Ličke birtašice
Slobodno mogu ustvrditi da se između ovih vrijedniih i neumornih, uvijek materinski raspoloženirh žena i mene uspostavila trajna uzajamna naklonost i simpatija.
Kao dječak, koji je nicao i tamo gdje ga se nije posijalo, dobar dio dana provodio sam motajući se oko skuta tih dobriih i mukotrpnih majkica, gospodario njihovim poslovnim prostorijama, pa čak i divljao.
Osim što su me u Perušiću privlačile njihove kćerkice, moje vršnjakinje, s kojima sam se u igri dnevno po nekoliko puta "ženio", privlačila me također gostiona onim bajnim miomiriisima koji su se širili od janjetine ispečene na ražnju, birtaških gulaša, te sezonskih mirisa majstorski pripremljenog bakalara. Zimi su to bili mirisi kuhanog mesa, onako bez zaprške!
Pitam se samo, znam da sam bio mali antikrist, jesu li te dobre Ličanke, inače poslovne žene, bile prema meni tolerantne iz obzira prema mojim roditeljima ili su me podnosile jednostavno zato što su žene i što u njima živi onaj osjećaj mekanog i popustljivog materinstva.
Postavši na kraju "svoj čovjek", sudbina mi je odredirla da dobar dio aktivnog života provedem na području Like i samim tim, kao i ostali poslovni ljudi, da se koristim njiihovim ugostiteljskim uslugama. Drugim riječima, i dalje sam nastavio uživati u tim našim u svemu originalnim i predusretljivim gostioničarkama. Uostalom, što se mene tiče i moga doživljajima bogatog djetinjstva, čini mi se da me nije rodila samo moja dobra mama Anka, već da su me također rodile i ove dobre birtašice kojima sam stalno zanovijetao.
I nikako ne mogoh shvatiti kakvu su to opasnost za naš socijalizam predstavljale te naše dobre majke i ne manje dobre trudibenice!?
Umjesto da im se prizna status korisnih članova našeg društva, neki tadašnji "planeri" naše privrede i privređivanja to su im osporli. Morale su, jedna po jedna, prestati sa zanimanjem kojem su robovale, koje su voljele i na kojem su bile nezamjenjive!
Kad god bi se zatekao na brizi tih mojih velikih simpatija, redovito bih uživao u njihovu dočeku i podvorbi gosta (glavno im je zanimanje bilo kuhanje i serviranje jela). Na primjer za standardni ručak (porcije ličke) juha ili čorba, pečenka s prilogom i na kraju kolač, pretežno palačinke, - plaćao se određeni dinarski iznos. I ne samo što te gazdarica pri dolasku blagonaklono i ljubazno dočekala i isto tako ljubazno ispratila, također te za cijelo vrijeme konzumiranja serviranog jela budno držala pod okom i tek što si ispraznio tanjur, već si čuo njezin blagonaklon glas: "OŠ JOŠ"? A to "OŠ JOŠ" značilo je da za isti iznos koji si platio možeš jesti koliko HOĆEŠ. Jedi do sitosti i presitosti! Od svega je tim majkicama najvažnije bilo da je jelo ukusno i da si zadovoljan!
I da u vrijeme moga poslovnog kretanja po Lici, bez obzira na ljubav koja je u meni tinjala još od najranijeg djetinjstva, nije
u Korenici postojala baba Milkača,
u Josipdolu teta Marija,
u Ogulinu teta Kata,
u Otočcu Katalinićka,
u Gospiću Kolačevićka,
u Srbu ljepuškasta Beba, vjerujem da mi Lika ne bi ostala u tako lijepoj uspomeni.
Moje posebne simpatije bile su baba Milkača i teta Marija.
Nije naodmet prisjetiti se, gledano vremenski unazad, da su te birtije u svom prvom izdanju poslovale kao nekakva vrst tadašnjih motela,
koji su služtli za prihvat i smještaj kirijaša i njihovih zaprega u ono vrijeme kada su oni bili jedini nosioci prijevaza raznih rproizvoda od proizvođača do potrošača. U Lici su bili najpoznatiji i najbrojniji kirijaši koji su se zanimali prevozom vina iz Dalmacije (istini za volju, sve su to popili pretežno sami Ličani!).
Vidi >
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1773.0Jedno je vrijeme taksa za prihvat tih kirijaša iznosila 5 austrijskih kruna. U tu je cijenu uračunat prihvat, uštaljenje i timarenje konja, te stan i hrana za samog kirijaša (jedi i pij koliko god možeš!). Ako je bilo potrebono, u tu je cijenu bilo uračunato i kupanje umornog gosta u badnju s vrućom vodom!
Prema namjeni i načinu poslovanja ličke su birtije bile slične američkim salunima.
Taj stil rada, sve do njihovog konačnog nestanka s ugostiteljske arene,
zadržale su ove, po meni obožavane ličke žene. Stoga su Baba Milkača i teta Marija zaslužile da ih spomenem onakve kakve su uvijek bile na birtaškom poslu koji im je bio prirastao srcu.