CRO-eu.com
Prosinac 16, 2019, 03:12:37 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 2 [3]
  Ispis  
Autor Tema: Varaždin nekad i danas  (Posjeta: 22474 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #30 : Srpanj 15, 2014, 12:37:12 »


Junak Varaždinac: Milan Prekopec

 

zastavnik 25. domobranske pješačke pukovnije rodom iz Madjareva kraj Novog Marofa, krenuo je takodjer poput ostalih naših nebrojenih junaka na rusko ratište. Ovdje se je u redovima naše prosljavljene "25. domobranske pukovnije" tako hrabro ponio, da je bio odlikovan srebrnom kolajnom I. razreda. U bitci kod Okne na 30. VI. 1916. najednoć ga je nestalo, te mu još ni danas neutješeni roditelji, koji borave u Varaždinu, neznaju, da li je pao ili se nalazi u ropstvu. Neznaju toga pozitivno ni nadležne vojne ni civilne oblasti.
Zastavnik Milan Prekopec polazio je i varaždinsku gimnaziju, odakle je prešao u trgovačku školu, gdje ga je zatekao i rat.

Hrvatsko pravo, 11. 8. 1917

Odlikovani Varaždinac Gjuro Mittler

Gosp. Gjuro Mittler zastavnik kr. domobr. 42. polj. ob. pukovnije odlikovan je velikom srebrnom kolajnom. Odlikovani sin je našeg uglednog veletržca žestom g. L. Mittlera. Čestitamo.

Hrvatsko pravo, 15. 9. 1917
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #31 : Srpanj 15, 2014, 12:38:49 »


Varaždin u ratne dane

Varaždin se tuži na te ratne dane,
Jadikuju cure, haljine su skupe
Jadikuju mame, i svuda se kupe
Razmišljajuć gdje će smoći dosta hrane.

"Nulerica" mela, izčezla posvema
Žemljama ni traga nigdje više nije.
I dozivlju dane, što su bili prije
Al dani su prošli, i više ih nema.

Del, prošli su dani, kad je puna kesa,
Gazdarici svakoj u rukama bila
I svaka je sebi hrane nakupila
I to govedine, a ne konjskog mesa.

Da, prošli su dani, kad su naše cure,
Dizale visoko ponosite glave
Kada su na šetnju išle sve do Drave.
Danas se po poslu ulicama žure.

A bećari stari, pijanice, lole
Nekako su trijezni, ko da vino nije
Ono slatko vino, što je bilo prije
Ono sladko vino, što ga ljudi vole.

Piljarice naše, umuknule sve su,
Nigdje nema traga prijašnjemu "traču"
I tužno se drže, baš kao da plaču,
Što ih u rat jošte pozivali nisu.

Trgovci su stali pred svoje dućane
Zovuć ljude k sebi, a sa sviju strana,
A njihova roba, sad je "izabrana"
Nije više ona, što je bila lane.

Dječurlija gradska, i fakini razni
Ne skiću se više ulicama grada
Latio se svaki nekakoga rada
Prisilili su ih već želuci prazni.

Dobrovoljci opet, curice si draže
Dosadno je njima bez ljubavnih zgoda,
Al šta će mo, kad je sada takva moda
Bar će mnogoj mami srce da razblaže.

A gospoda mlada, viša a i niža
Elegantne dame, gospojice mile,
Jošte nikad nisu, tako marne bile
Kao što su sada kod "Crvenog križa".

Jadikuju cure, jadikuju mame
Jadikuju pa se po kućama kupe
U predveče tihu. I kada se skupe
Bez ikoga one odlučuju same:

Diplomati sve su vrsni od zanata
Živjeti se neda, i po našem sudu
Svršili se ovi teški dani budu
I skoro će doći konac ljutog rata.

Hrvatsko pravo, 15. svibnja 1915
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #32 : Srpanj 25, 2014, 11:44:38 »


Uspomene jednog Varaždinca iz godine 1848

Neki stari Varaždinac pripovijedao mi je jednom svoj jedan doživljaj iz godine 1848., pak ga evo našim čitateljima objavljujem po njegovu pričanju:

-   Bilo mi je 15 godina, kada sam po odluci moga oca, koji je bio zanatlija u Čakovcu, imao poći u nauk. Prilike su donijele da sam mjesto našao u velikoj trgovačkoj kući u Velikoj Kaniži, koja je već tada bila sijelo znatne, naročito žitne trgovine. U godini 1848. To je mjesto jadno izgledalo, jer radi pomanjkanja šljunka i kamenja u bližoj okolici bijahu ceste more blata, a tek glavni trg i 2 - 3 ulice imale su neku jadnu kaldrmu. Za ono doba se za Kanižu nije moglo reći da je čisto mađarsko mjesto, jer je jedno veliko predgrađe bilo naseljeno stanovnicima grčko-istočnjacima (u Kaniži nazvani "Raci"), a bilo je i mnogo Nijemaca i Jevreja. Moje znanje hrvatskog jezika (dabome međimurskog narječja!) dobro mi je došlo u trgovini moga poslodavca, kamo su uslijed toga rađe polazili "Raci" iz predgrađa. Došao sam u Kanižu rano u proljeće, ali se je već u redovima inteligencije opažalo povećano narodno gibanje, koje je polako raslo pod uticajem mladih Mađara ponajviše "juratuša" [1] koji su po nalogu Košuta [2] dolazili u Kanižu da održe vatrene govore obećavajući sjajnu budućnost Mađarske. Do pravog osvještenja ali još nije došlo jer se "Raci" i Nijemci ugibahu politici, a Jevreji nisu još znali kamo da se okrenu.

Događaji mjeseca travnja 1848. već su pokazivali obrise neminovnog sukoba Mađara sa Bečom i Hrvati pak je narodni pokret lako porasao, da se je u Kaniži stvorila četa narodne vojske "honvedi" [3]. Bila je ta četa jedna slaba satnija ali sjajno opskrbljena i naoružana, jer su joj članovi bili samo mladi pravnnici (juratuši) i plemići iz okolice Kaniže. Kad se je prvi put ta četa, burno pozdravljena po množini, pokazala u javnosti, dojašio je njen zapovjednik, niski mladi grof, na sjajnom bijelcu te izsukavši svoju mađarsku krivošiju s njome u kasu projašio pravcem iste tik uz te četnike, a da pokaže uzorni stroj te čete. Doskora je ali ta četa pošla u unutarnjost Mađarske a da se priključi četi pukovnika Csanya koji je kasnije imao zadaću da zapriječi prelaz Hrvata preko Drave. Tokom svibnja dolažahu u Kanižu sve više izaslanici Košutovi da rasplamte stanovništvo pak je bilo poznato da je jedan dio njih prešao i u susjedno Međimurje gdje je ali slab odziv našlo. Življe je postalo tek u početku srpnja, kad se je saznalo da je ban Jelačić uspostavljen u banskoj i vojničkoj časti te da je dne 29. lipnja svečano i oduševljeno u Zagrebu dočekan. No i taj mjesec nije osobito živahan bio jer je bio mjesec žetve u okolici Kaniže već je pala iskra u barut tek u početku kolovoza 1848. Tada se je naime saznalo da je sastanak banu Jclačića sa mađarskim ministrom predsjednikom; grofom Bačaniem koji je u Beču uslijedio posredstvom nadvojvode Stjepana u danima 25. i 29. srpnja, ostao bezuspješan (ovaj grof Baćan bio je posjednik susjednog nam dobra Banski dvori kraj Vinice koje mu je po austrijskoj vladi zaplijenjeno, te je kasnije pogubljen!

Dne 15. VIII. 1848. objavljena je bila naredba grofa Baćania kojom sve oblasti između Dunava i Drave imaju učiniti sve pripreme da uzmognu na prvi poziv dići pučki ustanak, ako bi Hrvati prešli preko Drave.

Time su rekbi obje stranke otvorile svoje karte!

Skoro iza toga ban se Jelaeić odluči na pohod u Mađarsku te 11. rujna 1848 pređe sa svojim četama Dravu kod Varaždina, a 12. rujna bio mu je glavni nastati u Sv. Heleni kraj Čakovca. Već 12. rujna znalo se, je u Kaniži po izvještaju mađarskog general-majora grofa Teleky, da je ban Jelačić prešao Dravu sa vojskom od 20.000 momaka te da polazi na Kanižu.

Prije nego li je zapravo boj Hrvata protiv Mađara počeo, dogodio se je u Kaniži događaj koji predočuje jakost tadanjeg bojnog oružja. U Kaniži bio je smješten jedan odio graničara kojima je među ostalim bila i povjerena straža na županijskoj zgradi, pak makar su već i kolale vijesti o dolasku mađarske ustaške vojske, naši junaci ustrajaše na svojoj dužnosti. Kako ne bi ostali kada nije stigao nikakav "befel" da odu. I eto jednog dana osvane u Kaniži odred mađarskog ustaškog konjaništva sada već svestrano od Kanižanaca pozdravljen te navali na onu hrvatsku stražu u županijskoj Zgradi. Videći se naši u opasnosti brzo zatvore vrata zgrade na koja je mlađahni vođa mađarskog odreda lupao sabljom pozivajući naše Hrvate na predaju. Ali da! ne ima toga u graničara, već što se dogodi?! Najednom se otvore vrata na zgradi, a iz veže se prosu paljba od 12-14 pušaka. Mislilo bi se da će tu biti teških žrtava i ranjenih jer je iza ustaša stajalo mnoštvo znatiželjnika, a eto, kad se obilni dim iz opaljenih pušaka raznio, nema žrtava do li jedan nesretni kalfa koji je sa tavanskog prozora suprotne zgrade gledao taj prizor.

Takove su bile puške godine 1848!
 

Iza pregovaranja dopušten je našim graničarima nesmetan odlaz sa potpunom opremom iz razloga, jer rat formalno još nijeje bio objavljen.

Nije prošlo mnogo vremena, dolaze Hrvati sa junačkim banom Jelacićem, a još nije hrvatska vojska ni došla do grada, a eto svi trgovci i zanatlije odmah zatvoriš svoje trgovine i poslovnice, bojeći se pljačke graničara, o kojima su se širile najgore vijesti. Iza, kako je u grad ušao veliki dio vojske, uđe ban Jelačić, praćen svojim štabom te se ustavi kod crkve. S mjesta odredi da se sve trgovine i poslovnice imadu otvoriti zajamčivši stanovništvu sigurnost osobe i imovine. I zaista, za vrijeme boravka hrvatske vojske u Kaniži tek se zbio jedan manji čin pljačke, koji je bio kruto osuđen. Velik dio vojske ostane u gradu te se utabori po ulicama i glavnom trgu, gdje su naši graničari naložili vatre te "menažirali". Ma da je veći dio stanovništva odmah kod dolaska hrvatske vojske ostavio grad te pošao u susjedna sela i vinograde, ipak se nije nitko opirao jer je vojna vlast smjesta izdala naredbu, glasom koje je svatko bio obvezan da u roku od 24 sata preda svako oružje i Košutove banknote, pod prijetnjom smrtne kazne, koja bi se izvršila eventualno vješanjem krivca o vrata njegove kuće.

Vidjevši Kanižani ozbiljnost položaja pohrliše da tom pozivu udovolje, pak je za kratko vrijeme kod glavne straže narasao silan kup pušaka i pištolja sviju vrsti, sablja sviju obuka i ostalog oružja, a bilo je tamo i pravih mađarskih "fokoša" [4]. pak se baš sjećam, da je među njima bilo i nekoliko srebrnih. Najčudnija je pak bila otvorena vatra pred tom stražom, jer je bila hranjena paketima Košutovih banaka, koje je zapovjednik od stranaka primao te u vatru bacao.

Kako se je naredba bana glede zapljene oružja strogo provađala i pretragom stanova, zapao je moj poslodavac u tešku brigu. On je imao skupocjenu starinsku pušku, koja se je u njegovoj obitelji čuvala kao neka svetinja dugi niz godina, pak mu je bilo teško da se od nje dijeli, a šta da učini? Puška se nalazila u pokrajnoj sobi kraj trgovine mog gospodara, a doskora će doći do pregledbe njegovih prostorija. Kuda dakle s njom? Ja rekoh da bi bilo najbolje da se odnese u stan mog poslodavca i ondje zakopa u vrtu. To je bio smjeli prijedlog dečka od 15 godina, nad kojim se je moj gospodar užasnuo, ali ja, ne shvaćajuć ni pravo moju smjelost, zamotah tu pušku u rogožinu te ju uprtih na rame, pak ajde pravac kući moga gospodara. Morao sam proći kroz cijeli trg pun vojske, a kad sam već došao do polovice trga. tada mi istom dođe na pamet pogibelj mog pothvata, ali sada nisam se usudio vratiti. Pođoh brzo dalje, te sam već skoro došao na kraj logora vojske kad me zaustavi brkata Ijudeskara jednog graničarskog desetnika, koji je povukao pištolj te me zaustavio i upitao što nosim i kuda idem. Kad mu odvratih hrvatski (dabome međimurskim narječjem!) nasmije se te me uz opomenu, da se neka žurim kući sretno otpusti. Sada mi je tek odlanulo jer sam vidio u kakovoj sam bio pogibelji, pak ako me vjerojatno ne bi sudili na kazan smrti, ali mi, sigurnoj obzirom na moju mladost od 15 godina, ne bi manjkalo krutih batina. I tako sretno spremili pušku kući. gdje je zakopali u vrtu.

Sutradan hrvatska vojska ostavi Kanižu te pođe prema Blatnom jezeru, pod lozinkom bana Jelačića:

"Što Bog da i sreća junačka!"

Hrvatsko jedinstvo, 7. siječnja 1939
_________________
[1] juratuš ✧ lat. juratus - mladi pravnik
[2] pomađareni Slovak Lajoš (Ljudevit) Košut
[3] honved ✧ mađ. honovéd ← hon: domovina + véd: braniti (otud hrv. prijevod: domobranstvo); mađarsko domobranstvo od 1867.; naziv za mađarsku vojsku od 1920.
[4] fokoš se zvao kratak mađarski štap, koji je imao oštricu u obliku polumjeseca, a nasuprot oštrice kladivo.Bio je izrađen od željeza ili mjedi. Ovim su se oružjem poglavito služili mađarski pastiri, a upotrebljavalo se i kao oružje za bacanje.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #33 : Kolovoz 19, 2014, 21:15:08 »


Varaždin do početka I. svjetskog rata

Dvadesetogodišnja vladavina hrvatskog bana Dragutina Khuena Hedervaryja završila je 1903. godine u velikom protumađarskom pokretu, kojim je bio zahvaćen velik dio Hrvatske, a tijekom pokreta Khuen je otišao iz Hrvatske. [1] Njegovu je funkciju preuzeo Teodor Pejačević.

Veliki narodni pokret u tim je danima zahvatio i varaždinsko područje. Potaknuti krvoprolićem u Zaprešiću, seljaci iz okolnih sela [2] digli su se protiv mađarskog ugnjetavanja. Na udaru bijesa demonstranata našlo se tada i imanje saborskog zastupnika Imbre pl. Josipovića u Jalkovcu koje je bilo zapaljeno [3].

Varaždinski su oporbenjaci iskoristili bunt seljaka iz okolice. U noći od 19. na 20. travnja 1903. godine dvjestotinjak seljaka iz Trnovca, Zbelave, Poljane i Jalkovca, naoružani batinama, ušli su u Varaždin i demonstrirali pred kućama mađarona, osobito pred kućom gradonačelnika Gustava Breitenfelda. Demonstrante je rastjerala vojska koju, je pozvao župan Radoslav Rubido Zichy [4].

To nije bio jedini incident. Sljedeći se dogodio početkom lipnja, nakon mise zadušnice za žrtve u Zaprešiću, koja se održala u franjevačkoj crkvi. Tom su prilikom seljaci, pristigli iz okolice, prolazili ulicama grada i demonstrirali protiv Khuena i mađarona, te se sukobili s gradskim redarstvom. U sukobu s demonstrantima povrijeđen je bio gradski kapetan Artur Feman i njegov pomoćnik. Namjeru demonstranata da dođu do kolodvora zapriječila je vojska koju je župan Rubido već imao u pripremi.

Nekoliko dana nakon toga Varaždinske su ulice opet postale poprište sukoba, jer je tristotinjak stanovnika Svibovca i Sračinca došlo u grad i demonstriralo i kamenjem razbijalo prozore na kućama mađarona, pa je vojska ponovno morala intervenirati. Nakon toga gradonačelnik Breitenfeld uveo je stroge odredbe kojima se zabranjuju bilo kakvi skupovi na ulicama, zabave i zadržavanje mladeži na ulicama nakon osam sati. [5]

Veliki župan Radoslav Rubido Zichy, u strahu od jačanja protu mađarskog raspoloženja varaždinskih srednjoškolaca i sveučilištaraca, izdao je dopis od 3. lipnja 1903., kojim nalaže predstojništvu Kraljevske kotarske oblasti u Varaždinu da sastavi popis svih srednjoškolaca i sveučilištaraca, kako bi se stavili pod stalni nadzor, te da se čak vodi računa i o političkom stavu roditelja.

Nakon odlaska bana Khuena Hedervaryja Radoslav Rubido još je obnašao funkciju velikog župana i sukobljavao se s oporbom koju je predvodio dr. Pero Magdić iz Hrvatske stranke prava, što je bilo vidljivo na izborima za gradske zastupnike u prosincu 1904. godine, ili npr. prilikom izbora zapovjednika varaždinskih vatrogasaca. [6]

Oporba je svoje neslaganje izražavala između ostalog i napisima u humorističkim listovima koji su izlazili u to vrijeme u Varaždinu, a čije je izlaženje redarstvena oblast zabranjivala. [7]

Nakon pada Khuena Hedervaryja pada i njegova politika. Javila se politika "novog kursa". [8] Taj novi pravac hrvatske politike bio je potvrđen potpisivanjem Riječke, a nakon toga i Zadarske rezolucije u listopadu 1905. godine [9], nakon čega nastaje i Hrvatsko-srpska koalicija [10]. Koalicija je pobijedila na izborima 1906. godine i skinula s vlasti Narodnu stranku, koja je zbog prokhuenovske politike ranijih godina, zaradila epitet mađaronske stranke.

Ove su se političke promjene osjećale i u Varaždinu, gdje je Koalicija stekla znatan broj pristaša. To su uglavnom bili nekadašnji oporbenjaci Khuenovom režimu i politici velikog župana varaždinskog Radoslava Rubida Zichyja, koje je predvodio Pero Magdić. Pristaše Koalicije nazivali su se koalirci.

Najveća je promjena, naravno, odlazak župana Rubida s funkcije i iz Varaždina 1906. godine. [11] U Varaždinu su u to vrijeme bili česti sukobi između pristaša ove nove politike koje je predvodio Pero Magdić, a koji su se javljali preko stranačkog lista "Naše pravice", te simpatizera Čiste stranke prava, koje je predvodio Josip Milković. Političke razmirice medu njima u više su se navrata pretvarale i u pravo fizičko razračunavanje [12].

Čista stranka prava je često polemizirala s Magdićem preko lista Hrvatske pravice, koji je počeo izlaziti sredinom 1907. godine.U složenosti onodobne politike u Hrvatskoj, takve su polemike bile česte i žestoke.

U proljeće 1907. godine kralj je za velikog župana varaždinske županije imenovao Milana pl. Kiepacha, narodnog zastupnika i bivšeg obzoraša. S obzirom da je u to vrijeme ugarska vlada proglasila tzv. Željezničku pragmatiku [13], nastupila je kriza vlade u Hrvatskoj, i ban Teodor Pejačević je dao ostavku na svoj položaj. Novim banom postao je Aleksandar Rakodczay, čiji izbor je naveo novo postavljenog varaždinskog župana da se zahvali na službi. [14] Koalicija je tada, zbog protivljenja mađarskoj politici, stekla i u Varaždinu puno simpatizera, što se vidjelo na velikom skupu građana u Graberju održanoj 7. srpnja 1907. godine. I tom se prilikom dogodio incident, a u policijskoj intervenciji stradao je jedan demonstrant. [15]

U općoj političkoj napetosti i neprekidnoj ratnoj opasnosti koja se u to vrijeme nadvila nad Europom, osobito je velika kriza nastupila u vezi aneksije Bosne Austro-Ugarskoj 1908. godine. Za bana je tada bio postavljen Pavao Rauch, koji je trebao vezati ruke Koaliciji zbog njezinih kontakata sa srpskom vladom. Aneksijska kriza je bila okončana u proljeće 1909. godine i rat je bio za neko vrijeme odgođen, no političke prilike u Hrvatskoj i dalje su bile napete.

Početkom 1908. godine za varaždinskog velikog župana bio je imenovan Janko pl. Jelačić, nećak bana Raucha. To nije oduševilo Varaždince, što je bilo vidljivo prilikom njegove instalacije, kad je pedeset članova županijske skupštine u znak protesta napustilo županijsku dvoranu.

U ožujku 1908. godine u Varaždinu su se održali izbori za novog gradonačelnika. Kandidirali su se bivši gradonačelnik Gustav Breitenfeld, dr. Ljudevit Jurinac i Vatroslav Leitner. Na ponovljenim izborima Ljudevit Jurinac je bio izabran za gradonačelnika, a tom je prilikom najavio svoj izlazak iz Čiste stranke prava. [16]

Nasljednik bana Raucha, dr. Nikola Tomašić, s Koalicijom je zaključio sporazum po kojem će Sabor s koalicijskom većinom podržati narodnjački vladu Nikole Tomašića. Cilj te politike je bio oslabiti utjecaj Koalicije, čiji je oportunizam bio sve očitiji, osobito otkad je na čelo Koalicije stao Svetozar Pribičević, koji je potisnuo dotadašnjeg predsjednika Frana Šupila. Pod Pribičevićevim vodstvom Koalicija se polako udaljavala od ideja Riječke rezolucije i težila samo očuvanju vlasti. Takvu politiku zadržala je sve do početka rata.

U Varaždinu je i dalje trajalo veliko rivalstvo između pravaša i pristaša Hrvatsko-srpske koalicije, ponekad čak i na štetu interesa grada. To će početkom 1910. godine dovesti do raspuštanja gradskog zastupstva, pa je na čelo grada postavljen vladin povjerenik Stjepan pl. Pejčić Iza svega je, po svemu sudeći, bio dr. Pero Magdić, koji je iskoristio nagodbu između novog bana Nikole Tomašića i Hrvatsko-srpske koalicije, da iz vodećih funkcija u gradu makne ljude nepoćudne Koaliciji. Tako je iz Varaždina otišao veliki župan Janko Jelačić, a također i gradski kapetan Artur Feman.

Na uskoro provedenim izborima za gradsko zastupstvo, pobjedu su ponovno osvojili koalirci, a to je tijelo 15. lipnja 1910. godine jednoglasno izabralo dr. Peru Magdića za gradonačelnika. [17]

Novoizabrani gradonačelnik uskoro se našao u neugodnoj situaciji, jer je bilo jasno da se od njega očekuje poslušnost banu Tomašiću i njegovoj politici. Harmonija između bana Tomašića i dr. Magdića i varaždinskih koaliraca nije bila dugog vijeka, već se počela gasiti nakon izbora za Hrvatski sabor u jesen 1910. godine. Tada je Magdić predložio dr. Božu Vinkovića, dok je Tomašićev kandidat bio dr. Julije Rorauer, koji je i ušao u Hrvatski sabor. Zbog toga je ban varaždinskom gradonačelniku postavio žtutora˝ u osobi podžupana Milana Brezinšćaka, koji je obnašao i poslove velikog župana varaždinskog sve do izbora Stjepana pl. Beloševića na tu funkciju, u studenom 1910. godine. [18]

Sukob između Magdića i bana kulminirao je u travnju 1911. godine, kad je gradsko redarstvo izuzeto od vlasti gradonačelnika i predano gradskom kapetanu Antunu Antunoviću. Pero Magdić konačno je bio suspendiran sa svog položaja 16. studenog 1911. godine. Povjerenikom vlade opet je postao Stjepan Pejčić, županijski tajnik.

No, Varaždinci su podržali Magdića, prilikom izbora za narodnog zastupnika, na izborima 15. prosinca 1911. godine [19], iako je ban Tomašić pokušao poduzeti razne mjere da mu zapriječi ulazak u Hrvatski sabor. Magdićevoj pobjedi pridonijeli su tada i varaždinski pravaši, koji su, uvidjevši da ne mogu pobijediti, radije podržali Magdića, nego Tomašićevog kandidata Rorauera.

Nikolu Tomašića je na banskom položaju početkom 1912. godine naslijedio Slavko Cuvaj, koji je svoje banovanje započeo raspuštanjem Sabora, čime je najavio apsolutistički pravac politike, praćene strogom cenzurom, zabranom političkog okupljanja, otvaranjem mađarskih škola itd. Vrhunac je bilo proglašenje komesarijata početkom travnja 1911. godine. Njegova je politika izazvala oštru kritiku javnosti, osobito studenata i srednjoškolaca koji su izlazili na ulice i prosvjedovali.

I u Varaždinu je Cuvajeva politika izazvala otpor i ujedinila, do tada često sukobljene, koalirce i pravaše, a njima su se pridružili i socijaldemokrati. Oni su 3. ožujka na ondašnjem Strossmayerovom trgu (danas Kapucinski trg) održali javnu skupštinu na kojoj se okupilo oko 5000 ljudi. Nakon održanih govora stranačkih predstavnika i otpjevane hrvatske himne, organizirala se povorka koja je krenula ulicama grada sve do Jelačićevog trga, gdje se razišla. Pri tome gradsko redarstvo nije interveniralo, iako su bili u pripravnosti. [20]

Svoje nezadovoljstvo politikom bana Cuvaja izrazili su i varaždinski gimnazijalci, koji su 14. ožujka 1912. godine izašli na ulice, zatim održali skup na kojem su se dogovorili o općem štrajku svih varaždinskih učenika. I zaista, 19. ožujka gimnazijalci su zajedno s učenicama Više djevojačke i Ženske stručne škole organizirano demonstrirali ulicama, a kod meteorološkog stupa održali skupštinu. Vjerovalo se da iza toga stoje sveučilišni građani, pa je pravnik Kraljek, optužen kao kolovođa, morao platiti globu od 100 kruna, a još nekolicini pravnika određena je globa od 5 do 10 kruna. Đaci su također bili kažnjeni: djevojke iz Više djevojačke škole dobile su deset sati zatvora, a po odluci vlade Varaždinska gimnazija bila je zatvorena od 20. ožujka do 10. travnja, s time da se izgubljena nastava morala nadoknaditi početkom ljetnih praznika. [21] Osim toga, u te dane na ulici se učenici nisu smjeli pojavljivati, a oni iz okolice morali su otići svojim kućama.

Cuvaj je nastojao smiriti otpor svojoj politici i strogom cenzurom, tražeći da redarstvo dobije novine u ruke prije nego što bi se one distribuirale, kako bi se nepoćudni tekstovi uklonili. Tako su i varaždinske "Naše pravice" umjesto u četvrtak, počele izlaziti u petak. [22]

Kad se Cuvaj proglasio komesarom, jedan od prvih poteza bilo mu je raspuštanje gradskih zastupstava s oporbenom većinom. Tako je bilo raspušteno i Varaždinsko gradsko zastupstvo, zbog navodnog lošeg poslovanja, a za vladinog povjerenika imenovan je dr. Ernest Spies.

Cuvaj je ipak bio opozvan, i upravu je privremeno dobio raniji podban Dragutin Unkelhauser. Tada su se u Varaždinu održali izbori za gradsko zastupstvo. Opet su se glavne izborne borbe vodile između pravaša i koaliraca, a u novoizabranom gradskom zastupstvu ni jedna stranka nije imala većinu. Za gradonačelnika je 26. XI. 1913. bio izabran Ljudevit Jurinac, ali se nije prihvatio te funkcije, jer nije želio  surađivati s koalircima iz gradskog zastupstva. Zbog toga je u ponovnom izboru gradonačelnikom postao dr. Ernest Spies.

Komesarijat je bio ukinut potkraj studenoga 1913. godine. Vratilo se ustavno stanje, a funkciju bana preuzeo je Ivan Skerlecz. Željeznička pragmatika bila je ukinuta. U novoizabranom Saboru Koalicija je opet imala većinu mandata, no njezina politika se sad zasnivala isključivo na nizu kompromisa s režimom, u cilju očuvanja vlasti po svaku cijenu.

1. od 4
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #34 : Kolovoz 19, 2014, 21:17:42 »

Varaždinska se gradska politika opet provodila po volji koalirca Pere Magdića. Nakon izbora za novo gradsko zastupstvo, provedenih u ožujku 1914. godine, Koalicija je premoćno pobijedila, pa je tada za gradonačelnika prema očekivanju bio izabran dr. Pero Magdić.

U međuvremenu su se odnosi vojno - političkih saveza Antante i Središnjih sila zaoštrili do te mjere da je bilo pitanje vremena kad će doći do njihovog međusobnog obračuna. To se konačno dogodilo nakon atentata na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda 28. VI. 1914. godine, nakon čega jeAustro-Ugarska objavila rat Srbiji mjesec dana kasnije. Kao i u čitavoj zemlji, tako su i Varaždinci, vojni obveznici, bili pozvani na mobilizaciju. Pošto je i veliki broj članova gradskog redarstva potpao pod obvezu mobilizacije, gradonačelnik Magdić, koji je bio zapovjednik Građanske čete, naložio je da se svi koji nisu bili mobilizirani uključe u redarstvenu službu [23].


Varaždinsko gradsko zastupstvo pred rat (1914.) [24]
-   Zašto samo svećenik nema brkove? Marica

Zbog ratne situacije vlasti su gotovo sav javni život podredile vojnim potrebama, tako je bilo i sa željezničkim prometom, koji je uglavnom služio za prijevoz vojske. Tako su sada Varaždinci mogli putovati za Zagreb samo jednom dnevno, i to vlakom koji je vozio više od sedam sati! Velike su se zgrade koristile kao vojne bolnice, pa je tako i gimnazija poslužila toj svrsi.

Varaždinci su uključivali u razne akcije za pomoć vojnicima na bojištu, npr. 1915. godine bila je osnovana zaklada za nemoćne vojnike iz svjetskog rata, a gradsko je zastupstvo pozivalo građane da se na bilo kakav način uključe u donacije za ratne potrebe.

Varaždin je u tom predratnom razdoblju, u pogledu društvenog i gospodarskog razvoja, odgovarao standardu jednog malog pokrajinskog grada. Popisom stanovništva početkom 1911. godine utvrđeno je da u gradu živi 12.592 stanovnika. [25]

Željeznička veza sa Zagrebom koja se odvijala Zagorskom željeznicom jednom dnevno, od 1. svibnja 1908. godine dobiva još jedan dnevni termin, a također se 1908./1909. pristupilo obnovi i pojačavanju pruge od Budinšćine do Varaždinu, čime bi vožnja trebala biti sigurnija i brža. Također se razmišljalo o izgradnji novog pravca koji bi Varaždin povezao s Križevcima preko Varaždinskih Toplica. Idejni projekt za to je dao Viktor Šimončić, ali sredstva za to nisu pronađena. [26]

No, zato je na radost Varaždinaca bila obnovljena i proširena zgrada Kolodvora. [27]

Zbog opće krize koja nije mimoišla ni Monarhiju, u ovom razdoblju u Varaždinu nije bilo osnivanja novih tvornica ili banaka. Od 1906. godine Tvornica namještaja od savinutog drveta postaje vlasništvo bečko -budimpeštanskog društva Thonet -Mundus.

Gradska ciglana u Dubravi kod Turčina, potporom je gradskog poglavarstva, dobila je novu kružnu peć, a u pogon je svečano puštena 1. svibnja 1911. uz prisustvovanje gradonačelnika Magdića i nekolicine gradskih zastupnika.

VARAŽDIN IZMEĐU DVA RATA

Tijekom Prvog svjetskog rata, stvoreni su bili uvjeti za raspad Austro-ugarske monarhije i stvaranje samostalnih država. Hrvatska politička emigracija ulagala je znatne napore za osamostaljivanje Hrvatske i Dalmacije, ali je pri tom kontaktirala vladu Kraljevine Srbije kojoj se nudilo ujedinjenje. [28]

Pred kraj rata slične aktivnosti počinju se provoditi i u zemlji. Kad se početkom listopada 1918. godine osnovalo Narodno vijeće SHS, s ciljem da se južnoslavenska područja isključe iz Monarhije, te pripoje Kraljevini Srbiji, i u Varaždinu je osnovano Privremeno narodno vijeće.

Hrvatski sabor je 29. listopada 1918. godine donio povijesnu odluku o raskidanju državnopravnih veza Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s Austrijom i Ugarskom.

Tada se i u Varaždinu dogodio prevrat, odnosno Varaždin je proglašen dijelom Države SHS. [29] Nakon Prvog svjetskog rata Hrvatska se našla u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je proglašeno 1. prosinca 1918. ujedinjenjem kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom.

Nakon ujedinjenja, Varaždinski odbor Narodnog vijeća SHS uputio je pozdrav regentu Aleksandru Karađorđeviću, na čemu je ovaj brzojavno zahvalio. [30]

Novonastala država morala je rješavati, uz sve ostale probleme, i pitanje granica. Osim Dalmacije i talijanskih zahtjeva, otvoreno je bilo i pitanje Međimurja. Varaždin je tada bio određen za sjedište zapovjedništva vojske, koja se 24. prosinca 1918. godine pod vodstvom potpukovnika Dragutina Perka uputila preko mosta na Dravi u Međimurje, s ciljem pripojenja Kraljevstvu SHS. Do sukoba ipak nije došlo jer je zapovjednik mađarskih trupa u Međimurju major (bojnik) Gyory bez otpora predao Međimurje. [31]

Iako su se očekivale velike socijalne i gospodarske promjene, a to je i obećavao u ime odbora Narodnog vijeća dr. Hinko Krizman, mnoge se stvari nisu rješavale, štoviše kraj rata donio je i dodatne probleme, kao što je bilo pitanje opskrbe hranom, pitanje visokih cijena, pa čak i česte pljačke. Zato je odbor Narodnog vijeća ubrzo bio raspušten. Zadnju je sjednicu održao 25. siječnja 1919. godine. [32]

No problemi su i dalje bili prisutni, štoviše, bila je oskudica šećera, a ubrzo zatim i pšeničnog brašna, pa se za kruh upotrebljavalo samo kukuruzno brašno. [33]

Da bi se donekle olakšalo pitanje opskrbe, barem za socijalno najugroženije slojeve stanovništva, potaknut je rad Radničke konzumne zadruge, koja je bila osnovana još 1914. godine, a sad je trebala pomoći radnicima da se lakše opskrbe hranom po nabavnoj cijeni. [34]

Početkom 1920. godine, u Varaždinu su održani prvi poslijeratni izbori za gradsko zastupstvo, na koje su prvi put izašle i žene samostalnih zanimanja, te veliki broj radnika. Na izborima je pobijedila Demokratska stranka [35], a prva sjednica novoizabranog zastupstva, bila je održana 7. travnja 1920. [36] Za gradonačelnika tada je bio izabran Vjenceslav Podgajski.

Nova gradska vlast nije mogla zaustaviti nagli rast cijena, čime su osobito bili pogođeni radnici, koji su u više navrata pokušavali pritiscima doći do povećanja plaća. Usprkos raznim mjerama koje su se poduzimale, Varaždin je u tim prvim poratnim godinama prednjačio po visini cijena, te bio jedan od najskupljih gradova u zemlji. [37]

Oporbeni tisak je na svojim stranicama redovito napadao gradsku vlast, a naročito žestoke kritike izlazile su u tjedniku "Narodno jedinstvo", čiji vlasnik i izdavač je bio dr. Pero Magdić. [38]

Nesposobnost gradskog zastupstva da rješava goruće probleme gospodarstva, a također i stranačke borbe koje su se vodile unutar njega, osobito nakon izbora 1924. godine, dovele su do toga da se gradsko zastupstvo jedno vrijeme uopće ne saziva. Vlast u gradu bila je u rukama vladinog povjerenika Dragutina Perka, a nakon novih gradskih izbora u listopadu 1925. godine, u rukama Ivana Kovačevića, umirovljenog školskog nadzornika.

Neprekidna kriza gradske vlasti dovela je do raspuštanja gradskog zastupstva 12. siječnja 1927. godine. Uprava grada od tada je u rukama žandarmerijskog potpukovnika Dušana Dragojlovića, a tako je ostala i nakon novih izbora u IX. mjesecu 1927. godine, jer ni nakon toga gradsko zastupstvo nije funkcioniralo. [39]

Posljednji slobodni izbori za gradsko zastupstvo bili su održani 15. srpnja 1928. godine. Najviše glasova tada je dobila Samostalna demokratska stranka, a za gradonačelnika je bio izabran dr. Hinko Krizman. [40]

Kad je početkom siječnja 1929. godine kralj Aleksandar proglasio diktaturu, u potpunosti je bio ugašen politički život i onemogućeno djelovanje oporbe. Prema novoj administrativnoj podjeli Kraljevine Jugoslavije na devet banovina, Varaždin je ušao u Savsku banovinu.

Kao odgovor na diktaturu jedan broj varaždinskih gradskih zastupnika je odstupio, a 27. veljače 1929. godine to je učinio i gradonačelnik Krizman. Njegov položaj naslijedio je Viktor Plazzeriano.

Banskom odlukom 1931. godine za gradonačelnika bio je imenovan potpukovnik Dragutin Perko, a na toj funkciji bio je i 1938. godine, kad je naslijedio dr. Vladimira Milkovića.

Politički je pritisak, nakon pogibije kralja Aleksandra u Marseillesu 1934. godine, popustio. To se vidjelo između ostalog i na ponovnim izborima za Narodnu skupštinu 1935. godine, kad je Namjesništvo dopustilo rad političkim strankama. Ponovno je dozvoljeno nacionalno izjašnjavanje, pa su se na kućama nakon duljeg vremena vijorile hrvatske trobojnice. Tako se sredinom prosinca 1935. godine obilježavala stogodišnjica hrvatske himne, a proslava se održala i u Varaždinu.

Doduše Varaždinci su se "odužili" i pokojnom kralju, pa je na glavnom gradskom trgu bio postavljen njegov spomenik. [41]


Kralj Aleksandar prilikom posljednje posjete Varaždinu 1931 g.

Varaždin je u tom međuratnom vremenu bio grad s razvijenom tekstilnom industrijom. Osim Tivara važno mjesto u gospodarstvu grada imao je i VIS, te Mariborska tekstilna tkaona. U vrijeme velike gospodarske krize, koja se počela osjećati 1931. godine, radnici su bili suočeni s problemima niskih nadnica i nezaposlenosti. Iako je po svršetku krize Varaždin i dalje imao najjaču tekstilnu industriju u Hrvatskoj, problemi nezaposlenosti i dalje su prisutni. To će dovesti i do poznatog četrdesetodnevnog štrajka Tivarovih radnika 1936. godine. Pritiskom na gradsku općinu, Tivar se uspio izboriti za izgradnju radničkih stanova i obdaništa za djecu. [42]

I radnici ciglane "Dubravka" u Turčinu odlučili su se u proljeće 1937. godine za štrajk koji je organizirao Hrvatski radnički savez, a trajao je dvadeset šest dana. Nakon štrajka bili su povučeni otkazi radnicima i određena je stalna cijena radnog sata. Radnici su u štrajku zahtijevali i osam satno radno vrijeme, ali su od toga odustali, s obzirom da se radilo o sezonskom poslu. [43]

Prijeteći rat i neriješeno hrvatsko pitanje predstavljali su opasnost za opstanak Kraljevine Jugoslavije. Zato je novoizabrani predsjednik jugoslavenske vlade Dragiša Cvetković dobio zadatak da sklopi sporazum s predsjednikom HSSa i vođom oporbe u Hrvatskoj Vladkom Mačekom. Sporazum je rezultirao uspostavom Banovine Hrvatske u rujnu 1939. godine. Time se odstupilo od dotadašnje centralističke politike i Hrvatska je dobila autonomiju. No rat, koji je najprije okružio Jugoslaviju, da bi nakon toga i sama bila uvučena u njega u travnju 1941. godine, nije dozvolio da se taj proces nastavi.

2. od 4
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #35 : Kolovoz 19, 2014, 21:25:05 »


Kratko vrijeme pred rat zemlju je opet zahvatio val velikih skupoća i nezaposlenosti. Ni Varaždin nije bio pošteđen toga. Gradonačelnik Mirko Vučković, imenovan na tu funkciju u svibnju 1940. godine, u nemogućnosti da se nosi s problemima, ujesen iste godine podnio je ostavku. No ni novi gradonačelnik Ljudevit Ban nije bio u boljem položaju. Njegov pokušaj da socijalnim prirezom od 15%, koji su morali plaćati imućniji građani, smanji krizu, nije bio uspješan. Štoviše, početkom 1941. morale su biti uvedene i u Varaždinu potrošačke kartice radi opskrbe kruhom [44], ali nezaposlenost i glad su se nastavljali.

VARAŽDIN U VRIJEME RATA I NEPOSREDNO NAKON RATA

Drugi svjetski rat počeo je početkom rujna 1939. godine, i približavao se Kraljevini Jugoslaviji, koja je do početka 1941. godine već sa svih strana bila okružena zemljama koje su bile u savezu s Njemačkom.

U uvjerenju da će se tako izbjeći rat i raspad Jugoslavije, Cvetkovićeva je vlada 25. ožujka 1941. godine potpisala pristup Trojnom paktu. Međutim, ta je vlada već 27. ožujka bila srušena u državnom udaru, djelu probritanski orijentiranih časnika jugoslavenske vojske. To je navelo Hitlera da 6. travnja 1941. godine izvrši napad na Jugoslaviju, koja je nakon kratkotrajnog rata kapitulirala, i ubrzo nestala s europske pozornice. Borbe su se vodile i u blizini Varaždina. Vojska Kraljevine Jugoslavije nastojala je zaustaviti prodor Nijemaca iz pravca Slovenije, i tu je palo više jugoslavenskih vojnika, ali i domaćih ljudi [45].

U Hrvatskoj 10. travnja bila proglašena Nezavisna Država Hrvatska, rezultat nastojanja ustaškog pokreta [46]. Cijena toga bit će prisustvo njemačkih i talijanskih snaga na području NDH.

Nakon proglašenja NDH došlo je do izmjene političke strukture i u Varaždinu, a ona je bila uvjetovana ratnim stanjem, ali i vezanošću uz Njemačku. Tako se osniva Njemačka narodna grupa u Varaždinu, koja je pozivala na učlanjenje simpatizera, a molbe je trebalo dostaviti Lukasu Novaku, jr., u Hotel Novak. [47]

Trenutak nakon otkrivanja spomenika kralju Aleksandru
Razglednica Varaždina s motivom spomenika kralja Aleksandra
 

Trenutak prije rušenja spomenika lancem.
Rušenje spomenika kralja Aleksandra 11. travnja 1941
[48]

Taj spomenik kralju Aleksandru na glavnom varaždinskom trgu postojao je sve do 11. 04. 1941. godine. Dan nakon proglašenja NDH građani Varaždina lancima su srušili kip te do kraja dana na trgu više nije bilo nikakvog obilježja koji bi sugerirali da je na tom mjestu postojao ikakav spomenik. Njegovi ostaci do danas se nisu sačuvali, eventualno ako postoje dijelovi u nečijoj privatnoj kolekciji.

Hrvatski Ustaški Tabor objavio je poziv za novačenje mladićima koji su navršili petnaest godina, a bili su polaznici varaždinskih škola. [49]

Ministar domobranstva Slavko Kvaternik također je odredio da se sva mladež od petnaeste do osamnaeste godine podvrgne vojničkoj prednaobrazbi. [50] Mladići koji su bili dorasli za vojsku, nakon obuke bili su poslani u borbu i to najviše na rusko bojište.

Krajem svibnja 1941. suradnici Poglavnika Ante Pavelića, koje je predvodio ustaški doglavnik Mile Budak, posjetili su Varaždin u sklopu puta po Hrvatskom Zagorju Skupštinu na kojoj je govorio Budak, otvorio je stožernik dr. Mate Frković, a na početku je pozdravni govor izrekao varaždinski gradonačelnik dr. Slavko Medvedović. [51]

NDH bila je upravno podijeljena na dvadeset dvije velike župe, a Varaždin je ušao u Veliku župu Zagorje, na čelu koje je bio Stjepan Uroić. [52] Bilo je određeno da sjedište župe bude u Tivarovoj vili nasuprot Realne gimnazije, a do uređenja prostorija, župan je trebao stanovati u franjevačkom kolegiju. [53] Za dožupana bio je imenovan dr. Josip Vedriš.

Velika župa Zagorje obuhvaćala je deset kotarskih oblasti sa sedamdeset dva općinska poglavarstva. [54]

Ustaška je vlast bila prisiljena uzdržavati njemačke i talijanske vojnike na svom području, te zadovoljavati ratne potrebe Njemačke i Italije. To je izazvalo gospodarsku krizu. U nastojanju da je donekle umanji, veliki župan Stjepan Uroić je donio odredbu o najnižim nadnicama za poljodjelske i druge radnike, te privatne namještenike na području Velike Župe Zagorje. [55]

Stjepan Uroić je funkciju velikog župana obnašao do proljeća 1942. godine, nakon čega je bio imenovan na istu funkciju u Velikoj župi Livac-Zapolje u Novoj Gradiški. Za novog velikog župana u Varaždinu imenovan je bio Branimir Šimunić, dotadašnji župan u Velikoj župi Livac-Zapolje. [56]

S ciljem bolje prometne povezanosti započelo se s uređenjem državne ceste Vinica-Varaždin-Novi Marof-Sv.Ivan Zelina-Zagreb, a također i ceste Varaždin-Ivanec-Golubovec. Željeznička veza između Varaždina i Koprivnice također je pojačana, te od 25. 09. 1941. prometuje na toj liniji poslijepodnevni teretni vlak, ali s mogućnošću prijevoza putnika, što je bilo korisno za radnike iz Ludbrega ili Jalžabeta. [57]

Nova je vlast odmah ubrzo počela povoditi rasne zakone, po kojima su Židovi bili pretvarani u građane drugog reda na čitavom području NDH, pa tako i u Varaždinu. O raznim oblicima diskriminacije redovito su se davali izvještaji u tisku. Predstojništvo gradskog redarstva je 17. lipnja 1941. godine izdalo obavijest po kojoj se na temelju Naredbe Ministarstva unutrašnjih poslova o promjeni židovskih prezimena i označavanja Židova i židovskih tvrtki, od 4. lipnja 1941. godine, br. 336Z.p.1941. (Narodne novine br. 43. od 4. lipnja 1941.) pozivaju svi Židovi po rasi, stariji od četrnaest godina, da nose odgovarajuće oznaku. [58]

Već tijekom ljeta 1941. godine veći dio je varaždinskih Židova bio uhapšen i otpremljen najprije u sabirni centar u Zagrebu, a zatim dalje u logore. [59] Njihova imovine - kuće, poduzeća i zemlja - oduzima im se i postaje državno vlasništvo.

Protiv njemačke okupacije i ustaške vlasti Nezavisne Države Hrvatske na području cijele Hrvatske započinje se dizati partizanski otpor, najprije spontano, no ubrzo će ga pod svoju kontrolu staviti KPJ, koja se stavlja na čelo pokreta, izjašnjavajući se kao nositelj oslobodilačke borbe protiv NDH, te Nijemaca i Talijana. U sjeni antifašizma, zapravo se krila borba za preuzimanje vlasti nakon rata.

Partizanske jedinice djelovale su i u blizini Varaždina, osobito Kalnička partizanska četa. Jedan se broj Varaždinaca, a također i stanovnici okolnih sela, uključio u partizansku borbu. [60]

Njemačka i njezini saveznici su, počevši od 1943. godine, pa sve do konačnog sloma, gubili, te bili prisiljeni na uzmak. Rat u Europi završio je 9. svibnja 1945. godine kapitulacijom Trećeg Reicha. [61]

Nezavisna Država Hrvatska je slijedila Njemačku do samog kraja - sve do poraza. Zadnju godinu rata Balkan je saveznicima bio jako važan jer su Titovi partizani tu paralizirali znatne njemačke snage.

Tako su Tito i britanski feldmaršl Harold Alexander između ostalog dogovorili i zajednička vojna djelovanja u završnim ratnim operacijama. Zato su im saveznici dali potpunu slobodu u vezi likvidacije NDH i uspostave tzv. narodne vlasti. Njemačka se vojska povlačila, a s njima i ustaške i domobranske jedinice.

U tim završnim danima rata Varaždin je pretrpio velika razaranja. Radi pokušaja sprečavanja njemačkog povlačenja saveznici su bombardirali grad, osobito dio oko željezničke stanice. Tada postrojbe Prve i Treće armije JA 7. svibnja 1945. zauzimaju Varaždin, i Varaždinske Toplice. [62] Tog istog dana vlada NDH i poglavnik Ante Pavelić napuštaju zemlju i kreću prema austrijskoj granici, a naređeno je i Hrvatskim oružanim snagama da se po vlastitom nahođenju povlače prema Sloveniji i Koruškoj i predaju saveznicima. [63]

Na ruševinama jedne iluzije - jer NDH je to tada bila, partizani -osloboditelji će započeti stvarati "narodnu vlast". Obnovljena je bila Jugoslavija i to najprije kao demokratska federativna republika, da bi konačno postala socijalistička republika.

Nova je vlast započela progonima i likvidacijom tzv. narodnih neprijatelja. To je trajalo nekoliko mjeseci nakon završetka rata, a bilo je u moćnim rukama OZNe. [64]

Opunomoćeništvo OZNe II. zagrebačke oblasti za okrug Varaždin još je u ožujku 1945. godine donijelo "plan rada za preuzimanje grada Varaždina".

Taj dokument sadržavao je opise sedamdeset četiri varaždinske zgrade i ustanove, s imenima vlasnika i namjenom zgrada. Između ostalog to je gradska vijećnica, na Tomislavovom trgu, Dom narodnog zdravlja u Magdićevoj ulici, ljekarne, policijske zgrade (nova policija na uglu Anine i Radićeve ul. i stara policija u Tyršovoj ulici) i zgrada zatvora u Miličkoj ulici, Vatrogasni dom, tvornice (Tivar, VIS, Mariborska tkaona), radionice, skladišta i trgovine i druge zgrade. [65]

Plan sadrži osim toga popis "narodnih neprijatelja" i to sto sedamdeset tri osobe, koji su označeni kao "ustaša", "veliki ustaša", "opasan ustaša", "ratni bogataš"...., te još jedan popis na kojem su imena dvjestosedamdesetorice ljudi, svi uglavnom s opaskom da su bili članovi Kulturbunda. [66]

Prema istraživanjima varaždinske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina, veliki dio osoba s popisa likvidirano je bez suđenja u okolici grada.

________________

1.   To se trenutno činilo kao pobjeda pokreta, ali se zapravo radilo o pokušaju Dvora da uz pomoć tog vjernog zagovornika dualizma riješi sve izraženiju političku krizu u Ugarskoj. Khuen je naime postao ministar predsjednik Ugarske.
2.   Jalkovec, Vinica, Strmec, Ivanec, Čehovec, Bartolovec, Križovljan, Cestica, Babinec, Nova Ves, Imbriovec, Martijanec, Ludbreg, Kelemen, Cvetlin, Lepoglava.
3.   To se dogodilo u noći od 11. na 12. lipnja 1903.; Rudolf Horvat, Povijest grada Varaždina, Varaždin 1993., str. 466.
4.   Radoslav Rubido Zichy je na funkciji velikog župana od 1886. g. bio je vjerni provoditelj Khuenovog režima.
5.   R. Horvat, str. 466.
6.   Tada je oporba nastojala maknuti s tog položaja Rubidovog čovjeka Srećka Udla, čemu se veliki župan protivio, tako da je u tom pitanju čak intervenirao novi ban Teodor Pejačević, uz čiju je pomoć zapovjednikom vatrogasaca postao Vladoje Schnap.
7.   Radi se o novinama: Stefek z mustači, Zagorski zajec i Gromovnik; nakon što je Štefek z mustači zabranjen 1. III. 1906., opet se počinje tiskati 22. III. iste godine, R. Horvat, str. 472.

3. od 4
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #36 : Kolovoz 19, 2014, 21:28:53 »


8.   Ta politika se zasnivala na ideji o podršci mađarskoj Nezavisnoj stranci i njezinoj borbi za još veću samostalnost od Austrije, u nadi da bi ta politika mogla destabilizirati Monarhiju, ali onda oslabiti i Mađarsku, koja bi ostala bez jakog austrijskog zaleđa. No preduvjet takve politike bila je južnoslavenska sloga. Nositelji te politike bili su dalmatinski političari dr. Ante Trumbić i Frano Supilo.
9.   Riječku rezoluciju potpisuju dalmatinski i banovinski političari, a Zadarskom uz tu politiku pristaju Srbi.
10.   U Koaliciju ulaze Hrvatska stranka prava, Hrvatska napredna stranka, Srpska narodna samostalna stranka, Srpska narodna radikalna stranka, povremeno Socijaldemokratska stranka.
11.   Iz Varaždina odlazi 1. srpnja 1906. g., R. Horvat, str. 473.
12.   U studenom 1905. godine u kazališnoj restauraciji, Milković je okupio svoje pristaše na tribinu protiv koaliraca, a prilikom sukoba smrtno je stradao i jedan sudionik; R. Horvat, str. 473.
13.   Njome želi ozakoniti mađarski jezik na željeznicama u Hrvatskoj.
14.   R. Horvat, str. 477.
15.   Demonstracije su izbile na željezničkom kolodvoru u Varaždinu, a to je bila reakcija na zatvaranje nekolicine Varaždinaca zbog pjevanja hrvatskih pjesama. R. Horvat, str. 478.
16.   Ljudevit Jurinac bio je brat gimnazijskog profesora Adolfa Jurinca, R. Horvat, str. 481.
17.   R. Horvat, str. 487.
18.   R. Horvat, str. 490.
19.   R.Horvat, str. 496.-497.
20.   R.Horvat, str. 501.
21.   Izvještaj Kraljevske velike gimnazije u Varaždinu za šk. god. 1911. -1912., str 86.
22.   R. Horvat, str. 501.
23.   R. Horvat, str. 512.
24.   Fotografija je u posjedu GMV, a preuzeta je iz kataloga za izložbu Politički i stranački život u Varaždinu 1861.-1841., str. 19 (Magdalena Lončarić).
25.   Od toga 11.923 bili su Hrvati, a osim njih bilo je Nijemaca, Mađara, Slovenaca, Čeha, nešto manje Talijana, Slovaka, Poljaka, Roma, Bugara ..., R. Horvat, str. 490.
26.   Bilo je govora i o uključivanju jedne švicarske banke u financiranje projekta, R. Horvat, str. 485.
27.   Radove je izvodio arhitekt Valent Morandini, R. Horvat, str. 481.
28.   Emigraciju, tzv. Jugoslavenski odbor čine uglavnom članovi Hrvatsko-srpske koalicije.
29.   Prevrat se dogodio u noči od 29. na 30. listopada 1918.
30.   GMV PO, inv.br. 3174.
31.   Varaždinske novosti, br. 3,24. XII. 1929.-godine, str. 5.
32.   Mira Kolar Dimitrijević, Socijalna struktura stanovništva i položaj radnih slojeva između dva rata, Varaždinski zbornik, 1181.-1981., Varaždin, 1983., str. 563.
33.   Mira Kolar Dimitrijević, 565.
34.   Mira Kolar Dimitrijević, 564.
35.   Izborne kandidate tada su istaknule i druge stranke: Socijalo-demokratska stranka, Nezavisno građanstvo, Stranka prava, Socijalistička stranka.
36.   M. Lončarić, Katalog za izložbu Politički i stranački život Varaždina 1861.-1941., str. 38.
37.   Narodno jedinstvo, 9. II. 1924. g.
38.   Nakon njegove smrti tjednik je izdavao i uređivao njegov sin dr. Ante Magdić, a od veljače 1924. do svibnja 1925. izlaze pod nazivom Hrvatsko Jedinstvo (M. Lončarić, Novinstvo Varaždina od njegovih početaka do 1945. godine, str.18.).
39.   M. Kolar Dimitrijević, 566.
40.   Hinko Krizman bio je član Samostalne demokratske stranke, u više navrata bio je biran za narodnog poslanika u Beogradsku skupštinu.
41.   Spomenik je otkriven 6. rujna 1935.g., trudom Krešimira Filića; bit će srušen ubrzo po proglašenju NDH.
42.   M. Kolar Dimitrijević, str. 572.
43.   Varaždinske novosti, Varaždin, 13.V. 1937.
44.   Varaždinske novosti, 9.1.1941.
45.   Franjo Talan, Ratne i poratne žrtve; stradanje stanovništva uratnom i poratnom razdoblju II. svjetskog rata na cestičkom području, Kajkavski kalendar, 2005.
46.   Ustaša -Hrvatski oslobodilački pokret, organizacija koja je nastala u emigraciji 1930. kao reakcija na uspostavu monarhističke diktature. Cilj joj je samostalna Hrvatska.
47.   Hrvatsko jedinstvo, Varaždin, 10. V. 1941.
48.   Fotografija je u posjedu GMV, preuzeta iz kataloga za izložbu Politički i stranački život u Varaždinu 1861 .-1841., str. 35, (M. Lončarič).
49.   Hrvatsko jedinstvo, 22. V. 1941.
50.   Hrvatsko jedinstvo, 22. V. 1941.
51.   Posjetili su još Sv. Ivan Zelinu, Novi Marof i Zlatar, Hrvatsko jedinstvo, 29. V. 1941.
52.   Imenovan je 3. VI. 1941. g.
53.   Hrvatsko jedinstvo, 12. VI. 1941.
54.   Hrvatsko jedinstvo, 1.1.1944.
55.   Tako je na primjer bilo određeno da nadnica za teže muške poslove, kao npr, kopanje, mlaćenje žita ili košnja treba iznositi 50 -60 kuna bez hrane, odnosno 30 -40 kuna s hranom. (Hrvatsko jedinstvo, 7. VIII. 1941.).
56.   Hrvatsko jedinstvo, 4. VI. 1942.
57.   Hrvatsko jedinstvo, 4. IX: 1941.
58.   Magdalena Lončarić, Tragom židovske povijesti i kulture u Varaždinu (Katalog za izložbu),GMV, 2003. str. 43. - oznaka se sastojala od okrugle limene pločice, promjera 5 cm, žuto obojene, a u sredini crnom bojom označeno veliko slovo Ž.
59.   Jedan dio Židova uspio je izbjeći logore (mješovit brakovi, stručnost, pokrštavanje ili emigracija), Magdalena Lončarić, Tragom židovske povijesti u Varaždinu, str. 45-46.
60.   Marija Vidović Abesinka, Florijan Bobić, Vilko Jurec i dr.
61.   Kapitulacija se potpisuje 7. i 8. V. i to pred zapadnim saveznicima u Reimsu i pred Sovjetima u Berlinu; 9.V. kapitulacija stupa na snagu.
62.   Osim toga zauzimaju: Bjelovar (4. V.), Koprivnicu (5. V.), Ludbreg i Križevce (6. V.) itd.
63.   S njima se povlači veliki broj civilnog stanovništva. Ishod je poznat -tragedija kod Bleiburga 15. V.
64.   OZNa -Odjeljenje zaštite naroda - osnovano 13. V. 1944. u Drvaru. Osnovana kao središnja jugoslavenska obavještajna i kontraobavještajna služba s ciljem osiguranja jedinstvene i tvrde političke linije. .."i daje Vrhovnom komandantu i rukovodstvu NOPa moćno oružje za nanošenje jednovremenih udaraca po fašističkim i drugim neprijateljskim elementima po čitavoj zemlji". Josip Jurčević, Bleiburg, Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb 2005., str. 241.
65.   J. Jurčević, str. 325-329.
66.   J. Jurčević, str. 326.

Sažetak
Pregled povijesti Varaždina u prvoj polovici dvadesetog stoljeća

U prvoj polovici dvadesetog stoljeća Varaždin je proživio i -preživio čitav niz političkih promjena. Događaji dotiču posljednje godine Austrougarske monarhije i njezin raspad pred kraj Prvog svjetskog rata, te stvaranje nove, južnoslavenske države, koja je također doživjela slom na početku Drugog svjetskog rata.

Kroz povijest grada protutnjala su dva svjetska rata, od kojih je svaki na svoj način ostavio teške posljedice.

Varaždin je preživio više političkih sustava - od onoga kad je bio dio Dvojne monarhije, pritisnut politikom Beča i Pešte, zatim velikosrpskog režima jugoslavenske monarhije; preživio je totalitarizam ustaškog režima, i nakon toga totalitarizam komunističke vlasti.

Svi su ti režimi imali u Varaždinu, uostalom kao i u svim gradovima, svoje poslušnike i svoje protivnike. Jednako tako, svi su ti režimi u gradu ostavljali za sobom krvave tragove.

U razdoblju prije Prvog svjetskog rata najjača politička stranka bila je Hrvatsko -srpska koalicija, čiji su članovi i simpatizeri, tzv. koalirci, sastavljali gradsko poglavarstvo.

Vodeća politička osoba Varaždina bio je dr. Pero Magdić.

U međuratno razdoblju, u Varaždinu djeluje više stranaka (Demokratska stranka, Samostalna demokratska stranka, HRSS....) ali znalo se dogoditi da gradsko zastupstvo nije moglo djelovati, što zbog stranačkih sukoba, što zbog pritiska beogradskog režima. U ovom se razdoblju, među ostalima isticao dr. Hinko Krizman, koji je obnašao i funkcije u vladi Kraljevine.

U vrijeme Drugog svjetskog rata, u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske i ustaškog režima, Varaždin je bio središte Velike župe Zagorje. U to su se vrijeme i u Varaždinu provodili rasni zakoni protiv Židova.

Po završetku rata značajan broj Varaždinaca, osobito varaždinske inteligencije, je stradao pod udarom komunističkog režima.

Đurđica Cesar: Pregled povijesti Varaždina u prvoj polovici dvadesetog stoljeća
Varaždin, 12. 02. 2008

______________________

[/u]Krleža o "varaždinskom" kralju[/u]
O nekim neobičnim i gotovo sasvim nepoznatim detaljima vezanim uz otkrivanje spomenika kralju Aleksandru na glavnom varaždinskom trgu znao je i Miroslav Krleža. Crticu o tome zabilježio je Enes Ćengić u drugoj knjizi dnevničkih zapisa pod naslovom "S Krležom iz dana u dan".
Pričajući o Augustinčiću, autoru spomenika, Krleža je jednom prilikom rekao:

-   Bili smo, neću reći prijatelji, već dobri znanci dugi niz godina. On je tridesetih godina napravio, za jedan varaždinski trg, spomenik kralja Aleksandra u nadnaravnoj veličini. Imao sam ga prilike vidjeti na fotografiji neposredno poslije otkrivanja. Dan poslije otkrivanja sretnemo se u Medulić kavani i Augustinčić mi priča o tom spomeniku, a onda kaže:
-   A znate, Krleža, kakva se svinjarija dogodila prilikom svečanosti otkrivanja spomenika?
-   Ne znam!
-   Spomenik je pred samu svečanost bio pokriven velikom zasta-vom. I kad je specijalni izaslanik podigao zastavu kojom je spomenik bio obavijen, svi su ostali zapanjeni. Na ruku kojom kralj drži uzdignutu povelju netko je okačio košaru sa smećem.
-   Pa što?
-   To je skandal! Zamislite Vi, okačiti košaru sa smećem.
-   To nije skandal, to je dobro, jer okačiti košaru sa smećem kralju o ruku kojom drži povelju o diktaturi, to je napredan čin, a osim toga, sam spomenik ne vrijedi naročite pažnje.

Augustinčić me grdnim riječima ispsovao i više se nismo vidjeli do ratnih dana.

Varaždinske vijesti, 28. 06. 1990., str. 8


______
Više na > http://www.jergovic.com/ajfelov-most/sjena-kralja-aleksandra-u-varazdinu/

4. od 4
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 2 [3]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!