Ernst Gideon Laudon – Životopis

[Marica]

Ernest Gideon Laudon – Životopis

Junačina prošloga stoljeća, kojemu se je u svoje vrieme ciela Europa divila, kojega slavno ime se slovi a i nadalje se se jamaćno sloviti, dok bude rata i ratobornih pukova, kojega je dobra carica Marija Terezija držala za svoga izbavitelja, kojega junačko ime naš Hrvat i Slavonac njekom slatkom uspomenom i dičniem ponosom izgovara, kojega Slovenac ocem svojim zove: to je Ernest Gideon Laudon. – Ni rodom Hrvat, niti Austrijanac, ipak bijaše i dušom i tielom i Hrvat i Austrijanac, i ljubljaše toli naš narod, koliko cienjaše Austrijski dvor.

Lozu svoju vuče Iz Irske, a rodio se je u Livoniji na obiteljskom Imanju Tocenu god. 1716. Od djetiustva mu se ino ne pripovieda, nego da je rasao kao mali divjak bez ruke i nauke, sve to do petnajstoga godišta, kad je stupio u Rusku pješadiju kao kadet, a glod. 1733. kod zauzeća Dancinga grada, kamo se je radi Poljskieh nemira kralj Stanislav Lešćinski uklonio, bijaše prvi put u topničkoj bitki; poslie vojevaše proti buntovniem Tatarom i bijaše u pobjedonosnoj vojski gfa. Mynnucha, koja je od god. 1736-39 predobila od Turčina Azov, Okžakov i Hočim. Tu se je kroz sve nizke časti dovukao svojom hrabrosti do časti nadporučnika (obrlaćmana), a kad nasta mir, zadržavaše se u Petrogradu, da se njekieh nepravednostij radi prituži i potraži pravicu. Pravice dobio nije, nego se tom prilikom upozna s njekojimi osobami, koje su ga naputile, da se odluči ostaviti Rusku i izposlovale su mu od Ruskoga glavara vojske ( maršala) grofa Löwenwolda preporučnicu na Austrijskoga generala Löwenwolda, onomu rodjenoga brata. Putujući kroz Prusku kraljevinu dao se je nagovoriti od njekih čutnika, da stupi u službu Pruskoga kralja Friderika, ali kad se je kralju predstavio reče Friderik njegoviem pratiocem: "Obraz mi se ovoga čovjeka ne dopada, ne mogu ga uzeti!" Nije Friderik znao da mršavi i košćasti ljudi znadu vojevati, niti da mala i neznatna školjka na dnu mora može, kad Bog hoće, tako narasti, da kao grebrn dapače kao cieli otok i biesnomu moru prkositi znade.
 
Ovakovo postupanje vrlo razžali Laudona, pa on ode u glavu k Austrijskoj caricii, koja ga je radi hvaljene preporučnice učinila satnikom u sboru Treankovieh pandura, to je bilo god. 1742. - Ja ne ću ništa o Trenku i njegovieh pandurih ovdje da govorim; jer ih se u našoj domovini još i sada živo opiminju; no to moram  reći, da se Laudon sa svojiem pukovnikom (obrstarom) Franjom Trenkom od početka odmah nije najbolje pogadjlo. Pošav š njim u Bavarsku, okud je s Karlom Lotrinžkiem gonio nepriatelja do Francezke medje, dobi jednu jeditu ranu, što mu bijaše izmedju tolikih strielja i taneta odlučena; udari ga naime zrno u desno prse i proleli kroz šupljinu tiela, te mu nebi ništa naškodjelo, da nije nesrećom uzinulo jedno puce od uniforme u tielo, oda šta se svali i Francezom u ruke pade. Tu su ga u jednom seocu liečili; nu ne bi dugo udariše Trenkovci na isto selo, te panduri upoznadu svoga kapetana i dovedu ga u svoj sbor. -  God. 1744. udari Pruski kralj Friderik nenadano u Češku i Karlo Lotrinžki pojde mu u susret,  ali radi njekakvieh spletaka izgubi sliedeće godine dvie bitke kod Štirgove naime i kod Soora, što Laudona na toliko razžalosti, da već nije htjeo služiti pod Trenkom, nego ode u Beč, da si potraži drugu službu.

^{Laudon (figura iz voska) nad svojim kartama}

Kao odpušćeni satnik duže je vremena živio vrlo oskudno i već se je nakanjivao, da ostavi Anstriju i potraži si drugdje hljeba, prijatelji ga nagovoriše, da ostane i izprosiše mu napokon god. 1746. četničku (majorsku) čast kod našega ličkoga puka.

Kašnje je postao u Buniću kapetanom ličko-krbavskim; koj je kapenat  tekar 1764. god. oddieljen bio od ličkoga s još njekojimi drugimi kapetani. U Buniću se istom slavnomu Laudonu pomoli sunce zadovoljstva, Sad se oženi s Klarom Hagenovom, kćerju njekog Hrvatskog oficira; ovdje se ostavi razkolničke evangeličke vjere, i položiv god. 1747. katoličko vjeroizpoviedanje bude u podpunom smislu rieči katolik.
 
Svi se pisci u tom slažu da je bio jako bogoljuban, o čem najbolje svjedoči to, da je sagradit dao god. 1753 o sobstvenom trošku na čast bogorodice crkvicu u kojoj je sliedeći votivni nadpis nod vrati: Gideon Ernestus Laudon. Qui. Procolonellus,- Hane. Tibi. Virgo. Auget. Si. Cupis. Accipe. Opus anno 1753.

^{Neutitschein - Nový Jičín, Češka}

Ovdje u Buniću porodi s Klarom dva sina, ali su mu oba kao djeca pomrla, kako to nadgrobna ploča u istoj crkvici svjedoči, jer označuje, da je stariji Anton  umro 28. list. 1752 god., a mladji Petar 9. rujna 1753 god.

Od ženska društva je  bježao. Nu svoju ženu ljubljaše usrdno i vjerno; uviek je bio sramežljiv i stidljiv a ljubljaše jako pristojnost.

U Buniću je pokazao Laudon koliko je znao cieniti marljivost i čednost, pozivajuć svaki dan po dva seoska mladića od marljivijih i čednijih k sebi na objed, gdje su š njim jeli kod istog stola i iz iste zdjele.

U Buniću je pokazao, koliku mu je stalo do bolje budućnosti tamošoneh mješćana, zasadiviši im i uredivši više milja dugu i široku šumu tako, da je danas milina gledati ondješne stogodišnjake, i šuma se s najboljimi u našoj carevini upodabljati može.

Godine 1763. utanačen je 15. veljače mir, te je i Laudonova djelatnost dobila konac, a zahvalna carica pokloni mu dobro Mali-Bečvar kod Kolina. Ovdje je sada sprovodio mirne dane, i jer mu se imanje vidilo premaleno, proda skupe darove, što ih je dobio od velikaša kao častne znakove i kupi si još susjedni Veliki-Bečvar, sagradi si liepi grad i življaše kao poljodjelac.

1. od 2

[Marica]

God. 1766 načini ga carica dvorskog vojnog vieća savjetnikom, a 1769 naimenova ga zapovjedniem generalom u Moravskoj i komandantom u Brnu ali se za kratko na ovoj službi zahvali.

^{Neutitschein - Nový Jičín, Češka, kuća u centru
u kojoj je umro general Laudon}

Seljačka buna u Češkoj, po kojoj su porušeni mnogi gospodarski gradovi, razljuti Laudona, i prem da njegovo imanje osta nedotaknuto, proda ga ipak samoj carici, a ona mu vrhu plaćevine dade još kuću u Beču i izvan Beča; nu njemu se hćaše mirna stana, te si kupi liepo dobro Hadersdorf, što je nekoliko ura od Beča. Ovdje je taj junačina živio kao poljodjelac i kao gospodar.

Nasljedni Bavarski rat pozove Laudona opet iz tihoće. God. 1778 načini ga car Josip maršalom i dade mu vlast nad 50 000 jakom vojskom na Saksonskoj medji. Da je opet Friderika zasramio kažu i naši i Pruski povjestničari. Po teženskom miru (1719 ožuj.) vrati se opet u svoj liepi Hadersdorf, gdje je sprovodio tihi poljodjelastveni život, kako se ga naučio kod nas u Hrvatskoj sve dotlje, dok se nije Ruska carica Katarina s Turskiem sultanom zavadila, te joj nije njezin saveznik Austrijski car Josip pošao u pomoć. S početka ne tjede car Laudona uznemirivati ali vidio za njekoliko mjeseci, da Hrvati i Slavonci ne imaju svoga običnoga duha, da njekom tugom za Laudonom tuguju, te da Turčin lahko napreduje; pozove ga napokon i preda mu vrhovnu vlast nad cielom hrvatsko-slavonskom vojskom, koja ga je gromovitim "Živio" u Dubici 18 kolov. 1788 god. dočekala.

Odmah drugi dan slavni ovaj starina smlati neprijatelja, a 26. kol. uzme mu Dubica. God. 1789, dodje te obsjedne Brebir; ali se je čudom začudio, kad je vidio, da su Brebirjani ostavili na tiho grad te je samo jedan stari hriaćanin ostao, koji je odmah iza njihova odlaska morao upaliti grad. Tu je i sam vidio i obestinio se o riečih, što ih je toliko puta čuo, da se Turčin njega boji kao vrag tamjana.

Osvojivši toli slavno 9. listopada Srbski Beograd pošalje mu Josip iz samieh briljantnieh sviezda veliki Terezijin red, koga je po pravilih smjeo nositi samo velemeštar toga reda, dakle samo glavar Austrijske kuće.

Po smrti Laudanovoj odkupio ga je carski dvor za 50 000 fr. Sr. A obsjednuvši Oršovu posta generalissimus Austrijanske vojske, to jest general nad svim austrijanskim generali i nad vojniem dvorskiem viećem, te je samo caru bio odgovoran. To je tolika čast, da je, odkad Austrijanska carevina postoji prije njega samo princ Eugenio, a iza Laudona niti jedan vodja nije imao.

Osvojivši za tiem Šabac prenese oružje u Bosnu te osvoji tvrdjave Drežnik i Cetiju na Uni, Novi i Gradišku i povrati se za tieme u Beč, gdje su ga velikiem slavljem dočekali.

Car ga više nije imao čiem obdariti, časti mu veće nije imao nikakove dati; jer su već bile sve na njemu, a htjeo mu je  novi znak svoga štovanja i ljubavi pokazati, za to odluči njegovo poprsje iz liepoga kararskoga mramora izrezati i staviti ga u dvorsko vojno vieće. Kada je bilo gotovo dao mu je sliedeći podpis:

Gideonis Laudoni,
Summi castrorum, Praefecti, semper, strenui, fortis, felicis, militis, et civis, optimi, exemplum, quod duces, militesque imitentur, Josephus II. Aug. in ejus, effigie, proponi, voluit.

^{Želetice, Češka - general Laudon}

Ove pobjede bijahu veselje Josipovo; jer se je cieli politički .Austrijski zrenik - na medjah unutri zamaglio.

Pruski kralj bojeć se pretežnosli Austrije, koja je dobivajuć gradove sve viie premahivala, sklopi s Turčinom savez. Nezadovoljstvo je raslo u monarkiji, Ugarska se je grozlla kolebaojem, a Nizozemska bijaše se već pobunila. Na to bijaše prinužden car najprije svoga susjeda malo obuzdati, te podigne tri vojske s Češkoj, Moravskoj i Galiču, kojom na čelo stavi starinu generalissima Laudona.

U to je vrieme Josip umro, a car Leopold držaše se za sretna, što je imao na čelu vojske toli izkusna muža. Evo opet je imao priliku Laudon ogledat se s istim neprijateljem na istom zemljištu, gdje su mu se prvi lovori ozelenili.

Izvor:  
           ^{Narodna knjiga Koledar}

^{Lidija, puno hvala, zaslužujete ovaj orden!}

Pročitaj Laudonov gaj u Krbavskome polju

2. od 2

[Marica]

Poprsje maršala Ernsta Gideona Laudon


^{Klikni za uvećani prikaz}

Poprsje je stvoreno dugo nakon smrti Loudon (1790), upotrebljen je kararski mramor koji je bijel i izrazito proziran, ime je dobio po svom nalazištu u mjestu Carrara (lat. kamenolom) u Italiji.

Jasno se vide Laudonove svjetle oči, gusto-čupave obrve, struktura lica, usne su uske ali lijepo oblikovane, na desnom obrazu imao je dvije bradavice i "rupicu" (engl. dimple) na bradi.

Jako interesantna ličnost. (MD)

[Marica]

Hvali, Schweidnie, sad Laudona

Niz opsežnih Kuhačevićevih pjesama opisuje Sedmogodišnji rata. Senjski pisac M. A. Kuhačevića bio je, između ostalog, o Brinjskom ustanku "dobro informiran". Naravno, njegove su simpatije bile na strani carske vojske, ali prije svega na strani herojskih djela general Laudona. Loudonova slava je za Kuhačevića slava Hrvatske.

 

Vrat alomil dušmanu austrijanske kuće, bil slava i dika hrvacke obuće: ova ga porodi, š nom viteštvo steče, sve dobro, ko ima, iz ove poteče.

Laudona, koji je bio ukras hrvatskog naroda ("Slava hrvacka kolina") može uvijek još veće pobjede izvojevati i pokazati svijetu kakvog heroja ima među Hrvatima.

Stupil još na više i dal svitu znati ke vrsti viteze rađaju Hrvati.

Pored toga Kuhačevićeva karakteristična osobina patriotizma posebno je jaka i ističe se u njegovim mislima, da su sve ljudske pobjede i porazi, sve radosti i tuge samo božja volja, - misao koja dominira Kuhačevićev zatvorenički život

Moto pjesmama je preuzet iz Biblije u koje je Kuhačević na mnogim mjestima utkao svoj patriotizam i svoje heroje – koji se, po prirodi, mogu bolje prilagoditi ratnobornim citatima Starog zavjeta.

Kuhačević je otišao čak tako daleko da je tekst pojedinih crkvenih himni prilagodio za svoje svrhe. On je koristio himnu "Lauda Sion" nakon osvajanja šleskoga grada Schweidnitz ( Švajdnic – stanovnici Švajdini) i od nje napisao pjesmu u čast Laudonu - na latinskom i na hrvatskom jeziku -:

Lauda Sion > http://de.wikipedia.org/wiki/Lauda_Sion

Lauda, Schweidnie, nune Laudonem, lauda novum Gedeonem. in tubis et tympanis, Lauda et hoc laudi addo, quod sit dignus omni laude in choris et cymbalis … etc.

Hvali, Schweidnie, sad Laudona i novoga Gedeona. Viteškoga hvali pašu, hval' čestita arambašu š čimgod moreš, hval' prez šale, jer dostojan svake hvale ...

Senjanin Mateša Antun pl. Kuhačević (* 1697. † 1772. u Zagrebu), bio je indirektno sudionik Brinjskog ustanka i odsuđen na doživotnu tamnicu. Potpuno nevin proveo je u zatvoru 25 godina te umro samo nekoliko mjeseci nakon što je pomilovan. Od njega ima 8 listova, što ih je pisao u stihovima rođacima i znancima iz tamnice; pjesme prigodnice, koje su pisane prema različnim istorijskim događajima  i oslikavaju pjesnikovu nesreću i kob njegova kraja. Djela su izdana u Senju 1878.

Vidi http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1858.0

[...] Karlovački general podmaršal Scherzer (Šercer) zapoviedi podpukovniku ličkom Depociju, neka ustanak uguši, zato neka digne dva bataljuna otočka i dvie kumpanije ličke.

General Scherzer ode sam glavom u Otočac i odavle dojavi ustašam, neka se razidju, ali videći da ga nitko nesluša, vrati se u Karlovac.

Većina se ustaša ipak vrati kućama svojim zato, jer im je ponestalo hrane.

Koncem augusta izaberu deputaciju (delegaciju) od sedam ljudi, na čelu im majora auditora Matu Kuhačevića, Senjana prijatelja puka i pjesnika hrvatskoga.

Čim Kuhačević u Beč stigne, dade ga ratno vieće zatvoriti i pošalju ga u Karlovac na sud, gdje je princ Hildburghausen sastavio sud od samih nesmiljenih stranaca. Premda se narod (1747. g.) primirio, budu ipak glave ustanka nesmiljeno kažnjene.

Deset ih pogubiše mačem, trojicu smrviše na kolo a glave im odsječene na kolcih iztaknušu, sedam častnika i podčasnika odsudiše na vječni zatvor, petoricu poslaše na šanceve. Mato Kuhačević naricaše u Špilbergu u pjesmih hrvatskih o sudbini svojoj i svoga rodnoga grada Senja još mnogo godina. Kraj pjesnikove sudbine neznamo.

Tade Smičiklas, Zagreb, 1879. [...]

Marica (MD)

[Marica]

Laudonovi zadnji dani i smrt

Pitanje mira ili rata bio je još uvijek neizvjesno. Nakon boravka, tri tjedna u Beču, oporavljen Laudon se 18. lipnja 1970 vraća u Moravsku gdje je svaki dan jahao na konju, najmanje sedam sati, i pregledao liniju granice. Premda je već imao 74 godine još uvijek je izgledao zdrav i jak ali posljedice iz rane mladosti izazivale su teške napade. Napadi grčeva u želudcu, hemoroidi i ostale probavne pritužbe trajale bi dan-dva. Dana 26. lipnja posjetio je austrijske položaje južno od Opave i večerao sa princom Lichnowsky.

Tu istu veče imao je napade u želudcu i uzbuđenu noć ali je ipak u jutro nastavio svoje inspekcije i prešao rijeku Moravice. Laudonova pratnja primjetila je da se on jedva drži na konju. U Nový Jičín (Neutitschein) ostao je uz skrb kirurga Göpperta do 5. srpnja. Toga dana se osjećao puno bolje te je, protiv savjeta svoga liječnika, inzistirao na povratak svojoj posadi. Jahao je ne polako i  jeo s dobrim apetitom, bio je veseo kao i obično.

^{Johann Karl Amadeus Ferdinand,
Princ Lichnowsky (1730-1788)}

http://en.wikipedia.org/wiki/Prince_Lichnowsky

Kuchelna - Chuchelná u Češkoj, dvorac Lichnovsky

7. srpnja osjećao se je dosta dobro samo se je tužio na bolove u bedrama.  Sljedeće jutro nakon pokušaja da se odijeva, vratio se ponovo u krevet. Njegovo tijelo počelo je da otiče i on je osjetio da njegovi posljednji sati prilaze te je pozvao jednog odvjetnika kojem je diktirao svoj testament. Svi lječnički pokušaji bolove ublažiti ostali su bezuspješni.

9. srpnja oticanje i bolovi bili su neizdržljivi. "Ja znam da ću umrijeti" rekao je Göppertu i "ali, dragi doktore, ako je moguće, ublažite moje muke, jer ja ih ne mogu podnijeti."

Do tada, unatoč svojoj boli, on je diktirao sve depeše za cara i pozvao k sbi feldmaršala Colloredo kojem reče: "Ti ćeš biti dovoljno ljubazan, poslje moje smrti se o vojsci brinuti. To su vojnici koji su se uvijek hrabro borili. Oni su moj ponos i čast mi je bila biti njihov vojskovođa. Hvala svima generalima, časnicima i dočasnicima i svima vojnicima za njihovu ljubav i odanost. Budite podrška mojoj supruzi pri svemu što mora biti učinjeno"

^{Rudolf Joseph Graf Colloredo 1706-1788}

http://de.wikipedia.org/wiki/Colloredo

Zatim se oprosti od maršala i spusti pogled prema svom nećaku Alexanderu von Laudon koji je klečući pored njegovog kreveta plakao. Umirući heroj ga zamoli da se ustane i opomenu ga da živi kao čovjek i kršćan: " Ljubi Boga tvoga" i doda " i nikada ne nanesi štetu tvojem bližnjem, poštuj njihovu neovisnost i budi vjerni branitelj njihove zemlje. Sudbina me je digla iz prašine na visinu koju nisam nikada tražio, uvijek sam pokušao izvršiti svoju dužnost, to neka bude tebi primjer."

^{Aleksander barun od Laudon}

http://de.wikipedia.org/wiki/Johann_Ludwig_Alexander_Freiherr_von_Laudon

Zatim se oprosti od svih časnika koji su bili u njegovoj sobi.

Od tog vremena njegovi bolovi bili su sve jači i jači. Operacija prva zatim drugana zaustavila je donekle krvarenje ali  tim malim uspjesima slijedila je visoka temperatura.

Na večer od 14. srpnja  drijemao je, lice upalo, puls s povremenim prekidima, ruke i noge bile su hladne ali njegove oči, koje je povremeno otvorio, još uvijek su imale isti sjaj. U 19:00 sati zamolio je da ga se malo podigne u krevetu. U tom trenutku je umro.

Umro je najveći austrijski zapovjednik, ne samo zbog svojih djela najveći već zbog prijateljstva i poštovanja prema i najsiromašnijim ljudima ali najviše zbog povjerenja. Sve njegove misli bile su plemenite jer je njegov karakter bio takav. Ljubav prema samom sebi bila mu je nepoznata te se je osjećao ugodno u svakoj seljačkoj kolibi.

Laudon je pokopan u Hadersdorfu na svojem imanju u zapadnom djelu parka (turskom vrtu) zasađenim mladim stablima koje je donio iz Beograda.

Fridrik II. Veliki rekao je caru  Josipu II.: " Sa tim generalom možete uzdrmati i sedam tornjeva"

^{Fredrik  II. Veliki od Laudona poražen
u bitci kod Kunersdorfa 12. 08. 1759}

Nastavlja se ...

Marica (MD)