CRO-eu.com
Prosinac 14, 2019, 07:42:26 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 [2] 3
  Ispis  
Autor Tema: Varaždin nekad i danas  (Posjeta: 22464 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #15 : Srpanj 15, 2014, 11:55:59 »

Sveobća javna bolnica u Varaždinu iz g.1866.


Zgrada bolnice na uglu Vrazove i Hallerove ulice od 1866.-1898.

Vojna (četna) bolnica u Optujskoj ulici od 1895. g. korištena do lipnja 1978. Kapelica uz nju je iz 1991.


Otpusnica Bolnice u Varaždinu iz 1866. godine


Prvi ravnatelj bonice iz g. 1898. (od 24. VII. 1898.-23. XII. 1924.) prim. dr. IVAN MAIXNER, kirurg. Pod njegovim je djelovanjem bolnica uskoro stekla status ŽUPANIJSKA BOLNICA


Gradska javna bolnica "Franje Josipa I." u Varaždinu (Otvorena 22. listopada 1898.)


Zarazni odjel i mrtvačnica (g. 1898.)


Ekonomski dio glavne zgrade (g. 1898.)

 

Zgrada -stan primarnog liječnika dr. Ivana Maixnera (Hirnschrodtova kuća). Poslije: Bakteriološka stanica, Djelatnost za transfuziju krvi i Hitna medicinska pomoć


Sterilizacija bolnice iz g. 1898.


Rodilište - u zgradi nacionalizirane kuće kirurga dr. Šanjeka u Kolodvorskoj ulici


Oduzeta zgrada Kapucinskog samostana radi smještaja Zaraznog odjela, poslije Odjela za ginekologiju i kliničkog laboratorija prema rješenju Okružnog NO -zdravstveni odjel broj: 3742/90 od 4. XII. 1945., Varaždin.


Improvizirane vojne bolnice u Varaždinu za vrijeme ratova

Za vrijeme rata s Napoleonom Bonaparteom u godini 1797 - vojna bolnica u Zakmardyjevoj palači


Za vrijeme rata s Napoleonom Bonaparteom u godini 1797 - vojna bolnica u Isusovačkom kolegiju


U I. svjetskom ratu g. 1914-1918 - u Domobranskoj vojarni sa 600 postelja


U I. svjetskom ratu g. 1914-1918 - u zgradi gimnazije sa 400 postelja


U I. svjetskom ratu g. 1914-1918 - u Topničkoj vojarni sa 407 i još naknadnih 120 postelja


Bolnica Saluti (1890.-1920.) u Možđencu kraj Novog Marofa. Erdödyjeva zgrada iz g. 1780. Sadašnji izgled zgrade bolnice-lijevo zgrada nekadašnje oružničke postaje


Ljekarne i ljekarnici

Gundulićeva Ulica br. 4.


Nakon 1699. g. vlasnik Henricus Walth, ljekarnik. Oko 1730. g. vlasnik Franciscus Antonius Siegl, ljekarnik (ljekarnu je preuzeo od Henrika Waltha oko 1715. g.). Nije sigurno je li poslije imao na istom mjestu ljekarnu Antunov sin Franjo, ali je sigurno da je posjedovao tu kuću. U nišama I. kata su kipovi Bogorodice i sv. Josipa.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #16 : Srpanj 15, 2014, 11:58:17 »


Kukuljevićeva ulica br. 3.

 

Kuća je sagrađena prije, a od 1770.-1785. vlasnik je Ignacije llling, ljekarnik, i ima u njoj svoju ljekarnu 1785.-1789. vlasnici su lllingovi nasljednici. (Ignacije llling kupio je ljekarnu od udovice Franje Siegela koji je imao ljekarnu u Gundulićevoj ulici. Nakon smrti Ignacija lllinga ljekarna je prodana Antunu Halteru).

Gundulićeva ulica br. 9.

 

Kuća je sagrađena prije 1743. godine. Vlasnici:
1776.-1807. Josip Hartl, ljekarnik, imao je svoju ljekarnu
1807.-1818. Karlo Bernard Altmann, ljekarnik, imao je svoju ljekarnu
1818.-1836. udovica ljekarnika Altmanna, Klara Altmann (preudala se za Karla Agića).
1836.-1840. Karlo Agić
1840.-neutvrđeno, ljekarnik Henrih Bernath, imao je svoju ljekarnu
1851. -vlasnik je Hinko Bernath
Od druge polovice 19. stoljeća ljekarna i kuća je vlasništvo ljekarnika dr. sc. pharm. Artura Krajanskog koji se ubio 6. IV. 1941.

Gundulićeva ulica br. 11. - ugao s Habdelićevom ulicom

 

Kuća je sagrađena prije g. 1743. Vlasnici:
1797./98. -1805. Josip Hartl, ljekarnik
1806. -1807. Karlo Bernard Altmann, ljekarnik
1807. -1818. Andrija Friedrich, magister chyrurgiae
1818. -1839. nasljednici Andrije Friedricha, ljekarnici
1839. -1844. Karlo Agić
1844. -neoznačeno, Mathias Weber, ljekarnik

Gajeva ulica br. 4. "Liekarna Halterova"
Nekadašnji izgled kuće u Gajevoj ul. br. 4

 

Od g. 1786./87. stanuje u kući kod Martina Kraicza ljekarnik Antun Halter
1788.-1819. vlasnik je kuće i ima u njoj ljekarnu
1819.-1852. vlasnik je kuće i ima u njoj ljekarnu Ivan Halter od 1852. g. dalje vlasnik je i ima ljekarnu Aleksandar Halter

Ljekarnik Antun Halter


Gajeva ulica br. 6.

 

1770.-1786. vlasnik je kuće kirurg Antun Gruber
1807.-1829. vlasnik je kuće kirurg Adam Beil
1829.-1836. vlasnik je kuće Antun Telepechek, magister kirurgije od 1836. i dalje vlasnik je kuće Tomo Loborecz, kirurg

Trg kralja Tomislava br. 2.

 

U ovoj je kući g. 1838. osnovana ljekarna "SALVATORU". Zadnji je vlasnik ljekarne bio mr. ph. Ornik, prije njega mr. ph. Jurjević.
Na mjestu sadašnje zgrade označene sa "x" bila je kuća varaždinskog liječnika dr. Carlegga (Karleka) kupljena g. 1734., drvena. Dr. Charlegg umro je godine 1759., kuću je prodala njegova udovica g. 1760.

Detalj ljekarne SALVATORU iz godine 1838. sada u ljekarni na Trgu kralja Tomislava 2

 

Vrazova ulica br. 27. (Perkova vojarna)

 

Na mjestu sadašnje zgrade bila je kuća grofa Petheo de Gerse koji ju je prodao 30. XI. 1721. 5. lipnja 1827. prodaje Karlo Erdoödy sadašnju zgradu varaždinskom trgovcu Ljudevitu Perku. Kuća je tada broj 788 i u njoj je stanovao varaždinski ljekarnik Teodor Fodor, umro 4. siječnja 1874.
Godine 1785. dolaze ulani u Varaždin i smještavaju se u tu zgradu koja od tada nosi ime Perkova vojarna. S ulanima je došao i njihov kirurg Josip Prettenberger. Umro je iste godine.

Franjevački trg br. 9.

 

Zgrada se g. 1767. spominje kao kuća Hauptmanna Fritza. Od godine 1805. do 1835. vlasnik kuće je kirurg Stjepan Kunović, a nakon njega do 1840./41. njegova udovica. Prije 1945. g. u toj je zgradi imao vlastitu ljekarnu mr. ph. Bogomir Maltarić kojemu je konfiscirana. Mr. ph. B. Maltarić je nakon toga bio nadzornik ljekarni za područje Higijenskog zavoda Varaždin.

Ljekarna "Caritas" u Varaždinu
Ulaz u ljekarnu iz dvorišta Franjevačkog samostana

 

Osnovana nastojanjem franjevaca u dograđenom dijelu samostana godine 1993. Djeluje od g. 1993. Prva voditeljica ljekarne je mr. pharm. Milka Metlikovec.

Unutrašnjost ljekarne

 
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #17 : Srpanj 15, 2014, 12:01:56 »


Franjevački samostan u Varaždinu

U koji je ljekarnik Ivan Korziski kupljenu ljekarnu od Karla Sardene (Sardegne) prenio u samostan zaredivši se (uzeo ime Maksimilijan) godine 1676.* Ljekarna je bila u maloj prostoriji u koju se ulazilo iz samostanskog hodnika do godine 1678.

Zgrada u dvorištu Franjevačkog samostana gdje je u prizemlju smještena ljekarna g. 1693.

 

Ulaz u ljekarnu iz g. 1693.

 

Rangerova freska - Zidove ljekarne oslikao je slikar pavlin Ivan Ranger g. 1750. Slike su jako oštećene.

 

Nepoznato je gdje je ljekarna bila smještena od g. 1678. do 1693. g.

Uršulinski samostan u Varaždinu

Osnovali su ga grofovi Draškovići godine 1703.

 

U samostanu je bio djevojački internat, škola za djevojke i samostanska ljekarna koju su vodile izučene i diplomirane opatice u statusu farma-ceutskih tehničara, a ispite su polagale ili na Bečkom sveučilištu ili pred komi-sijom sastavljenom od gradskih fizika i gradskih ljekarnika.

Detalji iz ljekarne Uršulinskog samostan

Autori: Gustav Piasek i Martina Piasek
Trakošćanska 5c, Varaždin;
Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, Zagreb


Prim. dr. Gustav Piasek 
Specijalist medicine rada i povjesničar medicine
Datum rođenja: 11.08.1925. (Veliki Grđevac, HR)
Datum smrti: 05.09.2007. (Varaždin)
Mjesta djelovanja: Glina, Zlatar, Varaždin, Novi Marof, Konjščina
 
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #18 : Srpanj 15, 2014, 12:07:02 »


Smrtna osuda radi uvrede hrvatskog naroda u Varaždinu g. 1704.

Andrija Verbnji pritužio se kod kralja Leopolda radi zlostava i progona, koje je doživio u Varaždinu. Tim povodom zametnula se velika istraga. Gore rečene godine 22. studena uredovalo je istražno povjerenstvo u kući gradskoga sudca Juraja Kalandera u Varaždinu. Kraljevski povjerenik bijaše Antun Gušić, podžupan varaždinski, a njemu bijaše pridieljen Nikola Mikšić, kanonik čazmanski iz Zagreba.

Andrija Verbnji bio je ulovljen i uzapćen u kućama Matije Patačića, nalazećim se unutar gradskih bedema, kad se rečene godine držao godišnji jurjevski sajam. Ulovljen je i zatvoren, a da nije dobio niti poziva k sudu, niti bio sudjen. Taj Andrija Verbnji morao je biti Magjar, pa je vjerojatno vriedjao hrv. narod i izazivao Hrvate. Toga radi digla se nanj varaždinska gospoda, velikaši i činovnici, koji su ga i dali uhvatiti po tako zvanim stipendijatorima, t.j. plaćenim banskim vojnicima. Krivnja njegova bila je, što je rekao bio negdje ove rieči: "gospoda hrvatska donesla su kući sa ratišta s dopuštenjem govoreć, pune g ..." hoteć time reći, da su Hrvati strašivice i kukavice. To da je naročito čuo podžupan Franjo Kiš[/b].

Iz kuća Patačićevih vodili su vojnici Verbnjija po trgovima i ulicama gradskim, a pratila su ga med ostalima gospoda Stjepan Druškovec, Nikola Škarica i Adam Gereči. Putem zlostavljali sa vojnici Verbnjija. Žena gradjana Tome Čalapije zapita Nikolu Škaricu: "šta znamenuje, moj gospodine, ovo vodjenje toga čovjeka?" a on joj odvrati: "dati će mu se malo potlam tri četiri kuglje". Po času zapita ta odvažna žena i opet istoga Škaricu: "a čime je ipak zaslužio smrt?" na što joj on odrapi: "jezik za zube".

Za vrijeme ovoga dogadjaja boravila je u isusovačkoj crkvi žena Škarice, rodj. Druškovci, te je mahanjem ruku izražavala okolišnim ljudima, što da čeka Verbnjija, kažući kao da nabija pušku.

Verbnjija vodila je straža od kakovih 17 vojnika k patrom kapucinom. Tu se je morao ispovijediti a smrt mu je najavio kapucin Damaz, koji je i molio gospodu velikaše, natočito Petra Keglevića, za onda ban, namjesnika, da okrivljenika pomiluju. Tu kod vrata kapucin, samostana pade na koljena žena Verbnjija i moljaše ga za milost i pomilovanje svoga muža. Grof joj izjavi, da jeVerbnji za sada pomilovan, "ali u budućem sabor, zasijedanju", reče "protjerat ćemo sve Magjare iz kraljevstva kao pse".

Kod toga bio je prisutan i Antun Domjanić, stojeći vojnikom iza ledja. Na to morade Verbnji preko gradskoga mosta poći bosonog u hrpi sa množinom nazočnih do crkve B. D. Marije u Biškupce. Nesmiljena straža putem tukla je i na zemlju bacala suprugu Verbnjijevu, koja je bila noseća. U Biškupcima gledajuć ovu strahotu reče Verbnji vojnikom: "ta ne postupajte tako s mojom ženom, da ne pogubite dvije duše".

Što se dalje u Biškupcima dogadjalo i kakovu još pokoru morao je tu obaviti Verbnji, to nije zabilježeno. Dokazano je, da je Verbnji pomilovan i život mu sačuvan, jer se je zauzela banica grofinja koje se ime ne spominje, ali je to morala biti supruga Ivana Palfija, još neustoličenoga bana, koji je običavao mnogo boraviti izvan Hrvatske.

Iza svega toga dogadjaja hotio je gradski liječnik Verbnjemu žilu pustiti, valjda da mu radi pretrpljenog straha ne pane kap; ali Verbnji zahtievao je, da se to odgodi.

Konačno evo još imena preslušanih u toj istrazi svjedoka: Grga Zebec, gradski vrhovni preuzimatelj plodina; Katarina Barlović, žena gradjana Tome Čalapije; sudac gradski Juraj Kalander; Ana Mustafa rodj. Belovari; Ana Hržić rodj. Goljak; Mijo Hudoden, namjesni plemićki sudac županije

Varaždinske; Franjo Žižković, pristav sl. i kr. draga Varaždina, Barbara Gumboši r. Horvat, Juraj Pavelić gradski pristav, Mijo Paluša gradski kirurg, Mijo Magdić carske i kralj. straže kapral.

Ovako je zabilježena ova tragedija "radi žalne obšanosti i ošpotanja hrv. naroda" u protokolu 7. Str. 645 arkiva čažmanskoga.

Priopćuje Milan Kučenjak
Volja naroda, u Varaždinu, 4. Srpnja 1918
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #19 : Srpanj 15, 2014, 12:09:59 »


Varaždinska groblja

Pokapanja unutar grada

Groblja su u starom Varaždinu, kao uostalom i u drugim hrvatskim gradovima, predstavljala uvijek velik javnoz-dravstveni i komunalni problem. Umrle se, naime, nije pokapalo izvan naselja, nego uz postojeće crkve i kapelice. Tako su i umrli varaždinski građani rimo-katoličke vjere pokapani uz već postojeće crkve - uz crkvu Sv. Florijana, kod i u župnoj crkvi, kod franjevačke crkve, kod crkve Sv. Vida te uz kapelicu Sv. Fabijana i Sebastijana.

Nekatolike se pokapalo na cementerium hereticum (groblju krivovjernih) pokraj trpećeg Isusa. To se varaždinsko groblje nalazilo na mjestu gdje danas Ulica Pavleka Miškine presjeca željezničku prugu (pothodnik), u blizini postojećeg svetačkog stupa na uglu Ulice kralja Krešimira IV. i Ulice P. Miškine.

Prvi podatak o lokaciji groblja izvan grada datira od 3. prosinca 1768. godine. Tada je Hrvatsko kraljevsko vijeće pozvalo varaždinski Gradski magistrat da prema odredbi kraljice poduzme sve šo je potrebno i zajedno s mjesnim župnikom ukine groblja unutar grada te potraži mjesto ili mjesta za lokaciju groblja izvan grada. Vijeće koje je poslalo taj zahtjev Magistratu u suglas-nosti je već i s biskupijom i na njihovom je nivou sve bilo dogovoreno.

Magistrat stoga opunomoćuje svog izaslanika, gradskog kapetana Ivana Jakoba Fricza, koji 10. prosinca 1768. upoznaje s tim varaždinskog župnika Antuna Smukovića. Zahtjev je bio dvojak: zabrana korištenja postojećih groblja uz crkve u gradu i pronalaženje odgovarajućeg mjesta za groblje izvan grada. Župnik je odgovorio da do tada nije primio nikakve obavijesti o tome od svoje duhovne oblasti (postojeća su groblja tada bila pod kompetencijom crkve). A što se tiče otvaranja novoga groblja, ispričao se da zbog bolesti ne može ići van potražiti prikladno mjesto.

S kapetanom Friczom pošao je tada prebentar Grangya i pokazao izaslaniku dva vrta uz vrt otaca kapucina na kojima bi se moglo otvoriti novo groblje. Ako to mjesto ne bi odgovaralo, predložio je i drugu lokaciju, sjeverno od kapelice Sv. Fabiiana i Sebastijana, uz polje otaca pavlina, gdje bi se također moglo otvoriti groblje. Grangya je napomenuo izaslaniku da mnogi varaždinski građani za života izjavljuju želju da budu pokopani upravo uz tu kapelicu.

Hrvatskom kraljevskom vijeću se žurilo s rješavanjem tog pitanja pa već 16. prosinca 1768. opominje Gradski magistrat i zahtijeva izvještaj o učinjenom u vezi s kraljičinom naredbom o lokaci ji groblja. Magistrat obavještava 24. prosinca 1768. gvardijana franjevačkog samostana u Varaždinu da se groblje oko njihove crkve smatra zatvorenim, a preko zapovjednika straže je to objavljeno i pučanstvu na znanje.

Hrvatskom kraljevskom vijeću je Gradski magistar odgovorio 30. prosin ca 1768. na njegovu urgenciju. U tom odgovoru je potvrdio prijedlog svojih izaslanika Ivana Jakoba Fricza i ljekarnika Ignaca Hinga, također izaslanika, o ukidanju groblja unutar grada, s napomenom da to mišljenje šalje na suglasnost Hrvatskom kraljevskom vijeću.

Groblje kao park mira


Današnji izgled Gradskoga groblja u Varaždinu
Foto: http://www.tourism-varazdin.hr/

Novo groblje, cementerium novum - prvo izvan grada - spominje se godine 1772., odnosno 1773. godine, a nalazilo se između Jalkovečke ulice i topničke vojarne. No tamo se nije dugo održalo. Sadašnje varaždinsko groblje je otvoreno godine 1773. godine, za što je veliku zaslugu imao i tadašnji županijski fizik dr. Ivan Krstitelj Lalangue. Ipak, mrtvace se pokapalo unutar grada još 1789. godine.

U gradu je postojao običaj da se mrtvace prije pokopa prevozi iz kuća u crkvu u otvorenom lijesu. To je zabranjeno odlukom Hrvatskog kraljevskog vijeća 1772. godine. U obrazloženju te odluke se kaže da takav prijenos škodi zdravlju građana, naročito trudnicama, jer bi gledajući mrtvaca mogle dobiti strah (horror).

Spomenuti županijski fizik Lalangue, prouča-vajući zdravstvene prilike u gradu, predlaže Županijskoj skupštini 22. ožujka 1789. godine zatvaranje prenapučenog groblja kod crkve Sv. Vida, uz prethodno zapisivanje svih grobova dove-zenom zemljom u visini od najmanje dvije stope.

Istovremeno, zahtijeva zakapanje na drugom mjestu, bojeći se širenja zaraznih bolesti upravo iz groblja, zbog preplitkog zakapanja. Za potvrdu njegovih predviđanja - već iduće noći kako je na skupštini iznio svoje bojazni - oboljelo je četrdesetak osoba od neke zarazne bolesti u obližnjoj Dugoj ulici (sadašnja Zagrebačka ulica).

U pogledu pokapanja mrtvaca i u pogledu groblja donesene su godine 1895. dvije posebne naredbe Županijske oblasti u Varaždinu. Prva je bila naredba velikog župana kojom se zabranjuje održavanje gozbi dok je mrtvac u kući i neposredno iza pokopa. Drugom pak se naredbom objavljuje da svako groblje potpada pod redarstvenozdravstveni nadzor općine, ako već nije pod Veliko raspelo na središnjem je mjestu Gradskoga groblja u Varaždinu nadzorom kotara ili koje više instance. Županijske vlasti također su odredile tko je vlasnik groblja: crkvena ili upravna općina. Određeno je bilo, osim toga, kako treba uređivati groblja, kakav trebaju imati položaj i kakav mora biti sastav zemljišta, udaljenost od naselja, veličina grobova i razmak medu njima. Određena je bila i veličina groblja, te kada i kako se vrše prekapanja i, konačno, kakve trebaju biti mrtvačnice.

Zaključkom Gradskog magistrata od 30. svibnja 1895. godine namijenjen je iznos od 8.000 forinti za gradnju nove mrtvačnice na sadašnjem varaždinskom groblju, jer dotadašnja nije imala mogućnosti da se u njoj obavljaju obdukcije. Ta mrtvačnica, uz naknadne preinake, koristi se još i danas. Groblje se, inače, počelo uređivati već 1780. godine, kada se formiraju pristupne staze i putovi, te se obavlja parcelacija grobnih površina.


Suvremeno uređenje sadašnjega Gradskog groblja započinje 1905. godine, dolaskom gospodina Hermana Hallera za upravitelja. On preuređuje groblje na način kako su uređeni parkovi velikih evropskih gradova (Schönbrunn, Belvedere, Versaille), dajući mu sadašnji izgled, a naknadnom sadnjom breza i drugih stabala formirao je prekrasan park koji nije samo vječno poči-valište mrtvih. Na groblju su i brojna djela naših istaknutih kipara, pa stoga Varaždinci s pravom ističu kako je Gradsko groblje u Varaždinu i svojevrsni hortikulturni spomenik, park mira i ljepote, a svakako jedinstveni objekt te vrste u ovom dijelu Europe.

Prim. dr. Gustav Piasek 
Varaždinske vijesti, 07. 09. 1994 br. 36 - 37
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #20 : Srpanj 15, 2014, 12:12:48 »


Žena narednik

U Varaždinu živio je u XIX. vijeku narednik, za kojeg se iza smrti ispostavilo, da je žena! Ona se je borila na bojnom polju pod vodstvom (1825-1848) Jelačića.

Hrvatica, 1. veljače 1939
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #21 : Srpanj 15, 2014, 12:15:01 »


Posveta ratnog spomenika

Jutros u 11 sati otkriven je, posvećen i predan javnosti, na svečan način pred crkvom i samostanom č. oo. Franjevaca podignuti ratni spomenik. Samo otkriće usliedilo je prema opredijeljenom svečanosnom redu, a nosilo je biljeg jedne liepe i uznosite slave. Otkriću prisustvovali su u velikom broju naši svjetovni i crkveni odličnici, odaslanstva naših civilnih i vojničkih oblasti, svećenstvo, društva, korporacije, zastupstva pojedinih okolišnih kotara i općina, vojničtvo i mnoštvo puka.

U 10 sati odslužena je u crkvi č. oo.Franjevaca svečana misa, koju je celebrirao domaći župnik vel. g. dr. Eduard Risek uz asistenciju.

Na koru pratili su sv. Misu umilnim pievom Franjevački klerici i gradska glazba.

Iza sv. Mise porazmjestili su se naokrug spomenika naši odličnici, a iza njih natisnulo se ogromno mnoštvo znaličnoga svieta.

Iza što je spomenik otkriven, preduzeta je po župniku g. Dr. E. Riseku na uobičajeni način posveta spomenika, a po tom je spomenik po velikom županu presv. g. Stjepanu pl. Beloševiću predan javnosti slijedećim oduševljenim i patriotskim govorom:

-   Visoko cijenjeni sjajni sbore!
Zapala me častna zadaća, da kao veliki župan i predsjednik odbora za podignuće ratnog spomenika u gradu Varaždinu isti javnosti predam, koji spomenik želimo dovršiti Vašom pripomoći. Poznato Vam je velecijenjene gospodje i gospodo, da je u obim metropolama nikla, te u većini glavnih kao što i mnogim većim gradovima naše prostrane austro -ugarske monarkije oživotvorena nakana, stvoriti ratne spomenike iz drva u raznolikom obliku, koji se imadu požrtvovnošću općinstva željezom preobući. Željezno razdoblje željezni spomenici. Ta baš u tome i leži duboka simbolika. Jer kao što ima iz mekanog drva naše hrvatske lipe postati mjedeni spomenik, tako je ovim svijetskim ratom miroljubiv, radini i veseli hrvatski narod očeličao, prkoseć u herojskoj borbi poput tvrde zaštitne pregrade na svim ratištima premoći neprijatelja u ovom užasnom željeznom hrvanju. U toj orijaškoj borbi krijepi naše junake nepokolebiva odanost prema svom ljubljenom kralju i vruća ljubav domovini. U nami je već dulje vremena dozrela misao da ne možemo ni u tom pogledu zaostati za drugima, nu podjedno nam bijaše jasno, da ne smijemo oponašati ine gradove.
Pak pošto je njegovo ces. i kralj, apostolsko Veličanstvo naš premilostivi kralj i gospooar Franjo Josip I. koji je prije 67 godina sjeo na sjajno priestolje svojih pradjedova blagoudostojao g. 1849. premilostivo utemeljiti vojnički krst za zasluge, to je odbor jednodušno zaključio da ovaj naš ratni spomenik neka predstavlja takav vojnički krst, na kojim su osim razdoblja ovog svjet-skog rata uklesani grbovi slavne i starodrevne županije i najstarijeg u Hrvat-skoj slob. i kr. grada Varaždina.
Ovaj spomenik neka sjeća poznije naraštaje, da je ovaj veliki svjetski rat bio s naše strane borba za pravdu i istinu.
Mogu li naši mnogi neprijatelji isto reći o sebi i o svojoj borbi?
Zar možda srbijanski naručitelji potajnih umorstva ili perfidni sinovi Albiona? Zar možda potlačeno roblje Rusije sve do onog posljednjeg neprijatelja kojeg ja ime u ovom svečanom času neću niti da izustim, jer je i žigosano za sva vremena, a koji je dapače svoju zločinačku ruku pohotno pružio i za našom svetom hrvatskom grudom, za našim sinjim morem, kojega niti jedan Hrvat ne može pojmiti, jer za njegovu odurnu podiost, neima rieči u doličnom jeziku poštenoga naroda !
Nu ovaj spomenik uzvisuje još i plemenita svrha kojoj je namijenjen. Mnogi su doprinieli u patriotičrm svrhu pod lozinkom: "Zlato dadoh za željezo"
Naše geslo glasi: "Željezo neka postane zlatom", Svaki bo čavao koji će se zabiti u ovaj spomenik, dar je za privredno nesposobne junake županije varaždinske i grada Varaždina, za najmilije što su naši junaci ostavili, za njihove udove i sirotčad!
Visoko cijenjeni sbore!
Ako naš grad okitimo zastavama, a naša srca radosno zakucaju, kad do nas dopiru vijesti o sjajnim pobjedama koje je izvojevala naša junačka vojska tada nam se pričinja "pobjeda" kao nešto neosobnog, jer mi vidimo kod riječi pobjeda, samo lepršanje naših trobojnica te slušamo vesele koračnice i burne fanfare.
Nu mi nećemo zaboraviti, da su sve ove pobjede na čast naše domovine skupo plaćene, mi nećemo zaboraviti da sa svakim srcem junaka, koje je prestalo kucati na bojnim poljanama, krvare srca onih koji izgubiše svoje najmilije. Tada približit ćemo se s osobitim pietetom ovome spomeniku, ne da doprinosimo žrtve, - ne, ćedno zahvalna srca, usrećeni što smo se mogli barem donekle odužiti.
To je duboki smisao ovog svečanog časa u kojem svi prisižemo: "Na Vas mili junaci naši, da Vaše udovice i siročad ne ćemo nikad zaboraviti".
A grad Varaždin i županija varaždinska držati će ovu svetu prisegu.
Mnogo njezinih sinova prolilo je krvcu za svog kralja i domovinu, a mnogi će ju jošte žrtvovati.
Mnogome, koji je danas živ i zdrav oviti će boginja pobjede zeleni lovor vijenac o njegovo ledeno čelo. Ali oni koji kod kuće ostanu, žele doprinieti, da se zacijele rane, koje je uzrokovao ovaj užasni rat!
Već danas će svaki zlatni čavao koji će se zabiti, zasvedočiti zlatna srdca gradjanstva ovoga grada i općinstva ove županije. Nu svaki pa i najmanji dar, izpuniti će namijenjenu svrhu, te će nam dobro doći, jer će otrti suze onomu, koji si niesu kadri sami pomoći ili kojima je ugrabljen hranitelj.
Odbor je svoju glavnu zadaću iz punio, a što sijedi ... biti će Vaše djelo!
Predajem sada velemožnom gospodinu varaždinskom gradsk. načelniku ovaj spomenik u trajnu pažnju i zaštitu gradske općine, neka isti još nakon mnogo i mnogo godina svjedoči o požrtvovnosti gradjanstva ovog starodnevnog grada i općinstva slavne ove županije, da će naši potomci kad ga ugledaju kazati: godine 1914. 1915 i 1916 bijahu za nas Hrvate godine teške bijede i kušnje nu takodjer i godine slave i spasa.
Da Bog poživi Njegovo Veličanstvo našeg premilostivog cara i kralja Franju Josipa I.!

Govor vel. žup. kao i konačni poklik popraćen je po općinstvu sa burnim "Živio" dok je glazba intonirala kraIjevku.
Iza što se oduševljenje sieglo preuzima sa liepim prigodnim govorom varaždinski gradonačelnik u zaštitu grada spomenik ističući naročito odanost varaždinskog gradjanstva vladalačkom domu, hrabrost naših sinova na ratnim poljanama i požrtvovnost gradjanstva za vrijeme rata. Želi, da sve to bude zalog sretnije, bolje i. pomladjene Hrvatske. Sa Živio kralj, Živila Hrvatska, Slava junacima svršio je načelnik svoj govor na koje poklike je gradska glazba nadovezala "Liepu našu".

Po tom se je pristupilo zabijanju čavala. Prvi zlatni čavao zabija vel. župan u ime županije varaždinske, ističuć da istodobno polaže za "Zakladu" iznos od K 5000; drugi u ime gradske općine gradonačelnik uz doprinos od K 500. U ime bana, koji je uslied bolesti zapriečen doći na slavu zabija čavao vel. župan uz doprinos od K 100. Od vojske zabili su za generala Seea puk. Bibra, za 10. husarsku pukovniju pl. Horvat, 5. ulansku major Fišer[/b]. Od svećenstva kanonik monsig. Matija Stepinac, za korporacije kapetan Kišiček za gradjansku četu, zapov. Svoboda, za vatrogasni zbor. Broch za izrael. bog. općinu. Privatnike, koji su po tom slijedili donijeti ćemo u slijedećem broju. Tečaj proslave je fotografski snimljen.

Hrvatsko pravo, 11. prosinca 1915

_______________________

[1] Stjepan pl. Belošević (1857. - 1925. bio jegradonačelnik Varaždina (1894. - 1896., a zatim podžupan varaždinski i banski savjetnik (1909. - 1910.

 

http://hr.wikipedia.org/wiki/Belo%C5%A1evi%C4%87

[2] Risek, Eduard (Eduardus, Eduardo, dr. (*20.I.1876. - †15.X.1918.. Rodio se 20. siječnja 1876. u Galovcu, župa Sv. Križ Začretje. Svećenički red primio je 1898. - Službuje u Nadbiskupskoj pisarni. Vjeroučitelj u Glini. Duhovni pomoćnik u Krapini i Mariji Bistrici (1904.-1909.. Usporedno nastavlja studij. Doktorat bogoslovlja postiže 1909. Vjeroučitelj u Požegi. Župnik u Varaždinu u župi sv. Nikole biskupa (1911.-1918.. Namjesni podarhiđakon (-1918.. Umro je od kapi 15. listopada 1918. u Varaždinu
http://www.dr-stjepan-sirovec.com/hr/knjiga62.html

[3] Hrvatsko pravo (1914.-1918.
U Tiskari Brus i Stein počinje 27. lipnja 1914. izlaziti tjednik Stranke prava pod naslovom Hrvatsko pravo. Novine u početku nose podnaslov List za politiku i narodno gospodarstvo, a kasnije Pučki ilustrovani list Stranke prava za politiku, gospodarstvo, pouku i zabavu, te kao takve obiluju ilustracijama. Kako je izlazio tijekom čitavog I. svjetskog rata, donosi brojne vijesti s ondašnjih europskih bojišta. Urednik lista do 10. broja bio je pjesnik i novinar Mihovil Danko, a potom ga je nastavio uređivati do kraja izlaženja, do listopada 1918., Srećko Gruber.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #22 : Srpanj 15, 2014, 12:19:02 »


Ratni spomenik u Varaždinu


Dana 11. prosinca prošle godine svečanim je načinom u Varaždinu odkriven veličanstven ratni spomenik, što ga je postavio posebni odbor pod predsjedanjem vel. župana Beloševića. U 10 sati prije podne služena je u franjevačkoj crkvi bojna misa, a onda je blagoslovio gradski župnik dr. Risek ratni spomenik, kojeg je onda vel. župan s posebnim govorom predao gradonačelniku na vječitu pažnju i čuvanje gradkoj opčini. Gradska je glazba zašvirala "Bože živi", a iza govora načelnika, kojim je preuzeo spomenik, "Liepu našu". Zatim su prisutnici pribili čavle, a defiliranjem četa pred spomenikom svršila se lijepa ta svečanost. - Spomenik sam izradjen je od umjetnog kamena, a po osnovi poznatog stručnjaka inžinira Kaderaveka. Dvije stepenice vode do 1 i pol m. visokog podnožja, na kojem se uzdite kubus, u koji su s tri strane umetnuta tri vojnička križa za zasluge s ratnom dekoracijom, izradjen iz lipova drva, a oličena u istim bojama, koje nosi vojnički križ za zasluge. U te križeve se zabijaju zlatni, srebreni, bakreni i željezni čavli. Nad tim križevima nalaze se u željezu izradjena godišta rata: 1914., 1915. i 1916.
Nad prvim kubusom uzdize se drugi manji, u kojem su na prednjoj strani uklesani grbovi županije varaždinske i grada Varazdina, a nad njima kruna sv. Stjepana. Vršak spomenika sačinjava globus, koji okružuju četiri orla. Ispod globusa nalazi se napis "Svjetski rat". Kubus s vojničkim križevima okružuju debeli žrljezni lanci. Spomenik je smješten uz franjevačku crkvu, a otraga namještena je mramoma ploča, u koju će se poslije svršetka rata uklesati prigodan napis. Sav trosak za ovaj uspjeli spomenik sakupili su medju sobom novčani zavodi i trgovci grada Varaždina. Naše slike prikazuju sam spomenik, kaol samu svečanost otkrića.

Hrvatsko pravo, 8. siječnja 1916

* * *

Postavljanje nedavno pronađenog dijela spomenika žrtvama Prvog svjetskog rata i trojezične interpretacijske ploče.

„Tijekom arheoloških istraživanja prilikom obnove varaždinskog Franjevačkog trga 2008. godine pronađen je dio gornjeg dijela spomenika podignutog u spomen na žrtve iz Prvog svjetskog rata s područja grada Varaždina i Županije. Spomenik je na prostoru između franjevačke crkve i palače Herzer stajao do travnja 1931., kada je srušen zbog pripreme prostora za spomenik Grgura Ninskog od Meštrovića. Sa željom trajnog spomena na poginule u Velikom ratu Gradski muzej Varaždin postavit će trojezičnu interpretaciju i dio pronađenog spomenika.“

Ivan Meštrović je izradio ukupno tri spomenika Grguru Ninskom, prvi je prvotno bio postavljen u Splitu, a dvije godine kasnije preseljen je na Franjevački trg u Varaždinu 20. rujna 1931. Postavljen je uz Franjevačku crkvu obzirom da je Grgur Ninski bio hrvatska povijesna crkvena ličnost pa se smatralo da je prikladno da bude postavljen uz neki sakralni objekt

Ratni spomenik srušen je 16. g. nakon postavljenja i za vrijeme diktature kralja Aleksandra.


Mala jadna ploča na zidu je ostatak Ratnog spomenika iz 1915. g. Još jedan dokaz srpske diktature!
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #23 : Srpanj 15, 2014, 12:20:56 »


I opet Varaždinci

Službeni izvještaj našeg glavnog stožera od 4. o. mj. javlja nam sa ruskog ratišta u kratko sliedeće:

Bitka u iztočnoj Galiciji traje dalje.

Neprijatelj je jučer nastavio svoje pokušaje prodiranja kod Toporoutza na besarabijskoj granici sa velikim silama. Njegov neuspjeh bio je isti kao i prijašnjih dana. Ruske navale svuda su suzbijene, djelomično u dugotrajnim krvavim borbama iz bliza. Osobito ogorčene bile su borbe momka protiv momka u razorenim jarcima kod Lovačke kuće istočno od Raranče, gdje se je osobito ponovno proslavila varaždinska pješačka pukovnija br. 16. Isto tako kao na besarabijskoj fronti, izjalovile su se neprijateljske navala sjeveroistočno od Okne i na mostni obkop Uščieska i svi s velikom tvrdokornošću ponovljeni pokušaji Rusa, da u prostoru sjevero-iztočno od Bucziacza prodru u naše jarke.

Neprijateljski gubitci su sada kao i prije izvanredno veliki. U jednom deset kilometara širokom odsječku nabrojili srno pred našom frontom 2300 ruskih lješina. Pojedini ruski bataljuni, koji su pošli u borbu sa 1000 ljudi, povratili su se prema njihovim vlastitim viestima sa 130 ljudi. Broj zarobljenika dopremljenih posljednjih dana sjevero-iztočno od Bucziacza, nadmašuje 800 ljudi. Na gornjoj Ikvi čete su generala vojne grupe Bohm-Ermolia hitcima oborile jedan ruski aeroplan. Njegovi putnici, dva častnika, su zarobljeni.˝

Ovo ponovno priznanje divnog junačtva i hrabrosti naše tiekom ovog rata već u više navrata ovakovim laskavim priznanjima odlikovane vara-dinske 16. pješačke pukovnije bez obzira na sve časne žrtve, koje su moguće doprinešene ponosom napunjuju grud svakog i sljednog Varaždinca čitavo varaždinsko gradjanstvo.

S’ ponosom i dubokom harnošću gledaju Varaždinci na divna djela svojih sinova, koji u glavnom sačinjavaju proslavljenu 16. pješačku pukovniju, na junačku obranu granica naše države pred premoćju ruskom.

Pa ako i izražaj ponosa i harnosti nad junačkimi djeli naših sinova nemože usljed nehaja i mliiavosti naših na to zvanih čimbenika, u prvom redu gradske općine na vidljiv način odjeknuti našim ulicama te na dostojan način doprieti u streljačke jarke, koje u krvavoj borbi za slavu kralja i domovine zapremaju naši varaždinski junaci to ipak u srcima pravih i čestitih Varaždinaca ne ponestaje nade, da će uskoro doći vrijeme, kad će se svi teški griesi naših mučaljivih, nehajnih i nepatriotskih čimbenika, kojima u ruci leži sudbina našega grada, a čija je podpuna nesposobnost tečajem rata već više puta utvrdjena biti snažnom voljom građjanstva ispravljeni i našim junacima data dolična zadovoljština.

Varaždinsko hrvatski i pošteno osjećajuće gradjanstvo divi se junačtvu dične 16, pječačke pukovnije i hvali junacima iste na njihovoj bezprimjerno junačkoj obrani našega carstva i kraljevstva pred premoćnim neprijateljem.


Zdravko Posavac narednik Varaždinske 16. pješ.pukovnije

Živila dična naša 16. pješačka pukovnija, živili naši hrabri junaci!

Hrvatsko pravo, 8. siječnja 1916.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #24 : Srpanj 15, 2014, 12:22:31 »


Varaždinska 16. pješačka pukovnija

Stara je stvar, da gotovo od sviju naših hrvatskih pukovnija imade najsjajniju i najslavniju prošlost upravo 16. pješačka pukovnija, koju sačinjavaju Varaždinci. Od svojega opstanka proslavila je ta pukovnija svoje ime u ništa manje nego 123 bitaka, boreć se gotovo čitavom Evropom, počam od Napulja do Sjevernog mora, od Atlanskog oceana do Pripjatske močvare.

Do godine 1746. bili su varaždinski graničari uredjeni poput vojnice, a tek god. 1743. uredjene su bile dvije stalne varaždinske graničarske pukovnije, koje su godine 1871. bile stopljene u jednu pukovniju br. 16., koja je prozvana Varaždinska

Prvi neprijatelji, s kojima su se Varaždinci ogledali bili su Turci i to god. 1575 - 1796. Sa istima su izim toga vojevali još i god. 1663 - 1664, 1717. i 1757.

Učestvovali su zatim u ratovima, koje je monarkija vodila god. 1615 -1617. Sa Mljetcima, u tridesetgodišnjem ratu g. 1618 -1648., nadalje u ratovima od god. 1703., 1710., 1740 - 1748., 1792 - 1801., 1812., 1813 -1815. i u burnim godinama 1848 -1849. i 1859., ter su se svugdje borili najvećim uspjesima i bili gotovo od sviju vladara obilno obsipavani odlikovanjima i iskazima milosti.

Osobito je volio Varaždince nadvojvoda Ivan *. Kada je god. 1859. baš 20. travnja došao je jedan bataljun u Štajerski Gradac, začuo je to i nadvojvoda Ivan, koji je onda ležao na smrtnoj postelji te svojoj okolini izrazio želju: žSa Varaždincima stekao sam moj red Marije Terezije. Sinovi istih graničara neka mi iskažu posljednju službu. I toj se želji udovoljilo i k spro-vodu dne 4. svibnja izašli su i hrabri Varaždinci.

I u okupaciji Bosne i Hercegovine su se iskazali kod Banjaluke i Doboja - a evo i sada na srpskom tlu kod Loznice i Lješnice pod vodstvom pukovnika Raimunda Budinera.


Raimund von Budiner od Varaždinske 16. pješačke pukovnije

Hrabra je to i slavna regimenta. U njoj služe ponosni "purgarski" sinovi slobodnih kraljevskih gradova Varaždina, Koprivnice, Križevca, Bjelovara, Ivanićgrade, te dični naši seljaci iz naših najubavijih i najnaprednijih krajeva iz Ludbrega, Ivanca, Brega, Novigrada, Virja, Gjurgjevca, Pitomače, Mosti, Garešnice, Grubišnogpolja, Peteranca itd.


Der Stab des Warasdiner k.u.k. Infanterie-Regiments Nr. 16, das sich bei den jüngsten Kämpfen in Ostgalizien wieder in hohem Maße hervortat.

U Varaždinu, utorak 15. rujna 1914
______________

* Narodni princ nadvojvoda Johann (Ivan, brat austrijskog cara, zalagao se za dobrobit svih Štajeraca. Obrazovanje, kultura i gospodarstvo još i danas nose obilježja njegova djelovanja. ...
Više > http://www.steiermark.at/cms/beitrag/10040321/1947/

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #25 : Srpanj 15, 2014, 12:24:43 »


Popis novo nadošlih ranjenika od 18. rujna 1914. koji se nalaze u rezervnoj bolnici (topnička vojarna)


U izkazu nalazi se na prvom mjestu redni broj, na drugom ime i prezime ranjenika, na trećem mjestu čin koji dotični obnaša i oznaka vrste vojničtva kojoj pripada, a na četvrtom oznaka satnije slomjena sa oznakom broja pukovnije kojoj ranjeni ili bolesni pripada.

Ranjenici smješteni u ovdješnjoj posadnoj bolnici imadu iza oznake čina i vrste kojoj pripadaju kratice p. b. (posadna bolnica, dok se svi drugi kod kojih spomenute oznake nema, nalaze se u improviziranoj topničkoj bolnici.

  1. Grgić Božo, prič. pješak P. P. P. 3/22.
  2. Šestanović Franjo, prič. domob. D. P. P. 12/37.
  3. Zlošilo Niko, prič. domobran D. P. P. 10/37.
  4. Vinszan Štefan, pješak P. P. 6/37.
  5. Vujatovič David, prič. desetnik P. P. 4/22.
  6. Filip Janos, pješ. P. P. 11/85.
  7. Lazar Bailius, prič. pješ. P. P. P. 1/63.
  8. Trcsik Gjuro, prič. pješ. P. P. P. 2/101.
  9. Schultz Dragutin, domobran D. P. P. 10/37.
10. Šivoljski Živan, pješ. P. P. 7/70.
11. Marinić Roko, D. P. P. /37.
12. Žigić Ilija, pješ. P. P. 6/70.
13. Matutinović Vinko, domobran D. P. P. 9/37.
14. Kandrić Imbre, pješak P. P. 9/4.
15. Brašković Antun prič. P. P. 4/222.
16. Benković Vinko prič. pješak 12/22.
17. Katić Sava prič. pješak 3/22.
18. Bacher Ivan prič. desetnik 10/49.
19. Hansel Štefan prič. desetnik 9/52.
20. Glck Josip prič. desetnik 2/63.
21. Szanto Štefan prič. pješak 3/48.
22. Krner Josip domobran 8/37.
23. Engelhart Franz narednik 11/59.
24. Elsesen Dragutin pješak 14/4.
25. Hepp Ignjat prič. vodnik 16/4.
26. Vidak Vite prič. domobran 5/37.
27. Gischek Vjekoslav pješak 24/4.
28. Tinauer Robert Dragutin pješak, 9/8.
29. Gjeka Petar prič. pješak P. P. 2/22.
30. Maričić Josip, prič. desetnik T. P. 1/25.
31. Padurean Konstantin, prič pješak P. P. 9/31.
32. Pruša Franjo, prič. pješak P. P. 9/8.
33. Lukić Mitar, pješak P. P. 4/10.
34. Risko Mihalj, desetnik P. P. 10/85.
35. Koller Ivan, prič. desetnik P. P. 9/85.
36. Httinger Matija, prič. desetnik P. P. 13/76.
37. Klenics Ivan, pješak P. P. 8/72.
38. Dvorak Franjo, pješak P. P. 1/102.
39. Sallai Mihalj, pješak P. P. 3/63.
40. Hasl Lavoslav, pješak P. P. 12/49.
41. Glos Vid, pješak P. P. 9/74.
42. Posnik Pavao, pješak P. P. 10/69.
43. Schnabl Franjo, pješak P. P. 81/Mg, 3.
44. Rath Franjo, prič. pješak P. P. 10/49.
45. Ridl Ferdinand, prič. desetnik P. P. 2/1.
46. Sedlak Josip, prič. desetnik P. P. 4/1.
47. Taschner Josip, prič. desetnik P. P. 12/76.
48. Zaradić Josip, vodnik D. P. P. 10/37.
49. Knigsberg Ivan, prič. topnik T. R. 9. bat. 11.
50. Cazan Lazar, pječak P. P, 1/31.
51. Knežević Kuzman, pješak P. P. 7/22.
52. Pende Petar, pješak P. P. 3/25.
53. Regić Šimun, prič. pješak P. P. 1/22.
54. Atyim Gabro, P. P. prič. pješak P. P. 3/51.
55. Vidak-Trusku Anton, D. P. P. 12/37.
56. Tončić Rudolf prič. zastavnik P. P. 3/4

  1. Asanović Osman, desetnik.
  2. Baničević Marijan, pričuvni domobran.
  3. Bradarić Georg, doknadni pričuvnik.
  4. Baran Josip, pješak.
  5. Bizjak Karlo, pješak.
  6. Bajić Kuzman, pješak.
  7. Bajurin Mato, pričuvni doknadnik.
  8. Bachafner Leopold, pješak.
  9. Bach Andrija, pješak.
10. Bertl, Josip, Deutschmeister pješak,
11. Petar Četnik, pričuvni desetnik.
12. Marko Četnik, tvrdjavni topnik Baterija I.
13. Mile Čelović, domobr. pješak.
14. Cvitković Mijo, domobran.
15. Čičak Ivan, pješak.
16. Cvitković Antun, Deutschmeister pješak.
17. Crnogorac Gjuro, pješak.
18. Čabanović Petar, domobr. pješak.
19. Cieverić Juraj, domobr. pješak.
20. Dević Petar, domobr. pješak.
21. Deur Luka domobr. pješak.
22. Dragišić Nikola, domobr. pješak.
23. Elek Spasoje, Bos. herceg, pješak.
24. Fentonet Kari, pješak.
25. Grašić Marijan, Bos. herceg, domobran
26. Grbeša Valentin, Diviš, pješak baterie 1.
27. Hašek Johan, domobran.
28. Jisić Atif, pješak (Telefonski odio).
29. Jelinić Ivan, pješak.
30. Ivo Artur, pješak.
31. Ilić Vladimir, pješak 1/22.
32. Kere Ivan, pričuvni pješak 2/22.
33. Kiedje Filip, prič. pješak 4/22.
34. Kretschmar Otto, domobran 4/37.
35. Kević Ivan, pješak 4/22.
36. Kamber Nikola, pješak 3/22.
37. Kurtić Bečir, pješak bos.-herceg. 9/3.
38. Kanežin Vjekoslav, pješak 15/87.
39. Krneta Nikola, pješak 4/22.
40. Kobudžija Josip, prič. domobran 5/23.
41. Knege Antun, prič. domobran 7/37.
42. Kanežir Obrad, pješak 2/22.
43. Kunarac Vidak, pješak 5/22.
44. Keretaj jure pješak 10/22.
45. Koljunčić Luka, domobran 8/37.
46. Klaixner Mi’nalj, pješak 5/22.
47. Lang Malija, prič. razvodnik 16/75.
48. Lasku Nikola, prič. pješak 10/31.
49. Miljević Mita, pješak 2/22.
40. Maras Antun, pješak 15/22.
51. Meštrović Gjuro, pješak 12/22.
52. Močić Ivan, prič. pješak 2/22.
53. Mikić Mato, pješak bos.-herceg. 10/3.
54. Malešević Dušan, pješak 1/22.
55. Manić Sine, domobran 7/37.
56. Marunica Mijo, domobran 5/37.
57. Morić Josip, pješak 1/22.
58. Mehić Andrija, pješak bos.-herceg. 9/3.,
59. Miljković Marko, pješak 4/22.
60. Marunica Mato, pješak 6/22.
61. Mijić Mijo, pješak bos.-herceg. 12/3.
62. Neković Dane, prič. domobran 8/23.
63. Nenadić Gjuro, domobran 8/23.
64. Novaček Ivan, pješak 12/8.
65. Stevan Petrović, dokn. prič. pješak 2/22.
66. Pologubić Mijo, pješak 1/22.
67. Pavelka Rudolf, pješak 12/8.
68. Paić Mile, pješak 5/23.
69. Rako Marijan, domobran 4/37.
70. Radečić Antun, prič. 4/22.
71. Rebić Mate, domobran 4/37.
72. Remić Lazo, domobran 6/23.
73. Skokić Niko, desetnik bos.-herceg 9/3,
74. Sandrigo Qiusepo, pješak 16/87.
75. Šimac Mato, pješak 4/22.
76. Šestanović Antun, prič. domobranj.7/37.
77. Šemrina Dujo, domobran 3/23.
78. Šupeliak Todor, prič. domobran 8/23.
79. Schwab Rudolf, pješak batalj. 4/4.
80. Stako Ivan, odjela stroj, pušaka br. 4.
81. Tresche Niko, prič. desetnik 2/23.
82. Trivan Stevan, pješak 3/22.
83. Tinter Dmitar, prič. domobran 12/37.
84. Tinter Atanasije, razvodnik 1/22.
85. Uzelac Trifun, pješak 4/22.
86. Vidić Jakob, doknadni prič. 11/37.
87. Vučenela Mato, prič. domobran 7/23.
88. Vidović David, prič. domobran 6/23.
89. Veselić Antun, domobran 5/23. ’
90. Visković Bartol, domobran 6/37.
91. Vidović Stjepan, prič. domobran 5/37.
92. Vojvodić Mile, pješak 10/22.
93. Vujić Franjo, domobran 7/23.
94. Vicić Attilis, pješak 4/22.
95. Živković Petar, prič. pješak 4/22.
86. Žebić Mato, pješak 4/22.
97. Žiga Jure, prič. domobran 2/23.
98. Zec Antun, domobran 9/37.
99. Čuri Andrija, domobran 6/87.
100. Osmanović Mijo, pješak bos.-herceg. 10/3.

U Varaždinu, ponedjeljak 28. rujna 1914.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #26 : Srpanj 15, 2014, 12:28:10 »


Naš prvi mrtvac

Preksinoć preminuo je u posadnoj bolnici ranjenik Franjo Černi.

Pokojnik je rodom iz Slatine, ostavlja ženu i četvero neopskrbljene djece, a podlegao je na srpskom ratištu junački zadobivenim ranama.

Mrtvo tijelo našega prvoga ranama podlegloga junaka stavljeno je na liepo urešeni odar u mrtvačnici posadne bolnice odakle će danas poslie podne u tri sata dignuto i na svečani način sahranjeno biti na gradskom groblju.

Slava našem junaku, a iskrena sućut njegovoj ucviljenoj obitelji.

Za siromašnu obitelj poginuloga Cernya. Gdjica Ella Vanjek sakupila je tiekom jučeranjega dana za siromašnu obitelj u ovdješnjoj posadnoj bolnici preminuloga ranjenika Franje Černija iznos od 130 kruna, dok je podružnicu Crvenoga križa u jučeranjoj sjednici zaključila podariti u istu svrhu iznos od 25. K, Oba iznosa izručiti će se udovi pokojnika.
Sprovod našega prvoga preminuloga ratnika.

Kako smo u jučeranjem broju našega lista jur izviestili bili podlegao je u ovdješnjoj vojničkoj posadnoj bolnici svojim na srpskom ratištu zadobivenim ranama pješak Franjo Černi u dobi od 30 godina.

Preminulome junaku bio je jučer poslije podne sprovod. Sve što je iole u Varaždinu znalo za pogreb ovoga ratnika našlo se je u urečeno vrijeme pred posadnom bolnicom, da oda preminulome onu poštu, koja ide junaka, koji je poginuo za kralja i za dom. Točno u 3 sata iznesen je iz mrtvač-nice posadne bolnice po četvorici husara lijes sa zemnim ostancima Franje Černia i stavljen na sjajna, cviećem i vijencima zastrta mrtvačka kola.

Nakon obavljenih molitava i blagoslova krenula je ogromna žalobna povorka put gradskoga groblja. Iza krsta stupao je na čelu jedan vod husara, skauti, gradjanstvo, činovničtvo sviju oblasti sa presv. g. vlad. povjerenikom pl. Beloševićem na čelu, zatim pred-stavnici vojničkih oblasti, svećenstvo i vatrogasci. Sprovod je uz dvojicu pridvornika vodio naš grad. župnik veleč. g. dr. Eduard Risek.

Kraj mrtvačkih koliju stupali su kao svjetlonoše naši vatrogasci, a iza koliju slijedila je bolima shrvana žena poduprta dvim časnim sestrama. Iza njih nosila je jedna žena trogodišnjeg sinčića pokojnika, koji je u naručaju te žene jedan dio puta spokojno spavao. Za ovima opet slijedile su članice i bolčarke podružnice Crvenoga križa sa predsjednicom presv. gdjom. pl. Belošević na čelu, a za njima množtvo odličnih i gradjanskih gospodja i žena, ter malo ne svi ranjenici obih varaždinskih bolnica. Na groblju su u počasni grob prenijeli sa mrtvačkih kola svoga vojničkoga druga husari, dok je nad otvo-renim grobom izrekao lijepo i dirljivo žalobno slovo gradonačelnik. Gradska glazba, koja je pratila sprovod, odsvirala je na to oproštajnu tužaljku.

Iza toga je po jednom husaru odtrubljen vojnički mirozov, kod konca kojega je po vodu husara ispaljena počasna salva, na koju je gradska glazba nadovezala kraljevku.

Žena preminuloga Černija bila je na koncu tako obuzeta bolima, da je pala u nesvijest, ter joj morala biti pružena odmah liječnička pomoć.

Spomenemo li, da kod ove žalobne slave nije gotovo ostalo ni jedno oko suho rekli smo sve.

U Varaždinu, 6. listopada 1914
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #27 : Srpanj 15, 2014, 12:29:49 »


Blagoslov novouredjene pričuvne boinice podružnice Crvenoga križa

U novu utedjenu pričuvnu bolnicu ovdješnje podružnice Crvenoga križa u zgradi višje djevojačke škole, koja je jučer svečanim načinom blagoslovljena biti će još tiekom ovoga tjedna primljen odgovarajući broj ranjenika.

Da su ranjenici već smješteni u istoj saznat će zanimajuće se općinstvo najlaglje po tom, što će onim časom čim prvi ranjenik u spomenutu bolnicu dopremljen bude bit na zgradi izvješena biela zastava koja u sredini polja nosi crveni križ nadkriljen krunom Sv. Stjepana.

U ovoj bolnici biti će općinstvu dozvoljeno posjećivati ranjenike svakoga dana od 24 sata poslije podne uz dozvolu uprave bolnice, koja se diže istoj zgradi nalazećoj se bolničkoj pisarni.

Bez dozvole neće moći nitko posjećivati ranjenike. Donašaje jela i razdjeljivanje istog izravno ranjenicima biti će strogo zabranjeno, već se ista imadu predavati upravi bolnice, koja će ih svrsishodno, podijeliti.

Požrtvovno se gradjanstvo umoljava da upravu bolnice što izdašnijim darovima u novcu naravi podupre

Dne 4. listopada 1914. u 11 sati prije podne blagoslovljena je u prisutnosti civilnih crkvenih i vojničkih odličnika i dostojanstvenika i oblasti članova bolničarka podružnice Crvenoga križa velikog broja gradjanstva u zgradi više djevojačke škole novouredjena pričuvna bolnica podružnice Crvenoga križa u Varaždinu.

Sakupljene odličnike dostojanstvenike i gradjanstvo pozdravila je predsjednica podružnice Crvenog križa presv. gospodja Melanija pl. Belošević supruga kr. vel. župana i vladinog povjerenika slijedećim lijepim i oduševljenim govorom:

Odlična gospodo i gospodje!

Čast mi je u ime odbora podružnice društva Crvenoga križa u gradu Varaždinu pozdraviti Vas, te zahvaliti, što ste se izvolili našemu pozivu na današnju svečanost odazvati. Odbor varaždinske podružnice uložio je sve svoje najbolje sile, da što prije ustroji posebnu bolnicu, u kojoj će se liječiti naši hrabri vojnici ranjeni na raznim bojnim poljanama. Nu uz sve naprezanje jedva bi nam sa našim skromnim novčanim sredstvima bilo moguće posebnu bolnicu osnovati, da nam nije slavna gradska obćina ustupila ovu u mirno doba prosveti namijenjenu zgradu na uporabu, na ćemu joj ovime u ime naše podružnice Crvenoga križa budi izrečena iskrena zahvala.

Želeć, da Svevišnji našem podhvatu udijeli svoju milost, milom velečastnoga da izvoli naše prostorije blagosloviti, a’scijenim osobitim dobrim znakom što nam je upravo danas, kada slavimo previšnji imendan Njegova ces. i kr. apoštolskog Veličanstva našeg premilostivog cara i kralja Franje Josipa I. koj je i naš premilostivi vrhovni pokrovitelj naša vruća želja realizirana.

Bože živi, bože štiti Njegovo Veličanstvo našeg premilostivog i obožavanog cara i kralja Franju Josipa I. Živio!

Nakon što su prisutni trokratnim poklikom popratili taj poklik presv. gospodje preduzeto je po veleč. gosp. župniku Dr. Eduardu Riseku blagoslovljenje bolnice.

Po obavi crkvenog čina, koji je obavljen u liepo, kraljevom bistom zelenilom, narodnim i carskim zastavama iskićenom predsoblju dali su se prisutni na razgledanje bolnice.

Bolnica se sastoji iz 5 soba sa 46 kreveta za obične ranjenike, ter iz dviju soba sa 5 kreveta za težko ranjene. Izim toga imade liepu svjetlu i pomno uredjenu sobu za operacije, u kojoj je postavljen operativni stol, stavljen požrtvovno na dispoziciju podružnici po liječniku g. dr. Aleksandru Ernstu. Nadalje kupaonu, sobu za bolničare, kuhinju smočnicu ter pisarnu. Sve su prostorije prostrane i zračne, a kreveti udobno i svrsi shodno namješteni i uredjeni. Na svakom krevetu nalazi se izim k istomu pripadajućih potrebština i jedan par čistoga rublja, dok se nad glavom svakoga kreveta nalazi crna pločica. U sredini svake sobe nalazi se dugi prostrti stol za blagovanje sa vazom cvijeća. Zidovi svake sobe su urešeni po jednim raspelom i kraljevom slikom. Kraj svakog kreveta smješten je po jedan stolčić, koji služi kao noćni ormarić.

Nadasve uspjelo uredjenje ove bolnice ugodno je iznenadilo sve razgledajuće ju čimbenike, ter su se isti sa najvećom pohvalom i udivljenjem o uredjenju iste izrazili.

Bolnica je kako smo doznali ovako liepo i uzorno uredjena besprimjerom ustrpljivošću i patriotskom požrtvovnošću presv.
-   gdje Melanije pl. Belošević, ter gdja:
-   Antunović,
-   Sare Berger,
-   Elze Dütz,
-   pl. Olga Gaj,
-   Marije Haiman,
-   pl. Koščec,
-   Darinke Longhino,
-   Štefanija pl. Thaller,
-   Gabriele Vanjek.

Izim toga su uredjene ove bolnice svojski poduprli tajnik Crv. križa, ljekarnik g. Josip Vanjek, liječnik dr. KolomanVunderlich ter ekonom podružnice ravnatelj djevojačke škole g. Ramušćak. Posadno je pak zapovjedništvo stavilo na raspolaganje kreveta i slamjača.

Medju odličnicima, koji su pribivali blagoslovu ove bolnice vidjesmo
-   g. kr. vel. župana pl. Beloševića,
-   podžupana pl. Gaja,
-   postajnog zapovjednika kapetana Gyleka,
-   pukovnijskog liječnika Dr. Kozlovskoga,
-   gradonačelnika Dr. Magdića,
-   grad. Kapetana Antunovića,
-   ravnatelja gimnazije gosp. Pahera,
-   kanonika Kučenjaka,
-   konzistorialca Canjka,
-   gradskog fizika Dr. Blaua,
-   podpredsjednika društva Crv. križa Dr. Beila,
-   zapovjednika vatrogasnoga društva g. Svobodu i mnoge druge.
Naš krasni spol bio je osobito brojno zastupan.

Hrvatsko pravo, 5. listopada 1914
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #28 : Srpanj 15, 2014, 12:33:08 »


Srbi se tuže na Varaždince i majora Szeiferta

"Politische Korespoden" u svom nekidanjem broju donosi, da Srbi na sve moguće načine nastoje kako bi naše časničtvo i vojnike prikazali barbarima. U ta "časna posla" uputili su se čini se od svojih žvisokih sudrugova Francuza i Engleza, koji se, kako je općenito poznato takodjer u velike tvrde, da pred ostalim svijetom "ošvanje" barbarstvom hrabre naše saveznike Nijemce.

Tako se u jednom komunikeju srbskog novinskog ureda navodi, da su naši častnici prednjačili vojnicima u počinjanju grozota. Tako se tu spominje da je major 26. pješačke pukovnije Schlenger sam ubijao predvedene mu zarobljenike i seljake. Poručnik 28. pješ. pukovnije Bertić da je sam ubio u Loznici sedam nedužnih seljaka. Kapetan Kozda od 79. pješ. puk. i kapetan Vuić od 21. pješ. puk. uzeli su si zabavu, da svakoga vojnika srbskoga kod trećega poziva smatraju franktirerom, pa ga daju strieljati. Major Szeifert od 25. pješ. puk. i kapetan Fail od 37. pješ. puk. da su dali paliti srbske kuće. Uobće se tuj veli, da su zapovjednici drugoga i trećega odijelenja zapovijedili svojim vojnicima, da unište sve, što je srbsko. Zapovjednik XIII. zbora barun Rhemen da je dopustio neka se smaknu 24 seljaka i seljakinje, ponajviše staraca. Naše su čete po priznaju liečnika austro-ugarske 9. divizije na čitavoj fronti poubijale srbske ranjenike.

Čim su ova "gravamena" srbske vojske i ovi "sigurni" podatci došli do znanja vrhovnoga vojnoga zapovjedničtva, povedena je obsežna i stroga iztraga, a rezultat je evo ovaj: U čitavoj austro-ugarskoj vojsci uobće nema častnika, koji bi se zvali Schlenger i Fail, ili koji bi imali slična imena. Sto se tiče objeda baruna Rhemena, te su skroz izmišljene i lažne.

Nadporučnik Bertić izjavio je ovako:
          Na moj odio kod Loznice pucalo se dne 21. kolovoza iz jedne kuće. Počinitelji, toga su pronadjeni bili su dva civilna muškarca, kojima je oduzeto oružje, a ja ih dadoh smjesta smaknuti.
          Što se tiče objeda majora Szeiferta, uglavljeno je sliedeće: Kod napredovanja uz Drinu kod Zvornika prvi je provalio upravo Szeifertov varaždinski bataljun na jednu uzvisinu iztočno od Zvornika, gdje se nalazilo nekoliko kuća. U tim su se kućama, kako je kasnije dokazano, sakrili na tavanima u podrumima komitadžije. Seljaci su vidljivo dokumentirali mržnju na neprijatelja, pa su vikali: "Živio car Franjo Josip I." dok su čete došle do kuća. čim je bataljun prošao dalje otvoriše komitadžije i seljaci vatru na Szeifertov bataljun, što je stajalo mnoge žrtve. Ogorčenje nad tim postupkom pučanstva tako je poraslo, da su se neke kuće morale zapaliti već i radi same momčadi.

Konačno je dao kapetan Vuić ovu izjavu:
          Viest srbskoga novinskog ureda, da sam dao svakog trećeg vojnika kao franktiera smaknuti, prosta je izmišljotina. Kapetan Kozda koji se nalazi kod jednog odijeljenja, do koga se ne može lahko doći, još nije mogao dati izjave.
          Što se pak tiče tobožnje izjave zarobljenih austro-ugarskih vojnih liečnika 9. pješačke četne divizije, da su ubijeni srbski ranjenici, nije pronadjen ni jedan jedini ovakav slučaj.

I tako naši Srbi "zdravo lepo" upeše nebi li "ošvanjili" Varaždince i majora Szeiferta, a sebe prikazali nevinim jaganjcima.

Pjesma ustaška

Spjevao Mato Baštek, ustaš, desetnik
2. etapnog bataljuna 3. satnija Varaždin.

Tiho pjeva carska vila
Razastire bijela krila
U boj zove vjernog sina
Usred grada Varaždina.

Oglas stiže baš od zbora
Svaki ustaš k četi mora.
Svatko trči oglas čita,
A za kuću ni ne pita.

Ustaj ustaš, sad je vrijeme,
Da se skine teško breme!
Digoše se na sve strane
Da si kralja svog obrane.

Usred vatre ustaš sunu,
Da očuva kralju krunu;
I ne žali oca, brata,
Da očuva carska vrata.

Došli s dola, sašli s gora
Od Jadrana sinja mora
Graničarski to su sinci
Križevčanci, Varaždinci.

U svijetu im stara slava
Kad Hrvatska brane prava
Na sve strane pukla jeste
Iz Zagreba, Beča, Pešte.

Bože živi, Bože čuvaj
Našeg cara, našeg kralja
Franj Josipa gospodara
Domovine sve vladara.

Bože jači i proširi
Staru slavu carskom Trunu,
Bože čuvaj svjetlu krunu!

U Varaždinu, 3. listopada 1914
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #29 : Srpanj 15, 2014, 12:35:34 »


Slike sa bojnog polja
Varaždinac o prošlogodišnjoj novogodišnjoj bitci

(Dopis "Hrv. Provu" sa ratišta - Sjeverno ratište 17. I. 1917.)

Dragi gosp. uredniče !

Evo me sa par redaka k Vame. Krasan je zimski dan. Po jelama i grmovlju cakli se inje o suncu, te daje oku ugodan vidik.
        Na odsjeku gdje se nalazim, mirno je, čuje se samo gdje koji osamljeni hitac; ko da je Mars za danas zaboravio na nas, te njegove striele ne sižu do nas.
        Upravo sam uredio svoje dnevne poslove i sjedoh, da se malko odmorim. No nemam nikako mira - vrzaju mi se glavom kojekave misli i dolazi mi u sjećanje prošlost. Glavom mi se redjaju ratni doživljaji.
        Tako stadoh kod novogodišnje bitke prošle godine kod mjesta R ... Ostalo mi je u pameti kao da se sada zbiva, te mi moju maštu razdražuje.
        Silna tutnjava topova, pa navala i protu-navala. Strojne puške kljokoću, a od pušćane paljbe hoće uha da ti popucaju. Tanad zuji, kao da se milijuni rojeva pćela roje; topovski metci huje i jauču iznad naših glava kao najžešći ciklon - misliš, e će se nebo sa zemljom sraziti.
        Granate i šrapnele rasprskavaju se na sve strane, a od silne te lomnjave cijelo se brdo trese, ko da će se, sad na, pakao otvoriti i sve nas progutati.
        Zapreke od žica rastrgane su, a streljački jarci zatrpani i razrušeni - nigdje zaklona.
        Bila je to bubnjarska vatra, kojom nas je neprijatelj obasuo prije, nego li će navaliti pješadija.
        Topovska vatra stade, a mi sa zebnjom očekivasmo, što će se dalje zbiti. - Puške naperene, bodovi nataknuti.
        Neprijateljska pješadija prelazi u navalu, Imade je ogromna sila, neda se okom pregledati. Viču "Ulja" i samo idu napred. Otvori se zaporna vatra s naše strane, no koliko neprijatelja pade, toliko se ga opet deseterostruko pomalja - ko da iz zemlje niču.
        Već su sasma blizu, a njihovi crni bodovi upereni u nas ko ražnjevi. Gromki "Hurra" i onda klanje; čovjek čovjeku stoji prsa o prsa. Nema riječi, kojima bi se to moglo opisati.
        Neprijateljska je nadmoć ogromna, no Varaždinci ne popuštaju ni za dlaku. Nateže se ovamo, onamo, a sreća se smije čas jednome, čas drugome.
        Spretnim manevrom jednog bataljuna bio je neprijatelj zahvaćen s boka, a kroz cijelu rojnu prugu veselo prostruji: "Odbijeno!" - Neprijatelj bježi, a mi ga pratimo našom vatrom.
        Bitka se svršila ogromnim porazom po neprijatelja.
        Varaždinci ispunili su svoju dužnost prema domovini potpuno i junačkom hrvatskom krvi svojom zasvjedočiše vjernost kralju.
        Na spomen ove bitke ispjevao sam malu pjesmicu kako sliedi:

Spomen na novogodišnju bitku, koju je izvojevala si. c. i kr. varaždinska pješ. puk. br. 16. dne 2. i 3 siječnja 1916.:

Zdravo da ste braćo mila,
Moji hrabri Varaždinci;
Pred Vama se krši šila,
Oj hrvatskog doma sinci!

Neprijatelj vičuć "Ulja",
Navaljuje na Vas sada,
Imade ga silna rulja,
Al pred Vama sav propada!

Silni topi muklo tutnje,
Ruju hladnu zemlju crnu;
Niti časak nema šutnje.
Svud životi mladi trnu!

Navaljuje pješadija.
Nebrojena, silna gusta;
Strahovit se krik izvija,
S razvaljenih njenih usta.

Svuda ori bojna vika
Puške, bodi silno zveče,
Čuješ jauk ranjenika
Na potoke krvca teče.

Al' hrvatska moćna ruka
Svemu tomu odoljeva;
Neprijatelj u sto muka
Smrtna mu se pjesma pjeva !

I za čudo uprav svima,
Suzbiše najezdu ovu;
Ponajbolji medj' junacima,
"Varaždinci" što se zovu.

Na svem sv'jetu širokome
Hrvatska se slava znade;
Najveća će al u ratu tome
"Varaždince" da zapadne!

Pozdravlja Vas mnogo puta
Vaš Stjepan Varaždinac
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 [2] 3
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!