CRO-eu.com
Prosinac 14, 2019, 05:58:42 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1] 2 3
  Ispis  
Autor Tema: Varaždin nekad i danas  (Posjeta: 22462 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Rujan 17, 2010, 23:00:38 »


Beriva gradskih činovnika u Varaždinu g. 1742.

Prigodom t. zv. restauracije (obnove), gradskoga činovništva u Varaždinu 5. studenoga 1742. uredjena su beriva svih gradskih činovnika i službenika. Pod kazan gubitka plaće ne smije odsada nitko od grada zahtijevati veća beriva, nego li su ova:

Gradski sudac dobivat će godimice 40 rajnskih forinti plaće, a povrh toga 6 vozova sijena, 48 mjerova žita i 1 i pol mjerova vina.

Gradski notar (bilježnik ili tajnik) uživat će 171/2 forinti plaće, 4 voza sijena, 24 mjerova žita i 1 mjerov vina.

Svaki gradski senator imao je godišnju plaću od 25 rajnskih forinti bez ikakvih drugih prihoda.

Gradski fiškuš dobivao je godimice 20 forinti plaće, a povrh toga 2 voza sijena i 8 mjerova žita.

Nadzornik gradskih kmetova u bližnjim selima uživat će godimice 2 voza sijena, 1 mjeru vina, 20 mjerova žita, 24 mjerova zobi i jošte plaću od 20 forinti.

Gradski blagajnik dobivat će 25 for. godišnje plaće i 2 voza sijena.

Upravitelj vage 15 for. plaće i 8 mjerova žita.

Crkveni pjevač (magister chori) 30 for. plaće i 8 mjerova žita.

Sakrista (mežnjar) 12 for. plaće i 12 mjerova žita, a povrh toga jošte 6 forinti od družbe tijela Isusova (confraternitas corporis Christi).

Gradski lampašar (lampadista) imao je prije samo 4 mjerova žita, dočim će odsada dobivati 8 mjerova.

Orguljaš (organista) dobivat će godišnju plaću od 60 rajnskih forinti.

Prvi zvonar 24 for. i 24 mjerova žita, a drugi zvonar 24 for. i 12 mjerova žita.

Kapetan nutarnjega (t. j. utvrdjenoga) varoša uživat će godimice 12 mjerova žita i 10 groša (!) plaće, dočim će svaki od dvojice kapetana vanjskoga varoša (t. j. gornjega i dolnjega predgradja) dobivati samo 4 mjerova žita i 10 groša. Svaki je kapetan imao po jednoga podredjenoga službenika t. zv. quartalista, koji je dobivao godimice samo 4 mjerova žita.

Osim toga imao je grad svoga podvornika, koji je stanovao u gradskoj vijećnici, a dobivao 25 for. godišnje plaće i 16 mjerova žita; zatim nekoliko noćobdija ili "vahtara", od kojih je svaki dobivao godimice po 24 for. plaće; napokon nekoliko vratara (vojnika), koji su čuvali dolnja (sjeverna) i gornja (južna) vrata utvrdjenog varoša; vratari kod dolnjih vratiju dobivali su godimice 20 for. plaće i 4 mjerova žita, a oni kod gornjih vratiju 22 for. i 10 groša plaće uz 4. mjerova žita.

(Vidi u gradskom arkivu varaždinskom rukopis: "Prothocollum politicum liberae et regiae civitatis Varasdinensis an. 1703.-1754.", str. 266. i 267.)

Dr. Rudolf Horvat
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Lipanj 30, 2014, 00:40:30 »


Hajd'mo u Varaždin!

Varaždin je, uz Zagreb, najznačajnije kulturno središte sjeverozapadne Hrvatske. Prvi put spominje se 1181. godine. Postoje pretpostavke da je prije 12. stoljeća postojala plemska župa Varaždin. Prema sačuvanim izvorima vidi se da su u kasnom srednjem vijeku postojale i Varaždinska i Zagorska županija. Oko 1350. godine stvara se velika Varaždinska županija. Godine 1767. kraljica Marija Terezija osnovala je Prvu modernu hrvatsku vladu čije je sjedište bilo u Varaždinu sve do velikog varaždinskog požara kada je preseljeno u Zagreb. Varaždin je tako od 1767. do 1776. godine bio glavni grad Hrvatske. U njemu se grade brojne palače i javne zgrade koje su sačuvane do danas i daju mu obilježje baroknog grada.
Varaždinske barokne večeri utemeljene su 1968. godine na bogatoj tradiciji varaždinske barokne glazbe, a uz to predstavljaju i likovno, književno i gastronomsko barokno blago u doba berbe grožđa u ovoj vinorodnoj regiji.

Grofica Marica: Dolazak baruna Kolomana Župana /Hajd'mo u Varaždin

<a href="http://www.youtube.com/v/uDB2rH8WF_U?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/uDB2rH8WF_U?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Grofica Marica najavljuje zaruke s izmišljenim barunom Kolomanom Županom kako bi se riješila dosadnih udvarača, no stvari se zakompliciraju kad nenadano pristiže pravi istoimeni barun, Mađar iz Varaždina, koji je u novinama pročitao o svojim zarukama.

Komm mit nach Varazdin! So lange noch die Rosen blüh'n,
Dort woll'n wir glücklich sein, wir beide ganz allein!
Du bist die schönste Fee, von Debrecen bis Plattensee,
Drum möcht mit dir ich hin nach Varazdin!
Denn meine Leidenschaft, brennt heisser noch als Gulaschsaft
Und in der Brust tanzt Herz mir Czardas her und hin!
Komm mit nach Varazdin, so lange noch die Rosen blüh'n,
Dort ist die ganze Welt noch rot, weiss, grün!

Hajd'mo u Varaždin! Dok još ruže cvatu,
Tu želimo biti sretni, samo nas dvoje!
Ti si najljepša vila od Debrecina do Blatnog jezera,
Zato želim ići s tobom u Varaždin!
Moja strast gori vruće od gulaša
I u prsima pleše moje srce čardaš vamo-tamo!
Hajd'mo u Varaždin, dok još ruže cvatu,
Tamo je cijeli svijet još uvijek crven, bijeli, zeleni!
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Srpanj 11, 2014, 13:39:32 »


Povijesni grad Varaždin


Grad Varaždin spada medju najljepše gradove banovine Hrvatske. Taj grad obiluje lijepim i reprezentativnim zgradama i kućama, a njegov je ponos starodrevni Varaždin-grad. Nad glavnim su ulazom s južne strane okrugle lijeve kule starog grada uzidana od kamena
klesana dva grba. Lijevi je grb porodice Erdödy, a desni porodice Rakoczy. U dnu su prvog dvorišta, lijevo povrh ulaza u stubište, uzidana; takodjer dvagrba. Lijevo porodice Erdödy, a desne porodice Ungnad. Nekada je glavni visoki ulaz bio u četverokutnoj kuli s
desne strane sadašnjeg ulaza, što ga je pronašlo Muzejsko društvo u Varaždinu, koje je naročito brigom gimnazijalnih profesora Krešimira Filića i Adolfa Wiesserta u starom gradu uredilo lijep muzej, u kome su smještene vrijedne starine gradjana prinosnika.

Kao ostali gradovi županije varaždinske, tako je i stari grad Varaždin došao u ruke knezova Celjskih, zatim Jana Vitovca, kasnije Ivana Korvina i markgrofa Juraja Brandenburškoga, koji je oženio udovicu Beatricu rodjenu kneginju Frankopan. Ovaj je markgrof Juraj Brandenburški u sporazumu sa suprugom Beatricom predao g. 1523. današnju gradsku vijećnicu, nazvanu u povelji pisanoj njemačkim jezikom "Steinhaus" als Rathaus "Domus lapidea", gradskoj općini varaždinskoj. Zatim je vlastelinstvo grad Varaždin u 16. vijeku dobio ugarski palatin Stjepan Bathory. Iza njega je grad dobio godine
1549., Ivan barun Ungnad. Za njegova vlasništva postade Varaždin sijelom varaždinske krajine, koja se protezaše od Drave do Save. Sam je grad bio s nova utvrdjen zidovima i bedemima opasan, te bijaše odsada glavnim stanom generala ili zapovjednika varaždinske krajine, sve do Marije Terezije, koja je krajinu nanovo preustrojila. Udajom jedine kćeri Krste Ungnada, Marije (g. 1585.) za bana Tomu Erdödya, koji je banovao od 1684. do 1595. godine, predje stari grad Varaždin i njegovo vlastelinstvo u posjed i vlasništvo grofova
Erdödy, koji su kasnije, na istome, ustrojili senioratsko povjerbinsko dobro.

Sada su agrarnom reformom sva zemljišta predana u zakup, što manje imućnim zavičajnicima varaždinskim, što seljacima. Stari grad Varaždin posjeduje danas gradska općina.

Hrvatica, 1. veljače 1940

Varaždin-Stari grad, 28. 06. 2014




Lijevo:  Husar - Varaždinski graničar 1747-1769; desno: Varaždinski graničar 1690-1756

Lijevo: Varaždinska pješačka pukovnija br. 16; desno: Varaždin-Topovi korišteni u ratu s Turcima u 16. I 17.stoljeću

falkauna (lakši top) falkon ✧ tal. falcone: sokol - top starije proizvodnje
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Srpanj 11, 2014, 13:42:34 »


Hrvatski sabor proti Varaždincima god. 1613. i 1614.

Početkom 17. vijeka ponovno se u Varaždinu ojačala protestantska vjera, koju su Hrvati koncem 16. vijeka ljutim progonom zatrli gotovo u svim drugim mjestima. U Varaždinu postadoše protestanti toli moćni, da su napokon u svoje ruke dobili i upravu toga grada. Protiv toga ustade hrvatski sabor, koji se 13. svibnja 1613. sastao u Zagrebu. Sabor jednoglasno zaključuje, da i nadalje vrijede oni zakoni prijašnjih sabora, po kojima svatko može protestantskoga povjerenika ubiti ili uhvatiti ga, pa živa dovesti pred bana ili biskupa, da mu sude. Ovaj zaključak tiče se osobito grada Varaždina, gdje treba najstrožije kazniti onoga, tko drukčije uzradi. Zato će sabor u ime kraljevine Hrvatske pozvati grad Varaždin, neka skine sadašnji svoj protestantski magistrat. Članovi sadašnjega gradskoga poglavarstva ne će biti sposobni, da obnašaju javne službe, doklegod ostanu heretici. Zaključak sabora stavit će se u posebno pismo, što će ga u Varaždin odnijeti plemići Grgur Petev i Stjepan Gerečki, kao povjerenici kraljevine Hrvatske. (Zapisnici hrvatskih sabora, knjiga II. str. 110. Rukopis u kr. zem. arkivu u Zagrebu.)

S pitanjem o varaždinskim protestantima bavio se takodjer hrvatski sabor, koji se u Zagrebu sastao 20. ožujka 1614. Sabor stvara ove zaključke:

1.   Prema člancima prošlih sabora neka zagrebački biskup Petar Domitrović kao "diecezan" provede crkveni postupak (cenzuru) protiv onih, koji su zaraženi "heretičkom opačinom", naročito protiv gradjana i stanovnika u Varaždinu, te protiv drugih državljana, koji su poznati kao heretici.
2.   Ban Tomo Erdedi neka ošbo istupi protiv heretika u gradu Varaždinu. Podjedno neka ban istraži prosvjed, koji je u ime grada Varaždina upravljen na kaptol u Vašvaru, jer se taj prosvjed protivi javnomu položaju kraljevine Hrvatske. Neka ban ispita, da li je ili nije taj prosvjed zaista upravljen u sporazumu sa cijelim gradjanstvom, pa onda neka proti krivcima postupa tako, da ih dovede pred hrvatski sabor, gdje će im se suditi prema zasluzi čina njihova.
 
Dr. Rudolf Horvat
(Zapisnici hrv. sabora, II. str. 114.)

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Srpanj 11, 2014, 13:44:41 »


Nekadašnja kapela sv. Trojstva u Varaždinu

Danas je sv. Trojstvu posvećena crkva časnih otaca Kapucina. Za ovu crkvu znademo, da je gradjena god. 1701.-1705. No u kanoničkim vizitacijama, koje se čuvaju u nadbiskupskom arkivu zagrebačkom, našao sam, da je u Varaždinu i god. 1678. postojala kapela sv. Trojstva; nalazila se u predgradju "Milička vulica" *, a spadala je pod župnu crkvu sv. Nikole. Zagrebački kanonik Ivan Znika, kao arhidjakon kotara varaždinskoga, pregledao je kapelu sv. Trojstva 3. svibnja 1678., te je o njoj podnio biskupu Martinu Borkoviću ovaj izvještaj:

Kapela je drvena, samo temelji su joj zidani; nije prostrana, a razmjerno je visoka. Kapela ima jedna vrata sa dobrom ključanicom, a nad vratima drven tornjić, u kome se nalazi blagoslovljeno zvono srednje veličine. Kapela bijaše nekada blagoslovljena, te se crkveno posvetilo svake godine svetkuje na prvu nedjelju iza Velike Gospe, dočim je proštenje na dan sv. Trojstva. U kapelici nalaze se 3 oltara, dočim nema kora ni propovjedaonice, dapače ni sakristije[/b]. Glavni je oltar posvećen sv. Trojstvu, lijevo od njega je oltar bl. djevice Marije, a desno oltar sv. Florijana. Kapelica je vrlo dobro opskrbljena crkvenim posudjem, odijelom i drugim potrepštinama. Oko kapelice nalazi se groblje, ogradjeno drvenom ogradom; tu se pokapaju vjernici iz one okolice. Zvonar dobiva godišnju plaću u iznosu od jedne forinte; za zvonjenje prigodom sprovoda plaća mu se jedan groš, a gdjetko imućniji i dva groša. Osim toga zvonar kapele sv. Trojstva zajedno sa zvonarima kapela sv. Vida i sv. Florijana prosjači žito u gradu i u okolici; Štogod isprosjače, to onda medjusobno podijele u jednake dijelove.

(Kanonička vizitacija čuva se u nadbiskupskom arkivu zagrebačkom)

Nije nam poznato, kada je i kako je nestalo ove drvene kapelice sv. Trojstva. Varaždin je često stradao od vatre, pa nije isključeno, da je kakvom prigodom izgorjela i spomenuta kapelica. Svakako je drvene kapelice sv. Trojstva moralo nestati prije, nego li Kapucini sagradiše crkvu svoju.

Dr. Rudolf Horvat
_________________
* Milička vulica ili ulica braće Radić
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Srpanj 11, 2014, 13:50:44 »


Iz staroga Varaždina - Blažena stara vremena ...


Kao nekoć, tako i danas, mnogi ljudi u razmacima vremena prosuđuju i opreke vremena, koje se očituju u mišljenju, da su prirodne pojave i, s njima u vezi, životne prilike bile daleko ljepše i povoljnije, negoli su one danas. Od takova prosuđivanja nikla je ona opće poznata uzrečica o "blaženim i dobrim starim vremenima". Mora se priznati, da je gdjekad u prošlosti bilo i povoljnih momenata. Ali je istina i u tome, da je pored ovih bilo više teških, dapače i težih momenata negoli što ih proživljuju sadašnje generacije. U, tom pogledu, za pouku i primjer, neka nam posluži za sada, razdoblje vremena od osamdesetih godina 18., pa do sedamdesetih 19. vijeka. Evo, što nam o ime razdoblju pričaju stare, zaboravljene listine i godišnjaci:

Osamdesetih godina 18. vijeka, zavladala je u čitavoj varaždinskoj županiji velika glad, koja je dovela pučanstvo u skrajnju bijedu i nevolju u tolikoj mjeri, da je ono, pogotovo u manje plodnim gorskim krajevima, bilo upravo izloženo smrti od gladi. Ljudi, naime, kad već nijesu imali ni kukuruznih okomaka da ih samelju i upotrijebe za kruh, gulili su koru s drveta, mljeli je i od takova materijala pripremali kruh za hranu. Glavni uzroci pomanjkanja hrane bili su: hladne i močvarne godine, marvinske pošasti, nestašica novca i dugotrajni ratovi. Kraj nestašice žitarica, rijetko je koja kuća u selu imala kravu, vola, konja ili svinjče. Jer ono, što nije poharala pošast, to je odvukla vojska, a sa stokom, podjednako i žitarice. Da ovaj prikaz teških životnih prilika bude potpuniji, treba napomenuti i nemilu pojavu prosjaka, skitnica i lupeža svake vrsti, koja je čeljad svojom pojavom ugrožavala grad i selo. Tako je na pr. god. 1786. stigla županiji vijest, da se u varaždinskoj okolici i Zagorju skiću čitave rulje polugolih i otrcanih ljudi, koji, obilazeći siromašna sela, ne samo svojim prosjačenjem dosađuju, što više, svojim drskim i nasilnim vladanjem ugrožavaju imetak i živote. Strah pred ovim izgladnjelim i podivljalim čoporima[/b] bio je tolik, da su na pr. Kneginčani upravo zaklinjali varošku općinu da ih ona zaštiti od navala takvih skitnica. Bilo je, dapače, primjera, da su neki seljaci od straha pred ovima ostavljali svoje domove i selišta. Dok se je seosko pučanstvo teško branilo od drskih prosjaka, vagabunda i lupeža, varošani su bili u tom pogledu bolje osjegurani. Rijetko je, naime, kojem skitnici pošlo za rukom da se progura kroz gradska vrata i tako prokriumčari u grad. I ako je to nekome uspjelo, taj je domala bio pronađen i strpan u varoški zatvor, gdje su ga čekali neminovni teški udarci batina ili remena.

Da se ublaži nevolja od gladi, počele su vlasti priređivati spremišta za žito. Takva spremišta bila su g. 1787. postavljena u Lepoglavi, Krapini i Klanjcu, za koja su se brinula posebna povjerenstva. G. 1803. bilo je iz varoškog spremišta porazdijeljeno 252 metra žita najsiromašnijim porodicama u Gornjem i Doljnjem Knegincu, pa onda u Lužapiu i Hališću.

Da su i varaždinski građani i stanovnici stradali od nerodice i gladi, razabiremo iz njihove jadikovke, koju su oni spomenute godine uputili svojoj općini:

"Tuge, Nevolje i Neprilike vu koje ov Kraljevski i Slobodni Varaš sada opal je, izpisati i po strankah zbrojiti ufamo se potrebno ne bude, ar znamo odpervo, da i takove Plemeniti Magistrat najbolje, kak naši Poglavari znadu i vidiju. Nevolje, nove rane, novi nevidjeni i potmajno nas vumarjajuči Meč nam se približava i vre odperto z velikim našim nemirom, suprotivštinam i kvarom Varaša celoga nas vumarja ..."

Bili su prije spomenuti uzroci, radi kojih su nastale gladne godine ili - kako se to onda nazivalo - "huda leta". K ovim uzrocima valja nadodati, da je pomanjkanju žitarica mnogo pridonio još jedan faktor, naime: lijenost! Opazilo se, da znatan broj seljaka nije htio da u jesen zasije usjeve. Protiv ovakovih nemarnjaka i lijenčina, izdao je ban Balaša (1785. do 1790.) stroge odredbe i mjere, koje su predviđale i osjetljive tjelesne kazne, kao što su batine i korbači. No pored ove odredbe bana Balaše, ima i druga, zanimljivija, a to je odredba, koja prvi puta spominje krumpir, koji bi kao hrana, vrlo dobro nadomjestio pomanjkanje žitarica. U tom pogledu, Balaša preporuča županiji i varoškoj općini da one pouče pučanstvo u kultiviranju nove korisne i hranive biljke na način, kako se to radi u Francuskoj. U prvi čas taj posao nije uspio, jer je narod, zazirući od novotarija, sumnjao u vrijednost krumpira. Tek kasnije, u vrijeme ratova s Francuskom, kad su naši hrvatski vojnici na vlastite oči vidjeli u tuđini kultiviranje krumpira i osvjedočili se o njegovoj hranivosti, otpočelo je u našim krajevima sađenje krumpira.

Prva štampana knjiga o krumpiru, koja je doprla u Hrvatsku, izašla je u Beču g. 1805. Profesor Jasznygar, pisac ove knjige, pored opisa same biljke i načina sadenja, napose je istaknuo činjenicu, kako krumpir, kao hrana, ne samo što nadomještava žitarice, nego ujedno i pridonosi uščuvanju ovih u slučaju nepovoljnih godina. Temeljem preporuke kralj, namj. vijeća, zaključio je gradski magistrat 8. srpnja 1807. da se spomenuto Jasznygarovo djelo nabavi, prouči i stavi u arhiv.

Govoreći o godinama gladi radi nerodice i drugih nepovoljnih prilika, prema povjesnim arhivalnim vrelima, mogu se spomenuti kao najnepovolinije godine: 1785, 1786,1787,1788, 1801,1802, 1803,1805,. 1806, 1815, 1827. i 1838. Sve ove god. bile su poprijeko hladne i močvarne, pa kao takove nijesu pogodovale vegetaciji žitarica i kukuruze, a kraj toga niti krmi, ni pašnjacima. U tom pogledu označena je napose godina 1803, kad je iz dana u dan, kroz mjesece: svibanj, lipanj i srpanj toliko kišilo, da su kroz cijelo to vrijeme bile ulice u gradu pune vode. Stoka, polazeći u Vinokovčak na pašu, čitavim je putem gazila vodu, a kad je tamo stigla, nije mogla da pase, jer je čitav pašnjak bio zasićen vodom. Tolika vlaga prouzročila je, najzad, i teške zarazne bolesti, koje su poharale svu silu života kod ljudi i stoke. S obzirom na smrtnost kod ljudi, na pr. godina 1805. bilježi 245 slučajeva u Varaždinu (u doba, kad je grad imao oko 5.000 stanovnika), dok je u narednoj godini 1806. bilo, dapače, 427 (u siječnju 1807). U toj godini bilo je dana, kad se pokapalo 3, 4, 5 - 7 mrtvaca.

Kakvo bijaše zdravstveno i gospodarsko stanje od 1800.-1814, o tome piše grof Adam Oršić u svojini memoarima: "Uslijed epidemičkih bolesti i čestog novačenja, pučanstvo je posljednjih godina jako spalo. Nestašica novca je općenita. Seljak mora poslije devalvacije Banco-Zettela pet puta toliko kontribucije plaćati, negoli je plaćao prije dvije godine. Poslije napoleonskih ratova stanje Hrvatske krajnje je nepovoljno u društvenom i ekonomskom pogledu. Običaji i moral jako su popustili. Slabo se poštuje starost, svećenstvo se prezire, ali se voli novac. Broj advokata tako je velik, da će doskora nadmašiti broj procesa."

Od godine 1827., kad je Varaždin teško postradao od poplave, nastavljaju se dalje - uz rijetke iznimke - nepovoljne godine sve onamo do sedamdesetih godina 19. vijeka. Iz toga razdoblja vremena sačuvao se znatan broj spisa i zapisnika, koji nam pričaju o lošim godinama s kojima je u vezi i neminovna skupoća, kao na primjer: "Znano je Slavnom Magistratu i Gospodi Prisednikom, kuliko mučno je izhadjanje ove godine poradi velike dražine (skupoće), koja se je na način biča Božjega vu ovoj Varoši nastanila, a koja dan na dan sve više raste". Tako je jadikovao moleći povišicu plaće, Vid Thaler, učitelj "Muzike i Mešter Kapelle od Narodne Gradjanske garde", pa uz njega i kolega Ivan Udl, organista župne crkve, koji je u molbi naglasio: "Težke skerbi za življenje, koje zadaje rasteča dražina svakomu, koj z gotovimi novci živeti mora!"... Jednako tako zaintačili su i učitelji i gradski službenici sve dolje do uličnih nažigača i stražara. Pored spisa takove vrsti, nagomilane su molbe varoških purgera i stanovnika, koji su svi tražili pripomoć u novcu ili utočište u bolnici ili ubožnici.

Poslije močvarnih, nadošle su redom tri nezapamćene sušne godine: 1861., 1862. i 1863. Budući da je radi odviše jake tuče u g. 1861. žetva znatno podbacila uputilo je hrvat. slav. dalm. namjesničko vijeće, dana 18. listopada, dopis poglavarstvu grada Varaždina, u kojem je istaknulo slabu žetvu i bojazan, da će domaće pučanstvo stradati od gladi. Da se ta nevolja ublaži i najsiromašnijim porodicama pripomogne, pozvalo je vijeće gradsko poglavarstvo, da ono, uz pripomoć svojih organa i župnika, sve prilike prouči o tome podnese izvještaj s iskazom imena općina mjesta i porodica te oznakom kvantuma potrebnog žita za prehranu pučanstva. I ako bijaše već na domaku zima, a s njome i glad, poglavarstvu se nije žurilo. Unatoč ponovnog poziva i požurbe namj. vijeća, poglavarstvo je svojoj dužnosti zadovoljilo tek dana 18. veljače 1862. (nakon 4 mjeseca!), kada je gradski satnik, Vjekoslav Zadravec podnesao izvještaj i iskaze o potrebi žita, koje su sastavili t. zv. ulični kaprali. Iz ovih spisa razabiremo, da je za prehranu najsiromašnijeg žiteljstva u gradu bio potreban kvantum od 1339 vagana žita. U spomenute iskaze zabilježili su, na pr., ulični kaprali ovakove natpise:

"Popis vu Sectii Vidovskoj˝ (141 vagan); Popis vu Miličkoj Sectii (157 vagana)"; ili: "Izvjestje siromakov, koji ovo leto prepali jesu da nemaju žitka, još menje novac, dabisi kruha mogli kupiti ter polek tog višeput gladuju".

Poslije spomenutih sušnih godina, nadošla godina 1864., strahovito je pobila ledom varaždinsko područje i susjedno Zagorje. Pet godina iza ove nesreće (ljeti 1869.) ponovno je postradao od leda varaždinski kraj, kojom prigodom bilo je potpuno uništeno oko 50 kompleksa zemljišta. Daleko jača šteta od leda bila je u godini 1871. Evo, što o tome piše "Pučki Prijatelj":

"Dana 30. svibnja, poslije podne, nadošlo je nevreme od Ivančice. Vjetar je duvao, kao da je nadošao Sudnji dan, a onda se spustila strašna tuča, koja je u čas pretvorila u pustoš sva polja, vinograde i voćnjake. Naročito su postradala sela: Sv. Križ, Rudinšćina, Konjšćina, Hrašćina i Visoko. Tuča je padala još i drugi dan. Od nje bijaše sve bijelo, kao da je zapao snijeg. Polja se iz nova preoravaju i sije se kukuruz. U voćnjacima leže čitave hrpe granja, polomljenog od tuče. Tom prigodom postradala je i varaždinska okolica. U Petrijancu ubio je grom jednu ženu, koja se sklonula pod hrast, a nedaleko od nje, kraj štale, kobilu i četvero krmadi".

Kad elementarne nepogode jednom zahvate, one teško odustaju od svoga haračenja. U tom pogledu mučno se doimlju neke stranice zapisnika grad. magistrata godišta: 1871. i 1872., koje spominju tuču i štetu u Varaždinu i okolini. I ako je u godinama: 1867., 1869. i 1871. tuča jako oštetila varaždinska zemljišta, ova su najjače postradala dana 15. Srpnja 1872. Iz izvještaja gradskih izaslanika, koji su na licu mjesta pregledavali i popisivah štete, doznaje se, da je 716 stanovnika bilo od tuče teško oštećeno, među kojima gradska i župna alodijalna zemljišta, pa onda zemljišta kapela u Sračincu i Svibovcu. S obzirom na golemu štetu, grad Varaždin je zamolio da mu se otpiše zemljarina od 990 for. Popisivanje štete trajalo je sedam dana. Bio je to naporan posao, u kojem se naročita istaknuo Vjenceslav Galina, gradski kancelista, koji je požrtvovno radio izvan uredovnih sati. Za taj posao dobio je nagradu od 28 for. 64 novčića.

U uvodniku ovog prikaza bila je istaknuta narodna uzrečica o t. zv. "blaženim i dobrim starim vremenima". Da li su ta doista bila takova, o tome nas bjelodano poučava ovaj prikaz iz velikog razdoblja vremena od malo ne - sto godina. Ma da u tome razdoblju nijesu ispričane elementarne nepogode, kao: požari, povodnje, dolazak t. zv. skakavaca itd., pa onda teški ratovi i nemili događaji političke prirode: ovaj prikaz dostaje, da se uoči jedna pregledna slika prošlosti, za koju se, valjda, ne će danas nitko oduševljavti i za njom čeznuti. Jer - u pravom smislu riječi - "dobrih i blaženih vremena" u prošlosti nije nikad bilo, već jedino - kako netko reče: u želji, čežnji i u ljudskoj mašti! Vrijeme, i ako se je kadšto nasmiješilo i ljudski rod pomilovalo, ono je ponajviše nemilosrdno haračilo. Pa tako je i naš historijski grad Varaždin doživio u svojoj prošlosti više teških i tmurnih dana, negoli vedrih i svijetlijih.

Lujo Pihler
Hrvatsko jedinstvo, Varaždin 14. kolovoza 1941


Kuća u okolici Varaždina 


Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Srpanj 15, 2014, 11:25:14 »


Varaždin koncem XVI. vijeka

U sjednici svojoj od 23. travnja 1909. povjerilo mi je gradsko zastupstvo u Varaždinu pisanje potpune povijesti slobodnoga i kraljevskoga grada Varaždina. Kako sam većim dijelom dovršio proučavanje gradskih zapisnika 16. vijeka, iznosim ovdje svoja istraživanja o nutarnjim prilikama.

A. UPRAVA

1. Varoški sudac

Na čelu varoša varaždinskoga stajao je varoški sudac ili "rihter". Izbor suca obavljao se svake godine, i to prve nedjelje poslije Martinja (11. studenoga). Izabrani sudac položio je prisegu, da će suditi pravedno "ne gledajući ničega kipa ali dostojnosti, ni za mito, ni za najem, ni za bojaznost, ni za prijateljstvo, ni za ljubeznost, ni za voljo, ni za na-zlob, već "poleg Boga i njegove pravice." Odmah iza položene prisege nastupio je varoški sudac svoju službu još u mjesecu studenomu odnosne godine. - Godine 1587. bio je za suca izabran hrvatski književnik Blaž pl. Škrinjarić, koga je godine 1588. i 1589. naslijedio literat Blaž Antilović. Godine 1590. bio je sucem izabran mesar Mirko Rigjanec, god. 1591. brijač Franjo Sveršić, god. 1592. plemić Ivan Rükel, godine 1593. po drugiput mesar Mirko Rigjanec, god. 1594. opet brijač Franjo Sveršić, god. 1595. po treći put Sveršić, god, 1596. po četvrtiput Sveršić, god. 1597. opet plemić Ivan Rükel, god. 1598. po treći put Rükel, a god. 1599. po četvrtiput Rükel. God. 1600. bude po peti put izabran brijač Franjo Sveršić, ali on umre već 27. Studenoga iste godine. Nato se na prvu adventsku nedjelju god. 1600. obavio nov izbor, te je varoškim sucem bio izabran krznar Matija Šambar. Njega je god. 1601. naslijedio plemić Ivan Rükel, koji bijaše tako po peti put izabran za suca varoškoga. (Liber fassionum, str. 1. i 338. Prothocollum magistratuale, str. 1, 55, 89, 109, 141, 222, 253, 287 i 317.)

2. Bilježnik

Koncem 16. vijeka nije sudstvo bilo odijeljeno od uprave. Zato je varoški sudac u gradu Varaždinu podjedno bio takodjer vrhovni upravitelj, t. j. ono, što je danas gradonačelnik. Za varoške suce često su Varaždinci birali svoje sugradjane iz obrtnoga staleža. Sudac naime nije trebao znati čitati ni pisati, jer je ovaj posao redovito obavljao varoški "notar" ili bilježnik, koji bijaše desna ruka sučeva. Tečajem prijašnjih vijekova nije Varaždin uopće ni imao drugoga pravoga činovnika, nego li bilježnika varoškoga. Za ovu službu birao se redovito "literat", t. j. čovjek vješt pismu. Godine 1587. bijaše varoškim bilježnikom izabran literat Blaž Antilović, god. 1588. literat Ivan Pergošić, god. 1592. literat Nikola Kolarić, koji bijaše prije učitelj, a godine 1600. plemić Stjepan Fortuna de Kapolna. Bilježnik je obavljao sve pisarske poslove, jer varoš nije imao drugoga posebnoga pisara. U gradske protokole bilježio je:

1.   zaključke gradskoga vijeća,
2.   odredbe varoškoga magistrata,
3.   tužbe gradjana varaždinskih,
4.   tečaj parnice,
5.   kupoprodajne ugovore,
6.   prosvjede i prizive,
7.   oporuke gradjana varaždinskih,
8.   važnije dogadjaje,
9.   pogodbe izmedju gradjana i
10.   razne bilješke.
Osim toga sastavljao je bilježnik predstavke na kralja i sabor, te podneske na druge oblasti. Bilježnik uopće izradjuje sve spise, što ih magistrat komu god upravlja. (Liber fassionum, str. 1. i 338. Prothocollum magistratuale, str. 1., 55., 89., 109., 141., 185., 222., 253., 287. i 317.)

3. Prisežnici

Varoški sudac ne može suditi sam, već jedino u prisutnosti varoških prisežnika (jurati cives), koji zajedno s njime čine potpuni varoški sud. Zato i prisežnici polažu isto takvu prisegu, kakvu polaže varoški sudac. Dvanaest ima prisežnika, od kojih šestoricu imenuje varoški sudac, dočim drugu šestoricu biraju gradjani varaždinski. Izbor prisežnika obavlja se svake godine na prvu nedjelju iza Martinja. Posve je naravno, da će i sudac i gradjani nastojati, da za prisežnike dodju najugledniji ljudi, koji uživaju opće povjerenje. Obično su to bili razni obrtnici. Tako se u gradskim protokolima koncem 16. vijeka medju prisežnicima spominju

-   krznari Martin Cik, Ivan Bubetić i Matija Sambar,
-   klobučar Leonard Petrović,
-   kositrar Marko Serafiner,
-   zlatar Mijo Kočinski,
-   srebrnar Andrija Talijan,
-   mesar Mirko Rigjanec,
-   krojač Valentin Anošić, te
-   brijači Franjo Sveršić i Gjuro Hercog.
Varaždinci su rado za prisežnike birali takodjer pismene ljude. Zato medju prisežnicima nalazimo takodjer
-   plemiće: Ivana Rukela, Stjepana Fortunu i Gjuru Flajsmana, te
-   literate : Ivana Pergošića, Blaža Antilovića, Miju Bijeničkoga i Matiju Valenčića.
Naravno da se kod izbora prisežnika uzimao obzir i na gradjane poljodjelce, koji su tada po svoj prilici činili većinu žiteljstva u Varaždinu. Od takvih gradjana spominju se kao prisežnici:

-   Luka Jakopčić,
-   Andrija Morović,
-   Ivan Šporar,
-   Petar Svetogalić,
-   Matija Pajsjarto,
-   Joža Ratki,
-   Mijo Seršić,
-   Andrija Hajdina i
-   Andrija Trakač.
Zbor varoških prisežnika nosi ime "senat". Izmedju one šestorice prisežnika, što ih je birao sam sudac, bijaše takodjer zamjenik suca varoškoga; on stoji u popisu na prvom mjestu medju prisežnicima. Takvim zamjenikom suca varoškoga izričito se god. 1592. i 1597. spominje mesar Mirko Rigjanec. (Liber fassionum, str. 1. i 338. Prothocollum magistratuale, str. 31., 55. , 89., 109., 141., 185., 212., 222., 253., 287. i 317.)

4. Zastupstvo

Ono, što su danas gradski zastupnici, bijahu u 16. vijeku "viri communes", dakle općinski zastupnici. Varaždin se naime tada sastojao iz više dijelova, a svaki je dio morao bili zastupan u varoškoj upravi. Središte Varaždina činila je nutarnja varoš, koja bijaše okružena bedemima i grabama. Ovu nutarnju ili pravu varoš zastupalo je god. 1598. pet gradjana, poimence : Petar Čafuk, Gjuro Padar, Ivan Šambar, mesar Petar Vitković i krznar Ivan Bubetić. Oko nutarnje varoši nanizalo se pet predgradja.

1.   Prema Dravi protegnuo se "Dravički konec";
2.   nedaleko od njega bijaše "Brodovski konec", danas Magjarska ulica i Ledine;
3.   sjeverno od varoši nalazio se "Milićki konec",
4.   a zapadno "Vidovski konec" i "
5.   Kraljevska ulica," koja se kasnije zvala takodjer "Dugi konec".
-   Godine 1598. zastupahu Dravički konec: Petar Šalec i brijač Blaž,
-   Brodovski konec: Gjuro Čoklić i Ambroz Rosman,
-   Milički konec: Matija Fruk i Gjuro Križanić,
-   Vidovski konec: literat Lovro Cašić, a
-   Kraljevsku ulicu: Gjuro Černjak i mesar Andrija Brcković.
Čini se, da nije bilo odredjeno, koliko mora Varaždin imati općinskih zastupnika, jer ih jedne godine nalazimo 11, druge 12, treće 13, dapače i 14. Općinski zastupnici zajedno s prisežnicima i varoškim sucem čine t. zv. varoško vijeće, koje u ime varoši stvara odluke i daje odredbe. Svaki gradjanin mora se pokoriti zaključcima varoškoga vijeća, protiv kojega se ne može prizvati ni na koju oblast. Odredbe varoškoga vijeća nose ovaj latinski naslov: "Deliberationes dominorum judicis, juratorum ac totius com-munitatis". Mjesto izraza "tota communitas" dolazi gdjekada u protokolima izraz "universitas civium". Općinskim zastupnicima povjeravaju se u ime varoškoga vijeća razni poslovi, n. pr. popis kuća, razredjenje poreza, nadzor javne gradnje i t. d. Ako je predmet parnice na varoškom sudu veoma važan, onda se varoškomu sucu i prisežnicima pridijeli takodjer nekoliko općinskih zastupnika. Izbor zastupnika obavlja se svake godine o Martinju. (Prothocollum magistratuale liberae et regiae civitatis Varasdiensis pro anno 1592.-1602. str. 253. i 254.)

5. Procjenitelj

Važnu je službu obnašao varoški procjenitelj. On se latinskim jezikom zvao "magister fori", dočim ga je narod zvao imenom "šacmešter varaša varaždinskoga". Služba procjenitelja razabire se iz prisege, koju je polagao hrvatskim jezikom, a glasila je ovako: "Jaz šacmešter varaša varaždinskoga prisižem na Boga živućega, oca, sina i duha svetoga, sveto trojstvo jedino boštvo, da jaz hoćem varoške dohotke verno i pravo zbirati, vu legistrom vciniti zapisavati i š njih pravi račun dati, i štogoder se moje časti dostoji, da vu njem hoćem pravo i verno hoditi i pravo šacati. Tako mene Bog pomozi i moja vera kršćanska". Varoški je procjenitelj imao dužnosti:
1.   da pazi na kakvoću robe, koja se na trgu prodaje,
2.   da nadzire vage i mjere,
3.   da pobire pijacovinu i
4.   da provodi odredbe varoškoga poglavarstva glede limitacije pojedine robe.
Varaždin je imao dva varoška procjenitelja, koji se birahu svake godine prve nedjelje iza Martinja. Ovu službu obnašahu razni obrtnici, n. pr. zlatar Mijo Kočinski, krojači Mijo Kelečić i Luka Maltarić, krznari Ivan Bubetić i Stjepan Črnković, zatim gradjani posjednici, n. pr. Ivan Šporar, Valentin Petanić, Nikola Perko i Gjuro Peterjanci, te cestar Antun Modrović i sokač Ivan Lupčić. Varoški je procjenitelj dakle bio ono, što je danas tržni nadzornik. (Prothocollum magistratuale, str. 183.)

6. Kmetski sudac

Prve nedjelje iza sv. Tri kralja birao se upravitelj gradskih posjeda i kmetova. U narodu bijaše poznat kao "sudac varoških kmetova", dočim se službeno latinskim jezikom zvao "decanus sive officialis bonorum et colonorum civitatis". Njegova se služba razabire iz prisege, koju polaže ovako: "Jaz sodec kmetov ovoga varaša prisežem . . ., da jaz hoćem polje i vinograde varaške s kmetmi verno vciniti delati i gospoćino na varaško vsakovačko potreboću vciniti obslužavati, varaškoga čuvati, na nje marlivo pasko nositi i verno spravljati, i vu vsem onom, što se vezdašnje moje česti dostoji, verno hoditi i pasko na nje nositi, kako najbolje budem znal i mogel. Tako mene Bog pomozi i moja vera kršćanska. Amen". - Gradu Varaždinu pripadahu susjedna sela Svibovec, Žabnik, Sračinec i Kneginec, gdje stanovahu varoški kmetovi. Ovi su poput svih drugih kmetova podavali gradu neke daće i besplatne službe. Sudbenost nad varoškim kmetovima obavljao je spomenuti upravitelj varoških posjeda i kmetova; zato se i zove "kmetski sudac" za razliku od "varoškoga suca", koji sudi samo gradjanima. - Varaždin je imao svoja polja i vinograde, a kmetski sudac morao se brinuti, da kmetovi za vremena obrade ove varoške posjede. Prihod ovih posjeda išao je u korist varoške blagajne, pa je time Varaždin podmirivao jedan dio varoških troškova. - Za kmetskoga suca birao se svake godine po jedan gradjanin varaždinski. Tako je n. pr. ovu službu god. 1593. obavljao krznar Matija Šambar, g. 1594. mesar Petar Vitko vić, a god. 1599. krojač Valent Anošić. (Prothocollum ma­gistratuale, str. 58., 94., 183. i 257.)

7. Druge službe

Varaždin je već u 16. vijeku imao svoju pučku školu. Vidi se to iz gradskoga zapisnika od 14. siječnja 1588. Tada se naime obavljala instalacija novoga ravnatelja škole (rector scholae.) Prisutni bijahu : varoški sudac literat Blaž Škrinjarić, bilježnik literat Blaž Antilović, župnik (Antun Vramec), prisežnici : Luka Jakopčić, Mijo Seršić, Leonardo Petrović i Martin Cik, zatim svećenik (prebendar) Mijo (Zedinić) i učitelj Nikola Cena. Svi ovi uvedoše u čast i službu ravnatelja gradske pučke škole literata Blaža Dragšića, odredivši, da mu godina počima sa danom 14. siječnja. (Liber fassionum, str. 58.)

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Srpanj 15, 2014, 11:28:32 »


U Varaždinu postojala je takodjer varoška bolnica. Upravitelj bolnice zvao se "magister xenodochii" (ali takodjer "magister hospitalis"), a birao se svake godine na prvu nedjelju iza sv. Triju kraljeva. Takvu službu obnašao je god. 1588. plemić Ivan Taclin, g. 1592. Ivan Rükel, g. 1593. mesar Petar Vitković, g. 1594. Petar Cafuk, g. 1599. Andrija Trakač, g. 1600. i 1691. Gjuro Čoklić, a g. 1602. Nikola Dihtić. Bolnica je imala i svoj vrt. koji je god. 1588. prodan provizoru Ivanu Vodoviću za 12 ugarskih foritinti.
Prigodom požara 11. travnja 1592. izgorjela je takodjer bolnica varaždinska. Za obnovu i popravak bolnice dao je varoški sudac Franjo Sveršić 27. travnja 1592. Ivanu pl. Rukelu 21 forint. (Liber fassionum, str. 54. i 289. Prothocollum magistratuale, str. 23., 58., 94. i 257.)

Utvrdjeni (nutarnji) dio varoša varaždinskoga imao je dvoja vrata: jedna prema Dugoj ulici, a druga prema Dravskoj ulici. Kod vrata bijahu namješteni vratari, koji prisizahu ovako: "Jaz vratar ovoga varaša vrat obran prisežem . . da jaz hoćem vrat varaždinskih i klučev verno čuvati; dohotke varaške i mostoino verno zbirati i vu peruško metati; a što z vuna bodem čul, na kvar i na pogibel varašku, da hoćem gosponu rihtaru povedati i vu moje časti pravo hoditi. Tako mene Bog pomozi i moja vera kršćanska. Amen". U toj prisezi opisana je i služba vratara. Izvan ovih utvrda imao je Varaždin t. zv. šarampove. To su malte, gdje stoje i straže. Gradsko je vijeće god. 1588. odredilo, neka varoški sudac što prije na varoški trošak podigne 3 šarampova, i to jedan nad kraljevskom ulicom (Dugi konec), drugi nad Bro-dovskim koncem, a treći kod marofa pokojnoga trgovca Simona. (Liber fassionum, str. 53. Prothocollum' magistratuale str. 183.)

Cijeli Varaždin bijaše podijeljen u 4 gradska kotara, nad kojima su nadzor vodili t. zv. magistri quartaliones. Svaki od ovih magistra zastupao je po jednu varošku četvrt. Za istočni i sjeverni kraj (Dravički i Brodovski konec) bijaše odredjen poseban kapetan; drugi takav kapetan nadzirao je južni i zapadni kraj (t. j. Dugi konec, Vidovski konec i Milićki konec), a treći kapetan nutarnju varoš. Izbor ovih gradskih službenika obavljao se svake godine o Martinju. Ove službe obavljahu većinom obrtnici i posjednici.

8. Gradski kapetan u Varaždinu

Onaj član grofovske obitelji Erdödy, komu je pripadao stari grad (tvrdja) u Varaždinu, bijaše podjedno kapetanom varoši varaždinske. Kao takav primao je takodjer stalnu godišnju plaću. Tako je n. pr. grof Tomo Erdödy (inače ban hrvatski) dobivao od varoša Varaždina godimice 160 ugarskih forinti, t. j. zlatnih dukata, što je u 16. vijeku bila znatna plaća. Da se ova svota namakne, sabirahu se u Varaždinu pristojbe od pojedinih kuća. Koncem 16. vijeka nije se mogla takvim načinom sabrati dovoljna svota, već je varoški of&iuml;cijal morao obično pridati još 40 do 50 forinti iz gradske blagajne. O tomu je gradsko vijeće raspravljalo u nedjelju iza sv. Tri kralja g. 1599., pa je stvorilo ovaj zaključak: Neka se dosadašnje pristojbe povećaju prema veličini i položaju kuća gradjana varaždinskih. U tu svrhu bira gradsko vijeće posebno povjerenstvo, u kome će uz varoškoga suca, bilježnika i prisežnika biti takodjer 2 gradjana, poimence: brijač Blaž Šambar i krznar Ivan Bubetić. Ovo će povjerenstvo obaviti reviziju gradjanskih kuća i zemljišta toli unutar varoških zidova koli izvan njih, te prema količini i položaju njihovu odrediti pristojbe za plaću kapetana gradskoga. (Protho­collum magistratuale, str. 258.)

B. SUDSTVO

9. Varoški sudac Ivan Rükel

Godine 1589. bila je na hrvatskom saboru u Zagrebu pročitana povelja, kojom kralj Rudolf II. podjeljuje plemstvo Ivanu Rukelu. Novi plemić imao je u grbu naslikana dva lava, koji su okrenuti jedan prema drugomu, te prednjim nogama zajednički drže ljiljan. Ovaj Ivan Rükel stanovao je u gradu Varaždinu, gdje je kod gradjana stekao toliko štovanje, da ga o Martinju god. 1591. izabrale gradskim sucem (načelnikom) za god. 1592. Gradjani bijahu za-zadovoljni s Rukelovom službom ; zato ga ponovno birahu takodjer god. 1597., 1598. i 1599. No čini se, da je Rukelu dosadila služba suca gradskoga, jer su neki gradjani nemarno vršili svoje dužnosti, a podjedno od suca tražili razne protekcije. Zato je Rükel god, 1599. primio izbor samo pod ovim uvjetima:

1.   Svaki gradjanin mora svoje pristojbe (porez) platiti do roka, koji odredi sudac sa prisežnicima; tko se ne bude držao toga roka, mora platiti dvostruku svotu, a globit će ga oni, koje pošalje gradski sudac.
2.   Ako koji gradjanin ne može sam doći na javne radnje neka mjesto sebe pošalje vrsnoga radnika; tko to propusti učiniti ili tko pošalje samo dječaka, morat će platiti 1 rajnsku forintu kao globu. Zauzme li se tko za takvoga globom kažnjenoga gradjana, tada će se i on kazniti globom od 1 rajnske forinte. (Prothocollum magistratuale liberae et regiae civitatis Varas-dinensis pro anno 1592.—1602., str. 278.)
Kada se o Martinju g. 1600. obavljao izbor magistrata, bude gradskim sucem izabran brijač Franjo Sveršić, koji imenuje Ivana pl. Rukela prvim prisežnikom gradskim. Prigodom pak izbora o Martinju god. 1601. bio je Rükel po petiput izabran sucem varoškim. (Prothocollum, str. 317. i 375.)

10. Kako će god. 1592. kaznilo čedomorstvo

Najteže kazne za čedomorke
U starom su se Varaždinu pojavljivali i pojedini slučajevi čedomorstva. Ti su delikti bili rijetki, a kažnjavali su se najteže. Toliko se to smatralo teškim zločinom da je i roditelj osuđene čedomorke ponekad stajao na strani suda i odbijao pomoći vlastitom djetetu. Takvo shvaćanje roditelja obično je bilo zbog religioznog uvjerenja, ali i zbog osjećaja povrijeđene časti. Država pak je bila zainteresirana iz populacijsko -vojnih razloga da se novorođenčad ne ubija.

Kazna za čedomorstvo je gotovo uvijek bila ista: odsijecanje glave počiniteljici. No, postoje podaci da su kazne za čedomorstvo bile i drugačije.

Godine 1592. je gravidna žetelica Jelena Morović žela žito na polju varaždinskoga građanina Martina Kavurića. U toku tog posla rodila je sina, kojeg je odmah zakopala i nastavila dalje raditi. Sutradan je vlasnik zemlje našao zakopano dijete i pokazivao ga. Žetelice koje su radile s Jelenom posumnjale su u nju, pa je protiv nje podignuta optužnica. Optužnicu je zastupao literat Mihalj Bijenik. Optužena je najprije negirala djelo, a poslije ga je priznala. Osuđena je 11. listopada 1592. godine prema načelu oko za oko - zub za zub: bila je živa zakopana, a u jamu su prethodno pod nju stavili trnje.

Godine 1703. osuđena bila je Katarina Rovenščak, jer je novorođeno dijete utopila u Dravici. Krvnik joj je odsjekao glavu. Optužena je bila i Jana Mikleček iz Žabnika da je rodila vanbračno dijete koje je imala sa slugom župnika iz Bele. Dijete je, prema optužbi, ubila i zakopala u vrtu svog brata u Žabniku kamo je došla roditi. Kako nije priznala čedomorstvo, uporno tvrdeći da se je dijete mrtvo rodilo, i da ga je ona već mrtvog pokopala, bila je podvrgnuta torturi. Ali, ni pod najtežim mukama Jana nije priznala ubojstvo.

Da li zbog toga što je sud stekao uvjerenje o stanovitoj krivici optužene ili zbog vlastitog ugleda, bila je osuđena 18. prosinca 1730. samo na 50 udaraca šibom na sramotnom stupu i izgnanstvom izvan područja jurisdikcije varaždinskog suca. Nije mogla biti osuđena na smrt, jer prema ondašnjim pravilima inkriminirano djelo nije priznala uprkos svim gradacijama torture.

Kasnije već nailazimo na sasvim definirane preventivne mjere propisane s najviših mjesta, s ciljem da se takvi zločini spriječe. Godine 1769. izdana je tako naredba kojom su u svim mjestima imenovane posebne osobe, čija je dužnost bila paziti na žene koje zatrudne izvan braka i koje su morale upozoravati njihove roditelje da te žene eventualno ne počine čedomorstvo. Takve trudnice se više nisu smjele protjerivati iz kuće, što je inače bio ondašnji običaj. Naprotiv, trebalo ih je zadržavati i osigurati stan kako ne bi novorođeno dijete dospjelo u opasnost da ga mati ubije.

Ako bi koja od neudatih trudnica češće mijenjala stan, trebalo je ispitati razloge zašto to čini i spis o tom predati sucu ili činovniku koji će se pobrinuti za sigurnost poroda. Dogodi li se ipak čedomorstvo, pozvat će se na odgovornost i imenovana osoba i sudac i kazniti zbog nedovoljnog izvršavanja spomenute naredbe. Na kraju se te naredbe kaže da se takve trudnice ne smije šibati, premda, priznaje se - strah od šibanja odvraća od zločina...

Slučaj Magdalene Kekaizen

Da su čedomorke u starom Varaždinu bile tretirane kao najteže prijestupnice, dokazuje i slučaj od 23. svibnja 1763. godine, kada je Magdalena Kekaizen zbog čedomorstva osuđena na smrt -odsijecanjem glave. Osuđenica je odmah apelirala na Kraljevski sud da joj se poštedi život. Tijekom sudskog postupka izvršili su pregled ubijenog djeteta varaždinski gradski kirurzi Antun Grübner i Karlo Gogg te 13. svibnja 1763. podnijeli svoj izvještaj. Povodom apelacije osuđene koju je izjavila odmah po presudi, Magistrat dobiva odgovor 23. siječnja 1764. iz Pešte. U njemu stanoviti Antun Voros javlja u ime curiae regalis (Kraljevskog suda) da čedomorka Magdalena Kekaizen može podnijeti apelaciju samo uz kraljevu dozvolu, radi toga jer je neplemenita i, štoviše samo sluškinja. Neka, dakle, pokuša pribaviti kraljevu privolu.

Iz istog spisa je vidljivo da je suđenju Magdaleni Kekaizen prisustvovao i njen otac. Savjetovano mu je da se zbog osude obrati sucu ili molbom kraljici. Magdalenin otac nije htio ništa poduzeti, pa se prokurator osuđene obratio prisjednicima suda i nagovorio ih da dopuste osuđenici apelaciju kraljici.

Vidljivo je iz spisa, nadalje, da je kraljica Marija Terezija preinačila kaznu Magdaleni Kekaizen, pa je umjesto na kaznu smrti osuđena na kaznu torture svih triju stupnjeva. Varaždinskom je magistratu to javljeno iz Požuna 21. Veljače 1764. godine.

U međuvremenu je kraljičin sin Josip -poslije kralj Josip II. -izabran za rimskog kralja. U povodu toga je kraljica preko bana Nadasdvja pozvala i Varaždinski magistrat da dade podatke o osobama koje ima zatvorene, radi mogućeg pomilovanja. Odgovarajući još istoga dana, 24. ožujka, 1764. godine Magistrat izvještava da u gradskoj tamnici ima od 14. travnja 1763. čedomorku Magdalenu Kekaizen, staru oko 25 godina, rodom iz Gmünda u Austriji, te da joj je bilo dozvoljeno apelirati na Kraljevski sud nakon izricanja smrtne kazne. Smrtna joj je kazna bila zamijenjena torturom. Međutim, ta nova kazna nije po zakonskoj formi bila prihvaćena, pa stoga na osuđenici nije ni bila primijenjena. U odgovoru Magistrata se dalje navodi da drugih osuđenika u tamnici nema.

Ban Nadasdy javlja Magistratu 18. srpnja 1764. godine kraljičinu naredbu povodom osude Magdalene Kekaizen -da zbog sretnog izbora nadvojvode Josipa za rimskog kralja, umjesto izrečene kazne, osuđenica bude kažnjena zatvorom kroz tri godine[/b].

Bilo je još nekoliko sumnji i optužbi zbog čedomorstva u Varaždinu. Tako 2. studenoga 1771. ban grof Nadasdy naređuje Varaždinskom magistratu da uhvati i zatvori Magdalenu Svele i optuži je zbog čedomorstva. Nisam našao daljnjih podataka o tom slučaju. A 4. kolovoza 1760. godine bila je završena istraga protiv Kate, kćeri Andrije Cesara iz Zagreba, također zbog sumnje na čedomorstvo. No, ona je puštena kućoslobođena sumnje.

Dr. Gustav Piasek
______________

Socijalna slika iz 18. vijeka
Kako je g. 1730. iz Varaždina izagnana Anka Mikleček
Naš uvaženi historičar prof. dr. Rudolf Horvat napisao je za "Hrvaticu" ovaj vanredno zanimljiv historijski prikaz sudbenog postupka protiv nekoj djevojci u 18. stoljeću.

Na tužbu Andrije pl. Dolovšćaka, koji bijaše zamjenik fiskuša u Varaždinu, sastao se ondje U. prosinca 1730. sud pod predsjedanjem gradskoga suca Stjepana pl. Somšića. Trebalo je suditi Anki Mikleček, djevojci iz Žabnika, koji je tada spadao pod grad Varaždin. Anka bijaše optužena, da je ubila svoje nezakonito, ali živo rodjeno dijete. Optužbu je zastupao Franjo Trgovčić, dočim Anka nije dobila branitelja svoga. Nesretna je djevojka na sud dovedena u okovima, te je svoj grijeh ispričala ovako (navodimo doslovce, kako je u sudbenom zapisniku:

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Srpanj 15, 2014, 11:31:18 »


"Da prešestno [1] leto 1729. okolu Božića zanosila je dete, in actione [2] postavljeno, od nekojega sluge gos. plebanuša beljanskoga, [3] Bartola imenovanoga s petrijanske fare, [4] pri kojem gosponu plebanušu feljanskomu za onda
i rečena incusata [5] vu službe jest bila. I odonud je v Žabnik [6] svojemu bratu Greguru Miklečaku potlam [7] odišla, i odonud pale vu službu ondešnjega plebanuša prešla; kade četiri mesece vekšim taljem [8] betežna [9] buduća nazopet [10] vremenom k imenuvanomu svojemu bratu odišla je, i po dnevu svete Ane v sobotu iliti k nedelje jutru leta sada
tekućega 1730. na vert svojega rečenoga brata, nikomu se neoglasivši, prešla, kade [11] veli, da je jako i pervo pred tem toga i onda kervjum metala [12] i zatem mertvo dete ženskoga spola iliti deklića porodila; i bojeći se, da ju ljudi ne potvore, da je bila ona (dete zagušila, vu razgonju [13] rukami iliti ščepci [14] skopavši jamicu suproti [15] šlive zakopala i s dračem naterganim zametala. I to do
glave taji [16] da bi isto dete živo bila porodila, a još menje vumorila; ar veli, da ga dugo vremena vu utrobi živoga
ne ćutila."


Medjutim su iskazi svjedoka, što ih je iznio Franjo Trgovčić, teretili Anku Mikleček. Prigodom istrage iskazaše svjedoci, koji su dijete u vrtu našli i iskopali, da su uvjereni o tomu, da je
dijete bilo živo rodjeno. Na samoj raspravi nijesu ovi svjedoci bili preslušani, već je Trgovčić zatražio, neka se optužena Anka Mikleček stavi na muke i ovako podvrgne ispitivanju. Sud je udovoljio zahtjevu optužbe, te je - pozivom na 4., 5., 6. i 8. paragraf 66. članka "Praxis Criminalis" - odredio, neka se Anka Mikleček stavi na muke, da odgovori na pitanje: da li je dijete rodila živo ili mrtvo, te da li ima sukrivaca u tome zločinu? (Mučenje je nužno, jer da "u ovakovim kriminalnim parnicama, gdje je gradja veoma delikatna, mora sve biti jasno poput sunca
podnevnoga".


Tjedan dana poslije toga (18. prosinca 1730 sastao se opet gradski sud, da dovrši raspravu u parnici protiv Anke
Mikleček. Optužbu je opet zastupao isti
Franjo Trgovčić, dočim Anka Mikleček nije mogla biti prdvedena na sud, jer je oboljela od prepaćenih muka. Iz predloženog izvještaja razabralo se, da
je nesretna djevojka hrabro podnijela mučenje, a da nije priznala podmetnute joj krivnje. Ipak je Trgovčić stavio pri jedlog, neka se Anka osudi na smrt kao čedomorka.

Sud nije usvojio zahtjev optužbe, već je izrekao ovu osudu, koju prenašam u slobodnom prijevodu iz latinskog jezika: Kako se vidi iz izvještaja, što ga podniješe gospoda izaslanici, ostala je optuženica prigodom prepaćenog mučenja kod prijašnjeg odgovora svoga. Time je Anka Mikleček sebe zaštitila od inače
sigurne kazne smrti. Ipak ne može izbjeći kazni, koju traže 15. paragraf 66. članka "Praxis Criminalis", te 8. guaestio 6. caputa u Kitoničevom djelu. Pošto Anku Mikleček terete iskazi svjedoka, preslušanih u istrazi, osudjuje se na izgon iz Varaždina.

Ovaj će se izgon provesti ovako: Kada se Anka oporavi od boli, pretrpljenih prigodom mučenja, neka se odvede na trg, gdje je "stup sramote" (pranger. Ondje će joj - na očigled naroda - krvnik odrapiti 50 šiba. Iza toga tjerat će ju krvnik - ali bez nastavka šibanja - kroz ulice do gradskih vratiju. [17] Sve dotle mora Anka ostati okovana.
Tada će joj se okovi skinuti, te ona
mora za uvijek ostaviti Varaždin i čitav njegov teritorij (t.j. gradska sela. Ako
bi se ikada kasnije vratila na teritorij grada Varaždina, neka se odmah uhvati, zatvori, te podvrgne novom sudu i kazni. Tako se Anka Mikleček proskribuje za čitav svoj život. [18] (Prothocollum sessionum magistratualium. Rukopis u arhivu grada Varaždina.


Bilješke (Opaske k članku "Kako je g. 1730. iz Varaždina" i t.d.

  [1] Prešestno = prošlo

  [2] In actione = u tužbi

  [3] Bela je selo nedaleko grada Varaždina

  [4] S petrijanske fare = iz župe u Petrijancu (kod Varaždina

  [5] Incusata = optužena

  [6] Selo Žabnik zove se sada Bartolovec. Tamo je i sjedište župe.

  [7] Potlam = kasnije
  [8] Vekšim taljem = većim dijelom
  [9] Betežna = bolesna

[10] Nazopet = ponovno
[11] Kade = gdje
[12] Kervjum metala = krvarila
[13] Vu razgonju = za svitanja
[14] Šćepci = vršci na prstima

[15] Suproti = sučelice (nasuprot
[16] Do glave taji = nikako ne priznaje
[17] Postquam igitur ex dolorlbus torturae
eadem incusata reconvaluerit, hic in foro columnae eadem incusata aligandam et ibidem medio ictuum numero per carnificem virgandam et post virgationem usque ad portam civitatis - absgue tarnen continuata virgatione - comitandam, et ab hoc civitate et tota ejusdem jurisictione et tereno amandandam.

[17] Tko je bio izagnan iz područja, na kojem se rodio, nije mogao steći zavičajnost u drugom gradu. Takvoga su nesretnika tjerali poput kakve zvijeri. Zato se često dogadjalo, da se onaj, koji je dobio izgon, konačno sam ubio.

Prof. dr. Rudolf Horvat
Hrvatica, 1. prosinca 1939

11. Milosrdje gradjana varaždinskih

Mjeseca siječnja godine 1601. buknuo je u Varaždinu velik požar, koji je uništio 66 kuća u Vidovskoj ulici. Pošto je vatra nastala u kući gradjanina Ivana Levaka, morao je po tadašnjem zakonu biti oštro kažnjen. O njegovoj kazni raspravljalo se u subotu poslije svetkovine obraćenja sv. Pavla (dakle 28. siječnja) god. 1601. u kući krznara Matije Šambara, koji bijaše tada varoški sudac u Varaždinu. Uz gradskoga bilježnika Stjepana Fortunu i prisežnika Ivana Bubetića bijahu na sud pozvani svi pogorelci ; medju ovima pak poimence se spominju gradjani: Gašpar Goljak, Gjuro Greh, Antun Cvetković i Lovro Cašić. Nesretni Levak bude osudjen na gubitak svih svojih dobara - toli pokretnina koli nekretnina; osim toga kažnjen je na izgon iz grada Varaždina, u koji se nikada više ne smije svratiti niti on niti njegova žena, dapače niti djeca njegova. Kako je Levak imao dva dobra prijatelja, - krojača Miju Keletića i krznara Gašpara Četa, - posredovahu oni kod spomenutih gradjana pogorelaca, da se ublaži ova oštra kazna. Same pako gradjane obuze čuvstvo milosrdja prema sudbini svoga sugradjana Levaka, koji je takodjer stradao prigodom spomenutog požara. Gradjani se sjetiše, kako ih na milosrdje nuka sam Isus Krist. Osim toga uvidješe, da nitko od njih nije siguran, ne će li ga jednom zadesiti isto takva nesreća, t. j. da se upravo u njegovoj kući porodi vatra, koja će poharati i kuće susjeda njegovih. Uzevši sve to u obzir, odlučiše gradjani varaždinski, da svome sugradjaninu Levaku oproste dosudjenu mu kaznu. Ipak od njega očekuju, da će nastradale pogorelce pomagati prema svojim silama, te se za njih Bogu moliti. Gradjani podjedno zamoliše gradskoga suca i prisežnike, neka ovaj slučaj njihove pobožne i bratske sućuti pribilježe, da se ovako uzmogne postupati takodjer kasnije, ako bi se komu od gradjana dogodila slična nesreća kao Levaku. Napokon odredjuju gradjani, da se Ivan Levak ipak kazni ovom dosudjenom kaznom, bude li zatečen u kakvom drugom zločinu. (Protho­collum magistratuale liberae et regiae civitatis Varasdiensis, str. 330. i 331.)

12. Kako se postajalo gradjaninom varaždinskim

Matija P. Jovdinec bijaše godine 1592. kmet tvrdje varaždinske, koja je tada pripadala banu Tomi Erdödyu ; inače pak obnašao je službu maltara. Plovdinec htjede postati gradjaninom varaždinskim. U tu svrhu kupio je najprije od varaždinskoga gradjanina Nikole Voksića unutar varoških bedema za svotu od 75 ugarskih forinti prikladan grunt (fundus) s kućom, pivnicom i kuhinjom. U potporu varoši platio je Plovdinec varoškom sucu Mirku Rigjancu 6 ugarskih forinti, našto ga je gradsko vijeće primilo u red pravih gradjana varaždinskih. (Prothocollum magistratuale Mb. et reg. civitatis Varasdiensis, str. 16.)
Istodobno dobio je Varaždin još dva nova gradjana. Ambroz Segar dao je kao novi gradjanin u gradsku blagajnu 7 ugarskih forinti kao potporu varošu, koji bijaše zbog rata i požara pritisnut velikim troškovima. Gradsko vijeće primilo je za pravoga gradjana takodjer Mihajla Jandreševića, koji bijaše do tada varoški kmet, a stanovao je u gornjem Knegincu. Kao novi gradjanin položio je Jandrešević u gradsku blagajnu 1 i pol ugarske forinte; osim toga dao je on 2 ug. forinta kao dobrovoljni prinos za gradnju krova varoške kuće, koja je pogorjela 11. travnja 1592. (Prothocollum, str. 20.)
Kako se postajalo gradjaninom varaždinskim, najljepše nam prikazuje slučaj sa Dmitrom Kalmanom iz Koprivnice. On je na Cvjetnu nedjelju godine 1588. stupio pred varoškoga suca, te mu kao novi gradjanin varaždinski u gotovu novcu isplatio 10 ugarskih forinti kao pripomoć varošu. Osim toga platio je po starom običaju 3 denara gradskomu sucu i 3 denara gradskomu bilježniku, kojima se prijavio kao novi gradjanin. Podjedno se Kalman izjavio pripravnim, da svojedobno poput ostalih sugradjana položi prisegu i tom prigodom opet plati 1 zlatan forint. To će učiniti onda, kada ga na to pozove varoški sudac. Tekar poslije ove prisege smatrat će se pravim gradjaninom varaždinskim. (Liber fassionum, knjiga III. str. 201.)
Gradsko je vijeće budno pazilo, da se u gradjanstvo ne ušuljaju sumnjivi stranci. Zato je god. 1600. stvorena odredba, da nijedan gradjanin ne smije svoje kuće prodati strancu bez privole varoškoga suca i vijeća. Ovi će dobro ispitati, da li je zgodno dotičnoga kupca primiti za gradjanina. Tko se ne pokori ovoj odredbi, kaznit će se gubitkom one kuće, koju želi prodati ili ju je već možda prodao. (Protho­collum magistratuale, str. 304.)
Istodobno stvorena je takodjer druga odredba, da se ne bi neprikladni stranci priženili u Varaždin, pa na taj način postali gradjanima. Nijedna se naime djevojka ili udovica ne smije udati za stranca bez znanja, ispitivanja i privole varoškoga suca i prisežnika gradskih. Tko učini protivno od toga, taj se nikako ne će moći primiti u red gradjana varaždinskih. (Prothocollum magistratuale, str. 304.)
Treći dan Duhova godine 1595. obavilo se svečanim načinom zaprisegnuće novih gradjana varaždinskih. Osim varoškoga suca i prisežnika gradskih bijaše prisutan takodjer literat Petar Laztes kao prefekt tvrdje varaždinske. Novi gradjani prisegoše, da će biti vjerni kralju, a pokorni gradskomu kapetanu, što je u ono doba bio grof Tomo Erdödy, pa da će slušati odredbe suca varoškoga. Iza ove prisege morao je svaki novi gradjanin platiti propisanu pristojbu. (Prothocollum magistratuale, str. 125.)

13. Gubitak gradjanske časti

Prigodom strahovitog požara, koji je grad Varaždin zadesio 11. travnja 1592., izgorjela je takodjer kuća gradskoga prisežnika Martina Cika. Svatko je nastojao, da spasi barem pokretni svoj imetak, kada već moraju propasti kuće i gospodarske zgrade. Mnogi gradjani odnašahu svoje pokućtvo, odijelo i dragocjenosti na gradske bedeme, gdje su ih onda čuvali od kradje. Drugi su pak mislili, da će svoju sirotinju spasiti, ako ju odnesu u župnu crkvu sv. Nikole. Onamo je takodjer Cikova žena odnijela "oblačilo" od blazine, upotrijebivši to u brzini kao vreću. U tu vreću stavila je svoje dragocjenosti (zlatninu, srebrninu i gotov novac), a uz to i nešto rubenine. Ostavivši tu vreću u crkvi, poletjela je uzrujana žena kući, da donese još neke druge stvari; kada se vratila u crkvu, opazila je, da ondje više nema ostavljene vreće. Bijedna žena odmah uvidi, da je njezinu vreću netko kradomice odnio iz crkve. Marljivo ispitujući doznade Čikova žena, gdje se nalazi njezina vreća. Kad je naime zaplakanu ženu vidio Mijo Lopatica, reče joj, da on znade, gdje je njezina vreća; on je naime na svoje oči gledao, kako je ovu vreću brijač Gjuro Herceg donio na gradski bedem kod kuće Markoine. Čim je za to doznao od svoje žene, odmah je Martin Cik spomenutoga Miju Lopaticu odveo pred varoškoga suca Ivana pl. Rukela. Saslušavši izvještaj, naložio je sudac Lopatici, neka odmah Cika i njegovu ženu odvede na gradski bedem, da se ustanovi, da li se ondje zbilja nalaze ukradjene stvari njihove. Martin Cik podje sa svojom ženom i s Mijom Lopaticom na gradski bedem, te pristupe k stvarima, što ih je onamo iz svoje kuće odnio brijač Gjuro Herceg. Cikova žena odmah prepozna svoju vreću, ali ju nadje praznu ; zato je brijača zapitala, gdje li su njezine stvari, što ih je ona spremila u ovu vreću? Herceg joj odgovori, da ne zna, tko je ovu vreću donio medju njegove stvari ; podjedno priznade, da je našao bijelu novčarku, u kojoj bijaše 31 talir, 1 dvostruki dukat, 1 zlatan prsten i 1 srebrna žlica. Ove stvari dade Herceg odmah Ciku, a sutradan mu donese još Hercegova žena pregaču i jedan ručnik. No to bijaše tek jedan dio Cikovih stvari. U svojoj žutoj novčarki spremila je Cikova žena 44 mala dukata, a u taftu (svilenoj tkanini) 25 dukata, 20 talira, 2 rajnska forinta, 12 srebrnih žlica, 7 srebrnih čaša, 7 zlatnih prstena, te nekoliko drugih zlatnih i srebrnih predmeta. Pošto je Herceg tvrdio, da on nije vidio ovih stvari, koje bijahu čuvane u spomenutoj vreći, prijavio ga je Cik varoškomu sudu, da sudbenim putem dodje do svojih dragocjenosti. U ono doba nije se parnica vukla tako dugo, kao što se vuče danas. Požar Varaždina zbio se 11. travnja, a već 17. travnja sastaje se varoški sud, da kroji pravdu. Parnica se vodila u gradskoj vijećnici. Sudu je predsjedao gradski sudac Ivan pl. Rükel, zapisnik je vodio gradski bilježnik Nikola Kolarić, a prisutni bijahu gradski prisežnici: Mirko Rigjanec, Joza Ratki, Marko Cingiser, Petar Fortuna, Matija Paisarto i Andrija Moroić. Radi veličine i važnosti same parnice odlučilo je gradsko poglavarstvo, da se sud ima obaviti u prisutnosti zastupnika puka.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Srpanj 15, 2014, 11:32:58 »


Od ovih pristupiše k sudu gradjani: Ambroz Rosman, Gjuro Černjak, Andrija Hajdina, zlatar Krsto Žirko, krznar Matija Šambar, Ivan Taci, Blaž Barber, Mijo Levak, Blaž Strelec i Šimun Vidan, koji bijaše kmet tvrdje varaždinske. Na sud dodjoše osobno tužitelj Martin Cik i tuženik Gjuro Herceg. Cik je na sud doveo 4 svjedoka, a Herceg samo 3  zato je Herceg molio, neka se rasprava odgodi, jer da sa sobom nema dovoljan broj svjedoka, koji će dokazati njegovu nedužnost. Odgodi se usprotivio tužitelj s razloga, što tuženik nije odgodu molio prije nego li se sastao sud; dan parnice odredjen je sporazumno izmedju tužitelja i tuženika već u prvoj instanciji, t. j. prigodom istrage, koju je vodio gradski sudac. Ovo mnijenje prihvatio je takodjer sud, koji izjavi, da se parnica ima svakako voditi danas. Nato je započela parnica. Najprije se imao preslušati okrivljenik Herceg. On se pozivao na Boga, da nije ništa kriv, jer da nije iz crkve odnio Cikovu vreću sa dragocjenostima, nego je ovu vreću našao na bedemu, a isto tako i onu novčarku, u kojoj bijahu 31 talir, 2 dukata, 1 zlatan prsten i srebrna žlica. Herceg moli, neka se sada preslušaju svi prisutni svjedoci. Sud je tomu udovoljio, te je redomice preslušao Čikove svjedoke: Miju Lopaticu, Dmitra Vogrina, Matiju Kolara i Andriju Hajdinu, a zatim Hercegove svjedoke: Jelenu Perprevnjak, Jelenu Fabijanicu i Jelenu Gladovan. Svi svjedoci bijahu zaprisegnuti, a istom poslije prisege ispitivani. Svjedok Mijo Lopatica iskazao je, da je na svoje oči vidio, kako Herceg iz župne crkve nosi Cikovu vreću na gradski bedem. - Svjedok Dmitar Vogrin čuvao je na nasipu stvari udovice Bevčeice; ondje je vidio brijača Hercega, kako je k svojim stvarima donio Cikovu vreću, te na njoj ležao. Vogrinu se Herceg činio sumnjiv; zato ga je neko vrijeme držao na oku, te je vidio, kako se Herceg udaljio s nasipa u nedaleku Sambukovu šikaru i ondje nešto ostavio. - Svjedok Matija Kolar iskazuje, da mu je neki Ivan Barati prigodom požara pripovijedao ovo: Kada se vatra već približavala župnoj crkvi, izišao je iz crkve brijač Herceg sa Cikovom vrećom, koja bijaše puna raznih stvari. Ovu vreću nosio je Herceg preko groblja (koje bijaše kod župne crkve) na gradski bedem. Na tome putu ispadoše mu iz vreće 4 srebrne žlice i nekakva ženska novčarka. Ove je stvari digao Ivan Barati, komu je Herceg doviknuo: Uzmi i sakrij nekamo ! - Četvrti svjedok Andrija Hajdina reče, da se u kritično doba nalazio pred svojom kućom. Ondje je vidio Hercega, kako na ledjima nosi neku vreću, dosta punu ; kad je Hercega zapitao, što nosi, odgovorio je, da nosi svoju vreću. Hercegova svjedokinja Jelena Perprevnjak iskazala je ovo: Ona je na gradskom bedemu čuvala svoje stvari tik Hercegovih stvari. Sjeća se, da je Herceg pošao u župnu crkvu, te ondje ostao skoro čitav sat, kroz koje vrijeme je ona čuvala i njegove stvari. Svjedokinje Jelena Fabijanica i Jelena Gladovan nijesu ništa iskazale u prilog brijača Hercega. Time je preslušavanje svjedoka bilo dovršeno. Nato je sud počeo vijećati glede osude, pa je stvorio ovu odluku: Sud se uvjerio, da je brijač Gjuro Herceg iz župne crkve odnio dragocjenosti Martina Cika; time je počinio ružnu kradju, te bi se radi toga morao kazniti smrću na vješalima. No pošto Martin Cik ne traži Hercegovu glavu, već gubitak njegove časti i slobode, a podjedno i povratak svojih stvari, zaključuje sud ovo:

1.   Prema 1. paragrafu 9. članka "Tripartita" gubi Herceg čast i naslov slobode.
2.   Herceg mora od svoga imetka nadoknaditi sve stvari, za koje će Martin Cik slijedećega petka priseći, da su mu nestale prigodom spomenute kradje.
3.   U roku od 15 dana mora Herceg prodati sav svoj pokretni i nepokretni imetak u varoši i na teritoriju varoši varaždinske, te se odseliti, kamogod hoće.
4.   Nikada više ne smije se Herceg vratiti u Varaždin, niti može više kada steći gradjanstvo. (Prothocollum magistratuale liberae et regiae civitatis Varasdinensis pro anno 1592.-1602., str. 16.-19:)

Takva osuda zadesila je eto brijača Gjuru Hercega, koji bijaše nekada ugledan gradjanin varaždinski. Prigodom naime gradskih izbora god. 1587. i 1588. bio je Herceg biran za prisežnika varoškoga. (Liber fassionum, str. 1. i 339.)

C. CRKVA

14. Oženjeni svećenici u Varaždinu

Koncem 16. vijeka bijahu oženjeni gotovo svi svećenici u Varaždinu i u najbližoj okolici gradskoj. Oženjen je gradski župnik Ladislav Kerhen, nasljednik historičara Antuna Vramca. Kerhen se god. 1592. zavadio s Varaždincima, te je otišao za župnika u Biškupec. Prije odlaska iz grada stupio je pred gradsko vijeće, te je izjavio, da svoju privatnu kuću (resi-dentiam suam civilem) u Varaždinu ostavlja svojoj supruzi i djeci svojoj. (Prothocollum magistratuale liberae et regiae civitatis Varasdiensis, str. 43.) Kerhenova supruga živjela je u Varaždinu još godine 1601., dočim je njezin muž bio župnikom u Biškupcu. Vidimo to po tužbi, koju je protiv nje kod grada podigao kovač Ivan Hervatić. (Prothocollum str. 352.)
Mjesto Kerhena izaberu Varaždinci svojim župnikom Tomu pl. Makara, koji bijaše do onda kapelan u Varaždinskim Toplicama. I ovaj Makar bio je oženjen, te je imao troje djece. Tako se n. pr. u gradskim zapisnicima god. 1601. spominje Makarov sin Andrija[/b] (nobilis Andreas, filius vene-rabilis condam Thomae Makar). Jedna kćerka Makarova zvala se Dora, a druga Suzana. Suzana spominje se god. 1595., kada je njezin otac jošte živio (Susanna, filia reverendi domini Thomae Makar), a Dora god. 1601., kada je otac njezin već bio mrtav. (Dorothea, filia condam reverendi domini Thomae Makar, plebani ecclesiae s. Nikolai Varasdini). Ova Dora bijaše tada već udata za gradjanina lončara Matiju, dočim se Suzana već god. 1593. spominje kao supruga Ivana Korata. (Prothocollum magistratuale, str. 80., 116., 369. i 373.) Godine 1594. spominju se u nekom ugovoru kuće u predgradju grada Varaždina. Medju ostalima navodi se ovdje takodjer kuća udovice pokojnoga svećenika Stjepana. U zapisnicima pak za godinu 1600. spominje se takodjer vinograd ove udovice; ovdje se naročito kaže, da je ona udovica pok. svećenika Stjepana Stormana (vinea relictae Stephani condam presbiteri Storman). Nije mi poznato, gdje je ovaj Storman služio kao svećenik. (Prothocollum magistratuale, str. 99. i 295.)
U sv. Iliji kod Varaždina bijaše župnikom Gjuro, koji se oženio sa čestitom udovicom Uršulom Bogač, sestrom Matije Bogdana. Ursula je već iz prvoga braka imala sina Petra Bogača, a u ovom drugom braku rodila je više djece. Ova djeca bijahu još malena, kad im pomriješe i otac i majka. Iza smrti župnikove ostade mnogo vina, žita, stoke i raznih stvari. Sve ovo preuzela je Margareta, udovica Matije Bogdana. Ona je godine 1594. zajedno sa svojim nećakom Petrom Bogačem stupila pred gradski sud u Varaždinu, te se obvezala, da će djeci pokojnoga župnika Gjure dati 180 ugarskih forinti i 3 dojne krave u zamjenu za spomenute stvarL (Prothocollum magistratuale, str. 96.) Nigdje nijesam u gradskim zapisnicima našao, da bi Varaždinci svojim svećenicima zamijerali ženidbu. Gradski prebendar Mihajlo Zedenić bijaše dapače dvaput oženjen. U svojoj oporuci od god. 1588. ostavlja on zapis Jeleni, sestri prve svoje supruge (Helenae, prioris meae consortis sorori). Bačvu bijeloga vina ostavlja svojoj kćeri Ani iz prvoga braka (meae filiae Annae ex priori consorti' meać). Drugoj svojoj supruzi Ani (Annae, praesenti meae consorti) ostavlja 20 vedara vina. Sjeća se i svoje kćerke Magdalene iz drugoga braka (alterae meae filiae Magdalenae ex praesenti consorti mea Anna). A samo nuzgredice spominjem, da je ovaj prebendar Zedenić ostavio jedan rajnski forint bivšemu gradskomu učitelju Nikoli Kolariću. (Liber fassionum, III. str. 63. i 64.)

15. Požar župne crkve god. 1592

U subotu dne 11. travnja 1592. buknula je vatra u kući varaždinskoga gradjanina Gjure Čoklića. Silan vjetar raznio je vatru po gradu, te je izgorio veći dio kuća, dapače i gradska vijećnica. Medju ostalima stradala je od požara takodjer župna crkva sv. Nikole, jer joj je izgorio drvom pokriveni krov. Gradjani varaždinski nastojahu, da župna crkva što prije dobije novi krov. Tada naime nijesu još u Varaždinu postojale pavlinska i uršulinska crkva; zapuštena bijaše takodjer stara franjevačka crkva, jer je zajedno s franjevačkim samostanom nastradala prigodom velikog požara, koji je grad Varaždin zadesio 20. svibnja 1582. Dok se dakle ne obnovi krov na župnoj crkvi, ne će Varaždinci imati prave crkve unutar gradskih bedema; izvan bedema gradskih stajala je crkva sv. Vida u istoimenom predgradju. U nedjelju dne 3. svibnja 1592. sastalo se varoško vijeće, te je stvorilo ove zaključke: Ivanu pl. Rukelu i kamenaru Ivanu Kamaršeu povjerava se briga za krov župne crkve. Oni će primati novce, te kupovati sve potrebne stvari za pokrivanje župne crkve, pa onda o svemu položiti račune. Sav crkveni novac, gdjegod je i kod kogagod je posudjen, ima se bez ikakova oklijevanja predati gradskomu sucu, te upotrijebiti za gradnju krova crkvenoga. Gjuro Čoklič, u čijoj se kući porodio požar, mora za kaznu bez ikakove isprike platiti globu od 90 ugarskih forinti, što će se takodjer obratiti u korist gradnje krova crkvenoga; ne učini li toga, lišit će se svih svojih pokretnina i nepokretnina. (Čoklić se tomu nalogu pokorio, te je odmah gradskomu sucu platio 40 ugarskih forinti, a na Duhove mu položio još 50 ug. for.) Neka se barem privremeno stavi nekakav krov takodjer na gradsku vijećnicu. Na molbu varoškoga vijeća dozvolio je grof Bacani, da se iz njegove šume vozi u Varaždin drvo za krov župne crkve. Na Duhove, 17. svibnja 1592. pozvalo je gradsko vijeće sve one gradjane, koji imaju goveda, neka slijedećega četvrtka podju u Baćanijevu šumu po drva za crkveni krov. Tko nema zgodna kola i goveda, mora platiti 20 denara ili dati drva voziti po komu drugomu. Usprotivi li se koji gradjanin ovoj odredbi, platit će jedan rajnski forint globe, što će se upotrijebiti u korist crkve; ali i u tome slučaju morat će ipak naknadno dovesti odredjenu količinu drva. Tko bi se pak usudio, da ovo gradsko drvo bez znanja i privole varoškoga vijeća okrene u svoju korist, kaznit će se globom od 6 ugarskih forinti. - Pošto dopremljena drva nedostajahu za gradnju krova crkvenoga, odredilo je 2. kolovoza 1592. varoško vijeće, da svi gradjani, koji imaju goveda, moraju slijedećega četvrtka (na Preobraženje 6. kolovoza) ponovno ići u šumu po gradjevno drvo za krov župne crkve. Tako se evo za nekoliko mjeseci složnim silama gradjana varaždinskih obnovila župna crkva sv. Nikole. (Prothocollum magistratuale, str. 24., 29. i 44.)

16. Odlikovanje svećenika Šumnića

Koncem 16. vijeka umro je u Varaždinu neki postolar Dmitar. Pošto nije imao nikakovih potomaka ni baštinika, pripade njegova kuća po tadašnjem zakonu varošu Varaždinu. Ova kuća nalazila se u ulici "Brodovski konec" izmedju kuća Ivana Dolenca i Gašpara Fizeka. U sjednici dne 27. veljače 1600. darovao je varoški sudac Ivan Rükel jednoglasnom privolom gradskih prisežnika ovu kuću sa svim onim, što joj pripada (dvorište, vrt i gospodarske zgrade), svećeniku Antunu Sumniću, prebendaru crkve bl. Nikole u gradu Varaždinu. Sve ovo daruje grad Šumniću i njegovim baštinicima na vječna vremena (jure perpetuo); čini pak to u znak priznanja Šumnićevih osobnih vrlina i vjerne službe njegove. Cijeli je varoš Varaždin izvanredno zadovoljan s prebendarom Šumnićem, koji obećaje, da će do smrti svoje službovati u Varaždinu. (Prothocollum magistratuale, str. 297.)

U Varaždinu postojalo je "bratstvo tijela Isusova" (con-fraternitas corporis Christi).Tomu bratstvu pripadahu neki vinogradi na brdu "Dugi vrh." Do godine 1597. obradjivao je ove vinograde Gašpar Mazalen. Za slijedeće tri godine povjerio je varoški sudac Franjo Sveršić 23. ožujka 1597. obradjivanje spomenutih vinograda Nikoli Ljubačiću, Marku Malekoviču, Gjuri Kokotiću i Miji Lončaru, stanovnicima gornjega Kneginca. Za uživanje priroda s ovih vinograda plaćat će svaki od ove četvorice stanovnika polovicu vedre vina, što će se upotrebljavati za ispovijed i pričest. Budu li ovi žitelji htjeli spomenute vinograde obradjivati i poslije trogodišta, podavat će u ime daće svaki treći mjerov dobivenog vina. Tik ovih vinograda imalo je "bratstvo tijela Isusova" takodjer nešto šuma. (Prothocolum magistratuale liberae et regiae ci­vitatis Varasdinensis pro anno 1592.-1602., str. 201.)

18. Skinuće župnika varaždinskoga

Kao kraljevska i slobodna varoš imao je Varaždin pravo, da sebi sam bira župnika svoga. Izbor župnika obavljalo je varoško vijeće, t. j. varoški sudac, notar, prisežnici i općinski zastupnici. Tako je godine 1585. župnikom varaždinskim izabran hrvatski historičar Antun Vramec, a po njegovoj smrti (godine 1588.) svećenik Ladislav Kerhen. Ovaj Kerhen bijaše nekada kanonik zagrebački i arhidjakon varaždinski, ali je ove službe i časti bio lišen 22. prosinca 1582. Historičar Krčelić veli, da je Kerhena sa časti kanonika i arhidjakona skinuo zagrebački biskup Ivan Monozlaj, i to radi toga, što se Kerhen ne hjede rastaviti od svoje zakonite žene, premda je to obećao prijašnjemu biskupu Draškoviću. (Historiarum cath. eccl. zagrabiensis, I. str. 258.)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #10 : Srpanj 15, 2014, 11:35:53 »


Iz zapisnika grada Varaždina doznajemo, daje Ladislav Kerhen bio bogat čovjek, ali nevaljan svećenik. Varoško vijeće bijaše prisiljeno, da 30. travnja 1592. oduzme Kerhenu službu župnika varaždinskoga. Ovaj svoj čin motiviralo je varoško vijeće velikim Kerhinovim pogrješkama, koje redomice nabraja ovako:

1.   Župnik Kerhen dira u čuvstva svojih vjernika time, što huli Boga, nazivajući ga lašcem.
2.   Kerhen je nemaran u vršenju svoje službe, koju obavlja bez ikakove pobožnosti.
3.   Prečesto je već zanemario svetu misu i propovijed, jer je više odan piću nego li dužnostima svojim.
4.   Gdjekada dolazi pijan u crkvu za vrijeme večernjih molitava, te se ondje na prebendara i učitelja nabacuje takvim psovkama, da time izaziva najveći skandal medju pobožnim ljudima u crkvi.
5.   Kerhen se bez ikakove potrebe u neznatnim stvarima običaje krivo kleti.
6.   Nikomu ne iskazuje dužne počasti, jer nikoga ne smatra sebi ravnim čovjekom.
7.   Kerhen ogovara i kleveće varoškoga suca, prisežnike i poštene gospodje, kojima se ruga i kudi ih.
8.   U crkvu župnu uveo je mnoge zloporabe. (Prothocollum magistratuale, str. 24. i 25.)
O skinuću župnika Kerhena raspravljalo je varoško vijeće takodjer na Duhove godine 1592., te je stvorilo ovaj zaključak: Župnik Kerhen mora što prije prodati svoje pokretnine i nepokretnine, pa otići iz Varaždina, gdje ga više nikada ne će nitko priznavati župnikom svojim. Ovaj zaključak mora provesti varoški sudac sa prisežnicima, kojima varoško vijeće obećaje svoju zaštitu, ako bi ih radi toga progonio zagrebački biskup ili tko drugi. (Prothocollum ma­gistratuale, str. 29.)
Da izbjegne zaključku glede prodaje svoga posjeda u Varaždinu, stupio je Kerhen 28. srpnja 1592. pred varoško vijeće, u kome su bili osobno nazočni varoški sudac, bilježnik i 4 prisežnika, te je položio pristojbu od 6 denara (4 za suca, a 2 za bilježnika), da se u zapisnik stavi ovo očitovanje : Kerhen ne će više biti gradjaninom varaždinskim; zato on svoju privatnu gradjansku kuću predaje svojoj supruzi i djeci svojoj. (Prothocollum, str. 43.)
Kerhenova obitelj ostade i poslije toga u Varaždinu, dočim je on postao župnikom u Biškupcu, dakle gotovo u predgradju varaždinskom. Župnikom pak u Varaždinu bude izabran Tomo Makar, koji se u zapisnicima prviput spominje 24. travnja 1593. (Prothocollum magistratuale, str. 67.)

19. Sjedala u župnoj crkvi

Varaždinski župnici običavahu u 16. vijeku pojedinim gradjanima i gradjankama varaždinskim prodavati posebna mjesta u župnoj crkvi. Na takvim mjestima uredili bi onda sebi Varaždinci klupe, da uzmognu sjediti prigodom sv. mise i propovijedi; od svake pako klupe plaćali bi župniku odredjenu najamninu. - Kad je župna crkva sv. Nikole pogorjela prigodom strahovitoga požara, koji je Varaždin zadesio 11. travnja 1592., razmišljalo je varoško vijeće, kako da namakne sredstava za popravak župne crkve. Tako je 19. travnja 1592. odredilo, da za novi krov župne crkve svaki gradjanin mora po jedan ugarski forint dati od svakoga sjedala, što ga ima u crkvi; Sigismund Palfi mora pak dati 4 ugarska forinta, jer je njegova klupa vrlo velika. Ova pristojba ima se ubrati odmah sutradan; tko ne plati, neka mu se klupa odstrani iz crkve. - Podjedno je varoško vijeće odredilo, da odsada više nema župnik prava, da prodaje odnosno iznajmljuje posebna mjesta u župnoj crkvi. Ovo pravo vršit će u buduće crkvene starješine u sporazumu s varoškim sucem; onaj pak novac, što će doći od ovih pristojba, upotrebljavat će se za crkvene potrebe. (Prothocollum magistra­tuale, str. 20.) - Izbor crkvenih starješina obavljao se svake godine na prvu nedjelju iza sv. Tri kralja. Uvijek se birahu 2 starješine, i to ponajviše iz redova gradjana obrtnika ili poljodjelaca; samo god. 1599. i 1600. spominje se kao crkveni starješina "literat" Lovro Cašić.

D. PRIVREDA

20. Vinogradski težaci god. 1600.

Varoško vijeće u Varaždinu stvorilo je u nedjelju 12. ožujka g. 1600. glede plaća radnika u vinogradima ove odredbe: Oni rezači trsja, koji rade o svojoj hrani, te im se ne daje objed, dobivat će dnevnu plaću od 10 denara; ako primaju objed, dobit će samo 8 denara plaće; dobivaju li pak zajutrak, objed i večeru, tada im pripada samo 5 denara. Iste plaće imat će oni težaci, koji se u vinogradima bave iskorjenjivanjem ili vezanjem. Naprotiv će oni težaci, koji čiste i kopaju, brati dnevnu plaću od 12 denara; ako pak dobivaju zajutrak, objed i večeru, onda im se ne smije platiti više nego li 5 denara. Tkogod od gradjana prekrši ove odredbe, kaznit će se globom od 6 ugarskih forinti. Ne bude li pak s ovakvom plaćom zadovoljan koji težak, te će oklijevati poći na radnju, neka se odmah odvede pred gradska vrata, gdje će dobiti 3 batine. (Prothocollum magistratuale liberae et regiae civitatis Varasdinensis pro anno 1592.-1602., str. 301.)

21. Inventar varoške imovine god. 1593.

Varaždin je imao svoje kmetove, koji morahu gradu podavati besplatne službe i još neke daće. Velik dio svojih obveza podmirivahu kmetovi podavanjem prirodnina. Oni su uz to gradu u odredjeno vrijeme dovozili vino, sijeno i žito, što je urodilo na varoškom zemljištu, koje obradjivahu kmetovi. Zato je grad Varaždin morao urediti svoja skladišta, u koja će stavljati tako dobiveni živež. Za vino imao je grad svoju posebnu pivnicu. Žito se čuvalo u gradskoj "bolti", dočim je za sijeno bio poseban gradski marof. Mnogi gradski činovnici i službenici dobivahu od grada osim plaće takodjer po koji dio žita ili vina. Nema pak sumnje o tom, da je grad jedan dio živeža prodavao drugim ljudima. Svu brigu nad gradskom imovinom vodio bi gradski "oficijal", koji je takodjer bio kmetski sudac. Tako je n. pr. u nedjelju iza sv. Tri kralja god. 1593. za "oficijala" izabran krznar Matija Šambar. Njemu je prijašnji oficijal Petar Svetigalić 20. siječnja 1593. predao svu gradsku imovinu. Tomu činu prisustvovahu gradski prisežnici Andrija Trakač i Andrija de Argento. U gradskoj bolti našlo se 11 mjerova raži, 24 mjerova prose, 59 mjerova heljde (hajdine) i 21 mjerov zobi. O tomu je mjerenju sastavljen u kući gradskoga suca Ivana Rukela zapisnik, što ga je sastavio gradski notar u prisutnosti gradskih prisežnika Mirka Rigjanca i Martina Cika. Na gradskom marofu našao se jedan kup sijena, a u gradskoj pivnici jedna posve puna bačva vina, dočim je u drugoj bačvi manjkala polovica sadržine. (Prothocollum magistratuale Hb. et regiae civitatis Varas-dinensis pro anno 1592.-1602., str. 58.)

22. Limitacije svijeća u 16. vijeku

Nekada su u Varaždinu mnoge žene pravile svijeće, i to iz voska. Pošto u ono doba nije bilo druge rasvjete, nego li svijeće i ulje, pazilo je gradsko vijeće, da se ne pretjeruju cijene takve svakomu potrebite robe. Tako je n. pr. gradsko vijeće o Martinju godine 1594. odredilo, da se od jedne funte voska dozvoljava načiniti samo 10 svijeća, a pojedina svijeća smije se prodavati po 1 denar. Jednaku odredbu izdalo je gradsko vijeće o Martinju god. 1595. Pošto je medjutim cijena vosku porasla, moralo je gradsko vijeće o Martinju god. 1597. dozvoliti, da se od jedne funte smije načiniti 12 svijeća mjesto 10, a svaka će se svijeća prodavati po 1 denar. Nitko ne smije kod kuće potajno svijeće prodavati, a niti ih smije po stranim ljudima izvesti iz grada; tko prekrši ovu odredbu, platit će globu u iznosu od 1 ugarske forinte. I o Martinju god. 1598. zaključilo je gradsko vijeće, da 12 svijeća mora vagati 1 funtu, a prodavat će se po 1 denar. Tko drukčije učini, platit će prviput 1 rajnski forint, a drugiput 2 rajnska forinta globe, dočim će trećiput izgubiti sve svijeće. (Prothocollum magistratuale liberae et regiae civi­tatis Varasdinensis pro anno 1592.-1602., str. 110., 142., 216. i 255.)

23. Limitacije mesa

Glede cijene mesa stvorilo je gradsko vijeće (sudac, prisežnici i cijela općina) u Varaždinu na svojoj sjednici, koja se držala 8. ožujka 1592. u gradskoj vijećnici, ovaj zaključak: Odsada moraju mesari funt govedine prodavati po dva denara, a funt teletine po 5 "beča". (Tri beča čine jedan denar, a sto denara jedan ugarski forint; rajnski forint ima samo 80 denara, a zlatan forint 160 denara.) Meso, koje se prodaje, mora biti debelo i tusto. Ustanovi li "magister fori" (tržni nadzornik), da je govedina tanka i mršava, tada se i ona mora poput teletine prodavati po 5 beča, a ne po dva denara. Nijedan mesar ne smije meso prodavati skuplije, nego li je odredjeno[/b]. (Prothocollum magistratuale liberae et regiae civi­tatis Varasdiensie pro anno 1592.-1692., str. 1.)
Na molbu varaždinskih mesara pristalo je 27. ožujka 1595. varoško vijeće, da se funt mesa od debeloga i tustoga vola smije prodavati po 7 "beča," dočim mesu od tankih i mršavih volova kao što i od krava ostaje dotadašnja cijena (funt po dva denara). Teleće glave imaju se prodavati po 5 denara, ako su debele, a po 4 denara, ako su mršave. Noga debeloga vola prodavat će se po 4 denara, a kravske noge i noge mršavih volova po 3 denara. Ove cijene vrijede samo do Duhova, kada će opet vrijediti prijašnje cijene. Nadzor nad prodajom mesa vodit će "magistri fori," kojima će pomagati prisežnici: Valent Anošić i Mijo Kočinski. Tko se od mesara ne pokori ovoj odredbi, njemu će se zaplijeniti sve meso, što ga je donio na trg. (Prothocollum, str. 1171)
0 Martinju g. 1597. odredilo je gradsko vijeće, da se odsada funta tustoga mesa ima prodavati po 7 beča, a mršavoga po 2 denara. (Prothocollum str. 216.)
Prigodom rata god. 1601. porasla je cijena mesa. Zato je gradsko vijeće moralo zaključiti, da se funta mesa smije prodavati po 3 denara; tko bi od mesara prodavao skuplije, gubit će meso. (Prothocollum str. 370.)

24. Limitacije vina

U svojoj sjednici, koja se držala 28. svibnja 1593., zaključilo je gradsko vijeće, da se pinta dobroga vina ima točiti po 12 denara, jednostavnijeg vina po 10 denara, a lošijeg prema vrijednosti. Procjenu vina obavljat će gradjani Andrija Moroić, Mijo Kelečić i Mijo Kočinski ; potonja dvojica bijahu tržni nadzornici (magistri fori). (Prothocollum, str. 73.)
0 Martinju 1597. odredilo je gradsko vijeće, da se pinta novoga vina ima do t. siječnja 1598. točiti po 4 denara, a kasnije pod istu cijenu, kako će točiti ljudi grofa Erdödya u u Varaždinu i po okolišnim mjestima. (Prothocollum str. 216.)
Na jesen g. 1601. vladala je u Varaždinu tolika nestašica vina, da se pinta novoga vina prodavala po 10, a staroga po 16 denara. (Prothocollum, str. 375.)

25. Daće i porezi

Gradjani varaždinski bijahu opterećeni raznim daćama i porezima. Najbolje nam to prikazuje popis daća i poreza, što ih je literat Grgur pl. Lacković morao ubrati od kuće i drugih posjeda pokojnoga varaždinskoga gradjanina Gjure Flajsmana.

Redovit porez (taxa ordinaria) bio je Gjuri Flajsmanu za godinu 1591. propisan ovako: od kuće 25 krajcara, od marofa 15 krajcara, od vrta Mazalenice 12%, od posjeda (a fundo) Diakušić 25, od posjeda Kunilec 25 i od posjeda Mo-slavec 25 krajcara; ukupno dakle 127 72, krajcara. Isto tolik porez bijaše Flajsmanu propisan takodjer za godine 1592., i 1593. i 1594. On je dakle za ove četiri godine imao platiti 510 krajcara, što čini 872 rajnskih forinti, jer 60 krajcara ide u jedan rajnski forint.

Drugi porez zvao se "škarta" te je Gjuri Flajsmanu za godinu 1591. bio odredjen ovako: 60 krajcara od kuće, 16 od marofa, 8 od vrta, a po 60 krajcara od posjeda Diakušić, Kurilec i Moslavec. U svemu dakle imao je Flajsman za godinu 1591. platiti 264 krajcara, a isto toliko i za slijedeće tri godine, što onda čini 1056 krajcara, dakle 17 rajnskih forinti i 36 krajcara.

Za vrijeme rata slao bi grad Varaždin u banov tabor oboružane svoje kmetove iz Svibovca, Žabnika, Sraćinca i Kneginca. Za uzdržavanje ovih "haramija" plaćahu gradjani posebnu pristojbu ("taxa haramialis" ili "pecunia haramialis"). Za godinu 1591. bijaše Gjuri Flajsmanu odredjena ova pristojba sa 3 rajnska forinta i 45 krajcara, ali mu je i oproštena poradi druge službe, koju je on dao varošu svome ; za godinu 1592., kada se haram, pristojba pobirala 4 puta, oporezovan bje Flajsman sa 4 rajnska forinta, 18 krajcara i 3 "beča"; a za godinu 1593., kada je Varaždin morao triput slati svoje haramije u tabor bana Tome Erdödya, koji se borio protiv Hasan paše, odredjena je Flajsmanu haramijska pristojba od 9 rajnskih forinti, 37 krajcara i 2 "beča". Kad je godine 1592. pogorjela župna crkva sv. Nikole, morao je Gjuro Flajsman platiti 1 rajnski forint kao pripomoć za gradnju crkvenoga krova.

Za dovoz kamena, koji se upotrebljavao za preudezbu varoškoga bedema kod južnih vratiju (prema Dugoj ulici) morao je svaki gradjanin od svakoga posjeda i od pojedine kuće platiti po 20 krajcara; ova daća odredjena je za Flajsmana u iznosu od l rajnskog forinta i 20 krajcara. Napokon je Flajsman sa 1 Va rajnskoga forinta oporezovan za dovoz drva, što ih je Varaždin tečajem 3 godine trebao za popravak crkve, mostova i drugih gradnja.

U svemu iznosile su porezne dužnosti Gjure Flajsmana za godine 1591.-1594. svotu od 47 rajnskih forinti, 37 krajcara i 1 "beča". (Prothocollum magistratuale, str. 88.)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #11 : Srpanj 15, 2014, 11:40:28 »


26. Prihodi varoških službenika

Varaždin je svojim činovnicima i službenicima davao plaću ponajviše u prirodninama. Varoš je naime imao svoje vinograde i polja, a osim toga dobivao je razna podavanja od svojih kmetova u Svibovcu, Žabniku, Sraćincu i Knegincu. Tako su n. pr. o Božiću godine 1587. kmetovi iz Kneginca doveli 24 kopuna, iz Žabnika 16, iz Sraćinca 13, a iz Svibovca 5 kopuna. Osim toga dovezoše kmetovi iz Kneginca 21 voz drva, iz Sraćinca 12, a iz Žahnika 11 vozova. Tom prigodom dobio je varoški sudac Blaž Škrinjarić 1 voz drva, 6 kopuna i 8 kruha; bilježnik Blaž Antilović 6 kopuna i 8 kruha; župnik Antun Vramec 3 voza drva, 2 kopuna i 6 kruha ; kmetski sudac Mijo Seršić 2 voza drva, 3 kopuna i 6 ruha; "špitalmeštar" Ivan Taclin 1 kopuna i 4 kruha; tržni nadzornik Ivan Sokač 1 kopuna i tri kruha; drugi tržni nadzornik Ivan Šporar 1 kopuna i 2 kruha; varoški kapetan Petar Svetigalić jedan voz drva, 1 kopuna i 4 kruha; drugi varoški kapetan Matija Pajsarto 1 voz drva, 1 kopuna i 3 kruha; prvi prisežnik (zamjenik varoškoga suca) Gjuro Flajsman 3 kopuna i 8 kruha; stari prisežnici (literat Ivan Pergošič, Luka Jakopčić, Leonardo Petrović, brijač Franjo Sveršić, Martin Cik i kositrar Marko Serajiner) svaki po 3 kopuna i 6 kruha; novi prisežnici (Andrija Moroić, Andrija Talijan, Ivan Šporar i Gjuro Herceg) po 1 kopuna i 4 kruha ; četvrtinjaci (quartaliones) i općinski zastupnici po 1 kopuna i 3 kruha; napokon siromasi u bolnici 2 voza drva, svećenik Mijo Zedenić 1 voz drva, te varoški prokurator Josip Ratki 2 voza drva. (Liber fassionum, str. 35.-37.)

Varoški sudac imao je stalan dohodak od većine podnesaka gradjana varaždinskih. Kad bi mu naime koji gradjanin predao tužbu, morao je položiti u ime pristojbe 3 krajcara ili 4 denara. Isto takva se pristojba polagala, ako je tko uložio utok, prosvjed ili štogod slična. U svakoj takvoj prigodi morao je gradjanin platiti takodjer 2 denara varoškomu bilježniku kao pristojbu za pisarski posao. Ove pristojbe bilježe se u zapisnik brojkama ili pak oznakom "depositis deponendis domino judici et notario." (Prothocollum magistratuale, str. 37., 313. i 328.)

Zbog raznih prestupaka bijahu gradjani varaždinski dosta često kažnjeni na platež globe. Kada se takvih globa nakupilo nešta više, onda bi se dotična svota na jednake dijelove razdijelila medju prisežnike, suca i notara. Tako se n. pr. pred Božić god. 1587. podijelilo 12 forinti, 8. siječnja 1588. opet 2 forinta, 8. ožujka 14 forinti, 15. srpnja 4 forinta, a 9. rujna iste godine 6 forinti. Ovu diobu obavljao je prvi prisežnik, a u njegovoj odsutnosti varoški bilježnik. (Liber fassionum, str. 33., 52., 190., 288. i 314.)

Ako je globa uslijedila na tužbu kojega gradjanina, onda je i ovaj gradjanin tužitelj dobio treći dio ove globe. Tako je n. pr. Sigismund Palij primio trećinu od ona 2 forinta, što ih je kao globu platio Nikola Kovač. (Liber fassionum, str. 33.)

Neki varoški službenici dobivahu takodjer stalnu plaću u gotovu novcu. Tako je n. pr. Mateić, varoški kaštelan u tvrdji Knegincu, pred Božić god. 1587. molio varoš, neka mu isplati dužnih 15 forinti, pa je varoško vijeće zaključilo, neka sudac Škrinjarić ovu svotu što prije isplati Mateiću. (Liber fassionum, str. 33.)

Varoški sudac Blaž Škrinjarić primio je na proljeće god. 1588. od kmetskoga suca Mije Seršića 4 mjerova raži, 3 mjerova prose i 3 mjerova hajdine iz varoškoga hambara. (Liber fassionum, str. 102.) Čini se, da je varoš time sucu svome otplatila kakav dus; Sudac je naime po svoj prilici dobivao takodjer neku stalnu plaću. Tako se barem dade naslućivati po računu, što ga je 7. siječnja 1593. varoši podnio prijašnji sudac Franjo Sveršić. Po tome računu dugovao je Varaždin prijašnjemu sucu 42 ugarska forinta, 85 denara i 2 "beča". Od ove svote poklonio je Sveršić siromašnoj varoši 22 for., 85 denara i 2 "beča". Za preostalih pak 20 ug. forinti dati će varoš Sveršiću o Miholju god. 1593. mošt iz svojih vinograda pod onu cijenu, kako će biti "na-mostno." (Prothocollum magistratuale, str. 58.)

Čini se, da je sličnim načinom do svoje plaće godine 1588. došao prijašnji sudac Gjuro Flajsman. U varoškom naime zapisniku stoji zabilježeno, da je Flajsmanu kmetski sudac Mijo Sveršić dao 12 vedara varoškoga vina, računajući svako vedro po 1 rajnski forint, kako je za godinu 1588. bilo odredjeno "na-mostno". (Liber fassionum, str. 102.)

27. Novci

Koncem 16. vijeka kolaju u Varaždinu ugarski i njemački novci. Od sitnih novaca spominju se "denari", "krajcari" i "beči". Denari nose svoje ime po rimskim novcima "denarii". Denar je malen srebren novac, koji vrijedi od prilike 12 filira u današnjem novcu našem. Varaždinci su denar u hrvatskom jeziku zvali "soldin", a Turopoljci "novac". Krajcar (latinski "crucifier" njemački "Kreutzer") dobio je svoje ime po križu, koji bijaše otisnut na liku toga novca. Krajcar je takodjer srebren novac, a vrijedi za trećinu više nego li denar, dakle 16 filira u današnjem novcu našem. Uvijek se računalo tako, da tri krajcara vrijede 4 denara. Beč (latinski "viennensis") dobio je svoje ime po gradu Beču, u kome se kovao. Ipak se gdjekada i "beč" zove imenom "denar". Zato se počelo razlikovati ugarski denar (denarius hungaricalis) od bečkoga denara (denarius viennensis). Ugarski je denar kovan od srebra, a bečki od bakra, radi čega se "beči" zovu takodjer "crni denari" ("denarii nigri"). Prvi-put se bečki denar [1] u našim krajevima spominje god. 1438. "Beč" je najmanji novac, jer tri "beča" jedva čine jedan denar. Najljepši dokaz za ovakav razmjer u vrijednosti izmedju denara, krajcara i "beča" pruža nam zapisnik grada Varaždina. Ondje je naime za god. 1594. zabilježeno: [2] "Namostno aestimatum est per cruciferos septuaginta, hoc est per denarios 93 viennensem 1". Tu se dakle jasno kaže, da 70 krajcara vrijedi 93 denara i 1 "beč"; to pako znači, da 3 krajcara čine 4 denara, jer 70:3 = 2373, što opet pomnoženo sa 4 doista čini 93 denara i 1 "beč". Medju sitne novce može se računati takodjer "groš" (latinski "grossus"). Prve groše uveo je kod nas kralj Karlo Roberto u 14. vijeku. Jedan groš vrijedio je u Varaždinu koncem 16. vijeka tri krajcara ili četiri denara.

Od većih novaca kolaju u Varaždinu "forinte", "taliri" i "dukati". Forint je ime svoje dobio od riječi "tlos" jer je na tome novcu bio urezan cvijet, grb grada Firence. Koncem 16. vijeka razlikuje se u Varaždinu ugarski i rajnski forint. Ugarski forint (florenus hungaricalis) vrijedi 100 denara, a rajnski samo 80 denara. Čini se, da je ugarski forint koncem 16. vijeka bio samo idejalne (nominalne) vrijednosti, t. j. ne bijaše srebrenih ugarskih forinti, već se po njima samo računalo. Nikada se naime izrijekom ne spominje, da bi u prometu doista tekao ugarski forint kao srebren novac. Naprotiv se više puta izrijekom nabrajaju drugi novci mjesto forinta. Tako se na primjer kaže, [3] da je netko kupio vinograd za 77 ugarskih forinti, pa je ovu kupovninu isplatio tako, da je prodavaču uručio 60 for. u obliku srebrnih talira, a 17 for. u sitnome novcu. (Pro llorenis hungaricis 77, in forma videlicet argenti talleris 60, ac in parva moneta flor. 17, qui simul computati efficiunt summam praenotatam.) Drugi čovjek kupio je vinograd za 80 ugarskih forinti, pa je kupovninu isplatio sa 60 talira i 20 for. u sitnome novcu. [4] (Pro florenis hungaricis 80, in forma argenti talleris 60, in parva vero moneta 20.) Rajnski forint imao je 20 groša, odnosno 60 krajcara ili 240 beča, a ugarski forint 25 groša, odnosno 75 krajcara ili 300 beča.

Talir je svoje ime dobio po "Joachims Talu" u Češkoj. Ondje je naime početkom 16. vijeka nadjena vrlo bogata žila srebra, pa je zato ondje godine 1516. počeo grof Stjepan Schlick kovati srebrene novce "talire". Kasnije se ovaj novac zvao takodjer "imperialis" (carski novac), jer je najprije bio uveden kao obvezatan u rimsko-njemačkom carstvu. Na prijedlog kralja Ferdinanda I. stvorio je ugarski sabor godine 1553. zaključak, neka se odsada samo polovica srebra upotrebljava za kovanje ugarskih denara i "filira", a druga polovica za kovanje talira i polutalira; ugarski taliri moraju biti isto takvi, kakvi su bečki taliri, samo se na njima mora otisnuti lik blažene djevice Marije. - Talir je velik srebren novac, a vrijedi 100 denara. Dokaza tomu nalazimo u oporuci [5] varaždinskoga krojača Gašpara Kreza, koji godine 1588. svome slugi kočijašu ostavlja 10 talira po 100 denara (decem talleros per denarios centum numerandos). Uz talire kolahu takodjer polutaliri, koji su vrijedili 50 denara. Varaždinski gradjanin Ivan Pačić posudio je godine 1593. od varaždinskoga župnika Tome Makara 2372 talira srebra [6] (quoddam argentum ponderans 2372 talleros integros). Talir je po vrijednosti svojoj bio posve ravan ugarskomu forintu. Razabire se to iz ugovora, kojim je Ivan pl. Budor godine 1597. svoj malen vrtić u Varaždinu prodao gradjaninu Ivanu Prambergeru za 10 ugarskih forinti, t. j. za 10 potpunih talira [7] (pro Hörems hungaricis decem integris scilicet talleris). Medju zlatnim novcima najčešće se spominje zlatan forint. Na saboru u Požunu odredio je godine 1430. kralj Sigismund, da u svim državnim i crkvenim računima jedan zlatan forint vrijedi 100 većih denara ili 400 malih denara t. zv. četvrtaka (quartini), kakvi onda kolahu u prometu. [8] Prema tomu je "zlatan" forint vrijedio onoliko, koliko i "ugarski" forint. Hrvati su zlatan forint nazivali dukatom. Ovo ime doprlo je k nama iz Italije. Na mletačkim naime "cekinima" stajao je napis: "Sit tibi, Christe, datus, quem tu regis, iste Ducatus". Da je dukat isto, što je i zlatan forint, jasno se razabire iz obveznice zagrebačkoga kaptola od 9. kolovoza god. 1427. Ovdje se naime kaže, da je kaptol od župne crkve sv. Ivana u Novoj Vesi posudio 283 forinta čistoga zlata [9] (ducentos octuaginta et tres florenos puri auri), te se obvezuje, da će istoj crkvi vratiti ova 283 dukata dobroga zlata [10] (quibusquidem ducentis octuaginta et tribus ducatis boni auri eidem ecclesie sancti Joannis Baptiste obligamur). Isti ovaj kaptol zagrebački zaključio je 9. ožujka 1492., da će Henriku Almanu, doktoru medicine, davati godišnju plaću od 50 dukata (quinquaginta ducatos), pa odmah odredjuje, gdje da se uzme ovih 50 forinti [11] (quos quidem quinquaginta florenos domini deputaverunt ....). Ugarski dukati ili zlatni forinti kovani su u Kremnici, te se odlikovahu čistoćom zlata; pojedini komad vagao je 23% karata, a vrijedio je od prilike 11 kruna 55 filira. Kao dobar novac bude dukat god. 1559. uveden i u Njemačku, gdje ostade u porabi sve do god. 1857. Da je dukat zbilja vrijedio isto toliko, koliko i ugarski forint, vidi se iz založnice turopoljskoga vlastelina Pavla Šabarića od 24. veljače 1628. Ondje se naime kaže doslovce ovako: [12] "za dvadeset i šest ugarskih dukat tekuće dobre monete, vsaki dukat po sto novac (denaia) vugerskih brojeći". Dukat je dakle vrijedio 100 denara.

No kovani su takodjer i veći komadi zlatnoga novca. Tako n. pr. iz protokola grada Varaždina doznajemo, [13] da je literat Petar Lastez god. 1592. imao velik "zlatan novac, koji je u sebi sadržavao dva dvostruka zlatnika odnosno četiri zlatna forinta ili dukata." (Unam monetam auream, duas aureas dupplas, quatuor vero aureos florenos sive ducatos in se continens). Ova nam bilješka kazuje, da se i u Varaždinu zlatan (ugarski) forint zvao dukat, pa da su u prometu kolali i dvostruki i četverostruki dukati. Imamo dokaza takodjer o tom, da su u Varaždinu kolali i njemački zlatni novci. Tako je n. pr. gradjanin Valentin Anošić god. 1592. od svoga župnika Ladislava Kerhena posudio deset zlatnih forinti, od kojih je svaki pojedini vrijedio 2 rajnska forinta. [14] (Decem aureos florenos, singulum videlicet florenum aureum per re-nenses florenos duos computando.) Ovaj dakle njemački zlatni forint vrijedio je 160 denara ili 120 krajcara odnosno 480 "beča". Varaždinski krznar Benko Vitković založio je god. 1592. svome župniku Ladislavu Kerhenu svoj majur sa 5 jutara oranice za 90 ugarskih forinti, pa nabraja, da mu je župnik ovu svotu isplatio slijedećim novcem: 1.) cijelih 16 talira, 2.) petnaest zlatnih forinti, računajući svaki zlatni forint po 160 denara, i 3.) pedeset ugarskih forinti u sitnome novcu. [15] Pošto spomenutih 15 zlatnih forinti po 160 denara iznosi 24 ugarska forinta, vidimo, da je talir u Varaždinu vrijedio isto toliko, koliko i ugarski forint, jer samo tako dobiva se gornja svota od 90 ugarskih forinti (16 + 24 + 50).

________

Opaske
  1 Tkalčić: Spomenici grada Zagreba, knjiga II. str. 164.
  2 Prothocollum magistratuale liberae et regiae civitatis Varasdinensis pro anno 1592.—1602., str. 109.
  3 Prothocollum magistratuale, str. 200.
  4 Prothocollum, str. 197.
  5 Liber fassionum civitatis Varasdinensis, str. 95.
  6 Prothocollum magistratuale, str. 80.
  7 Prothocollum, str. 199.
  8 Tkalčić: Spomenici grada Zagreba, knjiga II. str. 69.
  9 Ibidem, str. 58.
10 Tkalčić: Spomenici grada Zagreba, knjiga II. str. 59.
11 Ibidem, str. 482.
12 Lopašić: Hrvatski urbari, str. 389.
13 Prothocollum, str. 12.
14 Prothocollum magistratuale, str. 11.
15 Parata in pecunia talleros integros sedecim, florenos aureos quindecim, singulum florenum aureum per denarios centum et sexaginta computans, item in parva pecunia florenos hungaricales quinquaginta, in toto hungaricales florenos nonanginta, singulum florenum ad denarios centum computans. (Protho­collum magistratuale, str. 2.

Dr. Rudolf Horvat
Vjesnik 13. (Zagreb, 1911.)
Strana 278
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #12 : Srpanj 15, 2014, 11:43:00 »


Varaždinsko zdravsto u 17. stoljeću

U gradu se od osnivanja Vojne krajine 1533. nalazi zapovjedništvo Krajine na čelu s generalom i mnogobrojna vojska. U 17. stoljeću Turci izravno ne ugrožavaju grad. Napadaju južnu Mađarsku i istočnu Štajersku, pa im Varaždin nije na pravcima vojnih pohoda. Osim turske opasnosti, stanovnicima prijeti i povremeno se javlja kuga i nerijetko haraju požari. Zbog zapaljivosti drvenih kuća i drugih zgrada požari izazivaju ne samo oštećenja nego i uništavanja cijelih dijelova grada. U gradu nema ni vodovoda ni kanalizacije i još nije organizirana ni protupožarna zaštita.

Opasnost od Turaka potakla je gradnju utvrda-zidina, kula i opkopa koji su obuhvaćali cijelo uže gradsko područje i Stari grad. Izgradnja je započeta 1515. i nastavljala se dalje kako je opasnost prijetila. U gradske opkope dovođena je voda iz rijeke Drave i iz njih je odvođena sustavom kanala. Kako se kanali nisu redovito čistili i održavali, voda u opkopima je kao voda stajaćica s brojnim barama postala leglo komaraca pa je malarija[/b] s vremenom postala prava pošast za grad.

Život građana grada Varaždina u 17. stoljeću obilježen je i neprekidnim sukobima s vlasnicima varaždinske tvrđave - Staroga grada, koji su svakom prigodom nastojali na silu pribaviti materijalne koristi od građana. To je rezultiralo čestim tužbama i žalbama carskomu dvoru kamo su se mogli kao stanovnici slobodnoga kraljevskoga grada obraćati preko svog magistrata. Varaždin je postao slobodnim kraljevskim gradom poveljom kralja Andrije II. Arpadovića god. 1209. imao je vlastitu upravu kojoj je na čelu bio gradski sudac (rihtar, vrhovni nositelj upravne i sudačke vlasti), a pomagali su mu notar i senatori od kojih su pojedini bili odgovorni za određene poslove. Taj se način uprave zadržao do 1750. kada je odlukom kraljice Marije Terezije (1740.-1780.) zamijenjena i modernizirana gradska uprava. Ta je promjena ubrzana i zbog brojnih pritužbi građana na pojedinačne zlouporabe vlasti i položaja pojedinaca iz magistrata. Od tada se sudac i drugi članovi magistrata biraju svake godine na blagdan sv. Jurja, 23. travnja (do tada su se birali na blagan sv. Martina, 11. studenoga i svi primaju redovitu plaću.

Do tog vremena, kao ni poslije god. 1750., nijedan senator nije bio posebno određen za brigu oko zdravlja građana. To je određeno tek Zakonom o zdravstvu koji je objavljen za sve države Habsburške Monarhije god. 1770. osnivanjem funkcije liječnika fizika. Treba istaknuti daje u Varaždinu još prije toga, god. 1767. osnovan Zdravstveni savjet kao zdravstvena vlast, koja djeluje i kad ne traje epidemija, u okviru Vijeća Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. To je vijeće 11. kolovoza iste godine smješteno u grad gdje je bio i ban, čime je Varaždin postao glavnim gradom Hrvatske.

HOSPITALI

Institucija hospitala (ksenodohija) * ima u Varaždinu dugu tradiciju. Ne zna se točno kad je osnovana. Prvi podatak o hospitalu, kao i to da je ta institucija već postojala, nalazimo u zapisniku grada Varaždina sastavljenom na suđenju "tri dana poslije blagdana sv. Doroteje, djevice i mučenice, god. 1454." (9. Veljače) pod točkom 13. Iz tog podatka, međutim, nije vidljivo gdje se spominjani hospital nalazio niti otkad postoji. Prema Ivy Lentić-Kugli, u središtu Varaždina u 15. stoljeću nalazio se hospital u blizini franjevačke crkve i samostana. Na tom mjestu (današnjem Franjevačkom trgu) koncem 18. stoljeća sagradio je plemić i kraljevski poštar Franjo Herczer svoju palaču u kojoj se danas nalazi dio fundusa Gradskog muzeja Varaždin.

U17. stoljeću hospital postoji u gradu i spominje se do konca stoljeća i poslije sve do 19. stoljeća.

Povjesničar Varaždina Krešimir Filić u svom prikazu naziva gradskih ulica i trgova u starom Varaždinu spominje za razdoblje 1742.-1744. da se područje Sajmišta nazivalo Platea spitalszka. Je li se možda ondje nalazio hospital? Za to nisu nađeni dokazi.

Prije i poslije 1750. jedan od gradskih senatora bio je određen za nadzor gradskog hospitala. U zapisnicima Poglavarstva grada Varaždina nalazimo podatke o gradskom hospitalu, upraviteljima hospitala (magistri), posjedima, korisnicima (hospites seu inquilini), no nigdje nije zapisano gdje se hospital nalazio. Zapisnici navode pojedine posjede hospitala, a i za njih je teško reći išta određeno jer im se lokacija označava susjednim zemljama i imenima njihovih vlasnika, a to nam ništa ne kaže. Može se tek nešto razabrati, ako je spomenut dio grada ili podgrađe (suburbium). Ovi su podaci unijeti u zapisnike samo zbog kupnje, prodaje ili prijenosa vlasništva.

Imena građana izabranih za upravitelje hospitala vjerojatno su zbog jednakih razloga zapisana kako bi se znalo tko je izabran i dužan brinuti se za hospital u administrativnom i gospodarskom smislu, upravitelji hospitala nisu bili zdravstveni djelatnici, već ugledni građani koji su često prije ili nakon te funkcije bili izabrani na mjesto gradskog suca.

Funkcije hospitala danas je teško u cijelosti razumjeti jer slične ustanove više ne postoje. To su bile ponajprije socijalne ustanove u koje su se primali stari i nemoćni građani, a ne može se isključiti ni da su se u njima nalazili i bolesnici, osobito oni koji su zbog bolesti postali nesposobni za rad i brigu o sebi. Hospital je imao vlastiti posjed i kmetove koji su obrađivali zemlju na posjedu. Novčana sredstva osiguravala su se od grada, djelomice raznim globama, od kamata na novac koji je hospital posuđivao zainteresiranima ako je raspolagao slobodnim viškom novca, kao i od zaklada, darova i/ili oporučno ostavljenog novca ili zemlje. Štićenici hospitala imali su osiguran smještaj, zahvaljujući posjedu dobivali su meso i drugu hranu, a odjeću su morali pribavljati sami.

Podaci iz zapisnika u kojima se spominju hospitali upravitelj hospitala birao se svake godine prve nedjelje nakon blagdana sv. Tri kralja (6. Siječnja). Prema zapisnicima Poglavarstva grada Varaždina, 9. siječnja 1600. izabran je za upravitelja hospitala Juraj Čoklić, a 7. siječnja 1601. Petar Vitković, po zanimanju mesar. Vitković je bio upravitelj hospitala i 1593., a 1594. izabran je za gradskog suca. Godine 1602., 13. siječnja, za upravitelja hospitala izabran je Nikola Dihtić, a 8. siječnja 1617. drugi put je izabran Andrija Makšan. Dana 7. siječnja 1618. upraviteljem je postao Nikola Kačić, za kojeg je zabilježeno da stanuje u Platea regalis, današnjoj Draškovićevoj ulici u središtu Varaždina.

Za vrijeme upravitelja hospitala Nikole Miklečića zabilježeno je da 13. kolovoza 1624. prodaje jedan ral oranice što ga je hospitalu oporučno ostavila pokojna Agata Dolenčić. Dobivena zemlja smjela se prodati ako ona sama ili njezina lokacija nisu odgovarale hospitalu. Godine 1650. spominje se obradiva zemlja izvan grada u vlasništvu hospitala, na mjestu koje se naziva Stubić. U zapisniku od 26. rujna 1653. spominje se kmet hospitala, a 25. kolovoza 1658. službenik hospitala Ivan Petračić koji mijenja zemlju hospitala za drugu. U zapisniku od 20. svibnja 1659. spominje se ponovno obradiva zemlja u vlasništvu hospitala koja se nalazila na području zvanom Široke ledine, što su tada, po svoj prilici, bila udaljena polja. Zanimljivo je da je to dio Varaždina koji je do dana današnjeg zadržao isto ime.

Dana 27. veljače 1659. zapisano je da Petar Brcković duguje hospitalu 147 mađarskih forinti, a Mihael Rükel duguje 34 mađarske forinte i 72 denara, u oba slučaja uz šestpostotne kamate. Iz tog primjera može se zaključiti da je hospital dobro poslovao, raspolagao priličnim iznosom slobodnog novca te, usto stoje bio socijalna ustanova, po potrebi služio i kao neka vrsta banke.

Gradski sudac, senatori i cijelo poglavarstvo odredili su 13. travnja 1661. za sva buduća vremena da svaki građanin mora u oporuci prije svega namijeniti određeni iznos, prema vlastitoj volji, za župnu crkvu i hospital, jer se inače oporuka neće smatrati valjanom.

KIRURZI I KIRURZI-BRIJAČI

Uz hospital u gradu su postojali i kirurzi. U srednjem vijeku i poslije kirurzi su bili obrtnici bez veće školske naobrazbe koji su svoje vještine učili uz kakvog starijeg kirurga-majstora i od njih dobivali diplome pa su mogli uz dozvole raditi svoj posao i liječiti ljude mehaničkim sredstvima i rukama. Od toga je i sam naziv kirurg (grč. heir -ruka; ergon -rad). Od 17. stoljeća, kad se u gradu nalaze školovani liječnici -doktori medicine, rad kirurga odvaja se od rada fakultetski naobraženih liječnika. Sami liječnici (fizici) ograđuju se od kirurga smatrajući njihov ˝rad rukama˝ nedostojnim učenosti doktora medicine.

Podaci iz zapisnika

U zapisnicima Poglavarstva grada Varaždina kirurzi se nazivaju i brijačima-ranarnicima (barberius), a to je različito od zanimanja tonsor ili barbitonsor, što je brijač u današnjem smislu. U starom Varaždinu pod nazivom brijača razumijevao se kirurg. Brijači, kirurzi (ranarnici) i kupalištari (balneatori) imali su u Varaždinu zajednički ceh i svoja pravila iz godine 1557. i 1561. Ta je pravila poslije potvrdio i kralj god. 1724.

Tijekom 16. stoljeća bilo je ponekad istodobno do 25 kirurga u gradu. Poznata su i zabilježena njihova imena. Dolaskom liječnika i njegovim stalnim boravkom u gradu u 17. stoljeću postupno se smanjuje broj kirurga.

Osnutkom Vojne krajine i prisutnošću većeg broja vojnika u gradu, u grad dolaze i vojni kirurzi koji su vojsci bili od mnogo veće koristi negoli liječnici. Za razliku od građanskih, vojni kirurzi su stranci, Nijemci.
Tako se god. 1557. spominje Matija Palbirer, god. 1579. neimenovani Wundarzt i god. 1598. vojni kirurg Hans Haselaurer ili, po nekima, Haselower.

Posebno su zanimljivi podaci koji se mogu naći o Hansu Haselaureru. Iz popisa njegove ostavštine od 24. veljače 1616. može se vidjeti do kakvog je imetka mogao doći tadašnji vojni kirurg. Osim kuće koju je imao u gradu na središnjem trgu i koju je poslije njegove smrti kupio Juraj pl. Kusen 31. kolovoza 1626., Haselaurer je imao i posjed u okolici grada. U popisu stvari koje su nađene za predaju njegovim potomcima nalazi se, od vrijednih predmeta, 8 srebrnih čaša od kojih su neke pozlaćene, ukupne (preračunane) težine od oko 4.717 g, zatim 4 manja lanca od 1.067 g, 3 pozlaćena srebrna pehara od 420 g, srebrnih žlica od 385 g, dječji ukrasi, 15 zlatnih prstenova i mala narukvica ukupne težine 70 g, pozlaćeni srebrni pehar i srebrna zdjelica, 120 zlatnih dukata i jedna pozlaćena sablja. U naknadnom popisu ostavine pok. Hansa Haselaurera, kojeg zovu chyrurgus germanicus, od 3. kolovoza 1616., uz popis raznih tekstilnih odjevnih predmeta i tekstila u komadima (rolama), zapisano je i daje imao: liječničku knjigu autora Kristofora Versinga, liječničku knjigu autora Antuna Ryffa, liječničku knjigu autora Laib Artznay Pueh, 9 rukopisnih knjiga o zdravstvu, herbarij dr. Janosa Comerariuma te još nekoliko velikih knjiga pisanih rukom. Spomenuta je još kućna apoteka, a od oružja 4 puške i 4 komada raznog hladnog oružja. Nismo našli sličnih podataka u popisima građanskih (civilnih kirurga da bismo usporedili njihovo imovno stanje.

U zapisnicima Poglavarstva spominje se 12. studenoga 1600. brijač-kirurg Franjo Sveršić (ponegdje se spominje i kao Svršić). Njegova je diploma izdana u Požunu 1576. i čuva se u Gradskom muzeju Varaždin. Rođen je u Križevcima, a brijačkokirurški zanat učio je kod požunskog kirurga-majstora Dystelera i osposobljen je da ga obavlja, kako je upisano u diplomi, "u svim mjestima i gradovima zemlje". Imao je kuću u Varaždinu. Bio je izabran za gradskog suca ukupno pet puta. To je bilo po nekim autorima god. 1592., 1596. i 1597., po drugima 1591., 1594., 1595. i 1596. i posljednji, peti put, 1600., 12. studenoga. Unaknadnoj bilješci zapisnika za taj dan upisano je da je Sveršić umro uskoro nakon toga, 27. studenoga 1600., u 10 h noću od kuge.

Na dan 23. veljače 1601. spominje se u gradu barber Stjepan Trobel i iste godine 16. prosinca brijač-barber Nikola (nezabilježenog prezimena koji je bio u službi Benedikta Turoczyja, suca i bilježnika iz Ludbrega.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #13 : Srpanj 15, 2014, 11:47:46 »


LIJEČNICI

Do 16. stoljeća Varaždin nije imao školovane liječnike. Prvi liječnik (medicinae doctor) koji je boravio i radio u Varaždinu 1588. bio je Paulus Fabricius. U Varaždinu djeluje kao liječnik u vrijeme kad je grad pun vojske i ranjenika koji dolaze s bojišta. Ubrzo umire god. 1589.

Godine 1603. u Hrvatsku dolazi doktor Rosemberg. Nije sa sigurnošću utvrđeno je li bio i u Varaždinu. Umro je 1628. S njim je bio dr. Justus Spada koji ga je trebao naslijediti, ali je nakon Rosembergove smrti otišao.

O liječnicima je raspravljao Hrvatski sabor god. 1641. Zaključeno je da u Hrvatskoj moraju biti dva državna liječnika; jedan u Zagrebu i drugi u Varaždinu, te da se taj drugi ima primiti u službu što je moguće prije. Određeno je da će morati stalno živjeti u Varaždinu. Treba podsjetiti da je Varaždin u to vrijeme bio veći grad od Zagreba. Unjemu su živjele brojne plemićke obitelji, nositelji vlasti u ondašnjoj Hrvatskoj.

Ponovno se u Saboru raspravljalo o liječnicima god. 1650. i zaključilo da liječnike treba više plaćati želi li se da ostanu u domovini.

Godine 1652. primljen je u službu na mjesto drugoga državnog liječnika u gradu Varaždinu Leonardus Romanus, doktor medicine i fizike. Određena mu je plaća u iznosu 150 rajnskih dukata na godinu. Stalno je boravio u gradu. Svi su bili zadovoljni njegovim radom pa mu je god. 1654. plaća povećana za 50 rajnskih dukata. Juraj Habdelić u svojem izvješću generalu isusovačkog reda u Rimu 1652. javlja da se "sad u Varaždinu nalazi dobar liječnik te da ima i dobra ljekarna". Romanus je službovao u Varaždinu do god. 1668.

Godine 1668., 6. studenoga, imenovan je za državnog liječnika u Varaždinu Ivan Stančević (Johannes Sztanchevicz). I njegovim su radom bili svi zadovoljni pa mu je plaća povećana na 200 rajnskih dukata. Doktor Stančević je bio i izvrstan kemičar i sam je priređivao lijekove za svoje bolesnike. Prije negoli je postao liječnik izrađivao je barut i prodavao ga krajiškim haramijama. Potpisivao se kao doctor varasdiensis. Na dan 2. ožujka 1671. kupuje sa svojom ženom Anom pl. Hanzić kuću od Uršule Gašparić i njezina sina u ondašnjoj Milićkoj ulici (današnjoj ulici braće Radić). Kuća se nalazila u dijelu koji se nazivao suburbium. Godine 1675., 12. prosinca, kupuje zajedno sa ženom zidanu kuću sa zemljištem od udovice Mihaela Rukela, nekadašnjega gradskog suca, koja se nalazila u unutarnjem gradu. Nije sigurno je li Stančević umro 1677. ili se odselio iz Varaždina.

Godine 1678. dolazi za državnog liječnika u Varaždin Ivan Mihael Karis, u zapisnicima naveden još i kao Czaris, Karys ili Kariss. Bio je mlad pa ga ne oslovljavaju s excellentissimus dominus, već samo s clarissimus doctor medicinae. Manja mu je i plaća, a kako nije mogao udovoljiti svim potrebama u gradu, Sabor je angažirao ptujskog liječnika Ivana Wognera za ispomoć Karisu. Wogneru je određena od Sabora nagrada za taj rad. Godine 1680. Karis je uspio steći potrebnu vještinu i od tada obavlja samostalno poslove za koje je zadužen u gradu. Da bi se osigurao liječnik za Varaždin u budućnosti, Sabor stipendira studenta medicine Adama Štotelića. Nakon završetka studija Štotelić postaje državnim liječnikom god. 1682., nakon što se Karis odselio u Graz. Štotelić je bio i izučeni ljekarnik i prije studija medicine radio je kao pomoćnik zagrebačkog ljekarnika Vuka Skolara. oslije Skolarove smrti vjenčao se s njegovom udovicom koja je u brak donijela imetak naslijeđen nakon muževe smrti pa je Štotelić bio materijalno dobro zbrinut. Radio je u Varaždinu do 1689.

Nakon Adama Štotelića, državnim liječnikom u Varaždinu imenovan je Ivan Gotfrid Karlek ili Ivan Godefried Carlegg. Doktora Karleka u gradskim spisima nazivaju excellentissimus. Dugo je službovao u gradu. Obvezao se prisegom da će ostati raditi u Hrvatskoj pa mu je Sabor povisio plaću. Za vrijeme suspenzije zagrebačkog liječnika Ivana Fliszera god. 1700. Karlek je odlazio i u Zagreb i zamjenjivao ga gotovo pola godine. Izabran je za senatora grada Varaždina, a spominje se da je bio i protomedik. Imao je puno djece kojoj su kumovali ugledni varaždinski plemići kao Bathyany, Erdödy, Patačići, Najšići i Draškovići. Jedan od Karlekovih sinova, Ivan Godefridus a Kartegg de Trenneneg, bio je doktor medicine i doktor filozofije. U Varaždinu na uglu današnjeg Trga kralja Tomislava i Kukuljevićeve ulice, na mjestu zgrade u kojoj se sada nalazi ljekarna, bile su u 17. stoljeću tri kuće. Jedna u Kukuljevićevoj ulici, druga na samom uglu i treća na trgu. Prva od njih bila je drvena i pripadala je doktoru Karleku.

ŠKRINJA  KOVAČKOG  CEHA

U Gradskom muzeju Varaždin sačuvana je škrinja izrađena od smeđe hrastovine, a potječe iz druge polovice 17. ili najkasnije iz prve polovice 18. stoljeća. Pripadala je kovačkom cehu. Na poklopcu škrinje vidi se jasno izrezbaren lik kovača koji kuje i nosi naočale.

To je veoma zanimljiv nalaz. U to je vrijeme već bila poznata uporaba naočala, ali kao privilegij plemića i imućnijih ljudi. Rezbarija na škrinji svjedoči ili da je u Varaždinu i "običan građanin" već u to vrijeme nosio naočale ili, kako smatraju neki povjesničari, da se radi o zaštitnim naočalama pri radu. Teško je braniti potonju smjelu tvrdnju o zaštitnim naočalama. S druge strane, zašto bi se upravo kovač prikazivao osobom slaba vida? Još je manje vjerojatno da su naočale prikazane kao simbol ceha.

ODREDBA O POPISU NEUDANIH ŽENA

Potkraj 16. stoljeća donesena je zanimljiva odredba magistrata koja se provodila sve do 18. stoljeća. Na dan 10. siječnja 1599. određeno je da se "pomno potraže i popisu sve slobodne služavke, mlade udovice i mlade žene bez muževa, koje žive od vlastitog rada i neće raditi kod dobrih i časnih žena i domaćica". Je li se već tada radilo o suzbijanju postojeće prostitucije u gradu s obzirom na prisutnost brojnih stranaca i vojske ne može se potvrditi. Međutim, poznato je da su kasnije, tijekom 18. stoljeća, u Varaždinu provođene organizirane racije protiv spolno zaraženih prostitutki. To je vrijeme kad u Varaždinu djeluju županijski fizik Ivan Krstitelj Lalangue (1771. -1799.) i državni liječnik Ivan Mihael Hinterholzer (1767.) imenovan članom Zdravstvenog savjeta Kraljevskog vijeća u Varaždinu, a Varaždin je glavni grad Hrvatske (1767. -1776.).
Vezano za te zaslužne stare varaždinske liječnike, zanimljivo je spomenuti još i to da su obojica, iako stranci, ostali živjeti u gradu i nakon velikog požara (nakon čega glavnim gradom postaje Zagreb), sve do smrti i obojica su pokopani u Varaždinu (Lalangue 1799., a Hinterholzer 1800.

LJEKARNE I LJEKARNICI

Hrvatski sabor na svom zasjedanju u Varaždinu 21. listopada 1599., za vrijeme kuge u Zagrebu, raspravljajući o zdravstvenom stanju u državi, konstatira da u Varaždinu trenutačno nema ni jednog liječnika a jednako tako ni ljekarnika. Zaključeno je da treba što žurnije pozvati sposobnog liječnika i sposobnog ljekarnika u grad, no to nije bilo moguće lako i brzo provesti u djelo. Takozvani "turski strah" i k tomu strah od kuge odbijali su dolazak liječnika a u to vrijeme u gradu nije postojala ni jedna ljekarna. Prvi ljekarnik došao je u Varaždin tek 1603. Bio je to Sebastijan Grübner. Doselio se iz Ptuja odakle je pobjegao kao katolik jer su mu ptujski protestanti 1600. zatvorili ljekarnu koju je držao od 1587. Novoosnovanu ljekarnu u gradu nazvao je "K zlatnom anđelu". Godine 1611. prodaje tu ljekarnu i odlazi iz Varaždina.

I drugi ljekarnik u gradu došao je iz Ptuja, ali je zadržao i svoju ljekarnu u Ptuju. To je bio Ivan Baptist Donino, Talijan. Kao i njegov prethodnik Grübner, bio je i vojni ljekarnik. Prema podacima iz Gradskog arhiva, njegova je ljekarna pregledana 1657., nađena u potpunom redu i dobro opskrbljena lijekovima. Donino je umro 1677. Njegovu ljekarnu kupuje ljekarnik Andrija Jally (47, 48. Jally je umro od kuge, prema Tartalji god. 1678., a prema Androiću god. 1681.

U to vrijeme javlja se i treći ljekarnik u gradu, koji nije bio vojni ljekarnik, ali je bio Talijan kao i Donino. Zvao se Karlo Sardena ili Sardegna. U spisima ga nazivaju pharmacopeo civitatis. On je 18. travnja 1680. kupio od Matije Kučića kuću zajedno s vrtom i zemljištem koja se nalazila u predjelu Ciglenica. Potom 25. listopada 1683. kupuje od gradskog senatora Karla Ruesza još jednu kuću sa zemljištem koja se nalazila "iza odnosno pokraj gradske vijećnice". To je zgrada u današnjoj Gajevoj ulici na broju 4. U njoj uređuje novu ljekarnu (oficinu). Sardena je, dakle, u gradu imao dvije ljekarne. Neki smatraju da je on osnovao i prije spomenutu ljekarnu "K zlatnom anđelu". Nakon smrti ljekarnika Jallyja, Sardena dobiva dozvolu za opskrbljivanje vojske lijekovima. Poslije njegove smrti ljekarnu u sadašnjoj Gajevoj ulici vodila je njegova udovica. Nije imao potomaka.

Još za života Sardena je prodao jednu od ljekarna svojemu pomoćniku, ljekarniku Ivanu Korziskom. U to je vrijeme uslijedila reorganizacija franjevačkog reda i odcjepljenje od Mađarske, pa je u Varaždinu osnovana franjevačka provincija sv. Ladislava. franjevačkom samostanu uređen je infirmarij za liječenje bolesnih redovnika cijele provincije. Ljekarnik Korziski stupa u samostan, zaređuje se, uzima ime Maksimilijan i svoju ljekarnu kupljenu od Sardene prenosi u samostan.

Tako osniva franjevačku ljekarnu god. 1677. i nastavlja u njoj raditi. Prenesena je ljekarna bila najprije smještena u jednoj maloj prostoriji koja se nalazila uz svetište crkve, ali nije bila spojena s crkvom i u nju se ulazilo iz samostanskog hodnika. Franjevačka ljekarna se tu nalazila do 1678. Prostorijicu je poslije kupio varaždinski trgovac Praunsberger, dao probiti zid, spojiti je sa svetištem i u njoj je 1680. uredio obiteljsku grobnicu. Ta je prostorija i danas spojena s crkvom (kapelica sv. Josipa).

Godine 1693. podižu franjevci u dvorištu svojeg samostana zgradu koja i danas postoji i koja je poslije nadograđivana. U njoj je uređen infirmarij za redovnike, a u prizemlju je smještena ljekarna koju i dalje vodi Korziski. Nije poznato gdje se ljekarna nalazila između 1678. i 1693. Godine 1695. Korziski je imenovan i magistrom infirmarija. Ljekarna je uspješno djelovala sve do njegove smrti, a poslije je nazadovala zbog nesposobnosti i neangažiranosti ljekarnika i ponekad nije ni imala potrebnih lijekova. Neposredno poslije Korziskog ljekarnu je vodio ljekarnik Grtner.
Zidove franjevačke ljekarne oslikao je god. 1750. slikar pavlin Ivan Ranger (1700.-1753.). Freske su danas, na žalost, veoma zapuštene, ali su boje još svježe. Tijekom 2003. započeta je njihova restauracija. Franjevačka ljekarna zatvorena je odlukom Hrvatskoga kraljevskog vijeća u listopadu 1772., inventar je prodan i danas nije poznato gdje se nalazi.

Još za života ljekarnika Sardene u Varaždinu je imao ljekarnu Franjo Antun Waith. Nakon Sardenine smrti Waith je dobio dozvolu i za vođenje vojne apoteke. Ljekarnu je naslijedio sin Henrik Waith i prodao je ljekarniku Antunu Siegelu. Sam je vodio vojnu apoteku, a nakon njegove smrti to je nastavila njegova udovica. Siegel je bio gradski senator i zamjenik gradskog suca. Imao je kuću u Varaždinu na uglu današnjeg Trga slobode nasuprot palači Puttar. Na starim varaždinskim ljekarnama često se nalazio natpis "Smrti nema lijeka" (Mors non habet medicinam). Natpis je trebao upozoravati građane da lijekovi nisu svemoćni ili je to, možda, bila isprika za moguću nedjelotvornost lijeka. Nije isključeno ni da se to pisalo iz sasvim određenog razloga, a taj je da se doskoči osvetoljubivim pojedincima.

Osim ljekarnika koji su imali svoje ljekarne, u gradu su postojali i tzv. materijalisti koji su vodili drogerije. Ti su materijalisti, a često i drugi trgovci u svojim trgovinama, prodavali "lijekove" i tako konkurirali apotekama. Ljekarnicima to nije išlo u prilog ne samo zbog materijalne strane već i zbog nestručnosti materijalista i trgovaca pa nisu bile rijetke pritužbe vlastima.

KUGA

Epidemija kuge prvi put se spominje u Varaždinu god. 1522. U 17. stoljeću zabilježena je god. 1600. zajedno sa sušom. Hrvatski sabor na svom zasjedanju u Krapini donosi zaključak da nitko ne smije izlaziti iz zaraženih područja ni ulaziti u zaražene predjele. Tko se ne bude pridržavao ove odluke, izbatinat će se, a ako je trgovao, zaplijenit će mu se sva roba. Kuga je harala osobito Podravinom i prestala je tek sljedeće godine. Godine 1629. razbuktala se epidemija kuge cijelom Hrvatskom takvom žestinom da je jedva koje mjesto ostalo pošteđeno. Umro je velik broj ljudi, a uz kugu vladala je i glad.

Kuga se najčešće širila iz istočnih krajeva, točnije iz Bosne preko Slavonije, područja koja su bila pod turskom vlašću, a prenosili su je prebjezi i vojska. Polovicom 17. stoljeća, 1644. prijetila je opasnost od kuge Varaždinu sa sjevera iz Mađarske. Da bi se grad i okolica zaštitili, postavljene su na Dravi guste straže kojima je naređeno da ne smiju nikomu dopustiti prijelaz iz zaraženih područja te da pošto –poto sprječavaju ljudima iz krajeva s kugom bilo kakav dodir s gradom i građanima Varaždina. O tim su zaštitnim mjerama posebnim izaslanstvom obaviješteni grofovi Zrinski, gospodari Međimurja, kako ne bi krivo shvatili poduzete mjere Varaždinaca. Kuga će se ponovno javiti u Varaždinu nakon 30 godina, 1674.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #14 : Srpanj 15, 2014, 11:53:45 »


Na dan 10. ožujka 1678. javlja Gradski magistrat iz Ptuja Varaždinskomu magistratu da ondje vlada neka zarazna bolest. Na upit Varaždinaca vlastelinstvo iz Zavrča odgovara 19. ožujka iste godine da i ondje vlada neka epidemijska bolest. Da se pod tom epidemijskom odnosno zaraznom bolešću najvjerojatnije mislilo na kugu, može se zaključiti po prije spomenutom uzroku smrti varaždinskog ljekarnika Jallyja koji je upravo god. 1678. umro od kuge. I sljedeće godine, 1679. hara kuga u Varaždinu. Znamo o tome tek toliko daje u gradu bilo požara i raznih razbojstava te daje umrlo mnogo ljudi. Nisu sačuvani podaci kako su se liječili oboljeljesu li poduzimane ikakve zdravstvene mjere. Budući da su stanovnici umirali u velikom broju, a zdravstvo nije moglo pomoći, ljudi su se osjećali posve nemoćno. Zaštitu preuzima država određujući posebne mjere i kazne, a ljudi pomoć očekuju još jedino od Crkve.

Na obavijest natporučnika grofa Julija Bona, 10. rujna 1680. Varaždinskomu magistratu da u Ptuju opet hara kuga, sastaju se 14. rujna 1680. U Gradskoj vijećnici gradski sudac, senatori i ostali općinari i proglašavaju:

... da bi se oduprli jedinstvenom, biču Boga svemogućega koji kao kuga u susjednim krajevima, naročito u Ptuju, moćno napadajući prijeti, zaključuje se i jednoglasno je određeno da se na slavu Božju, prije svega najmilostivijoj i preslavnoj Djevici Mariji, najmoćnijoj zaštitnici, zatim na čast svetih Fabijana i Sebastijana, Roka, Franje Ksaverskoga i blažene Rozalije, zajedničkim odlukama građana izvan podgrađa u ulici Gornji Novaki na području ovog grada, sagradi kapelica ... .

Za organizatora pothvata odmah se imenuju Đuro Gašparić i Mihael Gasperlin koji će biti crkvenjaci i voditi brigu o dovozu potrebnog kamena za gradnju zavjetne kapelice. Također su imenovani i povjerenici za otkrivanje i izolaciju oboljelih, i to za područje grada Ivan Vidaković i Elija Smuker s kirurgom Adamom Benčićem, za područje gornjeg podgrađa Mihael Ennyey i Đuro Krančić s kirurgom Filipom Krajačićem te za donje podgrađe Đuro Klik stariji i Mihael Glavač s kirurgom Laurencijem Juraićem iz obitelji Blaži.

Iste godine 21. listopada bit će svečana procesija do mjesta označenog za izgradnju kapelice gdje će gradski župnik Ivan llinić položiti temeljni kamen kako je dopustio preuzvišeni biskup Martin Borković. Zavjetna kapelica sv. Fabijanu i Sebastijanu u Optujskoj ulici posvećena je 8. prosinca 1688.


Godine 1681. ponovno prijeti kuga Varaždinu. Ban Nikola Erdödy naređuje gradu Varaždinu 30. srpnja 1681. da se radi sprječavanja unošenja bolesti u grad odgodi održavanje sajmova, a 15. kolovoza iste godine daje posebne naputke s jednakom svrhom. Grof Mirko Erdödy na županijskoj skupštini održanoj god. 1682. u Novim Dvorima upozorava na opasnost od kuge. Prateći te događaje, stječemo dojam kao da je sve zastalo u iščekivanju nemilih događaja i kao da su se svi bili fatalistički pomirili s tim. Isusovačka gimnazija u Zagrebu odgađa početak školske godine, a kuga već hara srednjom Europom, pojavljuje se nadomak u Austriji, Štajerskoj i Grazu, širi se u južnu Štajersku do Ptuja i odatle prelazi u okolicu Varaždina. Umire velik broj ljudi u selima Vidovec, Ivanec, Križovljan i Gornja Voća, a u Zagorju osobito u Zajezdi i Hrašćini. Postoje podaci da je kuge bilo i u Varaždinu. Pojavila se u župi Novaki odakle je unesena u grad. Epidemija je trajala od proljeća 1682. do početka siječnja 1683. Škole su ponovno otvorene 12. siječnja 1683.

Veliki župan Varaždinske županije Mirko I. Erdödy (1682.-1690.) određuje da se na području Županije smije puštati samo onaj tko ima valjanu potvrdu u kojoj izrijekom piše da je zdrav. Suci pak moraju voditi točnu evidenciju od čega je netko umro i koliko je ljudi pomrlo od koje bolesti. Tijela umrlih treba duboko zakapati. Propusti li gradski sudac provesti bilo koju od ovih naredaba, kaznit će se globom od 25 forinti, a gradska općina sa 100 forinti ako se ogriješi o bilo koji propis ili ne ispuni neku od naredaba. Te su mjere poduzete ponajprije protiv izbjeglica i s istoka i sa sjevera gdje se neprekidno ratuje i/ili haraju svakakve bolesti. Nastoje doći u Varaždin kao u oazu mira i sigurnosti.

Kao mogući uzroci bolesti za to su, između ostalih, okrivljavane i nečiste jame oko tvrđave prepunjene raznim otpadcima i smećem. Stoga Županijska skupština naređuje da se to, sukladno članku 6. zaključka iste skupštine iz god. 1606., odmah dade očistiti. tu će se svrhu prikupiti potrebni radnici, i to tako da se "od svakog dimnjaka mora javiti na rad jedna osoba tijekom 8 dana iz cijele Županije, odnosno iz područja dokle seže vlast županijskih sudaca".

Polovicom kolovoza 1691. zatvaraju se škole zbog prijetnje kuge i otvaraju se tek potkraj studenoga iste godine. U to vrijeme kuga izbija oko rijeke Kupe, osobito u Karlovcu i okolnim selima sve do Plaškog i Vrhovina, a sjeverno se širi do Siska, Petrinje, Zrinja i Kostajnice. to se vrijeme opet ratovalo s Turcima. Godine 1691. konačno je oslobođena Slavonija i vojnici raznose bolest. Još 1684. Hrvatski je sabor zaključio da se u Hrvatskoj utemelji funkcija "učitelja zdravlja" (magister sanitatis), tj. da se imenuje liječnik koji će se baviti samo suzbijanjem epidemije. Godine 1691. Sabor moli štajersku vladu da dr. Adamu Rumoru, koji je na glasu kao dobar učitelj zdravlja, dopustiti doći u Hrvatsku iz Graza da pomogne u suzbijanju kuge. Ponovno se o tome raspravlja i 1692. i određuje plaća doktoru Rumoru u iznosu od 50 rajnskih dukata samo za rad na suzbijanju epidemije kuge.


Zavjetni stup protiv kuge u Varaždinu iz godine 1682. Od 1878 postavljen u Optujskoj ulici u dvorištu kuće 38c

Osim spomenute sagrađene kapelice, zavjetne crkvice protiv kuge, koja se i danas nalazi u Optujskoj ulici u Varaždinu, u gradu iz tog vremena postoji i zavjetni stup u istoj ulici uz kućni broj 38c. Prema natpisu na stupu kojeg više nema, ali ga je zapisao Đuro Szbo u svojoj knjizi "Hrvatsko zagorje", stup je podigao tadašnji varaždinski plemićki sudac i pravnik Andrija Hus sa svojom ženom Barbarom Žitomerski kao svoj zavjet god. 1682. Prema povjesničaru Krešimiru Filiću, stup je bio najprije postavljen uz južna gradska vrata, otprilike ondje gdje je sada Glavna pošta u Varaždinu ili u njezinoj blizini, a god. 1878. premješten je u Optujsku ulicu. Ni ovaj se podatak više ne vidi na stupu, jer je prlikom obnavljanja kuće vlasnik ožbukao i postolje stupa tako daje, na žalost, prekrio i natpise na njemu.

Franjevački trg br. 6 (ugao s Uršulinskom ulicom)


Na mjestu današnje palače Herzer dugi se niz godina nalazio varaždinski hospital-xenodochium. Napušten je u drugoj polovici 18. stoljeća i sagrađen novi u sadašnjoj Nazorovoj ulici br. 26.
Godine 1775. uprava varaždinskog ksenodohija prodala je zemljište s dvije kuće što se nalazilo na mjestu sadašnjega Franjevačkog trga 6 pivaru Matiji Rieneru. To je poslije kupio varaždinski poštar Franjo Herzer, od g. 1790. plemić, i 1791. sagradio palaču koja i danas postoji.

Nazorova ulica br. 26


"XENODOCMUM CIVICUM LIBERAE REGIAE CIVITATIS VARASDIENSIS EX FUNDAMENTIS ERECTUM 1776. RENOVATUM 1827. ET 1903." Natpis koji je bio iznad ulaza. Sada je to stambena zgrada.
/"Gradski ksenodohij kraljevskoga slobodnog grada Varaždina podignut
1776., obnovljen 1827. i 1903."/
Izgradio ga je varaždinski majstor-zidar Jacobus Eber.

Niše u dvorišnom zidu prizemlja i kata u kojima su stanovnici (inquilini) čuvali hranu. Bile su proviđene ventilacijskim otvorima.

Prešernova ulica - nekadašnji br. 10


Hospital sagrađen godine 1839., srušen 1982. U trokutastom izdignuću iznad ulaznih vrata bio je natpis: "KRANKENHAUS DES ARMEN-INSTITUTS MDCCCXXXIX" Iako to nije bila bolnica, građani su tu ulicu nazivali Bolnička ulica.

Varaždinsko humanitarno društvo VARAŽDINSKA DOBROČINSTVA SLOŽNOST ili po nekima DRUŠTVO DOBROČINSTAVA


(WohlthatigskeitVereins zu Varaždin) osnovano g. 1828. raspolagalo je godine 1857. glavnicom 9.300 forinti a.v. i kućom u Ulici baruna Trenka br. 48. Dozvolom "visokog carskog i kraljevskog ministarstva od 16. kolovoza 1859." društvu je dozvoljeno osnivanje i povećavanje bolnice kao javne ustanove. Bolnica je osnovana u vlastitoj zgradi u spomenutoj ulici, imala je 20 postelja, a liječenje je provodio liječnik uz pomoć kirurga s bolničarima.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1] 2 3
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!