Način života, društvene razlike i spomeničke posebnosti srednjovjekovne Like
U povijesnim ispravama 13. stoljeća, Vlasi se spominju, kada je jedan dio njih napustio nomadski način privređivanja i kada su i ostali prelazili na feudalna imanja Frankopana, Krbavskih, Bribirskih, Nelipića i ostalih krupnih zemljoposjednika.
U Podgorskoj župi, blizu Starigrada, Frankopani su imali posebnu vlašku općinu odakle su preseljavali Vlahe po okolnim imanjima. Kada su Anžuvinci, kao hrvatski vladari, nastojali suziti lokalnu vlast ličkih feudalaca, počeli su naseljavati vlaške stočare na zaplijenjene posjede.
Vlasi na takvim posjedima prozvani su "kraljevskim Vlasima". Dio tih Vlaha potjecao je iz plemenskih župa istočnije od rijeke Une. Tada su se ti krajevi nazivali Ramom, pa su Vlasi, koji su potjecali ondade nazivani Ramljani. U starom zavičaju živjeli su kao stočari nomadi, a u vjerskom pogledu bijahu patareni.
Lički i ramski Vlasi, koji su do toga vremena naučili jezik Hrvata, govorili su štokavski s ikavskim izgovorom. Kako je već ranije spomenuto,
lički Vlasi bijahu od starine katolici, a u suvremenim ispravama spominju se kao "dobri Vlasi v Hrvatih". Lički i ramski Vlasi, koji su stupili u službu ličkih feudalaca, izražavali su svakom prilikom svojim gospodarima vjernost i poniznost, ali su istovremeno tražili da i oni njima priznaju njihovu etničku posebnost sa starim pravicama.
Većina vlaškog stanovništva, koja je nastavila voditi nomadsku ekonomiju, slijedila je svoj tradicijski životni bioritam.
Njihov način života nije bio nimalo lak.
Obitavali su u provizorno načinjenim kolibama, odijevali se u odjeću koju su pripravljali od vune, krzna i kože, hranili se uglavnom mlijekom i mliječnim prerađevinama te nisu posjedovali nikakvu nepokretnu imovinu. U stočarskim kretanjima tih Vlaha učestvovale su čitave obitelji, od najmanje djece do nemoćnih staraca.
Takav način života bio je težak i iscrpljujući, ali je imao i svojevrsne dobre i lijepe strane. Ljudi bijahu u trajnom doticaju s prirodom, hranili su se zdravom hranom, uživali su punu slobodu i nikom nisu bilo odgovorni za svoje postupke. Velebit je tim stočarima bio prirodno utočište, osobito tijekom ljeta. U to doba godine u Lici je vladala suša, a na planini bijaše dosta vlage i obilne ispaše. Otuda je Velebit bio svakog ljeta dobro naseljena planina.
Ondje nije, kao danas, vladala pustoš. Na planini su se posvuda čule klepke ovnova predvodnika, lavež ovčarskih pasa i vesela pjesma pastira koji su se bezbrižno kretali za svojim blagom. Da je na Velebitu tijekom srednjega vijeka bilo upravo tako, postoje mnogobrojni tragovi.
O prisutnosti vlaških stočara na Velebitu svjedoče danas
ostaci srednjovjekovnih crkvica, koje su služile pastirima za njihov vjerski život. Ostataka takvih crkvica ima na mnogim položajima po planini gdje danas na daleko i široko nema žive duše.
Jedna takva građevina postojala je na
Jezerima na Zavižanu. Oko nje vide se i ostaci vlaških koliba u kojima su ljeti boravili ovdašnji pastiri. U unutrašnjosti ostataka spomenute crkve najneobičniji je njezin oltar - činio ga je živac kamen koji je očito na tom mjestu stajao još od pretkršćanskih vremena.
To nam govori da je služio još japodskim stočarima kao njihov žrtvenik, a potom je, mnogo kasnije, obzidan crkvicom - zadržao iskonsku funkciju.
Kako je visoravan Jezera bezvodan kraj, ovdašnji stočari zatrpali su dno jedne ponikve i tako načinili umjetno jezero na kojem su napajali svoje blago. Da bi blago moglo sići strmim stranama ponikve do vode, načinili su do nje pristupan put. Ličani su ovo mjesto na Jezerima hodočastili sve do početka 20. stoljeća.
I. Krajač je zabilježio da su ovamo o Gospojini izlazili podjednako Ličani i Primorci i da su oko ruševina jezerske kapele održavali narodne zborove.
Slično svetište na južnom Velebitu nalazilo se na
Velikom rujnu poviše
Starigrada. Od toga svetišta preostao je do danas samo kameni blok, kojih pedesetak metara od današnje kapele. Ispred toga žrtvenika nalazi se na zemlji poveći kamen pod kojim se, kako to narod kaže,
nalazi grob "nevina djeteta".
Spomenuti kamen i grob štovali su velebitski stočari sve do najnovijega vremena i na blagdan Velike Gospe pregonili su preko spomenutog groba svoja stada kako bi od njega odvratili sva zla i uroke. Na susjednom pašnjaku,
Malom rujnu, postoji sličan
žrtveni kamen koji su tamošnji stočari nazivali "
baba". Tome kamenu su, u određeni dan u godini, donosili ponešto od zemaljskih plodina. Na taj način izricali su dobrim dusima svoju zahvalnost što im čuvaju blago od bolesti i neplodnosti.
Vlaškim stočarima na Velebitu pripadala je i kapela na
Grabovu dolu pored strmaca
Male Paklenice. Od nje se danas jedva još razaznaju ruševine. Ta je kapelica bila posvećena
sv. Jakobu.
Na susjednom pašnjaku zvanom
Libinje, ispod
Svetoga brda, nestalo je u naše dane posljednjih ostataka stočarske kapele posvećene
sv. Antunu.
Na tom su mjestu vlaški pastiri, nakon dolaska na planinu, održavali pastirske sabore. Pored kapelice imali su prostrane kamene torove gdje se zadržavalo blago dok su stočari zborovali. Sve to zbivalo se u blizini, gotovo u sjeni, Svetoga brda, koje je sigurno u tom ritualu imalo nekakvu ulogu.
Strana 1. od 2
