Bunić i Bunićani
Današnja Lika, djelila se u četiri županije: ličku, gačku, bužko-bočačku i krbavaku. Spomen ličke i bužke županije nalazi se već u starih pismih, kano u onom od hrvatskoga kralja Krešimira, izdanom u Biogradu u doba hrvatske samostalnosti god. 1071. dne 8. srpnja, kojim ove župe dodieljuje crkvi rabskoj. Punu stotinu godina kasnije spominje se krbavska biskupija, naime g. 1185.
U zapadnom kutiću krbavakoga polja nalazio se je
stari grad Bunić. Stajao je na tvrdoj litici, sa udbinjska strane nepriatupačnoj. Iz grada pružao se je liepi pogled napram Udbini, Lapcu i po cielom krbavakom polju.
Starije spomene o istam gradu nema, nego si sami možemo prilično označiti dobu osnutka grada. Kada si pomislimo snagu hrvatskih banova, vlastalina i mogućnika s jedne strano, a druge pako strane preteću pogibelj od Turaka odmah poslie pada Carigrada i Bosne; a i ljubav za obranu domovine, lako možemo zaključiti, da je većina bar omanjih gradova sagradjeno; dočim veći i važniji za obranu mogaše prvo nastati kao n. pr. Udbina.
Poslje pada Udbine sjegurno pade u neprijateljske ruke i
Bunić, koga neprijatelji imaše sve do oslobodjena Like. Odmah po osvojenju postavili su posadu u grad tako, da je god. 1577. brojila
stotinu konja i isto toliko momaka kao obrana turske granice. Navaljivanje Turaka na nutarnjost Hrvatske, davalo je mnogo brige tadanjim zapovjednikom. Tako je podpukovnik
Ivan Freneberg god. 1578. snovao skupa sa nadvojvodom Ferdinandom, kako da hrvatsku granicu od Turaka obrane? U toj njegovoj osnovi bilo je tada, da se
Bunić - Woinitscs i
Bilaj - Baley - kao tvrdje skupa
sa naseljenim neprijatelji i njihovimi kućami spale. Ova osnova nije se odma izvršila nego istom 15 godina kasnije na
27. srpnja, kada kapetan senjski Ivan Lenković zapali Bunić, zapljeni do 1000 goveda i odvede u Hrvatsku.
Već u ovo doba u bunićkom kraju pojavljuju se Vlasi, koji da će naseliti ovaj kraj, ako se oslobodi od Turaka.
Od kako je Lenković upalio Bunić i valjda ga ostavio, od tada ga Turci ponapravili i držali sve do prve navale krajiške vojske na Krbavu. Na 22. Srpnja godine oslobodjena Like 1685. nenadno napadne krajiška vojska na Bunić,
te je za njekoliko sati pao. Turci mogoše slobodno otići, ali ih sa njihovimi obitelji odpratiše
kapetani Oršić i Vojnović. Kanone i tri mužara, kojimi bijaše grad oboružan, odpravi Herberstein u Karlovac. Tada otidje i onih 200 obitelji, koje se tamo doseliše za Malkoč paše.
Sam grad Bunić bude porušen.
Ako je grad ovom zgodom i porušen bio, nije ipak zapušten. Kašnje je služio kao branište kršćanom proti neprijatelju, kakova je našao
biskup senjski Glavinić god. 1696., a godinu dana kasnije postavljena je u njega vojnička posada i popravljen skupa sa Udbinom i Gračacom sa troškom od 4000 for. po izvještaju
grofa A. Coroninia; koji ujedno spominje, da je Krbava, ako prem malena, ipak pusta, a da je bolje zemljište u njoj nego u Lici, te nema nikoga osim straže ličke u Buniću i Udbini.
Neprijatelja se je bilo bojati svakim časom s toga zapovjednici izdadu naputak god. 1700. dne 21. kolovoza povjerenstvu
ingeunira Holsteina, da se pregledaju sve pogranične linije počam
od Sanja do Zvonigrada i Zrmanje - tromedje - a odavle pravcem prema Plešivici i Krbavi, pa pominjuć sve važnije točke medju njimi i sam Bunić kao pobočnu točku komunikacije od Karlovca, Slunja do Petrovca u Bosni. Tada je u samom Buniću postavljen povjerenik sa milicom primorake krajine. Ove godine putovao je Krbavom i
biskup senjeki Martin Brajković, koji u svom putopisu spominje, da je bilo tada u Buniču
8 kuća novo pokrštenih valjda po popu Marku Mesiću
i 120 kuća Vlaha sa dva paroha.
Kada je uprava dvorske komore posvojila sebi mnoge gradove s ove i s one strane Kapela, mislilo se je i na Bunić sa njegovim teritorijem. No Krbava sa svom gornjem Likom bude pričuvana za namjštaj vojništva za obranu proti Turkom. I zbilja postavljen bijaše u Bunić
kapetan: Dobrovoj Knežević, porkulab: Jovan Banjeglav i jedan knez uz filialke u Krbavici i Korenici
sa 340 ljudi za konianike sposobnih, tako cielim 18. viekom služio je Bunić za posadu, dok nije početkom ovoga vieka napušten i prodan[/b].
Za vrieme kapetanovanja Kneževića
izselilo se je šest kuća radi gladi skupa sa Plaščani i otišli su u Pečuh i Sriem ostaviv kuće i sve.
Kada se je provadjala
sudbena organizacija u Lici i Krbavi u prvoj trećini 18. vieka, kapetan bunićki Knežević sa svojim sumišljenikom Jurlinom Tomljenovićem iz Smiljana radi
bune, koju podigoše u godini 1732. žalostno svrši.
Povod buni bio je pristrani postupak u sudbenosti. Da se narod urmri dodje na zagovjed
pukovnika Pretznera 200 njemačkih vojnika, za koje mišljahu Ličani da ih je dvorska komora odpravila, da ili pod svoju vlast spravi, koja im zazorna bijaše. Spomenuti Jurlina bijaše kolovodja bune, koji kao takov ulovljen i pod stražom u Otočac praćen.
Smiljančani navale na stražu na bilajskom mostu i otmu svoga Jurlinu, koji izdade proglas na porkulaba bunićkoga. Proglas glasio je ovako: "Prokulabe funduse, zapovjeda se tebi od strane sve krajine, da se imaš naći sa svojimi podložnici na onkraj vode Like za Budakom, pod izgubljenjem svega svoga i težkim odgovorom zemljaka i prazemljaka, u prišnju sriedu. Tudi hoće sva krajina Lika nadzirati dobro občinsko. Drugo porkulabe ne smiješ se miriti sa svim pukom koreničkim i bunićkim na 30. srpnja 1832". Starac od 75 godina
kapetan Knežević, dade proglasiti ovaj poziv u svojoj satniji, prepiše ga i pošalje u Korenicu skupa sa pozivom na skupštinu u Ceri (?) - možda Cerje.
Knežević je imao uza se svoga
sinovca Milina, koji u šumi "Gronozova zagoja" sakupljenu četu u Korenicu odvede, da opkjeni kapetana Milaneza. U skupštini na bilajskom mostu zakljače zapriečiti dolazak
Otočana pod Kolakovićom i njemačkih trupa, a ujedno Smiljan zaposjesti.
Jurlina počme ugovarati sa obrstarom Pletznerom, kome pošalje kratku spomenicu u kojoj iztakne nepravdu nanešenu Ličanima i njemu samomu. Spomenicu je pisao smiljanski obćinski pisar
Vuk Gaić. Poslje izdane spomenice sakupe se buntovnici kod crkve u Smiljanu na glas nagloga zvonjena i podju na Trnovac, Novi, Počitelj, Lovinac, Budak i Mušaluk.
Tko sei nije htio pridružiti bude mu sve spaljeno; Mesićeva kuća u Mušaluku opljenjena kao i Oreškovićeva u Perušiću, odavle krenu prema Podlapcu.
Buna zauzimalo je sve veći zamašaj.
No na laskavi nagovor otočkoga vojvode Kolakovića dade se prevariti Jurlina sa svojimi. On ih nagovaraše, da dodju u njemački logor, gdje da iznesu svoje pritužbe. Oni poslušaju. Poslje budu uhvaćeni i u Otočac poslani.
Ovaj postupak buntovnike razjari, koji sakriv se po šumah
kod Ošitarija priečiše dovoz hrane njemačkoj vojsci iz Karlobaga. Bijahu pune ruke posla vojvode Kolakovića, da buntovnike iz šume iztjera, što mu ne podje za rukom, dok nisu sva sela, koji su pristajalą uz buntovnike pokorena.
Jurlinova se obitelj ne htjede pokoriti, nego pobjegne u šumu.
Kolovodje budu odsudjeni ovako:
-
Jurlina, da se imade
razčetveriti;
-
Vuku Gaiću kao jedinomu vještu pismu
desna ruka, a zatim
glava odsječena;
-
Mili Marasu i
Iliji Šikiću iz Divosola i
Francetiću iz Novoga,
glave odrubljene i kuće porušene.
- Senjski ratni sud odsudi
Marka Krpana iz Lovinca na
smrt od mača i zapljenu njegovih dobara.
- Stari
Dobrovoj Knežević doveden je u Kanižu i
na vješala odsudjen, a
-
sinovac mu Milin pogubljen mačem i dobara lišen.
Time bude ova buna ugušena.
Kako svugdje tako i u Buniću i okolici
nije bilo mira, a to samo radi medja. Novo pokrštene po popu Marku Mesiču nenavidno gledaše starosjedioci u Perušiću, Kuli i Buniću, dok ih sam kralj Leopold ne uzme u zaštitu osobito Perušićane. No medju Bunićani i Kuljani mira ipak ne bude već u dvadesetih godina poslje protjeranih Turaka.
Na 11. rujna g. 1703. prituže se Kuljani proti Bunićanom radi medje na Ljubovu. Tužba bude uvažena i povjerenstvo izabrano za 20. srpnja 1705. mješovito sastavljeno od jedne i druge strane. Od strane Kuljana bijahu ovi:
porkulab Ivan Mesić iz Brinja i
vojvoda Ivan Zdunić iz Novoga. Od strane bunićke:
knez Ivan Rukavina i
Dragić Varićak, a od strane; gospode:
porkulab Pave Mudrovčić i
knez Petar Vrkljan. Ova komisija ne obaziruć se na pisma i patente prve gospode ni na turske znakove, koji su mnogo smutnje zametnuli, odredi što je pravedno, da more i jedna i druga straka obatati.
Glavnu medju povukoše od Krivoga hrasta do Velikoga čardaka, od ovoga Slimenom do puta Udbinjskog na glavičicu više Skoka. Za tim pokraj Vodenoga. kotla desnom stranom preko Jolova klanca ravno u kosu Presoku; ovamo pako na drugi kraj od Vel. Čardaka preko jedne glavice na mali Čardak kulski; odavle u malu Lisinu i vrh Lisine do medje Ostrovičke i Bilajske. Ove medje ima jedna i druga strana držati i blagom pasti, a koji predje ili oranjem, pašom ili samo blagom platiti će globu od sto cekina.
Jedva što se je ova pravda slegla, dodje druga o istom predmetu. Morali su se voditi na novo izvidi
pozivaiuć se na svjedoke, koji bi pokazali medju. Takov se nadje samo jedan:
Bogdan Stanić, koji reče, da su Bunićani svojatali do krivoga hrasta; a Kozlice Kuljani nazvani od bogova Kozlica. do crkve Liubovske i Lipovo glavice i da nisu Bunićani dalje posizali do pod Čardak široko kulski na Ljubovu, a Kuljani od Čardaka prama Buniću.
Stožine kao znak za medje
ne bijaše postavljene ni sa jedne ni sa druge strane. Vodenu dolinu posjedovao je pop Marko Mesić od strane bunićke i kulske.
Skok da je imao sam Stanić: a drugo u Kuzmanoviču držali su i kosili
Inbrise iz Grebenara i na sanicah seno vozili po snigu. Božina korita, Oreljine i Polvane ne svojataše nikad Bunićani. Povjerenstvo podpiše njegovu izjavu i sam
knez Jurica Holjevac.
* * *
Ovo priobči, da oni, koji su tamo, podsjete se svoje starine i pogledaju ako gdje imade koji stari znak na golom i pustom Ljubovu.
D. Bunjevac, Hrvat, 5. srpnja 1896
