Kostajnica
Klikni za uvećani prikaz O svojem uapšenju u turskoj Kostajnici piše Renner ovo:
U sriedu: 11. o. m.* odem do turske Kostajnice na crnu kavu. Bez zaprieke došao sam do kavane. Nepotraja dugo, a u kavanu grune askera** s nataknutimi bajoneti, vodja njihov šćepa me za rame i pored svega moga odpora prinudi me, da idem s njim. Za malo našao sam se obkoljen cielim stanovnićtvom kostnjoićkim, a četa vojnička koja me je pratila, uzmnožila se uz put na 100 momaka.
Za 10 minuta dovedu me k juzbaši***. Nustane predtečni izpit; ja se ogradim. "Crnogorski špijun", tako rekoše Turci; "odvetite tog psa kadiji". Ovomu sam kazao da sam Niemac i da se zadržavam u Kostajnici. Kadija**** mi na kratko reče, da on nema sa mnom posla i pošalje me kajmakamu*****. Ovaj nije bio kod kuće. Na posljedku dodje zapoviest da me zatvore. Najprije me pregledavaju; oduzmu mi nož, zapiske i crnogorsku kapicu.
"Jesi Švaba, ali kapa je iz Crne gore".
Otvore mi vrata od tamnice, koja je gore izgledala nego svinjac. Najprije udje moj pas, za njim ja.Pred vrata postav stražu od tri momka. U tamnici bilo je na zemlji nešto malo slame; mjesto prozora neka rupa s rešetkom, kroz koju je ulazila zima, vjetar i kiša u tamnicu. Ja sam imao lak kaput. Legao sam pored psa ali nemogoh cielu noć zaspati. Čuo sam, gdje straža govori, da će me sutra okovati u gvoždje od 40 oka i poslati u Bihać.
To mi baš nije bilo milo ćuti. Doćekao sam jutro napola smrznut. Čekao sam dva sata, ali nitko se nejavja. Onda.sam počeo lupati u vrata i vikati straži, da me vodi kajmakamu. "On još spava" odgovore mi. Poslie dva sata opet stanom lupati i zaištem, da mi dadu što jesti. Grohotan smieh stražra bješe mi odgovor. "Prvi dan u apsu, pa već ište da jede! Čekaj malo!"
Oko pola dvanaest otvore se vrata: "Izvolite gospodine!" Išao som kajmakamu. Dali su mi nož i kapicu. To je već bio dobar znak. Odveli me u nekakvu sobu, gdje je bio neki ćinovnik i nekoliko Turaka. Donesu rakije, ponude me, ćinovuik mi napravi cigaru i ponudi mi najnoviji broj "Bosne". Za tim donesu jelo. Čorbu smo jeli drvenim žlicami, a zelje prsti. Poslie dva sata odvedu me u medžlis (sud), komu je predsjedao kajmakam Ali-beg. Ovaj je izgledao azijatski, govorio je samo turski i nešto malo hrvatski. Četiri Turčina sjedila su na divanu s podvijenima nogama. Pisar je metnuo parće artije na koljeno, pa piše. Izpit odpočne. Pitali su me za ime, zanimanje, mjesto rodjrnja i da li sam prijtelj Turkom. Pisar doda: da li su svi Niemci prijatelji Turkom? Ja slegnem rameni. Zatim se proćita, dopis hrvatskoga ureda i mene odpuste slobodna.
__________________________________
* 11. siječnja 1876.
Juzbaša [turski], kapetan
Asker [turski], vojnik
Kadija [turski, arapski], u islamskim zemljama suci vjerskih sudova; 1922 u Turskoj ukinuti; u arapskim zemljama i danas, sudac svih jurisdikcija.
Kaymakam [turski], okružni poglavar (upravitelj) > župan
Artija [turski], papir (MD)
_______________________________
Rijetko će stranac o kojoj zemlji pisati tolikim zanimanjem i ljubavlju kao što
Henrik Renner o Herceg-Bosni. Stari je on tamo znanac.
Već god. 1875. dolazi Renner za ustanka u Hercegovinu prvi novinar koji je onamo zavirio. S austrijskom okupacijom dolazi i opet kao dopisnik bečkih i berlinskih novina te ostaje u Bosni podrugu godinu. I docnije u više mahova zalazi u Herceg-Bosnu te putuje njome svuda unakrst uzduž i poprijeko. Zavolio je Bosnu "kao drugu otadžbinu" i piše o njoj kao da joj je u istinu rođeni sin. Hrvatska će publika valjda jedino u poglavlju o njemačkim naseobinama osjetiti da ovu knjigu piše stranac — no ni tamo neprijatelj.
Herceg-Bosna
uzduž i poprijeko
putovanja
Henrika Rennera Više > Boroević Svetozar v. Bojna >
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=990.0
