CRO-eu.com
Kolovoz 19, 2019, 15:59:58 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Bleiburg  (Posjeta: 10731 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Studeni 02, 2010, 12:37:27 »


Bleiburg – Križni put


Klikni za uvećani prikaz

LANCI

Povezanih ruku išao sam mirno
od hrđave žice bolilo me silno;
Nitko neće da pomogne, da
popusti malo:
Gleda me je brat od strica,
al mu nije stalo.

Bože me sačuvaj takove rodbine,
koji mirno gleda bratove sudbine!
Znam da nije smio od četnika
ništa, jer bi ga zatekla
sudbina ista!

Zvali su se partizani, a četnici bili
Kako su se ponašali, o moj Bože, mili!

Iz ruku mi krv izlazi od velike stege
još je gore kad nas tjera uz visoke brijege.

Poplavila ruka - sva je plava, al
ako malo zaostaneš, otiđe ti glava.
 
Koliko sam puta sanja o
dragoj slobodi,
nikad nisam pomislio što
će da mi se dogodi!

Marko pl. Barišuć


Klikni za uvećani prikaz



Foto: Autor želi ostati anonimam

Bleiburg-masovni komunistički zločini > http://www.youtube.com/watch?v=jduL9KK5aHs&feature=related

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Listopad 13, 2011, 16:35:22 »


Andrija Hebrang naručio Bleiburg

<a href="http://www.youtube.com/v/u8Xe_Ll_mbA?version=3<br />http://www.youtube.com/v/u8Xe_Ll_mbA?version=3." target="_blank">http://www.youtube.com/v/u8Xe_Ll_mbA?version=3<br />http://www.youtube.com/v/u8Xe_Ll_mbA?version=3.</a>
Na kraju videa (2:33 min) Mesić čita original naredbu Andrije Hebranga od 1944.

Poenta je, da je "Hebrang žrtva" komunizma a u videu se jasno vidi da je on podpisao likvidacju na Beliburgu.
Zašto onda njegov sin ide svake godine na Bleiburg kad je njegov tata podpisao njihovu likvidaciju?

-   Da žrtve moli za oprost u ime svoga tate?!
-   Žrtve su svima oprostile
-   A Hrvati zločince zaboravili

Postoje dvojica značajnih hrvatskih političara imenom Andrija Hebrang, otac i sin.
•   Andrija Hebrang (otac) (1899.-1948.), komunist, lider Narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj.
•   dr.sc. Andrija Hebrang (sin), liječnik, član HDZ, ministar zdravstva RH u dva mandata.


Andrija Hebrang (otac)
   
dr.sc. Andrija Hebrang (sin)

http://hr.wikipedia.org/wiki/Andrija_Hebrang_(otac)
http://hr.wikipedia.org/wiki/Andrija_Hebrang_(sin)
http://www.andrija-hebrang.com/kronologija.htm
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Svibanj 13, 2015, 01:22:20 »


NE ZNATI ISTINU UVREDA JE ZA ŽRTVE

Britanski povjesničar i rođak slavnog ruskog pisca, Nikolaj Tolstoj: Na Bleiburgu su svi ubijeni bili nevini, a Britanci su znali da ih šalju u smrt!

 

'Znam tko je naredio da se Hrvati na Bleiburgu moraju izručiti partizanima. Imam i dokaz'

Nikolaj Tolstoj (80), ruski grof i engleski povjesničar, koji je posljednjih 30 godina života posvetio istraživanju Križnog puta i razloga zašto su Britanci na kraju Drugog svjetskog rata u Austriji predali Titovim partizanima stotine tisuća Hrvata, dao je intervju Jutarnjem listu, u kojem je približio svoje teze i misli.

Dugo i na trenutke mukotrpno znanstveno putovanje

“Moj interes za bleiburški masakr dogodio se sasvim slučajno. Osamdesetih godina objavio sam knjigu o kozacima, nakon čega me je jedan prijatelj iz Srbije pitao zašto ne pišem o tragediji koja se dogodila tamošnjim ljudima koji su izručeni Titu. Tada mi se činilo da je to ipak posao za jugoslavenske povjesničare. No u meni se ipak probudila znatiželja i kako sam počeo čitati i istraživati, otkrio sam da priča nije samo tragedija, već i veliki misterij”, govori Tolstoj.

Tako je počelo dugotrajno i na trenutke mukotrpno znanstveno putovanje, tijekom kojeg je naišao na mnoga zatvorena vrata, mučna svjedočanstva, ekscentrične likove, ponešto prijetnji i jedan veliki sudski proces. Kao britanskog povjesničara, grofa Tolstoja je prije svega zanimala uloga koju su Britanci imali u izručenju stotina tisuća Hrvata koje je zadesila stravična i nikada u potpunosti odgonetnuta sudbina koja se obilježava idući tjedan, kada će moj sugovornik gostovati u Zagrebu.

“Moja pozornost je koncentrirana na događaj koji do dana današnjeg ostaje čudan i mračan misterij; odluka britanskih vojnih zapovjednika da predaju Hrvate u pokolj nikada nije dobila zadovoljavajuće objašnjenje. To je enigma kojom se bavim više od 30 godina”, govori.

Tužba zbog prve knjige

Teme se prvi put javno dotakao u knjizi “Ministar i masakr” 1986. kojom je otvorio Pandorinu kutiju. Ono što otkriva naišlo je na burne reakcije i indirektno iniciralo tužbu Lorda Aldingtona, bivšeg čelnog čovjeka konzervativne stranke. U svojoj knjizi Tolstoj, naime, tvrdi da je upravo Lord Aldington dao ključnu odluku Britanaca koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Pošto ga je de facto prozvao ratnim zločincem te njegova djela usporedio sa zločinima nacista, Lord Adlington ga je tužio, pri čemu je Tolstoj izgubio pravnu bitku te mu je sud dodijelio kaznu od dva milijuna funti koju je Europski sud za ljudska prava kasnije povukao. Tolstoj danas komentira da je čitava stvar bila farsa i dokaz da je Ujedinjeno Kraljevstvo (bilo) u rukama aristokracije.

Nitko se ne može praviti da se tragedija nije dogodila

Ipak, u svojoj potrazi za povijesnom istinom grof Tolstoj nije se dao smesti. Trenutno radi na novoj knjizi o Bleiburgu. Za razliku od 80-ih, kada su događaji bili prekriveni velom tajne i uglavnom svedeni na svjedočanstva emigracije, što je njegovo istraživanje činilo šturim i teško dokazivim, danas je u posjedu dokaza koji stavljaju novo svjetlo na događaje tog proljeća 1945.

“Danas se naravno više nitko ne može praviti da se tragedija nije dogodila”, govori.

Fokus Tolstojevog djela u nastajanju još jednom su Britanci, odnosno razlog zbog kojeg su izručili stotine tisuće Hrvata Titu. Grof Tolstoj nastoji nam približiti atmosferu: “Pola milijuna ljudi nastoji pobjeći i predati se Britancima. Većina njih je prestravljena od Tita koji je već počeo ubijati ljude. Među njima ima nešto domobrana, ali veliku većinu čine obični uplašeni civili, žene i djeca koji se nadaju da će ih Britanci zaštititi. Nadaju se da će ih se primiti u prenamijenjene logore odakle će se otisnuti u Kanadu, Australiju i Argentinu i ostale prekooceanske zemlje koje su slale pozive za radnom snagom. Britanci im obećaju da će ih poslati u Italiju. Umjesto toga, pruga je promijenjena i oni su poslani u smjeru Jugoslavije, u smrt”, govori.

Britanski ministar Harold Macmillan izručio nevine ljude u ruke Titu

“Važno je znati da je naredba visokog zapovjedništva Saveznika bila da se ni jedan Jugoslaven ne pošalje mimo svoje volje u Jugoslaviju. Važno je shvatiti, također, da vrhovno zapovjedništvo Britanije nije donijelo ovu odluku. General Alexander nije ni znao što se događa, jer to što se događalo bilo je protivno njegovim naredbama. Dakle, o svemu se odlučilo u Austriji. Ključ svega je trenutak u kojem britanski ministar Harold Macmillan – kasnije premijer Ujedinjenog Kraljevstva – slijeće u Klagenfurt 13. svibnja. Danas imam dokaze da je upravo on dao tajne instrukcije da se svi ti nevini ljudi izruče Titu, o čemu pišem u svojoj novoj knjizi. Jedino pitanje koje još ostaje jest zašto je Macmillan to napravio. Ja mogu dokazati da je to učinio, ali ne mogu dokazati zašto je to učinio”, govori.

Britanci su znali da će ljudi biti smaknuti

Intuicija mu, ipak, govori: “Mislim da su ga pritisnuli Sovjeti. Bio je čudan, neiskren čovjek. Imao je čudne seksualne navike. Jedna od mogućnosti jest da je bio ucijenjen od strane Sovjeta koji su u to vrijeme podržavali Tita. To je ono što me u cijeloj priči intrigira. Da nema tog britanskog misterija, vjerojatno bih se bavio drugim temama i više ne bih pisao o tome”, govori.

Na svom putu upoznao je niz živopisnih likova, uključujući jednog pravoslavnog svećenika koji je u opisanom razdoblju komunicirao s Britancima i Tolstoju potvrdio sve sumnje.

“On i ljudi slični njemu bili su polaskani da sam u tolikoj mjeri zainteresiran za njihovo svjedočenje, stoga su vrlo otvoreno govorili o tome što se dogodilo. On mi je tada rekao da Britancima nije izrečena laž o tome kamo vode sve te ljude, odnosno da su Britanci znali da će biti smaknuti”, govori Tolstoj.

Bleiburg nema veze s ustašama, to je masakr nad nevinim civilima

Bleiburg i Križni put Nikolaj Tolstoj vidi isključivo kao masakr nad nevinim civilima. “Bleiburg nema veze s ustašama i ratnim kriminalcima, to su gluposti. Kako djeca mogu biti ratni zločinci? Osim toga, nitko od njih nije stavljen pred sud; da su bili ratni kriminalci, zašto im se ne bi sudilo? To je kao da su Saveznici nakon rata ubili stotine tisuća Nijemaca, samo zbog sumnje da su mogli biti uključeni u zločine”, poručuje.

Stoga svako isticanje kontroverze vezane uz obilježavanje Bleiburga smatra neutemeljenom.

“One su ili laž ili puko neznanje. Ne postoji nijedan dokaz da je među žrtvama bio ijedan ratni zločinac. Ja sam to proučavao najpozornije što sam mogao i ni u jednom trenutku nisam naišao na nekoga tko je bio ratni zločinac. Upravo zato što stvari nisu u potpunosti razriješene, ljudi danas mogu reći što god žele te se uvjeriti u nešto, pogotovo ako ne znaju dovoljno. Kako u Rusiji, tako i u bivšoj Jugoslaviji – ljudi koji imaju simpatije prema komunizmu jednostavno ne mogu priznati da su ikada bili u krivu.”

Nema razlike između Staljina, Hitlera i Tita

U tjednu u kojem je obilježena godišnjica Titove smrti, grof Tolstoj vrlo je isključiv kad govori o jugoslavenskom predsjedniku.

Tito je bio u jednakoj mjeri loš kao Hitler ili Staljin. Proporcionalno gledano, s obzirom na veličinu zemlje, ubio je jednak broj svojih ljudi poput njih. Sve njegove zasluge su preuveličane. Doprinos partizana u Drugom svjetskom ratu bio je neznatan, oni zasigurno nisu porazili stotine tisuća njemačkih trupa. Prikazivati Tita kao osloboditelja ili heroja je preuveličano ili krivo”, inzistira.

“Tita bi se moglo usporediti s Francom, s tim da je u njegovo vrijeme Španjolska postala prosperitetna, dok Titova Jugoslavija uopće nije bila prosperitetna. Tito je bio prosperitetan sa svojom jahtom i dvorcima, ali samo on”, dodaje.

Ne znati istinu uvreda je za nevine žrtve

“Jako je važno da u potpunosti otkrijete svoju povijest. Ne da budete opsesivni, ali da znate istinu. Istina je jedino što je važno. Život na krivoj povijesti se u komunističkim državama koristio kako bi se manipuliralo sadašnjošću. Ne znati istinu je grozna uvreda ljudima koji su izgubili živote, ljude poput dobrih, poštenih, nevinih žrtava Bleiburga na koje prvenstveno mislim kada radim na svojoj knjizi. Moja empatija vjerojatno proizlazi iz činjenice da sam ja osobno imao sreće”.

http://www.jutarnji.hr/-britanski-ministar-harold-macmillan--seksualni-pervertit-koji-je-poslije-postao-premijer--naredio-je-da-se-hrvati-na-bleiburgu-moraju-izruciti-partizanima-/1346058/  

<a href="http://www.youtube.com/v/xE4p4JEpBWY?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/xE4p4JEpBWY?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Nikolaj Tolstoj: Titov komesar Simo Dubajić koji je sjedio nasred trga u Kočevju i izdavao zapovijedi za ubojstva tisuća ljudi. Sjećam se da mi je rekao da sa mnom razgovara jer sam pravoslavac, kao i on. Rekao mi je da moram shvatiti da je u to doba on bio komunist.

Razgovor sa Simom

Pokazuje mi snimku svog razgovora s Titovim komesarom Simom Dubajićem koji je sjedio nasred trga u Kočevju i izdavao zapovijedi za ubojstva tisuća ljudi.
"Vrlo je otvoreno sa mnom razgovarao. Kada bolje razmislim, možda je malo skrenuo zbog te epizode u Sloveniji. Sjećam se da mi je rekao da sa mnom razgovara jer sam pravoslavac, kao i on. Rekao mi je da moram shvatiti da je u to doba on bio komunist. Da mu je Tito rekao da ubije vlastitu baku, on bi to s radošću učinio, rekao mi je. To sumira o kakvim se ljudima radilo", govori.

<a href="http://www.youtube.com/v/pGfiCLzMbQ0?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/pGfiCLzMbQ0?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

"Konačno istina iz usta jednog rusko-engleskog aristokrata!" bila je moja prva misao dok sam slušala intervju. U tom trenutku nisam mislila na žrtve nego na lažljive hrvatske političare, koji su jedinstveni u Europi kada je u pitanju izobličenje činjenica.

Tko je izabrao tu komunističku bagažu koja upravlja Hrvatskom i ponosi se Titom?
Narod koji svoju prošlost ne poznaje!

Jadna Hrvatska!
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Svibanj 14, 2015, 16:36:57 »


Svi na Bleiburg!

<a href="http://www.youtube.com/v/2xqa2m-0-vQ?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/2xqa2m-0-vQ?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Autorica ove slike je Suzanne Brooks Pinčević, a slika se nalazi u njenoj knjizi "Britanija i Bleiburžka tragedija".


Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Svibanj 15, 2015, 15:24:19 »


Predsjednice šutnje nam je bilo i previše!
Hrvati kao narod iznova zakazuju u ključnim trenutcima svjetske povijesti


 

Predsjednica bi, za razliku od jasenovačke komemoracije, u Bleiburgu 16. svibnja morala iz svega glasa vikati jer šutnje nam je bilo i previše... Ali Grabar Kitarović odlučila je šutjeti.

U povijesti svakog naroda postoje razdoblja ugroza koje za nj predstavljaju sudbonosnu prekretnicu i u kojima se u pravilu uvijek iznjedri velikan, karizmatični vođa, koji onda na sebe preuzima golemu odgovornost i vuče političke ili vojne poteze za koje drugi ne bi imali dovoljno hrabrosti, ili dovoljno mudrosti.

I hrvatski je narod u trenutcima najveće ugroze po svoju fizičku opstojnost aktiviziranjem velikosrpskog projekta, iznjedrio svoga velikana i utemeljitelja hrvatske države dr. Franju Tuđmana.

Čini se kako nas je toga puta uistinu blagoslovio dragi Bog jer Hrvati kroz čitavu svoju povijest pa tako niti početkom 90-ih godina prošlog stoljeća nisu znali niti htjeli kalkulirati oko načina kako do svoje države doći. Ideja stvaranja vlastite države u hrvatskom je narodu uvijek bila prožeta kršćanskim i tradicionalnim vrjednotama koje su predstavljale nit vodilju prema tome cilju. Nije bilo alternativnih varijanti, ideologija i političkih pokreta izvan navedenih odrednica, a koje bi za cilj imale stvaranje hrvatske nacionalne države. Sve ostale političke snage ili ideologije (uključno, i prije svega, i onu komunističku!) bile su protiv stvaranja neovisne Hrvatske, a u smislu masovnosti bile su minorne.

S ljudske, vjerske i moralne strane ta je činjenica nedvojbeno hvale vrijedna i ukazuje na zdravu jezgru jednog naroda koji vjeruje u svoje ideale i za njih je spreman ginuti, a s gnušanjem odbaciti bilo kakve kalkulacije.

Međutim, s političke strane gledano, u kontekstu tog i takvog svijeta u kojem živimo i koji je daleko od idealnog i moralnog, takva “jednostrana” državotvorna pozicija u sebi je nosila i brojne rizike u slučaju neuspjeha. U takvim bi situacijama posljedice po narod bile katastrofalne, sljedile bi odmazde i teror ovog ili onog tuđinskog režima, masovna iseljavanja pučanstva diljem bijeloga svijeta, strah i osjećaj nemoći kod onih koji su ostajali na svojim ognjištima.

Jedna državotvorna opcija nije dovoljna

Jedna od najboljih ali i najbolnijih primjera je hrvatska politika iz vremena Nezavisne države Hrvatske, u kojoj političke i društvene elite u sebi nisu pronašle snage za diversifikaciju političkih opcija, pače i ideologija, a koje bi u suštini jednako tako vodile do uspostave neovisne hrvatske države pod ovim ili onim svjetskim okolnostima tj. bez obzira na pobjedu ovih ili onih globalnih sila. Zbog krute nepopustljivosti lidera ustaškog pokreta i ne snalaženja u mjenama tadašnjih geopolitičkih odnosa, na kraju je najveću žrtvu podnio upravo hrvatski narod kojemu je režim ponudio stoljećima sanjanu državotvornost a bez da je u sebi imao dovoljno političke mudrosti i intelektualne supstance da taj narod zaštiti u slučaju da stvari krenu drukčijim putom od onog zacrtanog. Državne vođe NDH do kraja su ostale vjerne nacističkom režimu u Berlinu čija se konačna propast nazirala već poćetkom 1943. godine kroz teške poraze u odlučujućim bitkama Istočnoga bojišta. Posljedice tog političkog nesnalaženja i neoprostive tvrdoglavosti svima su dobro znane. Komunističko i velikosrpsko iživljavanje i masakr nad nedužnim hrvatskim civilima i vojnicima bez ikakvog ili, u „najboljem“ slučaju samo grotesknog prijekog suda „u ime naroda“, desetkovale su biološku i intelektualnu supstancu hrvatskog naroda do te mjere da se on od toga do danas nije oporavio. Simboličnu obljetnicu tog najvećeg stradanja Hrvata u čitavoj njegovoj povjesti komemorirat ćemo za nepuna dva tjedna u Bleiburgu.

Srbijanska intelektualna i politička elita pokazala je više povijesne zrelosti

Potpuno suprotna stvar dogodila se u Srbiji. Nakon višestoljetnog ugnjetavanja od strane Osmanlija, srpski je narod kroz dva ustanka u prvoj polovici 19. st. uspio steći svoju neovisnost i, ono što je još važnije, slobodarski duh i izgrađen nacionalni ponos. Srbijanske intelektualne elite iz kojih su se onda formirale i političke ideje, bez obzira na znatno nižu kulturološku razinu u odnosu na onu u Hrvatskoj zbog povjesnih okolnosti života u turskom carstvu, pokazale su iznenađujuću inteligenciju i političku zrelost kada je bilo u pitanju definiranje i zaštita srbijanskih nacionalnih interesa. Ti „čarapani“ (kako smo ih prečesto s visine znali oslovljavati), u vidu arhaičnog lika Vuka Karadžića, Ilije Garašanina i drugih tvoraca (veliko)srpske političke misli 19. i 20. stoljeća, utrli su put svim nadolazećim generacijama srpskih političara te su ih, pored usađenog velikosrpstva, naučili političkoj i životnoj lukavosti i intrigama koje su nerijetko bile na razini vodećih europskih dvorova.

Zahvaljujući tome, srbijanska intelektualna elita je u osvit drugog svjetskog rata razvila tri strateške političke opcije od kojih je svaka za nju bila potencijalno pobjednička i spremna zauzeti svoje mjesto s obzirom na konačni ishod europskog i svjetskog ratnog vihora.

Odmah po njemačkoj okupaciji zemlje stvorena je tzv. Nedićeva Srbija koja je spremno u djelo provodila nacističku politiku i, primjerice, prva u Europi rješila tzv. židovsko pitanje stvorivši od Srbije prvu „jugen frei“ državu na tlu Europe. Nesumnjivo kako bi se Srbija i u slučaju Njemačke pobjede u Drugom svjetskom ratu našla na pobjedničkoj strani.

Druga strateška politička opcija u Srbiji bio je četnički pokret pod vodstvom Draže Mihajlovića. Isti je formalno bio vezan za London i monarhističke krugove koji su se borili protiv Njemačke, ali je na terenu s njemačkim vojnim snagama itekako surađivao. Četnički pokret bio bi srbijanski alibi za pobjedničku stranu u slučaju da su na ex jugoslavenskim prostorima pobjedile snage zapadne demokracije.

I treća strateška politička opcija Srbije bio je komunistički partizanski pokret. Neovisno što je on u Srbiji „plesao“ vrlo kratko, do sloma Užičke republike 1941. od kada na teritoriju Srbije više nije bilo vojnih operacija sve do 1945. g. i ulaska Crvene armije, upravo je taj pokret na ovim prostorima na kraju izvojevao pobjedu. A Srbija, ikako gotovo prožeta četništvom i monarhizmom, opet se našla na strani pobjednica zahvaljujući pronicljivosti svojih političara i intelektualne elite zemlje. Štoviše, Srbija je očuvala svoj biološki potencijal i spriječila materjalna razaranja zemlje, a što je bila čista suprotnost stanju u posljeratnoj Hrvatskoj ali i diljem Europe. Od srbijanskog kolaboriranja s poraženim snagama osovine, do nepostojanja čvrste komunističke baze u samoj zemlji, Srbija se svejedno umijećem vođenja politike iznova našla u poziciji hegemona južnoslavenskih naroda i ostvarivanja punine svojih nacionalnih interesa kroz njoj skroz stranu komunističku ideologiju.

Hrvatski narod ni do danas nije izvukao pouku

Izvojevavši vojničku pobjedu 1995. g. nad višestruko moćnijim neprijateljem uz rjetko viđeno nacionalno jedinstvo, Hrvati su konačno stekli svoju slobodu i vlastitu državu. Ali kako smo je na čuđenje svijeta izborili, tako smo je na to isto takvo čuđenje svijeta iznova izgubili bez ispaljenog metka.

Za razliku od srbijanskih intelektualnih, političkih i vjerskih elita, one hrvatske u potpunosti su zakazale. Velika manjina jugonostalgičara, uvijena u lažni antifašizam, privid demokratičnosti i ljevičarsku ideologiju, uspjela se nametnuti većinskim domoljubnim opcijama uljuljkanim u prividnu sigurnost novouspostavljene hrvatske države koja se valjda trebala sama braniti od svih nasrtaja njenih protivnika. Ta protuhrvatska glasna manjina je gotovo bez otpora pobjedila istinske hrvatske junake s bojnog polja koji su od svojih elita ostavljeni na vjetrometini bjelosvjetske pokvarene politike i njihovih vjernih domaćih slugu. Zato i imadosmo Mesića, Sanadera, Josipovića, a danas Milanovića, Pusiće, Radmana, (protu)hrvatsko novinarsko društvo, kulturološki nacionalni krah i još previše toga.

Prestanimo mrmljati u bradu i nazovimo stvari svojim imenom

Velika većina Hrvata državotvorne svijesti svoju posljednju nadu polagale su upravo u novu hrvatsku predsjednicu Grabar-Kitarović i u eventualnu izglednu pobjedu HDZ-a na predstojećim parlamentarnim izborima.
Međutim, treba reći potpuno otvoreno i slijedeće: Hrvatski neojugoslaveni u vidu detroniziranog Josipovića i današnje Vlade, kao i svi njihovi simpatizeri diljem zemlje ipak imaju jednu pozitivnu vrlinu. Oni svoju ideologiju ne skrivaju i nje se ne stide. Oni i danas, kao i ranije, otvoreno žale za Jugoslavijom, Titom, partizanima. Oni i danas hrvatsku državu javno izvrgavaju ruglu i smatraju je neželjenim djetetom koje nema šansu za preživljavanje. Njihovi su potezi i retorika usmjereni k regionalnom povezivanju i rastakanju svega nacionalnog. U njihovim redovima za domoljubno orjentirane pojedince nema mjesta. Takve njihove stavove, koliko nam god odurni bili, traba uvažavati jer nisu licemjerni. Štoviše, oni predstavljaju načela njihovog političkog djelovanja od kojih ovi ne odstupaju. Njihov birač točno zna što može očekivati dolaskom takvih snaga na vlast.

Naša domoljubna scena čista je suprotnost. Njihovi čelnici kao i politički programi najčešće „nit smrde, nit miriše“. Lideri stranaka jalni su jedni na druge. Svi će se redom rado busati u prsa i pozivati na Domovinski rat, prvog hrvatskog predsjednika, katoličku vjeru, ali će zato isto tako olako izručiti hrvatske junake-generale Haškom tribunalu, nedvojbeni državni teritorij dati na međunarodnu arbitražu, odreći se isključivog gospodarskog pojasa na moru, suditi i moralno diskreditirati hrvatske branitelje, kada treba potpisati referendumsku inicijativu protiv ćirilice u Vukovaru u strahu će odstupiti, olako će prelaziti preko „gej-izacije“ hrvatskoga društva kroz „parade ponosa“ i, što je još strašnije, olako će prijeći i preko vjerojatne skore (14. svibnja) srbijanske rehabilitacije četničkog vojvode i hrvatskog krvnika Draže Mihajlovića. I kao da se ništa nije dogodilo, sutra će se i naši domoljubni čelnici, poput ovih neojugoslaveniziranih, družiti i ljubiti sa srbijanskim liderima gutajući nacionalni ponos svoga naroda.

Ono još opasnije, ti domoljubni političari iznova će govoriti o potrebi za nacionalnim jedinstvom s onim snagama koje to jedinstvo, hrvatsku naciju i državu niti ne prihvaćaju. Naša predsjednica će olako reći kako pozdrav „za dom spremni“ nije hrvatski već ustaški (a tko su onda bile ustaše? Možda Kinezi?) ali će isto tako lako za svoje savjetnike „u ime nacionalne pomirbe i jedinstva“ uzeti u Vijeće za domovinsku sigurnost „čudne“ osobe poput Vlatka Cvrtile i još nekih pojedinaca iz tima poraženog Ive Josipovića. A Josipović u svoj tim ne da nije birao hrvatske domoljube, već je nerjetko k sebi uzimao prave mrzitelje Hrvatske i Hrvata poput Dejana Jovića, Sinišu Tatalovića, udbaške sinove poput Saše Perkovića i td.

Hrvatska domoljubna politička i intelektualna elita niti danas, u ovim složenim vremenima preslagivanja odnosa u svijetu, golemih migracijskih procesa i opasnosti od terorizma, nema snage i hrabrosti stvari nazvati svojim imenom. Ona ne zna ili se boji reći kako hrvatsku budućnost ne možemo i ne smijemo graditi s onim političkim snagama i pojedincima koji su se opirali, ili to još uvijek čine, hrvatskoj samobitnosti i njenom svekolikom napretku.

Autor: Zoran Meter
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/cetvrtak-petak-hrvati-kao-narod-iznova-zakazuju-u-kljucnim-trenutcima-svjetske-povijesti-800506

Predsjednice, ne sjedi se na dvije stolice!

Ako padnete na .... tko će Vam pružiti ruku?
Milanovići i Pupovac?!


 

Narod, potomci žrtava bleiburškog pokolja, s pravom je mogao očekivati da je predsjednica Grabar-Kitarović s njima na 70. obljetnici bleiburške tragedije i križnih puteva.
Norod je od predsjednice očekivao lojalnost. No, njezino potajno i u samoći poklanjanje žrtvama je dokaz, da kroz, ponašanje prema osobi, skupini i zajednici, nije povezana s narodom.

Ovo nije potez jedne domoljubne predsjednice.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Svibanj 16, 2015, 21:36:07 »


Peđa Grbin: Oni koji idu na Bleiburg žale za NDH


Foto: http://croative.net/?p=32255

16. svibnja 2015. u 18:15
Bleiburg je danas u Puli komentirao i saborski zastupnik i član Glavnog odbora SDP-a Peđa Grbin. Izjavio je, komentirajući komemoraciju u povodu Bleiburške tragedije, kako to nije žalovanje za žrtvama, već je to žalovanje za propalom državnom tvorevinom, NDH. “Oni koji doista žele žalovati za žrtvama strašnog zločina odlaze u Tezno, Macelj ili na Kočevski rog. Oni koji idu na Bleiburg žele iskoristiti današnji dan kako bi dobili jeftine političke poene, a u osnovi ne razmišljaju o tome da relativiziraju zločine koje su počinjene upravo u ime te NDH”, istaknuo je Grbin za http://radio.hrt.hr/radio-pula/clanak/grbin-zna-se-tko-ide-u-bleiburg/92031/

_________________________________

-   Kako Peđa Grbin može znati razloge katolika, muslimana i pravoslavaca koji posjećuju mjesta pokolja svojih predaka?
-   Po ovoj Grbinovoj tvrdnji žale i Srbi za državom NDH jer su i kosti četnika rasijane po Bleiburškom polju. (Najkasnije sada bi ga ismijao svaki četnik)
-   Usporedba Jasenovca te posjeta Angele Merkel u Dachau je zato glupa i uvredljiva jer su na Bleibuškom polju i križnim putevima ubijeni, uz civile, hrvatski branitelji – vojnici obrambenog rata i nikako se ne smiju usporediti s njemačkom ili partizansko četničkom osvajačkom vojskom.
-   Što je tu izazovno i uvredljivo, da većina Hrvata žali za nezavisnom državom Hrvatskom i da se do danas ne raduje "osloboditeljima" koji su sinonim za početak ropstva, proganjanja i ubijanja? Zar se Hrvati trebaju ponositi na komunističku ostavštinu Udbu?

Peđa Grbin priča gluposti! Ali i da 50 milijuna titovih "antifašista" priča iste gluposti kao Grbin, one i dalje ostaju gluposti!!
Takve kao Grbin može normalna osoba samo u potpuno pijanom stanju slušati.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Svibanj 17, 2015, 23:36:07 »


PODRAVCI NA KRIŽNOM PUTU

Ovaj feljton nema veću historiografsku vrijednost, već je zbir svjedočanstva naših ljudi iz Podravine, koje je tragični ratni vihor odveo početkom svibnja 1945 u izbjeglištvo na područje južne Koruške, u okolicu gradova Viktring i Bleiburg. Prema nekim podacima iz Zagreba je krenulo oko 500.000 ljudi, da bi se pred Englezima našlo više od 100.000 hrvatskih vojnika i desetine tisuća civila od kojih je većina dospjela u ruke jugoslavenske vojske, a deseci tisuća masakrirano je u marševima smrti na križnom putu sve do Vojvodine i Makedonije.

U ovom će se feljtonu spominjati pojedinačne sudbine, koje svojom tragikom govore o istinitosti izreke kad počinje rat, prestaje pravda; za hrvatskog čovjeka, čak i potpuno nedužnog, pravde nije bilo ni prije rata, ni za vrijeme rata, a nažalost ni četrdesetpet godina poslije rata! A sve stoga, što svoju sudbinu nije imao u svojim rukama! Do današnjeg dana!

Mnogi tragični junaci ovog feljtona, doživjeli su teška poniženja nepravdu i zlostavljanja, i (čak) od svojih dobrih poznanika, ali ni u jednom srcu nisam našao mržnju i želju za osvetom! Svi kažu dovoljno je da ljudi znaju, a svima koji su proganjali svoje bližnje neka sudi Bog!

Neposredni krivac za blajburšku tragediju i stradanja ratnih zarobljenika ali i domobrana, civila, žena. pa i djece, odgovorna je bila jugoslavenska partizanska vojska. Iz njenih su redova bili i naredbodavci i izvršitelji. Međutim, i u redovima takve vojske, bilo je ljudi koji nisu htjeli ubijati razoružane, nemoćne, bolesne, gladne i žedne, koji su i pod cijenu vlastitog života pomagali bližnjemu. Takvima hvala i slava u ime stradalnika, koji su upoznali sve užase rata, ali koji su, svi do jednoga, spremni i danas uzeti oružje u ruke radi obrane svoga doma i svoje domovine Hrvatske. Koristim ovu priliku da zahvalim svima koji su mi pomogli na realizaciji ovog feljtona, a sve nepoznate učesnike križnog puta i marševa smrti pozivam da se jave redakciji lista, radi možebitne suradnje.

Moj prvi sugovornik Josip Jurišić nije Podravac; rođen je 1927. u Perušiću, a više od tridesetak godina živi u Molvama sa suprugom Marijom. Nemaju nikakva primanja, ni mirovinu, ni pomoć, a žive od dvije rali zemlje koju daju s pole i Marijinog ručnog rada (plisiram svojim susedama haljine, pak nekak ide, kaže Marija. Nemaju djece, ali ni televizor, čak ni radio (razbio sam ga 1975.) od jada, što mi nisu vratili pasoš ni nakon šeste žalbe! kaže Josip.) Ne kupuju novine, jer su im preskupe, skučeno žive u dvorišnoj ljetnoj kuhinji, dok je velika, lijepo uređena kuća prazna (preskupa je struja i grijanje cijele kuće, kaže Marija.) Nikoga ne krive za svoju sudbinu, ali mole Boga da budu što duže zdravi, jer ako obolimo ne znamo ni kud ni kam pomalo rezignirano kažu ovo dvoje napuštenih i zaboravljenih staraca.

Josina životna priča počinje u porodici Miće i Ane Jurišić siromašnih ličkih seljaka, koji su pored Jose imali još tri sina i četiri kćeri. I svi su živi! Kad je Joso imao četiri godine odselili su u Viroviticu, gdje su mu 1934. starojugoslavenski žandari, kundacima doslovce zatukli oca, na ulici, pod optužbom da je bio pripadnik tajne ustaške organizacije na Velebitu! Tako je njih osmero djece ostalo na brizi bolesnoj majci, koja ih je uspjela othraniti sa pola jutra vrta.

Preopširna je Josina životna priča, dostatna za knjigu (i dvije, tvrdi Joso) Stoga je za ovaj feljton važno spomenuti da su ga dva folksdojčera u Virovitici zvala da ide s njima izučiti mehaničarski zanat. Šesnaestogodišnjem Josi nije trebalo dva puta reci: Puna kuća djece, na teret bolesnoj majci. Ali umjesto izučavanja zanata Joso se našao u Grčkoj! U mjestu Lekadiji na ratnoj obuci! Koliko je ta obuka bila ubitačna, svjedoči samoubojstvo jednog mladića, koji nije mogao podnijeti fizičku i psihičku torturu. Bili su to uglavnom mladići njegove dohi pod njemačkom komandom. Kad je obuka završila upućeni su u Banjaluku (prije toga ratovali su u Martincimai da bi njih tridesetosam bilo upućeno u Zagreb, kao dobrovoljci (kolega me nagovorio da dignem ruku. da smo bliže svoga doma).


Josip Jurišić (lijevo) i Stipe Demirović
iz Mrkonjić Grada na obuci u Lekadiji 1943.

ŠESTI BATALJON ZNAČIO JE SMRTNU PRESUDU

-   U Zagrebu smo bili raspoređeni kojekuda, a ja na osiguranje gradske klaonice gdje sam dočekao i travanj 1945. godine, kaže Josip.

Pomalo se sve počelo rasipati i mi smo počeli napuštati Zagreb: prvo Krapina, pa Celje. To je bilo devetog svibnja; gledam kako civili razoružavaju Nijemce... ogromna masa svih vojski: Nijemaca, ustaša, domobrana, pa i četnika. I sva ta masa ljudi kreće prema austrijskoj granici... Došli smo do Dravograda, i do granica, ali Englezi dalje ne puštaju dok ne odbacimo oružje. Časnici su nas nekoliko sati uvjeravali da odložimo oružje, mnogi su bih protiv, ali na kraju došao je pred nas jedan general i zatražio da odložimo oružje "dok nije kasno za sve nas", kako je rekao.

Tek tada smo odbacili oružje u jedan veliki jarak koji je uskoro bio pun najraznovrsnijih sredstava kojima se ratovalo u to vrijeme. Englezi su dozvolili samo časnicima da zadrže pištolje, te smo pod njihovom pratnjom prešli austrijsku granicu i stigli u sabirni logor i proveli tamo dvanaestak dana. Za to vrijeme davali su nam zaista dobru hranu, čak bombone i čokoladu. No, mnogima je to bila posljednja Čokolada u životu!

Dvanaestog dana nepregledna masa mladosti bi postrojena, a dva engleska časnika, preko tumača satnika Mamića, rekoše nam da se ukrcavamo u kamione, da nas primaju u redove njihove armije i da idemo po englesku opremu. Nažalost, bila je to tragična prijevara (zvjerska i krvoločna, kaže Joso).

Uskoro je stigla kolona kamiona kojoj nisam vidio kraja i mi smo se počeli ukrcavati. Na polasku naše su djevojke, majke, bake, žene i djeca bacale na nas poljsko cvijeće, a u svim kamionima pjevale su se pjesme. Bio je to neopisivi doživljaj velikog veselja, ali zakratko. Pjesme su mahom prestajale kada su se prvi kamioni počeli zaustavljati. Bili smo dovezeni na željezničku stanicu na kojoj je čekalo više od trideset marvenih vagona, a oko njih partizani.

Kad su naši časnici shvatili prijevaru i klopku, iz svih kamiona začuli su se pucnjevi. Hrvatski su se časnici masovno samoubijali, tako da od njih gotovo stotinu nije ostalo niti deset.

Ovdje je izvršen pretovar iz kamiona u vagone, a kad su napunili 30 vagona kao kutije sardina, po četiri partizana zgrabili su nesretnike za ruke i noge i kao cjepanice bacali ih u vagone. To je bio takav metež uz jauk, cviljenje i plač da su engleski šoferi stavljali ruke na oči, a oni hrabriji slikali su te scene.

I uz takve neljudske torture ipak nisu svi stali u pretrpane vagone, ostalo nas je oko šest do sedam stotina, te smo bili raspoređeni u kolonu po četiri (pratili su nas Crnogorci) i tada počinje moja kalvarija, moj križni put i muka što je ljudskom umu nezamisliva. Naravno, vraćali su nas u Jugoslaviju, ali ne našim kućama, već da bi nas na sve moguće načine u što većem broju poubijali. Tako je i bilo!

Raspoređeni u kolonu po četiri prošli smo Dravograd da bi nas zaustavili blizu neke šume, tobože da se odmorimo. Tu je bilo prvo skidanje odijela, cipela i pretraživanje džepova, ali i prvi poziv "da izađu Slovenci". Kako ovih gotovo i nije bilo, čuo se novi poziv: "Neka izađu svi oficiri i podoficiri!"

Na ovaj poziv javilo ih e šezdesetak s kojima su počeli pravi "egzercir": leži, diži se, nalijevo, nadesno. Nato se pojavi neki komesar i kaže: "Što njih treba vježbati, oni su uvježbani, šaljite ih odmah u jedinicu! Šesti bataljon!"

Znali smo da je to bila šifra za smrtnu presudu. Za nekoliko minuta ćuli smo štektanje strojnica i pokoji pucanj iz pištolja...

OSAMNAEST GODINA ROBIJE "U IME NARODA"

Nakon takvog "odmora" stigli smo do Maribora, gdje je u našu grupu upala nova partizanska skupina koja je ponovno "razmijenila" svoje zakrpe za naša donekle dobra odijela. Ovdje su polovno odvojili njih sedamdeset, starije godište, koji su završili kao oni prije njih. Nas preostale gladne i žedne tuku i gaze, ponovno prozivaju ima li ustaša, a kad ih se javilo jedva dvadesetak, oni su odvedeni i poubijani.

Na putu između Maribora i Varaždina još je jednom upala grupa od trideset partizana koji su pročešljali kolonu u potrazi za boljom odjećom ili obućom, ali sam ja svoje hlače razderao od koljena na niže i tako ih sačuvao! Što dalje sve je teže, jer gladni žedni i nemoćni izlaze iz kolone i padaju, trče pratioci, tjeraju ih da ustanu i produže, tko ne može odmah ga ubijaju... Tako smo stigli i do Varaždina na neko sajmište, gdje je bilo posljednje odvajanje, gdje su prozivali starija godišta oficira i podoficira. Takvih se javilo oko sto do sto dvadeset i oni su ovdje ostali, a mi pravac za Ludbreg. U drugom selu iz pravca Varaždina pored puta stajale su mlade i stare žene tražeći među nama svoje najmilije, a jedna od tih žena bacila je prema koloni mali zavežljaj hrane. Sedmorica ili osmorica tako su očajnički navalili na taj zavežljaj hrane da-to-nije-bilo-za-gledati! Nažalost, ako je koji od njih nešto i zgrabio, bio mu je to posljednji zalogaj u životu, jer je pratilac otvorio vatru iz šmajsera i sve ih poubijao. Kad su žene to vidjele, razbježale su se uz vrisak i plač.

Tako je bilo u svakom mjestu, a u prvom selu prije Koprivnice i mene je zapao zalogaj hrane. Bio je to komad sira veličine jajeta i prvi zalogaj od početka marša! Tako smo stigli u Novigrad Podravski, na neku čistinu. Dječačić od deset godina zaletio se prema nama s kanticom mlijeka i dao je meni prvome: uspio sam popiti pet-šest gutljaja koji su za mene bili spasonosni! Rekao sam u sebi: Neka Bog pozivi tog hrabrog dječačića što mi je spasio život! I ako je živ, danas bi imao oko šezdeset godina.

Kad smo napustili Novigrad, u jednoj uvali gdje je stajalo križno drvo, okrijepio sam se sa tri grma kiseljaka. Tu uvalu često posjećujem, ne sam zbog sebe već i zbog šest mojih supatnika, koji su izdahnuli od iznemoglosti. Ujutro oko šest sati krenuli smo za Đurđevac gdje su nas preuzeli vojvođanski partizani koji su se pokazali još gori i nemilosrdniji. U Koriji. nadomak Virovitice i svoje kuće, gdje sam klonuo od iscrpljenosti na zemlju, dojurio je oficir na konju da će me zgaziti, a ja viknem: "Ne gazi me, ubij me!" I zaista, draže bi mi bilo da me ubio, jer dalje nisam naprosto mogao! Ali u toj sekundi odluke, pritrčala su dvojica iz kolone, primili me svaki s jedne strane i tako me doslovce nosili jer su mi se noge vukle zemljom kao da nisu moje. Jedan od tih mladića zvao se Mićo Rajan, Ličanin iz mjesta Čović: bio je jak kao slavni lički junak Marijan Matijević! Kad smo stigli u Viroviticu vidio sam među ljudima brata Mišu. sestre i majku, ali u meni se nešto prelomilo, glas mi je pukao kao staklo, riječ nisam mogao progovoriti, samo sam im mahnuo rukom!

Našu kolonu odveli su na jednu čistinu (gdje je danas "TVIN"). Uskoro mi je brat donio hranu, te me pitao koliko dugo nisam jeo? Petnaest dana najmanje, kažem ja. Onda nemoj mnogo jesti, jer će ti pozliti reče on. Nije me ni trebao upozoravati, jer samo što sam stavio nekoliko zalogaja, toliko da se okrijepim, ostali gladni razgrabili su tko je što stigao! Pitam brata koliko nas ima? Oko stopedeset odgovori brat. A to znači da je od nas više od sedamsto, šestotina završilo svoj "križni put" na ovom "maršu smrti".

Predveče rastajemo se brat i ja a ujutro kolona nastavlja put do Podravske Slatine, gdje su nas dočekali civili vičući "bando ustaška" bacali kamenje i letve, gađali nas svime što su dohvatili! Sa ceste skrenuše nas na neku livadu, i uskoro dolazi skupina oficira sa mehaničarom Sinekom iz Virovitice. On je pitao ima li tko iz Virovitice, a kad se nas sedam javilo, ukrcani smo u seljačka kola i pravac Virovitica, gdje nas predaju OZNI! Ovdje nas je bilo četrdesetak, mene su ispitivali dvadeset jedan dan (i noć) zatim na Vojni sud. još deset dana, užasnih ispitivanja, potpisao sam sve što su tražili samo da me ostave na miru! Za trinaest mjeseci ratovanja, od Grčke (kao šesnaestogodišnjak) do Virovitice, na osnovi optužbe da sam dobrovoljac Hrvatske legije, u ime naroda osuđen sam na osamnaest godina robije s prisilnim radom i pet godina gubitka građanskih i političkih prava!

Nakon presude, odvedeni smo u Veliku Pisanicu.

VEZALI SU NAS KAO RAZBOJNIKE

Ovdje nas je bilo gotovo 300 osuđenika, od toga 60 žena i 27 svećenika, a među njima i molvarski župnik Stjepan Kovačić koji je 1946. godine umro na mojim rukama. Usprkos presudi od 18 godina robije, odslužio sam svega dvije godine, jer mi je prvom amnestijom (pomilovanjem) kazna smanjena na 10 godina, a drugom sa 10 na dvije godine. Za smanjenje kazne veliku zahvalnost dugujem gradonačelniku Virovitice Šanteku. Iz zatvora sam izašao 25. lipnja 1947. godine, ali slobodu sam vtIo kratko uživao. Naime, bilo je to vrijeme velike nestašice i racionalne opskrbe, a roba se mogla kupiti na bonove i točkice. Jedino se u Zagrebu na sajmu mogla kupiti odjeća i obuća za gotov novac. Stoga sam ja sa dva prijatelja otišao u Zagreb da kupim nešto odjeće i obuće.

Pri povratku svratili smo na Jelačić plac da vidimo spomenik banu. a kad tamo pripremaju se rušiti spomenik. Na trgu se skupilo stotinjak znatiželjnika, ali ni dan danas mi nije jasno što mi je došlo da sam na sav glas viknuo: "Vi rušite naše spomenike, a sutra ćemo mi vaše!" Nakon tih riječi mi krenusmo prema Glavnom kolodvoru. No bili smo zaustavljeni od dva agenta u civilu i jednog u uniformi koji su nas legitimirali, stavili nam lisice na ruke i odveli u Petrinjsku ulicu u policiju, a zatim vezane kao kakve razbojnike pod pratnjom dovedoše nas u Viroviticu u onu istu ćeliju u kojoj sam proveo 21 dan poslije završetka križnog puta. I ponovo u ime naroda, a za našega bana, odrapili mi četiri mjeseca robovanja, a mojim kolegama ništa s obzirom da oni nisu ništa rekli.

U svom burnom životu punom sukoba s komunističkom vlašću Josip posebno navodi glasanje za Ustav 1974. godine. Josip je, naime, radio u Njemačkoj kao građevinski radnik u Münchenu a kući je došao na zimski odmor. Jednog dana u kuću mu je došao Ivica Kopričanec iz Molvi. da ga je poslao Ivan Drvosek, šef đurđevačke milicije s pozivom da dođe glasati. No Josip je poručio da nije nikada do sada glasao pa neće ni sada. iako je mogao biti siguran da će zbog toga imati problema. I stvarno, prošla su tri dana, a dva đurđevačka milicionara (Dušan i Pero) donijeli su odluku Stanice javne sigurnosti, općine Đurđevac, kojom se Josipu Jurišiću oduzimaju putne isprave, tj. pasoš. Uzalud je Josip protestirao i pisao žalbe, putne mu isprave nisu vraćene ni nakon šeste žalbe. Što je najzanimljivije, u rješenju o oduzimanju ne navodi se nikakav razlog zašto se isprave oduzimaju. Tako je Josip ostao bez putnih isprava, ali i radnog staža i dobro plaćenog posla u Njemačkoj i bez mirovine koju bi danas svakako uživao.

Milicijske premetačine u Josipovoj kući bile su uobičajena stvar pa je Josip i zaboravio koliko ih je bilo. Ali nije zaboravio slučaj kada je nesretnim slučajem slomio nogu. a par dana nakon toga evo k njemu njegovih starih znanaca: Dušana i Pere. "Pakuj se. ideš s nama!" Kamo - pitam -s ovako bolesnom nogom? "Nema se tu šta pitati. Hitno u Virje!" No ja ponovno odgovorim da ne mogu bez štaka. Nato me oni zgrabiše i sa mnom u milicijski auto u kojemu je već sjedio Mato Varga iz Molvi. Obojica smo odvezeni u Milicijsku stanicu u Virju gdje su se već nalazila dva Virovca i jedan čovjek iz Šemovca. Pet sati bili smo lišeni slobode a da nismo znali zašto. Kasnije smo saznali da je razlog lišenja slobode bio prolaz kolone Tita i njegove pratnje. Kada je kolona prošla pitam ja Peru: "Kako ću doma s ovako bolesnom nogom?" -  a on mi kroz smiješak kaže neka se snađem. Tako priča Joso Jurišić, čovjek koji je zbog svog uvjerenja i nacionalnog osjećaja ostao i bez staža i bez posla i bez penzije. A koji kaže da kao vjernik svima oprašta po Kristovoj nauci, ali zaboraviti ne može.

Ne bismo smjeli zaboraviti ni mi. kako ne bi dozvolili da se ponovi prošlost.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #7 : Svibanj 17, 2015, 23:38:33 »


KRIŽNI, KRUŽNI I BESMISLENI PUT

Julio Vugrinec  rođen 12. veljače 1918. u Martijancu kod Varaždina sada živi sa sinom i snahom u Miličanima kod Sokolovca. Julio je služio kraljevu gardu od 1939, i kao pripadnik konjičke artiljerije doživio je bombardiranje Beograda 6. travnja 1941. godine. U času bombardiranja zatekao se u konjušnici gdje je bio po kazni zato što se nije na vrijeme vratio sa odsustva. Istina je da je zakasnio, ili ne svojom krivicom nego zbog velikih poplava te nikako nije na vrijeme mogao stići iako je na vrijeme krenuo. Konjušnica je bila toliko razrušena bombardiranjem da se jedva izvukao. Njegov konjički puk krenuo je do grada Stepojevca u Srbiji gdje su ih zarobili Njemci koji su odmah vojnike pustili, a oficire zadržali. Kako je dalje bilo priča sam Julio:


Kraljeva garda 1941. god. prvi s lijeva Julio Vugrinec

-   Jedan poručnik rekao nam je da ostavimo konje, a mi kuda znamo. Tako se nas 50-tak iz Hrvatske i Slovenije okupilo u nekom dubokom jarku gdje smo prespavali ledenu travanjsku noć. Ujutro izađosmo iz jarka, a pred nama četnici! U našoj grupi bio je Slovenac Ferdinand Birtovšek koji je odmakao ispred nas, pa je njega četnik prvog pitao kuda će, a jadni Ferdinand kaže: "Idemo kući" - nato četnički oficir kaže: "Streljaj ga!" I ubiše jadnog čovjeka, razoružanog, ni krivog ni dužnog! Samo zato što je htio kući! Isti taj četnik kad je došao do naše grupe pitao nas je kuda ćemo. Nismo željeli doživjeti sudbinu Ferdinanda pa sam ja odgovorio da tražimo svoju jedinicu. "Priključite" - kratko naredi četnički oficir. I tako smo priključili koloni u kojoj je već bilo pripadnika raspuštene i razbijene jugoslavenske vojske.

Nikako nisam želio ostati u ovom društvu te sam iskoristio priliku i priključio se grupi gardista koji su išli u Beograd. Iz Beograda sam pješice prebjegao u Srijem, a odatle na vlak za Zagreb. Samo što sam stigao na zagrebački Glavni kolodvor, dočekali su mene i ostale domobrane koji su nas otjerali u neke kasarne gdje smo morali položiti zakletvu NDH, a nakon zakletve ponovo nas vratili na kolodvor radi ratnog rasporeda odnosno upućivanja na front. Oko stanice vidio sam pečenjare i pitam oficira mogu li kupiti kobasice. Kad me pustio ja sam umjesto po kobasice pošao preko pješačkog nadvožnjaka (tog nadvožnjaka više nema) i otišao u Trnje kod prijatelja Nikole Fajta. Kako se dugo nismo vidjeli Nikola mi se vrlo obradovao i sam se ponudio da ode provjeriti kakva je situacija na glavnom kolodvoru. Ubrzo se vratio rekavši da su domobrani otišli, da je situacija mirna te smo nas dvojica otišli i izašli u grad i cijelu noć proveli u gostionicama. Ujutro sam se oprostio od Nikole, sjeo na vlak za Koprivnicu i sišao u Lepavini gdje sam se zaposlio iste godine u rudniku u kojem sam dočekao i kraj rata. Kako je rudnik bio pod nadzorom ustaša oni su bježući početkom svibnja 1945. naredili i nama da bježimo prema austrijskoj granici. Tako sam se i ja našao u Dravogradu gdje su me zarobili i razoružali Englezi i sve nas predali partizanima. Ovi su nas opet postrojili u kolone po četiri i potjerali do Karlovca gdje smo zadržani oko mjesec dana. Partizani su nemilosrdno ubijali svakog tko nije mogao hodati.

U mjestima kroz koja smo prolazili ljudi su nas svakojako dočekivali. Netko s kruhom i vodom, a netko s vilama i kamenjem, ovisno o tome jesmo li prolazili kroz slovenska i hrvatska ili kroz mjesta sa srpskim stanovništvom. Svu bolju odjeću i obuću, dragocjenosti i osobne vrijedne stvari oteli su nam partizani. Iz Karlovca smo otjerani i to bosi u Sisak. Petrinju, Topu-sko. Vrginmost, Slunj, Cetingrad i natrag Karlovac. Bio je to pravi križni, kružni i besmislen put. Ovdje u Karlovcu ponovu su nas prebrojavali, mučili i ubijali. A ubijali su stvarno za sitnicu. Ni vodu nisi smio piti. Posebno je noću bilo užasno jer su se medu nas ušuljali partizani -razbojnici, nasilno skidali obuću s nas i pljačkali. No za jednog partizanskog podoficira bila je to posljednja pljačka jer ga je jedan zarobljenik pri pokušaju pljačke uhvatio za gušu i zadavio. Ni ovdje nije bio kraj našem križnom putu. Preživjeli iz transporta upućeni su u logor u Valjevo gdje sam proveo dva mjeseca koja su mi ostala usprkos logorskim uvjetima u dobrom pamćenju zahvaljujući tamošnjem stanovništvu. Nakon dva mjeseca vraćen sam sa ostalima u Koprivnicu.

Ja sam imao sreće da budem medu rijetkima koji su preživjeli križni put na kojem su toliki ostavili svoje kosti, a da im se nezna ni za grob.

Josip Lončar
Glas Podravine, 21. 06. 1991.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #8 : Svibanj 19, 2015, 16:30:57 »


Hrvatstvo je trebalo uništiti

Od malena su mi u kući govorili o hrvatstvu i tako sam se ponašao cijeli život


Oni su preživjeli Bleiburg i ponovno ga posjetili ove godine

NAŠI LJUDI U BORBI ZA HRVATSKU

Ispovijest jednog stradalnika

"Oni koji nam i danas pripremaju teren za neku treću Jugoslaviju (Pariz, London) uvijek su nas kroz povijest svrstavali pod srpsku "Šajkaču". Tijekom postojanja Jugoslavije pod Karađordevićima sustavno je uništavano i potiskivano sve što je bilo hrvatsko. Ljudi su šikanirani i premještani u najudaljenija mjesta, ako ih je srpski lobi označio kao one koji naginju samostalnosti i nezavisnosti Hrvatske. Bio sam seosko dijete. Od malena su mi u kući govorili o hrvatstvu i tako sam se ponašao cijeli život".

To je početak priče jednog pravog rodoljuba koji je cijeli svoj život proveo boreći se za hrvatstvo i Hrvatsku. Radi Hrvatske prošao je strahote Bleiburga, križnog puta, i poslije još mnogo godina po kazamatima komunističke Jugoslavije, a jedina mu je krivnja bila što je bio Hrvat i što je volio Hrvatsku.

NOSIO SAM HRVATSKU UNIFORMU S PONOSOM

Kao mladić od 17 godina primio sam poziv da se odazovem u postrojbe hrvatske vojske u obrani Domovine od boljševizma. S mnogo svojih vršnjaka s ponosom sam obukao i nosio uniformu hrvatskog vojnika. Za mene je to bilo nešto sveto i uzvišeno. Nakon obuke prvo vatreno krštenje imao sam u Novigradu Podravskom. Pokupio me je iskusni bojovnik Ivan Duga zvani Saiso. On je uzeo puškomitraljez, a ja pušku i zaprežnim kolima krenuli smo prema Virju. U Novigradu Podravskom primijetili smo kako grupa Čerkeza pljačka jednu kuću u glavnoj ulici. Saiso nije dugo razmišljao. Raspalio je jedan rafal u zrak i rekao meni neka ispalim par metaka. To je Čerkeze prekinulo u njihovoj pljački. Saiso im je na njemačkom jeziku naredio da sve ostave, prestanu pljačkati i neka se udalje. Po tom gestu starog bojovnika vidio sam da postupa pošteno i da želi pravedno postupati. Čerkezi su sve ostavili i bez mnogo protivljenja podvivši rep i znajući da nisu dobro postupili, napustili kuću.

PARTIZANI NAS NISU NAPADALI

Jednog dana, sjećam se bilo je to 3. svibnja dobili smo naredbu da se povlačimo prema Sloveniji. Prije toga išli smo na obranu željezničke stanice u Križevcima i zatim nastavili s kretanjem prema Sloveniji. U Krapini smo zastali kod našeg bojnika, koji nas je počastio izvanrednim starim vinom. Predložio nam je da napunimo sve posude, jer sigurno nakon našeg odlaska vina više neće biti. Naoružani i dobro opremljeni kretali smo se prema Rogaškoj Slatini i Celju. Bojnik Božičević sa suzama u očima gledao je posljednji put obrise dragih mu zagorskih bregi. Većina nas vjerovala je da će se prije ili kasnije vratiti u dragu nam Hrvatsku, ali nažalost glavnina nikad nije više vidjela svoju Domovinu. Očekivali smo putem napade partizana, ali začudo oni kao da su bili sretni da mi odlazimo i ni jednom nas nisu napali. Iako nesretni i tužni što napuštamo dragu nam grudu željeli smo da na nekom iskalimo bijes, ali sukoba nije bilo.

Mirno smo napustili Sloveniju i s ostalima smještenima na poljani pored Bleiburga čekali daljnju sudbinu. Bilo nam je obećano da ćemo ići kući pod uvjetom ako predamo oružje. Bilo je mnogo pregovora, dogovora i razgovora. Ljudi su se bojali komunističke odmazde i teško se rastajali s oružjem. Neki ni pod koju cijenu nisu željeli ostaviti oružje već su skupno s oružjem odlazili u planinu.

Većina je odlučila položiti oružje i vratiti se na svoja ognjišta gdje su ih čekale supruge, majke, djeca, gdje je bila njihova Domovina. S dužim boravkom izvan kuće nostalgija je rasla sve više. Vjerovali smo saveznicima. Konačno rat je prestao. Vjerovali smo da je svima dosta rata, krvi, gladi, neimaštine i nesigurnosti. Vjerovali smo da nakon svekolikog pakla dolaze bolja, ljepša vremena. Položili smo oružje. Ali u zao čas. Odmah nakon što smo bili razoružani naš tretman od strane saveznika postao je drukčiji.

PRVI MASAKR VEĆ U MARIBORU

Nakon što smo predali oružje opkolili su nas partizani i najstrašniji "križni put" koji može izmisliti pomračeni ljudski um natopljen mržnjom je započeo. Krenuli smo prema domovini. Tko god je izašao izvan kolone pratnja na konjima ga je ubila poput psa bez ikakvog ustručavanja. Ako je netko slučajno skrenuo s puta u namjeri da obavi nuždu izvrgavao se opasnosti da bude ubijen.

U Mariboru su tražili da se jave svi koji su rođeni 1920. pa sve do zaključno 1927. godine. Ja sam rođen u mjesecu prosincu 1927., ali me je majka dala krstiti u siječnju 1928. (vjerojatno zbog zauzetosti svećenika oko Božića i Nove godine) pa sam zahvaljujući takvom postupku moje majke ostao živ. Nisam se javio. Neki koji su bili i mlađi da bi ostali s prijateljima javili su se. Odveli su ih malo dalje, stotinjak metara i sve poubijali. Sad smo tek postali svjesni s kim imamo posla. U nas je ušao strah i jedino čega smo bili u taj čas svjesnije bilo: treba ostati živ pod svaku cijenu.

PASLI SMO TRAVU, ALI SMO IPAK PREŽIVJELI

Nosili smo iznemogle

Nakon što su partizani bez ikakvog suda i rasprave poubijali sve koji su bili rođeni između 1920. i 1927. bez obzira na krivnju nastavili smo put prema Ptuju. Dolazile su i partizanke i zagledale na nama bolju obuću. Namjerno sam zamazao s blatom svoje cipele kako ne bi upale u oči nekom neobuvenom partizanu i stajale me glave. Vidio sam po svemu da naši životi kod njih baš nisu na visokoj cijeni. U koloni po četvornica, izmučeni, jadni, žedni i gladni glavinjali smo makadamskim cestama prema Ptuju.

Mlade saljanke prolazeći kroz sela davale su nam vodu. Na jednom prozoru u Ptuju jedna je žena dijelila kruh rezajući svakom krišku. Mi smo pored puta svi navalili na taj prozor kako bi dobili krišku kruha. Nisam imao dovoljno snage i brzine da stignem do kriške kruha. Uspio sam zahvatiti samo četvrtinu glavice luka. To sam sisao dugi dio puta. Mog suseljana Furjana Ljubića nažuljala je stara cipela i nije mogao hodati. Obratio sam se stražaru, ali on se samo nasmijao i kazao mi ako ne može neka sjedne u grabu pored puta. I ja i Furjan smo znali što to znači pa smo stisnuti zube, a Cirkvenec i ja smo ga uzeli pod ruku i dalje vukli sa sobom.


Na ovoj smo livadi pokraj Rasinje proveli noć
Maribor - Rasinja 159 km


POKUŠAJI BIJEGA NISU USPJEVALI

Beskrajno mi se činio dugačak put od Ptuja do Varaždina. Glad nas je sve više mučila i sve smo više vjerovali da je svrha cijelog puta da nas se pomalo sve poubija, jer tko god je zaostao u koloni nikad se više nije pojavio, a pucanj iza kolone nam je sve kazao.

Neki od patnika odlučivali su se na bijeg. Koristili su se šumarcima uz put, ali na njihovu žalost pažnja čuvara bila je posebno koncentrirana upravo na takvim mjestima. Patnici nisu bili svjesni da su čuvari upravo na takvim mjestima punili puške i čekali da bjegunci pokušaju bijeg i onda su ih tu ubijali poput zečeva. Svaki takav šumarak smanjivao je naš broj. Vjerovali smo da je netko i uspio pobjeći i nadali se da od eventualno zadobivene rane neće umrijeti u polju. Duž puta žene su tražile svoje najmilije kako bi im dale hranu koju su donijele, ali većina nije našla svoje pa su razočarane dijelile ono što su donijele nepoznatim, izgladnjelim i jadnim ljudima vjerujući da će netko i njihovim najdražima udijeliti koji zalogaj. U mojoj koloni bilo je oko petnaest tisuća ljudi a takvih kolona je bilo mnogo. Tko bi u tom mnoštvu pronašao svoje najbliže!

STIGLI SMO U RASINJU

Nakon Varaždina kao da sam očvrsnuo ili mi je snagu davala nada da se približavam svojem kraju i da će me netko prepoznati i spasiti daljnjih muka. Furjan nije više osjećao bolove u nozi i koračali smo sve žustrije što smo se više približavali rodnome kraju. Miris tek pečenog kukuruznog kruha dražio mi je u Bolfanu nosnice. Više nisam bio siguran da li to stvarno netko u kućama pored kojih smo prolazili peče kruh ili su to meni navirala sjećanja na miris kruha kojeg je svaki tjedan pekla moja majka. Kolona se pred večer zaustavila u Rasinji da bi ovdje provela noć. Stražari su nas poput ovaca satjerali u gomilu, oko nas postavili straže, a ostali su se koliko smo uspjeli vidjeti smjestili na spavanje u okolnim kućama. Na livadi gdje smo bili smješteni brali smo mladu travu i njome utaživali glad. Pušači su frkali cigarete od suhog lišća i pušili s takvim užitkom te cigarete da sam prvi put požalio što ne pušim, jer su oni tvrdili da su manje gladni nakon takvih cigareta.

STRINA ME PREPOZNALA

Više sam bio budan nego spavao. Nije mi toliko bilo zima koliko sam bio uzbuđen da ću sutra prolaziti pored meni poznatih livada i šuma-raka i da mi je to posljednja šansa da pokušam pobjeći. Ako ne iskoristim prednost poznatog terena nikad više neću vidjeti rodni kraj, jer ovo se ne može izdržati. Žene su i nadalje tražile svoje a mi smo teturajući bili sve bliže rodnom mi Novigradu.

Na ulazu u selo u Koprivničkoj ulici prepoznao sam svoju strinu čiji je muž bio u partizanima pa se ona slobodnije kretala i obraćala ljudima u koloni. Njezina kćerka (ista ona koja je bila prisutna kada smo otjerali čerkeze od njihove kuće) me prepoznala i viknula majci: "Mama, bača Ivina je tu". Ta rečenica mi je ulila nove nade i više mi je značila nego da mi se tada poklonilo bilo što.

TOGA, TOGA SA TRI ROGA KOJ SE BORI PROTIV BOGA

Dobio sam partizansku kapu

Kako je straža znala da je moja strina supruga partizanka slobodno je razgovarala sa svima u koloni. Obratila se stražarima i oni su je pustili do mene u redu. U ruke mi je gurnula nekakvu krpu koju sam ja odmah stavio u žep.

"Ivina, naj nikaj čekati, vu Virju pobegni kak znaš. Drugač ti nemrem pomoći", stigla mi je strina u onoj gužvi kazati.

Otišao sam u sredinu kolone da bi bez pogleda stražara vidio što mi je to strina dala. Na moje čuđenje bila je to partizanska kapa, takozvana troroga. Sjetio sam se da smo u Novigradu znali govoriti: "Toga, toga sa tri roga koj se bori protiv Boga". Dakle ta kapa koju smo mi u selu smatrali sramnom sada mi je trebala spašavati glavu. Što sve čovjek neće raditi da bi spasio goli život. Bio sam duboko uvjeren da nikad neću na glavu stavljati tu kapu, a ta kapa mi je sada bila jedina šansa. Put od Novigrada do Virja brzo je prolazio kao da sam na biciklu. Znao sam da je Virje moja posljednja šansa.

Uspio sam napustiti kolonu

Među stražarima bilo je ljudi iz svih krajeva. Poznavao sam jednoga po imenu Matija Geroč. Vidio je u Novigradu da sa mnom razgovara jedna partizanka i odnos prema meni postao je tolerantniji. Obratio sam mu se s molbom da mi se razvezala cipela i da je želim zavezati pa neka tolerira moj trenutni izostanak iz kolone, na što mi je on samo kimnuo glavom. Izašao sam iz kolone kod prvih kuća u Virju i sagnuo se kao da popravljam nešto na cipeli i u trenu onu kapu stavio na glavu koja je imala crvenu zvijezdu.

Kolona se kretala prema centru Virja zajedno sa stražarom koji mi je dozvolio da si popravim cipelu. Slijedeći stražar me je sumnjivo gledao, ali je partizanska kapa na mojoj glavi odagnala sve njegove sumnje. Zaključio je da sam ili jedan od njihovih ili pak neki lokalni virovski partizan. Kada sam ga još pozdravio sa "Zdravo druže" nije bilo više nikakvih dilema.

Nakon što je i taj prošao pored mene šmugnuo sam u dvorište kuće prve sdesna kako se dolazi u Virje iz Novigrada.

Kasnije sam doznao da je to bila Carekova kuća. Kolona je i dalje proricala poput spore rijeke. Nisam mogao ostati u dvorištu, jer je postojala opasnost da me netko primijeti. Sklonio sam se u neku ostavu pored štale gdje je bilo smješteno žito za stoku i ljestve (lojtra) za tavan. Otišao sam na tavan i stisnuo se u jednom kutu. Kolona je i dalje prolazila, vika i dozivanje zvonilo mi je u ušima. Nisam znao je li tko primijetio moj nestanak. Ako su primijetili i išli u pretres nema mi spasa. Toga sam bio svjestan. Kamen mi je pao sa srca kada je kolona prošla a nitko me nije tražio.

Pred večer sam primijetio da je jedna žena u štalu išla da podoji krave. Sišao sam s tavana i otišao sam u štalu. Na moju sreću žena se nije prestrašila i pogledavši me odmah sve shvatila. Čak mi je savjetovala da ne napuštam štalu dok se ne smrači. Napio sam se kravljeg mlijeka i čekao prvi suton. Bilo me je strah da me netko ne prepozna. Bio bi to kraj i za mene i za ukućane kuće gdje sam se sklonio.

Ponovno sam bio slobodan i nisam morao beskrajno mnogo hodati. Prve petrolejke počele su se paliti po kućama.

Zahvalio sam domaćici i izašao na cestu. Nisam prošao ni tridesetak metara a iz Novigrada su na biciklima s puškama naišla dva partizana. Sav sam pretrnuo. U glavi mi se odmah rodila najgora misao: oni traže mene u Novigradu i sad se vraćaju za kolonom. Stao sam kao ukopan. U trenu je kroz moj mozak prošao cijeli život. Zar baš sada na domak kuće moram izgubiti glavu? Ona dvojica su kraj mene zaustavili bicikle, a ja sam samo tupo gledao u njihovom pravcu. Bio sam potpuno blokiran u svakom pogledu. "Zdravo druže" obratili su mi se s pozdravom.
"Je li kolona prošla i gdje se nalazi", upitali su me.
Dakle mene nitko ne traži, a ovi s obzirom na moju kapu misle da sam partizan.

"Da drugovi, kolona je prošla i sada noći na sajmištu u Đurđevcu", autoritativno, kao da sve znam sam odgovorio. Naravno, nisam znao, ali sam to pretpostavljao pa da budem uvjerljiviji i kao netko važan upravo sam to odgovorio. Moj odgovor je u potpunosti zadovoljio partizane koji su me pozdravili, poskakali na bicikle i na moje zadovoljstvo otišli u suprotnom pravcu od mene.

Sad sam već stekao određenu sigurnost. Kapa sa crvenom zvijezdom ipak je djelovala vrlo uvjerljivo. Sva sreća da su i partizani bili u različitim odrpanim uniformama pa se po odjeći nismo razlikovali. Da ponovno ne sretnem kakvu patrolu odlučio sam da do Novigrada krenem poljskim putem preko bivše ciglane Sabolić.

Nisam prošao ni kilometar puta i opet sam susreo dvojicu u odrpanim uniformama. Jednako smo strepili od susreta i oni i ja pa smo samo promrmljali nešto u znak pozdrava i svi smo bili sretni kad smo se udaljili. Takva su to ratna vremena bila kad ste bili najsretniji da putem ne sretnete nikoga, jer svaki susret Vam je mogao donijeti mnogo nevolje.

M. Ivančan
Petak. 28. listopada 1994.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #9 : Svibanj 19, 2015, 16:32:37 »


Moj Peđa Grbin, svako ludilo za svoga vremena

Animus meminisse horret (lat. izreka)

Ne znadem kakav bi snob trebao biti čovjek koji kaže da je pohod na Bleiburg žalovanje za NDH, no naš Peđa Grbin kao sabornik i čelnik odbora za Ustav beskrupulozno, bio pijan ili trijezan, pokazao je da permanentno šupljoglav.


Možda ga  čak i njegova stranka SDP iz iste odluči isključiti budući da ne slijedi ni njene riječi iz 1990. godine jer je ovime popljuvao i svog uzora Ivicu Račana ili pak želi naslijediti cviljavu rugobu koja je davno kazala da su Hrvati "kontrarevolucionarni po svojoj naravi".

Peđa vrli, a i oni kojima je on Totem, Hrvati su jedan od najstarijih naroda civilizacije. Pojam riječi još ide od aramejskog jezika, dakle, jezika kojim je govorio i sam Isus Krist, i znači ratnik, a ne zločinac kako bi se u inačici moglo poimati korijen riječi partizan. Sve ono što je pozitivno antifašizam u svom izvoru donio vi ste začinili svojim "litavcem" odnosno svojom javno izgovorenom rečenicom o žalovanju za NDH-om, sljedeći očito Marxa i njegov "Manifest".

Za vašu šuplju glavu ponoviti ću još jednom, da su Hrvati i prije prvog stoljeća vjerovali u Stvoritelja neba i zemlje i Sveopću Petrovu Crkvu ter da su taj pojam označavali riječju BOG, koji pojam kao misli o biti stvari, je Hrvatima bio poznat i prije nego li Latinima pojam riječi Deus. Dakle, davno prije stoljeća sedmog kada je Papa Agaton došao radi primanja našeg naroda u Hram Božji. I ne samo to, čini mi se 689 godine, Papa Agaton je sklopio pisani sporazum s Hrvatima o nenapadanju i uzajamnom priznanju. Ne morate proučavati Porfirogeneta, fra Dominika Mandića , fra Martina Planinića, kojim čudom akademika Mirka Vidovića, Tihomira Mikulića i druge, ali eto otiđite do Tonija Abramovića on vam je tu blizu budući da vrijeme ionako u Saboru kratite dosadom i pokojom bevandom.

Procjene Bleiburške tragedije i Križnih puteva su različite. Prema izvješću britanskih pilota sredinom svibnja 1945 broj civila i vojnih osoba kreće se od 500 0000 do 600 000, a prema podacima policije iz 1949. godine navodi se da je JNA zarobila tih dana 341 000 vojnika te da je tijekom tih završnih akcija poznatim kao "Operacija klaonica" kako to ističe Ivan John Prcela poginulo ili ubijeno preko 100 000 osoba. Korpus obrane tkz. KNOJ govori o ranjavanju i zarobljavanju 116 000 ustaša, četnika i drugih grupacija. Profesor dr. Mate Šimundić je dugogodišnjim istraživanjem prikupio podatke o stradanju do 70 000 u Dravogradu, u Mariboru samo u par stotina metara likvidirano je isto oko 70 000, na samom području Bleiburga oko 30 000, a u "putevima revolucije" poznatijim kao marševi smrti samo do Papuka stradalo je preko 100 000 ljudi. Prema samom Đilasovom priznanju nakon završetka tog rata stradalo je oko 350 000 osoba dočim Stanko Guldescu i Ivan John Prcela govore o cca. 600 000 stradalnika. Važno je naglasiti da su svi oni bili ratni zarobljenici i da nikakva opravdanja za takvo postupanje nisu imali, a kamo li pravnog uporišta.

Pokušati ću dati svoje teze i mišljenje zašto je tomu bilo tako oslanjajući se na meni dostupne informacije pozvanijih ljudi koji su uspjeli doći do nešto preslika isprava i dokumenata iz Britanskog Ratnog Arhiva čiji pregled je odgođen za još dvadeset godina.

Meni, a i mnogim Hrvatima je još uvjek teško prihvatiti odnos između internacionalizma i nacionalizma budući da sam "učen i podučavan" po Komunističkom manifestu objavljenog 1848. godine,  učio marxizam, teoriju i praksu samoupravnog socijalizma, doktrinu općenarodne obrane i društvene samozaštite te naoružanog naroda kao vidu svake borbe i svakog neprijatelja (!?) itd.

U to vrijeme tkz. Opće socijalističke revolucije je bio opći metež i sami imperij sila pod baražnom vatrom kako jednih tako i drugih. Marx se vodio idejom da svi imperiji moraju postati jedan imperij, tako je htio ne htio postao učitelj i samom Hitleru!? To njegovo imperijsko carstvo moralo se graditi po njemu pod kapom i vodstvom SSSR-a jer kako drugačije tumačiti njegovu osudu Grka protiv otpora Osmanskog Carstva!?

U isto vrijeme (ne čini li vam se da je tako i dan danas kod naših neoantifašista, o. a.) sve vrijedno što čini fundament bilo kog udruživanja se opstruira i niječe pod plaštom proleterskog internacionalizma i neoantifašizma. U prvom redu to se odnosi na osporavanje postojanja ljudske savjesti, rastakanje obitelji, sramoćenje patriotskih osjećaja prema svom narodu, negacijom socijalnog nauka Crkve i drugo. Po meni Habsburška monarhija imala je svog Trojanskog konja, Mađarsku. Ima li to veze s Marxovom majkom koja je bila mađarska židovka, prosudite sami. Pokušaj odvajanja Mađarske od Beča i njeno proglašenje republikom pod kapom Rusije bio je zapravo podvig kontra hrvatskih nacionalista, ne nacista, koji su pod vodstvom Bana Josipa Jelačića na taj način isto željeli učiniti prema Pešti.To bijaše i razlog što je naš harni Vitez  Josip Jelačić rodom iz Petrovaradinaa korijenom iz okolice Foče, zaustavio Mađare koji je u svojoj vojsci imao i tri Ustaške bojne.

Taj pokušaj udara na Beč za Marxa je bio "internacionalno stremljenje", no nije osudio Beč već našeg dičnog vojskovođu, jedinog vojskovođu u svijetu bez izgubljena boja, a potom i  cijeli hrvatski narod!?

Model interakcije između nacionalne vlasti i proletera za njega je bila Pariška komuna koja je kao što znamo dovela do ubijanja vlastitog naroda i sunarodnjaka čime su se hvalili na sva usta!?

U Jugoslaviji tj. tadašnjoj Kraljevini SHS bilo je još gore. Neviđena tortura i zatiranje hrvatskog bića izazvala je kao što znamo Velebitski ustanak, 6. rujna 1932. godine,  poznat i kao Ustaški ustanak. Ističem da pojam ove riječi po F. Šišiću datira iz 1092. godine, a poznati su kasnije u 14. 17. i 19. stoljeću, od kojih su mnogi bili i Srbi pa i sam prvi kralj Petar Karađorđević, ali i šukundjed (ne pradjed kako sam izračunao i prvotno negdje naveo) našeg premijera Milanovića i na tome se ispričavam, Jakov Milanović.

Nakon podizanja Ličkog ustanka u Brušanima, napadom na žandarmerijsku postaju, službeno glasilo komunista "Proleter" objavio je članak izražavajući punu potporu ustašama u Lici. Od tada je komunistička partija u Hrvatskoj vodila računa o nacionalnoj slobodi sve do utamničenja i otrovanja Andrije Hebranga. S druge pak strane KPJ-e zatirala je sve nacionalno kao Hrvata tako Srba, Makedonaca i drugih naroda u korist patvorine kasnije nazvane Jugoslavija kao jedne od niza budućih sovjetskih republika. Neki smatraju da je takav pokušaj imao i sam Franjo Tuđman koji nije ni očekivao da će plebiscitarno narod odlučiti drugačije.

Nacionalno hrvatsko biće okupljalo se oko HSS-e koji je uspio u tim okolnostima stvoriti Banovinu Hrvatsku koji je krajnjim snagama uspio stvoriti kakvu takvu obranu, Seljačku i Građansku zaštitu. Objedinjavanje hrvatskih pokrajina u NDH upravo je uspio seljački korpus, a sam Maček je pozvao strukture vlasti da podrže obranu NDH-e putem radio Zagreba te odbio  ponudu Njemačke da bude njihov primus. Kako je kasnije HSS-a izgubila narodnu potporu i vlast (primjerice u Prijedoru je imala više članova nego što je to KPJ-e imala u to vrijeme članstva na cjelokupnom prostoru bivše nam države) meni je nedokučivo i nejasno. Izborno rukovodstvo sklonjeno je na vrijeme u London i sam je W. Churchill osobno podupirao Bana Ivana Subašića sve do 1946. godine kada ga je vratio u Zagreb, a potom kao što znademo Tita ga je strpao u kućni pritvor i tako je i umro.
Nije na odmet kazati da je kralj Aleksandar imao starijeg brata Đorđa koji je bio za oslanjanje u političkom i ekonomskom smislu Srbije na zemlje Europe, a ne Rusije. On je također bio sklonjen u London i potom vraćen u Beogrrad  (poznajem osobe koje su osobno s njime kontaktirale o. a .) te je i on skončao život u kućnom pritvoru, a in cognito je primao i mirovinu.

Završne operacije nakon pada Staljingrada i pada Italije pomele su spomenutog Andriju Hebranga i Staljin preko Tite šalje jasnu poruku Hrvatima da mogu opstati samo preko obnove Jugoslavije!

Staljin je prema nekim informacijama i izvorima prije sastanka tkz. Velike trojke na Jalti, predložio nikom drugom nego poglavniku Dr. Anti Paveliću priznaje NDH-e uz uvjet da pristane kako je to već prihvatio ustaški pukovnik Mesić, zapovjednik preživjelih boraca Hrvatske divizije na istočnom bojištu, na suradnju s Moskvom, da propusti ruske snage na Albaniju i krenu u boj kontra zajedničkog neprijatelja Italije. Vidimo da je Pavelić imao alternativu tj. dvije mogućnosti, napustiti savez sa silama Osovine ili ući u savez sa Staljinom. Svjestan je bio da Sile osovine, Italija i Njemačka gube rat. Znajući i s pravom prosudbom da Staljin ni prije rata nije htio čuti za ni kakvo "hrvatsko pitanje" odgovorio mu je povijesno NE koje je kasnije sebi prišio Tita!? Da je to prihvatio dovelo bi ga to opet u istu stramputicu odnosno pod kapu Moskve, kao nekad Kvaternika, Radića, Antu Ciligu, ali ponavljam neki misle i Tuđmana(!?). Da bi ovo razumjeli  preporučam vam pročitati Pavelićev antikomunistički pamflet Strahote zabluda. Ovo je tim jasnije što se nije dao uvući ni u pokušaj V. Maksa Luburića, budući da je s pravom smatrao s obzirom ne odnos hrvatskih snaga i snaga SSSR-a da će to za Hrvate biti novo Krbavsko polje s potpunim uništenjem hrvatskog naroda. Ne sumnjam da bi tako bilo tim više što se ni na koga nije mogao više osloniti.

Također, ne smičite s uma da je kod komunista mogao imati uspjeh, tako i naš Peđa i dan danas tu nalazi osnovu za glupost i demagogiju, samo onaj koji se na djelu dokazao da mrzi Hrvatsku i hrvatski narod, paranoidna alergija na hrvatstvo kako to navodi Dragan Hazler, a to je bio i "Titin put" dočim se slobodno može kazati da su svi bili Tito.

Bilo je kao u ogledalu jasno da se Istok i Zapad natječu tko će prvi umarširati u Hrvatsku te je Pavelić doznao da se Churchill namjeravao iskrcati s Amerikancima na jadransku obalu, a znademo da je Roosvelt bio izričito protiv toga još na skupu u Teheranu. Po mišljenju mnogih tu leži i sukob s Vokićem, Lorkovićem i Farolfijem.

Zadojeni i paralizirani majčicom Rusijom i spremni za obnovu Jugoslavije kao buduće sovjetske republike komunisti u hrvatskoj su zatražili i dobili da Tita pošalje poslanike u Moskvu. To je ionako namjeravao pa je tako poslao Đilasa i Kardelja da idu i zamole Staljina da primi Jugoslaviju pod skute SSSR-a.

Ne imavši izbora Pavelić je s mnoštvom naroda i vojskom krenuo put zapada  (najveće okupljanje bilo je u Zagrebu o. a. ) prema Anglosaxoncima koji su tada držali zapadni dio Austrije i manji dio sjevera Italije, dok su Sovjeti u mnogo većem broju i mnogo bolje naoružani  već zauzeli Beč i veći dio Austrije.

Vidimo da je razvidna situacija da Britanija nije imala vojne snage da zaštiti nevine civile i vojsku koja je predala oružje gotovo u cijelosti na Bleiburgskom polju. Oni su vagali između opcije da li ići u sukob s moćno jačom Rusijom ili ići na kartu Ženevske konvencije. Uz to ni jednoj zemlji u srcu Europe nije odgovaralo prihvaćanje opasnog i strašnog rata između Zapadnih i Istočnih saveznika i odlučili su se za ono što su sovjeti tražili izručenje svih zarobljenika Titi. Njemu ni na kraj pameti nije bila namjera da primjeni Ženevsku konvenciju o ratnim zarobljenicima i pokorenom civilnom pučanstvu i tako je "pothvat klaonica" mogla početi.

On sam nije mogao ni smisliti, a što je upravo bila želja sovjeta, da preko pola milijuna nedužnih izbjeglica vrati svojim kućama budući da je je već vidio kao vrhovnik na čelu nove Jugoslavije. Ja znadem po predaji da su se na glasovanju bacale kuglice za Kraljevsku Jugoslaviju ili za Komunističku Jugoslaviju i sve su išle u kutiju Titine Jugoslavije tamo gdje se očekivala podjela. Dakle, njemu je više odgovaralo stratište i pokolj pola milijuna ljudi nego da oni kao povratnici glasuju protiv Komunističke Jugoslavije, prvog naziva DFJ-a. Umjesto primjene ratnog prava, on ih je dao gotovo sve poubijati na najokrutniji način i to je istina koja se ne može skrivati koliko god se naš Peđa i pokladni krampusi crnocrvenih orijunaša trudili u koje svakako spada i čelnik Sabora Ivan Leko. Ne zaboravite, da je također vraćao dugove Crnoj Ruci, koja mu je poškljocala sedam sekretara SKOJ-a i da je realno gledajući doprinos partizana u drugom svjetskom ratu bio minoran, zasigurno oni nisu porazili stotine tisuća njemačkih jedinica. Opća glorifikacija odgovarala je samo njemu pa jahte, dvorci, skrovišta skloništa i cijeli rezidencijalni kompleksi, posebice Brijuni, bili su prosperitet samo za njega dočim je država živjela na milostinji drugih u prvom redu SAD-a.

Držim da je povijesno ustaštvo revolucionarna vojska, a ne politička grupacija tim više što se etimološki može prevesti kao odlučnik, ustanik, gospodin, bunjevac (buni) Hrvat i slično. U prilog tome ide i činjenica da je domobranstvo proizašlo iz Mačekovih zaštitara te da se hrvatski komunisti sve do utamničenja i po svemu sudeći trovanja Andrije Hebranga nisu protivili ni domobranima ni ustašama i bili su za očuvanje NDH-e u nekom okviru konfederacije s istočnim dijelom Jugoslavije. Sjećam se da sam kao novinar "Anita Badaja" nazočio prvom općem saboru HDZ-e i stavio naslov za tadašnji omladinski list Fokus, Konfederacija ili razlaz, a urednik je stavio ovaj naslov, Manifestaciono, ali radno (!?).

Ovo napominjem iz razloga što i dan danas mi novinstvo nemamo već narudžbu "gotovih i hladnih jela" pa je doslovno ugušena sloboda razmišljanja i prosudba po razumu i savjesti. Čini mi se da su osobe tipa A. Breivik-a najzastupljenije, dakle, psihopati, upravo u medijima i čelnim državnim resorima. Iskreno ja se nikako ne mogu oteti dojma da će se ministar P. Matić ubiti jer kad sebe stavlja kao ekvivalent ukupnosti Domovinskog rata, onda je to gotovo izvjesno.

Bleiburg i Križni put prvotno valja shvatiti kao masakr nad nevinim civilima, jer kako djeca mogu biti ratni zločinci, kakav je to demokratski progres ubijanje bez ikakvog suda i kakav luđak morate biti kada tvrdite da znadete što tko misli pa da iz sigurnosti istog valja likvidirati (ili da ste lider antifašista i mrtvo hladno kažete da su dobili ono što su tražili, kao što to kazaše Ivan Fumić prije desetak godina !?).

Onaj tko obilježavanje Bleiburga smatra neutemeljenim jest lažov ili umno bolesna osoba, a ovo tim više jer ne postoji niti sumnja, a kamo li osnovana da je iti jedna osoba koja je na monstruozan način lišena života bila ratni zločinac!?

Simpatije prema komunizmu nikako ne smiju biti razlog da se zatire istina, a to što netko nema snage priznati da je pogriješio jest upravo domena liječnika. Zato moj Peđa Grbin, postoji jedna fenomenalna srpska uzrečica: "Idi bre pa se leči".

Nota bene. Svakom razumnom čovjeku duša se ježi i na samu pomisao (Animus meminisse horret) o tim vremenima i događajima, a dragi  Peđa i njegovi istomišljenici, prevariti će te se u kontu, jer svako ludilo za svoga vremena dočim je zdrav razum nepobjediv i jedino istina ne podliježe reviziji.

Blaiburg će postati Svetište, a domoljubi uvijek ostaju svoji i spremni uvijek sačuvati svoje ognjište, dočim takvi kao vi možete jedino ući u kolonu hodajućih Ahasvera, a ne u povijest.

Ante Baraba Miš
18. svibnja 2015.  
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #10 : Svibanj 20, 2016, 13:06:36 »


Povjesničar mag. dr. Florian Rulitz o Bleiburgu

Woche (Link):Bleiburg 1945-2016: Größte katholische Veranstaltung in Österreichs – Gedenken an die hunderttausende Opfer kommunistischer Partisanengewalt

 
Idriz ef. Bešić, Dr. Zlatko Hasanbegović, Dr. Mag. Florian Rulitz

Sehr geehrte Damen und Herren!

Als Kärntner Historiker, der von der kroatischen Regierung und der katholischen Kirche Kroatiens als Experte zur 71. Trauerfeier betreffend die "Massaker von Bleiburg", am vergangenen Samstag geladen war, erlaube ich mir, Sie über diese Veranstaltung zu informieren. Für die Kroatische Nation ist dieses alljährliche Ereignis eine sehr wichtige Angelegenheit, die auch stets vom Staatsfernsehen übertragen wird. Gut die halbe kroatische Regierung und dutzende Kirchenvertreter verschiedener Konfessionen aus Bosnien Herzegowina, Kroatien und Slowenien waren anwesend. Einen kurzen Bericht entnehmen Sie bitte dem Link zur "Kärntner Woche" unten. Erwägen Sie gerne, im nächsten Jahr von Kärntner (Österreichischer) Seite her teilzunehmen.

Artikel: Gedenkfeier betreffend die Massaker von Bleiburg/Pliberk
Größte Völkerverbindende und katholische Veranstaltung Österreichs – Gedenken an die Opfer kommunistischer Partisanengewalt

http://www.meinbezirk.at/voelkermarkt/politik/mit-video-die-massaker-von-bleiburg-1945-2016-die-halbe-kroatische-regierung-in-schattenberg-mit-kaerntner-teilnahme-d1740042.html

Ein zeithistorischer Augenscheinbericht des Erinnerns am Bleiburger Feld von Dr. Florian Rulitz: Fotos der Buchpräsentation in Zagreb ( (Nadbiskupijski pastoralni institut Kaptol Zagreb Croatia): Etliche Videos und Fotos: Auf den blauen Schriftzug oder Verweis klicken: Lesen Sie mehr:

MIT VIDEO: Die Massaker von Bleiburg 1945-2016: die halbe kroatische Regierung in Schattenberg - mit Kärntner Teilnahme

Die Massaker von Bleiburg 1945-2016: Größte völkerverbindende und katholische Veranstaltung Österreichs – Gedenken an die hunderttausende Opfer kommunistischer Partisanengewalt

DR. FLORIAN RULITZ als Gast seines historischen Kollegen, dem KULTRUMINISTER der Republik KROATIEN, DR. ZLATKO HASANBEGOVIC ONLINE IM INTERNET:

http://www.meinbezirk.at/voelkermarkt/politik/mit-video-die-massaker-von-bleiburg-1945-2016-die-halbe-kroatische-regierung-in-schattenberg-mit-kaerntner-teilnahme-d1740042.html

Der Kärntner Historiker Dr. Rulitz  war bei der 71 Erinnerung des Massakers von Bleiburg offiziell im Programm des Erinnerns Bleiburg 1945-2016 (und folgte der Einladung der kroatischen Regierung sowie der katholischen Kirche Kroatiens/und des akademischen katholischen Institut in Zagreb. Drei Tage vor dem Gedenken fand auf dem akademischen katholischen Institut (Nadbiskupijski pastoralni institut Kaptol Zagreb Croatia) in Kroatien ein Symposium mit der Buchpräsentation (US-Universitätsverlag "Northern Illinois" 2016) zur Bleiburger Tragödie statt, an welcher Dr. Florian Rulitz das Hauptreferat hielt und die neusten Erkenntnisse aus dem englischsprachigen Buch vortrug.

Der kroatische Kulturminister und Historiker Hasanbegović (kroatischer Muslime) bedankte sich bei seinem Kärntner Kollegen Dr. Rulitz für eine neueste Buchveröffentlichung, sowie für die Quellenrecherchen und dafür, dass er "sehr viel Licht in die Dunkelheit gebracht" und bis dato verdeckte Quellen zu Tage befördert hat. Der Minister betonte, dass dieses Opfergedenken die größte katholische und völkerverbindende Veranstaltung Österreichs sei.

Historische Hintergründe zur Tragödie von Bleiburg, veröffentlicht im US-Universitätsverlag Northern Illinois:
Florian Thomas Rulitz: "The Tragedy of Bleiburg and Viktring", 1945. NIU Press, DeKalb, Ill. 2015, ISBN 978-087580-722-5.

http://www.niupress.niu.edu/niupress/scripts/book/bookResults.asp?ID=750
 
Mit besten Grüßen:

MAG.DR.FLORIAN RULITZ KÄRNTNER HISTORIKER
Institut für Zeitgeschichte in Kärnten Alpe-Adria / Institut za sodobno zgodovino na Koroškem Alpe-Jadran / Institute of Contemporary History in Carinthia Alpe-Adria“
Raiffeisenbank Rosental /FIL MARIA RAIN
Institut für Zeitgeschichte in Kärnten Alpe- Adria
(Leiter: Kärntner Historiker Dr. Mag. Florian Rulitz)
BIC   RZKTAT2K487 IBAN AT57 3948 7000 0041 1314

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!