Srbine! Komu radiš nek te i plati
Lijepo li je bilo, dragi moji čitaoci, kažu stari ljudi; kad je Bog sa sv. Petrom po zemlji išao. Mladi su poštovali starije, a stariji upučivali mladje u ono što je dobro i plemenito. Činovnici držali su se strogo svojih "reglemana", a osim toga, manji plaćnici poštivali su svoje starije i bili su im iskreni. Tako je bilo u staro doba i kod našeg učiteljstva. Da je u istinu tako bilo, evo ću Vam pripovjedati jedan istiniti događaj: Na velike školske praaznike, obično sam dolazio kući, da se u krugu svojih roditelja i prijatelja odmorim; iza naporna 10. mjesečnog školskog rada. Jedva sam čekao, da svane "Ilijin danak" pošto je su susjednom selu B. veliki zbor na taj dan.
Tu se skupi sa svih okolišnjih sela naroda jedne i druge vjeroispovjesti. Kako sam bio dobro poznat s' učiteljem u tom mjestu, zamolio me je, da dođem k njemu taj dan, da se malo porazgovorimo. Svanu i željkovani dan, a narod još u jutro za hladovine počeo polaziti, samo da ga "Ilinjska" vrućina ne uhvati na putu. I ja pođem ranije, samo da mogu sv. misi prispjeti Kad tamo, naroda, ko na gori lista; sigurno ga ni peti dio u crkvu nije moglo stati. Sve je mirno okolo crkve, pošto je počela. sv. misa. Ja kako sam u hladovini na kraju stajao, rado sam gledao kako pobožni narod, sklopljenih ruku i skrušenim srcem šilja pred prijestolj Božji vruću molbu, da mu dade tople ljetne kišice za njegova polja i livade. Po dovršenoj sv. misi sastanem se s' kolegom, te pođemo zajedno u njegov stan. Stupivši unutra, al već sjede za stolom
dva umirovljena učitelja, još za vojničke krajine; koji videći, da mi dolazimo, ustaše sa svojih sjedala i tako se upoznasmo. Jedan je bio katolik, a ime mu je bilo
Ivan, dok je drugi vjere grčko-istočne, a njegovo ime
Simo. Sjednemo za stol, i dok smo blagovali, raspreo se razgovor sad o ovom, sad o onom. Al kako,
kad čovjeka neki dio tijela jako boli; e bogme tamo se onda najradje i pipa, tako i mi odvezivasmo zavoje naše teške i duboke rane; a ta je današnji učiteljski položaji njegove materijalne prilike. Pretresajući ovo pitanje, mislili smo, da ćemo naći kakav dobar lijek, e bi nam naša rana što skorije zarasla, ali na žalost, taj se već odavna traži, al se ipak još do danas našao nije. Kad nam je bilo dosta i tog razgovora pređemo na
današnje teško stanje u Hrvatskoj domovini. Al se najednom ustade vredni starina Simo i reče:
- Dragi moji sinci i kolege, evo čujte, što ću Vam ja iz svojih služećih mladih dana pripovjedati, a sigurno bi Vam to i moj dragi drug i kolega, još iz pučke škole, Ivan kazao da ja nisam evo danas u vašem veselom društvu. Dok sam ja i moj dobri Ivan služili, kao krajišni učitelji, bilo je strogo, ali bogme i dobro prema današnjim prilikama.
Mi smo imali "uniformu" kao oficiri, al toga se Vi moja djeco ne možete sjećati, bili smo dobro i plaćeni, jer u ono doba, više je vrijedio 1 forint, nego danas 5.
Ali što je glavno mi smo uvjek živili u ljubavi i slogi. Nije tada bilo, da bi koji naš kolega pravosl. vjere kazao, da je "Srbin". Jest dalje mu kuća od moje.
I ja sam djeco moja prav. vjere, i ja svoju vjeru poštujem, al nek mi kaže tko, da sam ja ikada kazao zato da sam "Srbin".
Zato prokleto srbstvo u Hrvatskoj domovini, ja sam tek čuo kad sam evo sav osjedio, a kamo sreće, da sam i u hladnoj zemljici, samo, da ne gledam i ne slušam sramote, što nevjerni, sinci svojoj majci domovini hoće da učine. Nutarnje duševno stanje starčevo opazilo se je na posljednjim riječima koje je svečano, al ganutljivo iz rekao. Svaka ta posljednja riječ, dirnula je naše i onako već rastuženo srce, što se je vidilo i potom kako je svakomu iz žarkog oka kapnula topla suzica.
Poslije svršena starčeva govora, nastavi se razgovor, a ja se povučem u kraj. Tu me spopadnu teške misli,
osobito kad sam uspoređivao staro učiteljstvo pravoslavne vjere, s' današnjim. Evo po riječima vrijednog i čestitog starine, on i njegovi istovjerci bili su samo Hrvati, i radili su za dobrobit "Hrvatske nam domovine" a danas . . . .
Ta već je u pučkoj školi odgojen kao pravi "Srbin"; samo nek dodje u ruke učitelju pravosl. vjere; dapače veći od onog Srbina koji je rođen u "Srbiji".
Imade i iznimaka, ali su rijetki, i to su moguće učitelji starijeg kova, koji su naučni u miru i ljubavi živiti sa Hrvatima; kao što je i naš dobri Simo.
Ucijepljeni otrov raste u djetetu s' vremenom sve više i više, a odabere li slučajno takav gojenac učiteljski staliž, e onda se mržnja poput kakove rijeke razlije na majku mu brutsku domovinu, a velikom voljom hoće, da bar jedau dio te mržnje, prolije u srdašca povjerene mu mladeži, i tad istom utvara si da je zadovoljio svojoj opakoj i nemirnoj savjesti.
Dragi čitaoci, da dobri Bog nije kazao, svaka sila za vremena, a mi djeca njegova da u te riječi ne vjarujomo; teško bi nama bilo od naše nazvane braće "Srba", jer bi nas tako vruće privili na svoje za nas hladne grudi, da b nam sve kosti pucale.
Nekrivim zavdene seljake pravoslavne vjere, već njihove vođe (kaponje), a to su popovi i učitelji. Da ovi isti učitelji, koji dobivju hrvatsku djecu u svoje ruke, da od njih naprave valjano i čestite Hrvate koji će danas-sjutra biti vjerni sinci svojoj majci domovini Hrvatskoj. A što oni rade ? Da veliko je i opsežno to pitanje, na koje mi hrvatski učitelji pred decenij godina nismo mogli potpuno odgovoriti,
pošto nismo imali dovoljno gradiva, al sad nam je ko sunce jasno, jer je na isto odgovorio naš kologa J. Orešćanin, koji se radi veleizdaje nalzi (1) u Zagrebu pred kr. sudb. stolom.
Pa kad se čovjek malo više zadubi u ovo isto pitanje,
kako da ga ne zazebe srece kad čuješ da ovakovi učitelji trže od naše Visoke vlado povišicu plaće za svoj rad.
E braćo i kolage, ako ćemo se već take nazivati, ne valja Vam posao,
daleko ste zabrazdili, uviđato li, da ste na krivom putu. Vratite se, dok je još vrijeme. Nek se povrate ona stara vremena, kad su se učitelji pravoslavne vjere nazivali Hrvatima što u istinu i jesu.
Hrvatsko mi se srce cijepa, kad se sjetim današnjih prilika, a iz žarkog oka s’pusti mi se topla i kao kristal čista suzica, kad sam sebe upitun.
Tko je svemu tomu kriv? Al nažalost dobijem brz odgovor, koji glasi: Nitko drugi nego sami Hrvati, Ta za tu nesretnu slogu nudili smo nazvanoj braći sve više i više, dok ne dobiše uzde u svoje ruke, a sad su mogli upravljati kolima kako su sami htjeli i kako je njima bolje ispalo.
Samo im je trebalo još dati korbač u ruku, pa da nas voze u srbskim koima, po srbskqj zemlji, svom srbskom kralju Peri.
O nevjerni sinci hrvatske domovine, pokajte se skrušeno, dok je još vrijeme, za svoj veliki teški grijeh, ne bili se moguće majka Vam Hrvatska domovina smilovala i oprostila, te vas opet primila kao svoju djecu, nad kojom će u buduće majčino oko uvjek bditi. A na koncu za ovaj put poručuje vam vaš stari znanac i kolega da se svako jutro, kad se ustanete i širom pogledate krasote i ljepote majke domovine, sjetite one lijepe rečenice:
"Čiji kruh jedeš, onoga i pjesmu pjevaj".
Učitelj, Hrvat, 10. travnja 1909
____________
1) Dana 3. ožujka 1909 počela je rasprava pred kralj. Sudbenim stolom u Zagrebu protiv 53 srbijanska propagatora i veleizdajnika. Njih brani 32 odvjetnika. Među njima je i dosta hrvatskih izroda ka npr. Bertić, Grahovac, Tuškan, Vinković. I naš se gospićki odvjetnik dr. Jovan Jovanić pridružio ostalim kao branitelj. Raspravu vodi veliki sudbeni senat od 5 osoba sa predsjednikom Josipom Tarabochia. Državni odvjetnik je M. Accurti U 09:00 sati je počela rasprava.
