CRO-eu.com
Listopad 30, 2020, 04:02:43 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 [2] 3
  Ispis  
Autor Tema: Zagrebačka groblja  (Posjeta: 53967 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #15 : Srpanj 07, 2010, 21:09:02 »


August Šenoa

Hrvatski književnik August Ivan Napomuk Eduard Šenoa rođen je 14. studenog 1838. u Zagrebu u Vlaškoj ulici na kućnom broju 43, od oca Vjekoslava i majke Terezije (rođ. Rabač). Obitelj Šenoa bila je germanizirana obitelj češko-slovačkog podrijetla. Otac mladog Augusta bio je Čeh, a majka Slovakinja  iz Budimpešte, umrla je kad je imao 8 godina. U roditeljskom je domu stekoa prvu ljubav prema umjetnosti jer otac je rado posjećivao koncerte i kazalište, a majka je voljela književnost. Otac Vjekoslav (pravim imenom Alois Schönoa) bio je bio je slastičar zagrebačkih biskupa Alagovića i Haulika. On nikada nije dobro naučio govoriti hrvatski, a i sam Šenoa kao dječak svoje je prve pjesme pisao na njemačkom jeziku.

Mladi će Šenoa maturirati (1857.) na zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji i upisati se na Pravoslovnu akadmeiju. Od listopada 1859. studij će nastaviti u Pragu gdje će ostati sve do 1865. Kako na vrijeme nije položio sve ispite uskraćena mu je novčana pomoć i Šenoa se počinje baviti novinarstvom kako bi si osigurao novčane prihode. Iz Praga odlazi u Beč gdje radi u redkacijama listova Glasonoša i Slawische Bläter. U Zagreb se vraća 1866. i radi u redakciji lista Prozor. Dvije godine kasnije (28. ožujka 1868.) postaje gradski bilježnik, a 20. lipnja iste godine vjenačo se sa Slavom Ištavnić. Otprilike mjesec dana kasnije (24. kolovoza 1868.) imenovan je umjetničkim ravnateljem Hrvatskog zemaljskog kazališta, a 1870. postati će dramturg u istom kazalištu.

Supruga Slava Šenoa rođ. Ištvanović 1850. god.

Više o udovici Slavi > http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:zOm8yQH2HZ8J:www.zagreb.hr/default.aspx%3Fid%3D20663+Slava+Senoa+rodj.+Istvanovic&cd=2&hl=de&ct=clnk&gl=de

Njegov prvi roman Zlatarovo zlato objavljen je 1871. Dvije godine kasnije (1873.) postao je gradski senator te stoga napušta kazalište. Godinu dana kasnije (1874.) započinje uređivati vodeći hrvatski književni časopis Vijenac. I to će raditi sve do svoje smrti. U braku sa Slavom Ištavnić imati će dva sina (Branimir i Milan). Branimir će (1879.-1939.) postati slikar, gravar i dugogodišnji nastavnik Umjetničke škole u Zagrebu. Dok će Milan (1869.-1961.) krenuti očevim stopama pišući drame, pripovjetke, romane i sl. No, prvenstveno će biti geograf i profesor zagrebačkog Sveučilišta.

Franjo Marković navodi u svojoj studiji iz 1892. da je Šenoa ležeći bolestan i diktirajući Kletvu maštao o idućem proljeću što ga je namjeravao provesti u Italiji. Vjerovao je u život i radovao mu se još nekoliko dana prije smrti, a onda je najednom predosjećajući kraj, zavapio: "Ne dajte mi umrijeti, imam još toliko toga za napisati!" Ostavio je u rukopisima natuknice za 40-ak nenapisanih pripovijesti i romana, a posljednja riječ koju je izgovorio diktirajući Kletvu, dan prije smrti, bila je: "Hrvat". O Augustu Šenoi Matoš je imao izrazito visoko mišljenje: "Šenoa je najzagrebačkiji sin, Orfej koji je dao glas i riječ tome kamenju da progovara narodnom dušom." Literarni povjesničar Slavko Ježić o Šenoi je rekao: "S njime počinje moderna hrvatska književnost." August Šenoa preminuo je 13. prosinca 1881. u Zagrebu.

Romani A. Šenoe:
Barun Ivica
Branka (1881.)
Čuvaj se senjske ruke (1875.)
Diogenes
Hrvatulje
Kanarinčeva ljubovca
Ilijina oporuka
Karanfil s pjesnikova groba
Kletva (nedovršeno)
Lijepa Anka
Ljubica
Mladi gospodin
Prosjak Luka
Prijan Lovro
Pruski kralj
Seljačka buna (1877.)
Turci idu
Turopoljski top
U akvariju
Vječni žid
Vladimir
Zagrebulje (pod tim naslovom je godinama pisao feljtone ispunjene aktualnim društevnim zbivanjima)
Zlatarovo zlato (1871.)

Pjesme A. Šenoe:
Budi svoj
Hrvatska pjesma
Kameni svatovi
Kugina kuća
Na Ozlju gradu
Prokleta klijet (1874.)
Propast Venecije (1876.)
Zagrebu

Izvor: http://www.biografije.org/senoa.htm

Foto: Lidija
Foto: Državni arhiv u Zagrebu
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #16 : Srpanj 07, 2010, 22:23:56 »


Talijani u Zagrebu 1918


Grobnica talijanskih vojnika na Mirogoju, poginulih 1915 - 1918

[...] Na drugoj strani, zagrebačko Narodno vijeće nije bilo u stanju spriječiti prodor Talijana sa sjeverozapada i jedva je održavalo red unutar države. Većina vojnika koji su dezertirali pri slomu fronte sklonili su se u šume u tzv. "zeleni kadar". U ovoj situaciji Narodno vijeće početkom studenoga poziva srbijanske trupe na teritorij Države SHS.

Narodno vijeće zaključuje 24. studenoga da će ponuditi vlast srpskom prestolonasljedniku Aleksandru Karađorđeviću i tako - za razliku od namjera izraženih u Ženevskoj deklaraciji - odmah izabrati zajedničkog vladara. Aleksandar je od lipnja 1914. regent u Srbiji nakon što se njegov otac, kralj Petar, pod pritiskom "Crne ruke" povukao iz političkog života. [...]

Izvor:  Ludwig Steindorff, Zagreb, 2006., str. 156

Foto: Lidija
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #17 : Srpanj 08, 2010, 11:51:34 »


Franjo Krežma

 - čudo iz Hrvatske  (Osijek, 2. rujna 1862. - Frankfurt na Majni, 15. lipnja 1881.), hrvatski kompozitor i jedan od najvećih virtuoza na violini svoga vremena.


Jednoč, kada se je Krežma sa svojim sinčićem šetao prema Savi, te došao k livadi na kraju savske ulice, kaže Franjo: "Otče, deder da malo stanemo, ja bih slušao, kako žabe krekeću." A tada će: "Slušaj samo, otče, ona žaba tamo na desno pjeva tenor, ona tamo s lieva bas, a ovi tu malo bliže srednje glasove, sbilja cieli kvartet; ali ove tu kraj jarka kvare harmoniju, jer dočim sbor pjeva u dur-priemetu, ove tamo krekeću u molu." Otac se nasmije, te mu odvrati: "Nemoj ludovati", ali Franjo mu reče: "O, mene moj sluh ne vara."

Umro je na turneji u Njemačkoj u dobi od 19 godina, nakon što je obolio od upale uha.


Foto: Lidija
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #18 : Srpanj 08, 2010, 11:59:53 »


Domjanić pl. Zelinski

 
Grb pl. Domjanić

Matica hrvatska u Sv. Ivanu Zelini organizirala je 12. rujna svečano obilježavanje 125. godišnjice rođenja pjesnika Dragutina Milivoja Domjanića.


Milivoj Domjanić pl. Zelinski stariji
Dragutin pl. Domjanić sin
Zora pl. Domjanić
Stanka pl. Domjanić

Tako je u prostorijama muzeja u Sv. Ivanu Zelini priređena izložba posvećena pjesniku. Željeli smo pokazati poznatoga, a još više nepoznatoga Domjanića. U fotografijama, plemićkim ispravama, knjigama, notnim zapisima, pred posjetiteljima su promicali plemićka obitelj Domjanić, pjesnikovo književno djelo u knjigama poezije ili rasuto po onodobnim časopisima, notni zapisi uglazbljenih pjesama, književne kritike o pjesniku...

Iz rodoslovlja obitelji doznajemo da su Domjanići stara hrvatska plemićka obitelj koja je plemićki list i grbovnicu dobila 1596. Imali su posjede u zagrebačkoj i križevačkoj županiji. Obitelj je dala više uglednika koji su obnašali časne dužnosti. Stjepan Domjanić u 17. stoljeću bio je podžupan zagrebačke županije, a Adam Domjanić u 18. stoljeću časnik i pjesnik na latinskom jeziku. Milivoj Domjanić u 19. stoljeću bio je gradski tajnik u Zagrebu, a njegov sin Dragutin Milivoj — svakako najpoznatiji Domjanić.

Obitelj Domjanić gubila je posjede, ali posjed u Donjoj Zelini (grad Sv. Ivan Zelina) stoljećima je uspjela zadržati. Na posjedu je 1907. sagrađena zidana jednokatna kurija na mjestu drvene. To je danas jedna od rijetkih očuvanih i održavanih kurija okružena njegovanim parkom. U njoj žive nasljednici Domjanićevih. Od rodnih Krča nema ni traga. Na njih danas podsjeća samo drvena ploča s natpisom u selu Adamovcu, župa Moravče pokraj Sesveta. [...]

http://www.matica.hr/Vijenac/Vij171.nsf/AllWebDocs/DragutinaDomjanica

Kurija Domjanić u Donjoj Zelini > http://www.dvorci.hr/Page.aspx?PageID=1042


Dragutin Domjanić (Zelina 12. rujna 1875. - Zagreb 7. lipnja 1933.), hrvatski kajkavski pjesnik. Pisac koji je prvi u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnoga izraza. Završivši studij prava, bio je u Zagrebu sudac i vijećnik Banskog stola. Bio je član JAZU i predsjednik Matice hrvatske (1921. - 1926). U borbi "starih" i "mladih" u okviru hrvatske moderne na strani je "mladih". Pjevao je o duhovnoj ljubavi, o intimi plemićkih domova, o gospodarskim perivojima, markizama i kavalirima minulih dana. Strahuje od grubosti sadašnjice, žali za svijetom koji odumire, nepovjerljiv je prema novim idejama .[...]

http://hr.wikipedia.org/wiki/Dragutin_Domjani%C4%87


Opis kurije pl. od Domjanović, danas u vlasništvu obitelji Jendriš, slijedi uskoro. (MD)

Foto: Lidija i Marica
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #19 : Srpanj 08, 2010, 23:38:47 »


Tijardović Ivo

* 18. rujna, 1895 u Splitu  † 19 ožujka 1976 u Zagrebu


Skladatelj, pisac i slikar. Studirao je arhitekturu i glazbu u Splitu te u Beču. Diplomirao je drame u Zagrebu. Bio je ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, kazališni redatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, i direktor državnog simfonijskog orkestra (Zagrebačka filharmonija). Kao skladatelj oslanjao se na folklor i nacionalni glazbeni izraz, posebice svoje rodne Dalmacije.

Komponirao je osam opereta, najpoznatija je Mala Florami (Mala Floramye).

Poslušaj pjesmu > Galerie > Klasična glazba > http://cro-eu.com/galerija-fotografija/displayimage.php?album=lastup&cat=0&pos=7

Foto: Lidija
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #20 : Srpanj 08, 2010, 23:53:48 »


Dragutin Tadijanović

1905. 4. listopada rođen u Rastušju, kod Slavonskog Broda kao prvo od šestoro djce Emerika (Mirka) Tadijanovića (Rastušje, 16. VI. 1886. - 25. 1. 1932., Rastušje) i Maglene (Mande) Tadijanović rođ. Kegljen (Rastušje, 19. I. 1881.- 5. X. 1963., Rastušje)

1912.-1916. U susjednom selu Podvinju pohađao Nižu pučku školu.


Dragutin Tadijanović s majkom Mandom rođ. Kegelj
u Slavonskom Brodu 1915.

1916. -1918. Pohađao peti razred i prvo polugodište šestog razreda Više pučke škole u Slavonskom Brodu.

1918. Iz šestog razreda Više pučke škole prešao u drugi razred realne gimnazije, u trećem razredu započeo pisati pjesme.

1920. Školske godine 1920./1921. stanovao u brodskom Samostanu, gdje je napisao devet pjesama.

1921. Započeo dopisivanje s Nikolom Šopom. U Rastušju umrla mu baka Eva rođ. Vidaković.

1922. U Rastušju umro mu djed po majci Mijat. Pod pseudonimom Margan Tadeon objavljena mu u. zagrebačkom srednjoškolskom listu "Omladina" pjesma Tužna jesen.

1923. Školske godine 1923./1924. ponavljao sedmi razred zbog matematike.

1924. Deset dana s ocem u Beču, prvi put u operi.

1925. U Zagrebu upisao studij šumarstva.

1928. U Rastušju umro mu djed Nikola Tadijanović. Napustivši studij šumarstva, upisao studij historije južnoslavenske književnosti i filozofiju. S akademskim pjevačkim zborom 'Mladost" (dirigent -Jakov Gotovac) na turneji po Njemačkoj, u Berlinu susret s Franom Mažuranićem, Pod pseudonimom Tadeon objavljena mu pjesma Golubinja krila u zagrebačkom "Književniku". Od stuenoga 1928. do srpnja 1929. u Bileću, u Hercegovini, u Školi za rezervne oficire služio vojni rok.

1930. Pod svojim se imenom prvi put javio u u "Književniku" (Pjesma mom srcu) i u "Hrvatskoj reviji" (Jednostavne pjesme o ljiljanima). U Kolašinu, u Crnoj Gori bio na vojnoj vježbi kao narednik-đak (Balada o zaklanin: ovcama.). U kolekhvnoj zbirci Lirika. šestorice javio se s jedanaest svojih pjesama.

1931. U Zagrebu objavio prvu samostalnu knjigu Lirika s 25 pjesama.

1932. U Rastušju umro mu otac. U Pragu boravio kao stipendist, prevodio poemu Akrobat Vitezslava Nezvala, na češki mu prevedena Jutarnja zoijezda pozlaćen orah.

1933. U vlaku za Zagreb upoznao ses Jelom Ljevakovič, studenticom povijesti umjetnosti, budućom svojom suprugom. U Zagrebu objavio knjigu Sunce nad oranicama s 25 pjesama, 13 iz Lirike. Rješenjem Državnog tužilaštva knjiga je ubrzo zabranjena. Dao prvi intervju (Ivi Kozarčaninu). S akademskim pievačkim zborom Mladost-Balkan na turneji po Sredeaemnome moru. U Zagrebu. objavliena antologija Hrvatsku moderna lirika koju je uredio s Olinkom Delorkom.

1934. U Zagrebu, u bolnici na Vinogradskoj cesti, od tuberkuloze mu umro brat Đuro Tadijanović (r, 1912., pokopan na Mirogoju, Korektor zagrebačkog dnevnika "Slovo".


Obiteljska grobnica Tadijanović,
Emilija Ljevaković rođ. Freiser, 1890. - 1938.
(majka Jele T.?)
Jelka Tadijanović umrla je osam dana prije 94. rođendana
15. travnja 2004. u Zagrebu.

1935. Otpušten iz "Slova", namješten u Zakladi tiskare Narodnih novina kao korektor službenog lista.

1936. Objavljena mu knjiga Pepeo srca, s 80. pjesama, 35 preuzeto iz prijašnjih zbirki Objavljena knjiga prijevoda njegovih pjesama na esperantu Kanto al mia koro (Pjesma mom srcu). Uselio u stan u Ilici 26. Na studentskoj ekskurziji po sjevernoj Italiji. Obiavio svoj prijevod poeme Akraba! Vitezsalava Nezvala u "Hrvatskoj reviji".

1937. Objavio knjigu Dani djetinjstva, ciklus od 13 pjesama. Diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Izabran za tajnika Društva hrvatskih književnika. Kao stipendist deset dana boravio u Parizu, na povratku bio u Veneciji.

1938. U Zagrebu objavljena spomen-knjiga koju je uredio s Tomislavom Krizmanom i Ivom Šrepelom Izložba "Pola,vijeka hrvatske umjetnosti".

1939. U Zagrebu vjenčao se s Jelom Ljevakovič, Honorarni nastavnik hrvatskog jezika i književnosti u Akademiji likovnih umjetnosti li Zagrebu.


Jela i Dragutin Tadijanović,
Foto: www.24sata.hr  

Život

Htjelo bi mi se proći, daleko nekud, ma kuda,
Tamo, gdje nije čežnja ni ljubav sanjarska luda.

Od moga srca daleko, od pustoši i od gorčine,
Tamo, gdje život se živi, a ne bez svrhe tek gine.

Gdje nema sjete, u borbi gdje kamen i grudi se lome
Za sreću, makar i dnevnu, a ne za te smiješne fantome.

Čemu je ugasla mladost i zvijezda mnoga mi zlatna?
Zar samo zato, da rulje sve pogazi noga blatna?

Što su za plamenu ljubav ko uzdarje ljudi mi dali?
Samo su najbliži moji sav život mi otrovali!

Već mi dotužilo stradat u čamu i prijegoru nijemu,
Dok se naužili drugi, a ja sam tek čezno, a čemu?!

Ne trebam ničiju sklonost i milosti prositi neću;
Zahtijevam svoje pravo na mladost, na život i sreću.

Htio bih nekuda proći iz močvare te, iz tih laži,
K suncu i k mladosti strasnoj, to duša i tijelo mi traži.

Pa da i oslabljen klonem i sav da se slomim i starem,
Znati ću makar jedno, za život sam umr'o barem.

* * * * *

Foto: Lidija
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #21 : Srpanj 11, 2010, 13:03:39 »


Petar Preradović


Hrvatski pjesnik i general rođen je u mjestu Grabrovnica kraj Pitomače 19. ožujka 1818. u braku krajiškog dočasnika Ivana i Pelagije (rođ. Ivčić) Preradović. Budući velikan hrvatskog pjesništva (popularni Prerad) bio je vrlo živahno i boležljivo dijete. Osnovno školovanje započinje u Grubišnom Polju gdje njegov otac služi kao vojni dočasnik. Nakon dvije godine pučkoškolsku naobrazbu nastavlja u Đurđevcu, a potom godinu dana u Bjelovaru pohađa vojnički zavod. Preradovićev otac umire 1828., a dvije godine kasnije (1830.) majka ga šalje na Vojnu akademiju u Wiener-Neustadt (Bečko Novo Mjesto). Na vojnoj akademiji piše svoje prve pjesme, ali na njemačkom jeziku (1834.). Tih godina na njega velik utjecaj ima češki rodoljub i preporoditelj Tomaš Burian.

Tijekom školovanja u Wiener-Neustadtu (8. kolovoza 1832.) prelazi s pravoslavlja na katolicizam, a što je bilo uvjetovano njezinim statutom jer napredovanje u vojsci nije bilo moguće ukoliko budući časnik nije bio rimokatolik. Vojnu akademiju završava u činu poručnika i to kao jedan od najboljih pitomaca. Na vlastiti zahtjev dodijeljen je Tridesettrećoj ugarskoj pješačkoj pukovniji u Milanu. U Milanu se 1840. upoznaje s Ivanom Kukuljićem Sakcinskim koji će u njemu probuditi interes za hrvatsku kulturu i potaknuti ga da svoja djela piše na materinjem hrvatskom jeziku. Na njegov nagovor prevodi dio Osmana, djela Ivana Gundulića, na njemački jezik. Ipak prvi objavljeni Preradovićevi stihovi napisani su na njemačkom jeziku. Njegovo prvo tiskano djelo (1841. u zagrebačkom listu Croatia) Das Uskoken-Mädchen također je pisano na njemačkom jeziku.

U ljeto 1843. (13. lipnja) Preradovićeva je pukovnija premještena u Zadar. Na putu za Zadar pukovnija dva tjedna boravi u Veneciji gdje nastaje prva Preradovićeva pjesma na hrvatskom jeziku. Tijekom boravka u Zadru surađuje u preporoditeljskom listu Zora Dalmatinska. Tri godine kasnije (1846.) odlazi u Zagreb gdje se upoznaje s nositeljima hrvatskog narodnog preporoda. Iste godine u Zadru tiska svoju prvu pjesničku zbirku Prvenci, a drugu zbirku objavljuje pet godina kasnije u Zagrebu. U Italiju odlazi 1847., a u Zagreb se vraća dvije godine kasnije (1849.). Tada se zbližava s banom Josipom Jelačićem kojemu je jedno vrijeme i tajnik.

Sudjeluje i u pregovorima s Omer-pašom Latasom u Travniku. Službovao je u Prvoj banskoj pukovniji, a zatim i kao podnačelnik bojnog odsjeka. Nakon što je 1852. odsjek ukinut službuje u različitim mjestima (Verona, Kovin, Beč, Erdelj, Glina ,Temišvar, Arad itd.). Iste godine izabran je za odbornika u Matici ilirskoj.

Sedam godina nakon vjenčanja (1855.) umire mu supruga Pavica (rođ. de Ponte). No, to nije bila jedina tragedija u njegovu životu jer uskoro mu umiru i sin te kćerka. Jedinu nadu nalazi u spiritizmu vjerujući kako će tako ostvariti kontakt s preminulom suprugom i djecom. Tugu uspjeva prebroditi i zaljubljuje se u (1856. u Glini) Emiliju Novaković-Đurabojsku koja će s njim imati sina Radovana (1858.). U tri braka Preradović će ukupno imati sedmero djece.

Kratko boravi u Leipzigu i Dresdenu, a u travnju 1865. vjenčao se u Beču , s Emom Regnerovom pl. Bleyleben. U ovom braku rodili su se sin Milan (1866. u Milanu) i kćerke Zora (koja će postati slikarica) i Jelica.

Iako je od 1866. imao čin generala i brzo napredovao u vojničkoj hijerarhiji Preradovićev život nije bio lagodan. Uz učestale bolesti borio se i s materijalnim nedaćama. Mnogo je putovao, a to je iziskivalo i velike troškove. Svoja dugovanja često je nastojao razriješiti na različite načine: posuđivao je od prijatelja, kockao i igrao lutriju. General postaje 1866., a dvije godine kasnije premješten je u Beč (1868.). Nakon odlaska u Beč u anonimno objavljuje rasprave Franje Račkog koje je preveo na njemački jezik.

Bolestan i iscrpljen stanovao je u posljednje vrijeme svojeg života u bečkoj ulici Ungargase broj 39. Sredinom 1871. odlazi na manevre kod mjesta Bruck. Te je godine predložen da se kandidira za hrvatskoga bana. Međutim kako je bio jako bolestan u jednom je pismu napisao da nije zainteresiran za tu čast. Stanje mu se pogoršalo krajem 1871. te je otpremljen na liječenje prvo u mjesto Mariabrunn (nedaleko Münchena), a zatim u Fahrafeld u Donjoj Austriji. Tu umire u jutarnjim satima 18. kolovoza 1872. ne napunivši ni 55 godina života.

Sahranjen je u Beču na Matzeindorfskom groblju 21. kolovoza. Ideja da se Preradovićevi posmrtni ostaci prenesu na Mirogoj iznikla je u omladinskom društvu Velebit u Beču. Zamisao je ubrzo prihvaćena i 13. srpnja 1879. uz počasnu pratnju Preradovićevi posmrtni ostaci prenešeni su u Zagreb i sahranjeni na Mirogoju.


Tadašnji gradonačlenik Zagreba August Šenoa održao je tom prilikom nadahnut govor i spjevao Himnu Petru Preradoviću koju je uglazbio Ivan Zajc.

Sam Preradović svoj je književni opus podijelio u tri dijela: rodoljupke, ljubovke i različne pjesme. U posebnu je skupinu svrstao prepjeve, tuđinke i ciklus izvanredno uspjelih nadgrobnica nazvan Milim pokojnikom. Inspiriran sveslavenstvom, kao i europskim romantizmom autor je rodoljubne, ali i ljubavne lirike (Mrtva ljubav) kojom je oduševljavao onodobne čitatelje. Njegova domoljubna lirika obrađuje različite aspekte domoljublja, tematizirajući neslogu (Braća), ljubav (Dvije ptice), nostalgiju (Pozdrav domovini) i budućnost (Car Dušan). Uza sve to Preraodvić je autor brojnih soneta, oda, prigodnica, himni, balada, elegija, romanci i nadgrobnica.

Preradovićeva unuka, austrijska književnica Paula von Preradović (udana Molden), autorica je himne Republike Austrije. Njezin sin Fritz Molden bio je urednik poznatih austrijskih listova te utemeljitelj nakladničke tvrtke Styria.

Tekst: http://www.biografije.org/preradovic_petar.htm

Hrvat ili Srbin
(Nekom prijatelju)

Ti se na me srdiš, mili pobratime,
veliš: "Srbin jesi, srpsko imaš ime,
tvoji pradjedovi svi su Srblji bili,
na Kosovu polju morda krvcu lili,
a ti, njihov unuk, za Srblje ne mariš,
već se u Hrvatsku pokvarenu kvariš!"

Tvoj me ukor, pobre, tišti odveć jako,
i da nijesam vojnik, pod tiskom bih plako;
al' ovako, znadeš, lake su mi misli,
i popuštam ondje gdje bi drugi stisli.

Izvan, ako hoćeš da se porvamo,
a ti sedlaj noge ter dojaši amo,
ustanovi mjesto, vrijeme i drugara,
pa ćemo raspačat što nam srce para,
a u cijelom svijetu neka spomen bude,
da su do dva brata bili dvije lude.

Petar Preradović


Rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici podignuta je u 18. stoljeću. Kuća sama po sebi kao stara građevina posebnog stila za ovaj kraj predstavlja veliku povijesnu vrijednost, ali ona je istovremeno i puno više od toga – svojevrstan spomenik kulture jer se u njoj 19. ožujka 1818. godine rodio jedan od najvećih hrvatskih pjesnika – Petar Preradović čiji značaj za hrvatsku kulturu ne treba posebno isticati.Kuća je za vrijeme Vojne krajine služila kao graničarska "štacija".

Nakon razvojačenja u drugoj polovici 19. stoljeća pa sve do pred četrdesetak godina u njoj je bila smještena lugarnica, a zadnjih godina pred obnovu služila je kao skladište poljoprivredne zadruge. Sredinom 1909. godine je obnovljena i na nju je postavljena spomen ploča od bijelog mramora (profilirana, s reljefnim portretom - odljevom Rendićevog portreta s nadgrobnog spomenika u Mirogojskim arkadama, i tekstom: U ovoj kući rodio se / hrv. pjesnik / Petar Preradović / 19. III. g. 1818. / Postavio hrv. narod / 1909.).

Tekst/ Foto: http://www.pitomaca.hr/vijesti/47-1
___________________________

Za prenos Preradovićevih kosti zaključilo je gradsko zastupstvo u Zagrebu dati 2 300 for. i to 2 000 for. Za arkadu, koja će se podići, i 300 for. Za nabavu zemljišta, uz uvjet, da odbor "ad hoc" za prenos ustroji glavnicu, iz koje će se spomenik pjesnikov popravljati.

Primorac, 6.siječnja 1878
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #22 : Srpanj 11, 2010, 14:08:51 »


Gjuro Szabo

Mađarsko prezime Szabó odgovara hrvatskom prezimenu Krojač.
 


Cesargrad Prof. Gjuro Szabo prilikom istraživanja grada;
autosnimka iz 1911.; inv. br. 49866

Gjuro Szabo rođen je 3. veljače 1875. godine u Novskoj, kao sin Gjure, rodom Osječanina, dužnošću na položaju kapetana Krajine, u slobodno vrijeme naklonjenom literaturi te šahu, kojega je prvak, tada, u Hrvatskoj. Gjuro Szabo, junior, osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završava u Zagrebu, stekavši uz izbijanje sata staroga zvona sv. Marka i u baroknom blještavilu crkve sv. Katarine, kako navodi Josip Horvat, solidno klasično obrazovanje. Od 1892. do 1896. boravi u Beču i studira germanistiku, upoznavši se usput i s ovdašnjim barokom; za boravka u Nürnbergu i srednjeeuropskom gotikom.

Godine 1897. započinje Szabovo učiteljevanje, na gimnaziji u Senju. Privlače ga ovdašnji spomenici kulture, kao i glagoljaška kultura obližnjeg otoka Krka. Služba ga vodi dalje do historicističkog Osijeka, grada njegova roda, zatim Bjelovara, u kojemu službuje punih šest godina te upoznaje spomenike grada i šire okolice. Nakon čitavog desetljeća ispunjenog prosvjetnim radom, Szabo 1907. godine nastavlja s podukom u Zagrebu, na gornjogradskoj gimnaziji, gdje je nekoć i sam bio đakom.


Zdanja gimnazija u kojoj Gjuro Szabo otpočinje
svoje učiteljsko zvanje; snimka nepoznata autora iz 1900.;
inv. br. 8534, br. neg. VII-277 (Gjuro Szabo piše:
U Senju sam našao osobit svijet, čudan i za mene
Slavonca tako osebujan da sam ga zavolio do danas,
mada moram priznati da ga nikad nisam sasvim shvatio.
“)

Dešava se to u godini nakon rušenja Bakačeve kule, krune Bolleovih „čistunskih rabota“ na katedrali, ujedno i čina što će postati prijelomnim za osnivanje službe zaštite spomenika i ključan za pokretanje čitave lavine polemika oko pravovaljanog načina očuvanja i obnove povijesnih spomenika. Rušenje Bakačeve kule dalo je uvidjeti kako se takvom i sličnim slučajevima može i mora djelotvorno suprotstaviti jedino organiziranim čuvanjem spomenika, a osnivanje Kluba hrvatskih arhitekata sa zadaćom zaštite starina nemalo pred rušenje kule nije se, nažalost, pokazalo u ovom slučaju učinkovitim.[...]

[...] Tajnik ovoga Povjerenstva, na osnovu osobnih zanimanja i publikacija o spomenicima, kao i na temelju posjedujućih slikarskih i fotografskih vještina, postaje - Gjuro Szabo. On će odsada, kako je ustvrdila Anđela Horvat pišući O djelovanju Zemaljskog povjerenstva… "uz različite druge kulturne dužnosti vući svu težinu konzervatorskog rada na svojim leđima preko 30 godina, a da nije postao konzervator sa službenom titulom"; i dalje: "iako je njegovo prezime postalo sinonimom naše konzervatorske službe koju je zadužio golemim zaslugama, od 1943. počiva na zagrebačkom Mirogoju pod naslovom: direktor Gradskog muzeja." [...]


Gjuro Szabo stariji, 1840. - 1892.
Prof. Gjuro Szabo mlađi, 1875. - 1943.
Justa Szabo, 1877. - 1961.
Prof. Marinka Majerski, 1903. 1976.
Prof. dr. Zdenko Majerski, 1937. - 1985.

Tekst i foto:  http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=1950
Foto-Mirogoj: Lidija

Više > http://www.gradskagroblja.hr/Trazilica/default.aspx
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #23 : Srpanj 12, 2010, 08:50:48 »

 
Obitelj Vranyczany-Dobrinović

VRANYCZANY-DOBRINOVIC

- Ambroz (1801-1870)
- Janko (rođ. 1920)
- Klothilde udana Buratti (1838-1913)
- Lujo-Ludwig (1840-1922)
- Vladimir  (1845-1929)
   oženj. s Paula Kiepich
- Paula od Kiepach (1856-1892)
- Theresia od Modrušan (1814-1838)
- Viktor (1860-1887) 395
- Zdenka von Hellenbach (5.8.1861-1921)
  udaje se 1886 u Veneciji (fotografija)
  za Viktora Vranyczany-Dobrinović
  iz Gornja Bedekovčina. Iz toga braka
  potječe sin Ambroz (1886-1940).
  Poslje viktorove smrti udaje se za
  generala Nikolaus von Karapancsa.

  Tekst: Marica

- Juraj Vranyczany (Rijeka, 30.1.1838 - Rijeka, 21.2.1925), predsjednik "Organizacije za unapređenje hrvatstva u Rijeci" koja je osnovana 1905. god.; dugogodišnji predsjednik Hrvatske narodne čitaonice u Rijeci. (MD)

Dobrinovići se spominju početkom 13. stoljeća u Bosni, odakle su u 15. stoljeću prebjegli pred Turcima u Dalmaciju i stalno se naselili u Vranjicu pokraj Splita...
Dobrinovići se spominju početkom 13. stoljeća u Bosni, odakle su u 15. stoljeću prebjegli pred Turcima u Dalmaciju i stalno se naselili u Vranjicu pokraj Splita. Manojlo Dobrinović dobio je od splitskoga gradskog vijeća 1454. godine naslov patricija pod imenom Vranjican po mjestu Vranjic. Patricijat je potvrdio i mletački dužd. U 16. stoljeću, nakon pada Klisa, Vranjicani odlaze na otoke Hvar i Brač. Na Hvaru se nastanjuju u Starom Gradu gdje i danas postoji prezime Vranjican. Kada je Hvar s ostalom Dalmacijom pripao Francuskoj nakon Požunskog mira 1805. godine, obitelj Vranjican je skupila oko dvije tisuće otočana i potjerala Francuze. No, Bečkim mirom 1809. godine Francuzi su se vratili, a braća Ambroz stariji i Ivan te bratić im Šime Vranjican su s brojnom obitelji, bojeći se osvete Francuza, koji su im konfiscirali imovinu i osudili Šimina sina Juru na smrt, emigrirali u Hrvatsku.

Ambroz stariji naselio se u Severinu na Kupi, Ivan stariji u Senju, Šime u Zagrebu, a nakon odlaska Francuza 1815. godine otišao je u Rijeku. Za usluge na Hvaru kralj Franjo II. dodijelio im je godišnju rentu od 1000 zlatnih kruna, što im je pomoglo u početku da prežive. Šimini sinovi Nikola i Ambroz mlađi odlaze u Karlovac, Matija i Ivan mlađi u Senj, a Jure u Rijeku. Pod geslom Fratrum concordia, obogativši se trgovinom, Šimini sinovi osnovali su obiteljsku tvrtku koja se bavila izvozom žita, drvne građe i bačvarskih dužica širom Sredozemnog i Crnog mora, atlantskih luka, Engleske i drugih zemalja. Nakon ekonomskog jačanja obitelji uslijedilo je društveno i staleško napredovanje. Ambrozu st. i Ivanu st. potvrđeno je 1822. godine staro plemstvo, a njihovi potomci dobivaju 1827. godine ugarsko-hrvatsko plemstvo. Šime i sin mu Jure postaju riječki patriciji, a godine 1837. Šimi i njegovim sinovima podijeljeno je također staro ugarsko-hrvatsko plemstvo, zapravo indigenat, a prezime Vranjican se mađarizira u Vranyczany. Ambroz ml. dobiva 1846. godine u Beču za sebe i braću viteški stalež s prezimenom Dobrinović, čime je vraćeno staro obiteljsko ime. Godine 1862. petoro braće Vranyczany-Dobrinović dobivaju barunat.


Ambroz Vranyczany-Dobrinović
* Hrvar, 13.10.1801-† Ragaz, Švicarska, 12.7.1870

Među Dobrinovićima najistaknutiju ulogu u društvenom životu tada preporodne Hrvatske imao je Ambroz mlađi (1801.-1870.). Organizirao je poduzeće za riječnu plovidbu Kupom i Savom koje je 1844. godine kupilo austrijski riječni parobrod imenom Florisdorf i preimenovalo ga u Sloga, koji je tako postao prvi hrvatski parobrod. Bio je pristaša ilirske stranke, velik rodoljub i mecena hrvatske kulture. Ban Jelačić imenuje ga prvim hrvatskim ministrom financija i on daje kovati prvi hrvatski novac. Bio je predsjednik Matice hrvatske u doba Bachova apsolutizma. Financijski je pomogao osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) i kazališta te drugih kulturnih i nacionalnih institucija. Njegov ugled i utjecaj u Beču imao je veliku važnost u kriznom razdoblju od 1843.-1845. i u revoluciji od 1848. do 1849. godine. Jedna zagrebačka gornjogradska ulica dobila je ime po Ambrozu Vranyczanyu. Obitelj Vranyczany-Dobrinović je početkom 19. stoljeća posjedovala imanja oko Karlovca i Severina na Kupi. U Zagrebu su Vranyczanyi izgradili nekoliko palača, od kojih je najreprezentativnija palača na Zrinjevcu (danas Moderna galerija), koju je izgradio Ljudevit (Lujo) Vranyczany-Dobrinović.


Ambroz Vranyczany-Dobrinović,
otac od Klothilde

Klothilda Buratti,
rođ. Vranyczany-Dobrinović

Ilirac Ambroz i njegova kćerka Klotilda, udana grofica Buratti, bili su vlasnici palače Dverce na Gornjem Gradu. Potkraj 19. stoljeća kupuju i najljepše zagorske dvorce. Janko kupuje Začretje te kurije Šenjugovo i Puhakovec, njegov brat Ernest kupuje Mirkovec, a brat Viktor dvorac u Gornjoj Bedekovčini. Jankov i Ernestov bratić Lujo (graditelj palače na Zrinjevcu) kupuje dvorac Oroslavje gornje, a njegov brat Vladimir dvorac Laduč. Viktorov unuk Janko Vranyczany-Dobrinović (rođen 1920.) bio je od 1990. Godine ministar za turizam u Vladi Republike Hrvatske, a od 1992. Veleposlanik u Bruxellesu.

Tekst: http://www.dvorci.hr/news.aspx?NewsID=87&PageID=491


Zdenka Vranyczany-Dobrinović,
rođ. Hellenbach, kći Lazara H. i
Kothilde Jelačić od Bužima, kći Karle J. i
Fanny grofice Sermage (MD)

Nedaleko od Maruševca u Varaždinskoj županiji nalazi se i dvorac Gornja Bedekovčina koji je još 1887. kupio dr. Viktor barun Vranyczany-Dobrinović, oženjen barunicom Zdenkom Hellenbach iz Marije Bistrice. Dvorac je naslijedio njihov sin Ambroz, a njegov sin Janko, koji živi u Belgiji, bio je jedan od hrvatskih ministara turizma. Godine 1862. petorica braće dobivaju barunat. Obitelj Vranyczany-Dobrinović je početkom 19 stoljeća posjedovala imanja oko Karlovca i Severina na Kupi. U Zagrebu su izgradili nekoliko palača na Zrinjevcu, posjedovali su palaču Dverce na Gornjem gradu.

Koncem 19 . stoljeća kupuju i najljepše zagorske* dvorce kao što su Začretje, te kurije Šenjugovo i Puhakovec, Mirkovec, te spomenuti u Gornjoj Bedekovčini. Pored ostalog, kupili su dvorac Oroslavje i dvorac Laduč.

* Krapinsko-zagorska županija

Dvorac u Začretju
Dvorac u Mirkovcu
Kurija u Švaljkovcu
Kurija u Štrucljevu

Vidi > str. 6 http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1005.0

Vidi > http://www.sveti-kriz-zacretje.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=1&Itemid=4

Vidi > http://svetikriz.com/povijest.html

Vidi > Bedekovčina Gornja > http://www.dvorci.hr/ControlPage.aspx?page=PhotoGallery&PageID=1116

Vidi > http://www.brdovec.hr/dvorac_laduc

Vidi > Grad Oroslavje > http://www.oroslavje.hr/hr/o+oroslavju/povijest+grada/


Dvorac u Sv. Križu-Začretje,
Janka barun Vranyczany-Dobrinović

Varaždinska županija
Ivana od Puhakovca (Prigorje, Graberje, Ferkuljevec, Orehovica, Boričevec, Komor, Naševina, Križanec, Mirkovec, Puhakovec, Zabok, Krapina, Popovec, Erpenje, Radoboj, Ternovec, Kostel, Gorica ili Pregrada, Veliki Tabor, Cesargrad, Gregurovec, Toplica, Bužin, Martindol, Oškovec).

- Mane Vranicani-Dobrinović, veleposjednik, Severin (1891.)
- Epaanuel Vranicani-Dobrinović, veleposjednik Severinski, Severin (1887.)

Foto: Lidija i Marica
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #24 : Srpanj 12, 2010, 09:49:40 »


Obitelj Deutsch-Maceljski


Grobnica na Mirogoju
Vidi grb na ploči

[...] Zagrebački poduzetnik Filip Deutsch (sa sinovima) osnovao veliku poslovnu tvrtku, a nekoliko godina kasnije i dva parna mlina u Kurilovcu. Krajem 19. st. tvrtka je već imala proširene sve grane drvne proizvodnje i trgovine drvetom.

Za zasluge u trgovini i veleobrtu (industriji) obitelj Deutsch 1910. godine dobija za sebe i svoje zakonite potomske plemstvo s pridjevom Maceljski. [...]

[...] Čeh,Julije König, na početku stoljeća (1902.) osniva u Zagrebu svoju radionicu slatkiša, ali industrijska proizvodnja čokolade i bombona u Zagrebu počinje tek kad su spomenuti König i Slavoljub Deutsch osnovali tvornicu Union.
Kako je urbanističkim planom u to doba industrijska zona bila predviđena uz željezničku prugu, tako je i tvornica čokolade Union sagrađena u tadašnjoj Baroševoj (Branimirova) godine 1911. [...]

[...] A kako je KRAŠ izrastao na dvjema starim zagrebačkim tvornicama – Unionu i Bizjaku iz Savske (osnovana 1926.) taj naš renomirani proizvođač, poznat i na svjetskom tržištu, proslavio je 98. obljetnicu. Kraševa bajedere danas su jedna od najtraženijih poslastica sa svjetskih trgovačkih polica i jedan od najsigurnijih hrvatskih izvoznih proizvoda. [...]


Lea Deutsch rođ. 1927. u Zagrebu

Lea Deutsch > http://www.nacional.hr/clanak/27554/film-o-tragicnom-usudu-djecje-zvijezde


Akademik MILAN MACELJSKI
* 27.12.1925. u Zagrebu † 24.06. 2007. u Zagrebu
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #25 : Srpanj 13, 2010, 09:00:45 »


Albrecht


Carl (Dragutin) Albrecht
Franjica  * 1837  Varaždin † 5. 1. 1925 Zagreb

Carl Albrecht rođen je 23. 7. 1824. u Njemačkoj. Kao 19-godišnjak napušta svoj rodni grad Gera i stiže u Varaždin gdje radi 8 godina u tiskari Josipa pl. Platzera. Platzer, zet varaždinskog knjigotiskara Sangillina, poslje smrti svoga tasta, kupuje na javnoj dražbi 25. 6. 1833. Sangillinu tiskaru  za 4 000 forinti.

1841. rođen je Josip pl. Platzer, mlađi. Školovanje je započeo u Varaždinu a knjigotiskarstvo učio u Zagrebu, Beču, Stuttgartu i Hannoveru. 1865. se vratio u Varaždin i s ocem Josipom vodio tiskaru koja je bila jedna od najboljih u Hrvatskoj. Tiskao je časopis "Pučki prijatelj" i varaždinske kalendare.

1849. Carl Albrecht ženi se sa Platzerovom kćerkom Franjicom pl. Platzer, 1951. sele se u Zagreb. Litografsku opremu svojeg tasta Josipa pl. Platzera donio je iz Varaždina.

1857. kupuje kuću u Radićevoj 26/ Kožarska 3. u kojoj osniva tiskaru. Godinu dana kasnije njegovo se ime (u originalnom njemačkom obliku Carl javlja na programu priredbe HGZ-a u Zagrebu.


Kuća "Tiskara Albrecht" - Zaštićeno kulturno dobro

Od 1864. Carlino ime pojavljuje se u kroatiziranom obliku "Dragutin" vjerovatno zbog istoimenog nadvojvode.

Vidi >  http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=726.0

Među tiskarima programa,  kao što su Pirnath, Benko, Novak i Desselbrunner, u drugoj polovici 19. stolje}a ističe se Carl (Dragutin)  Albrecht litograf i tiskar koji je najveći dio svog života, 36 godina, proveo u Zagrebu.

Poslije Albrechtove smrti posao nastavljaju udovica Franjica (rođ. Platzer) i sin - Platzerov unuk, (Stjepan ?) Dragutin pod istim imenom tvrtke, a kasnije je i proširuju, pa na plakatu iz 1896. godine piše Tisak i zavod za plakatiranje C. Albrechta u Zagrebu.

U HGZ-ovoj zbirci nalaze se programi iz razdoblja kada su Albrechtovu tiskaru zakupili
- Josip Wittas(s)ek (1896.-1905.), te
- Mile Maravić i Mirko Dečak (1905.-1906.).

Albrechtova tiskara prestala je raditi 1947. godine.

Tiskara "C. Albrecht", 1897.
vlasnik J. Wittassek * 1959  † 22. 2. 1905. u Zagrebu


Grb pl. obitelji Albrecht

ADALBERTINA ALBRECHT Mirogoj
AGNEZA ALBRECHT Mirogoj
ANA ALBRECHT Mirogoj
ANĐELA ALBRECHT Mirogoj
ANITA ALBRECHT Mirogoj
ANKA ALBRECHT Mirogoj
BOŽENA ALBRECHT Mirogoj
DRAGUTIN ALBRECHT Mirogoj
DRAGUTIN ALBRECHT Mirogoj
EDO ALBRECHT Mirogoj
ERVIN ALBRECHT Miroševac
FRANJICA ALBRECHT Mirogoj
GITA ALBRECHT Mirogoj
GJURO ALBRECHT Mirogoj
HELENA ALBRECHT Mirogoj
IVAN ALBRECHT Mirogoj
IVAN ALBRECHT Mirogoj
IVANA ALBRECHT Mirogoj
IVANKA ALBRECHT Mirogoj
IVANKA ALBRECHT Mirogoj 
JOSIPA ALBRECHT Mirogoj
LJUBOMIR ALBRECHT Mirogoj
LJUDEVIT ALBRECHT Mirogoj
LJUDEVIT ALBRECHT Mirogoj
MIRA ALBRECHT Miroševac
MIROSLAV ALBRECHT Mirogoj
RUDOLF ALBRECHT Mirogoj
RUDOLF ALBRECHT Mirogoj
     
79 G 28.05.1933
46 G 09.08.1920
73 G 18.01.1928
80 G 11.11.1984
56 G 08.04.1952
70 G 12.01.1955
32 G 06.04.1958
48 G 30.05.1898
62 G 26.02.1887
77 G 15.11.1983
74 G 02.04.1960
87 G 05.01.1925
41 G 15.02.1934
71 G 08.12.1915
76 G 12.01.1954
30 G 22.04.1914
70 G 08.11.1907
66 G 24.09.1924
70 G 11.07.2001
84 G 10.12.1980
74 G 27.01.1899
45 G 31.12.1970
68 G 13.02.1969
64 G 19.01.1940
80 G 28.03.1977
73 G 01.07.1953
45 G 18.08.1941
45 G 18.08.1941

Izvor:  http://www.gradskagroblja.hr/Default.aspx?art=196&sec=24
http://www.gradskagroblja.hr/Trazilica/default.aspx

Tekst: Marica (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #26 : Kolovoz 02, 2010, 20:29:09 »


Dr. Ivan Dežman


Klikni za uvećani prikaz

rodio se 6. svibnja 1841 u Rijeci, od oca Josipa, uglednog trgovca i majke Vicencije.

U Beču studira medicinu, 1864 doktorira i vraća se u Zagreb.
15. ožujka 1865. ženi se sa 18 – godišnjom Kornelijom Schmit, kći Franje Schmita, predsjednika sudbenog stola.

Od 1873. zastupnik u hrvatskom saboru. Te iste godine u listopadu, boraveći u Beču, zarazio se od kolere od koje je, vrativši se u Zagreb u Mesničku 41., naglo umre 24. listopada 1973.


Grobnica Dežman na Mirogoju

Ostavio je mladu udovicu Korneliju (26 god.), dvije kćeri Darinku i Blandinu (kasnije učiteljicu ženske stručne škole u Karlovcu) i tek 2 mjeseca starog sina Milivoja.

Na grobu je držao oprostni govor njegov kućni prijatelj August Šenoa.

[...] — A sada, Ivane, brate, druže, poštenjačino, zbogom! Počivaj mirno. Nikad te ne zaboravismo. Ta na zemlji nam tvoj grob, u srcu tvoje ime, a na nebu zlatna zvijezda, tvoja duša. Vječna ti pamet!
Šenoa na trenutak zastane, odšuti nekoliko časaka, pa se posljednji put oglasi:
— Slava Ivanu Dežmanu!
— Slava mu! — prolomi se iz tisuću grla. [...]

[...]Istodobno jedna od Kornelijinih pratilja, gđa Šram, bila je noseća i, premda na početku trudnoće, ćutila je tegobe prigodom paklenskog tempa, što ga je na povratku s groblja nametnula nesretna Kornelija Dežman. Stigavši do kuće Dežmanovih, Mesnička 41, gđa Šram je gđu Dežman prepustila zajedničkoj prijateljici Slavi Šenoa, jačoj i žilavijoj, koja i tako stanuje u neposrednom susjedstvu, preko ulice na broju 34., [...]
 
Zagreb, Mesnička ulica/ Dežman kbr. 41, Šenoa kbr. 34

Dr. Ivan Dežman * 06. 05. 1841 † 24. 10. 1873. (32 g.)
Kornelija Dežman rođ. Schmit * 1847 † 28. 12. 1939 (92 g.)
Blanda Dežman * 1871 † 07. 02. 1916 (45 g.)
Milivoj Dežman * 30. 08. 1873 † 24. 06. 1940 (67 g.)
Milica Dežman * 1896 † 28. 11. 1972 (76 g.)
___________________

Izvor:
Zaslužni Hrvati XIX. st., Zagreb, 31. prosinca 1900. (MD)
Matica hrvatska - Kolo 2004.
Foto:
DAZ-Zagrebačko arhivističko društvo (MD)
Lidija, Zagreb, 11. 06. 2010., 20:23
Zaslužni Hrvati XIX. st. (MD)

Dežman, Milivoj,
liječnik, književnik, publicist, urednik Obzora
* Zagreb, 30. 08. 1873 † 24. 06. 1940 (67 g.)

Sada, kad je svršio rat, Dežman je odlučio da što prije dokonča dvojstvo zvanja koje mu je dojadilo. Htio se posve predati medicini. Konačno postati neovisan. Na prijelazu iz 1918. u 1919. Obzor je zaista vanstranačko glasilo, najuglednije i najčitanije novine u hrvatskom području. Lično nije Dežman bio u sukobu ni s kojom političkom grupom ni ličnošću. Po naravi nije bio osvetljivo zlopamtilo. Orno je ulazio u polemike, brz bio i na izmirenju i na kompromisu, mada su ga ljudi uvijek optuživali da je spletkar, "mutikaša". Istina, nije zazirao od političkih intriga, ali bez egoističnih prohtjeva ili čak ličnog profiterstva. Koliko su tad politički ljudi cijenili Obzor - koji je konačno preko pola stoljeća dosljedno bio propagator i branič jugoslavenstva, katkad manje, katkada više spretno - govori to što je Svetozar Pribićević u prosincu 1918. svoje prve političke enuncijacije iz Beograda lansirao preko Obzora, a ne preko Pokreta, glasila svoje grupe. Tih mjeseci Dežmana osobno manje impresioniraju događaji oko ujedinjenja, a više haranje "španjolke". U bolnicama pod njegovim nadzorom viši je postotak mrtvih na bojištima. Uz to je sukob s Italijom kod njega potiskivao interes za domaću politiku. Tu je naročito bio osjetljiv zbog obiteljskih riječkih tradicija. Godinu dana nakon smrti Šime Mazzure nestalo je Dioničke tiskare, njegove kreacije. Baštinici su jedva dočekali da on umre i da svrši rat. Odalmuli su kad je nestalo patrijarha-tutora. Dionice zavoda, od osnutka razasute među potomcima i rodbinom pristaša stare Nezavisne narodne stranke, već su tokom posljednjeg decenija pokupovale porodice Mazzura i Švrljuga. Veći je paket dionica dospio i u vlasništvo Dragutina Heumera, od 1910. komercijalnog direktora zavoda i pouzdanika-kontrolora Eskomptne banke. Ti su dioničari, kao većina, prodali Dioničku tiskaru zajedno sa zgradom u Gundulićevoj ulici osječkom Hrvatskom štamparskom zavodu za neka dva milijuna prežigosanih austrijskih kruna. Za sebe su pridržali "Obzor", prazno ime lista koji je bez tiskare bio problematićna vrednota. Bili su osvjedočeni kako su napravili izvrstan posao, vjerujući da list može vječno prosperirati na lovorikama prošle slave. Dežman, s nekoliko desetaka dionica, bio je kod transakcije peti točak. U trgovačke se operacije nije mnogo razumio. Rješenje mu je čak godilo; smatrao ga je jamstvom da će likvidirati svoj "provizorij".

Dr Lav Mazzura, po pasivnoj naravi potpuna opreka ocu, dao se sa svojim dijelom utrška na planove kako će u djedovskom Tisnu podići stojni dom. Švrljuga, kao direktor Eskomptne banke, upustio se u burzovne spekulacije, a Heumer osnovao zakutnu banku koja se gotovo isključivo bavila sitnim poslovima uz lihvarske kamate. Dežman je otpirio u veliki svijet, prepustivši Obzor sudbini. Najprije je otputovao u Pariz da izbližeg vidi mirovnu konferenciju i obnovi veze s ljudima Jugoslavenskog odbora, u prvom redu s drom Trumbićem. Kao gledalac bio je i kod ceremonije potpisivanja Versajskoga mirovnog ugovora. O događaju koji su suvremenici smatrali grobnim kamenom nad ratovima u historiji, napisao je impresionistički dopis za Obzor. Ćlanak je u Zagreb stigao prekasno, kad više nije bio aktualan. U Parizu su mu Wickham Steed i Seton-Watson stavili neočekivani prijedlog. Sam nije slutio da je kao ftiziolog ličnost i izvan domovine. Zamoljen je da pregleda neke lokalitete i terene u Engleskoj i u Škotskoj i dade svoje mišljenje da li su podesni za pnotutuberkulozne sanatorije. Boravak u Engleskoj pojačao mu je želju da se posve vrati lijećništvu. Vjerojatno mu je zatražena ekspertiza galvanizirala zadrijemale liječnlčke ambicije. Smislio je da osnuje svoj antituberkulozni sanatorij koji bi bio, po njegovom računu, unosan posao i pružio mu mogućnosti za klinička istraživanja. Nikad nije uspio udovoljiti svojoj tajnoj želji da se posve preda znanstvenom medicinskom radu. Kad se osnivala medicina u Zagrebu, nije ni pomislio da se natječe za katedru. Bila mu je čak ponuđena. Smatrao je da katedra i znanstveni rad rijetko i teško idu zajedno. Vjerovao je da jedino individualne akcije nešto stvaraju.

Kad se vratio u Zagreb, prvo mu je bilo da pronađe podesan objekt. Prvih poratnih godina nije to bilo lako, na gradnju novog objekta nije se moglo ni pomišljati. Slučajno se pružila prilika da je ponuđena na prodaju vila, točnije skup paviljona porodice Feller u Jurjevskoj ulici. Zatražio je kredit kod Eskomptne banke. Švrljuga mu je, dabome, sve obećao. Izrađen je kupoprodajni ugovor, no kad ga je trebalo potpisati, Eskomptna banka. u stvari Švrljuga, uskratila je kredit. Čitav je plan propao. Dežman je to smatrao jednim od najtežih udaraca u svojoj javnoj djelatnosti. Ostao je privezan uz Obzor. Možda mu je radi toga i uskraćen kredit.

Onda je vrzino kolo političkih događaja zgrabilo i njega. Baštine prošlosti. poratni ekonomski kaos, stvarnost socijalnog preokreta koju nitko nije htio priznati, pa onda stare i nove lične omraze, cjepidlačarske teoretske političke raspre koje su se izrodile u teologiju svoje vrste - sve se to zgusnulo u borbu centralizma i anticentralizma do istrage. Nekadašnji predvodnik naprednih "mladih" našao se, možda ni sam ne znajući kako, u taboru starih konzervativaca koji, neki svjesno, neki nesvjesno, priželjkuju da život ostane kakav je bio do 1914. Lično nije vjerovao da je to moguće, ali zazorna mu je bila politika niveliranja nekadašnjim silovitim peštanskim metodama. Kao liječnik bio je evolucionist, a fanatizam mu je bio mrzak. Godinama je poznavao političke i lične slabosti barjaktara anticentralizma u Hrvatskoj. Lorkovići, Šurmini, Bazale bili su za njega "profesori", dakle čeljad koja ne zna što je život, još manje što je politika. koja se kreće u apstraktnostima i drži predavanja. Ipak je pošao s njima. Možda je povjerovao da će im biti vođa jer su ga opsijedali, okupljali se oko njega, slušali njegova razlaganja - uglavnom zbog Obzorovih stupaca koji su im trebali. Pa kad su ostaci pravaša i anticeatralistički bivši naprednjaci, koje je prvenstveno vodila pizma na Svetozara Prtbičevića, osnovali Hrvatsku zajednicu, pristao je da bude član njezinog izvršnog odbora. Kao prije dvadeset godina kad je osnovana Hrvatska stranka prava. I ona je bila nerealna tvorevina.

Tada je već Obzor bio u teškoj krizi. Djelomlčno i Dežmanovom krivicom. Uvjeren da je svršio svoju novinarsku karijeru, nije zbog lista sebi tro glavu. Ravnodušno je gledao kako zbog sitničarske štednje Heumera propada izvještajna služba lista. Dok je onih mjeseci i godina svaki dan nosio uzbudljive događaje, Obzor je za njima klipsao, objavliujući novosti koje su već prije 24 sata prošle kroz sve novine. Zbog toga je naklada počela naglo padati. Bilo je jasno da će list ubrzo propasti zbog jake konkurencije.

Godine 1919. tri su male zagrebačke tiskare fuzijom stvorile nakladni zavod Tipograiiju koja je s "Jutarnjim listom" osvajala novu čitalačku publiku i staru obzorašku klijentelu. Eskomptna banka, koliko god je još imala neki interes na Obzoru (u inflacionističko doba banke su trebale novine već za eventualnu obranu svoga poslovanja, često na granici kriminala), pokrenula je na to operaciju, povoljnu za nju s nekoliko razloga. Založila se za to da Tipografija preuzme Obzor na taj način da Obzorovi vlasnici dobiju paket dionica Tipografije i uđu u njezino ravnateljsko vijeće. Dioničari Obzora bili bi time na dobitku (Tipografijine su dionice trenutno dobro kotirale na burzi) a banka bi se riješila tegobne operacije da sanira Obzor kojemu bi trebalo velike investicije, uz to bi fuzijom, odnosno kako se govorilo, stvaranjem velikog "novinskog konocrna", dobila za se i Jutarnji list. Vlasnicima je Tpografije poratnog skorojevića** prilično sumnjivog podrijetla i šarene političke prošlosti, Obzor dobro došao. Srodivši se s Obzorom, i Tipografija i Jutarnji list; dobili su neku političku važnost, oplemenili se njegovom tradicijom. Vjerovali su da to nešto znači. Dežman je ušao u ravnateljsko vijeće. Kako je na njega lično prigodom te transakcije otpao razmjerno čedan paket dionica Tipografije. U stvari je postao njezin namještcnik. U sebi je bio s tim načistu, u časovima iskrenosti ironično je govorio o Stanku Švrljugi kao "našem poslodavcu". Predan je Tipografiji kao dio Obzorova inventara. U povjerenju mu je bilo dano da zna da će prvom zgodom on postati direktor čitave Tipografijine štampe. Na tu je meku zagrizao. Kasnije. 1926. Zaista je došlo do toga. Njegov se odnos prema "poslodavcima" time nije mnogo promijenio. Mentalitet i metode Matije Mrazovića preživjele su Dioničku tiskaru. Stanko Švrljuga bio mu je unuk. Kad se Eskomptna banka našla pred slomom, Dežman je morao u Obzoru braniti njezin ugled pred dioničarima i ulagačima - uvjerili su ga da je stanje banke sjajno - još i u dan kad je već bila propala i uklopljena u Union banku. S gorčinom je priznao da su ga napravili "blamiranim Evropejcem". Iskustvo mu nije dalo pouku za budućnost.

____________
* Pozor (Zagreb. 1860)
Zagreb : Slavoljub Vrbančić, 1860 - 1867
Pozor. (Zagreb. 1881)
Zagreb : vlasnik K. Božić, 1881 - 1885

Obzor. (Zagreb. 1871)
Zagreb : M. Maravić, 1871 - 1881
Obzor (Zagreb. 1886)
Zagreb : Dionička tiskara, 1886 - 1905

Vienac (Zagreb. 1869)
Zagreb : Matica ilirska, 1869 - 1903
urednici Ljubo Babić (Ksaver Šandor Gjalski) i Milivoj Dežman-Ivanov

** skorojević > onaj koji se obogatio ili probio u više društvo, koji oponaša stil višeg društvenog sloja; parveni, arivist

Dežman (Ivanov), Milivoj (30. 8. 1873, Zagreb - 24. 6,1940, Zagreb); pseudonim Ivanov uzeo prema ocu Ivanu Dežmanu (1841? -1873), liječniku, politiku i književniku. Bavio se istim djelatnostima kao i otac. Medicinu studirao u Grazu i Beču; u Zagrebu od 1898. specijalist za plućne bolesti; utemeljio lječilište "Brestovac". Istaknut političar: u Hrvatskoj stranci prava (od 1902), u Narodnom vijeću 1918, kao povjerenik za socijalnu skrb u hrvatskoj vladi (1920), pokušao djelovati protiv centralističke politike kralja Aleksandra. I u publicistici vrlo aktivan; pokretač, suradnik ili urednik časopisa s kraja i početka stoljeća: "Mladost", almanah "Hrvatski salon", "Život", zagrebačka "Hrvatska misao", "Vijenac", "Pokret", "Lovor", "Obzor"; voditelj u novinarstvu Hrvatske; ravnatelj "Tipografije" te njezinih listova (od 1926). Organizator pa i predsjednik Društva hrvatskih književnika i PEN-kluba u Zagrebu; od 1928. član umjetničkog razreda JAZU. Glavna ličnost prijeratnog "Obzora". U književnosti djelovao desetak godina na prijelomu stoljeća: pisao novele i crtice, sabrane u knjizi Protiv struje (1903); napisao drame Rasulo (1896), Vir i Kneginja Jelena (1901); dramatizirao (1901) Šenoino Zlatarevo zlato. Važan je D. kritički nastup u doba hrvatske moderne sa shvaćanjima "Mladih" književnoprogramatskim člancima O hrvatskim književnim prilikama (1897), Naše težnje (1898).

Djela: - Kneginja Jelena, Zagreb, 1901; - Protiv struje, Zagreb, 1903 ? Članci, Hrvatska moderna, PSHK, knj. 71, Zagreb, 1975.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #27 : Ožujak 29, 2011, 06:22:31 »


Izidor Kršnjavi (Našice, 1845. - Zagreb, 1927.)


Dr. Izidor Kršnjavi i fra Didak Buntić u Zagrebu 1911.
Izvor: Zagrebačko arhivističko društvo

rodio se u Našicama 22. travnja 1845. godine te je bio svjetovnjak. Nižu gimnaziju završio je u Zagrebu a višu u Vinkovcima te je nakon završene gimnazije odmah primio učiteljstvo 2. listopada 1863. g. na kr. osječkoj gimnaziji. Dobivši trogodišnji dopust zbog bečkog sveučilišta napustio je koncem rujna 1866. godine osječku gimnaziju. Po struci je bio profesor povijesti i njemačkog jezika, a govorio je hrvatski i njemački jezik.


Izvor:Državni arhiv u Osijeku

Spomen soba Izidora Kršnjavog > http://www.mdc.hr/nasice/hr/index.html

♦ ♦ ♦

Hrvatsko arheologijsko družtvo uzkrsnulo je ovih dana na nov život. Dana 25 travnja u ponedeljak sastadoše se na poziv veleč. gos. podpredsjednika Ivana Tkalčića u arheologijskom muzeju prijatelji toga družtva, da konstituirajn nov odbor i odluče o izdanju časopisa,.jer je vis. zem. vlada doznačila podporu od godišnjih 600 for. Na skupštini je na predlog gosp. predsjednika Tkalčića izabran jednoglasno predsjednikom dr. Izidor Kršnjavi, predstojnlk odjela za bogoštovje i nastavu, a predsjednikom I. Tkalčić. .Časopis će uredjivati g. dr. Brunšmid, a članovi će se honorirnti s 30 for. a. vr. po štampanom arku.

Skupština je jednoglasno prihvatila liepo i razumno razložen predlog tajnika "Matice Hrvatske", neka bi se u interesu koncentracije naših i onako čednih književnih sila smjer arheologijskoga Viestnika proširio time, da se primaju historijski i folkloristijžgki članci, koji mogu interesovati širu publiku, a ne može se za njih naći zgodno mjesto u drugih naših organih. Mnoga historijska, bibliografijska, literarna, arhivalna i folkloristična bilježka dobro će se i koristno spremiti u ovakovom listu, mjesto da u dnevnih listovih neopažena izgine. Kako je svrha hrvatskomu arheologijskomu družtvu liepa i patriotična, a "Viestnik" toga družtva ima da po svom uredjenju zapremi osobito i odličnomjesto medju hrvatskimi periodičnimi časopisi, treba živo željeti, da ovo družtvo i njegov organ liepo napreduje.

DiS, 1. travnja 1895

♦ ♦ ♦

<a href="http://www.youtube.com/v/w3mvACNN-4g?fs=1&amp;amp;hl=de_DE<br /><br />http://www.youtube.com/v/w3mvACNN-4g?fs=1&amp;amp;hl=de_DE" target="_blank">http://www.youtube.com/v/w3mvACNN-4g?fs=1&amp;amp;hl=de_DE<br /><br />http://www.youtube.com/v/w3mvACNN-4g?fs=1&amp;amp;hl=de_DE</a>


♦ ♦ ♦



D. Dr. Izidor Kršnjavi * 22. 04. 1845 † 03. 02. 1927
Prof. Štefanija Iskra – Kršnjavi * 17. 12. 1869 † 16. 08. 1952
Druga supruga dr. Izidora Kršnjavog, 24 god. mlađa Štefa Iskra
rođena u Vrbovcu, osnovnu školu završila u Križevcima,
gimnaziju u Zagrebu, književnost u Parizu i Bernu. Pisala pjesme,
pripovijetke i humoreske, objavljivala ih pod pseudonimima
Iva Rod i Sestra Izidora.

Leo Iskra * 24. 11. 1911 † 05. 03. 1995
Elisabeta Iskra rođ. ? * 07. 10. 1911 † 16. 04. 1994

Foto: Lidija, 21. 03. 2011., 11:46

♦ ♦ ♦

Prva supruga Mina Kršnjavi rođ. Fröschl, sestra, akad. slikara Carl Fröschl.

[...] Boravak u Rimu Kršnjevom je omogućila unosna ženidba s Minom Fröschl, sestrom njegova prijatelja Carla sa studija, koja mu je osigurala tijekom cijelih sedamdesetih godina, u vremenu dok još nije dobio stabilno zaposlenje, pristojnu egzistenciju i mogućnost putovanja i nastavka obrazovanja po Italiji i Srednjoj Europi. Mina je Kršnjavom, naime donijela miraz od 100 000 forinti. [...] hrcak.srce.hr/file/53514

Više: Dvoboj u Maksimiru > M. Pavlović i I. Kršnjavi > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=398.0

Više: Kršnjavi > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?action=search2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #28 : Ožujak 29, 2011, 20:59:45 »


Lopašić - Polić

 
Ovdje počivaju u miru Božjem

Danica Polić rođ. Lopašić
* 1856 † 1905

Majčice, laka ti zemljica!

Emanuel Lopašić
hr. kot. Predstojnik
* 30. 07. 1867 † 20. 05. 1917

Ivana Lopašić
rođ. Vranyczany-Dobrinović
* 20. 04. 1837 † 14. 03. 1918

Vilma Polić
* 1886 † 1947

Marijan Polić
Viceadmiral
* 1876 † 1958


Foto: Lidija, 2011

Vidi > Obitelj Vranyczany-Dobrinović > Odgovor #23 : Srpanj 12, 2010, 10:50:48
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #29 : Lipanj 19, 2011, 20:07:17 »


Vinko Bek * 19. 11. 1862 † 15. 10. 1935

Sliepčev prijatelj, list za promicanje uzgoja, obuke i inih probitaka sliepaca, izdaje i uredjuje Vinko Bek, učitelj Bukevski, Zagreb, 1889.


Klikni za uvećani prikaz
Kopiranje nije dozvoljeno

Ovaj zanimljivi list, kojega je prvi broj netom izašao, preporučujemo svim prijateljima prosvjete. Prvi broj ima ovaj sadržaj:

-   Štovanim čitateljima
-   Braillovo slovo
-   Osamnaest pravila za prvi uzgoj i obuku sljepaca
-   Praktična uputa
-   Statistički podatci o broju sljepaca 1880
-   Dopisi
-   Književni pabirci
-   Razne viesti
-   Dodatak: Barillova slova izpupčena
-   
DiS, 15. studenog 1889.



Foto: Lidija, Mirogoj, 21. 03. 2011

Vidi > Rodoslovlje Brixy, Brix, ili Briksi - Brinje – Otočac > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=490.0

http://udruga-slijepih-osijek.hr/vinko-bek

http://www.tifloloskimuzej.hr/zbirke.aspx?zid=12

[...]Slepčev prijatelj, list za promicanje uzgoja obuke i inih probitaka. Tečaj II., svezak I. Uredio i izdao Vinko Bek.

Uz obilno gradivo imade ovaj list i dvie veće slike, koje predstavljaju sliep. Zavode u Lincu. Sadržaj je ovaj: Na pragu II. Godišta. Drugi korak da se u Hrvatskoj i Slavoniji umanji broj sliepih od dr. Selaka (1). Rad puč. učitelja proti širenja sljepoće (konac). Uspomene na II. skupštinu austr. učitelja slijepaca u Lincu od V. Beka .... [...]

DiS, 15. Prosinca 1890

______________________________
(1) Niko Selak (rođen 26. prosinca 1862 u Dubrovniku, umro je 20. studenog 1891 u Zagrebu.) - Hrvatski liječnik, neurolog. Jedan od pionira hrvatske neurologije.

Niko Selak je Jastrebarsku liječnik, liječnik i ravnatelj općinske bolnice u Koprivnici, pionir hrvatske neurologije, oftalmologije, medicinski fotografije. Istraživani korištenje hipnoze u medicini i napisao prvi hrvatski udžbenik za sudsku medicinu. Na području neurologije bave središnji živčani sustav sifilis, Duchenne distrofija, paraliza opuszkowym.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 [2] 3
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!