CRO-eu.com
Srpanj 26, 2014, 01:02:34 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:


Protiv čežnje je dovoljno
spakovati kofer i čekati ... da čežnja prođe.


Citat: Marica
 
 
  DNEVNO HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Način života, društvene razlike i spomeničke posebnosti srednjovjekovne Like  (Posjeta: 1843 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 6900



« : Svibanj 10, 2008, 00:39:49 »


Način života, društvene razlike i spomeničke posebnosti srednjovjekovne Like

U povijesnim ispravama 13. stoljeća, Vlasi se spominju, kada je jedan dio njih napustio nomadski način privređivanja i kada su i ostali prelazili na feudalna imanja Frankopana, Krbavskih, Bribirskih, Nelipića i ostalih krupnih zemljoposjednika.

U Podgorskoj župi, blizu Starigrada, Frankopani su imali posebnu vlašku općinu odakle su preseljavali Vlahe po okolnim imanjima. Kada su Anžuvinci, kao hrvatski vladari, nastojali suziti lokalnu vlast ličkih feudalaca, počeli su naseljavati vlaške stočare na zaplijenjene posjede. Vlasi na takvim posjedima prozvani su "kraljevskim Vlasima".

Dio tih Vlaha potjecao je iz plemenskih župa istočnije od rijeke Une. Tada su se ti krajevi nazivali Ramom, pa su Vlasi, koji su potjecali ondade nazivani Ramljani. U starom zavičaju živjeli su kao stočari nomadi, a u vjerskom pogledu bijahu patareni.

Lički i ramski Vlasi, koji su do toga vremena naučili jezik Hrvata, govorili su štokavski s ikavskim izgovorom. Kako je već ranije spomenuto, lički Vlasi bijahu od starine katolici, a u suvremenim ispravama spominju se kao "dobri Vlasi v Hrvatih". Lički i ramski Vlasi, koji su stupili u službu ličkih feudalaca, izražavali su svakom prilikom svojim gospodarima vjernost i poniznost, ali su istovremeno tražili da i oni njima priznaju njihovu etničku posebnost sa starim pravicama.

Većina vlaškog stanovništva, koja je nastavila voditi nomadsku ekonomiju, slijedila je svoj tradicijski životni bioritam. Njihov način života nije bio nimalo lak. Obitavali su u provizorno načinjenim kolibama, odijevali se u odjeću koju su pripravljali od vune, krzna i kože, hranili se uglavnom mlijekom i mliječnim prerađevinama te nisu posjedovali nikakvu nepokretnu imovinu.

U stočarskim kretanjima tih Vlaha učestvovale su čitave obitelji, od najmanje djece do nemoćnih staraca. Takav način života bio je težak i iscrpljujući, ali je imao i svojevrsne dobre i lijepe strane. Ljudi bijahu u trajnom doticaju s prirodom, hranili su se zdravom hranom, uživali su punu slobodu i nikom nisu bilo odgovorni za svoje postupke. Velebit je tim stočarima bio prirodno utočište, osobito tijekom ljeta. U to doba godine u Lici je vladala suša, a na planini bijaše dosta vlage i obilne ispaše. Otuda je Velebit bio svakog ljeta dobro naseljena planina.

Ondje nije, kao danas, vladala pustoš. Na planini su se posvuda čule klepke ovnova predvodnika, lavež ovčarskih pasa i vesela pjesma pastira koji su se bezbrižno kretali za svojim blagom. Da je na Velebitu tijekom srednjega vijeka bilo upravo tako, postoje mnogobrojni tragovi.

O prisutnosti vlaških stočara na Velebitu svjedoče danas ostaci srednjovjekovnih crkvica, koje su služile pastirima za njihov vjerski život. Ostataka takvih crkvica ima na mnogim položajima po planini gdje danas na daleko i široko nema žive duše.

Jedna takva građevina postojala je na Jezerima na Zavižanu. Oko nje vide se i ostaci vlaških koliba u kojima su ljeti boravili ovdašnji pastiri. U unutrašnjosti ostataka spomenute crkve najneobičniji je njezin oltar - činio ga je živac kamen koji je očito na tom mjestu stajao još od pretkršćanskih vremena.
To nam govori da je služio još japodskim stočarima kao njihov žrtvenik, a potom je, mnogo kasnije, obzidan crkvicom - zadržao iskonsku funkciju.

Kako je visoravan Jezera bezvodan kraj, ovdašnji stočari zatrpali su dno jedne ponikve i tako načinili umjetno jezero na kojem su napajali svoje blago. Da bi blago moglo sići strmim stranama ponikve do vode, načinili su do nje pristupan put. Ličani su ovo mjesto na Jezerima hodočastili sve do početka 20. stoljeća.

I. Krajač je zabilježio da su ovamo o Gospojini izlazili podjednako Ličani i Primorci i da su oko ruševina jezerske kapele održavali narodne zborove.

Slično svetište na južnom Velebitu nalazilo se na Velikom rujnu poviše Starigrada. Od toga svetišta preostao je do danas samo kameni blok, kojih pedesetak metara od današnje kapele. Ispred toga žrtvenika nalazi se na zemlji poveći kamen pod kojim se, kako to narod kaže, nalazi grob "nevina djeteta".
Spomenuti kamen i grob štovali su velebitski stočari sve do najnovijega vremena i na blagdan Velike Gospe pregonili su preko spomenutog groba svoja stada kako bi od njega odvratili sva zla i uroke.

Na susjednom pašnjaku, Malom rujnu, postoji sličan žrtveni kamen koji su tamošnji stočari nazivali "baba". Tome kamenu su, u određeni dan u godini, donosili ponešto od zemaljskih plodina. Na taj način izricali su dobrim dusima svoju zahvalnost što im čuvaju blago od bolesti i neplodnosti.

Vlaškim stočarima na Velebitu pripadala je i kapela na Grabovu dolu pored strmaca Male Paklenice. Od nje se danas jedva još razaznaju ruševine. Ta je kapelica bila posvećena sv. Jakobu.

Na susjednom pašnjaku zvanom Libinje, ispod Svetoga brda, nestalo je u naše dane posljednjih ostataka stočarske kapele posvećene sv. Antunu.

Na tom su mjestu vlaški pastiri, nakon dolaska na planinu, održavali pastirske sabore. Pored kapelice imali su prostrane kamene torove gdje se zadržavalo blago dok su stočari zborovali. Sve to zbivalo se u blizini, gotovo u sjeni, Svetoga brda, koje je sigurno u tom ritualu imalo nekakvu ulogu.

Strana 1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6900



« Odgovor #1 : Svibanj 10, 2008, 00:52:27 »


Dok su primorski Vlasi hodočastili stočarsku kapelicu na Libinju, na ličkoj strani Velebita takvu ulogu imala je stočarska crkvica koju srednjovjekovne isprave spominju pod imenom Sveti Ivan na Gori. Oko te crkvice, na nadmorskoj visini od 1017 m, danas se razabira temelji starih zgrada, možda nekakvog samostana. Sa zapadne strane crkve postojao je u stijeni studenac koji je u novije vrijeme presahnuo.

Ovamo su svake godine o Ivanju dolazili lički stočari i oko izvora ostavljali darove. Taj kršćanski običaj štovanja vode sjeća nas na prastari kult libacije japodskom Bindusu.

Sve to spominjemo da pokažemo kako je Velebit uistinu bio uklopljen u život ovdašnjih ljudi i kako se on nalazio u najtješnjoj vezi s njihovim egzistencijalnim potrebama. Od mlijeka, sira i skorupa, što su preko ljeta prikupili na Velebitu, Vlasi su podmirivali sve svoje životne potrebe.

Ličke i primorske Vlahe, koji su tijekom srednjega vijeka boravili i privređivali na Velebitu, treba jasno razlikovati od kasnije pristiglih Vlaha koji su posredstvom Turaka došli u Liku.

Razlike između tih Vlaha i onih koji su tu obitavali od najveće starine, vrlo su velike. Lički i primorski Vlasi bijahu potomci romaniziranih Japoda i oni su tu živjeli od kasnoantičkih vremena kao kršćani katolici. Na sebi su uvijek nosili bijelu vunenu odjeću, a dugo su u svom međusobnom komuniciranju zadržali stari romanski jezik. Tijekom vremena ti Vlasi naučili su i jezik Hrvata, a mnogi od njih do konca srednjega vijeka posve su se pohrvatili.

Vlasi pak koje su Turci doveli u Liku potjecali su iz istočnih dinarskih oblasti i nosili su na sebi crno obojanu vunenu odjeću. Njihova pradomovina bili su krajevi oko izvora rijeke Drine, Sjenica, Stari Vlah i Pešter. I ti Vlasi bili su kršćani, ali su poslije kršćanskog raskola prihvatili pravoslavlje.

Zbog toga su to bili pravoslavni Vlasi i kada su doselili na tlo Like nisu bili identični s katoličkim Vlasima. Dok su katolički Vlasi do toga vremena usvojili hrvatske narodne i vjerske običaje, pravoslavni Vlasi nisu to nikad bili voljni učiniti. Oni su svoju etničku pripadnost zadržali sve do konca 18. stoljeća kada su pod utjecajem pravoslavnog svećenstva usvojili srpsko nacionalno osjećanje.

Tako su balkanski Vlasi tijekom vremena postali lički Srbi, a Vlasi koji su na ličkom području živjeli od pradavnih vremena stopili su se s ličkim Hrvatima i danas malo tko od hrvatskih Ličana zna da starinom potječe od romaniziranih potomaka ilirskih Japoda.

Kada su Turci pokorili Bosnu, oni su u nju naselili veliko mnoštvo balkanskih Vlaha. Većinu tih Vlaha uveli su oni u redove svojih pomoćnih četa koje su ratovale u osvajanju još nepokorenih europskih zemalja.

Balkanski Vlasi brzo su shvatili da im od Turaka ne prijeti onakva opasnost kakvu su oni isprva zamišljali i strašili se, pa su postali odani turski vojnici. Kada su Turci doprli do rijeke Une, zatekli su ove krajeve već prilično opustošene. Zato su i na ovo područje naselili svoje vlaške privrženike.

Tako je današnja zapadna Bosna naseljena velikim mnoštvom balkanskih Vlaha koji su potjecali iz Peštera, Sjenice i Staroga Vlaha. Dakako da su ti novi doseljenici donijeli u ove krajeve običaje i govor iz svoje nekadašnje sredine. Tako su već prije upada Turaka u Liku njezini pogranični krajevi promijenili populacijsku strukturu. Vlasi su tu, posredstvom Turaka, postali odjednom većinsko stanovništvo.

Prije turske okupacije Lika nije bila siromašna i slabo naseljena. Osobito su bili imućni lički feudalci. Dvorci u kojima su živjeli često su bili remek-djela tadašnje arhitekture. Osobito je raskošno bila uređena njihova unutrašnjost.

A. Horvat je naglasila kako su mnogi lički srednjovjekovni dvorci pokazivali i regionalnu posebnost; na području Like ustvrdila je 85 srednjovjekovnih dvoraca i za svakog od njih označila u čemu se ogleda njegova europska provenijencija.

Za sve starije sakralne objekte na teritoriju Like karakteristično je da su sagrađeni u romaničkom slogu. Posebnost ličke romanike ogleda se u graditeljskoj jednostavnosti, rustikalnosti i izvrsnoj prilagodbi krškom ambijentu.

Kasnije građeni sakralni objekti podizani su u gotičkom slogu. Takvi objekti odlikuju se većim dimenzijama, bogatstvom ukrašavanja i lokalnim posebnostima. Razlike u posebnostima očituju se u načinu klesanja kamena, oblikovanju ornamenata, grbova i ostalih arhitektonskih ukrasa.

Remek-djelo ove vrste svakako je grad Sokolac u Brinju sa svojom dvorskom kapelom. Kulturno bogatstvo kasnosrednjovjekovne Like očituje se u interesu ličkih feudalaca za knjigu.

Unatoč mnogih uništavanja svega što je ovdje učinjeno ili postojalo, samo iz Krbave doprlo je do nas 17 glagoljskih kodeksa, među kojima se kao remek-djelo ističe glagoljski misal kneza Novaka Desislavića, nastao 1368. godine. U nizu ostalih umjetničkih predmeta od neprocjenjive kulturnopovijesne vrijednosti, izdvaja se zlatni križ krbavskoga biskupa Mateja Marute, koji se danas čuva u župnoj crkvi u Bribiru Vinodolskom.

Spomenuti i još mnogi drugi sačuvani spomenici potvrđuju nam da je tadašnja Lika išla u korak s najvišim dometima europske kulture i umjetnosti.

Razlika između životnog standarda ličkih feudalaca i siromašnog ličkog puka proisticala je iz tadašnjeg uređenja feudalnog društva uopće.

Autor: Mirko Marković
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.19. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!