CRO-eu.com
Prosinac 02, 2021, 16:12:14 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Perušić  (Posjeta: 10051 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Listopad 12, 2010, 21:39:09 »



Perušić

O borbi oružnika s grančari, što ju onomad pomenusmo, pišu iz Perušića siedeće: Dana 16. Svibnja 1878. po pol noći podiže se nadoružnik Ivo Mandić, da obidje u mjestu Perušićn zloglasne krčme. Već izdaleka opazi, gdje svieća n krčmi Jure Krekovića gori; on se navrnu u istu krčmu, ali četiri njemu nepoznata čovjeka sjede za stolom, vino piju i bnče medju sobom. Nadšerežanin Mandić opomenu krčmara, da je propisani sat minuo i neka krčmu zatvori, na što krčmar odgovori, da je njemu prosto čitavu noć kičmu otvorenu držati, akoprem je od kotarske oblasti oštar nalog izdat, da krčme poslie propisanoga sata nesmiju biti otvorene. Nadšerežanin Mandić povrati se nazad u vojarnu i uzme još sa sobom šerežanina Nikolu Mataića. Dok su njih dvojica krčmi došla, bijahu se krčmar i njegovi gosti na odpor pripravili.

Oružnik Mataić stupi odmah na vrata od krčme i pozva krčmara, da krčmu zatvori te da kaže, odkuda su ona četiri čovjeka i kako se zovu. Na to krčmar uzme sviećn sa stola i podje, da ju iznese van; Mataić ga sustavi, pitajnć, kamo će sa sviećom. U to jedan od stranaca skoči sa stola i sgrabi Mataića po mišicah, dočim krčmar sa sviećom izidje. Tako Mataić sam u mraku ostade u sobi. Nadšerežanín Mandić pohiti na te, da unidje n sobu. Krčmar, zašav nadšerežaninu iznenada za ledja, popane cjepanicu i lupi ga po pregibih nogu. Siromah nadšežanin kleknu, drugi od stranca stranaca iznutra priskoči, iztrgnu mu pušku iz ruku i lupi ga istom po vrh glave tako, te se puška odmah po vratu probi. Siromašni Mataić dozivlje u pomoć krčmara, da nosi svieću, da barem vidi, s kim se hrva; stranci skočiše i  pobjegoše van, Mataić za njima, al opaziv, da je ranjen, povrati se u sobu i pade kao mrtav.

Mandić se u onoj muki podiže i opazi, da, je Mataić kao mrtav. Poleti u onoj snagi do vojarne i uze šerežanina Banjeglava, nebi li lopove pohvatao. Tražeć sviećom po krčmi, nadje srećom jednog u zahodu i predade ga kotarskomu sudu u zatvor.

Mataić je na bočini tako ranjen, da mu je rana 6 palaca široka; glava do kosti sva izsječena, a Mandiću sva glava razbita. Čas za tim natisnu se druga dva šerežanina za lupeži u potjeru, ali jih nemogoše uhvatiti. Srećom uredovni kotarski podvornik Rafailo Kresović, koj se je digao u 6 sati i pošao iz svoga stana, da uredovne pisarne uredi, opazi 4 čovjeka, u kabanice zamotanih glava, a izpod kabanice jednomu gola sablja viri. Kresović, koji je bio 2 godine n šerežkoj službi, posumnja na te ljude te jih zapita, kamo će tako rano, na što jadan odvrati, da su oni Romljanci te da su pošli, nebi li gdje drva pogodili i prodali. Kresović odvrati: Dobro kad ste došli. Meni upravo drva treba. Hajte sa mnom u pisarnu pa ćete se ogrijati. Tu ćemo se pogoditi za drva. Gdje su Vam drva?
Na to stranci odvratiše, da dva gone drva odtraga, te unidjoše u pisarnu. Kresović opazi, gdje jedan drži šerežku prebitu pušku, drugi sablju, treći drugu pušku. Kresović jih upita, od kuda jim to oružje, na što odvratiše jedan; da su dobili u megdanu, drugi, da se zlo dogodilo. Kresović odvrati na to: Nebojte se Vi ništa, junaci, Vama neće ništa biti, već Vi tu ostanite, a ja ću Vas zatvoriti, da nebi drugi šerežani navalili te Vas poubijali, a ja idem po g. kot. upravitelja, koj će sve liepo popisati, kako je što bilo. Ljudi na to pristaše. Kresović brže bolje van, ali neide po upravitelja, već leti po šerežane, da lopove pohvataju. U taj par hrupiše  šerežani Vujo Juzbašić i Lazo Banjeglav.

Kresović jim poviknu: Evo zatvorih nekakva 4 lopva i u njih carskog oružja.

Šerežani pozvaše lopove, da oružje polože, ali oni nehtjedoše, dok obć. stražar nedozove sudca. Lopovi se tada pokoriše, a sudac odmah sastavi s njimi zapisnik i dade jih odpratiti  k sudbenom stolu u Gospić.
 
Šerežanin Mataić jedva će ostati živ, dočim će zapoviednik postaje Mandić valjda preboljeti.

Primorac
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Ožujak 09, 2011, 21:02:12 »


Perušić

Među hrvatskim plemićkim obiteljima, koje u srednjemu vijeku nastavahu bušku župu, nalazila se i obitelj Perušić. Ta je obitelj u 15. vijeku (vjerojatno iza pada Bosne godine 1463.) podigla svoj "grad", t. j. utvrđeni dvorac, koji je po toj obitelji dobio ime Perušić. Prvi put se "kaštel" Perušić spominje godine 1487.

Od članova plemićke obitelji Perušić spominju se u drugoj polovici 15. vijeka Dominik i Gašpar. Dominik Perušić bijaše godine 1468. u službi krbavskoga kneza Ivana. Gašpar je Perušić godine 1487. bio banov namjesnik i kaštelan grada Rmnja. Isti je Gašpar Perušić godine 1492. uz mnoge druge hrvatske velikaše i plemiće stavio svoj pečat na povelju, kojom se njemačkomu kralju Maksimilijanu i njegovim potomcima zajamčuje pravo na ugarsko-hrvatsko prijestolje, ako bi kralj Vladislav II. (odnosno njegov sin) umro bez zakonitih potomaka. Na temelju toga prava izabran je na saboru u Cetinju 1. siječnja 1527. Maksimilijanov unuk Ferdinand Habsburški za kralja hrvatskoga.

Kad su Turci u travnju godine 1527. osvojili Krbavu i Liku, dođe u njihovu vlast i Perušić. Odavle se hrvatski seljaci zakloniše na sjever u dolinu rijeke Gacke, a neki vjerojatno pođoše u Senj. Tvrđa u Perušiću ostade pusta i razvaljena do godine 1553., kad ju je obnovio poturica Malkočbeg, koji bijaše sultanov namjesnik u Bosni. Unutar dvostrukoga kamenog zida nalazila se jaka kula na najvišem mjestu; na samom pak zidu bijahu visoki i čvrsti čardaci, iz kojih su Turci mogli odbijati juriše neprijateljske vojske. Isti je Malkočbeg nedaleko tvrđe godine 1555. naselio Turke, koji će tu tvrđu braniti.

Odsada je Perušić bio glavna obrana turske Lake, kao što je Udbina bila za Krbavu. Krivo su to gledali senjski Uskoci. Zato oni godine 1569. poduzmu vojnu na Perušić. Uskoci su doprli do same tvrđe, pred kojom razbiše 2800 Turaka. Preostali Turci utekoše u tvrđu, odakle su morali gledati, kako Uskoci na lomači pale 2 martoloza (vlaška razbojnika), koji su u Senju djecu krali i Turcima prodavali.

Graničari iz Otočca i okolišnih sela udare godine 1636. na Perušić, te ga zauzmu i razvale. Odsada su Turci u Lici ostali bez prave zaštite; zato su nastojali da što prije obnove tvrđu u Perušiću. To je doznao i kralj Ferdinand, koji 27. svibnja 1637. iz Praga nalaže ratnom vijeću u štajerskom Gracu, neka se pobrine, da spriječi namjeru tursku.

Ipak su Turci ponovno utvrdili i naselili Perušić. Oni dapače odlučiše obnoviti i "Stari Perušić" kod Vrhovina. O tom je krajiški general Vuk Frankopan Tržački javio 13. ožujka 1641. iz Karlovca ratnom vijeću u štajerski Gradac ovu vijest:

Mene je kapetan Portner iz Otočca obavijestio, da je od svojih tajnih pouzdanika doznao, kako Turci namjeravaju opet podići tvrđu Perušić, koju su graničari već odavna opustošili. Turci su od porte (t. j. sultanove vlade u Carigradu) dobili dozvolu, da smiju Perušić zaposjesti s 12 agalaka (t. j. četa, koje vode age). Oba turska bega - onaj u Klisu i u Krku (Kninu) - imaju od porte nalog, da čuvaju majstore i radnike, koji će zidati utvrde oko Perušića. Bilo bi nužno, da se zapriječi ta izgradnja Perušića. Ali za tu svrhu ne bi bila dostatna ukupna sila Krajine, već bi trebalo dići pučki ustanak ili spremiti još veću pomoć.

Gašpar Frankopan, sin generala karlovačkoga, nije mogao podnijeti sramotu, da su Turci doista obnovili tvrđu Perušić, kojoj dadoše ime "Stari Perušić". Kako se Gašpar odlikovao junaštvom, odlučio je godine 1642., da sruši Stari Perušić. U tu svrhu sastavi četu, s kojom provali do Perušića. Tu je Turke potukao i tvrđu im oštetio, pa se onda vratio kući s velikim ratnim plijenom. - Sličnu je navalu na Novi Perušić godine 1642. izveo Tomica Holjevac, porkulab (zapovjednik tvrđe) u Brinju. To nije bilo pravo senjskom kapetanu Ivanu Ernestu Herbersteimu, koji Holjevca 21. lipnja 1642. tuži ratnom vijeću, jer da se time izazivlju Turci na provalu u hrvatsku Krajinu.

U turskoj vlasti ostade Perušić do godine 1689., kada je karlovački general Herberstein poveo vojnu za oslobođenje Like i Krbave. Generalu se pridruži pop Marko Mesić, katolički župnik u Brinja, koji digne Otočane i Brinjane. Redomice zauzmu Hrvati ličke tvrđe, a 28. lipnja 1689. dođe hrvatska vojska i pred Novi Perušić. Da se ne prolijeva krv, predložiše Turcima, neka se predadu uz uvjet, da smiju slobodno otići iz tvrđe. Turskomu su dizdaru (t. j. zapovjedniku tvrđe) napose obećana za mito 2 konja. Ipak su Turci isprvice oklijevali s predajom tvrđe, jer se nadahu pomoći iz Bihaća. Kad je ta pomoć izostala, ostave Turci u noći od 29. na 30. lipnja Perušić, te se zapute preko Široke Kule u Udbinu.

Ipak nijesu iz Perušića otišli svi Turci. Tvrđu je naime ostavilo samo 150 Turaka sa svojim obiteljima. U Perušiću ostade 45 Turaka, koji sa svojim obiteljima stanovahu u 20 kuća. Ovi su naime Turci odlučili, da će se pokrstiti, kako bi mogli zadržati svoju imovinu. O tome izvješćuje pop Marko Mesić ovako:

"Kad je vazeta Lika i Krbava, došal je general karlovački u Perušić z manum skupa; i stojeći na vratih Perušića general, - a Turci, što su ostali u Perušiću da će se krstiti, svi su izašli pred grad. I počel je (general) meni govorit, da Turcima povim, da ki goder se hoće krstiti, mora biti veran gospodinu Bogu, veri katoličanskoj i njihovoj cesarskoj svitlosti; daje svakomu sve ono, što je užival za Turčina, muškomu i ženskomu; a on, ki je prošal, da sve njegovo ostane kod cesara; i da unapridak nimadu živiti onim načinom niti pravicom, kako su pod Turčinom po nijedan način; nego kakovom pravicom kršćani živu, tako da oni i njihova dica živu u svakom dugovanju."

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Ožujak 09, 2011, 21:03:24 »


Kralj Leopold nije Liku i Krbavu vratio Hrvatskoj, kojoj je pripadala prije turske okupacije. Gospodarom Like i Krbave proglasila se bečka dvorska komora, t. j. financijalna uprava kralja Leopolda I. Komora je te zemlje 10. veljače 1692. za 80.000 rajnskih forinti prodala grofu Adolfu Zinzendorfu. Tako je i Perušić postao dijelom novo utemeljene grofovije. Ali već godine 1693. dođe Zinzendorf u sukobe s krajiškim kapetanima u Senju, Brinju i Otočcu. Naskoro se uvidjelo, da grof uopće loše upravlja Likom i Krbavom. On je primjerice u Lici zabranio žito žeti i sijeno voziti, što je u narodu izazvalo pogibeljno ogorčenje. Kad je o tomu bio obaviješten kralj Leopold, dade godine 1693. razvrgnuti kupoprodajni ugovor o Lici i Krbavi. Dvorska je komora grofu Zinzendorfu vratila uplaćeni novac, te je ponovno preuzela upravu Like i Krbave.

Vuk Vlatković, kanonik senjski, dobio je godine 1695. od kaptola senjskog nalog, da uredi crkvene prilike u oslobođenoj Lici. Vlatković 21. veljače 1696. izvješćuje, da je u katoličke crkve pretvorio 4 turske džamije (on ih zove "mečiti"), i to po jednu u Perušiću, Budaku, Bilaju i Ribniku; on je prvi u tim crkvama služio svetu misu, obavljao krštenja i dijelio svetu pričest. Podjedno kanonik Vlatković kaže, da u spomenutim crkvama svetu misu služe i sakramente dijele svećenici, što ih je onamo poslao senjski biskup Sebastijan Glavinić.

Sačuvao nam se opis Like i Krbave od godine 1696. To je opisao senjski biskup Glavinić, koji je osobno obišao sva mjesta u Lici i Krbavi. Najprvo je došao u Perušić, za koji piše, da je 4 milje udaljen od Otočca. Perušić ima na uglovima gradskoga zida 4 branika; povrh toga ima i jednu okruglu kulu. U toj tvrđi stanuju samo 4 osobe, od kojih biskup spominje župnika i kaštelana (zapovjednika tvrđe). Izvan tvrđe u selu stanuje oko 300 ljudi, od kojih je 80 sposobno za oružje. U okolici Perušića viđaju se tu i tamo zidovi plemićkih kurija, u kojima su prije stanovali odličniji Turci. U toj se okolici opažaju također tragovi mnogih starih crkva. Kako u crkvi nije bilo zvonara, dao je biskup bubnjanjem sazvati ljude u crkvu, koja se nalazila izvan tvrđe. Tu je odslužio svetu misu, a zatim je narodu dao cjelivati križ i knjigu evanđelja. Tom je prigodom biskup pozvao ljude, da dignu tri prsta i da za njim izgovaraju riječi, kojima prisižu podložnost i vjernost sv. Trojstvu, katoličkoj vjeri i caru Leopoldu. Glavinić veli, da će Perušić naskoro kraj tvrđe dobiti kapelu. Za gradnju te kapele dovaža već narod građe i drugo drvo; trebalo bi čavala i željeza.

Tvrđa se u Perušiću nije dugo održala. Službeni izvještaj od godine 1713. kazuje, da se tvrđa u Perušiću već pretvara u ruševinu. Ipak se još i sada jasno razabire, da je perušićka tvrđa bila opasana dvostrukim debelim zidovima, koji su dugi oko 150 metara. Najbolje se sačuvala okrugla kula, koja je još visoka do 10 metara. Na toj se kuli vide prozori, među kojima se osobito ističe onaj, koji iznutra ima u samom zidu 2 kamene klupe. Kula je nekada bila građena na 3 kata; zato se još i sada u njenim zidovima vide 22 rupe, u koje bijahu usađene grede za pojedine katove. Na ostancima nekadašnjih bedema razabiru se puškarnice, t. j, luknje, kroz koje su branitelji mogli pucati na neprijatelje. Iz kule se otvara vidik na polje, koje bijaše nekada zaraslo šumom. U tom se polju nalazi bunar Ahmetovac, koji nas imenom svojim sjeća na tursko doba.

Dok tako propada stara tvrđa u Perušiću, dotle se nedaleko od nje lijepo razvija selo Perušić. Mnogo je tomu pridonio položaj Perušića, koji je na glavnoj cesti, što iz Gospića vodi u Otočac.

Kad je princ Hildburghausen godine 1746. po nalogu kraljice Marije Terezije uredio ličku krajišku pukovniju, postade Perušić sjedištem satnije, t. j. upravne, sudbene i vojničke jedinice spomenute pukovnije. Perušić je godine 1765. odijeljen od ličke i pripojen otočkoj krajiškoj pukovniji. Već godine 1779. postoji u Perušiću krajiška škola (t. zv. trivijalka) za dječake. Djevojačka je škola u Perušiću otvorena tek godine 1874.

Prostrana župna crkva sv. Križa sagrađena je u Perušiću godine 1698. U zvonik te crkve udario je grom dvaput (godine 1842. i 7. veljače 1753.). Župni je dvor u Perušiću sagrađen godine 1772. U Perušiću djelovahu dva župnika, - po imenu Nikola Pohmajević i Ivan Krstitelj Kabalin, - koji su kasnije postali biskupi u Senju. (Pohmajević je biskupom senjskim postao 16. travnja 1718. i umro u Senju 7. veljače 1730., dok je Kabalin za biskupa senjskog imenovan godine 1772.). Pod župu u Perušiću spada filijalna crkva presv. Trojstva u Podovima, koja je podignuta prije godine 1772.

Prigodom popisa žiteljstva godine 1857. brojio je Perušić 561 žitelja u 45 kuća. Po vjeri bijaše 558 rimokatolika, a samo 3 grčko-istočna. Tada je već Perušić imao poštanski ured, a kasnije dobio je i brzojavnu postaju. U Perušiću je godine 1892. uređena stanica za ličku diližansu, koja je tada prometala putnike od Gospića do Ogulina. Počevši od 23. ožujka 1920. ima Perušić i željezničku postaju na glavnoj pruzi, koja od Splita vodi preko Knina i Gospića u Zagreba.

Manifestom od 8. lipnja 1871. odredio je kralj Franjo Josip, da se mjesto vojničkih sudova osnuju na krajiškom teritoriju kotarski sudovi i kotarske oblasti. To je 1. siječnja 1872. provedeno u Perušiću, gdje te oblasti ostadoše i onda, kad je Krajina 1. kolovoza 1881. definitivno pripojena građanskoj (banskoj) Hrvatskoj. Perušički je kotar 31. prosinca 1910. brojio 20.925 žitelja, od toga 17.313 rimokatoličke, a 3609 grčko-istočne vjere uz 3 inovjerca.
2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Ožujak 09, 2011, 21:04:52 »


Izbori narodnih zastupnika u Perušiću

Prvi je izbor narodnoga zastupnika za hrvatski sabor obavljen u Perušiću 19. travnja 1883. Tada je bio izabran Tomo pl. Orešković, poštar u Perušiću, koji je stupio u vladinu "narodnu stranku“.

Prava se politička borba povela u rujnu godine 1884., kad je Perušić birao drugi put. Vladin je kandidat bio Ante Binički, umirovljeni major. Njemu je »stranka prava« kao protukandidata postavila [/b]dra. Andru Bakarčića[/b], odvjetnika na Rijeci. Svih je izbornika bilo samo 46. Od njih je na biralište došao 41, te je Bakarčić dobio 22, a Binički 19 glasova. Ali već kod narednog izbora, koji je u Perušiću obavljen 14. lipnja 1887., izabran je Binički jednoglasno, jer mu hrvatska opozicija nije postavila protukandidata. Premda su naime u izbornom kotaru perušićkom seljaci činili preko 90 postotaka svega žiteljstva, ipak su većinu izbornika činili činovnici i učitelji, koji su morali glasovati za vladinoga kandidata, jer je glasovanje bilo javno, a ne tajno. S istoga je razloga 1. lipnja 1892. bio bez protukandidata izabran podarhiđakon i župnik Franjo Kovačić, kandidat "narodne stranke".

Peti je izbor u Perušiću obavljen 19. svibnja 1897. Od 60 upisanih izbornika došlo je na biralište 38, koji bijahu odvisni ljudi; zato su svi glasovali za umirovljenoga profesora Martina Sekulića, kandidata madžaronske "narodne stranke". Isti je Sekulić izabran i 9. studenoga 1901., ali ipak ne jednoglasno, jer mu je "stranka prava" kao protukandidata postavila Marka Došena, trgovca iz Gospića. Od 62 izbornika glasovalo je 55, od toga 36 za Sekulića, a 19 za Došena.

Sekulić je umro 14. travnja 1905. Zato je 4. studenoga 1905. došlo do naknadnog izbora, kod kojega je izabran vladin kandidat dr. Luka Marjanović, predstojnik vladinog odjela za pravosuđe. Njemu je išla u prilog nesloga pravaša, jer je "čista stranka prava" kandidirala Franju Canjugu, župnika iz Gospića, a drugi pravaši Marka Mileusnića, veleposjednika iz Bukovca kod Zagreba.

Osmi je izbor u Perušiću obavljen 3. svibnja 1906. Tada je na biralište došlo 36 odvisnih izbornika, koji su glasovali za Belu pl. Adamovića, propaloga vlastelina iz Čepina kod Osijeka, dok je kod kuće ostalo 25 pravaških izbornika.

Iste je godine 1906. propala madžaronska "narodna stranka"; zato više ne može ni postavljati svoje kandidate u Perušiću. Kod prvoga narednog izbora, koji je obavljen 27. veljače 1908., brojio je Perušić 74 izbornika. Od njih je 46 došlo na biralište i glasovalo za učitelja Marka Badovinca, kandidata "čiste stranke prava".

Kad je hrvatski sabor g. 1910. promijenio izborni zakon, porastao je broj izbornika u Perušiću na 304. Prvi je izbor po tome izbornom zakonu obavljen 28. listopada 1910. Tada je u "čistoj stranci prava" već postojao raskol, te je u Perušiću u ime Frankovih pristaša kandidirao župnik Stipe pl. Vučetić, a u ime "Milinovaca" (t. j. pristaša dra. Mile Starčevića) veleposjednik Marko Mileusnić. Na biralište je došlo 259 izbornika, od kojih je 141 glasovao za Vučetića, 85 za Mileusnića, a 33 za sveučilišnog profesora dra. Ladislava Polica, pristašu bana dr. Nikole pl. Tomašića.

Naredni je izbor u Perušiću obavljen već 15. prosinca 1911. Tada je na biralište došlo 189 izbornika, od kojih je 150 glasovalo za pravaša Stipu pl. Vučetića, a 39 za dra. Ladislava Polica, kandidata novo stvorene Tomašićeve "stranke narodnog napretka".

Dvanaesti je izbor narodnoga zastupnika u Perušiću obavljen 16. prosinca 1913. Tada je od 435 izbornika glasovalo 314., i to 216 za pravaša Stipu pl. Vučetića, a 98 za gospićkog odvjetnika dra. Milu Miškulina, kandidata hrvatsko-srpske koalicije.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Ožujak 09, 2011, 21:06:09 »


Župa u Perušiću godine 1768.

Po nalogu otočke krajiške pukovnije došao je 21. studenoga 1768. u Perušić ličko-krbavski arhiđakon Ivan Krstitelj Kabalin, da upiše i procijeni dohotke župne crkve i župnika perušićkog. Kabalin je to obavio u prisutnosti Eustahija Jurina, kapetana perušićke satnije, i Jurja Zimera, sindika (t. j, staratelja i računovođe) župne crkve u Perušiću. Kabalin, Jurin i Zimer potpisaše zapisnik, iz kojega doznajemo ove podatke:

Župna crkva Uzvišenja sv. Križa u Perušiću podignuta je godine 1698. Patronat vrši senjski biskup, koji imenuje župnika i uzdržaje crkvu u Perušiću. Crkva je zidana i u dobrom stanju, a opskrbljena crkvenim pokućstvom i ukrasima. U crkvi manjka pod, a još nije posve dovršen crkveni strop. Trebalo bi namjestiti dostojniju propovijedaonicu i tabernakul, t. j. svetohranište, u kojemu se čuvaju pokaznica (mostranca) i ciborij (posuda s posvećenim hostijama za presvetu pričest). Župna crkva nema nikakova kapitala (novčane zaklade) ni nekretnina, a ne dobiva nikakvoga dohotka od zvonjenja ni od grobnice (koje valjda nije ni bilo u crkvi). Jedini je prihod župne crkve milostinja, koju narod u t. zv. škrabice daje prigodom svete mise. Drži se, da taj prihod godimice iznosi 13 rajnskih forinti. (Rajnski je forint vrijedio 60 krajcara ili 80 denara).

Župni je dvor zidan i udoban, a župnik ima ove prihode: Godišnji proizvod voća i povrća vrijedi 6 forinti. Novo stečeni vrt, u kome raste zelje, daje godimice 10 tovara zelja, što po 54 krajkcara vrijedi 5 forinti i 40 krajcara. Na "Ograda" zvanoj zemlji uživa župnik 7 jutara. Tamo dobiva 4 voza sijena, što po 3 forinta vrijedi 12 forinti; zatim 5 požunskih mjerova (vagana) pšenice, što po 2 forinta i 33 krajcara vrijedi 13 forinti i 15 krajcara; te 20 požunskih mjerova prose, što po 1 forint i 41 i po krajcara predstavlja vrijednost od 33 forinta i 45 krajcara.

Štolarina je župniku u Perušiću nosila ove godišnje dohotke: Za vjenčanje se župniku plaćalo 34 krajcara. Kako se godimice prosječno vjenčalo 28 parova, dobivao je župnik 15 forinti i 52 krajcara. Godimice se u perušićkoj župi prosječno pokapalo 30 odraslih ljudi i 45 djece. Za sprovod odrasloga plaćalo se župniku 34 krajcara, što je donašalo 17 forinti; za sprovod djeteta plaćalo se samo 7 krajcara, što je župniku donašalo godimice po 5 forinti i 15 krajcara. Kad je župnik o blagdanu sv. Triju Kralja blagoslivljao kuće svojih župljana, darivahu mu hljeb i suho meso, što je vrijedilo oko 7 forinti. Za krštenje djeteta nije se župniku ništa plaćalo. Isto tako nije župnik dobivao ništa, kad je u crkvu uvodio mladu ženu (prve nedjelje iza vjenčanja). Niti za t. zv. "vpelavanje" žene, kad ona .prvi put iza poroda ide u crkvu, nije se župniku ništa plaćalo.

Župljani su župniku u Perušiću podavali t. zv. "šesnaestinu", t. j. šesnaesti dio svoga priroda. Ta je daća župniku godimice donašala prosječno 44 požunska mjerova (vagana) pšenice, što po 2 forinta i 33 krajcara predstavlja vrijednost od 112 forinti i 12 krajcara; zatim 244 požunska mjerova raži, ječma i zobi, što po 1 forint i 4 i po krajcara predstavlja vrijednost od 411 forinti i 45 krajcara; onda 68 požunskih mjerova t. zv. pire (od koje se prigodom svatova pravio i "pirov kolač", što po 1 forint i 7 i po krajcara vrijedi 76 forinti i 30 krajcara; zatim 20 pož. mjerova napolice, što po 1 forint i tri četvrtine krajcara vrijedi 20 forinti i 15 krajcara; napokon 169 požunskih mjerova zobi, koja se prodavala po 54 krajcara, te predstavlja vrijednost od 152 forinta i 6 krajcara. Od pčela, peradi i ovima sličnog priroda nije se župniku podavala "šesnajstina".
U perušićkoj župi bijaše tada 60 t. zv. "inkvilina", koji se hrvatski zovu "željari" ili "hižari". Ovi nemaju zemljišnoga posjeda, nego samo kuću, u kojoj stanuju. Svaki inkvilin MORA župniku za njegovu dušobrižničku pastvu platiti po 12 krajcara, što za svih 60 iznosi 12 forinti. Povrh toga podavahu ti inkvilini župniku i neke daće u naravi. Tako je župnik godimice dobivao 8 ovaca ili koza, što po 1 forint vrijedi 8 forinti; zatim 26 janjeta ili jareta, što po 30 krajcara predstavlja vrijednost od 13 forinti; onda 18 mjerova masla ili maslaca, što po 34 krajcara vrijedi 10 forinti i 12 krajcara; napokon 13 povjesma lana, što po 4 krajcara vrijedi 8 forinti i 40 krajcara.

U svemu je godišnji prihod župnika perušićkog iznosio 947 forinti i 3 krajcara. Pod župu u Perušiću spadahu godine 1768. dvije filijalne (područne) crkve, poimence: crkva sv. Trojstva u Podovama i crkva sv. Nikole u Kaluđerovcu. Crkva sv. Trojstva je podignuta na prastarim temeljima, ali je obnovljena godine 1752. Ta je crkva zidana i dosta prostrana, ali bi joj trebalo popraviti krov i strop. Crkva nema nikakvog uresa i pokućstva, izuzev srebren kalež, koji uostalom pripada župnoj crkvi. Jedini je prihod ove crkve milostinja, koju narod daje u škrabice prigodom svete mise. Godimice se tako u toj crkvi sabere 9 forinti. Crkva je od župne crkve udaljena 1 i po sata hoda.

U Kaluđerovcu je narod godine 1748. podigao crkvu sv. Nikole, koja je zidana i za tamošnji narod dosta prostrana. Trebalo bi na toj crkvi popraviti krov, pod, strop i oltar, te je bolje opskrbiti ukrasom i pokućstvom. Crkva nema nikakova kapitala i nekretnina, pa niti dohodaka od grobnice i zvonjenja. Jedini je prihod milostinja, koje u škrabicu godimice dođe 2 forinta i 16 krajcara. Kraj crkve postoji drvena i neudobna kućica, koju bi trebalo temeljito obnoviti. U toj kućici stanuje kapelan, koji u Kaluđerovcu mjesto župnika obavlja sve duhovne poslove. On uživa malu zemlju, koja se jedne godine sije, a druge kosi, pa tako kapelanu daje u pšenici ili u sijenu godišnju vrijednost od 4 forinta. Narod u Kaluđerovcu daje kapelanu godimice u ime "šesnajstine" pšenice u vrijednosti od 3 forinta i 24 krajcara, ječma i prose u vrijednosti od 26 forinti i 16 krajcara, pire u vrijednosti od 7 forinti i 30 krajcara, napolice (t. j. raži pomiješane sa pšenicom) u vrijednosti od 3 forinta i 9 krajcara, te 15 požunskih mjerova zobi, koja po 4 krajcara vrijedi 13 forinti i 30 krajcara. Povrh toga dobiva kapelan od župljana na temelju posebnog ugovara godimice pšenice u vrijednosti od 16 forinti i 25 krajcara. Prosječno se u godinu dana vjenčaju 3 para, što kapelanu po 34 krajcara donasa 1 forint i 42 krajcara. Isto toliko dobiva kapelan za 3 sprovoda odraslih, dok djecu pokapa besplatno. O Trim Kraljima dobiva kruha i mesa u vrijednosti od 30 krajcara. Prema tomu cijeli godišnji prihod stalnoga kapelana u Kaluđerovcu iznosi jedva 78 forinti i 7 krajcara.

Izvor: Dr. Rudolf  Horvat, Mala knjižnica Matice Hrvatske
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Ožujak 19, 2011, 05:55:32 »


Obnova Župne crkve u Perušiću

U Perušiću je župna crkva sv. Križa obnovljena godine 1865. nastojanjem i brigom župnika Filipa Kriškovića. U lijepo oslikanom svetištu nalazi se glavni žrtvenik, sav izgrađen od mramora. Tamo je - mjesto staroga na limu slikanoga - postavljen nov drven križ, na kome je razapet Spasitelj. Križ je nabavljen iz Tirola. Desno od križa nalaze se mramorni kipovi Aarona i sv. Petra, a lijevo isto tako mramorni kipovi Mojsija i sv. Pavla, Obnovljeno je i 7 pobočnih oltara, koji nijesu napravljeni od mramora, nego od drva. Tu se nalaze lijepe slike sv. Roka i sv. Nikole, koje je naslikao Vjenceslav Kargačin u Senju. Obnovljena je i propovjedaonica, a nabavljena je posve nova krstionica, koja vrijedi 150 forinti.

Dozvolom duhovnoga stola blagoslovio je obnovljenu crkvu domaći župnik Krišković, i to 14. rujna 1865. (na crkveni god), kada se slavi uzvišenje svetoga križa, na kome bijaše propet Isus Krist. Mnogobrojnim se proštenjarima veoma svidjela obnovljena crkva u Perušiću, koja je po svojoj gradnji slična nekadašnjoj isusovačkoj crkvi sv. Katarine u Zagrebu. Crkva ima desno i lijevo kapelice, nad kojima je kor. Crkveni je pod lijepo popločen. Samo se općenito opažalo, da bi mjesto starih "vriskulja" trebalo na kor staviti nove i crkvi dostojne orgulje.

Izvor: Dr. Rudolf  Horvat, Mala knjižnica Matice Hrvatske
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Lipanj 15, 2011, 20:26:33 »


Perušić


Foto: Dražen Prša, novinar
Otočac, 15. 06. 2011., 12:20
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Srpanj 29, 2011, 10:50:58 »


Čuvaj se "seujske ruke" i u Perušiću

U Iićkorlr gradiću Perušiću nalaze se ostaci nekada velike utvrde kojom još dominira ruševina glavne kula,vidljiva sa ceste prema Gospiću. Perušić se spominje već u 15. Stoljeću kao vlasništvo plemićke obitelji Perušić, a 1489. godine to se mjesto zapisuje kao Perušić-grad s Kaštelom. Turci osvajaju Perušić 1527. i pretvaraju ga u glavnu utvrdu turske Like i Krbave. Godine 1569. Provale u Perušić junački Senjani i oko 2800 turskih vojnika. Bila je to senjska osveta što su im Turci krali djecu i odvodili ih u Tursku za janjičare. Taj događaj bio je povod za legendu o "senjskoj ruci" koja je kaznila Turke u perušićkoj kuli, a koja je kroz kasnije godine nastala u narodu.

Kada perušićkim Turcima nije bilo dovoljno pljačke po senjskoj okolici, znali bi se okomiti na senjsku djecu te ih odvoditi u ropstvo u Stambol gdje su od njih stvarali janjićare. Krađom djece posebno su se bavila dva Turčina iz Perušića. Preobučeni u odijela seljaka iz okolice Senja ili u gradska odijela Senjana ili čak u vojnička odijela kršćanske vojske približavala bi se njih dvojica samom gradu Senju te bi iznenada pograbili pokoje dijete i odveli ga u Perušić.

Zbog sveg toga Senjani su odlučili prekinuti taj "danak u krvi" za sva vremena. Legenda kaže da su poslali dvojicu svojih sugrađana da se pomiješaju s ličkom rajom u Perušiću i da saznaju koji to Turci kradu djecu. Kada su saznali njihova imena i koje su njihove kuće, napravili su plan za  napad. U Senju i okolici diglo se na oružje oko tisuću ljudi koji su se pod okriljem mraka primicali Perušiću. Danju su se skrivali u ličkim, velebitskim šumama. Kada su se posljednje noći približili samom Perušiću, najprije su zapalili okolne kuće, a zatim žestoko napali samu utvrdu. Perušić je branilo 2800 Turaka, ali to nije smetalo brojnije slabijim Senjanima da osvete svoju otetu djecu te su prodrli u sam Perušić.

I dok je glavnina opsjedala zloglasnu perušićku kulu, posebna grupa najsmjelijih i najhrabrijih probila se do kuća dvojice Turaka – otimača djece te su ih uhvatili žive. Kada je svanuo dan,predali su se Turci i u perušićkoj kuli. Pred zarobljenim Turcima napravili su Senjani lomaču i na njoj žive spalili djecokradice kao opomenu svima koji bi ikada posegnuli za senjskorn djecom. Zatim su se vratili u Senj.

O toj pravednoj osveti Senjana prepričavalo se u Lici, Krbavi i Hrvatskorn primorju kroz sve vrijeme turske vlasti za koju se kaže da nikada više nije posegnula za senjskom djecom iako su vladali Perušićem još 120 godina.

Tomislav Đurić
Legende puka hrvatskoga
http://www.meridijani.com/?meridijan=books&solo_id=95

_________________
Registracija djece – prikupljanje dječaka

Na slici su šest ukradenih – roditeljima oduzetih – dječaka, svi odjeveni u crvenu odjeću, koja čekaju na registraciju. Lijevo je pisac iz registrature, desno; narod promatra proceduru dok članovi obitelji raspravljaju s jednim janjičarom.

Osmansko minijaturna slika iz " Sulejmanija ", 1558. u Topkapi Saraj palači u Istanbulu (Inv. 1517/31b)
http://hr.wikipedia.org/wiki/Topkapi_Saraj
http://hr.wikipedia.org/wiki/Sulejmanija


Klikni za uvećani prikaz

Devşirme – skupljati, prikupiti,
Yeniçeriler - Janjičari


Hvatanje dječaka - (osmansko-turski: devşirme - prikupiti.) – primijenjeni postupak regrutiranja u 14. stoljeću po kojem su Turci sebi osiguravali nadopunjavanje vojske i administracije. Turci su u osvojenim zemljama pogotovo sa kršćanskog područja turskog carstva – na Balkanu – krali najtalentiranije dječake u dobi od oko 12 i 18 godina te ih poturčili i islamizirali za službu carstva i sultana. Ti isti, kao odrasli, pod nazivom [Yeniçeriler] – Janjičari borili bi se protiv svoga kršćanskog naroda. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Srpanj 29, 2011, 18:40:28 »


Popis stanovništva u Perušiću

osoba/kuća

Abramović 2/1,
Alešković 9/3,
Alivojvodić 4/2,
Amić 46/12,
Arbanas 11/4,
Bašić 19/8,
Beguš 1/1,
Berce 3/1,
Brajković 10/5,
Bratić 1/1,
Brkljačić 1/1,
Butina 1/1,
Crnković 7/3,
Cvitković 3/1,
Čurčić 2/1,
Ćaćić 2/1,
Čulumović 7/3,
Ćutić 9/2,
Dasović 31/9,
Delač 4/1,
Devčić 1/1,
Domazet 19/5,
Došen 4/1,
Dundović 1/1,
Durante 1/1,
Frković 3/1,
Gavran 1/1,
Glumac 1/1,
Goldmann 3/1,
Grabašnjak 7/2,
Grandić 2/1,
Grgić 2/1,
Grivičić 1/1,
Hećimović 35/11,
Hodak 6/2,
Horvat 3/1,
Horvatović 3/2,
Hrnjić 2/1,
Hudorović 12/3,
Ivanišević 1/1,
Ivanović 1/1,
Janković 3/2,
Javorina 2/1,
Jelenić 6/2,
Jelinić 3/2,
Jergović 1/1,
Jurčić 2/1,
Jurisić 1/1,
Jurišić 62/21,
Jurković 29/11,
Karić 7/4,
Kasumović 13/4,
Klobučar 1/1,
Kljajić 1/1,
Kokotović 5/3,
Kolak 41/16,
Kolak Grgić 1/1,
Kordić 5/1,
Koričić 4/1,
Kreković 25/10,
Krpan 5/2,
Kruljac 5/3,
Kulaš 12/5,
Kustor Frković 1/1,
Lulić 13/6,
Majetić 5/2,
Malekin 2/1,
Marinić 4/2,
Marjanović 6/1,
Marković 8/5,
Mikić 1/1,
Miletić 1/1,
Milković 22/7,
Mrva 1/1,
Mrvac 1/1,
Muhar 1/1,
Murgić 63/24,
Mustać 1/1,
Naglić 1/1,
Obućina 12/6,
Paral 4/1,
Paun 5/1,
Pavletić 1/1,
Pejnović 1/1,
Petrlić 5/2,
Petrović 1/1,
Pleša 3/2,
Pocrnić 20/7,
Podnar 5/3,
Popović 3/1,
Prša 7/2,
Radošević 8/5,
Rončević 1/1,
Rubinić 1/1,
Rubinić Musafia 1/1,
Rukavina 40/14,
Ružić 1/1,
Sekula 2/1,
Smolčić 1/1,
Sokolić 9/3,
Sorić 1/1,
Stanić 1/1,
Stapar 4/1,
Šatri 5/1,
Šimatović 3/1,
Šimunović 2/2,
Širola 1/1,
Šmit 1/1,
Šolaja 1/1,
Špoljarić 17/7,
Štakić 3/2,
Števanja 3/1,
Štimac 24/12,
Štimac Padan 1/1,
Tomašević 7/3,
Turić 8/3,
Udorović 14/4,
Umić 1/1,
Uremović 14/5,
Uzelac 1/1,
Valpotić 1/1,
Velić 13/2,
Vlainić 2/1,
Vučetić 5/1,
Vukelić 8/5,
Vukšić 3/1,
Zarić 2/1,
Zima 1/1,
Žagrović 1/1,
Žanić 6/2,
Žarak 24/10,
Žarak Jurišić 1/1

Izvor: Hrvatski prezimenik
Petar Šimunović, Zagreb 2008

_____________
U ovom popisu stanovništva za mjesto Perušić, vidljive su tri veće skupine prezimena i to: hrvatska, vlaška i turska. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!