeste li mu rekli da ste ljuti...?

- Ma ne. Ali u sebi se jesam naljutio. On je vjerojatno malo osjetio da sam  ljut.

Križar NDH

U kakvim je on odnosima bio s vašim ocem Jozom?

- Nisu se znali. Oca inače nikad nisam vidio. On je nakon pada NDH otišao u šumu i bio u Križarima. To su grupe vojnika koje su ostale da se bore za NDH. Moj je otac istinski junak, iskreni domoljub, jedan od najčasnijih ljudi tog kraja.

Je li točno da ste jedno vrijeme bili zaljubljeni u Luburićevu kćer?

- Nije, ona je tada bila dijete, bilo joj je možda 13 godina. Najstariji je Domagoj, kojem je tada bilo 15 godina, pa Drina (13), Vjekoslav i Milica. Moja je zaručnica bila Španjolka Consuela.

Kako je ubijen Luburić?

- Akcija je počela oko 10.30. Vlado Marković i Nikola Katičić došli su po dogovoru. Oni su bili Pavelićeve pristaše, emigranti iz Kanade. Ja sam im omogućio da sudjeluju u tome, bez mene ne bi išlo. Maks Luburić i ja bili smo gore u sobi. Stavio sam bijelu plahtu na prozor da dam znak Vladi i Nikoli da sam spreman, da znaju da smo sami. Provirio sam i vidio da idu. Otvorio sam vrata, a oni su ušli gore. Ubrzo je netko opet pozvonio. Taman dok sam sletio i dok sam se gore vratio, on je ležao na podu.

Mi smo se dan prije dogovorili da ćemo mu se osvetiti. Našli smo se u Valenciji. Upoznali smo se u Madridu, a njih su dvojica došli iz Kanade. Vlado mi je rekao da je iz Blata pokraj Stoca. Sva trojica dali smo prisegu da ćemo u tome sudjelovati. Ante Pavelić zarekao se davno da Maks nestane. Pošto je veza ostvarena, kad sam se vratio, oni su 19. travnja otišli u Valenciju. Tog sam se dana s njima našao. Sjeli smo u taksi i odvezli se u Carcagente. Otišli smo do kuće i ja sam im govorio: to je tu... I dogovorili smo se za sutradan za 10.30 sati, ali nije bilo dogovora da će Maks biti likvidiran.

Nego?

- Da će biti nešto učinjeno da bismo mu se osvetili zbog njegova odnosa prema poglavniku i HOP-u, i svemu tome. Jednostavno nisam vjerovao da će Maks biti taj dan likvidiran, sreće mi moje; da sam znao, možda ne bih ni sudjelovao, iako sam dao riječ da ćemo osvetiti Pavelića.

Brza akcija

Danas vam je žao što je ubijen?

- Jest. Iako sam bio kivan na njega. Povrijedio me, preko oca, koji je bio moj idol. Rekao je da je on bio iluzionist. Mislio sam: Tko si ti?! Ti uživaš u blagodatima drugog svijeta!

Dakle, tvrdite da ga niste vlastitim rukama likvidirali?

- Tako je. Likvidirali su ga njih dvojica. Ma, za pet minuta. U 10.45 već je sve bilo završeno. Uvečer, kad sam vidio da sam izigran, a oni nestali, pitao sam se kako ću se snaći... Vidio sam da moram napustiti Španjolsku. Mislio sam kako nije bitno kamo ću. Odlučio sam otići u Francusku.

1. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Studeni 29, 2010, 00:36:40 »


Je li u atentatu doista upotrijebljen čekić?

- Donesena je velika šipka.

Kako je Luburić u tom času izgledao? Je li mu bila razbijena glava?

- Krv mu je tekla iz glave, slijevala se niz vrat i straga...

Je li još bio živ?

- Nije. Taj je udarac bio strašan. Pomislio sam, što sad, doći će djeca svaki čas, moram pripremiti ručak. Ali, pomogli su mi. To je sve betonska ploča. Stavili su ga na jednu deku i odvukli hodnikom u sobu u kojoj nismo spavali te su ga spustili... Ja sam je onda zaključao.

Kako ste očistili krv?

- Strašno mi je bilo. Drhtao sam kao prut. Djeca trebaju doći, ručak moram napraviti... Ali uspio sam očistiti. Kako, ne znam ni sam.

Rekli ste da se sve vrlo brzo zbilo. S koliko je udaraca ubijen?

- Jednim, najviše dva. Čuo sam gore lom. Kad su oni ušli, vrata su ostala otključana, i ja siđem da ih zaključam. Čuo se tup udarac. Ja sam bio u sobi s njim i tipkao sam materijale, jer nam iduće jutro trebaju izaći novine. Dao sam im znak - stavio sam plahtu - da je u redu. Luburić je sjedio u kožnoj fotelji. Otišao sam dolje i pustio ih u kuću. Išao sam s njima gore, to je 20-ak stuba. Desno su vrata, velika blagovaonica, a ravno kuhinja, sudoper, kamin. Netko je zazvonio, sletio sam dolje. Kad gore - lomovi. Tako je to bilo. Što ću, što sam mogao?

Tko je to od njih dvojice izvršio?
 
- Mislim, Marković, više on nego Nikola.

Je li vam to priznao?

-Pa vidio sam.

 Što? Držao je šipku u ruci?

- Ne.

Kako ste to onda zaključili?

- Po priči. Rekao je: “A jesam ga...!” A i krupniji je, jači od Nikole. Mislim da je šipku nosio u rukavu, ispod kaputa.

Kako vas je kontaktirala Udba?

- Kad sam došao u Jugoslaviju, ostvario sam kontakt.

Nikad prije?

- Nikad. A poslije sam doživio preobraćenje. Imao sam izvanredne ljude na funkcijama i tretman kakav nitko više neće moći imati.

Povlašteni udbaš

Udba vam je kupila stan u Sarajevu, Beogradu, BMW... Jeste li  dobili još što? Novac?
- Nije, što će mi kupiti više? Svagdje sam bio povlašten. Pa imao sam novca koliko sam htio.

Jeste li u atentatu sudjelovali zbog oca ili zbog Pavelića?

- Sudjelovao sam 95 posto zbog oca, a pet posto zato što je uvijek u meni ostao Ante Pavelić... On je moj susjed. Pavelić je iz Bradine, kod Konjica. Mi smo kao djeca pjevali: “Bradina, selo malo...” To uđe u dušu, u srce, teško je to poslije eliminirati. I sam sam znao napisati koju pjesmicu, naprimjer: “Španjolska, pomajko Hrvata, tvoj Madrid jedini od zlata, jer u njemu Ante sada leži...”

Jeste li išli na Pavelićev grob?

- Jesam, više puta, i slikao se, i smatrao to svojom ljudskom obvezom kada sam došao u Španjolsku. Pa s tim sam ciljem i došao.

Kada vas je počela peći savjest?

- Kad sam vidio da sam izigran, već sam se u Barceloni razočarao, tu večer, 20. travnja. U Valenciji su me dočekali. Ajmo, kažu, u Barceloni ćemo se naći pa idemo od centra - centrom se smatrao Madrid - i onda u Kanadu. I kad sam vidio da sam u Barceloni ostavljen na cjedilu, sad se valja meni snalaziti, hitno napuštati prostor Španjolske.

Je li istina da ste prije odlaska u Španjolsku surađivali sa šefom Službe državne bezbjednosti BiH Fehimom Halilovićem kako biste izbjegli odlazak u zatvor zbog krađe?

- Njega sam upoznao tek kad sam se vratio, 1969., nisam nikad surađivao s njim, ali sam bio vrlo dobar s njim poslije. Tada on i nije bio glavni gore: glavni su bili Branko Jurak i Milan Desnica. Oni su bili i ostali moji veliki prijatelji.

Za crvenu Hrvatsku

Je li vam Luburić pričao kakav je bio njegov odnos s Andrijom Hebrangom?

- Ne bih o Andriji, o njemu ću reći sve najljepše...

Je li bio suradnik ustaša?

- O Andriji ću reći sve najljepše. Ništa ružno o njemu ne mogu reći, a o sinu bih još i mogao reći nešto što ne valja.

Je li ili nije surađivao s njima?

- Andrija je bio vrlo dobar čovjek. A zadavljen je. To je sve što znam.

Njega su pustili iz Jasenovca.

- Znam ja to bolje nego itko. Nemojte se ljutiti, o tom čovjeku sve najbolje. On je rekao u jednom trenutku i samom Maksu, kad su vidjeli da ga ne može nitko obraditi: I ja se borim za Hrvatsku, ali crvenu.

Što mislite o Hebrangovoj izjavi u NIN-u?

- Dobro, Luburić je u emigraciji, u svojim tekstovima, tražio određenu pomirbu. Nije volio komuniste, ma jok, to su glupe priče - ali se zalagao za izmirenje s njima, vidio je stvarnost. Meni je nekoliko puta rekao da ćemo, ako treba, za Hrvatsku i s Rusima.

Slažete li se s Hebrangom ili ne?

- Djelomice da. U dosta se dijelova ne slažem s njegovim izjavama. Čitao sam to u NIN-u, pa i Jergovića. To što on govori, 80 posto ne stoji.

S čime se ne slažete?

- Maksova borba, dok je bio ovdje, za vrijeme NDH, nije bila u cilju hrvatske države, jer ne može jedan zapovjednik raditi ono što je on radio. Kad je on meni pričao neke sekvence, npr. kako je časnike koji nisu bili podobni samo u času određenih njegovih razmišljanja, tako divne ljude, likvidirao, bilo je to užasno slušati. Zato se ne slažem s Hebrangom u tom segmentu. Jest on bio za Hrvatsku, ali za onu svoju, Maksovu Hrvatsku. U njoj ne bi bilo dobro mnogima...

Hebrang kaže da Tito nije bio Hrvat. Je li on za vas bio Hrvat? Je li bio ratni zločinac?

- Joj, dovodite me u neugodnu situaciju. Tito je do 1948. bio satrap, poslije je odigrao fantastičnu rolu za Hrvatsku, rolu koju bi svaki čovjek poželio, i ne bih ga se odrekao kao Hrvata. Zahvaljujući Titu i nekim njegovim potezima donesen je 1974. Ustav koji je omogućio slobodnu hrvatsku državu u dobrim granicama.

Luburić je živio luksuzno?

- Bio mu je cilj da uživa, da mu bude dobro, imao je velike blagodati. Imali smo na raspolaganju i avion, i helikopter, i dobivao je novac od naših ogranaka u Njemačkoj, Švedskoj, Kanadi, Australiji...

Što mislite o Luburiću i pomirbi?

- Ja sam zagovornik hrvatske pomirbe. To nije bilo Maksova ideja, nego ideja Dabe Peranića. Maks je to dobro plasirao i predstavio kao svoja razmišljanja, da napravi otklon od HOP-a, ali u biti nije tako razmišljao. Štoviše, sasvim je drugačije razmišljao i radio, ali papir podnosi svašta.

Od Zemuna do Kotora

Živjeli ste s njim dvije godine i mjesec dana. Kako je točno razmišljao?
- On je bio za Hrvatsku s granicom od Zemuna do Kotora. Bio je, vjerojatno, za onakve odnose kakve su oni uspostavili, što nikako ne može biti vrijedno spomena, jer su najljepše dijelove Hrvatske ustupili drugoj državi. Pa i u onome dijelu gdje su obnašali vlast nisu se, kažu, pitali za mišljenje, ja to znam. Tužili su se: Mi nismo mogli, mi nismo imali vlast. Pa što niste išli u šumu? Kako su partizani išli u šumu? Vi niste iskoristili šansu, ne treba uzeti državu kakvu ti je netko daje, osakaćenu... Tu Andrija Hebrang nema pravo... Luburić ne bi pristao sudjelovati u vlasti gdje se pola države daje nekomu drugom. Da ste vi imali prilike čuti njegovu suprugu kad izjavljuje kako joj je bio mukotrpan život s Maksom...

2. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Studeni 29, 2010, 00:44:30 »


Na što se tužila?

- Na njegov surov-sirov odnos. Ona nije bila nekakva ljepotica, ali je bila izvanredan karakter. Vrlo često znali smo nedjeljom sjesti i popiti sok. Kad je čula što je Maks radio, počela se žaliti. Nije mogla do vlasti. Španjolske vlasti su na nju vršile presiju, to je bilo strašno, no ona je ostvarila kontakte s nekim Hrvatima dok ja još nisam došao u Španjolsku. Voljela me i pitala me je li stvarno to tako bilo. Ja sam joj odgovorio da ne znam jer sam rođen 1945.

Komu su djeca, Domagoj, Drina, Vjekoslav i Milica, dodijeljena?

- Njoj.

Koliki je imetak imao Luburić?

- Nisam mogao znati. Nisam sebi nikad ni dopustio da ulazim u to. Svu sam poštu sam otvarao, samo mi je za određena pisma rekao da ne trebam. Manje važna korespondencija išla je preko mene. Bilo je nekoliko ljudi kojih pisma nisam smio dirati, rekao bi mi: Nemoj, mali, ovo, to ću ja. Ja sam išao u poštu, ali u banku nisam. Nisam ja bio policajac, niti sam bio ubačen.

Kakva mu je bila kuća, je li imao umjetnina?

- Kuća je bila izvanredna. Imao je mnogo slika i mnogo zlatnine. Ja sam dobio od njega za 10. travnja 1967. divan medaljon. To mi je sad u ratu stradalo. S jedne je strane bila Hrvatska u povijesnim granicama. Držao je dukata, zlatnine za poklone, za naše dužnosnike. To se kovalo u zlatarni, znam da smo imali toga. Dragog kamenja nisam vidio. Slika i umjetnina imao je dosta, većinom Španjolce, Goyu, El Greca, mislim da su to bili originali, zatim Nizozemce, Talijane. Imao je, kada sam došao, samo jedan auto, Dodge, veliko američko vozlio koje je stajalo u garaži. Imao je vozača, ali je i sam vozio.

Zašto Dodge?

- Bio je krupan. Imao je vrat kao ja struk. Mislim da je tada imao najmanje 110 kila.

Kakva je zdravlja bio?

- Relativno dobrog. Bio je mlad, 57 godina.

Jeste li se bojali da će vas Luburićeva djeca napasti?

- Dosta sam ih učio hrvatski, ali nisu to voljela, i vrlo su loše i malo učila. Nisam se bojao da će me kontaktirati. Moj je strah sveden na neobaviještene ljude u bivšoj Jugoslaviji, konkretno u Hrvatskoj i BiH.

UBOJICA KOJI SE NIJE MOLIO BOGU

Maks Luburić je bio slab vjernik

Jesu li za vas nacija i vjera isto?

- Nisu. Ja sam prvo Hrvat jer, kada su me rodili, bio sam Hrvat, a kad su me odnijeli u crkvu, onda su me krstili, i tek sam tada postao katolik. Vjera se stječe.

Je li Luburić bio veliki vjernik?

- Bio je slab vjernik. Ja sam često išao u crkvu jer mi je zaručnica bila kći najuglednije osobe u mjestu, i mi smo najmanje jedanput na tjedan išli na misu. Znali smo i češće. Luburić nije bio duhovan, nije ispovijedao vjeru na pravi način, kako treba. Ne znam je li dva puta na godinu išao u crkvu.
Djeca jesu, jer su živjela u kolegiju, i mati im je na tome inzistirala. Svake nedjelje kad je dolazila, išla bi sa mnom u crkvu, s djecom. Ja kad sam došao, on je bio slobodan. Znam da je imao neku ženu, da su se družili, on je išao k njoj...

O čemu ste najviše razgovarali?

- O odnosima za vrijeme rata, NDH, predratnom vremenu, mene je mnogošto zanimalo. Ja sam gutao dosta toga što je on pričao i s ushićenjem sam primao njegove govore. Bilo mi ga je drago slušati, smatrao sam da je to što govori za dobro Hrvatske, no poslije sam promijenio mišljenje. Samo se magarac ne mijenja.

Je li vam se neka tema urezala u pamćenje?

- Jest, vješanje ljudi 1945. u Sarajevu u odlasku. To nije trebao učiniti, povješati 60 ljudi bez razloga. Na svakom kestenu na Marin dvoru, na svakoj grani, visio je jedan čovjek. To nije trebalo.

Jeste li mu se u razgovoru smjeli suprotstaviti?

- Vrlo malo, zato što sam se u mnogim stvarima s njime slagao.

Je li se ikad kajao za ono što je činio u ratu?

- On je ostao dosljedan. Kretao se u takvu krugu, to su bili ljudi dosta slični njemu po načinu razmišljanja.

A što vi mislite, je li se možda u sebi kajao, ali to nije htio pokazati?

- Ne vjerujem.

Kakvo je imao obrazovanje?

- Nikakvo, ali je bio pametan. O svemu smo pričali: o klasičnoj glazbi, narodnim običajima... Imali smo vrlo bogatu biblioteku.
 

Vjekoslav Maks Luburić  
Klikni za uvećani prikaz

FRANCESCO BAYARRI, španjolski novinar, autor prvog intervjua s Ilijom Stanićem

Vjerujem da je Stanić ubio Luburića nakon jedne svađe

“Bio mi je profesionalni i privatni izazov pronaći Iliju Stanića. I sama priča vrlo je zanimljiva, zbog povijesne važnosti koja se pridaje Vjekoslavu Maksu Luburiću, ali i zato što ni španjolska ni Interpol nikada nisu uspjeli naći Stanića”, rekao je u razgovoru za Globus Francesc Bayarri, autor prvog intervjua s Ilijom Stanićem, iz 2005., koji je španjolski novinar upriličio za potrebe TV serije o naslijeđu frankizma.

Bayarri (48), koji je 28 godina novinar i koji danas uređuje tjednik Sveučilišta u Valenciji, a osam godina bio je i dopisnik iz Valencije dnevnika El Pais, rekao nam je kako je nakon svega što je poduzeo da sazna istinu o Luburićevoj smrti konstruirao vlastitu verziju događaja 20. travnja 1969. u Luburićevoj vili u Carcagenteu, po kojoj je likvidator generala Drinjanina upravo Ilija Stanić.

Bayarri je, uz ostalo, sakupio nekoliko sati snimanih Stanićevih izjava, razgovarao je sa svjedocima, sudskim vještacima, sucima i temeljito preslušao Stanićev iskaz dan policiji u Sarajevu 1969. Premda Stanić danas tvrdi da je on samo jedan od sudionika u konspiraciji koju je inicirala obitelj Pavelić i organizacija HOP, Bayarri kaže: “Nevjerojatno mi je što je živio pod svojim imenom u Sarajevu i bio funkcioner, a tražila ga je međunarodna policija. Rekao je da je u svibnju 1969. bio mjesec dana u Bruxellesu, što ne vjerujem, i onda letio u Milano s njemačkom putovnicom, a ne govori njemački...

Mislim da je bio zatvoren u nečijoj kući i da mu je taj netko pomagao mjesec dana prije atentata. Za mene je to jedan od najvećih misterija ovog slučaja. Mislim da Stanić nije radio za Udbu prije dolaska u Španjolsku. Vjerujem da je Luburića ubio nakon nekakve svađe. U svojoj knjizi ‘Cita a Sarajevo’ nudim dokaze za to.”
 
OD UDBE DO HDZ-a

Razočarao sam se u Tuđmanu jer je podlegao Šuškovoj politici

Kakav je vaš odnos prema Franji Tuđmanu?

- Izmijenjen. Razočarao sam se u njemu, iako mislim da mu je dosta toga podmetnuto. Cijenim ga, pokoj mu duši, ali je malo podlegao politici Gojka Šuška. Ne mogu shvatiti da je on mogao utjecati na predsjednika Tuđmana, taj primitivac što se okitio ljudima kao što su Rojs i ostali.

Kad ste se opredijelili za HDZ?

- Čim je stranka osnovana u Sarajevu, ja sam član pod rednim brojem 101.

 Tijekom srpske agresije na Sarajevo jedno ste vrijeme obavljali vojnu funkciju?

- U Sarajevu sam bio cijelo vrijeme rata, a poslije sam obnašao funkciju pomoćnika zapovjednika za sigurnost Druge brčke brigade.

A što ste radili 80-ih?

- U Beogradu sam nakon dolaska živio osam godina. Potom sam se smjestio u  Sarajevo, ovdje u Stojčevac.

Je li istina da ste, da biste se spasili od zatvora zbog krađe, nudili jugoslavenskom konzulu Mili Nesiću dokumente o ustašama i Luburiću u Španjolskoj te plan o miniranju jugoslavenske ambasade u Parizu?

- Mnogo ljudi izmišljaju. Ja jesam vodio određene akcije, bio sam baš revolucionaran, i uvijek sam ostao takav. Međutim, ja sam se morao koristiti tom svojom novostvorenom pozicijom. Uzeo sam u zaštitu dvojicu ljudi, Hrvata, i neću dok sam živ o njima govoriti, da im ne nanesem štetu, ni njima ni Hrvatskoj.

Sanja Romić / 17.07.2009. 13:10:10
http://globus.jutarnji.hr/zivot/ispovijest-luburiceva-ubojice

Španjolski novinar, autor prvog intervjua sa Stanićem i knjige Cita a Sarajevo, Francesco Bayarri, međutim, vjeruje da je Stanić sam ubio Luburića i to nakon nekakve svađe, a ne na inicijativu Pavelićeve obitelji i HOP-a, kako danas tvrdi. Ipak, smatra da u to vrijeme Stanić još nije bio član Udbe.(njd)

♦ ♦ ♦

Ako je gosp. Stanić, po Pavelićevom nalogu ubio Luburića, onda je nerazumljivo, da ga je UDBA tako dobro nagradila te je kao Pavelićev i Luburićev prijatelj (istomišljenik) "dobro došao" u Beograd.

Facit ove priče: Pazi koga primaš u svoju kuću!
3. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #4 : Rujan 19, 2012, 22:25:17 »


Domobrani i ustaše

Malo o hrvatskom domobranstvu u Drugom svijetskom ratu. Iz teksta se mogu izvući i objektivniji zaključci o ustašama, o odnosu ustaša i domobrana, i o sukobu izmađu njih.

Hrvatsko domobranstvo je nastalo 5.prosinca 1868 godine kao rezultat Hrvatsko-ugarske nagodbe i postojalo je do kraja prvog svjetskog rata, kada je ukinuto 1899 domobranstvo je izjednačeno sa zajedničkom vojskom Austro-ugarske monarhije.Cijelo to vrijeme ono je bilo redovna vojska sa školovanim hrvatskim časnicima i sa hrvatskim kao zapovjednim jezikom.

O hrvatskom domobranstvu do danas se vrlo malo pisalo i ono što je pisano  napisano je u okviru jugo-komunističke ideologije i iz ruku onih koji su počinili zločine nad Hrvatima i samim domobranima na kraju drugog svjetskog rata.

Iz autobiografije Zvonka Jelinovića:

Autori koji su pisali o domobranstvu nastojali su pisati samo ono sto je njima odgovaralo, sve negativno, ponižavajuće i uvredljivo jer su vjerovali da zločini i genocid nad Hrvatima nikad neće biti otkriveni.

Pismohrana hrvatskog Ministarstva oružanih snaga (MINORS) pala je u ruke komunistima i odnešena je u Beograd, izgleda da nije uništena.Istorijski institut JNA objavio je samo kratka dnevna izvješća Glavnog stožera Ministarstva oružanih snaga o stanju na domovinskom ratištima. Glavne podatke o brojnom stanju oružanih snaga nije objavio zato što bi se iz toga mogao izvući zaključak o veličini masakriranja pripadnika hrvatskih oružanih snaga, prilikom samog izvlačenja u svibnju 1945 na Bleiburgu, "maršvima smrti" i kasnije po kažnjeničkim logorima Jugoslavije.

Jedini sam živi djelatnik časnik profesionalac Glavnog stožera Ministarstva oružanih snaga, koji je bio od prvog do zadnjeg dana sudionik i svjedok događaja, a na neke sam događaje i sam utjecao.

Prvi put nakon punih 50 godina i 6 mjeseci možemo javno progovoriti o hrvatskoj vojsci i pokušati iznijeti istinu koja je bila prešućivana, iskrivljavana, prekrivena velom tajne, krivotvorena i zatirana.

Kao najvjerodostojnije podatke smatram one podatke koje je o hrvatskoj vojsci iznio general poručnik Fedor Dragojlov, raniji pročelnik Operativnog stožera odjela Glavnog stožera domobranstva, a kasnije Glavar glavnog stožera MINORS-a. Glavnostožerni pukovnik Fedor Dragojlov, a kasnije general, stanje hrvatske vojske zano je bolje od ikoga drugoga. On je 1942 bio moj pretpostavljeni u Operativnom odjelu Glavnog stožera.

Vjekoslav Vrančić u svojoj knjizi objavljenoj u Buenos Airesu 1977 god. pod naslovom "U službi domovine" navodi da je sastavak o postrojenju i brojčanosti hrvatske vojske u godinama 1941-1945 napisao 1952 u suradnji sa generalom Dragojlovim, jedini prikaz te vrste.

Nastajanje i rast hrvatskih oružanih snaga

Postrojavanje hrvatskih oružanih snaga može se podijeliti u pet razdoblja, od koji se prvo može nazvati pripremnim razdobljem.

- Prvo razdoblje obuhvaća 1941.godinu. Prvo podrazdoblje obuhvaća vrijeme od 10. travnja do kraja lipnja 1941 godine. U prvom podrazdoblju nisu postojle redovite postrojbe hrvatskih oružanih snaga već je tu bila Seljačka zaštita Hrvatske seljačke stranke,koja je postojala od ranije. Neposredno nakon proglašenja NDH javili su se brojni dragovoljci: časnici i dočasnici bivše jugoslavenske i austro-ugarske vojske 2693 generala i časnika. Poglavnikova tjelesna bojna sastavljena od ustaša povratnika. Početkom srpnja 1941 hrvatska vlada uspjela je uvjeriti Rim i Berlin o potrebi upostavljanja  hrvatske vojske. Prijavljeni  časnici i dočasnici  postali su okosnicom  za uspostavu domobranskih, a dijelom i ustaških postrojbi. U početku prvog razdoblja raspolagalo se samo sa dobrovoljačkim postrojbama. Kasnije su postrojene prve domobranske pukovnije od pričuvnika ustaške postrojbe dobrovoljaca, a odaslano je u Njemačku 5000 dobrovoljaca za postrojenje hrvatske legionarske pukovnije za sudjelovanje u borbama  na istočnom ratištu. Provedeno je prvo novačenje za postrojavanje novih domobranskih i ustaških jedinica.

- U drugom razdoblju formirani su gorski zdrugovi, nove ustaške bojne te prva hrvatska legionarska divizija. Njezin službeni naziv bio je Hrvatska pješačka pukovnija. Poslano je u Njemačku 10.000 novaka na obuku da dopune 369. hrvatsku pješačku pukovniju koja se ranije formirala u sklopu nejmačkog Wehrmachta. Hrvatska pješačka divizija bila je poznata i kao "Vražja divizija", a naziv je uzet i starog hrvatskog domobranstva. Pripadnici divizije bili su isključivo Hrvati osim zapovjednika divizije i dijela časnika koji su bili Nijemci. Zapovijedi momčadi izdavane su na hrvatskom jeziku.

- U trećem razdoblju ustaške bojne su pretvarane u ustaške zdrugove. Stvoreni su i lovački zdrugovi Postrojena je i jedna nova hrvatska legionarska divizija nazvana "Tigar". Javilo se i oko 18000 dobrovoljaca  za postrojenje hrvatske divizije "Handžar", koja je ušla u sastav njemačkih SS- postrojbi. Vojnu obuku ova je divizija prošla u Njemačkoj i južnoj Francurskoj, a sudjelovala je u borbama protiv boljševika uz lijevu obalu Drave. Komunisti su kasnije željeli prikazati tu diviziju kao prokomunističu što nije bilo istina.

- Četvrto razdoblje karakteristično je po tome što su sve postojeće postrojbe svrstavane u divizije, tada je stvorena i treća hrvatska legionarska divizija, nazvana "Plava".

- U petom razdoblju iz divizija stvoreni su vojnički zborovi.

Svako od navedenih razdoblja ima svoje psebne karakteristike, sličnosti i razlike.
Potkraj 1941 god. Hrvatske oružane snage imale su ukupno 108.900 momaka , 49.400 domobrana, 10.500 ustaša i 6.000 oružnika te 43.000 novaka. Koncem 1942 Hrvatske oružane snage su imale ukupno 148.700 ljudi, 42.400 domobrana, 24.000 ustaša, 14.300 oružnika i 28.000 novaka.

Problemi

Brojni su problemi postojali i nastajali kod postrojavanja hrvatske vojske. Navest ćemo one najvažnije.

1. U početku stvaranja NDH 10. travnja 1941 god. koja je nastajala u vrlo teškim i kompliciranim međunarodnim uvjetima [ b]na samom početku učinjena je bitna pogreška. Formirane su dvije vojske: regularna hrvatska vojska, po uzoru na njemačku vojsku Wehrmacht i stranačka vojska-ustaška vojnica[/b], po uzoru na fašističku talijansku miliciju i njemačke SS postrijbe. Stvaranje dviju vojski nužno je dovelo do privilegiranja stranačke vojske nad redovnom vojskom, do neslaganja u koncepcijama vođenja rata, konkurencije, suprostavljanja i brojnih drugih problema. Stvaranje dviju vojski u NDH uzrokom je velikim dijelom činjenice  da su ustaše prije kraja rata likvidirali visoke domobranske časnike koji su željeli, nakon što je poraz Njemačke već prilično jasan, razoružati njemačke jedinice u Hrvatskoj, razoružati i raspustiti ustaše, maknuti Pavelića i tako prijeći na stranu saveznika. Tim uhićenjem i razbijanjem vojnog puča nazvanog puč Vokić – Lorković izgubljena je jedina šansa da spriječi partizane da dođu na vlast u Hrvatskoj, da okupraju njezin teritorij te da nakon svršetka rata izvrše zločine nad zarobljenim hrvatskim civilima i vojnicima i da ostanu na vlasti 45 godina.

2. Najnesretniji i najgori Pavelićev čin bio je sklapanje Rimskih ugovora  18. svibnja 1941 godine, kojim je poklonio Talijaniam dijelove Hrvatskog primorja i Dalmacije i pristao da Zvonimirovom krunom bude okrunjen talijanski vojvoda od Spoleta Aimone, princ savojske dinastije. 10 rujna 1943, nakon kapitulacije Italije, Pavelić objavljuje državno–pravnu izjavu o razriješenju Rimskih ugovora. General Vittorio Ambrosio, zapovjednik druge tal. armije koja je u travanjskom ratu 1941 okupirala dijelove hrvatskog teritorija (i neke dijelove Bosne i Hercegovine i Slovenije)sprijčio je u ljeto1941 akcije hrvatske vojske protiv četnika. Talijanske vojne i civilne vlasti podržavale su, naoružavale i hranile četnike, kako bi oslabile vlast NDH, te iskazivale okupatorska nastojanja. Takva talijanska politika velikim je dijelom uzrokom što su  Hrvati odlazili u partizane i time jačali njihove pozicije.

3. Novonastala Država Hrvatska morala se energično braniti kada su je četnici iz Nevesinja i Knina napadali iz busije prvo hrvatske oružnike, a zatim i pojedine jedinice hrvatske vojske. Talijanu su na tim područjima sprijčavali hrvatsku vojsku u njezinim akcijama te sklapali sporazume s raznim čtetničkim vojvodama. Na bezobzirne napade četnika, a kasnije i partizana moralo se bezobzirno odgovoriti. U tom odgovoru ponekad se išlo predaleko od strane ustaških postrojbi. Bio je to rat, pa se Hrvatska borila za svoju opstojnost, za svoju slobodu i održanje.

4. Mali broj komunista koji je postojao u Hrvatskoj glasovao je na izborima 1938 g. za Mačeka, za opoziciju. Za vrijeme pakta Hitler – Staljin oni su šutijeli i to odobravali. Međutim, kad je pakt razvrgnut te Hitler napao Sovjetski Savez Staljin je pozvao sve komuniste da se bore protiv nacizma i fašizma. Tek tada protiv hrvatske države dižu oružje i komunisti, dižu na ustanak Srbe u Kordunu, Baniji i Lici navodeći da će ih oni braniti od hrvatske vojske. Na Staljinov poziv, njegov plaćenik odlikovani Zugsführer K.u.K vojske Josip Broz Tito okuplja oko sebe sve one koji su bili antihrvatski raspoloženi, slavosrbe, Jugoslavene, sve one koji su mrzili hrvatsku državu, i počinje se boriti protiv hrvatske vojske u Hrvatskoj. Jedino se može razumjeti istarske Hrvate u Istri da su se borili protiv fašizma dok je on tamo vladao. Hrvatski dobrovoljci u sastavu 369. hrvatske pješačke pukovnije, a kasnije Hrvatske pješačke divizije koja se nalazila u sastavu Wehrmachta, kao i zrakoplovne jedinice, te dijelovi hrvatske mornarice, svi su se borili na istočnom frontu protiv komunista.

5. Jedan od velikih problema hrvatskoj vojsci u hrvatskom domobranstvu bio je nedovoljno pješačkog topničkog i ostalog naoružanja. U nedovoljnim količinama, uvijek potanko i pomalo domobranstvo je dobivalo uglavnom ono naoružanje koje je talijanska i njemačka vojska zarobila od bivše jugoslavenske vojske. Još gora situacija bila je sa nedostatkom streljiva. Tijekom travnja 1945 izostala je svaka dobava streljiva, pa je i zbog toga donesena odluka o povlačenju u Austriju.

• • •
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #5 : Rujan 22, 2012, 20:07:05 »


Nova mišljenja i shvaćanja u opreci sa postojećim nazorima i razmišljanjima vrlo teško izbijaju na površinu.

Dosadašnja hrvatska historiografija je bila podlagana dnevnim interesima i trenutnim političkim potrebama, u stvari možemo hrvatsku historiografiju podijeliti na dva dijela, hrvatsku i jugoslavensku, ona jugoslavenska službena je bila podlagana dnevno-političkim interesima i potrebama u kojoj je bila i hrvatska službena historiografija i hrvatska povijest pisana i prikazana objektivno i kritički, koja zbog ideoloških okvira nija mogla doći do izražaja. I danas je tako; službena hrvatska historiografija je opterećena nizom tabu tema i jednostavno dogmi, a kvalitetni radovi jednostavno ne izbijaju na površinu, upravo zbog ideoloških okvira.

Pitanje ustaša je i dalje dogma. Za "jugoslavene" i Srbe ustaše su negativci, zločinci, mrzitelji Srba i Jugoslavije, opunomoćenici Pape i Vatikana u stvaranju katoličko-klerikalne hrvatske države. Za proustaške krugove, ustaše su spasitelji koji spašavaju Hrvatsku od srpsko-bizantsko-balkanske najezde.

Ustaše su plod i "produkt" srpskog pritiska na Hrvatsku ili Karađorđevićevske centralizacije u novoj državi. Hrvatska je u Austro-ugarskoj imala, bana, sabor i široki oblik autonomije. U brzom procesu centralizacije od 1918 do 1928 Hrvatska je izgubila pravo na isticanje nacionalne posebnosti, izgubila je autonomnost i nacionalnu cijelovitost.

Citat:
"Habsburška monarhija je bila zadovoljavajuće rješenje za Hrvatsku u tom smislu što je ona živeći u toj monarhiji živjela u jednoj sređenoj, respektabilnoj i velikoj europskoj zemlji koje je tendencijski sve više išla prema modernoj, pravnoj državi unutar koje Hrvatska ostaje u krugu srednje Europe. Drugo, Hrvatska je imala bitne elemente državnosti: određeni teritorij, ime vicekralja u obliku bana i parlament. Ulaskom u Jugoslaviju ona je s jedne strane gurnuta na Balkan, a s druge strane nestale su ove karakteristike suverenosti."
(Dušan Bilandžić, Novi list, 4. listopada 1999., razgovor povodom njegove knjige: Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999.).

Hrvatska se u SHS nalazila u neravnopravnom položaju, postojali su razni oblici pritiska na Hrvatsku i Hrvate, sve je to kulminiralo ubojstvom Stjepana Radića u srpskom parlamentu 1928.

Ustaše nisu ništa drugo nego reakcija na radikalno represivne mjere tadašnje države, nasiljem na nasilje, ustaše su jedna isfrustrirana struja nemogućnosti riješavanja hrvatskog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji, kratko rečeno u narodnom govoru, ustaše su stvorili Srbi, svojim ponašanjem prema Hrvatima.

Diktatura Kralja Aleksandra i srpski pritisak samo su još više učvrstili želju Hrvata za samostalnom državom.

Raspadom Kraljevine Jugoslavije u Hrvatskoj su nastale tri političke opcije o hrvatskoj budućnosti, HSS, komunisti i ustaše. HSS se oslanjao na mogućnost sporazuma sa Srbima, komunisti su se zalagali za obnovu Jugoslavije u službi svjetskog komunistčkog pokreta. Najprisutnije opredjeljenje hrvatskog naroda raspadom Kraljevine je bilo: suverena i samostalna hrvatska država, stoga je ustaška opcija zbog svoje izričitosti i direktnosti imala najviše šanse.

Ante Pavelić i ustaše su imali priliku ispuniti želju hrvatskog naroda, ali su je prokockali, zavođenjem diktature te jednostavno političkom nesposobnošću, posebice glede izbora hrvatskog saveznika u kritičnim trenucima rata i nesposobnost predviđanja kraja rata, te najbitnije nesposobnost pronalaženja ispravne politike prema pravoslavnom dijelu populacije u tadašnjoj NDH. Postojala je realna mogućnost o uspostavi pravne države sa jakom vojskom posebice nakon pada Italije 1943, međutim upravo zbog političke nesposobnosti i diplomatskog sljepila ustaške elite i ta je prilika izgubljena, dodajmo tu i osobne porive pojedinaca na vlasti, kao vlastohlepnost i slavoljublje.

Dolaskom ustaša na vlast izbija na površinu njihov radikalni nacionalizam, represivne i radikalne mjere protiv političkih protivnika, ubojstva, umorstva, zatvarnja i zločini ustaša, koje su, i sam Pavelić i vladajuća ustaška elita uporno prešućivali, uradili su to da je kod širokog sloja naroda ustaški pokret vrlo brzo izgubio potporu.

Najveći dio Hrvata i hrvatskog naroda ustrajao je do kraja u lojalnosti svojoj hrvatskoj državi praveći razliku od države kao trajne narodne vrijednosti i režima koji je svaki prolazan.

Ustaše i ustaški režim nisu isto što i Nezavisna Država Hrvatska. To je klopka koju već evo 67 godina tupe jugoslaveni, komunisti i Srbi. Nepobitna je činjenica da se Hrvati i posebice hrvatska inteligencija nisu slagali sa ustaškom režimskom praksom i metodom upravljanja iako su ustaše bili hrvatski revolucionari koji su nastali kao posljedica vanjskog (velikosrpskog) političkog pritiska na Hrvatsku.

• • •
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #6 : Rujan 23, 2012, 13:52:04 »


Eugen Dido Kvaternik objavio je knjigu,“Sjećanja i zapažanja 1925-1945“

Objavljivanje sjećanja i zapažanja jednog istaknutog ustaškog dužnosnika vrlo je bitan historiografski događaj, bitniji je danas nego ikad, za rasvjetljivanje povijesti i istine o NDH, te upravo i za uklanjanje  mitova i neistina o NDH.

Kvaternik potvrđuje golemo nejedinstvo u ustaškom pokretu, ne samo za vrijeme emigracije već i prve dvije godine trajanja Pavelićeve vladavine i ocjenjuje Pavelićevu vladavinu  kao totalitarističku, nesklonu kompromisima, promjenama i pregovorima, a to je bitna osobina dobre politike.

Kvaternik osuđuje Pavelića kao politički nesposobnog za ulogu kojoj nije bio dorastao, pa je Pavelić umjesto da doprinese jedinstvu hrvatskog naroda poradio na njegovim podjelama.

Sjećanja su doista, “intrigantna“, Željko Krušelj, Dvostruki scenarij, Večernji list, 10.09.1995 i iz ovih Kvaternikovih sjećanja se vidi  da je Kvaternik za glavnog neprijatelja smatrao komuniste, boljševike, a ne Srbe, jer po Kvaterniku u prvim danima suradnje sa NDH, Hrvatskoj je bio sklon i Milan Nedić, uz uvjet da se pregovara o podjeli Srijema.

Kvaternik je započeo kritizirati državnu politiku smatrajući je neprikladnom u tako jednom povijesnom trenutku za Hrvatsku.

Cjelokupna je povijest NDH strašna, mnogo strašnija nego je drugi zamišljaju, jer je sude samo po vanjskim manifestacijama. Naša je dužnost, da tu povijesnu istinu iznesemo. Hrvatski narod imade pravo znati zašto je poginulo stotine tisuća njegovih sinova i kćeri i zašto je tako povijesna prilika 10. 04. 1941 upropaštena.“

Eugen Dido Kvaternik

U našoj oskudnoj političkoj literaturi još nije dovoljno istaknuta povijesna činjenica, da su za vrijeme diktature, dakle u času najveće najezde velikosrpstva, Svetozar Pribićević i njegovi pristaše bili na hrvatskoj strani, činjenicu koju hrvatska politika, posebice ustaška nije ispravno ocijenila. Ipak svi momenti dnevne politike dokazuju da je u Hrvatskoj bilo mnogo Srba, koji su Hrvatsku, a ne Srbiju smatrali svojom domovinom“.

Eugen Dido Kvaternik
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #7 : Rujan 23, 2012, 16:17:10 »


Iz autobiografije Zvonka Jelinovića:

Već  tijekom 1943 izostala je sva dobava oružja iz Italije, koja je uvijek bila nedovoljna. General von Juppe pokušao je to nadokanditi iz tadašnjih njemačkih mogućnosti. Manjak oružja bio je donekle nadoknađen razoružavanjem talijanske divizije “Lombardia“, nakon predaje Italije zapadnim saveznicima.

Hrvatska je vojska sudjelovala u razoružavanju divizije “Macerata“ i  “Marche“, ali su njemački zapovjednici  zadržali zaplijenjeno talijansko oružje. Ostale talijanske divizije po nalogu zapovjedništva II talijanske armije predale su oružje partizanima. To je ona ista II armija koja je ranije bila okupirala dijelove Hrvatske i koja je naoružavala i hranila četnike u borbi protiv hrvatske vojske.

6.Ono što se događalo nakon svršetka rata, nakon što je nepobijeđena Hrvatska vojska položila oružje i predala se Englezima, vjerujući da je rat završio, to se ne može razumjeti, niti kako opravdati. Goloruke hrvatske domobrane za ženama i djecom komunistički zločinci pobili su na Bleiburgu, na “marševima smrti“ u raznim bezbrojnim jamama i u logorima (Jasenovcu), bez suda i krivnje. Taj stravični pokolj golorukih vojnika i civila odobrio je Staljinov plaćenik Tito izjavom “da se Srbi izdovolje“. “Hrvatski vojnici trebali su umrijeti da uzmogne živjeti Jugoslavija.“ (Milovan Đilas).

7.Hrvatsko domobranstvo mnogi su svrstavali u ustaše, što ono nikad nije bilo. Drugi su ga svrstavali u partizane, što je ono još manje bilo, jer se borilo protiv komunista do zadnjeg dana.S amo 3,8% domobrana je prešlo u partizane pa ih neki nekompromitirani domobrani smatraju izdajicama.

Hrvatsko domobranstvo je bilo ona treća strana, stvarno demokratsko koja se nije željela opredijeliti ni za desnu fašističku, a još manje na lijevu komunističku stranu. Ono je željelo živjeti u slobodi i u slobodnom svijetu. Glavnina hrvatskog naroda sljedbenici Radića i Mačeka, bili su protiv komunizma protiv kojeg su se borili punih 50 godina, ne prihvaćajući ni talijanski fašizam ni njemački nacizam.

• • •
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Rujan 26, 2012, 00:14:30 »


Udaljavanje Slavka Kvatemika i Eugena Dide Kvatemika


Poslije razgovora s poglavnikom rujna 1942. njemački poslanik Kasche javio je u Berlin da je Pavelić nezadovoljan Kvaternikovim vođenjem resora oružanih snaga NDH i da se mora računati s njegovim smjenjivanjem. Pavelić ima rezerve - javlja Kasche - i prema Eugenu, sinu Slavka Kvaternika. Sa Slavkom Kvaternikom bili su nezadovoljni i Nijemci. Vojskovođa je, naime, u posljednje vrijeme djelovao sve nervoznije i u svojim postupcima prevrtljivo. Ti su se navještaji ubrzo pretvorili u djelo. Početkom listopada Pavelić je Slavka Kvaternika uputio na dopust, a sam je preuzeo resor domobranstva. Šef Glavnog stožera postao je general Ivan Prpić. Na preporuku poglavnika, Slavko Kvaternik je otišao na oporavak u Slovačku. Svojom odredbom od 13. listopada 1942., Pavelić je razriješio dužnosti i Eugena Didu Kvaternika, ravnatelja Ravnateljstva za javni red i sigurnost, i na to mjesto imenovao dr. Ljudevita Zimmermanna, čovjeka koji je slovio kao energičan i prikladan za čelnika ustaške policije.

Izvršene promjene u vrhu NDH Pavelić je nešto kasnije objasnio Kascheu željom da postigne čvršće vođenje državne uprave i intenzivniji radni učinak ministarstva oružanih snaga. Poglavnik je tvrdio da se hrvatske oružane snage pod Kvaternikovim vodstvom nisu dovoljno razvijale planski i s dostatnom udarnom snagom. Slavko Kvaternik je, navodno, iskazivao osobnu samovolju, što se loše odražavalo na resor oružanih snaga. Kao razlog za smjenjivanje Eugena Dide Kvaternika poglavnik je navodio raspojasano ponašanje ustaškog redarstva pod njegovom upravom, koje je kod stanovništva duboko srozalo ugled svih ustaša bez razlike.

Istodobno Pavelić je izvršio i neke izmjene u vladi, pa su ministri Puk, Frković, Dumandžić i Sušić otišli na druge dužnosti. Mile Budak, poslanik NDH u Berlinu, objasnio je u tamošnjem Ministarstvu vanjskih poslova sve promjene u hrvatskoj vladi. Naveo je da je vojskovođa Kvaternik potpuno zakazao u vođenju oružanih snaga, pa je i na vrlo visoka mjesta dovodio i unapređivao potpuno nesposobne ljude. Za mlađeg Kvaternika ustvrdio je da se pretvorio usuštu protivnost onome što je bio u emigraciji, pa je počinio surova djela koja se jednostavno više ne mogu označiti normalnima. Njegovo uklanjanje bit će blagodat za zemlju - izjavio je Budak. Ostale promjene u vladi - nastavio je - dijelom su organizacijske prirode, a dijelom posljedica toga što se dosadašnji ministri nisu pokazali dorasli povjerenoj zadaći.

Udaljavanje dvojice Kvaternika nije zabrinjavalo njemačku stranu. U njemačkim izvješćima iz Zagreba, posebno onima Glaisea von Horstenaua, često se govorilo o djelima nasilja, pljačke, prisilnog iseljavanja i terorističkih mjera, što ih vrše ustaški dužnosnici, unatoč svim intervencijama s njemačke strane i obećanjima vlade NDH da će ih spriječiti. Sve te činjenice kvare uzajamnu suradnju, pa njemačka strana prihvaća sve mjere kojima je cilj plansko uklanjanje nedostataka.

Slavko Kvaternik vratio se iz Bratislave u Zagreb uoči Božića 1942. Na sam Badnjak sastao se s Pavelićem, koji mu je priopćio da on (poglavnik) ne može više s njim surađivati u javnim poslovima. Kvaternik je zatim umirovljen, i napustio je NDH. Zadržavši titulu vojskovođe, boravio je na Semmeringu (kraj Beča).

Udaljavanje oca i sina Kvaternika mnogi su u NDH ocijenili kao kraj vladavine dinastije Kvaternik, a posebno je s izvjesnim olakšanjem dočekana vijest o silasku Dide Kvaternika. Međutim, Glaise je nekoliko tjedana poslije ustanovio da se ta Pavelićeva mjera sve više pokazuje kao vanjska i formalna. Do radikalne promjene moglo bi doći samo s pomoću političkog preokreta - smatrao je Glaise von Horstenau.

Hrvoje Matković
Povijest Nezavisne Države Hrvatske
Zagreb, 2002

Ovaj članak od J. Jareba je prvi puta na internetu objavljen
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #9 : Rujan 28, 2012, 19:32:06 »


U NDH je uvijek postojala jedna struja koja je htjela ukloniti ustaše i normalizirati državu.

Dalje iz autobigrafije Zvonka Jelinovića:

Sukobi s ustašama

Prvi i najteži sukob ustaša i domobrana zbio se u kolovozu 1943. kada je Ivo Herenčić, glavni nadzornik UNS-a, s jednom malom grupom ustaša bio upleten u pokušaj atentata na glavara Glavnog stožera domobranstva, generala Ivana Prpića. Atentat na generala Prpića izvršen je po nalogu Herenčića kako bi se onemogućio Prpić da iznese kompromitirajuće činjenice o Herenčiću i drugim ustaškim dužnosnicima.

Ustaše su željeli obezglaviti Hrvatsko domobranstvo ubojstvom generala Prpića. Bio sam s nekim odabranim časnicima Glavnog stožera domobranstva na straži sa strojnicom u ruci, pred kućom, na stubištu i u stanu generala Prpića kako bismo ga obranili od ponovnog pokušaja zločinačke ustaške ruke. Herenčić se sklonio u kratkotrajnu emigraciju u Mađarsku.

Dopukovnik, kasnije pukovnik Ivan Babić bio je protivnik ustaša, a naklonjen HSS-u i onim časnicima koji su tražili bolje rješenje za budućnost hrvatske države, nastojeći ukloniti ustaštvo i oslabiti Nijemce. On pregovara od lipnja do kraja 1943.g. s drugim časnicima domobranstva i predstavnicima HSS-a. Dana 9. siječnja 1944 prebjegao je avionom ministra vojske u Italiju u misiju traženja veza sa saveznicima. U toj svojoj misiji nije uspio. Avion kojim se poslužio Babić mogao je dobiti gorivo samo za jedan smjer leta, a za povratak je morao dobiti novo gorivo, čime se željelo spriječiti da netko ne odleti u ineozemstvo. Pomogao sam pukovniku Babiću da dobije dovoljnu količinu goriva za prelet u Italiju.

U Glavnom stožeru MINORSA-a počeli smo sve ozbiljnije razmišljati o budućnosti. Grupa visokih časnika domobranstva – pučista pukovnik

-   Stjepan Jendrašić,
-   Ivan Klišanić,
-   Zbiljko Majer,
-   Vilim Lulić,
-   Stjepan Mateša,
-   Ivan Mrak,
-   Hicijendo Mundorfer i
Ladislav Medved povezuju se s dr. Mladenom Lorkovićem i Antom Vokićem te predstavnicima HSS-a Ljudevitom Tomašićem i Ivankom Farolfijem.

Farolfi je u ratnom vodstvu obnašao dužnost glavnog tajnika. Dr.Maček je bio potpuno izoliran. Farolfi je u ljeto 1944 bio opunomoćenik HSS-a u pregovorima sa Mladenom Lorkovićem i Antom Vokićem o povlačenju ustaša sa vlasti. On je posredovanjem Ivana Krbeka pregovarao i s predstavnicima partizana u Zagrebu o mogućnosti suradnje i zajedničkom djelovanju prilikom puča.

Mi mladi časnici Hrvatskog domobranstva nismo bili za povezivanje s Lorkovićem i Vokićem, ustašama, i njihovim dogovorima s Pavelićem. Puč, ranije nazvan Lorković- Vokić, trebao se zapravo zvati puč visokih domobranskih časnika, Pavelić je, kada mu je odgovaralo i ako je to sve puno ranije znao, a previše sebičan da sam odstupi, sve otkrio Sigfriedu Kascheu, koji je slamanjem puča i podržavajući Pavelića riješio i svog glavnog suparnika generala Glaisea von Horstenaua, koji je podržavao puč. Pavelić je uhitio 6.rujna 1944 godine vođe puča Lorkovića i Vokića, oni su streljani 25/26 travnja 1945 godine.

Ustaše su vječito sumnjali u domobrane i pokušavali su najprije udarom na mlade časnike Glavnog stožera MINORS-a, kao što sam bio ja i neki drugi da razbiju homogenu grupu i čestim premještanjem na teren da pokažu svoju moć i vlast. Tako je u kratkom roku obavljeno nekoliko mojih premještaja po kazni.

• • •
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 240



« Odgovor #10 : Listopad 09, 2012, 08:52:49 »


Marice, ti kad pises o Maksu Luburicu kao da pises ljubavni roman o don kihotu hahahaha
"Volio je aute i Dodge mu se svidjao jer je bio veliki..."

Covjek je do te mjere zastranio bio psihicki i patoloski da ga je sam pavelic htio likvidirati jer je svojom ekstremnoscu i njemu poceo smetati kao "poglavniku"...

Koje su to ekstremne mjere i surovi zlocini?

Za Bleiburg nije krivo tito nego Pavelic, jer je bosanska seljacina najavio rat americi i engleskoj 1943 g i sto ce ljudi, nece maziti onoga tko im je najavio rat vec satrati sve sto mice... A on papak obukao se u franjevca i smugno i ostavio narod na cijedilu kojeg je on uveo u ta sva govna...

http://www.youtube.com/watch?v=1_7uXvO3cKY

Kako nece kreten doziviti slom, najavio rat cijeloj planeti!!!! Ajde Njemacka manje vise kao neka sila ali zamisli njega on kao ide na ruski front i najavljuje engleskoj rat !

Sto se tice Tite, nije da ja branim Titu nego vama je ovdje kriv Tito i sto zima sad dolazi i sto se macka pisala u parku i sto je nebo plavo i sto je voda mokra i ostale budalastine i to mi ide na zivce.

Uzmi popis stanovnistva iz 1921 i imas 4,7 milijuna Hrvata. I dan danas imas preko 5 milijuna Hrvata sa time sto je oko 4 milijuna u Hrvatskoj plus oko pola milijuna iz BH plus iseljenistvo.

NEMOJ TE LJUDI MOLIM VAS LUPATI VAZDA NEBULOZE zato upravo i pisem ovo ...
Tako i Srbi vicu pobilo na milijun u Jasenovcu samo a prije rata bilo Srba u Hrvatskoj koliko i poslje rata !

Popis "katolika" u SHS
http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9A%D1%80%D0%B0%D1%99%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D0%BD%D0%B0_%D0%A1%D1%80%D0%B1%D0%B0,_%D0%A5%D1%80%D0%B2%D0%B0%D1%82%D0%B0_%D0%B8_%D0%A1%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%B5%D0%BD%D0%B0%D1%86%D0%B0#.D0.94.D0.B5.D0.BC.D0.BE.D0.B3.D1.80.D0.B0.D1.84.D0.B8.D1.98.D0.B0

Popis Srba u Banovini Hrvatskoj
http://hr.wikipedia.org/wiki/Banovina_Hrvatska#Stanovni.C5.A1tvo

Ni Srba, ni Hrvata nije stradalo milijun u Drugom svjetskom ratu, samo kukate kao neke babetine. Bolje bi vam bilo da bojkotirate EU s kojom gubimo ne zaviznost i defakto sve zrtve su pale zanisto.
Evidentirano
max 2

Postova: 188


« Odgovor #11 : Studeni 22, 2012, 20:26:26 »


Idemo dalje iz autobigrafije dr. Zvonka Jelinovica, za lakše razumjevanje problema ustaša i njihove pojave.

... Moj tako česti premještaj potpisiavao je ustaški pukovnik Vilko Begić, ministar oružanih snaga, moja dva uhićenja i stegovni postupak koji je rezultirao kaznom od 30 dana kućnog pritvora, sve je to prestalo nakon što je 13. listopada 1943. za ministra oružanih snaga došao Miroslav Fridrich Navratil. Premještaji na radne vlakove na terenu bili su jedna od najtežih kazni, jer su partizani napadali pruge, mostove, oklopne i radne vlakove, kako bi željeznički promet bio što duže prekinut. General Navratil s grupom visokih glavnostožernih časnika izvršio je reorganizaciju domobranstva.

Početkom 1943. održan je sastanak predstavnika oružanih hrvatskih snaga i partizana u cilju pokušaja razmjene zarobljenika i talaca koje su držali partizani. I kasnije je bilo nekih pokušaja da se hrvatski komunisti ujedine sa hrvatskim domobranstvom, naročito kada se govorilo da će se saveznici iskrcati na našoj obali.

Prema kazivanju domobranskog generala Mihajla Lukića, koji je poslije rata obavljao dužnost raznosača pošte u poduzeću Ventilator, za vrijeme borbi u Bosni dobivena je zapovjed da se prekinu borbe, upravo radi pregovora s partizanima.

Prema kazivanju glavnostožernog pukovnika Tone Markovića, i on je duže vrijeme sudjelovao u pregovorima da se čitavo domobranstvo objedini sa hrvatskim komunistima za obranu Hrvatske. Komunistički vođe su lavirali želeći privući istaknute domobranske pojedince  tako da su pregovori propali. Dopukovnik Marković to mi je kazivao neposredno prije nego što se ubio  u svom uredu u Ćirilometodskoj  ulici 5 gdje je bio Gradski narodni odbor. On nije mogao izdržati pritiske i maltretiranja partije, a naročito šefa odjela druga Novaka, koji je kasnije bio direktor instituta Ruđer Bošković.

Moram istaknuti da moji premještaji u Bosnu, što je ustaški pukovnik Vilko Begić uporno potpisivao, nisu ni u jednom trenutku bili realizirani, jer sam ostao raditi čitavo vrijeme u Zagebu u Glavnom stožeru MINORS-a. Moj predpostavljeni u Glavnom stožeru general Dragojlov, pukovnik Stjepan Jendrašić te pukovnik Ivan Gnjatović nisu željeli izgubiti jednoga vrijednoga i sposobnog časnika.

U 1943.godini nekoliko su puta Englezi zatražili od Hrvatske seljačke stranke podatke o domobranstvu te mišljenje  na koji bi se način ono moglo upotrijebiti protiv nacifašizma, i vezati uza Zapad. Hugh Seton Watson poslao je pismo prof. Luju Tomašiću, zastupniku HSS-a u kojem se traži da se na Zapad pošalje netko od prvaka HSS-a i nekoliko časnika hrvatskog domobranstva. Hrvati su tu ponudu oduševljeno prihvatili, pa je odlučeno  da idu prof. Lujo Tomašić i pukovnik Ivan Babić kao predstavnik domobranstva.

Partizani su strahovali da domobranstvo koje je vezano uz HSS ne uspostavi vezu sa zapadnim Saveznicima. Oni su dobro prosuđivali da bi to bio kraj partizanskim snagama na hrvatskom području. To su znali Tomašić i Babić. Ipak oni se nisu žurili na pregovore, a oklijevanje je trajalo gotovo pet mjeseci, sve dok se oko saveznika nisu okupili partizani umjesto domobrana.

U mnogim partizanskim jedinicama stvarala se duže vrijeme klima, povoljna atmosfera za suradnju sa hrvatskim domobranstvom. To je bilo mimo znanja partizanskih funkcionera i političkih komesara. Partizanske jedinice imale su se u času državnog udara predati domobranstvu. Glavna tendencija puča bila je prekid s Nijemcima, razoružanje ustaša, odlazak Pavelića i zajednička borba na strani saveznika.

Kada analiziramo događaje oko NDH i sukobe između ustaša i domobrana, od kojih smo spomenuli samo neke, a bilo ih je vrlo mnogo, jasno uočavamo da je domobranstvo stajalo nepokolebljivo na načelima demokracije, da je bilo i ostalo prozapadno orijentirano i da je željelo osigurati slobodu hrvatskom narodu.

Ivo Hernčić, nedovršeni student VHŠ u Zagrebu, naglo je napredovao na ustaškoj ljestvici, iako nije bio profesionalni časnik imao je čin ustaškog pukovnika i domobranskog generala. On se je kasnije nametnuo za najstarijeg časnika po činu koji je predvodio na Bleiburgu vojno izaslanstvo, uz generala Sertića i pukovnika Crljena, koji je dogovorio uvjete predaje Hrvatskih oružanih snaga saveznicima. Hernčić se probio iz okruženja u Bleiburgu i konačno završio u Argentini. Bila je velika sramota za Hrvatsku vojsku da vojno izaslanstvo vodi ustaša neprofesionalac i pregovara sa Englezima i partizanima, a ne profesionalni domobranski časnici.

Komunistička okupacija Zagreba i Hrvatske

Nakon povlačenja hrvatske vojske i naroda 6. svibnja 1945 godine prema Austriji i odluke hrvatskog vrhovništva da se Zagreb neće braniti, partizanske su jedinice bez otpora zauzele Zagreb i ostatak hrvatske države. To je bio najveći egzodus u povijesti hrvatskog naroda pred srbsko-komunističkim hordama.

Prekasno sam obavješten (7.svibnja 1945.) o povlačenju hrvatske vojske prema Sloveniji i Austriji. Neoprostiva je bila greška ustaških vlasti da su povukli toliki nevini narod za sobom u egzodus i da im nisu rekli istinu. Nisam vjerovao obećanjima–prognozama da hrvatska vojska treba ići samo do Ljibljane gdje će se priključiti engleskoj vojsci i odmah s njom vratiti u Hrvatsku radi borbe s partizanima. Engleske motorizirane trupe mogle su iz Ljubljane doći u Zagreb za dva sata da su htjele.

Po nekima termin srbsko-komunistički je pretjeran i neosnovan, međutim treba imti  na umu da je oko 80% četnika nakon njihovog poraza na Neretvi i nakon njihovog nestanka kao veće vojne sile, prešlo u partizane.

O ustaškim zločinima se pisalo i govorilo prikazujući Hrvate kao genocidne, dok se o četničkim i partizanskim zločinima upravo srbsko-komunističkim nije govorilo i koji su do 90-ih godina bili tabu tema, a kako stvari stoje i danas. Upravo zločini na Bleiburgu počinjeni od srbo-komunističkih ruku, nisu ništa drugo nego zločini počinjeni od velikosrpskih fanatiziranih elementa, u Sloveniji se i dan danas za plugom izoravaju   kosti pobijenih Hrvata, i o tome se svako malo nađe koji članak u nekim slovenskim dnevnim novinama kao  novost dana.

Fenomen prelaska četnika u partizane je činjenica koja je sustavno prešućivana i skrivana, a naj taj način je velika većina njih bila abolirana za zločine.

Okupacija Zagreba izvršena je krajnje brutalno. U svim su bolnicama ranjene hrvatske vojnike partizani su bacali kroz prozor u dvorište i tako ih dotukli da bi u te iste bolnice smjestili svoje ranjenike. Nemilice se provodila pljačka stanova u koje su kasnije smještali svoje pripadnike. U ostale stanove gdje su živjeli stanari smještali su sustanare, koji su maltretirali vlasnike stanova, kako bi proizveli strah među građanima, pa su putem sustanara i kućepazitelja, na koje su se oslanjali uveli nečuven teror. Neke stanare su jednostavno bacali na ulicu.

Partizanski general Ivan Rukavina, predsjednik N.O. Zagreb šalje prvo jednu partizanku u stan Marije Ažemetović, Radišina ulica 8, gdje je živjela sa starom majkom (muž Ante umro je 9. siječnja nakon operacije u Draškovićevoj ulici) da uzme namještaj koji će joj se svidjeti. Malo nakon toga Rukavina im oduzima stanarsko pravo i tjera ih iz Zagreba na selo u okolici Zagreba. Dvije stare žene odlaze u Livno, na svoj imetak. Sav imetak bio je konficiran. Mariji Ažemetović u Livnu 1954.g. oduzimaju stečenu mirovinu,a po mužu, koju je primala od 1946 godine. Jedinstveni je slučaj u povijesti da nekom oduzmu zakonski stečeno pravo na mirovinu. Marija je zakidana za mirovinu punih 35 godina, umrla je 1. veljače 1990.

Partizani su nakon okupacije Zagreba izdali proglas da se svi domobranski časnici , dočasnici i domobrani koji su služili u željezničkoj bojni odmah mobiliziraju radi popravaka  razorenih željezničkih pruga (koje su oni ranije stalno razarali, a kasnije na njihovo traženje i engleski zrakoplovi). Jednu satniju domobrana u kojoj sam bio i ja kao zarobljenike su poslali na popravak pruge Karlovac-Caprag i Ozalj-Bubnjarci. Domobrane, satniju njemačkih zarobljenika i satniju Volksdeutchera čuvala je jedna četa partizana. Prugu Karlovac-Caprag gradili smo od 10. svibnja do 25. srpnja 1945 godine.

Mnogo je njemačkih zarobljenika nestajalo preko noći, a partizani su govorili da su pobjegli, a drugi da su ih jednostavno okolni Srbi pobili. Jedan Volksdeutcher kojeg sam osobno poznavao, nakon što je jedan bračni par okolnih Srba tražio od njega da im svoj vjenčani prsten zamjeni za nešto hrane, nađen je sutradan ubijen u lokvici vode s odsječenim prstom i odnesenim prstenom.

Radili smo od zore do mraka kako bi se nafta, koja se dopremala morem i riječkom prugom, mogla prevesti u rafineriju u Capragu. Završivši izgradnju pruge, umjesto da nas puste kućama za nagradu nas upućuje vojna delegacija Upravi logora Maksimir 25. srpnja 1945 godine.

Iz logora Maksimir preseljeni smo  kasnije u treći logor u Bjelovaru iz kojeg smo pušteni  9. kolovoza na pritisak saveznika. Pljačka koja se provodila u Zagrebu obuhvatila je tri puta i mene. Prvi put ukrao mi je 2. svibnja 1945. godine kožni kofer sa civilnim odjelima, cipelama i presvlakom pomoćnik komesara štaba inžinjerske brigade Branko Vurdelja. Drugu pljačku ostataka mojih stvari izvšio je komandir 2. čete 3. bataljuna Anton Doskočil na radnom vlaku u Kordunu, gdje sam radio na izgadnji pruge Karlovac-Caprag,k ada me je uputio u logor Maksimir. Nakon izlaska iz logora Bjelovar otišao sam u Slavonski Brod u komandu Antona Doskočila i tražio svoje stvari, partizanski oficir Doskočil prijetio mi je ubojstvom, ali mi je nakon moje tužbe Komandi inžinjerije u Beograd dao mali iznos dinara kao naknadu.

Opljačkan, iskorišten, obespravljen bez prava glasa, bez sredstava za život, bez mogućnosti zaposlenja, morao sam se žaliti Kotarskom sudu za grad Zagreb na Odluku Gradske izborne komisije, kojom mi je uskraćeno biračko pravo. Kotarski je sud odluku izborne komisije poništio 4. prosinca 1945. godine. Partizani su oduzimanjem biračkog prava svim onim građanima koji nisu bili u partizanima, uspjeli izigrati dogovor između predsjednika jugoslavenske vlade u izbjeglištvu dr. Šubašica i Tita.

Komunistička strahovlada

Stjecaj povijesnih okolnosti doveo je u svibnju 1945. godine do pobjede saveznika u drugom svjetskom ratu nad Njemačkom, ponajviše zbog golemog doprinosa Amerike u ljudstvu, naoružanja, ekonomskoj i drugoj pomoći, a posebno vrlo velike pomoći Amerike Sovjetskom Savezu. U pobjedi nad Japanom u skraćenju rata na Dalekom istoku presudnu su ulogu odigrale dvije atomske bombe bačene na japanske gradove. Odlučujuća premoć u ljudstvu Crvene armije uz obilnu vojnu i drugu pomoć Engleske i Amerike partizanima
te bombardiranje gradova Hrvatske, doveli su do toga da su pobjednici na području Jugoslavije i Hrvatske postali partizani.

Od prvog dana završetka rata 1945. pa sve do raspada bivše Jugoslavije napisali su tisuće knjiga, rasprava, članaka o njihovom "junaštvu"o svom "poštenju", o "hrabrosti" i "kujući"  u zvijezde sami sebe i sve one koji su "pišali po šumi". Svaki partizan nastojao je uveličati sebe,s voju jedinicu, partiju i Tita. Mogli su pisati uz svesrdu financijsku pomoć države beskrajne podvale, prijevare i laži, jer su znali da im nitko ne smije odgovoriti, protusloviti, a i nema tko jer su pobili stotine tisuća hrvatskoh vojnika, časnika, intelektualaca, dakle upravo one koji su znali stvarno stanje i koji su mogli opovrgnuti njihove hvalisopjeve i laži.

Nasuprot poplavi takvih publikacija, na drugoj strani, na hrvatskoj, bila je prava pustoš. Malo broj publikacija koji je uz velike poteškoće izlazio u inozemstvu nastojao je iznijeti pravu istinu o hrvatskoj vojsci i njezinom stradanju. Broj istraživača, publicista i onih koji su znali i mogli pisati na stranim jezicima (koje je trebalo prvo naučiti), bio je vrlo mali, a uvijek su postojale velike poteškoće za prikupljanje skromnih financijskih sredstava za njihovo objavljivanje.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #12 : Studeni 25, 2012, 16:15:43 »


Komunisti su ulagali gotovo neograničena sredstva da se prikažu u što boljem svjetlu u svijetu i u zemlji. Ovo ćemo pokušati dokumentirati samo za jedno kratko razdoblje 1962-1966 godine. Tako je prema podacima publikacije "Materijali za savjetovanja o izdavačkoj djelatnosti 1962-1966, II knjiga" u Srbiji izdano 385 knjiga (od toga 34 udžbenika), a u Hrvatskoj 197 djela (od toga 37 udžbenika). Odbijemo li od gornjeg broja udžbenike ostaje da je u Srbiji izdano 351 djelo, a u Hrvatskoj samo 160 djela. Od navođenja pukih slučajnih podataka važnije je sljedeće: Govoreći o djelima NOR-a,u Srbiji 133 djela , a u Hrvatskoj 48 knjiga, prof Miroslav Brandt tvrdi: "Radovi objavljeni u Beogradu imaju kapitalno značenje, oni obuhvaćaju ne samo više od polovine (52%) svih objavljenih djela u cijeloj Jugoslaviji".

Republika Hrvatska morati će poraditi na tome da se opljačkana dokumentacija hrvatskog Ministarstva oružanih snaga i drugih institucija vrati iz Beograda u Zagreb i objavi.

Previše je toga s područja NOR-a o hrabrosti partizana, čak i u Hrvatskoj o hrvatskim događajima bezvrijedno, lažno i propagandističko.

Tek 1984 u enciklopediji Jugoslavije, II izdanje na latinici, obrađane je natukica "Domobranstvo". Druge natuknice pod nazivom "Hrvatsko domobranstvo" nema. U tom tekstu na samo 56 poluredaka dani su neki podaci o domobranstvu do 1918 godine. Autori u Enciklopediji nazivaju domobranstvo "kvislinškom vojnom formacijom" (Enciklopedija jugoslavije, strana 527). Autori od kojih su neki možda bili Hrvati, a po uvjerenju antihrvati, jugoslaveni, nastojali su čitatelje obmanuti lažima, krivim podacima i prijevarama. Ti "autori", "povjesničari", zadrti komunisti, koji su i sami sudjelovali u ubijanju domobrana, civila i djece, uvijek antihrvati i jugoslaveni nisu imali poštenja i dobre volje prikazati barem približno objektivno stanje. Umetanjem u tom vrlo oskudnom tekstu dviju slika-zarobljeni domobrani za vrijeme 7 neprijateljske ofenzive Grubišno polje 1944. godine : njemački vojnici, ustaše i domobrani povlače se prema Klagenfurtu (Celovac)10 svibnja 1945.godine još su više željeli poniziti i uvrijediti hrvatske domobrane.

Nigdje nema ni jednog retka o hrabrim borbama domobrana u Bosni i Hercegovini, u Slavoniji, po cijeloj Hrvatskoj nema ništa o njihovim pobjedama ni o njihovu pokolju. Nigdje se ne spominju brojna preklinjanja zarobljenih partizana "domobrani braćo naša, spasite nas od ustaša".

Ističe se neprekidna nužnost pomirenja ustaša i partizana. Ideju o tom pomirenju svojataju mnogi. Pri tome se zaboravlja da je u Hrvatskoj osim partijskih vojski partizana i ustaša postojala i jedna prava regularna profesionalna vojska – Hrvatsko dobobranstvo. To znači da partizanai i ustaše moraju moliti hrvatske domobrane da im oproste sva ona zla što su ih u prošlosti učinili. Partizanski zločinci nemilosrdno su trijebili i gotovo istrijebili ustaše. Onaj mali broj ustaša povratnika u današnju Hrvatsku, koji su 45 godina patili i nostalgično željeli doći malo proživjeti i umrijeti u starom kraju, danas su samo figura u Republici Hrvatskoj. Oni mogu oprostiti partizanima za sva zla koja su im učinili. Međutim, znatan broj hrvatskih domobrana koji je ostao na životu u dijaspori, a pogotovo u zemlji, kao dobri kršćani, oprostili su ustašama sva zla koja su u ratu domobranima u Hrvatskoj učinili. Ostaje, međutim, da zločinačko partizansko komunistička strana, koja je stjecajem različitih okolnosti postala pobjedničkom, moli za oproštaj hrvatske domobrane. Njih su komnisti većinom pobili, a preostale podjermili, pretvorili u roblje gotovo bez ikakvih prava. Nisu dobivali točkice za prehranu, nisu se mogli nigdje zaposliti bez dobivanja prava glasa.

Hrvatski domobrani zahtjevaju od Sabora da se otvore i objave tajni arhivi, svi dosjei, kako bi se napokon mogla utvrditi prava istina o zločinačkom komunističkom sustavu. Mnogi od tih ratnih zločinaca i danas obnašaju visoke položaje u Republici Hrvatskoj.

Hrvatsko domobranstvo i mi domobranski časnici nismo se slagali sa ustašama, s ustaškim režimom, mnogi su stradali od tog režima, ali nikad nismo ustali protiv države Hrvatske. Očekivali smo da će taj režim jednom nekako promjeniti, pasti, ali da Hrvatska treba ostati.

Traženje istine – znanja i poštenja

"Parva cum sapienta regitur mundi"-s malo pameti vlada se svijetom.

Međutim, treba imati i to malo pameti, ali treba imati i puno poštenja. Mi do sada nismo pokazali da smo imali potrebnu količinu pameti. To se nije dogodilo ni 1102.godine, ni za vrijeme Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, ni 1918. godine kada su hrvatski vodeći političari išli u Beograd kao "guske po magli", niti 1941. godine, a pogotovo 1945. godine (kada su samo 2% stanovnika Hrvatske bili pripadnici komunističke partije za vrijeme suđenja nadbiskupu Stepincu). Nismo pokazali da imamo dovoljnu količinu pameti i poštenja kada smo dopustili da komunisti opet zauzimaju vodeće polozaje u Hrvatskoj, upravo oni koji su se zaklinjali Titu, bili njegov stup i uzdanica, "da sa njegovog puta ne skrenu".

Mi moramo započeti s mukotrpnim, dugogodišnjim sustavnim radom na prikupljanju povijesne građe, na sistematiziranju te građe, na osvajanju smeća, naplavina laži od stvarne istine. Prava istina o hrvatskom narodu, o hrvatskom domobranstvu u Drugom svj. ratu i čitavom poratnom razdoblju zatiranja istine moramo tek otkriti. Postoje brojni živi svjedoci, akteri u krvavoj ratnoj igri koji mogu pomoći mladim nekompromitiranim istraživačima, svojim svjedočanstvima, uputama i sjećanjima na dogadaje i ljude da se otkrije i objavi prava istina koja je bila zatirana o naših dana, a zatire se još i danas.

Postoji prilično oskudna dokumentacija u zemlji i inozemstvu koju treba marljivo prikupiti.

Treba nastojati da se dobije natrag ukradena pismohrana hrvatskog Ministarstva oružanih snaga i drugih ministarstava koje je u Beogradu i koje su oni često krivotvorili kad god im je to odgovaralo.
U toj pismohrani nalaze se karte shematski prikazi, koje sam osobno ucrtavao svakog dana za potrebe Glavog stožera MINORS-a o svemu što se dodađalo tijekom protekla 24 sata
.

Taj sam posao obavljao od dolaska u MINOR-s 7. travnja 1942 godine do 7. svibnja 1945 za svaki dan u godini. Mjesečne i godišnje izrađene su na voštanoj karti s tušem u boji. Na drugoj strani karta opisani su svi događaji, kao rušenje cesta, pruga, zločini nad civilima, pljačke, palež i sl., sve ono što je davalo istinsku sliku zbivanja. Izvješća sam primao neposrdno s terena krugovalom, telefonom i telegrafom. Osim toga vođena je i evidencija o logistici hrvatske vojske, materijalnim gubicima te o poginulim i ranjenim.

Kod idućeg popisa stanovništva Hrvatske trebaju svi oni koji nesto znaju o hrvatskim žrtvama u ratu i poraću da to upišu upitnike prilagođene toj svrsi. Ovu sam ideju predlagao Državnom zavodu Hrvatske da se uvede u Statistički ljetopis za 1991 godinu. Ideja nije prihvaćena jer su na vlasti bili komunisti kojima nije bilo u interesu da se takvi podaci pojave javnosti o zločinima u kojima su i mnogi od njih sami sudjelovali.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #13 : Prosinac 16, 2012, 17:42:15 »

Ustaški pokret je direktna reakcija ne velikosrpski centralističi pritisak.Jedan od tih pritisaka bili su i četnici i četnička udruženja.

Četništvo je gotovo isključivo instrument nacionalističke i ekspanzionističke politike Srbije, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji (1918.-1941.). Ono pokraj vojske i policije, predstavlja jedno od sredstava obračuna s političkim protivnicima, a za očuvanje centralističkoga velikosrpskog političkog sustava, s kraljem na čelu, grubom silom i terorom. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1921. započinje osnivanje četničke organizacije pod nazivom: “Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine”, sa sjedištem u Beogradu.

Četnička udruženja i organizacije u kojima su četnici djelovali  nesmetano su radila  gotovo na cijelom području Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Velikosrpska politika je ostvarivala svoj cilj, djelomično i kroz četnička udruženja, nasilno je suzbijana  i gušena svaku težnju Hrvata i Muslimana za afirmacijom vlastitih nacionalnih vrijednosti. Istodobno, isticale su se srpske nacionalne vrijednosti, često kao jedine, a i nastojalo se bezuspješno u Muslimana (i dijela Hrvata) razvijati srpsku nacionalnu svijest.

Hrvatska je u novoj   državi nakon ujedinjenja g. 1918., ukidanjem Sabora i Vlade, hrvatskog domobranstva i policije, diobom područja na šest banovina g. 1929. (tako da je u četrima Srbima osigurana prevlast), izgubila svoj povijesni identitet i svoju državnost koju je stoljećima imala. Zato je sve to dovelo do odgovarajućih protuakcija s hrvatske strane i udaljavenja Hrvata (jednog dijela)od ideje za zajedničkom državom sa Srbima. Jedna od tih reakcija bila je osnutak (1929.) ilegalnog ustaškog pokreta s ciljem stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države.

To naravno ne opravdava kasnije ustaške zločine,iako su masovni zločini bili način ratovanja i partizana i četnika,partizanski i četnički zločini su do sada sustavno i politički tendeciozno skrivani,međutim činjenica je da su ustaše srpska škola,kako kaže Ivan Oršanić  nekadašnji šef ustaške promičbe, član Glavnog ustaškog stana, zapovjednik Ustaške mladeži i Državni savezničar napisao je 1961.:

" između pravaštva i ustaštva ističe se očevidna razlika. Pravaštvo i ustaštvo dva su bitno različita argumenta na liniji stvaranja države: jedan uvjetovan austro-ugarskim mentalnim kompleksom zapadne kulture, a drugi balkanskim kompleksom bizantinstva."


Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #14 : Siječanj 23, 2013, 20:06:25 »


<a href="https://www.youtube.com/v/1W1ow-iJlII?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />https://www.youtube.com/v/1W1ow-iJlII?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">https://www.youtube.com/v/1W1ow-iJlII?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />https://www.youtube.com/v/1W1ow-iJlII?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1] 2 3 4
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!