Ličke birtašice

[Marica]

Ličke birtašice

Slobodno mogu ustvrditi da se između ovih vrijedniih i neumornih, uvijek materinski raspoloženirh žena i mene uspostavila trajna uzajamna naklonost i simpatija.

Kao dječak, koji je nicao i tamo gdje ga se nije posijalo, dobar dio dana provodio sam motajući se oko skuta tih dobriih i mukotrpnih majkica, gospodario njihovim poslovnim prostorijama, pa čak i divljao.

Osim što su me u Perušiću privlačile njihove kćerkice, moje vršnjakinje, s kojima sam se u igri dnevno po nekoliko puta "ženio", privlačila me također gostiona onim bajnim miomiriisima koji su se širili od janjetine ispečene na ražnju, birtaških gulaša, te sezonskih mirisa majstorski pripremljenog bakalara. Zimi su to bili mirisi kuhanog mesa, onako bez zaprške!

Pitam se samo, znam da sam bio mali antikrist, jesu li te dobre Ličanke, inače poslovne žene, bile prema meni tolerantne iz obzira prema mojim roditeljima ili su me podnosile jednostavno zato što su žene i što u njima živi onaj osjećaj mekanog i popustljivog materinstva.

Postavši na kraju "svoj čovjek", sudbina mi je odredirla da dobar dio aktivnog života provedem na području Like i samim tim, kao i ostali poslovni ljudi, da se koristim njiihovim ugostiteljskim uslugama. Drugim riječima, i dalje sam nastavio uživati u tim našim u svemu originalnim i predusretljivim gostioničarkama. Uostalom, što se mene tiče i moga doživljajima bogatog djetinjstva, čini mi se da me nije rodila samo moja dobra mama Anka, već da su me također rodile i ove dobre birtašice kojima sam stalno zanovijetao.

I nikako ne mogoh shvatiti kakvu su to opasnost za naš socijalizam predstavljale te naše dobre majke i ne manje dobre trudibenice!?

Umjesto da im se prizna status korisnih članova našeg društva, neki tadašnji "planeri" naše privrede i privređivanja to su im osporli. Morale su, jedna po jedna, prestati sa zanimanjem kojem su robovale, koje su voljele i na kojem su bile nezamjenjive!

Kad god bi se zatekao na brizi tih mojih velikih simpatija, redovito bih uživao u njihovu dočeku i podvorbi gosta (glavno im je zanimanje bilo kuhanje i serviranje jela). Na primjer za standardni ručak (porcije ličke) juha ili čorba, pečenka s prilogom i na kraju kolač, pretežno palačinke, - plaćao se određeni dinarski iznos. I ne samo što te gazdarica pri dolasku blagonaklono i ljubazno dočekala i isto tako ljubazno ispratila, također te za cijelo vrijeme konzumiranja serviranog jela budno držala pod okom i tek što si ispraznio tanjur, već si čuo njezin blagonaklon glas: "OŠ JOŠ"? A to "OŠ JOŠ" značilo je da za isti iznos koji si platio možeš jesti koliko HOĆEŠ. Jedi do sitosti i presitosti! Od svega je tim majkicama najvažnije bilo da je jelo ukusno i da si zadovoljan!

I da u vrijeme moga poslovnog kretanja po Lici, bez obzira na ljubav koja je u meni tinjala još od najranijeg djetinjstva, nije
u Korenici postojala baba Milkača,
u Josipdolu teta Marija,
u Ogulinu teta Kata,
u Otočcu Katalinićka,
u Gospiću Kolačevićka,
u Srbu ljepuškasta Beba, vjerujem da mi Lika ne bi ostala u tako lijepoj uspomeni.

Moje posebne simpatije bile su baba Milkača i teta Marija.

Nije naodmet prisjetiti se, gledano vremenski unazad, da su te birtije u svom prvom izdanju poslovale kao nekakva vrst tadašnjih motela, koji su služtli za prihvat i smještaj kirijaša i njihovih zaprega u ono vrijeme kada su oni bili jedini nosioci prijevaza raznih rproizvoda od proizvođača do potrošača. U Lici su bili najpoznatiji i najbrojniji kirijaši koji su se zanimali prevozom vina iz Dalmacije (istini za volju, sve su to popili pretežno sami Ličani!).

Vidi > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1773.0

Jedno je vrijeme taksa za prihvat tih kirijaša iznosila 5 austrijskih kruna. U tu je cijenu uračunat prihvat, uštaljenje i timarenje konja, te stan i hrana za samog kirijaša (jedi i pij koliko god možeš!). Ako je bilo potrebono, u tu je cijenu bilo uračunato i kupanje umornog gosta u badnju s vrućom vodom! Prema namjeni i načinu poslovanja ličke su birtije bile slične američkim salunima.

Taj stil rada, sve do njihovog konačnog nestanka s ugostiteljske arene, zadržale su ove, po meni obožavane ličke žene. Stoga su Baba Milkača i teta Marija zaslužile da ih spomenem onakve kakve su uvijek bile na birtaškom poslu koji im je bio prirastao srcu.

[Marica]

Baba Milkača

Dok je moj otac službovao u Korenici, nisam se bio još rodio, ona i muž joj bili su tamo mladi birtaši. Doznavši prilikom prvog susreta 1955. godine moje porijeklo, prihvatili me kao rođenog sina. Kad god bih došao, baba Milkača se radovala. Kakva mi samo jela prirpremala! I kod nje je, na snazi bilo ono "OŠ JOŠ". Bilo joj je tada već sedamdesetak godina i više. Čvrsto i sklaidno građena, Ličani bi rekli "štanja žena", izraza lica umiljata,; sve je govorilo u prilog tome da je to nekad bila i još kako naočita i privlačna ženska osoba. Pronicljiva i ujedno blagog pogleda, svakog bi pridošlicu ljubazno dočekala i istovremeno nastojala proniknuti tko je i što je taj novi gost. Kada sam ja bio u pitanju, našla bi uvijek vremena da mi ispeče pastrve koje bih nalovio u bistrom potoku KRENIČICA. Jednog jesenskog prijepodneva, na proputovanju na posao u Ličku Plješivicu, u pratnji kolega Asena i još dvojice ljudi iz struke, zaustavili smo se na trenutak pred Milkačinom birtijom i naručili za 15 sati,

kada se vratimo s posla, ručak. Budući da se to zbivalo u punoj sezoni mladih tuka, dogovoreno je da za taj ručak bude pripremljen tučiji ujušak, tučije pečenje s prilogom i palačinke.

Stigavši s terena i kada smo poručili, došlo je na red plaćanje. Ne znam zašto, no Asen je bio pojeo samo ukusni i ujedno izdašni ujušak. Svaki po 90 dinara. Ostavši zadnji Asen prozbori: "A ja!?" "I TI TAKOĐER 90 DINARA!"

"Kako to, pa ja sam pojeo samo ujušak!?"
"Ko ti je kriv!? Moga si jesti! Ja sam jelo skuvala i pripremila i za te .. .!"

Nakon desetak godina Milkača se preseli tamo kuda se zauvijek grede. Prestade s radom i Milkačina birtija. Ugasi se zauvijek i ona topla Milkačina riječ "Oš JOš?"

[Marica]

Teta Marija

Po pitanju ženstvenosti pripada joj loša ocjena. Po predusretljivosti i dobrom dočeku ocjena najviša što može biti. Birtija je bila u njezinom vlasništvu. Bila joj je to očevina. Tu se i rodila. Žena izuzetne visine. Jedva primjetno pogurena. Koščata. Nekada crnka. Na nogama debele modre masnice. Vene se upalile i iskočile uslijed velikih napora. Po pristupu poslu nadaleko joj ne bijaše ravna birtaša. Često sam bio gost na ručku kod nje. Uostalom, nigdje bolje i ukusnije! Zbog jednostavnosti i iskrenosti, i da nisam bio .gladan, dolazio bih bio da uživam u njezinu prihvatu gostiju. Birtija joj je redovito bila dupkom puna. Osjetivši da je gledam sa simpatijama, da mi se oduži, uzvratila mi je to još većim zalaganjem da me ugosti što bolje. Na kraju mi se počela i

povjeravati. Žalila mi se da je stalno na udaru ucjenjivača, većinom ljudi koji odlučuju i presuđuju Da ne počasti, pa i više od toga, ugušili bi je porezima. Sve je to za nju trošak i opterećenje. Ništa njoj ne pada s ne ba. Sve što njoj zatreba mora platiti! Da olakša dušu, opisa mi jednu domaću "polovnjaču". "Zgođu'šna, gospodine! Dala se u promet! živi ka' Bog! I niko od nje ne traži nikakva davanja, nikakve poreze niti dažbine! E moj gospodine, da sam i ja češće dizala noge u vis tako ka una, ne bi ja sada imala vake vene na nogama!"

U trenutku ojađenosti teta Marija je izrekla pravu istinu!

Nakon izvjesnog vremena birtiju je od Marije preuzeo jedan od onih koji se do tada strogo brinuo da Marija svojim radom ne "ugrozi" socijalizam!

Nastavlja se ….

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Ekskluzivno pravo korištenja dodjeljeno je meni, vlasnici web stranice www.cro-eu.com od originalnog vlasnika autorskih prava, sina Ferdinanda Šulentića, dipl. ing. Zlatana Šulentića.

Kopiranje sadržaja ili pojedinih djelova ovoga foruma, za određene tipove medija, nije dozvoljeno.

Marica Draženović