CRO-eu.com
Srpanj 22, 2014, 23:32:21 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Hrvatske žrtve u emigraciji  (Posjeta: 2138 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 6900



« : Listopad 25, 2010, 17:04:52 »


POPIS UDBINIH ŽRTAVA U HRVATSKOJ EMIGRACIJI UBIJENI

1.
2.
3.
4.

5.
6.
7.
8.
9.
10.

11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.

20.
21.
22.

23.
24.
25.
26.

27.
28.
29.
30.
31.
32.

33.

34.

35.
36.
37.
38.
39.
40.
41.

42.

43.
44.

45.
46.

47.
48.
49.
50.

51.
52.

53.
54.
55.
56.
57.
58.
59.

60.
61.
62.
63.

64.

65.

66.

67.
   

Dr. Ivan Protulipac
Ilija Abramović
Dinka Domančinović
Mate Miličević

Marijan Šimundić
Jozo Jelić
Mile Jelić
Petar Tominac
Vlado Murat
Anđelko Pernar

Hrvoje Ursa
Đuro Kokić
Mile Rukavina
Krešimir Tolj
Vid Maričić
Ante Znaor
Josip Krtalić
Nedjeljko Mrkonjić
Pere Čović

Mirko Čurić
Nahid Kulenović
Vjekoslav Luburić

Mijo Lijić
Mirko Šimić
Ivo Bogdan
Maksim Krstulović

Drago Mihalić
Josip Senić
Dr. Branko Jelić
Stjepan Ševo
Tatjana Ševo
Rosemarie Bahrić

Josip Buljan-Mikulić

Mate Jozak

Ilija Vučić
Ivica Milošević
Nikola Martinović
Matko Bradarić
Vinko Eljuga
Stipe Mikulić
Nikola Penava

Ivan Tuksor

Ivan Vučić
Jozo Oreč

Bruno Bušić
Križan Brkić

Marijan Rudela
Zvonko Štimac
Goran Šećer
Cvitko Cicvarić

Nikola Miličević
Mirko Desker

Ante Kostić
Mate Kolić
Petar Bilandžić
lvan Jurišić
Mladen Jurišić
Stanko Nižić
Ivo Furlić

Đuro Zagajski
Franjo Mikulić
Milan Župan
Stjepan Đureković

Slavko Logarić

Franjo Mašić

Damir Đureković

Ante Đapić

1946. godine
1948. godine
1960. godine
1966. godine

1967. godine
1967. godine
1967. godine
1967. godine
1967. godine
1967. godine

1968. godine
1968. godine
1968. godine
1968. godine
1968. godine
1968. godine
1968. godine
1968. godine
1968. godine

1969. godine
1969. godine
1969. godine

1970. godine
1971. godine
1971. godine
1971. godine

1972. godine
1972. godine
1972. godine
1972. godine
1972. godine
1972. godine

1973. godine

1974. godine

1975. godine
1975. godine
1975. godine
1975. godine
1975. godine
1975. godine
1975. godine

1976. godine

1977. godine
1977. godine

1978. godine
1978. godine

1979. godine
1979. godine
1979. godine
1979. godine

1980. godine
1980. godine

1981. godine
1981. godine
1981. godine
1981. godine
1981. godine
1981. godine
1981. godine

1983. godine
1983. godine
1983. godine
1983. godine

1984. godine

1986. godine

1987. godine

1989. godine

u Italiji
u Austriji
u Argentini
u Kanadi
 
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj

u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u Italiji
u Italiji
u Francuskoj
u Australiji

u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u Španjolskoj

u Švedskoj
u SR Njemačkoj
u Argentini
u Engleskoj

u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u Italiji
u Italiji
u Italiji

u SR Njemačkoj

u SR Njemačkoj

u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u Austriji
u Belgiji
u Danskoj
u Švedskoj
u SR Njemačkoj

u Francuskoj

u SR Njeinačkoj
Južnoafrička Rep. – JAR

u Francuskoj
u SAD

u SAD
u SAD
u Kanadi
u Kanadi

u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj

u SR Njemačkoj
u Francuskoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u Švicarskoj
u SR Njemačkoj

u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj

u SR Njemačkoj

u SAD

u Kanadi

u SR Njemačkoj


Prijenos posmrtnih ostataka Brune Bušića u Hrvatsku 1999.

NEUSPJELA UBOJSTVA

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
 
   

Mate Frković
Dr. Ante Pavelić
Obitelj Deželić
Dr. Branko Jelić
Ante Vukić
Mirko Grabovac
Dr. Branko Jelić
Vlado Damjanović
Dr. Branko Jelić
Gojko Bošnjak
Nikola Vidović
Dane Šarac
Gojko Bošnjak
Dane Šarac
Stipe Bilandžić
Stipe Bilandžić
Franjo Goreta
Luka Kraljević
Luka Kraliević
Danica Glavaš
Ants Tokić
Tomislav Naletelić
Nikola Štedul

1948. godine
1957. godine
1957. godine
1965. godine
1968. godine
1969. godine
1970. godine
1970. godine
1971. godine
1972. godine
1972. godine
1973. godine
1973. godine
1974. godine
1975. godine
1977. godine
1980. godine
1982. godine
1983. godine
1986. godine
1988. godine
1988. godine
1988. godine

u Austriji
u Argentini
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u Francuskoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u Francuskoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SAD
u Australiji
u SR Njemačkoj
u Škotskoj
 

OTMICE

1.
2.
3.
4.
 
   
Drago Jelik
Krunoslav Draganović
Vjenceslav Čižek
Ivica Novaković
1949. godine
1967. godine
1977. godine
1987. godine
iz Italije
iz Italije
iz Italije
iz SR Njemačke
 

NEUSPJELE OTMICE
  
1.
2.
 
   
Dr. Branko Jelić
Franjo Mikulić
1950. godine
1979. godine
iz SR Njemačke
iz Francuske
 

NESTALI

1.
2.
3.
4.
 
   
Zlatko Milković
Zvonimir Kučar
Geza Pašti
Stjepan Crnogorac
1949. godine
1963. godine
1965. godine
1972. godine
u Francuskoj
u Francuskoj
u Francuskoj
u Austriji
 

Preuzeto iz http://www.safaric-safaric.si/materiali_cro/udba/UDBA%20dokument%20likvidacije.pdf
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6900



« Odgovor #1 : Lipanj 15, 2011, 08:50:03 »


ANTON E. BASETIĆ
Prva žrtva jugoterora u hrvatskoj emigraciji


Hrvatsko slovo
17. prosinca 2010

Likvidacije Hrvata počele su već osnutkom Kraljevine Jugoslavije. Prvom žrtvom drži se Anton Basetić, ubijen u Chicagu 1921.

Progon, svakovrsni progon, bio je jedna od povijesnih poveznica koja premošćuje vrijeme od krvavog rođenja do još krvavije smrti Jugo države. No, velikosrpski teror u hrvatskim zemljama počeo je i prije ujedinjenja (počeo je u Vukovaru 9. rujna 1918. ), a još osjećamo zadah smrti koja je harala i poslije njezine službene smrti. Primarni srpski teror je također bio uzrokom terora na teror, ne samo među Hrvatima, nego i kod drugih koji su trebali nestati radi velikosrpskog projekta. Ta megalomanska mora, koja je progutala toliko krvi i života, nažalost je i danas živa i svakodnevno je očitija i hrabrija!

O Hrvatima koji su ubijeni u emigraciji poslije Drugog svjetskog rata (najmanje 69) konačno se saznaje i u domovini. Premda službeni Zagreb za ove (i druge) žrtve puno ne haje, ipak istina pomalo izlazi na svjetlo zahvaljujući i sudstvu drugih država, u prvom redu Njemačke. Ali o teroru nad Hrvatima u emigraciji prije 1945. zna se vrlo malo, gotovo ništa. Riječ je o još neistraženom dijelu hrvatske povijesti koji čeka da ga se domovina sjeti.

Prva žrtva jugoterora u Americi, a vjerujemo i u hrvatskoj emigraciji općenito, nakon ujedinjenja hrvatskih zemalja sa Srbijom i Crnom Gorom bio je Anton E. Basetić, urednik hrvatskih novina "Glasnik Istine" u Chicagu. Zbog svojih hrvatskih domoljubnih, odnosno protujugoslavenskih političkih stavova bio je mučki likvidiran "u sred bijela dana" u Chicagu 5. studnog 1921. Bilo je to ne samo ubojstvo novinara, nego i pokušaj zastrašivanja svih koji nisu bili voljni uhvatit se u novo jugo-kolo i zaplesati uz srpsku frulu.

Život i rad


Ante Emilio Bolanča
 
Anton Basetić rođen je u Primoštenu 17. rujna 1877. (u crkvenim knjigama stoji 20. lipnja na jednom mjestu, a 20. rujna 1877. na drugom) od oca Ivana i majke Ane, rođene Makelja. Obitelj je imala desetero djece. Njegovo izvorno ime i prezime bilo je Ante Emilio Bolanča, koje je po dolasku u Ameriku promijenio u Anton E. Basetić/Basetich. Nije jasno iz kojih razloga je promjenio prezime (donekle i ime) i zašto baš u Basetić, ali nalazimo da se i njegov brat Leon (rođen 11. travnja 1883., došao u Ameriku 24. listopada 1907.) po dolasku u Ameriku također služio prezimenom Basetić ili Bolanča-Basetić.

Ante Emilio Bolanča u svijet je odplovio iz Genove brodom "Spartan Princ" i u New York stigao 23. srpnja 1898. Išao je k prijatelju Stjepanu Bakoviću, 177 Atlanta Ave. u New Yorku.
Zasad nam nije poznato gdje, kada i koje škole je Ante pohađao, ali je zaisgurno bio pismeniji i učeniji od velike većine hrvatskih emigranata tog vremena. Koliko je to bila formalna naobrazba ili se sam "u hodu" doškolovavao ostaje nepoznanica.

Po onom što se dosad može pronaći, nakon dolaska i, vjerojatno, neko vrijeme boravka u New Yorku, Antu E. Bolanču 1910. surećemo kao Antona Baseticha u gradu Butte, Montana. Američki dokumenti o popisu pučanstva iz te godine potvrđuju da je Anton tada bio oženjen devetnaestogodišnjom Elsie, rođenom Coffin u South Dakoti. Iz istih dokumenata se vidi da je Anton po profesiji novinar. (U ovom dokumentu se krivo tvrdi da je u SAD došao 1903. Možda je te godine došao u Minnesotu.)

Godinu dana kasnije Anton i Elsie žive u Salt Lake Cityju, Utah. Tu je bio urednik hrvatskih novina "Radnička Obrana". Naime, Salt Lake City Directory za 1911. navodi da je Anton urednik i manager spomenutih novina, ali i da je Emil Basetich predsjednik "Slavonian Publishing Co." Očito je da se radi o istom čovjeku. Nažalost, 16. prosinca 1912. Elsie je umrla. Po obiteljskoj predaji, umrla je rađajući prvo dijete, curicu. Nije sigurno što je bilo od djeteta. Vjeruje se da su ga preuzeli majčini roditelji.

Među Hrvatima nastala je politička podjela,
između onih koji su htjeli jedinstvo sa Srbima
i onih koji su branili hrvtsku državnost

Nakon ženine smrti, vjerojatno tokom godine 1913., Basetić je preselio iz Salt Lake Cityja u Duluth, Minnesota. Naime, Duluth City Directory za 1913.-1914. navodi da su "Slavonian Publishing Co.", Anton Basetich manager, Milan Knezevich izdavač i urednik "Radničke Obrane" u tom gradu. Novina je izlazila svakog četvrtka. Directory za 1915.-1916. godinu piše da je Basetich sada izdavač istoimenih novina i adresa uredništva je drugačija nego godinu dana prije. Iz novina se vidi da je izdavač ne više Slavonian, nego "Croatian Publishing Co.". Očito je da je Anton preuzeo vlasništvo i uređivanje "Radničke Obrane." Novina je imala povjerenštva u Salt Lake City-u, Chicagu, Milwaukee i u Gary, Indiana.

Puno je hrvatski novina u Americi pokrenuto, ali malo ih se održalo na životu dulje vremena. Jedan od rijetko sačuvanih brojeva „Radničke Obrane“ je broj od 11. ožujka 1916. i tu čitamo da je to bilo dvanaesto godište tog tjednika, što znači da se ovo glasilo uspjelo održati dulje nego mnoge druge tadašnje hrvatske publikacije u Americi.

Moralo je to biti negdje tokom 1916. kad je "Radnička Obrana" prestala izlaziti i Anton je preselio iz Minnesote u Chicago. Te godine Basetić je kupio novine "Hrvatski rodoljub" (utemeljio 1915. i izdavao B. F. Tolić) u Pittsburgh-u i prenio uredništvo u Chicago, što znači da je on već tamo živio.

Između Jugoslavije i Hrvatske

Bila su to ratna vremena, posebice bremenita za Hrvate ne samo u domovini, nego i u Americi. Osim ratnih nedaća, među Hrvatima je nastala duboka politička podjela, između onih koji su bili spremni odreći se hrvatskog državnog prava, i prigrliti jedinstvo sa Srbima i onih koji su stali u obranu hrvatske državnosti. Prvi su bili grlatiji i svjetske prilike su im išle na ruku, a drugi su, osim borbe protiv projugoslavena, imali teret ukazivati Americi i svojim sugrađanima (posebice nakon američkog ulaska u rat 1917.) da oni nisu pobornici Austrije i Centralnih sila, nego samo ljubitelji hrvatske slobode. Da bi u tu političku maglu unio zračak svijetla, poznati svećenik Rev. Ivan Stipanović počinje (siječanj 1915.) u Chicagu izdavati časopis "Rodoljub". Uskoro (kolovoz 1915.) časopis mijenja ime u "Hrvatski Katolički Glasnik", poprima novinski oblik i postaje glasilo (gotovo svih) hrvatskih svećenika u Americi. Još prije konca godine ova novina se udružuje s "Narodnom Obranom“, koja je izlazila u Duluth, Minnesota, i „Hrvatskim Rodoljubom", te zajedničkim snagama počinju izdavati "Glasnik Istine." Uredništvo se nalazilo na 2979 S. Wentworth Ave., Chicago, a za urednika je izabran Anton Basetić. Izgleda da je tokom 1916. Basetićeva "Radnička Obrana" promjenila ime u "Narodnu Obranu" i zatim se utopila u "Glasnik Istine", kojem je on postao urednik.

Dok se krv prolijevala po europskim bojišnicama, među Hrvatima u Americi vodio se vrlo žestok ideološki rat. Jedni su slijedili "Jugoslavenski odbor", dočekivali, veličali i pomagali ljude iz Odbora te slali materijalnu pomoć i dragovoljce u rat. Drugi su bili pobornici čuvanja i jačanja hrvatske državnosti te upozoravali na velikosrpsku ideologiju i njezine posljedice za hrvatski narod. Treći su pak bili sljedbenici socijalizma i ubacivali dodatnu nacionalnu i vjersku smutnju među hrvatske emigrante. U tim prilikama Anton Basetić postaje urednik glasila koje je bilo po orijentaciji hrvatsko i katoličko, te jedan od glasnogovornika protujugoslavenskih snaga u Chicagu i Americi.

Još i prije preuzimanja uredništva "Glasnika Istine", Basetić je pisao i govorio protiv ujedinjenja sa Srbijom. Jedan važan događaj dobro ilustrira njegovu ulogu u zajednici. U Chicagu je 10. i 11. ožujka 1915. u hotelu LaSalle održan Jugoslavenski kongres na kojemu je sudjelovalo preko 550 delegata i uzvanika. Dok se tamo govorilo o jedinstvenom jugoslavenskom narodu (naravno, tad poznati Srbin u Americi dr. Paul Radosavljević, profesor na University of New York i delegat, sve ih je smatrao Srbima) i budućoj zajedničkoj državi, u hrvatskoj naseobini oko Wentworth ulice održan je masovni protuskup. Na tom antijugoslavenskom okupljanju, koje je okupilo oko 3000 Hrvata, jedan od glavnih govornika bio je i Anton Basetić. On je dakle poslije dolaska u Chicago i preuzimanja uredništva zasigurno postao osoba od velikog utjecaja među Hrvatima tog velikog grada ali i u cijeloj Americi.

Prije opisa njegove tragične smrti, red je još nešto reći o njegovoj obitelji. Naime, poslije smrti njegove prve žene Elsie (krajem 1912.), Anton se 18. srpnja 1914. vjenčao sa Sandrom (Allessandra, Sanda) F. Herska u mjestu Chishlom, Minnesota. Sandra je bila rodom iz Severina na Kupi u Gorskom kotaru. U braku se rodilo dvoje djece. Vera je rođena 1916. u Minnesoti, a Ivan 1919. u Chicagu.

[/b]Atentat u Chicagu[/b]


Ubojstvo Antuna Batasića
 
Dana 5. studenog 1921. oko 8:15 Antun Basetić je iz svog doma na 31. ulici došao u ured trgovine nekretnina "Cannizzo, Jurko & Co.", koji je bio na Wentworth ulici, nedaleko od njegove kuće. Premda je "Glasnik Istine" tiskan nedaleko u "Hrvatskoj tiskari", Basetić je, po svemu sudeći iz opreza, poštu primao u uredu spomenute tvrtke i tamo danomice po nju dolazio. Toga kobnog jutra u uredu je već bila mlada činovnica Marie Pullano i po Antonovu ulasku u ured upozorila ga da se dvojica nepoznatih muškaraca motaju na drugoj strani ulice ispred ureda, na što joj je odgovorio: "Ne boj se, ja sam tu", misleći da ih se ona boji.
Ubrzo su ta dva (ne)čovjeka došla na vrata ureda, a Marie i Anton su pošli prema vratima. Marie je otvorila jedno od dva staklena krila i upitala ih što žele. Ništa nisu rekli, a jedan je zakoracio unutra, potegao pištolj i ispucao šest naboja prema Basetiću koji je stajao kraj djevojke. Pogodila su ga dva hica, jedan u rame, a drugi u vrat i Anton je za nekoliko minuta izdahnuo. Mlada činovnica pala je u nesvijest, a ubojice su bez traga pobjegle. Tragična drama odigrala se u nekoliko minuta.

Sve chikaške novine objavile su izvješća o smrti Antona Basetića, naglašujući da je to bilo ubojstvo političke naravi. Jedne novine citiraju mišljenje ljudi iz policije i kaže da ovo ubojstvo ima međunarodno zaleđe i da je to kulminacija međunardnih političkih trzavica. Ali u tim izvješćima se provlači netočnost da je Anton bio zagrijani pro-Austrijanac, a ne da je bio hrvatski domoljub. Slijedila se i tad već dobro nam poznata "logika": svi koji nisu bili jugofili bili su austrofili (a kasnije fašisti). Naravno, policija i novinska izvješća i ne ulaze u pitanje tko bi mogao stajati iza tog gnusnog zločina. Nije bilo nikakve ozbiljnije istrage. Za policiju su to bila „emigrantska posla“ i nikome nije bilo stalo istražiti zašto je izgubio život jedan Hrvat usred Chicaga i tko ga je ubio.

Među Antonovim potomcima i danas se čuva predaja da je atentat izvršila "Crna ruka". Oni i ne znaju što je bila "Crna ruka", ali zna se dobro kakvu je krvavu ulogu ta teroristička organizacija odigrala u Srbiji i dalje. Premda je ona bila službeno ugušena 1917., njezini sljedbenci su nastavili zločinački rad i, najvjerojatnije, Anton Basetić je bio žrtva u najmanju ruku njezine ideologije.

Sve chikaške novine objavile su izvješća
o smrti Antona Basetića, naglašujući
da je to bilo ubojstvo političke naravi

Basetiću je bilo samo 44 godine kad je ubijen. Iza njega je ostala mlada žena Sandra s dvoje nejake djece i još dijete iz prvog mu braka. Sandra je od straha pokupila djecu, otišla u Minnesotu i tamo provela šest mjeseci. Ponovo se vratila u Chicago, radila i mučila se da bi odgojila svoju djecu. Među ostalim, radila je i kao kuharica u studentskom domu na University of Chicago. Po pričanju članova njezine obitelji, nikad nije htjela govoriti o muževu ubojstvu ni o politici. Bilo joj je svega dosta. Njezin životni cilj bio je svoju djecu "na noge podići" i u tome je bila vrlo uspješna, kao i mnoge druge hrvatske udovice.

Prešućena žrtva

Mučeništvo Ante Emilia Bolanče, odnosno Antona Basetića, bilo je prešućeno u vrijeme njegove pogibije, a o njemu se šutjelo i sljedećih 90 godina. Bilo bi i potpuno zaboravljeno da ne bi njegovih dviju unuka (Sarah i Ann), kćeriju sina Ivana, koje su htjele doznati istinu o svom djedu. Sarah je i mene zainteresirala za ovaj tragičan slučaj i sa mnom podijelila dosta podataka koje sam ovdje iznio. Zahvaljujem joj što je upoznala ne samo mene, nego i hrvatsku javnost s djelovanjem i žrtvom svojeg djeda koji je, po dosadašnjim spoznajama, prvi politički mučenik u hrvatskoj emigraciji poslije zlokobne 1918.

Nedavno smo u "Hrvatkom vjesniku" iz Melbourna (14. listopada 2010.) mogli pročitati svima nama iznenađujuće otkriće kako je 1. veljače 1942. "poludjeli" četnik eksplozivom ubio 14 i osakatio još 15 Hrvata u Kalgoorlie-Boulder-u u Zapadnoj Australiji. Ubojstva Antona Basetića 1921. i Hrvata u Australiji 1942., kao i druga po svijetu za koja još ne znamo treba istražiti i dati im dužno mjesto u povijesti hrvatske emigracije i domovine.

Piše: Ante Čuvalo
http://www.cuvalo.net/?cat=8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.19. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!