Kubus i stare oštarske ceste

[Marica]

Kubus i stare oštarske ceste

Za nedavna posjeta Baškim Oštarijama najprije sam "hodočastio" na Oštarijska vrata, odnosno Uru, odnosno Kubus (928 m). Razlog: morao sam vidjeti kako je kamena spomen-kocka udomljena na novim ležajnim kuglama.

Priču ćemo odvrtjeti do dana kada je Vlado Prpić Prpa, velebitski privrženik, uputio svekolikoj javnosti "S.O.S. za Kubus". Na taj vapaj ponukala ga je očigledna napuknutost kubusnih ležajnih kugla. Složili smo se, nakon zajedničkog obilaska, da će ležajne kugle teško odoljeti još jednoj zimi (2002./2003.).

Spoznavši da će aktivnosti do pribavljanja zamjenskih ležajnih kamenih kugla dobrano potrajati, suglasili smo se da Prpa Kubus privremeno osigura bukovim "klocnama". Dogovoreno - bi učinjeno! Najprije smo se usmjerili rješavanju pitanja novih (zamjenskih) ležajnih kugla. Sklon da pomogne rješavanju tog zahtjevnog pitanja, odazvao se Đuro Benček, zaljubljenik u Velebit - inače jedan od direktora u Institutu za geološka istraživanja u Zagrebu.

Naša je prvenstvena namjera bila da nove kugle budu od izvornog velebitskog kamena kao i prvotne. Napregli smo sva naša raspoloživa geološka osjetila, uz pridruženo bogato iskustvo geologa kamenara Mladena Hvale iz Pazina i Dubravka Matičeca, ravnatelja Instituta.

Obigravši brojne kamene blokove samce u okolini Oštarijskih vrata, niti jedan nije na udar geološkog čekića zvonko odjeknuo. A to je značilo da kamena nutrina ima prikrivena napuknuća!

Traganje za zdravim blokom donjojurskog vapnenca (od kakva su izdjeljane kubusne kugle) potrajalo bi, a uz neizvjesnost o trajnosti sam zahvat (branje zdravog bloka i transport do mjesta obrade) predstavlja relativno visoke troškove koje nemamo pokrivene u našoj financijskoj zamisli.

Đuro i Mladen ponudili su rješenje. Njihove tvrtke (Institut za geološka istraživanja i "Kamen" Pazin) sponzorirat će "Prpin S.O.S. za Kubus" novim kuglama, izrađenim od afričke "impale".

^{S lijeva Josip Ropuš, Ivan Dokozić, Nikica Došen,
Marko Prpić te peti član radne ekipe Vlado Prpić}

Riječ je o gabroidnoj stijeni (dubinska eruptivna stijena) koja je zbog velike čvrstoće i tvrdoće veoma upotrebljiva u spomeničkoj izgradnji. Vidjevši prezentirani uzorak stijene neupitno je bilo da je uklopljiv s estetskog gledišta, a s obzirom na milenijsku vječnost takve stijene, složili smo se (uključujući i kolege iz republičkog Restauratorskog zavoda Zagreb: Josipa Velnića i Kamenka Klofutara) da nove, zamjenske, kubusne kugle budu izdjeljane iz "impale". K tomu, dodajmo, da se i Ministarstvo kulture RH pozitivno oglasilo pa su time konzervatorski troškovi na samom Kubusu, kao i troškovi preslagivanja kamenog nogostupa pokriveni.

Danas, 28. srpnja 2003., promatram, s nevjericom, kako kamena kocka - Kubus, opušteno počiva na novim ležajevima (i geologu je teško opaziti da to nije donjojurski vapnenac - svaka čast pazinskim majstorima)!

Ali povijesni se dan zbio tjedan dana prije. Vlado Prpić-Prpa 21. srpnja izveo je, sa suradnicima, "kirurški" zahvat zamjene ležajnih kugla. Bilo me je strah, pa sam svoju nenazočnost opravdao, ne baš neodgodivim, obvezama na fakultetu. O tom će zahvatu, nadam se, pisati Prpa. Hvalu njemu i njegovim suizvoditeljima dugujem da danas mogu, leđima spokojno oslonjen na Kubus, lamentirati o vremenima gradnje oštarijskih cesta.

^{Ovo je posljedica leda u pukotinama}

Sam Kubus kameni je spomen na dovršenje ceste Gospić-Karlobag (dionica do Oštarija dovršena je 1846. god., a od Oštarija do Karlobaga 1851. god.). Dakle, prije više od 160 god. možemo reći da je Velebit, u cestograđevnom smislu, velebno prevladan. Današnja cesta najvećim je dijelom na tragu prvotne trase, pa baš zato valja koju riječ posvetiti prvome graditelju J. K. Knežiću.

Josip Kajetan Knežić (1786-1848) vojni je inženjer, a službovao je za cara Ferdinanda I. Reknostruirao je, 1833-1845., Jozefinsku cestu (Karlovac-Senj), izgradivši pri tome čuveni kameni most u Tounju. Istodobno, rukovodi gradnjom dviju značajnih prometnica: velebitske ceste do Obrovca (preko Malog Alana) i ceste Gospić-Karlobag. Ovu potonju operativno je vodio, pod Knežićevim vodstvom, krajiški natporučnik ličke pukovnije Simeun Kekić. Alanska cesta pravo je remek djelo. Prometovala se njome sve do izgradnje ceste Gračac- Obrovac (preko Prezida). Ta cestovna ljepotica i danas je, premda neodržavana, u prohodnom stanju. Šteta, velika je šteta što nije pretvorena u turističko-panoramsku cestu, koja bi mogla donositi i stanoviti prihod (gdje je tu interes Parka prirode odnosno relevantne lokalne vlasti?).
 

1. od 3

[Marica]

Dakle, Gospić je eto od sredine 19. stoljeća (prošlog milenija) kvalitetno cestovno povezan s karlobaškom lukom. Gospić tada bijaše sjedištem važne krajiške regimente i zato je bila važna ta prometnica. Ali, čudnovato, Gospić, danas županijsko sjedište, usprkos asfaltiranoj "Knežićevoj cesti", nema redovite dnevne veze s jednom od svojih jadranskih luka! Kako bi se tek začudio car Ferdinand I.! A njegovi prethodnici, možda i jače?!

Oslonjen na Kubus pogledom slijedim do kamenog monolita s istočne strane. U odnosu na Knežić-Kekićevu kocku ovaj djeluje nekako čudovišno, bolje reći suvišno. Ali, nosi zapis o svim graditeljskim etapama "Knežićeve ceste", uključujući i najnovije rekonstrukcije načinjene tijekom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Dakle, tu kamenu neprikladu valjalo bi, s obzirom da je povijesni zapis, sačuvati, a i sam okoliš mogao bi se obogatiti drugim, primjerice orijentacijskim obavijestima.

^{Kubus
Klikni za uvećani prikaz}

A kakovo je prometovanje na Oštarijskim vratima bilo prije izgradnje "Knežićeve ceste"?

Oštarijska su vrata (izuzmemo li Vratnik, koji zapravo i ne pripada Velebitu) najniži prijelaz od obale na Liku, pa je logično da se tuda još od antičkih vremena prometovalo.
 
Nakon Vegiuma i srednjovjekovnog naselja Scrissa današnji naziv Karlobag u uporabi je od kraja šesnaestog stoljeća prošlog milenija. Naime, za vladavine nadvojvode Karla (ili Matije, brata Rudolfa II.) Karlobag (1579.) biva obnovljen, a time je oživljen i promet preko Oštarijskih vrata.

O trasi tog karavanskog puta možemo nagađati, a jedino što je sigurno to je da je vodila preko najniže planinske točke (to su Vrata). Drugi važan čimbenik u karavanskom prometu su svakako usputni stalni izvori. Na oštarijskom platou to su Rakita i Crno vrelo.

Moguće je da je taj karavanski put s oštarijske ravni vodio podno Filipova kuka i Crnog vrha i spuštajući se niz Jažinu dohvaćao ličku ravnicu u Brušanima. I tako su Oštarijska vrata služila prolaženju karavana sve dok carica Marija Terezija (na prijestolju je od 1740, a od 1765. pa do 1780. suvladar joj bijaše sin, kasnije car Josip II. - vladar do 1790.) ne odluči 1757. karlobažane podariti posebnim povlasticama. Ali, uz to, carica je potaknula oživljavanje prometa prema Lici, a u tu svrhu valjalo je dotadašnji karavanski put nadomjestiti cestom koja omogućuje zaprežni transport.

Sada zapravo otvaramo pitanje vremena izgradnje najstarije zaprežne ceste između Karlobaga i Gospića!

S. Szavits-Nossan u okviru svojeg habilita cijskog rada (AGG fakultet u Zagrebu, 1957.) iscrpno je obradio temu o starim cestama Gospić-Karlobag s težištem na sektoru Baške Oštarije-Karlobag.

^{Klikni za uvećani prikaz}

Najstarija zaprežna cesta iz stare baške luke uspinje se na Baški dolac, a odatle zakreće na sjeveroistok prelazeći Bašku dragu na visini od 120 m da bi nakon više oštrih zavoja dohvatila Lomivrat (520 m). Daljnjih 400 m visinske razlike do Oštarijskih vrata (928 m) prevladano je najprije u velikom luku prema sjeverozapadu do pod Rujinu, a odatle postupno nagnutom kosinom dohvaćena su Vrata. I stotinu godina kasnije građena Knežić-Kekićeva cesta ovu dionicu slično prevladava.

Dakle Nossan, za cestu Karlobag-Lomivrat- Rujina-Stara vrata-Oštarije-Crne Grede-Brušani-Gospić, pretpostavlja da je građena otprilike od 1730-1735, dakle u doba Karla VI. (vladao od 1711.-1740.), pa razumljivo, otud i naziv "Karolinska cesta". Svoju pretpostavku o vremenu gradnje spomenute ceste Nossan podupire nacrtom, bez oznake godine, na kojem se nalazi narisana dotična cesta, a isti je (nacrt) posvećen generalu Scherzeru, zapovijedajućem u Krajini od 1749.-1754. (zapovjednik je, dakle, nakon Karla VI., tj. u doba Marije Terezije)!

Eto, tu svoju nedoumicu o vremenu izgradnje prve zaprežne ceste preko Oštarijskih vrata uspio sam osvijetliti uvidom u M. Markovićev "Descriptio Croatiae" - Hrvatske zemlje na geografskim kartama od najstarijih vremena do pojave prvih topografskih karata, Naprijed, Zagreb, 1993.

2. od 3

[Marica]

Prvo, iz vremena kada Gospić postaje zapovjednim mjestom krajiške regimente datiraju i neki zemljovidi toga područja. A. Schereting (1753. god.) crta kartu otočko-ličke regimente, a što je bilo uvjetovano izgradnjom ceste od Gospića preko Velebita za Karlobag. Pa to je vremenski sukladno s već spomenutom caričinom (M.T.) "inicijativom o cestogradnji" preko Oštarijskih vrata!

Drugo, karta Velebita iznad Karlobaga, rad zastavnika L. Božića iz 1790., prikazuje i trase dotadašnjih cesta.

^{Klikni za uvećani prikaz}

Prepoznatljivo je da se jedna cesta iz Karlobaga ispinje od kapucinskog samostana preko Lomivrata i Rujine na Vrata, a u tumaču karte navodi se da je izgrađena 175. (četvrta brojke nije čitljiva, nažalost, ali i po tome se vidi da je iz terezijanskog doba, op. p.).

Druga trasa brazdi od istočnog dijela baške luke i ponad Vidovca sustavno se uspinje prema istoku (Trubaja) i dalje brazdi ka NE na zapadnu stranu Konjskog, a odatle kosinom Ravne drage na Oštarije. Božić navodi godinu izgradnje 1786. Važno je istaknuti da ni jedna od prikazanih cesta, u tumaču karte, nema naziv već samo godinu izgradnje. Nazivlje je, dakle, nastajalo kasnije, a u pravilu po na vladajućem monarhu u doba izgradnje ceste.
 
Izgradnju ceste Karlobag-Vidovac-Konjsko-Oštarije-Takalice (dolina Suvaje)-Brušani (Stara Pila) vodio je i dovršio 1786. austrijski podmaršal i graditelj prometnica Filip Vukasović, a na svekoliki poticaj cara Josipa II.

Pa eto, narod tu cestu naziva "Marijaterezijanska cesta". Cestu od Karlobaga preko Lomivrata i Oštarijskih vrata pa dalje preko Crnih greda u Brušane i do Gospića nepoznati graditelji izveli su za vlasti carice Marije Terezije (majke Josipa II.), a narod ju (cestu) naziva "Karolinska cesta".

^{Klikni za uvećani prikaz}

Naposljetku, vlasti su u doba Ferdinanda I. (vlada od 1835.- 1875.), uvidjevši nedostatke Vukasovićeve ceste, povjerile cestograditeljskom velikanu J. K. Knežiću izgradnju nove prometnice između Karlobaga i Gospića. Mudri Knežić, uz suradnju vrsnog graditelja Kekića, usijeca se u velebitske strmine između "Karoline" i "Terezijane" i u ritmu valcera prejahuje Vrata da bi s oštarijske ravni u smirenijem ritmu dohvatio staru Pilu u dolini Suvaje. Ta cesta obilježena je brojnim spomenima na cara Ferdinanda I. Naziv je ceste uobičajen, neformalan "Knežićeva cesta" (Ferdinanduša bi zvučalo neprikladno, zar ne?).

S obzirom na velike zasluge i drugog graditelja cestu bi valjalo nazivati "Knežić-Kekićeva cesta". Terezijanska i Knežičeva cesta prolaze kroz Vidovac Barem su dva razloga koja su me potaknula na ovaj zapis. Prvi je, naravno, vezan za uspješno ostvarivanje akcije "S.O.S. za Kubus". Drugi je razlog, a opet u vezi s Kubusom, "stare oštarijske ceste". Nije u pitanju nazivlje, o tome, naime, nema sigurnog izvora, pa će naziv neke stare oštarijske ceste i dalje biti upitan. Ali, kada je u pitanju doba izgradnje, tu smo u pogledu izvora, gotovo, potpuno sigurni. I zbog toga nije u redu da se događaju netočnosti kao primjerice na planinarskoj karti Dabarskih kukova (nakladnik SMAND, 2003.). Primjerice, osim netočno navedene godine izgradnje (1775.) i trasa "Karoline" netočno je ucrtana od Baških Oštarija do Brušana.

Rekli smo, bez obzira na (ne)oportunost naziva, da je "Karolina" najstarija oštarijska zaprežna cesta i da se od Brušana (Stara Pila) ispinje na oštarijski plato preko Crnih Greda! Pa to je već znao i Johan Lipszky s početka 19. stoljeća prošlog milenija. Na velikoj kartografskoj sintezi (tiskano 1806.), kojom Lipszky obuhvaća Ugarsku, užu Hrvatsku i Slavoniju, ucrtana je i cesta koja iz Brušana preko Oštarija vodi u Karlobag. Na karti je jasno razvidno da cesta do Oštarija ide hrptom između Suvaje (na karti je označeno Takaliza r.) i Jažine, a ne: niti Jažinom (prema SMAND-u, 2003.) niti Suvajom (kuda je inače Vukasović 1786. izgradio, u doba Josipa II, zaprežnu cestu, koju danas nazivaju "arijaterezijanska cesta").

Pa bilo s nazivljem "starih oštarijskih cesta", kako mu drago, Kubus će i dalje, počivajući na novim trajnim ležajnim kuglama, i s dotjeranim ruhom, pozorno nadzirati prometovanje na Vratima.

^{Klikni za uvećani prikaz}

Tekst: Dr. sc. Vladimir Jelaska, Zagreb
Foto 1 i 2: Vlado Prpić
Lički planinar br. 3
Foto: 4, 5 i 6; autor želi ostati anoniman.
Foto 7, 8, 9 i 10, dobila sam prije sat vremena, u 22:00 h.

Turmarenje ili kirijanje

3. od 3