CRO-eu.com
Studeni 26, 2014, 10:45:42 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:  
 

"ZA" Milana Kujundžića – koji je vjeran hrvatskoj tradiciji. Kao branitelj zapadne kulture bori se protiv komunista, Udbe i fašista.   
 
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Žrtve udbinih ubojica  (Posjeta: 7518 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7174



« : Listopad 25, 2010, 17:04:52 »


POPIS UDBINIH ŽRTAVA U HRVATSKOJ EMIGRACIJI UBIJENI

1.
2.
3.
4.

5.
6.
7.
8.
9.
10.

11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.

20.
21.
22.

23.
24.
25.
26.

27.
28.
29.
30.
31.
32.

33.

34.

35.
36.
37.
38.
39.
40.
41.

42.

43.
44.

45.
46.

47.
48.
49.
50.

51.
52.

53.
54.
55.
56.
57.
58.
59.

60.
61.
62.
63.

64.

65.

66.

67.
   

Dr. Ivan Protulipac
Ilija Abramović
Dinka Domančinović
Mate Miličević

Marijan Šimundić
Jozo Jelić
Mile Jelić
Petar Tominac
Vlado Murat
Anđelko Pernar

Hrvoje Ursa
Đuro Kokić
Mile Rukavina
Krešimir Tolj
Vid Maričić
Ante Znaor
Josip Krtalić
Nedjeljko Mrkonjić
Pere Čović

Mirko Čurić
Nahid Kulenović
Vjekoslav Luburić

Mijo Lijić
Mirko Šimić
Ivo Bogdan
Maksim Krstulović

Drago Mihalić
Josip Senić
Dr. Branko Jelić
Stjepan Ševo
Tatjana Ševo
Rosemarie Bahrić

Josip Buljan-Mikulić

Mate Jozak

Ilija Vučić
Ivica Milošević
Nikola Martinović
Matko Bradarić
Vinko Eljuga
Stipe Mikulić
Nikola Penava

Ivan Tuksor

Ivan Vučić
Jozo Oreč

Bruno Bušić
Križan Brkić

Marijan Rudela
Zvonko Štimac
Goran Šećer
Cvitko Cicvarić

Nikola Miličević
Mirko Desker

Ante Kostić
Mate Kolić
Petar Bilandžić
lvan Jurišić
Mladen Jurišić
Stanko Nižić
Ivo Furlić

Đuro Zagajski
Franjo Mikulić
Milan Župan
Stjepan Đureković

Slavko Logarić

Franjo Mašić

Damir Đureković

Ante Đapić

1946. godine
1948. godine
1960. godine
1966. godine

1967. godine
1967. godine
1967. godine
1967. godine
1967. godine
1967. godine

1968. godine
1968. godine
1968. godine
1968. godine
1968. godine
1968. godine
1968. godine
1968. godine
1968. godine

1969. godine
1969. godine
1969. godine

1970. godine
1971. godine
1971. godine
1971. godine

1972. godine
1972. godine
1972. godine
1972. godine
1972. godine
1972. godine

1973. godine

1974. godine

1975. godine
1975. godine
1975. godine
1975. godine
1975. godine
1975. godine
1975. godine

1976. godine

1977. godine
1977. godine

1978. godine
1978. godine

1979. godine
1979. godine
1979. godine
1979. godine

1980. godine
1980. godine

1981. godine
1981. godine
1981. godine
1981. godine
1981. godine
1981. godine
1981. godine

1983. godine
1983. godine
1983. godine
1983. godine

1984. godine

1986. godine

1987. godine

1989. godine

u Italiji
u Austriji
u Argentini
u Kanadi
 
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj

u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u Italiji
u Italiji
u Francuskoj
u Australiji

u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u Španjolskoj

u Švedskoj
u SR Njemačkoj
u Argentini
u Engleskoj

u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u Italiji
u Italiji
u Italiji

u SR Njemačkoj

u SR Njemačkoj

u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u Austriji
u Belgiji
u Danskoj
u Švedskoj
u SR Njemačkoj

u Francuskoj

u SR Njeinačkoj
Južnoafrička Rep. – JAR

u Francuskoj
u SAD

u SAD
u SAD
u Kanadi
u Kanadi

u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj

u SR Njemačkoj
u Francuskoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u Švicarskoj
u SR Njemačkoj

u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj

u SR Njemačkoj

u SAD

u Kanadi

u SR Njemačkoj


Prijenos posmrtnih ostataka Brune Bušića u Hrvatsku 1999.

NEUSPJELA UBOJSTVA

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
 
   

Mate Frković
Dr. Ante Pavelić
Obitelj Deželić
Dr. Branko Jelić
Ante Vukić
Mirko Grabovac
Dr. Branko Jelić
Vlado Damjanović
Dr. Branko Jelić
Gojko Bošnjak
Nikola Vidović
Dane Šarac
Gojko Bošnjak
Dane Šarac
Stipe Bilandžić
Stipe Bilandžić
Franjo Goreta
Luka Kraljević
Luka Kraliević
Danica Glavaš
Ants Tokić
Tomislav Naletelić
Nikola Štedul

1948. godine
1957. godine
1957. godine
1965. godine
1968. godine
1969. godine
1970. godine
1970. godine
1971. godine
1972. godine
1972. godine
1973. godine
1973. godine
1974. godine
1975. godine
1977. godine
1980. godine
1982. godine
1983. godine
1986. godine
1988. godine
1988. godine
1988. godine

u Austriji
u Argentini
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u Francuskoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u Francuskoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SR Njemačkoj
u SAD
u Australiji
u SR Njemačkoj
u Škotskoj
 

OTMICE

1.
2.
3.
4.
 
   
Drago Jelik
Krunoslav Draganović
Vjenceslav Čižek
Ivica Novaković
1949. godine
1967. godine
1977. godine
1987. godine
iz Italije
iz Italije
iz Italije
iz SR Njemačke
 

NEUSPJELE OTMICE
  
1.
2.
 
   
Dr. Branko Jelić
Franjo Mikulić
1950. godine
1979. godine
iz SR Njemačke
iz Francuske
 

NESTALI

1.
2.
3.
4.
 
   
Zlatko Milković
Zvonimir Kučar
Geza Pašti
Stjepan Crnogorac
1949. godine
1963. godine
1965. godine
1972. godine
u Francuskoj
u Francuskoj
u Francuskoj
u Austriji
 

Preuzeto iz http://www.safaric-safaric.si/materiali_cro/udba/UDBA%20dokument%20likvidacije.pdf
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7174



« Odgovor #1 : Lipanj 15, 2011, 08:50:03 »


ANTON E. BASETIĆ
Prva žrtva jugoterora u hrvatskoj emigraciji


Hrvatsko slovo
17. prosinca 2010

Likvidacije Hrvata počele su već osnutkom Kraljevine Jugoslavije. Prvom žrtvom drži se Anton Basetić, ubijen u Chicagu 1921.

Progon, svakovrsni progon, bio je jedna od povijesnih poveznica koja premošćuje vrijeme od krvavog rođenja do još krvavije smrti Jugo države. No, velikosrpski teror u hrvatskim zemljama počeo je i prije ujedinjenja (počeo je u Vukovaru 9. rujna 1918. ), a još osjećamo zadah smrti koja je harala i poslije njezine službene smrti. Primarni srpski teror je također bio uzrokom terora na teror, ne samo među Hrvatima, nego i kod drugih koji su trebali nestati radi velikosrpskog projekta. Ta megalomanska mora, koja je progutala toliko krvi i života, nažalost je i danas živa i svakodnevno je očitija i hrabrija!

O Hrvatima koji su ubijeni u emigraciji poslije Drugog svjetskog rata (najmanje 69) konačno se saznaje i u domovini. Premda službeni Zagreb za ove (i druge) žrtve puno ne haje, ipak istina pomalo izlazi na svjetlo zahvaljujući i sudstvu drugih država, u prvom redu Njemačke. Ali o teroru nad Hrvatima u emigraciji prije 1945. zna se vrlo malo, gotovo ništa. Riječ je o još neistraženom dijelu hrvatske povijesti koji čeka da ga se domovina sjeti.

Prva žrtva jugoterora u Americi, a vjerujemo i u hrvatskoj emigraciji općenito, nakon ujedinjenja hrvatskih zemalja sa Srbijom i Crnom Gorom bio je Anton E. Basetić, urednik hrvatskih novina "Glasnik Istine" u Chicagu. Zbog svojih hrvatskih domoljubnih, odnosno protujugoslavenskih političkih stavova bio je mučki likvidiran "u sred bijela dana" u Chicagu 5. studnog 1921. Bilo je to ne samo ubojstvo novinara, nego i pokušaj zastrašivanja svih koji nisu bili voljni uhvatit se u novo jugo-kolo i zaplesati uz srpsku frulu.

Život i rad


Ante Emilio Bolanča
 
Anton Basetić rođen je u Primoštenu 17. rujna 1877. (u crkvenim knjigama stoji 20. lipnja na jednom mjestu, a 20. rujna 1877. na drugom) od oca Ivana i majke Ane, rođene Makelja. Obitelj je imala desetero djece. Njegovo izvorno ime i prezime bilo je Ante Emilio Bolanča, koje je po dolasku u Ameriku promijenio u Anton E. Basetić/Basetich. Nije jasno iz kojih razloga je promjenio prezime (donekle i ime) i zašto baš u Basetić, ali nalazimo da se i njegov brat Leon (rođen 11. travnja 1883., došao u Ameriku 24. listopada 1907.) po dolasku u Ameriku također služio prezimenom Basetić ili Bolanča-Basetić.

Ante Emilio Bolanča u svijet je odplovio iz Genove brodom "Spartan Princ" i u New York stigao 23. srpnja 1898. Išao je k prijatelju Stjepanu Bakoviću, 177 Atlanta Ave. u New Yorku.
Zasad nam nije poznato gdje, kada i koje škole je Ante pohađao, ali je zaisgurno bio pismeniji i učeniji od velike većine hrvatskih emigranata tog vremena. Koliko je to bila formalna naobrazba ili se sam "u hodu" doškolovavao ostaje nepoznanica.

Po onom što se dosad može pronaći, nakon dolaska i, vjerojatno, neko vrijeme boravka u New Yorku, Antu E. Bolanču 1910. surećemo kao Antona Baseticha u gradu Butte, Montana. Američki dokumenti o popisu pučanstva iz te godine potvrđuju da je Anton tada bio oženjen devetnaestogodišnjom Elsie, rođenom Coffin u South Dakoti. Iz istih dokumenata se vidi da je Anton po profesiji novinar. (U ovom dokumentu se krivo tvrdi da je u SAD došao 1903. Možda je te godine došao u Minnesotu.)

Godinu dana kasnije Anton i Elsie žive u Salt Lake Cityju, Utah. Tu je bio urednik hrvatskih novina "Radnička Obrana". Naime, Salt Lake City Directory za 1911. navodi da je Anton urednik i manager spomenutih novina, ali i da je Emil Basetich predsjednik "Slavonian Publishing Co." Očito je da se radi o istom čovjeku. Nažalost, 16. prosinca 1912. Elsie je umrla. Po obiteljskoj predaji, umrla je rađajući prvo dijete, curicu. Nije sigurno što je bilo od djeteta. Vjeruje se da su ga preuzeli majčini roditelji.

Među Hrvatima nastala je politička podjela,
između onih koji su htjeli jedinstvo sa Srbima
i onih koji su branili hrvtsku državnost

Nakon ženine smrti, vjerojatno tokom godine 1913., Basetić je preselio iz Salt Lake Cityja u Duluth, Minnesota. Naime, Duluth City Directory za 1913.-1914. navodi da su "Slavonian Publishing Co.", Anton Basetich manager, Milan Knezevich izdavač i urednik "Radničke Obrane" u tom gradu. Novina je izlazila svakog četvrtka. Directory za 1915.-1916. godinu piše da je Basetich sada izdavač istoimenih novina i adresa uredništva je drugačija nego godinu dana prije. Iz novina se vidi da je izdavač ne više Slavonian, nego "Croatian Publishing Co.". Očito je da je Anton preuzeo vlasništvo i uređivanje "Radničke Obrane." Novina je imala povjerenštva u Salt Lake City-u, Chicagu, Milwaukee i u Gary, Indiana.

Puno je hrvatski novina u Americi pokrenuto, ali malo ih se održalo na životu dulje vremena. Jedan od rijetko sačuvanih brojeva „Radničke Obrane“ je broj od 11. ožujka 1916. i tu čitamo da je to bilo dvanaesto godište tog tjednika, što znači da se ovo glasilo uspjelo održati dulje nego mnoge druge tadašnje hrvatske publikacije u Americi.

Moralo je to biti negdje tokom 1916. kad je "Radnička Obrana" prestala izlaziti i Anton je preselio iz Minnesote u Chicago. Te godine Basetić je kupio novine "Hrvatski rodoljub" (utemeljio 1915. i izdavao B. F. Tolić) u Pittsburgh-u i prenio uredništvo u Chicago, što znači da je on već tamo živio.

Između Jugoslavije i Hrvatske

Bila su to ratna vremena, posebice bremenita za Hrvate ne samo u domovini, nego i u Americi. Osim ratnih nedaća, među Hrvatima je nastala duboka politička podjela, između onih koji su bili spremni odreći se hrvatskog državnog prava, i prigrliti jedinstvo sa Srbima i onih koji su stali u obranu hrvatske državnosti. Prvi su bili grlatiji i svjetske prilike su im išle na ruku, a drugi su, osim borbe protiv projugoslavena, imali teret ukazivati Americi i svojim sugrađanima (posebice nakon američkog ulaska u rat 1917.) da oni nisu pobornici Austrije i Centralnih sila, nego samo ljubitelji hrvatske slobode. Da bi u tu političku maglu unio zračak svijetla, poznati svećenik Rev. Ivan Stipanović počinje (siječanj 1915.) u Chicagu izdavati časopis "Rodoljub". Uskoro (kolovoz 1915.) časopis mijenja ime u "Hrvatski Katolički Glasnik", poprima novinski oblik i postaje glasilo (gotovo svih) hrvatskih svećenika u Americi. Još prije konca godine ova novina se udružuje s "Narodnom Obranom“, koja je izlazila u Duluth, Minnesota, i „Hrvatskim Rodoljubom", te zajedničkim snagama počinju izdavati "Glasnik Istine." Uredništvo se nalazilo na 2979 S. Wentworth Ave., Chicago, a za urednika je izabran Anton Basetić. Izgleda da je tokom 1916. Basetićeva "Radnička Obrana" promjenila ime u "Narodnu Obranu" i zatim se utopila u "Glasnik Istine", kojem je on postao urednik.

Dok se krv prolijevala po europskim bojišnicama, među Hrvatima u Americi vodio se vrlo žestok ideološki rat. Jedni su slijedili "Jugoslavenski odbor", dočekivali, veličali i pomagali ljude iz Odbora te slali materijalnu pomoć i dragovoljce u rat. Drugi su bili pobornici čuvanja i jačanja hrvatske državnosti te upozoravali na velikosrpsku ideologiju i njezine posljedice za hrvatski narod. Treći su pak bili sljedbenici socijalizma i ubacivali dodatnu nacionalnu i vjersku smutnju među hrvatske emigrante. U tim prilikama Anton Basetić postaje urednik glasila koje je bilo po orijentaciji hrvatsko i katoličko, te jedan od glasnogovornika protujugoslavenskih snaga u Chicagu i Americi.

Još i prije preuzimanja uredništva "Glasnika Istine", Basetić je pisao i govorio protiv ujedinjenja sa Srbijom. Jedan važan događaj dobro ilustrira njegovu ulogu u zajednici. U Chicagu je 10. i 11. ožujka 1915. u hotelu LaSalle održan Jugoslavenski kongres na kojemu je sudjelovalo preko 550 delegata i uzvanika. Dok se tamo govorilo o jedinstvenom jugoslavenskom narodu (naravno, tad poznati Srbin u Americi dr. Paul Radosavljević, profesor na University of New York i delegat, sve ih je smatrao Srbima) i budućoj zajedničkoj državi, u hrvatskoj naseobini oko Wentworth ulice održan je masovni protuskup. Na tom antijugoslavenskom okupljanju, koje je okupilo oko 3000 Hrvata, jedan od glavnih govornika bio je i Anton Basetić. On je dakle poslije dolaska u Chicago i preuzimanja uredništva zasigurno postao osoba od velikog utjecaja među Hrvatima tog velikog grada ali i u cijeloj Americi.

Prije opisa njegove tragične smrti, red je još nešto reći o njegovoj obitelji. Naime, poslije smrti njegove prve žene Elsie (krajem 1912.), Anton se 18. srpnja 1914. vjenčao sa Sandrom (Allessandra, Sanda) F. Herska u mjestu Chishlom, Minnesota. Sandra je bila rodom iz Severina na Kupi u Gorskom kotaru. U braku se rodilo dvoje djece. Vera je rođena 1916. u Minnesoti, a Ivan 1919. u Chicagu.

[/b]Atentat u Chicagu[/b]


Ubojstvo Antuna Batasića
 
Dana 5. studenog 1921. oko 8:15 Antun Basetić je iz svog doma na 31. ulici došao u ured trgovine nekretnina "Cannizzo, Jurko & Co.", koji je bio na Wentworth ulici, nedaleko od njegove kuće. Premda je "Glasnik Istine" tiskan nedaleko u "Hrvatskoj tiskari", Basetić je, po svemu sudeći iz opreza, poštu primao u uredu spomenute tvrtke i tamo danomice po nju dolazio. Toga kobnog jutra u uredu je već bila mlada činovnica Marie Pullano i po Antonovu ulasku u ured upozorila ga da se dvojica nepoznatih muškaraca motaju na drugoj strani ulice ispred ureda, na što joj je odgovorio: "Ne boj se, ja sam tu", misleći da ih se ona boji.
Ubrzo su ta dva (ne)čovjeka došla na vrata ureda, a Marie i Anton su pošli prema vratima. Marie je otvorila jedno od dva staklena krila i upitala ih što žele. Ništa nisu rekli, a jedan je zakoracio unutra, potegao pištolj i ispucao šest naboja prema Basetiću koji je stajao kraj djevojke. Pogodila su ga dva hica, jedan u rame, a drugi u vrat i Anton je za nekoliko minuta izdahnuo. Mlada činovnica pala je u nesvijest, a ubojice su bez traga pobjegle. Tragična drama odigrala se u nekoliko minuta.

Sve chikaške novine objavile su izvješća o smrti Antona Basetića, naglašujući da je to bilo ubojstvo političke naravi. Jedne novine citiraju mišljenje ljudi iz policije i kaže da ovo ubojstvo ima međunarodno zaleđe i da je to kulminacija međunardnih političkih trzavica. Ali u tim izvješćima se provlači netočnost da je Anton bio zagrijani pro-Austrijanac, a ne da je bio hrvatski domoljub. Slijedila se i tad već dobro nam poznata "logika": svi koji nisu bili jugofili bili su austrofili (a kasnije fašisti). Naravno, policija i novinska izvješća i ne ulaze u pitanje tko bi mogao stajati iza tog gnusnog zločina. Nije bilo nikakve ozbiljnije istrage. Za policiju su to bila „emigrantska posla“ i nikome nije bilo stalo istražiti zašto je izgubio život jedan Hrvat usred Chicaga i tko ga je ubio.

Među Antonovim potomcima i danas se čuva predaja da je atentat izvršila "Crna ruka". Oni i ne znaju što je bila "Crna ruka", ali zna se dobro kakvu je krvavu ulogu ta teroristička organizacija odigrala u Srbiji i dalje. Premda je ona bila službeno ugušena 1917., njezini sljedbenci su nastavili zločinački rad i, najvjerojatnije, Anton Basetić je bio žrtva u najmanju ruku njezine ideologije.

Sve chikaške novine objavile su izvješća
o smrti Antona Basetića, naglašujući
da je to bilo ubojstvo političke naravi

Basetiću je bilo samo 44 godine kad je ubijen. Iza njega je ostala mlada žena Sandra s dvoje nejake djece i još dijete iz prvog mu braka. Sandra je od straha pokupila djecu, otišla u Minnesotu i tamo provela šest mjeseci. Ponovo se vratila u Chicago, radila i mučila se da bi odgojila svoju djecu. Među ostalim, radila je i kao kuharica u studentskom domu na University of Chicago. Po pričanju članova njezine obitelji, nikad nije htjela govoriti o muževu ubojstvu ni o politici. Bilo joj je svega dosta. Njezin životni cilj bio je svoju djecu "na noge podići" i u tome je bila vrlo uspješna, kao i mnoge druge hrvatske udovice.

Prešućena žrtva

Mučeništvo Ante Emilia Bolanče, odnosno Antona Basetića, bilo je prešućeno u vrijeme njegove pogibije, a o njemu se šutjelo i sljedećih 90 godina. Bilo bi i potpuno zaboravljeno da ne bi njegovih dviju unuka (Sarah i Ann), kćeriju sina Ivana, koje su htjele doznati istinu o svom djedu. Sarah je i mene zainteresirala za ovaj tragičan slučaj i sa mnom podijelila dosta podataka koje sam ovdje iznio. Zahvaljujem joj što je upoznala ne samo mene, nego i hrvatsku javnost s djelovanjem i žrtvom svojeg djeda koji je, po dosadašnjim spoznajama, prvi politički mučenik u hrvatskoj emigraciji poslije zlokobne 1918.

Nedavno smo u "Hrvatkom vjesniku" iz Melbourna (14. listopada 2010.) mogli pročitati svima nama iznenađujuće otkriće kako je 1. veljače 1942. "poludjeli" četnik eksplozivom ubio 14 i osakatio još 15 Hrvata u Kalgoorlie-Boulder-u u Zapadnoj Australiji. Ubojstva Antona Basetića 1921. i Hrvata u Australiji 1942., kao i druga po svijetu za koja još ne znamo treba istražiti i dati im dužno mjesto u povijesti hrvatske emigracije i domovine.

Piše: Ante Čuvalo
http://www.cuvalo.net/?cat=8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 240



« Odgovor #2 : Travanj 02, 2012, 12:04:24 »


Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), sudskoga službenika i pravnika, i Ane r. Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. Majka mu je umrla 1943. Kao đak, isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić.

(POD NADZOROM UPRAVE DRŽAVNE BEZBJEDNOSTI I PRVI PROGON)
 
Udba je, prema dostupnoj dokumentaciji, sustavno počela pratiti djelovanje Brune Bušića u proljeće 1956., kada je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskom.
 
Perfidna pitanja
 
Povod su za to bili odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak, koje je osmislila i gimnaziji nametnula Udba, a koja su se odnosila na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja: vjeruje li učenik u Boga (6. pitanje) i što mu se čini je li bio bolji “stari sistem ili današnji”, tj. ondašnji komunistički sustav (10. pitanje). Pitanje “Vjeruješ li u Boga?” bilo je popraćeno dvama dodacima: a) “Ako vjeruješ, navedi razloge koji te na to potiču”; b) “Ako ne vjeruješ, navedi razloge koji su te od toga odvratili.”

http://www.jutarnji.hr/bruno-busic---zrtva-udbina-ubojice--1---kako-je-udba-stvarala-ustase-i-neprijatelje-od-gimnazijalaca/707435/
Evidentirano
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 240



« Odgovor #3 : Svibanj 09, 2012, 07:08:18 »


UDBA i tajni vladari Balkana

Udba i danas kontrolira politički vrh Srbije, Hrvatske i Crne Gore. U njenim rukama su i ekonomija, mediji, mafija i sport, pa zato i nije čudno što smo svi mi postali tajni suradnici udbaša


Klikni za uvećani prikaz

Kada je nedavno njemački tjednik “Der Spiegel” ekluzivno otkrio “Titove tajne ubojice”, nitko se u Hrvatskoj i Srbiji nije posebno uzbudio, jer je to otkriće ličilo na ponalaženje rupe u saksiji. Naravno, zahtjev Gojka Bošnjaka, Hrvata koji je 1973. godine bio žrtva pokušaja ubojstva u Njemačkoj, a čiji je likvidator u Karlsruheu osuđen na 10 deset godina robije, prihvaćen je kao medijska senzacija. Bošnjak od njemačkog ministra unutarnjih poslova traži da se Josipu Brozu posthumno, zbog ubojstava emigranata, oduzme orden Izvanrednog saveznog križa, koji mu je 1974. dodijelio njemački predsjednik Gustav Heinemann.

Tito i njegove državne ubojice su od 1970. do 1989. godine u Njemačkoj ubijena 22 hrvatska iseljenika, u Europi i SAD 16 srpska emigranata. Ono što Gojko Bošnjak zna, a neće da kaže, jest činjenica da su državne ubojice iz Udbe likvidirale političke emigrante porijeklom iz Jugoslavije uz suglasnost vlasti u Njemačkoj i Americi. Naime, uvijek kada je Broz odlazio u službene posjete ovim državama, zahtijevao je od vlasti u Bonnu i Washingtonu da pohapse ili njegova tajna policija Udba pobije Titine političke protivnike. I zato Nijemci neće Titu oduzeti orden koji su mu dali, upravo za “čišćenje” njihovog prostora od “jugoslovenskih terorista”.

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća Tito i Udba su imali 11 državnih ubojica iz svih republika. Ključ za ubijanje emigranata je bio nacionalni, pa su Hrvati ubijali ustaše, Slovenci bijelu gardu, Bosanci balije, a Srbi su ubijali četnike i Šiptare po svijetu. Konobar iz Niša, izvjesni B. Panajotović je u Chicagu ubio četnika D. Kašikovića, ali i devetogodišnju Ivanku, koja je vidjela zlikovca. FBI je taj zločin zataškao, a likvidator je operirao lice i skriva se danas u Coloradu.

U Njemačkoj je hrvatska Udba trebao ubiti Stjepana Đurekovića, odbjeglog direktora u INA-i, ali kako su to udbaški egzekutori iz Zagreba odbili, angažirani su Crnogorci. U tom masakru Đurekovića sudjelovali su Božović, Malešević i M – čije ime ne smijem izgovoriti. Prva dvojica su pokojnici, a treći živi i vrlo je utjecajan u Crnoj Gori. Uostalom, Njemačka nije uspjela dobiti Josipa Perkovića, šefa Udbe u Hrvatskoj, koji je osuđen za likvidaciju Stjepana Đurekovića. Niti se Njemačka zbog toga mnogo buni, jer ona i danas uvažava političke zločine komunista i maksimalno ih skriva.

Ta tajnovitost je dio političkog protokola zemalja, koje su provodile vlastiti državni terorizam. Naredbodavci udbašima su bili visoke političke ličnosti, koje su i same bile dužnosnici tajnih službi, pa bilo da se ona zvala NKVD, Ozna, Udba, KOS ili SDB. Prisjetimo se da je rad u tajnoj službi JNA, zatim SID-u i SDB, odnosno Ozni i Udbi, predstavljao često samo jednu od stepenica u političkoj karijeri mnogih naših dužnosnika. Tajni agenti su bili Josip Broz, Mitja Ribičić, Cvijetin Mijatović, Raif Dizdarević i Bora Jović, Nikola Ljubičić, kao i Edvard Kardelj. U novije vrijeme, kada su komunisti postali demokrati sa agenturama su radili Kučan, Janša, Tuđman, Gligorov, Izetbegović ili Milošević.

I svaka nova država koju su stvarali ove vojskovođe je imala svoju Udbu, a ona je pravila svoje ulične i narodne heroje, razne Arkane, Tute i Juke. Ovi momci su bili suradnici Titove agenture, samo su promijenili vladara i nastavili svoj podzemni pohod, a da nikada nisu ratovali između sebe. A i kako bi kada su bili drugari iz podzemlja u Frankfurtu. Milorad Ulemek Legija je bio miljenik mladog političara, koji ga je vodio kod Đinđića kući navečer, da ga upozori da Njemci žele ga likvidiraju. Dragana Vasiljkovića tj.. Kapetana Dragan, stvorila je srpska Udba, jer je po nalogu J. Stanišića doveden iz Australije u Krajinu izigravati srpskog nindžu.

Od 11 državnih ubojica, većina je otišla u prošlost, ali su danas živi i vrlo aktivni njih trojica – u Hrvatskoj i Crnoj Gori. A njihov šef Odsjeka za likvidacije postao je veliki majstor srpski masonerije i živi u Srbiji. Nije problem u tome da su Titove ubojice među nama, već u tome da je brozovska Udba preživjela Domovinski rat  i nametnula se kao tajna politička struktura demokracije . Uostalom, u Beogradu, svi udbaši i njeni mafijaši imaju običaj govoriti: “Da nas nije bilo, 5. listopada ne bi uspio. Mi smo narodu donijeli demokraciju! ”

Udbaši i mafijaši, međutim, zaboravljaju, kako već deset godina naplaćuju demokraciju koju su izborili na ovim prostorima. Udbaši koji su bila instrument Titovog režima, agenti Miloševića i hrvatskog inteligence-a, postali su veoma značajni suradnici Đinđića i Mesića, a ostali su u državnim i stranačkim aparatima Tadića i Josipovića. U Srbiji ih najviše ima u Ministarstvu vanjskih poslova, na mjestima konzula, u Ministarstvu obrane na funkcijama za ljudske resurse i vojnu industriju, zatim u medijima, gospodarstvu, mafiji i sportu.

Željko Kekić, bivši jugoslavenski špijun iskreno priznaje:

    “Moji kolege udbaši i danas drmaju Hrvatskom. Oni su dobrovoljno radili kao suradnici političkih stranaka. Danas oni obnašaju dužnosti od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru i direktora javnih tvrtki. Oni i danas “drmaju” sustavom, jer su, u odnosu na “obične” političare koji dolaze iz naroda, u povlaštenijoj poziciji zbog informacija kojima barataju “.

Hvatska Udba je, uostalom, dovela pripadnike iz dijaspore i namjestila ih u politiku. A Miroslav Tuđman, kao bivši šef agenture najbolje zna gdje su mu danas instalirani kadrovi. Jer, ako su komunisti postali demokrati, zašto ne bi udbaši postali njihovi savjetnici i suradnici.

Ako se samo površno skicira ta udbaška mimikrija, koja je im je omogućila da se infiltriraju u novu vlast, vidi se da su to učinili tako što su udbašku strukturu prenijeli u politiku i društvo. Glavni tajni posao udbaša danas na na blkanskom prostoru jest ilegalno financiranje stranaka. Udbaši su stručnjaci za pravljenje “crnih para”. To je ilegalno zarađeni novac, kojim se plaćaju prljavi stranački poslovi. Taj novac je počeo da se stvara od prvih dana demokracije, jer su bivši načelnici tajnih službi, i u Beogradu, i u Zagrebu, pljačkali porušene gradove i banke, potom prvi otvorili poslove oko privatnih banaka i mjenjačnica, agencija za promet nekretnina, zatim agencija za privatne detektivne i osiguravanje. Samo u Srbiji agencije za osiguravanje imaju pod oružjem 30.000 ljudi.

Bivis udbaši su postali savjetnici i suradnici za sigurnost političkih stranaka, funkcionera, tajkuna, bankara. A u stvari se bave ucjenjivanjem i reketarenjem bogatih ljudi, uzimanjem partijskog postotka za svaki biznis sa državom, ugovaranje prodaje državne imovine pod nejasnim okolnostima i uz visoku proviziju. Nerijetko pribjegavaju prijetnjama, batinjanjima i ubojstvima. U Beogradu udbaši su ubili Đinđića, au Zagrebu su ubili Pukanića. Izvršioci su bili članovi Udbine mafije iz zemunskog i zagrebačkog klana.

Najvažnija politička uloga Udbinih nasljednika je korištenje i prodaja tajnih dosjea stranačkih čelnika i simpatizera, sponzora političkih stranaka i stranih špijuna u domaćim gaćama, svim zainteresiranim stranama. Cijena dosije sa tajnama običnog bisnismen, kojeg treba “ubijediti” da financira neku malu stranku, je u Beogradu –10.000 eura. A dosjei državnih dužnosnika vrijede već i milijun eura, jer su u njima podaci o zaraznim bolestima, kartonima iz ludnica, o ljubavnicama, prijevarama, ali i fotosi sa homoseksualnih seansi.

Udbaši danas posjeduju liste sa imenima političara, svećenika, javnih ličnosti, koji su homoseksualci, time ih ucjenjuju i ubacuju u razne političke igre. I zato svaki od političara koji se sprema za vrhovnu vlast strepi od ovih udbaša, njeguje ih, plaća i koristi, sve dok ne shvate da su iskorišteni. Udba i danas potpuno kontrolira politički vrh Srbije, Hrvatske i Crne Gore. U njenim rukama su gospodarstvo, mediji, mafija i sport, pa zato i nije čudno što smo svi mi tajni suradnici udbaša.

A dokle će to biti, to nitko ne zna!?
 
www.novi-svjetski-poredak.com
http://hu-benedikt.hr/vijesti/hrvatska/1525-udba-i-tajni-vladari-balkana.html

DER SPIEGEL 49/2010 > http://www.spiegel.de/spiegel/print/d-75477005.html
Evidentirano
Marica
Administrator
*
Postova: 7174



« Odgovor #4 : Svibanj 09, 2012, 09:38:05 »



Čitajući ovaj članak moram da se pitam koju svrhu ima ta borba za moć i općenito o svrhi našeg života na ovoj planeti.

Trebalo bi biti matematičar, da se izračuna vrijednost plusa i minusa, da se zna suma minus x (puta) minus i ustanovi koju vrijednost ima ništa tj. nula.

Trebalo bi biti filozof, da se ustanovi što je egzistencija – postojanje i koja joj je svrha tj. cilj ovoga kratkog postojanja na ovoj planeti. Zašto smo izdajice (informanti) i ulizice. Zašto nastojimo ulagivanjem doći u čiju blizinu, u čiji domet utjecaja, udisati "miris" moći.

Trebalo bi se pitati zašto svi imamo svoje "tajne" neznajući da smo za neke prozirni kao zrak – netajanstveni, da se naše misli i naše ponašanje od jedne nevidljive sile kontrolira i manipulira.

-   Dali je strah moć koja vlada sa svakim živim bićem?
-   Dali je to smisao i svrha naše egzistencije – postojanja?
-   Dali je smisao života permanentno prilagođavanje nekoj "sili“ – manjini – šakici hladnokrvnih, sebičnih, surovih, nemilosrdnih, dominantnih osoba?

Ako je cilj života; naučiti se prilagoditi onda se pitam komu i čemu se ja to treba i MORAM prilagoditi? Jednom ili 1000 idiotama! Zašto? Da kroz život lakše idem!?

Tko su ti kojima se ja MORAM prilagoditi i koje su njihove osobine da su "izabrani" da moju narav iz dana u dan siluju ? Najgorje je da ja upravo te najmanje respektiram. Rijetko kojega "učitelja" sam smatrala kompetentnim pedagogom, ustvari prilagodila sam im se zbog dobrih OCIJENA. Zar je to svrha školovanja? Istina, danas znam što znači H2O = dva atoma vodika i jedn atom kisika ali isto tako znam, da dok u Africi djeca umiru od žeđi mi si gradimo privatne klimatizirane bazene i peremo bar jednom tjedno naša vozila.

Što smo naučili?

Uvijek smo dobili ono što smo si izabrali pa tako i Tita i udbaše i poslodavce i učitelje i ... i. Tako je oduvijek bilo i tako će uvijek biti jer je čovjek sklon manjem otporu – prilagođava se rado – čak i onda kada nije u skladu i u ravnoteži sa svojim mislima, osjećajima i postupcima. Ta slabost ljudskih karaktera omogućuje ne samo egzistenciju UDBE već i druge kontrole u našem "privatnom" životu.

Tko je nam kriv?!
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7174



« Odgovor #5 : Svibanj 14, 2012, 10:50:22 »


Borba za političku moć - izdaja - UDBA

Na temu "UDBA - Titove tajne ubojice" piše mi jedan član sljedeće:

Citat:
Vaš komentar je napisan vrlo površno i bez dubine. Zapravo, komentar je namijenjen samo insajderima. Što znači: Trebalo bi biti matematičar, filozof i td?

Istina, moja argumentacija je vrlo kratka. Jedan komentar nije jedan roman i uz to nedostaje mi vremena da za neznalice pišem u obliku slikovnice. Moji komentari se trebaju smatrati samo kao poticaj na razmišljanje, a ne kao opširan stav. Ja nisam nikome dužna dati izvještaj mojih misli, ali ono što izjavim trudim se da je dovoljno razumljivo. Dakle, kada govorimo o obavještajnoj službi i tajnoj policiji, moramo početi sa onim snagama kao: carevi, kraljevi, političari, crkva, vojska, industrija i ekonomija koje drže moć u svojim rukama.

Da bi imali moć i primjenjivali ju, neophodno je poznavati svoga neprijatelja, njegove misli i planove, za sve to su potrebni špijuni, doušnici i izdajice.

"Proditionem amo, sed proditores non laudo [Ja izdaju volim, ali izdajicu ne pohvaljujem]"- Navodno da je to rekao rimski vojskovođa, državnik i diktator Julije Cezar (60. pr. Kr.).

Izdaju je Cezar koristio za svoje političke interese, autokratske težnje i navodne ambicije da ukine Republiku i proglasi se carem. Ubijen je u republikanskoj uroti koju je predvodio njegov prijatelj Brut. Dakle, Cezar je volio izdaju ali je preziro one izdajice koji su svjesno kršili svoju lojalnost prema zemlji, ustanovi, prijatelju ili ideji. Takvi ljudi uživali su njegovu neposrednu blizinu a izdaju su koristili u osobne svrhe kao; doći do bogastva i ugleda bez obzira na ljudske živote.

Taj kodeks časti "Izdaju volim ali prezirem izdajicu" bio je čvrsto ukorijenjen  kod japanskih samuraja i dinastija (600 pr. Kr.). Ali i kamikaze su nam poznati koji su radije počinili samoubojstvo negoli bili izdajice.

S matematičkom formulom minus puta minus jednako plus, mislila sam: manje izdajica i manje brutalnih udbaša značilo bi manje ubojstava, manje zvjerskih mučenja i manje mentalnih invalida – nezlječivih trauma, što znači jedan "plus" za svaku žrtvu.

Filozof Maxa Weber, Nietzsche i "Wille zur Macht" ["Volja za moć"] (preveo Ante Stamač) i mnogi drugi bavili su se tematikom pohlepa za moć. Čovjek je tako pleten (štrikan), da želi kontrolirati sve okolo sebe: susjede, radne kolege pa i svoga bračnog partnera. Mobbing i bullying nisu izmišljotine 21. stoljeća!!!

To je realnost! S tim moramo živjeti! Takvi su ljudi, takvi smo mi (ne oni)!

To ne znači da ja podržavam metode tajne policije, premda znam čemu je sve čovjek sposoban, šokiraju me. Ljudi mogu postati zvijeri kada je riječ o vlastitom interesu. Udbašima i njihovim informantima nije bio cilj blagostanje civilnog društva nego, u prvoj liniji, osobni interesi: moć, ugled i novac.

Ili, dali bi se Vi žrtvovali, dali ubiti, samo da zaštitite život Vašeg susjeda? Čisto sumnjam! Juda je za 30 srebrnjaka Isusa predao farizejima. Koja je Vaša cijena? Koliko Juda i farizeja sjedi među nama!? Ne pravite se pobožniji od Pape. Bogu griješite.

Jugoslovenske tajne službe 4.epizoda (Klopka za gerilce)

<a href="http://www.youtube.com/v/-5sBAtC3GoU?version=3&amp;feature=player_detailpage.<br />http://www.youtube.com/v/-5sBAtC3GoU?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/-5sBAtC3GoU?version=3&amp;feature=player_detailpage.<br />http://www.youtube.com/v/-5sBAtC3GoU?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>
Molim Vas pogledajte do kraja. Kod 19:00 min. metode udbaša.
Čovjek muči čovjeka, upravo TO nas razlikuje od životinja.

Tajne službe ili obavještajne službe, najveće su MI6, CIA, Mossad i FSB, uspješne su jer imaju dobre informante-izdajice, a za dobre informacije potrebna je ogromna svota novaca. Titova OZNA kasnije UDBA nije se u ničemu razlikovala od Staljinove tajne policije koja je širila strah i teror na čelu sa Lavrentijem Pavlovič Berijam i njegovim predhodnikom Nikolajem Ivanovič Ježovom ili od KGB (1945-1991).

UDBA, u Hrvatskoj od 1991 pod nazivom "Ureda za zaštitu ustavnoga poretka" (tijelo koje je koordiniralo svim tajnim službama), postojati će vječno, neovisno o političkom sistemu. Kojim instrumentima i metodama se ona danas bavi, saznati ćemo (možda) 60 ili 100 godina kasnije.

I opet ćemo se zgrožavati i čuditi kao da smo ugledali Marsovce u sred Zagreba i kao da nismo nikada ništa o zlostavljanju znali. Želim reći, da su svi ti krvoločnici nečiji očevi, muževi, sinovi, ujaci, susjedi, nečiji prijatelji i da su oni kao ti i ja, samo bolje plaćeni. Možda upravo zato malo pričamo o njima kao što izbjegavamo temu "teror u obitelji" i silovanje djece. Tu nam je Crkva dobar primjer: šuti i moli!

Nitko od nas ne zna dali se njegov telefon prisluškuje i koliko novaca troši država za honorare informanata – izdajica. Mi smo vladajućem sistemu oduvijek bili stakleni-prozirni, a oni koji to nisu bili ... te je "progutao mrak". Jednostavno su nestali i nikada se neće saznati gdje i kako.

Tajna policija konzervira sve osim dostojanstva i tajnosti.

Naš problem nije (bila) u prvoj liniji UDBA nego naša naivnost, lakovjernost, prostodušnost, povjerenje i nada da je komunizam naš spas.

Danas vjerujemo ovoj Vladi, sutra drugoj i da se Tito iz groba digne, masa Hrvata bi ponovo mahala s partijskom knjižicom, gradila mu spomenike, vile i pjevali "Druže Tito, ljubičice bijela ...". Zašto se prsite-ponosite tuđim junaštvima? Kada ste Vi bili junak (iz Like)? Zar nije istina, da se većina okreće kako vjetar puše? Ili možda Vi pljujete u vjetar, buru? Ili je Vama važnije blagostanje države od Vašeg osobnog blagostanja? Zašto smo onda koruptni? Zašto smo klicali i klanjali se mnogim Sanaderićima? Zašto se "ne ustajemo" protiv izjava Borisa Šprema?!

Tko nam je kriv?!

Naša jedina i najveća krivica je; šutjeti!

Ne govori, ne buni se, ne pravi problema, ostavi na miru, pusti, ne diraj u politiku i bavi se temama na kojima se nećeš opeći. Udri brigu na veselje! ...
Dali je to smisao Vašeg života? Moj nije!

Marica

____________
http://de.wikipedia.org/wiki/Liste_der_Nachrichtendienste

http://de.wikipedia.org/wiki/Nikolai_Iwanowitsch_Jeschow

http://hr.wikipedia.org/wiki/Tajna_policija
OZNA, UDBA 1945-1991
http://hr.wikipedia.org/wiki/UDBA

Josip Manolić, od 1991. bio je šef Ureda za zaštitu ustavnoga poretka (tijelo koje je koordiniralo svim tajnim službama).  > http://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Manoli%C4%87

Tajni rat Udbe > http://tomislavjonjic.iz.hr/V_6_vukusic.html

Civilizacija traži cjelovitu istinu o žrtvama > http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=11464
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7174



« Odgovor #6 : Lipanj 03, 2012, 17:49:20 »


Tajne službe

Jugoslav Petrusić
Zabranjena emisija TV Belle Amie Niš 16 maj 2011

<a href="http://www.youtube.com/v/hUBw0fuVfq0?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/hUBw0fuVfq0?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/hUBw0fuVfq0?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/hUBw0fuVfq0?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

<a href="http://www.youtube.com/v/cegx1b8B6Fs?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/cegx1b8B6Fs?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/cegx1b8B6Fs?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/cegx1b8B6Fs?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7174



« Odgovor #7 : Lipanj 05, 2012, 22:46:54 »


Jugoslavenske tajne službe - Staljinovi učenici - 1. epizoda

<a href="http://www.youtube.com/v/J1yRfb4LURM?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/J1yRfb4LURM?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/J1yRfb4LURM?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/J1yRfb4LURM?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Josip Broz ispekao je obavještajni zanat u Moskvi, a subverzivni u Španjolskome građanskom ratu. Uz pomoć sovjetskih tajnih službi prokrčio si je put do vrha Komunističke partije, pri čemu je što denuncijacijama, što podmetanjima, što likvidacijama, eliminirao sve svoje konkurente. Ratnik, državnik, konspirativac sa sedamdeset kodnih imena, najviše na Balkanu: Valter, Viktor, Karlson, Mekas, ing. Babić... Nitko ni danas ne zna zašto se i kada počeo koristiti pseudonimom Tito.
Ova dokumentarno-igrana serija bavi se razdobljem od prvih obavještajnih koraka osnivača JTS-a (školovanje u Staljinovu NKVD-u 1935.-1940.) do posljednjeg atentata Službe državne sigurnosti (Udbe) u emigraciji 1988.

Kroz 10 epizoda serija tematizira više od 60 pojedinačnih slučajeva likvidacija, neuspjelih atentata, otmica, ubojstava u zatvoru i konspirativno-političkih namještaljki, kao i sve glavne valove masovnih represija nad ideološko-klasnim neprijateljem (poratni zločini nad zarobljenicima, obračun s Crkvom i građanskim političarima, Informbiro i Goli otok, sječa srpskih unitarista, gušenje Hrvatskog proljeća...). Također obrađuje i rat tajnih službi protiv gerilskih skupina (četnici, križari i škripari, Feniks '72.).

U seriji će biti riječi i o tome kako su jugoslavenske tajne službe oponašale metode NKVD-a, o 2.000.000 dosjea, tj. jednom agentu na 10 stanovnika (više nego u SSSR-u), torturama, lažnim svjedočenjima, montiranim procesima, smaknućima bez suđenja, tajnim mjestima ukopa, Titovoj opsjednutosti tajnim službama, strukturom tajne službe, nagradama za egzekutore, metodama vrbovanja suradnika, kolateralnim žrtvama itd.

U seriji sudjeluje više od 70 sugovornika - povjesničara i publicista, izravnih sudionika događaja - od šefova, agenata i ubojica tajnih službi preko ondašnjih političkih (partijskih) moćnika do preživjelih žrtava atentata i članova obitelji nastradalih.

Glumac moderator (narator) javlja se s 38 autentičnih lokacija, uglavnom u inozemstvu. Istraživački tim serije obradio je više od 1.000 arhivskih audiosnimki i dokumenata, od kojih će mnogi biti prvi put predočeni javnosti. Rekonstruirano je oko 30 događaja, a u tome sudjeluju poznati hrvatski glumci.

1. epizoda:

Josip Broz ispekao je obavještajni zanat u Moskvi, a subverzivni u Španjolskome građanskom ratu. Uz pomoć sovjetskih tajnih službi prokrčio si je put do vrha Komunističke partije, pri čemu je što denuncijacijama, što podmetanjima, što likvidacijama, eliminirao sve svoje konkurente. Ratnik, državnik, konspirativac sa sedamdeset kodnih imena, najviše na Balkanu: Valter, Viktor, Karlson, Mekas, ing. Babić... Nitko ni danas ne zna zašto se i kada počeo koristiti pseudonimom Tito.
Po uzoru na NKVD, Staljinovu političku policiju, u špilji u Drvaru 13. svibnja 1944. osnovao je Oznu, partizansku tajnu službu. Glavna zadaća bila je proširiti popise takozvanih narodnih neprijatelja, a cilj poslijeratni obračun sa što većim brojem neistomišljenika. Još u Drvaru, dakle, planiran je Bleiburg. Na toj sjednici partizanskoga Vrhovnog štaba sovjetski generali još su jednom poučili maršala Tita najvažnijem pravilu za uspostavu i učvršćenje komunističke vlasti - bez milosti!

Jugoslavenske tajne službe – Krvavi tragovi slobode - 2.epizoda

<a href="http://www.youtube.com/v/XJKXBoTWktY?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/XJKXBoTWktY?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/XJKXBoTWktY?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/XJKXBoTWktY?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

"Krvavi tragovi slobode" Krajem 1944. Crvena armija instalirala je Tita u Srbiji, odakle kreće u pohod na ostatatak Jugoslavije. Radi učvršćenja komunističke vlasti, partizanska tajna služba OZNA dobiva zadatak - kako to piše u jednoj naredbi - da istrijebi narodne neprijatelje, i stvarne i potencijalne. A to je po ondašnjim kriterijima mogao biti svatko tko nije bio pristupio partizanima. Prvi će se na udaru naći pripadnici njemačke manjine, mahom starčad, žene i nejač. Brojke su zastrašujuće: život je izgubilo oko 60.000 'Švaba', od čega 26.000 žena i 6000 djece mlađe od 14 godina.
Planske, masovne likvidacije bez suđenja nastavljene su u Zagrebu te po Sloveniji i na Križnom putu, nakon što su Britanci izručili razoružane hrvatske vojnike i civile s Bleiburga. Citirajmo dnevnik 17. istočno-bosanske divizije, jedne od partizanskih jedinica zaduženih za egzekucije u "Deželi".
 23. maja 1945.: Zadatak: likvidiranje izdajnika. Zbog izvršavanja postavljenog zadatka nije se nikakav rad odvijao u toku dana. 24. maja: isti zadatak. 25. maja: isti zadatak.
Uglavnom se poštovalo pravilo da se svaki narod obračunava sa svojim 'izdajnicima': Hrvati su ubijali Hrvate, Srbi Srbe. Tako samo na području Kočevja, gdje je ordinirala 11. dalmatinska brigada, leže posmrtni ostaci oko 30.000 zarobljenika. Mnogi od egzekutora stradat će od takozvane partizanske bolesti - poludjet će od silne prolivene krvi! To se dogodilo i Šibenčaninu Ljubi Periši, načelniku Ozne spomenute brigade. Mučen noćnim morama, ubio je i ženu i djecu i sebe.

Jugoslavenske tajne službe – Obračun s narodnog neprijateljom - 3.epizoda

<a href="http://www.youtube.com/v/O_MabGZe4eM?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/O_MabGZe4eM?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/O_MabGZe4eM?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/O_MabGZe4eM?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

"Obracun s narodnim neprijateljima" Nakon masovnih likvidacija ratnih zarobljenika i civila OZNA i KNOJ kreću u obračun s takozvanim narodnim neprijateljima - politički oponenti, crkva, slobodoumni intelektualci, svi oni postali su neprijatelji.
Monsinjor Juraj Batelja prvi put pred kamerama čita dokumente koji dokazuju tko je pripremao "eliminaciju" nadbiskupa Stepinca i kako. Udba je nadbiskupa sustavno trovala. Tajne službe krivotvorile su liječničke kartone, pa je Stepinac liječen od jedne bolesti, a bolovao je od sasvim druge.
Istodobno počinju i prve likvidacije emigranata.
Tajne službe pozatvarat će HSS-ovce, a potom obračunati s njihovim predstavnicima u Vladi. Ministri Ivan Šubašić i Juraj Šutej jedva će se izvući iz koalicijskog zagrljaja smrti, ali će ih Udba do kraja života sustavno nadzirati.

Jugoslavenske tajne službe - Klopka za gerilce - 4.epizoda

<a href="http://www.youtube.com/v/74ztfXD7kPo?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/74ztfXD7kPo?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/74ztfXD7kPo?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/74ztfXD7kPo?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

"Klopka za gerilce" Pred Jugoslavenskim tajnim službama su četiri velike akcije. Strpljivo pripremanom akcijom u klopku je najprije pao četnički vođa Draža Mihailović. Izdao ga je najbliži suradnik.
U Hrvatsku je ubačeno 19 gerilskih grupa s ciljem rušenja komunizma. Spektakularnom akcijom, Udba ih je sve pohvatala. U akciji kodnog imena 10. april, odnosno Gvardijan, prste je imala i britanska obavještajna služba, a gerilce je izdao suborac, ustaški časnik, Ljubo Miloš.
Većina Kavranove grupe ubijena je tokom isljeđivanja ili strijeljana. Rijetki preživjeli kasnije tvrde da su potpisivali sve što se od njih tražilo, jer da takva mučenja niko ne može izdržati.
Ministar unutrašnjih poslova NDH Mate Frković tri puta je izbjegao sigurnu smrt. Jedni će reći da je imao sreće, a drugi, pravodobnu informaciju.
Za ustaškim poglavnikom Antom Pavelićem Jugoslavenske tajne službe tragale su od samog kraja 2. svjetskog rata. Atentat je izvršen tek krajem pedesetih.

Jugoslavenske tajne službe - Udar Titove šake - 5.epizoda

<a href="http://www.youtube.com/v/JzuEEHnXNQ4?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/JzuEEHnXNQ4?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/JzuEEHnXNQ4?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/JzuEEHnXNQ4?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

"Udar Titove šake" Udba je naša sudba! Visoki agent Udbe Ilija Stanić (inače osumnjičen za ubojstvo Maksa Luburića) ekskluzivno otkriva kako je srpska tajna služba, po Titovu nalogu, likvidirala hrvatskoga komunističkog vođu Andriju Hebranga, lažno optuženog da je sovjetski, gestapovski i ustaški špijun. U nedostatku dokaza, režim nije smio riskirati suđenje. Nakon što je odbačen prvotni plan da ga se otruje, Hebrang je zadavljen vojničkim remenom, a likvidacija je predstavljena kao suicid vješanjem. Sugovornik tvrdi da je žrtvino tijelo najvjerojatnije spaljeno...
 Tito se istrgnuo iz Staljinovog zagrljaja, Jugoslaviji osigurao neovisan status, ali je Rezoluciju Informbiroa (razlaz sa Staljinom 1948.) pratio obračun sa svim protivnicima - stvarnim i potencijalnim. Više od 80 posto zatočenika, naime, dospjelo je na Goli otok bez dokaza i sudske presude - diskrecijskom odlukom tajne službe. Sugovornik Alfred Pal, koji je dvostruki zatočenik Golog otoka, tvrdi da su agenti Udbe imali novčanu premiju po broju osoba koje bi poslali u logor. Udba je na Golom osmislila, implementirala i nadzirala dotad neviđeni, kanibalski zatvorski sustav. Služba uopće nije prljala ruke, kažnjenici su za nju obavljali posao ubijajući se međusobno.

Jugoslavenske tajne službe - Revolucija jede svoju djecu - 6.epizoda

<a href="http://www.youtube.com/v/k7yU5jqyM2Q?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/k7yU5jqyM2Q?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/k7yU5jqyM2Q?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/k7yU5jqyM2Q?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

"Revolucija jede svoju djecu" Igrano-dokumentarna serija Jugoslavenske tajne službe u šestoj epizodi ekskluzivno emitira snimku četiri desetljeća skrivanog iskaza Udbina agenta Ilije Stanića svojim šefovima o tome kako je po nalogu jugo-režima uspio u Španjolskoj likvidirati zapovjednika endehaških koncentracijskih logora ustaškog generala Vjekoslava Maksa Luburića. Žrtvu je prvo otrovao, a zatim joj rascopao glavu čekićem i štangom. Ekipa JTZ-a suočila je Stanića s kompromitantnom snimkom. U svojoj ispovijedi, danoj izravno u našu kameru, tvrdi da je sudjelovao u zločinu, ali da ga nije neposredno izvršio. A pred Udbom je, dalje tvrdi, punu odgovornost preuzeo na sebe kako bi dobio stan, stalni posao i bijesni automobil! Citirajmo njegovu novu izjavu: "Ja volio život, kupiše mi BMW 2002t. Najljepše auto imo sam u Beogradu tada. Drap boje, a ono unutra plavi štofovi bili. No ja sam se davno pokajao. Pokajao sam se tamo gdje treba, pred oltarom i ispovijedio. Izuzetno mi je krivo i žao što sam učestvovao u nečem što je nedolično čovjeka." U epizodi donosimo i kako su hrvatski kontraobavještajci predvođeni Ivanom 'Stevom' Krajačićem pomogli Titu da ukloni najopasnijeg konkurenta - srpskog centralista i unitarista Aleksandra 'Leku' Rankovića, vladara moćne Udbe, koja je nadzirala oko dva milijuna jugoslavenskih građana. Većina obavještajnih analitičara, pa tako i onih hrvatskih, smatra da je Rankoviću podmetnuto da je prisluškivao 'najvećeg sina naših naroda i narodnosti'.
Redatelj igranih scena: Silvio Jesenković Adaptacija igranih scena: Andrej Rora Sinopsis: Obrad Kosovac.

Jugoslavenske tajne službe - Revolucija jede svoju djecu - 7.epizoda

<a href="http://www.youtube.com/v/PaYTCAoxLKI?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />http://www.youtube.com/v/PaYTCAoxLKI?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/PaYTCAoxLKI?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />http://www.youtube.com/v/PaYTCAoxLKI?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

"Oko za oko" u samo pet godina, od pada Rankovića do Hrvatskog proljeća, Jugoslavenske tajne službe u inozemstvu su likvidirale 22 politička emigranta. Ne miruje ni politička emigracija.
Udbini agenti nagovaraju Franju Goretu da ubije četvoricu vođa najopasnije emigrantske organizacije Hrvatskog revolucionarnog bratstva - HRB. Umjesto njih Goreta je likvidirao jugoslavenskog konzula Savu Milovanovića i postao stalna Udbina meta. Preživio je dva atentata. S atentatorom se ponovno sreo u Domovinskom ratu. Sedma epizoda donosi Goretinu ispovijest.
Ljepuškasta Njemica, suradnica Udbe, zavela je člana HRB-a, Marijana Šimundića, namamila u osamu, gdje ga je likvidirao Udbin ubojica. Egzekutor i Udbina agentica nesmetano su živjeli u Jugoslaviji. Ona je hićena 15-ak godina poslije, prilikom ulaska u Njemačku i osuđena na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Epizoda donosi rekonstrukciju likvidacije temeljenu na sudskoj presudi.
Vlč. Krunoslav Draganović imao je prijatelje među mnogim utjecajnim političarima i obavještajcima u svijetu, ali i golemu građu o poslijeratnim partizanskim zločinima nad hrvatskim zarobljenicima. Kada je odlučio objaviti knjigu, otet je i doveden u Jugoslaviju i zatvoren. Udba ga je nadzirala sve do smrti 1982. u Sarajevu. Dvojica hrvatskih emigranata koji su nastavli Draganovićev rad nisu bili njegove sreće - Udba ih je likvidirala, Ivu Bogdana 1981. u Buenos Airesu i Nikicu Martinovića 1975. u Klagenfurtu.
Uloge: Goran Navojec (Vjekoslav Luburić), Goran Grgić (Alojzije Stepinac), Jan Kerekeš (Jovo Kapičić), Ljubo Kerekeš (Andrija Hebrang), Dušan Bučan (Aleksandar Ranković), Zoran Kelava (Franjo Goreta), Boris Svrtan (Tito), Željko Vukmirica (Tito, stariji), Ivica Pucar (Sreten Žujović), Duško Modrinić (Milovan Đilas), Ivan Đuričić (Ivo Lola Ribar), Ante Krstulović (Edvard Kardelj), Zlatko Ožbolt (Dobroslav Čulafić), Mladen Vasary (Krunoslav Draganović), Marko Makovičić (Franjo Herljević)

Jugoslavenske tajne službe - Gerilske skupine na tlu Jugoslavije - 8.epizoda

<a href="http://www.youtube.com/v/64alPl1u5lA?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/64alPl1u5lA?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/64alPl1u5lA?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/64alPl1u5lA?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

"Gerilske skupine na tlu Jugoslavije" Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), tajna organizacija u inozemstvu, tijekom 60-ih i 70-ih u Jugoslaviju ubacuje tri terorističke i gerilske skupine. Šira javnost niti danas o tome gotovo ništa ne zna.
Skupina Fenix ubačena je 1972. i više od mjesec dana vodila je borbe u šumama središnje Bosne i južne Hrvatske s jugoslavenskom vojskom. Cilj joj je bio podići ustanak hrvatskog naroda i izboriti samostalnost.
8. epizoda "Jugoslavenskih tajnih službi" donosi nikad ispričanu priču o tim akcijama. Rekonstrukcija se temelji na razgovorima s dvadesetak sudionika s obje strane. Pred kamerama prvi put govori čelnik HRB-a Jure Marić.
Nakon gušenja akcije, kao njezina izravna posljedica, uslijedio je i niz likvidacija u zemlji i inozemstvu.
Uloge: Goran Navojec (Vjekoslav Luburić), Goran Grgić (Alojzije Stepinac), Jan Kerekeš (Jovo Kapičić), Ljubo Kerekeš (Andrija Hebrang), Dušan Bučan (Aleksandar Ranković), Zoran Kelava (Franjo Goreta), Boris Svrtan (Tito), Željko Vukmirica (Tito, stariji), Ivica Pucar (Sreten Žujović), Duško Modrinić (Milovan Đilas), Ivan Đuričić (Ivo Lola Ribar), Ante Krstulović (Edvard Kardelj), Zlatko Ožbolt (Dobroslav Čulafić), Mladen Vasary (Krunoslav Draganović), Marko Makovičić (Franjo Herljević)
Redatelj igranih scena: Silvio Jesenković
Adaptaacija igranih scena: Andrej Rora
Sinopsis: Obrad Kosovac

Jugoslavenske tajne službe - Preuranjena samostalnost - 9.epizoda

<a href="http://www.youtube.com/v/AnIYPV_Ci6Q?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/AnIYPV_Ci6Q?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/AnIYPV_Ci6Q?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/AnIYPV_Ci6Q?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

"Preuranjena samostalnost" ... Nakon što se 1966. obračunala sa srpskim unitaristima i centralistima predvođenima Aleksandrom Rankovićem, vojna Kontraobavještajna služba (KOS) po Titovu je nalogu odigrala ključnu ulogu i u gušenju Hrvatskog proljeća. Obje akcije operativno je vodio jedan te isti Hrvat, Slavonac - general Ivan Mišković zvani Brk. Stolujući u vili Weiss, kao ondašnji šef KOS-a iz pozadine je izdavao direktive kako da se likvidira studentski pokret i uhite najistaknutiji hrvatski sveučilištarci (Čičak, Budiša, Dodig, Paradžik). U njegovoj je 'kuhinji' nastao i popis tzv. Komiteta pedesetorice - izmišljotina o postojanju vrhovnog stožera 'hrvatske kontrarevolucije'! Cilj je bio psihološko-propagandno pripremiti teren za daljnje represalije. Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske, naime, bio je formirao posebnu ideološku komisiju koja je odlučivala tko će od proljećara ('maspokovaca') u zatvor, tko će ostati bez posla, a tko će - kao najblaža kazna - biti izbačen iz Partije. Oko 10.000 ljudi tada je nastradalo. Istodobno, nakon gušenja Hrvatskog proljeća, jugoslavenski režim pojačao je teror nad političkom emigracijom. Samo u razdoblju od 1972. do 1980. Služba državne sigurnosti (nekadašnja Udba) ubila je 22 hrvatskih iseljenika, među njima i Brunu Bušića. Pritom se najčešće zaboravlja da su (po republičkom ključu) Hrvate u pravilu likvidirali Hrvati! Udbini atentatori za nagradu su dobivali novac, bijesne automobile, stalni posao, stanove, kafiće, čak i hotele!
 Uloge: Goran Navojec (Vjekoslav Luburić), Goran Grgić (Alojzije Stepinac), Jan Kerekeš (Jovo Kapičić), Ljubo Kerekeš (Andrija Hebrang), Dušan Bučan (Aleksandar Ranković), Zoran Kelava (Franjo Goreta), Boris Svrtan (Tito), Željko Vukmirica (Tito, stariji), Ivica Pucar (Sreten Žujović), Duško Modrinić (Milovan Đilas), Ivan Đuričić (Ivo Lola Ribar), Ante Krstulović (Edvard Kardelj), Zlatko Ožbolt (Dobroslav Čulafić), Mladen Vasary (Krunoslav Draganović), Marko Makovičić (Franjo Herljević)

Jugoslavenske tajne službe - Preuranjena samostalnost - 10.epizoda

<a href="http://www.youtube.com/v/JQTQQSs2DnU?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/JQTQQSs2DnU?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/JQTQQSs2DnU?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/JQTQQSs2DnU?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

"I poslije Tita - Tito" ... Posljednja epizoda serijala donosi niz dosad skrivanih dosjea o likvidacijama hrvatskih emigranata, među njima i Inina direktora Stjepana Đurekovića: kako je Služba državne sigurnosti (bivša Udba) vrbovala ubojice, kako su se pripremale akcije te tko je, najvažnije, odobravao atentate! Tako u presudi Višega njemačkog suda u Münchenu, prešućivanoj u nas, doslovce stoji: 'Do Titove smrti 1980. godine on je osobno donosio potrebne odluke. Nakon toga su za naredbe likvidacija bili zaduženi nositelji političkih funkcija u okviru pojedinih izvršnih komiteta Saveza komunista'.


Mate Kolić iz Like ubijen u Parizu

Na kraju serijala otkriva se i kako su se Udba i KOS (vojna kontraobavještajna služba) planski uključile u proces raspada Jugoslavije i stvaranja nacionalnih država! Prvi cilj: biti amnestiran za sve dotadašnje zločine. Drugi cilj: zauzeti pozicije u novom sistemu, zadržati povlastice te utjecaj na političko-gospodarske tokove. U tom kontekstu analitičari tumače i činjenicu da je dr. Franji Tuđmanu hrvatska (republička) Služba državne sigurnosti još 1987. - daleko prije nego ostalim političkim zatvorenicima - izdala putne isprave!
Uloge:Ivica Pucar (Sreten Žujović), Duško Modrinić (Milovan Đilas), Ivan Đuričić (Ivo Lola Ribar), Ante Krstulović (Edvard Kardelj), Zlatko Ožbolt (Dobroslav Čulafić), Mladen Vasary (Krunoslav Draganović), Marko Makovičić (Franjo Herljević)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7174



« Odgovor #8 : Listopad 28, 2014, 20:21:12 »


Atentat u Parizu: Dan kada je ubijen Bruno Bušić

<a href="http://www.youtube.com/v/IqxWw8y5JYs?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/IqxWw8y5JYs?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Točno prije 36 godina (16. listopada 1978.), u jednom od najljepših gradova svijeta, francuskoj metropoli, zloglasna jugoslavenska tajna policija likvidirala je hrvatskog intelektualca, disidenta, domoljuba, u jednom trenutku vođu hrvatske emigracije, zagovornika slobodne, demokratske i suverene Hrvatske, Brunu Bušića. Dakle, likvidirali su ga oni čije tekovine mi danas slavimo, po nalogu razbojnika koji nosi ime najljepšeg trga u Zagrebu. Ne samo što je bio karizmatični lider novog hrvatskog suverenističkog pokreta, Bruno Bušić bio je priznati intelektualac, književnik i publicist, dakle, vrlo obrazovan čovjek koji je istinski poznavao pravu demokraciju zapadnoga tipa u ona hladnoratovska, olovna vremena. Karizmatična osoba hrvatske povijesti i jedan od najvećih hrvatskih povijesnih istraživača dvadesetog stoljeća, pravi predstavnik turbulentnih sedamdesetih godina prošlog vijeka, desetljeća koje je označavalo nagovještaj urušavanja komunističkog režima čiji kraj smo dočekali desetak godina nakon mučkog ubojstva Brune Bušića.

Sredinom šezdesetih sreli se Bušić i Tuđman

Rođen kraj Imotskog, u kraju koji nikada se nije pomirio s komunističkom diktaturom, Bušić je maturirao 1960. godine u Splitu, nakon čega je upisao filozofiju i francuskli na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zanimljivo, danas kada prosvjeduju studenti Filozofskog fakulteta nisu se sjetili da je nekoć taj fakultet polazio i najveći među nijima, istinski borac za ljudska prava i slobodu malih naroda. Sredinom šezdesetih godina ukrstili su se putevi Brune Bušića i utemeljitelja moderne Hrvatske, doktora Franje Tuđmana, naime, Bušić je saznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, radi se o Institutu koji je osnovao Franjo Tuđman, rješenje o Bušićevom zaposlenju 1965. godine, 23. lipnja potpisao je upravo "direktor Tuđman."

Ubrzo je svojim djelovanjem, pisanjem, načinom razmišljanja došao pod udar tadašnjeg režima, prije svega zato što je naki način dijelio Radićeva stajališta, što se može zaključiti iz njegovih citata, koji govre o slozi hrvatskoga naroda, ali i o potlačenom položaju istog naroda tijekom povijesti, pa i u ondašnjoj Titovoj Jugoslaviji. Ne samo to, Bušić je jasno naznačio kako je Bosna i Hercegovina oteta Hrvatskoj "iako Hrvatska na nju ima svoja pradavna prava, što bi Srbija trebala priznati."

Bruno Bušić, uz veliko mnoštvo nazočnih Hrvata iz čitavog svijeta, pokopan je na pariškom groblju Pere-Lachaise, na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi iz pjesme Dobriše Cesarića "Trubač sa Seine", na hrvatskom i francuskom jeziku.( Godine 1999. kosti Brune Bušića pokopane su na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja.)

Trubač sa Seine

Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mogo
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čaj.
Al vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena —
Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Étoilea, Saint-Michelea!
O bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj,
U koji život svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje stičem sebi ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero ... ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemô na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca,
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

Ibrica Jusic - Trubač sa Seine > https://www.youtube.com/watch?v=MiPMnbU4Ey0

Dvadeset i tri godine nakon smrti Brune Bušića, na isti dan, puno kilometara dalje, u herojskoj borbi za konačnu slobodu hrvatskoga naroda, poginuo je još jedan velikan dvadesetog stoljeća, general Blago Zadro.

http://www.tinolovka-news.com/vijesti-hrvatska/12257-atentat-u-parizu-dan-kada-je-ubijen-bruno-busic
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!