CRO-eu.com
Ožujak 26, 2017, 07:19:02 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Stolna crkva u Djakovu  (Posjeta: 22259 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
zummann
Gost
« : Travanj 08, 2010, 17:09:39 »


Evidentirano
zummann
Gost
« Odgovor #1 : Travanj 09, 2010, 14:42:24 »

Slavonija je uzka, a prema iztoku sve se više i više uži, dok brkom svojim Zemun neđosegne. Liepoj se ona slici, samom božjom rukom pisanoj, prispodobiti može, koju divni okvir, s jedne strane Drava i Dunav s druge pako strane Sava, obimlje. Rekli bi, da narav sama ljude nuka i pozivlje, da plodovitu i svakim božjim darom urešenu užinu putevi prepletu i blago obilno, koje u utrobi svojoj nosi, na vidik i užitak iznesu; pak ipak imade samo jedna jedita zidana cesta, koja taj jezičac presieca i Savu s Dravom spaja. Pak koliko je truda i napora stajalo, dok se je i to postiglo ! Pak kakav je taj put još i danas? Ista cesta imala bi spojiti Savu sa Dunavom kod Vukovara, i prem bi se to malim postiglo, bezumje ljudsko umilo je to do sad osujetiti.

Stari Rimljani posluživ se deltičkim, da tako reknemo, položajem ovoga diela Panonije prekrilili su ju vodenimi cievi, kojim se posvuda u trag ulazi, a tiem su podigli Slavoniju na stepen najljepše i najbogatije pokrajine rimskoga carstva. U malenoj Slavoniji bilo je pod Rimljani izvanredno mnogo velikih i bogatili gradova, što je vazda znak velike izobraženosti. Sječama ovdje na Mursu, Cibalu, Sirmium, Bassianu, Bononiu, Taurunum itd. Tu rimsku uljudnost i blagostanje uništi seoba naroda; kasniju pako sredovječnu razoriše Turci.

Slavonija poleg sve svoje uzoritosti i plodovitosti sada propada, a mogle bi joj samo željezne ceste pomoći. Prije njekoliko godina sastalo se u Osieku družtvo spremno željeznicu iz Osieka do Broda bez ikakvoga jamstva graditi. Tomu se je, veljalm, opirao sustav željeznih pruga jur ustanovljen i odobren. Kad se taj željeznički sustav mirnim i nepristranim okom motri, zavapije se i nehotice: ta ljudi božji, jeste li pri sebi? Zar neznate, da je narav samo ugoclnikom svojim blagodarnica, a silnikom na obću štetu i sramotu vazda ljuta osvetnica. Mi u ovih stranah ni neimamo svojih željeznica. Vele, da nije na iiami još red;  a bog sam zna, kad će  na nas red doći. Željeznica riečka ugarska je. Od ljudi joj pako, da je skroz i skroz sušičava, a od naravi, da samo tada ozdraviti i plodonosnom postati može, kad se od Karlovca do Zemuna pruži. Željeznica turska od Sarajeva do Samca dati će po svojoj prilici povoda, da se Slavonija željeznom prugom od Samca do Osieka prvi put presieče. Željeznica turska, vele, da će za četiri godine gotova biti, pak bi se trebalo za vremena pobrinuti, da se slavonska pruga sa sarajevskom ujedno otvori. Nebude li spletaka i bezumja prugi je ovoj put najpreči preko Djakova s jugo-iztočne strane. Još će pako bolje i razumnije biti, ako ta željeznica od Broda k Osieku podje. U tom slučaju bi još sigurnije morala kraj Djakova s protivne strane proći. U ovih stranah sa juga na sjever najkraća je pruga od Samca ili Sikirevaca od prilike do Valpova. Ta pruga osim Save i Drave spaja ušće Bosne i Karašice. Sadašnja zidana cesta, koje gore spomenusmo, prema sjeveru zalazi nješto na iztok, a prama jugu mnogo više na zapad tako da slovo „8" sačinjava. Kad njom od sjevera, to jest od Osieka prama jugu putujemo, prevalit nam je svu širom plodovitu dravsku dolinu, kojoj četvrt ure iz Širokoga polja vrlu ugodni humac koncem i granicom služi. Od tuda postaje tlo valovito, kao da se je narav hotomice podigla, da hrbtom svojim dvie sestre Dravu i Savu razdieli. Tri takva valovita brežuljka jedan za drugim se prama jugu steru: jedan s malim dolcem od skrajnoga ruba nizine dravske do potoka Jošave; drugi od Jošave do ribnjaka, posljedni pako, od ribnjaka do strbinačkoga prodola, gdje ravnica savska počimlje, koja se diljem tja do Zemuna stere, dočim nizinu dravsku u istom pravcu Fruška gora prebija.

Na sriednjem od ovih bumaca leži čedno mjesto Djakovo. Djakovu je položaj vrlo liep i plodovit. Djakovačka okolica bješe svakako već u rimsko doba naseljena, kano što potvrdjuju starine, koje se ondje, imenito u Selcih, izkapaju. Ovu okolicu presiecala je cesta, koja je iz Siska prieko Leucono (Selca ili Piškorevci), Cirtise (Mikanovci) i Cibalisa (Vinkovci) prolazila sredinom pokrajine u Sirmium. Prva povjestna spomen Djakova nalazi se u povelji kralja Bele IV. od 20. srpnja 1244. godine, kojom je on svojega pokojnoga brata, hrvatskoga vojvode Kolomana (+ 1241.) darovnicu potvrdio ; a ovom darovnicom dodje Djakovo u svojinu bosanskih biskupa. Povod ovomu darovanju dali su bosanski Patareni, koji su na toliko u Bosni zavladali bili, da je ondje bilo ostalo „malo prave vjere revnovatelja i štovatelja.'' Od ono doba, t. j. od prona koncu prve polovice XIII. vieka postalo je Djakovo sielo bosanskih biskupa, koji su sada ondje sada u Bosni stanovali, te imali su oni osim Djakova velikoga posjeda i u Bosni, poimence u županijah vrhbosanskoj, neretvanskoj, lepeničkoj, vidoškoj, lisinskoj i skopljanskoj. S toga se bosanski biskup već u spomenicih iz početka XIY. stoljeća zove „episcopus Bosnensis seu de Diaco, ecelesiae Bosnensis seu de Diaco" .

Oko Djakova i Gorjana znameniti su se dogodjaji u sriednjem vieku sbijali. Tako je god. 1386. bila kod Gorjana uhvaćena kraljica Marija sa svojom majkom Jelisavom, što je još više razdražilo stranačke strasti u našoj za samostalnost borivšoj se domovini. Stare mire, koji stranom još obstoje, držali smo sve do najnovije dobe, radom turskim, dočim su vrlo liep primjer gotičke tvrdjave iz XIV vieka, vriedan da se uzdrži, kao što će se uzdržati. Žalibože, da od četiri tornja, koje Francuzi „donjon" zovu, više nijedan neobstoji.

Već ova istina poviestna. da je Djakovo od prvé polovine XIII. stoljeća bilo biskupsko mjesto, dovodi nas na misao, da je ondje imala obstojati stolna crkva. Ovo se potrvdjuje ostanci, koji su nadjeni tik sadanjega biskupskoga dvora na mjestu, gdje je sadanja stolna crkva. Stara crkva stolna bila je sagradjena u gotičkom slogu, kano što dokazuje bielodano kamenje ovdje izkopano sa profili očevidno gotičkimi; dokazuje liepa konsola dosta dobro uzdržana . koja je na sjevernoj strani crkve uzidana; dokazuje nadgrobna ploča prebijena od mramora predstavljajuća biskupa sa nadpisom gotičkim i sa grbom, a uzidana na iztočnoj strani sadašnje crkve. Ovo će se dakako uzdržati, kao i sve ostale starine, koje se pri rušenju stare crkve; našle budu. Dokaz, da je crkva ovdje gotička obstojala, jesu i zidovi gradski gotički, koje smo prije spomenuli. Po svoj prilici je crkva skupa sa zidovi u XIV-tom stoljeću zidana, a vjerojatno je, da su podrtine gotičke te crkve još početkom prošloga stoljeća, postojale, pak kamo sreće, da ni su tada porušene. Lahko, da će se odkriti temelji toj staroj crkvi, kad se sadašnja rušila bude.

Djakovo je s ostalimi mjesti Slavonije poslije muhačke bitke (1526) dielilo jednaku sudbinu; spalo je pod Turčina i jamačno sandžakatu požežkomu podčinjeno, koj bi god. 1538 ustrojen. Stolica biskupska bješe i sada redovito popunjavana, ali biskupom nije sielo bilo više Djakovo; oni bjehu „episcopi in partibus", a franjevački red brinuo se za pastvu katoličkih duša. Biskupi mogahu svoju stolicu zauzeti tek poslije karlovačkoga mira (1698), kojim je Turska ustupila zemlje ovkraj Save. Sbivši se ovi dogodjaji umah su se biskupi pobrinuli za stolnu crkvu i svoj dvor. Biskup Grj. Patačić Zajezdski, posvećen 30 ožujka 1704 g. sagradi crkvu na podrtinah starije i drven dvorac biskupski unutar zidina stare tvrdjave. Njegov poslije 24 travnja 1716 nasljednik Petar Balde, rodom iz Spljeta, razširi stolnu crkvu Patačićem sagradjenu i uresi ju iz nutra; ali tek pod njegovim nasljednikom (1749—51) Franjom Tauzijem, rodom iz Hrvatske, bješe ona posvećena. Biskupski dvorac bješe sazidan tek pod biskupom Josipom A. Čolnićem (1751—73), koj je takodjer na stolnoj crkvi popravio štete potresom počinjene i podigao joj zvonik.

Ova stolna crkva u Djakovu, sagradjena u prvoj polovici prošloga vieka, a posvećena sv. Petru, kano i nješto kašnje sagradjeni biskupski dvor postoje do dana današnjega,Ova crkva smierna služi prieko stotine godina bogoštovju.

Ovo su kratki nacrti okolice i mjesta, u kom se poleg biskupskoga stana od osam godina crkva stolna velikim troškom i trudom zida.
Evidentirano
zummann
Gost
« Odgovor #2 : Travanj 10, 2010, 14:20:56 »


1.

Misao o gradnji nove stolne crkve bi već početkom ovoga stoljeća zamišljena biskupom A. Mandićem (1806—15), koji rodnomu mjestu svojemu Požegi na slavu služi, i komu je biskupija djakovačka vječitu zahvalnost i uspomenu dužna, jer sve što je u njoj boljega i koristnijega, u njem svoga početnika počituje. Njegov su primjer svi ostali biskupi sliedili. Dvie tri stare osnove crkvene takodjer se ovdje nalaze, što znači, da su rijeki biskupi već i samu crkvu zidati namjeravali. Jedna je snimak temešvarske, druga koločke crkve. Ni jedna ni druga ta crkva pod estetičkim vidom baš upravo ništa nevriedi. Obe spadaju u vrst jesovanskih crkava XVII vieka. Najnovije djelo Emerika Henszlmanna, u kom se navadjaju nacrti dvaju crkava pod sadašnjom koločkom crkvom našastih, to jest jedne posve stare basilike, koju pisac stjepanskom krsti, a druge vrlo iiepe iz XIII stoljeća, veliku žaobu u nami probudjuje, što je ova posljednja pod zemljom. Sto bi puta bolje bilo, da se sadašnja crkva u zemlju zakopa, a uskrisi stara basilika, kojoj je učenjak madjarski sva razmjerja točno proračunao. (Vidi djelo: "Die Grabungen des Eizbischofes von Kalocsa" Dr. Ludwig Haynald, geleitet, gezeichnet und erklärt von Dr. Emerich Henszlmann, i to na strani 59 i 105).

Sreća je velika, što se one stare osnove za stolnu crkvu djakovačku proizvele nisu; čini nemislimo nikoga ukoriti, jerbo niti stare nevaljale osnove nisu ničiji ukor; niti novija bolja ničija nije zasluga, jedna i drugo puka je samo posljedica . . . datuma. Da je crkva naša prije dvadeset do trideset godina zidana bila, po svoj prilici naličila bi poštanskoj crkvi u Leopoldovoj varoši, o kojoj njeki šaljivdjija reče: da najpametnije, što je učiniti mogla, jest, što se je srušila, ter bi joj se samo zahvaliti imalo, da je to učinila, kad nikoga u njoj nije bilo. Ili bi naličila crkvi oštrogonskoj, koja od đuljega vremena cienu svoju istom težnjom očituje, tako, da je siromah stožernih i prvostolnik već pol miliona forinti potrošio, da je pokrpa i od propasti oslobodi. Možebit bi bolje učinio, da je tiem novcem na istom vrlo liepom vidiku dingu crkvu sazidao.

S toga neće se nitko čuditi, što ni je se ni jedna od onih starijih osnova mogla usvojiti, kada se prije više godina stalo ozbiljno misliti na gradjenje stolne crkve u Djakovu.

Kada se kod nas radilo o novoj osnovi za stolnu crkvu, valjalo se najprije odlučiti za slog u kojem da se gradi. U tom obziru glede spomenika crkvenih dvie struje vladaju. Jedna se izključivo goticismu klanja, druga, prem nije tako izključiva . više na stari romanisam naginje. Nam se čini, da su jedne i druge stranke pristaše još sveudilj ¡1 sumračju, i da točku arkimedovu jos dosad zaman traže; ali su gotičari na svaki način u većoj zabuni i neizvjestnosti nego romaniste. Evo što o tomu piše učeni i vrlo zaslužni Lubke u svojoj povjesti arhitekture : "Mino besondere Stellung nehmen überhaupt die Gothiker ein. Sie scheiden sieh in verschiedene Gruppen, die noch nicht darüber einig sind, ob sie den strengen Styl des XIII. Jahrhunderts nach dem Vorgange der französischen Archeologen von heute, oder den frei entwickelten des XIV., oder endlich den willkürlichen aber beweglicheren der Spätzeit proklamiren sollen. Nur darüber sind sie einig, dass sie den gothisehen Styl als das allein seligmachende Prinzip der modernen Architektur betrachten." Posije ovoga navadja velike zasluge u tom pravcu Ungewittera, Haasea i Schmidta, koji gotiku k većoj ozbiljnosti privadjaju, ali nadodaje: "Aber damit hat sich zugleich eine gewisse Trockenheit und Nüchternheit eingeschlichen, welche mehr nach dem blossen Steinmetzer als nach dem Künstler schmeckt." Tko ovo razumjeti želi, nek prispodobi Schmidtove crkve sa Förstelovom votivnom u Beču.

Imajući pred očima ove dvie struje i nam se namitao slog gotički, tiem više, što je i starija stolna crkva u Djakovu, kako spomenusmo, u tom slogu sagradjena kila; a kano da romanskomu u tih krajevih nije traga.

Istina je, da su vrlo rieđki tragovi romanskomu slogu u našoj užjoj domovini. Ako bi crkva sv. Marije u Zagrebu sbilja bila stara romanska basilika, onda bi ona medju vrlo rieđke pojave u našoj zemlji spadala. Mi smo naišli u trag romanskomu slogu u zapadnoj strani biskupije djakovačke, u kapeli groblja Zdenačkoga. Vrlo liep romanski portal tuj još obstoji, i prozorčići očevidno su istog stroja. Taj je portal pokojni architekt Roesner snimio. Ostale podrtine, koje smo u ovoj biskupiji opazili, sve su gotičke.

Ali ako si samo nješto razmaknemo granice izvan sadašnje domovine , onda je u nas dost starodrevnih basilika i razvivših se iz njih romanskih. Tršćanska stolna crkva, prem ljuto osakaćena, basilika je stara. U Porečju crkva biskupska je stara basilika dosta dobro uzčuvana. U njoj imadu znameniti stari mosaici i osobito stari biskupski stol.

U Dalmaciji našoj puno je tragova romanskim basilikam. U Zadru stolna crkva slab je snimak prekrasne crkve pisanske. Crkva sv. Donata u istom Zadru romanska je. Takve su dvie crkve u otoku Rabu, jedna stolna, a druga manja u razvalinah. U taj red spada i crkva Trogirska, a zvonik u Spljetu divan je spomenik romanskoga sloga. Čudnovato nam se vidi, što ni Lubke ni Šnaase nespominju u djelih svojih crkve Šibeničke.

Pa i kod nas imalo njekada biti više crkava romanskoga sloga. Po našem naslućivanju u Mitrovici našoj u staro doba obstajala je basilika, sv. Dimitriji posvećena, sa pet ladja. Tu je basiliku velikom našom štetom zemlja progutala, ali joj je uspomena ostalo u samom mjestu, na koje je ime svoje, to jest svetca Demetrija (Mitra), komu je posvećena bila, preniela. Da je pako u Mitrovici takova basilika obstojala, znamo izvjestno odtale, što je u isto doba i istim povodom i u Solunu sagradjena krasna basilika sa pet ladja istomu svetcu posvećena. Tu je basiliku Turčin obratio u džamiju ter i danas još Muhamedu služi. Svaki našinac, koji u Solun dodje, nek ne propusti taj stari spomenik pohoditi. Nadajmo se , da će Bog, sklonjen molitvom naših sv. Apostola Cvrilla i Methoda, koji su u Solunu svjetlo božje ugledali, i u toj basilici po svoj prilici vođom i duhom svetim preporedjeni bili, koji su često u toj basilici molili i željeli, da jim kosti miruju, da će Bog, velimo, njihovom molitvom sklonjen crkvu svoju skoro sebi i puku kršćanskomu povratiti. Još jedna slična basilika u Solunu u džamiju obraćena i danas obstoji.

Ima dakle u naših zemljan dosta tragova romanskomu slogu. Osim toga jedva je 30—40 godina, odkad su architekti misliti počeli, da se u interesu prave umjetnosti povratiti valja u tradiciju sriednjega vieka, ter se reći može, da poleg sve dobre volje i ogromna za isto u tom obziru napredka još se nije otajstveni onaj prsten sa izviestnošću označiti mogao, koji bi pretrgnutu viekovom tradicionalnu nit tako nastavio, da se stara čudesa ponoviti mogu.

Još nas jedan osobiti razlog sklonio, da romanskomu slogu prednost damo. Naša je domovina po zemljopisnom svom položaju jedan od onih prstena, koji zapad sa istokom spaja. Kad se je njegđa uljudnost i izobraženost sa iztoka u zapad selila, naša joj je zemlja u tom velevažnom poslu poglavitom posriednicom bila. Danas zapad ima iztoku staru ljubav od vratiti, i izobraženost i kršćansku slobodu unj prenieti. U božanstvenom tom zvanju imamo mi opet velevažnu zadaću. Komu je Bog udielio oštrije oko, da dopre do tanjih niti, koje promisao božja u ovih stranah razpliće, taj će lahko opaziti, da sve što od stoljeća pak i danas u nas biva, na tu svrhu smjera. Svaki i nesjetni nas manje više toj svrsi služi. To je znamenovanje starih i novih naših patnja i muka. Na to smjeraju junačka naša i praotaca naših djela. To je ciena krvi naše, kojom su ove naše zemlje riekomice natopljene. To znači divna Hrvatska, vječitim lovorom za to ovjenčana, što je znala navalu tursku tečajem triju stoljeća slavno od sebe odbiti i slobodnom ostati, dočim je sve oko nje iznemoglo i glavu pod jaram turski skučilo. Slava je to neumrla, u kojoj medjutim i vrlo ozbiljna opomena i sveta dužnost leži, da nedopusti, da omlitavimo po njoj. po kojoj smo od djetinstva navikli hrabriti se i do višjih nada uzdizati se. Na to smjeraju bratska naša nastojanja za slogom i jedinstvom; na to živa želja naša za znanjem, krieposti i izvrstnosti, na to škole naše. akademija naša, na to muzej i sveučilište naše. Na to smjeraju sve crkve naše i pjesme naše, sve čitaonice naše i umjetnost naša, i sve umno poslovanje naše. Nam se barem čini, da svaki i najmanji pojav u privatnom i javnom životu na to se njekiin barem načinom odnaša. Ovo što rekosmo, valja ne samo o nami nego i ob ostalih granali naših, koje za jednim s nami ciljem teže. Ponavljamo, da u tomu upravo leži ozbiljna opomena za sve nas, da u svem i svačein dobru i kriepku volju, čvrst značaj i plemenitu namjeru čuvamo, da se čim više izobražavamo i oplemenjujemo, jer nas to samo vriedne i dostojne višjih božjih svrha učiniti može.

Prema toj providencialnoj svrsi, koja u našem položaju leži, mislili smo, da ćemo bolje učiniti, ako romanskomu slogu prednost damo. Gotički bo slog posve i izključivo je zapadni, dočim se u romanskom slogu dva življa, zapadni i iztočni, u skladnu cjelinu spajaju. Polukruzi apsidalni a još odlučnije kuba (kupola) je iztočni živalj, koji se u grobnoj crkvi, kojoj su sv. Jelena i sv. Makarij temelj postavili, u Jerusolimu; u Carigradu u Aji Sofiji, divnom rječitosti sv. Ivana Krvsostoma posvećenoj; u Mletcih u crkvi sv. Marka, u Palermitanskoj Martorani i palatinalnoj kapeli i u pravoslavnih naših bogomoljah u Srbiji i Pruskoj gori izrazuje. Ostalo u romanskom slogu, tri lađje, zvonici, tribuna i t, d. zapadno je.

Crkva dakle djakovačka već i samim svojim vanjskim strojem odgovara posve zemljopisnomu položaju našemu i opominjati će živo naš narod na onu posebnu uzvišenu svrhu. na koju smo u ovih europejskih stranah posebice pozvani. Na to smjerati ima sva umjetnost naša, kao što je to liepo označeno u slici Salghettievoj "slogi" zvanoj.

Naris crkvi đakovačkoj dao je Karlo Roesner, profesor na c. akademiji umjetnosti u Peču (rodjen u Beču 19. lipnja 1804 † u Steieru 13. srpnja 1869). Roesner se u mladjoj dobi svojoj rado bavio dekorativnom umjetnosti, u kojoj je liep napredak pokazao. Kašnje posvetio se arhitekturi posvema, te je za rana pokazao i u njoj tolike sposobnosti, da je g. 1825 dobio veliku nagradu za pitomce gradjevne učione, te god. 1830 kano stipendista ode u Rim, gdje je dospio u krug prvaka umjetnosti : Overbecka, Corneliusa, Thorwaldsena, i u Steinlu i drugih našao iskrene prijatelje. Kada se Roesner u Italiji usavršio u umjetnosti i proučio tamošnje divne umotvorine gradjevne, vrativši se u Beč bješe godine 1835 imenovan za profesora graditeljskoga učilišta, gdje je razvio toliku djelatnost, da ga je car Ferdinand god. 1845 imenovao redovitim akademičkim savjetnikom. Dne 18 srpnja 1848 posta Roesner privremenim predsjednikom akademije umjetnosti, koje je mjesto uz profesuru zauzimao do 30 rujna 1852 t. j. do vremena, kojega Ruben poprimi ravnateljstvo preustravajuće se akademije. Kada se ovaj zavod preustrojio, te kada učiteljske stolice o staroj gradjevnoj umjetnosti i renaissanci s jedne i osebno kršćanskom graditeljstvu s druge strane bješe Hansenu i Schmidtu predane, preuze Roesner predavati nauku o perspektivi, ornamentici u raznih epohah sloga različitih i o tehtonici posudja iz ovih perioda. Uz profesuru radio je Roesner neumorno. Već god. 1839 bješe mu povjereno, da točno snimi vršak zvonika sv. Stjepana u Beču, koj se stao rušiti. U odborih za gradnju kuće za banku i bursu, kano i za novo operno kazalište sudjelovao je i Roesner kao vještak u arhitekturi. Kano član (1864) povjerenstva osrednjega za sačuvanje spomenika monarhije izradio je Roesner mnogo predloga o restauraciji i popravcih drevnih gradjevina. On je sastavio takodjer osnovu za kapelu u bečkom arsenalu, za koju dobi vitežki krst reda Franje Josipa.

Roesnerove arhitektoiiičke tvorine jesu u ostalom različite vrednosti. Ali dvie su, koje mu zajamčuju častno mjesto u novoj umjetnosti. Ove dvie jesu crkva sv. Cirila i Metoda u pražkom predgradju u Karlinu i naša stolna djakovačka. Karlinski hram, kojega osnova potiče od Roesnera, dočim su gradjenje rukovodili Jan Belsky i K. Svoboda pod nadzorom arhitekta J. Ullmana, gradjen je sasma po uzoru starih romanskih trobrodnih basilika, s nižimi bočnimi ladjami, koje su od glavne odieljene sa 10 krupnih stupova, a dva se zvonika (visoka 248') uzpinju po obih stranah visokoga kora, Duljina ciele crkve iznosi 238 stopa, širina 98', glavna ladja visoka je 87', duga 225' a široka 42 1/2. Široki kameni stepeni vode na pročeljnoj strani k triema vratima, iza kojih se unutra prostire prostrana veža. Na pročelju velik je okrugli prozor s bogatom ružom. Ornamentika u obće je bogata i krasnom radnjom od kamena dosljedno provedena. Temelj za crkvu poče se dne 9 ožujka 1854 kopati te je gradnja tako brzo napredovala, da se crkva mogla 19 listopada 1863, na uspomenu 1000-godišnjega pokršćenja Slovena, posvetiti. Za ovu osnovu dobi K. Roesner naslov gradjevnoga nadsavjetnika. Roesner bio je revan katolik te je spadao u krug onih umjetnika, koji svoju djelatnost posvećuju crkvi velikom odanosti; a u svih svojih posljednih tvorinah bijaše odlučan i sretan pristaša romanskoga sloga. Vezom prijateljstva bi spojen s odličnijimi umjetnici, kano što sa Kupelwieserom, Führichom, Bohmom, Endresom, Camesinom itd.

Kod toga opisa stolne crkve djakovačke nismo mogli obaći ove uspomene na Karla Roesnera, njezina svojom osnovom začetnika. Ove rieči neka mu budu zalogom našega počitanja. Pa Roesner ni je samo sastavio osnove, nego je i gradnju crkve do svoje smrti nadzirao. Taj zadatak preuze iza njega pohvaljeni vrli gotičar prof. Schmidt, Sto taj znameniti strukovnjak sudi o Roesnerovoj osnovi, sam je otvoreno očitovao. Jednom mu u Djakovu rekosmo: koliko bi bolje bilo, da smo se s prvoga početka taki na Vas obratili? Na to nam on ozbiljnim licem odvrati: budite zadovoljni, crkva Vam je Hepa, a meni se čini, da je taj slog nješto mirniji, ozbiljniji i za službu božju prikladniji od gotičkoga; kad jedanput opirači (Strebepfeiler) i trokutci (Giebel) dobiju svoje urese, onda komu drago nek đodje, da crkvu prosudi, bez dvojbe će zadovoljnim ostati. Ovaj sud čovjeka vrlo umna i učena, koji se je dosad najviše gotikom bavio, velika je utjeha onim, koji gradnju crkve poduzeše. A tješi nas i to, što na istom mjestu Lübke piše. Spominjuć i rešetajuć bečki arsenal veli: "Dies gilt namentlich von der durch Roesner ausgeführten Kapelle, die hier noch nicht die Mässigung uzd Klarheit fand, welche später in seinen Entwürfen einer Kirche im Karolinenthal, und einer Kathedrale nebst Bischofspalast und Seminar fur Diakovar in Slavonien erfreulich hervorgetretten sind." Što Lubke o palači biskupskoj i sjemeništu govori nedokučujemo. Mi smo govorili sa Roesnerom o tomu, ali naris nigda vidili nismo. Možebit da jih je Roesner napravio i Lubke vidio.

Trsili smo se dosele opravdati slog romanski naše crkve, koji se od gotičkoga tim razlučuje, što u njemu obli luk (Rundbogen, are en plein cintre) posve vlada, dočim protivno u gotičkom slogu samo šiljasti luk vidimo, koji Niemci zovu "Spitzbogen" a Francuzi "are ogival".
Evidentirano
zummann
Gost
« Odgovor #3 : Travanj 13, 2010, 13:33:52 »


2.

Ovako se u nama začela misao, da stolnu crkvu u Djakovu gradimo u romanskom slogu po osnovi, koju je prof. Karlo Rosner sastavio. Sada možemo preći na opisanje ove gradnje.

Crkva leži na humcu, pak će se u nju ulaziti po deset do petnajst od prilike stuba, što će odtale zavisiti, da li će stuba za stubom slieđiti, il će stube, kao pred crkvom sv. Petra u Rimu, prebijati dva il tri poloja sitnim kamenjem popodjena.

Tri su u crkvi dvieri. Jedna sriednja, koja u glavnu, druge dvie sa strane, koje u pobočne ladje vode. Ulazi se u crkvu od istoka. Glavni oltar i svetište (tribuna, presbiterium) u zapadu su, desna je dakle strana sjeverna a lieva južna. Tri su u crkvi ladje, sa pet velikih stupova s jedne i s druge strane razdieljene. Kad se glavnim ulazom izpod predvorja, koje je takodjer u troje razlučeno, u prvi četverokut stupi, opazi se odmah glavni polukrug u istom pravcu. Opaziti će se i glavni žrtvenik, koji će pod kubom stajati. Obli luk i obli svodovi, kano što to romanski slog zahtieva, posvuda vladaju.

Ulazi se u našu crkvu sa iztoka. Ova orientacija neodgovara staromu običaju od X od prilike vieka pak sve do propasti, u koju je umjetnost XVI i XVII viekom zagrezla. Crkve su i romanske i gotične protivnim načinom položene, to jest ulazi se u crkve sa zapada, a svetište, u komu se sv. otajstva obavljaju, u iztoku je.  Tako na priliku prekrasne crkve romanske na Rajni t, j. u Kolinu, u Bonnu, u Maincu, u Spajeru, u Bambergu, sve bez iznimke svetište svoje na izhodu imaju. Našoj krasnoj mladeži, koja po svietu putuje kao pčelica, osobito preporučujemo crkvu romansku u Bambergu. Ako se slučajno desi u tih stranah Njemačke, neka nemimoidje Bamberga i njegove krasne romanske crkve sa dvostrukim svetištem i 4 zvonika. Crkva Bamberžška je najljepši, najpodpuniji i najizvrstniji primjer bogatoga romanskoga sloga iz XIII stoljeća.  

Ona je i zato znamenita, što je u novije doba brigom i podporom kralja Ljudevita popravljena i staroj svojoj ljepoti povraćena. Prosviećeni taj muž, veliki mecen umjetnosti, dao je sve stvari, koje je dekadencija u tu crkvu nagomilala, iznieti ter jih proizvodi, koji slogu odgovaraju, zamieniti. Sto je od tili starih stvari vriedno bilo, da se uzdrži, položeno je u osobiti muzej, koji se je u tu svrhu u Bambergu stvorio. Liep primjer, u koji bi se Zagrebčani, gledom na svoju stolnu crkvu, ugledati imali! Znano je, da su i sve tri naše stare crkve u Zagrebu istim načinom položene , to jest, da imaju ulaze sa zapada a presbiterium sa iztoka. Značenje (simbol) toga staroga običaja biti će bez dvojbe taj: da nam se je posije pomrčine, koja je hiljadu i hiljadu godina trajala, sunce, koje po sv. Ivanu ima obasjati svakoga čovjeka, koji na ovaj sviet dolazi, porodilo na iztoku. Zato se je htjelo da ljudi na izhod sunčani gledaju, kad se na oltarih naših ponavlja sveta žrtva, koju je Isus za griehe svieta na Golgoti vječitomu svomu otcu prikazao.

Kod nas u Djakovu žalibože mjestne okolnosti toga dopustile nisu, pak se tješimo tlem, da u prastaro doba nije običaj bio. Na priliku u Rimu stara crkva sv. Petra, sadašnji sv. Ivan Lateranski, sv. Maria Velika, sv. Balbina, sv. Cesario, sv. Alessio, sv. Cecilia, sv. Klemento, sv. Krisogon, sv. Maria transtevere i t, d. istu orientaciju ko i naša djakovačka crkva imaju. Govoreći o tomu učeni Lubke (u svojoj poviesti Architekture ') veli: „Die Ostung scheint erst allmalig den Sieg davon getragen zu haben." Mi se i tiem tiešimo, da poleg prekrasnoga svmbolisma, koji u običaju srieđnjega vieka leži, ni ovaj naš položaj nije bez svakoga višjega svmbolisma. Ulazeć s iztočne strane u crkvu i težeć k zapadu, gdje se sveto otajstvo obavlja, pomisliti svatko i nehotice mora, da su se u svakomu od nas dva protivna otajstva susrela i u jedno spojila, to jest otajstvo života i smrti. Prvi korak u život ujedno je i prvi korak k smrti.

Hoćeš nećeš od izhoda svoga stupaš k zapadu svomu, a u tom putovanju na zapad naš jedina je naša nada, jedina ciena i zalog naše neumrlosti jest onaj, koji na oltarih naših u smrti svojoj smrt našu ubija i put nam u vječitu baštinu otvara. Misao na smrt i zapad naš, koju će položajem svojim crkva naša u po-hodnicih svojih buditi, misao je sveta i spasonosna, koju ne samo sv. evangjelje, nego i svjetska mudrost preporučuje.

I to je crkvi našoj djakovačkoj u probit, da je na humcu i da se u nju na deset do petnajst stuba uzilazi. Svakomu je, dok je na ovomu svietu, sveudilj napredovati i uzlaziti. Ta ascensionalna, ako smijemo tako reći, težnja, u toliko je čovjeku i narodu svakomu prirodjena, da na jerbo Isus, komu se u crkvi klanjamo, sve bez razlike ljude u srdcu svom nosi, a i žrtva, koja se na oltarih naših Bogu prikazuje, prikazuje se za sve; ali kao što se je Isus svagda osobitim načinom zauzimao za proste i zapušćene ljude, tako smo i mi, iskreno izpoviedamo, crkvu stolnu gradili s osobitim obzirom na prosti naš puk. Sirotinja naša ništa neuživa u kucah svojih do nužde i nevolje, ništa ona tuj nevidi, što bi ju stalno razveseliti moglo. Svi mi od sirotinje naše živimo, a premalo se za nju brinimo; čestoput ju preziremo, od sebe odbijamo; čestoput stare i nove terete, pod kojimi skoro iznemaže, bez nužde joj ogorčavamo sirovim i nepristojnim našim postupanjem. Pak još k tomu na posljedku biva, da joj i u crkvi onu jednakost, na koju smo bogom i njegovim pomazanikom pozvani, zavidimo. Želimo, da se i u crkvi od nje dielimo, i mjesto za se odličnije dobijemo.

Mi smo dakle prostranu crkvu zidali, i želimo ju što ljepše uresiti, da i naš dobri puk slobodno se po njoj kretati može. Kad osim liepe božje naravi ništa neima, što bi ga pravo razveselilo, barem kad u svoju stolnu crkvu dodje, nek odahne, nek mu se srdce i duša po volji razširi. Bar tuj nek si kazati može: „hvala Bogu, ovdje sam i ja, kao svaki drugi, kod kuće; hvala Bogu, ovdje me barem nitko prezirati nemože, jerbo onaj, koj se ovdje za vas sviet prikazuje, sirota je bio kao i ja; sirotu je osobito ljubio i njegovao; osim svetih naših žrtvenika u sirotinji upravo živi, jer veli: gol sam i odjenuli ste me, gladan sam bio, i nahranili ste me i t. d. Onaj, koj ovdje prebiva, negledi na čast, dostojanstvo, odjeću, nego na dobro i pošteno srdce; pak mu je Lazar, koji mrvice pod stolom kupi, sto put miliji nego bogati gavan, koji razbludno živi, pak još hoće da se i u crkvi baši veleć: niesam kao drugi ljudi."

U starih crkvah bio je praesbiterium od ladja ogradom razstavljen. Mi ni toga činiti nećemo, jerbo želimo da i prosti naš puk u svojoj stolnoj crkvi svagda tja do onoga doći može, koji je dobrotu imao prije iztočnih kraljeva i mogućnika na poklonstvo svoje pozvati nevinu sirotinju, proste žudinske pastire u pratnji angjela. Mi iz svega srdca želimo, da se i naš prosti puk naužije svoje majke crkve, ter da mu se u njoj ne samo nabožna i ćudoredna, nego i estetična ćut oplemeni i uzvisi.

Ovo su od prilike misli, koje su nami vladale, kad smo nješto veću crkvu u malom Djakovu zidati počeli, a veliko smo veselje oćutili u srdcu našem, kad smo ovih dana u djelih neumrloga govornika i pisca Montalemberta nješto sličnoga čitali. Kleči, koje ćemo, prije nego što ih prevedemo, znamenitosti svoje radi u izvorniku navesti, crpljene su iz govora, što ga je Montalembert rekao pred najizobraženijom kućom, koju je igda Francuzka imala, a mi držimo, da joj nigda u svietu para nije bilo.  

Govor se vrti oko vandalisma francuzkoga glede umjetnosti, u komu je svaki ministar redom svoju eno. Govor je držan 26. srpnja 1847. Oko polovice veli Montalembert ovako: "Ce qui n'est nullement nécessaire, et ce qui m'est odieux, pour ma part, ce sont ces marbrures, ces dorures, cette profusion d'ornements suspects et "teux qui abondent" la Madeleine et Notre-Dame de Lorette. Et ce n'est pas seulement sous le rapport de l'art que je réprouve ces églises : c'est encore parce que dans ces églises si somptueuses les pauvres ne trouvent pas leur place. (Adhésion). Il semble, en vérité, qu'elles soient trop riches pour y laisser entrer les pauvres. Oui, je déteste les églises ou le pauvre ne peut pas pénétrer librement, jusqu'au pied "me de l'autel, il y a tant des marbrures et de dorures, tant de balustrades et d'enceintes réservées, que les pauvres restent "la porte ou" l'entrée de l'église, comme autrefois les pénitents publics. (Vive approbation). Donnez nous donc des églises moins riches, mais plus vastes et plus nombreuses, et gne cette noble simplicité qui est le premier apanage de notre art religieux et national, et te premier besoin de notre situation actuelle" .

Nemožemo reći, koliko nam je mila plemenita ta duša, i koliko nam je draga uspomena, da smo imali priliku ne samo upoznati blaženika toga nego se upravo š njim i sprijateljiti ! Nikada pregorjeti nećemo, što nismo ponude njegove primili, da jedno dva mjeseca u belgijskih kupeljih skupa probavimo. Zamislio je on tada pisati o naših stranah djelo slično djelu divnom rječitošću pisanu o Poljacih pod naslovom: "Une natione en deuil", (narod u crnini) pak se je htjeo nama poslužiti, da se pobližje o stanju stvari ubaviesti. Ele nije pokojnik ništa tiem izgubio nego mi. On se od nas ničemu naučio nebi, dočim smo se mi za vazda lišili prilike njegovoga velikoga srdea naužiti se.  

Drago nam je medjutim, da smo prijatelja od nakane odvratili, jerbo po našem uvjerenju nebi samomu sebi i slavi svojoj odgovorio, budue mu je glavna misao, možemo smjelo reći, liepi san bila, kakov ćestoput svi mi manje više kadšto sanjamo, tražeć u stisci zatočnika slobode ondje, gdje se u istinu verige kuju.

Kad smo tiem, kako mislimo, prostor crkve naše opravdali, nek nam je dopušteno u istom pravcu još jednu reći. Reklo se čestoput, a u Osieku osobito pogovaralo, kako bi biskup, Osječanin rodom, bolje bio učinio, da je u Osieku, koji crkve i onako neima, crkvu gradio. Crkva djakovačka i prostorom i uzorom svojim upravo bi najbolje Osieku, glavnomu gradu Slavonije, dolikovala. Mislimo, da nije nuždno izpraznost ove želje dokazivati, dočim svatko zna, da se nijedan onih uvjeta stvoriti ne da, koji bi preselenje biskupsko, kaptolsko i t. d. u Osiek omogućili. Osiek može biti sa Djakovom posve zadovoljan. Dobavio se je on u novije doba dvaju vrlo liepih zavoda, sirotišta u gornjem, u doljnem pako gradu bolnice. Ta dva zavoda darovi su pokojnih Bogom nadahnjenih Manfelda, Huttera i Kolhofera, ali i Djakovu se ponješto barem u zaslugu upisati mora što ta dva zavoda danas obstoje i djeluju. Sad je zadaća građa, da si pribavi u gornjem gradu crkvu, jerbo sadašnja gornjo-gradska crkva pravo je ruglo i sramota, Početak je u tom obziru jur učinjen, samo valja posao istom revnošću nastaviti. Osiek po naravnom položaju svom biti će velika trgovačka varoš. U takovih varoših rado zavlada materializam a š njim i sebičnost i razbluđnost i škrtost i bog sam zna još koja ostala zla i nevolje. Tako je bilo i njegda, a tako je i sada, Stari su Grci imali liepu poslovicu, kojom su mladež svoju opominjali, da u Korint neide.

I danas bi roditelji dobro promisliti imali, da li je za djecu probitačno, da se u trgovačkih mjestih duže vremena zadržavaju. Kužan je u takovih mjestih zrak, pak je upravo čudo, da se mladež neokuži. Komu dakle na srdcu leži, da poleg svega materijalnoga napredka neizgubi se u Osieku kriepost i izvrstnost, da se sačuva u njem čisti narodni dub, njega višjih uzora, koja čovjeka viš praha zemaljskoga uzdiže; koji želi, da u družtvenih i trgovačkih odnošajih vjera, poštena rieč, značaj, velikodušnost, pravednost, požrtvovanje za javne svrhe i za prijateljstvo vlada; tko hoće, riečju jednom, da se varoš osim hrane materijalne hrani i božjom istinom, koja se čovjeku neumrlu pristoji; tko hoće, da mladi naraštaj nenosi samo ime, nego ujedno i čast i slavu svojih roditelja, taj mora nastojati, da poleg zavoda nainienjenih materijalnomu napredku, neuzmanjkaju Osieku obilni zavodi za moralni i vjerozakonski napredak. Nitko pako nesmije tajiti, da u tu vrst spada i crkva, koja osobito u izobraženu mjestu i vanjskim svojim licem duh čovječji uzdizati i srdce na plemenite krieposti razgrijati ima.  

Kad su Israelci u kratko doba svoju synagogu podigli, ne bi dično bilo za Osiek, da mu stara crkva još dugo u današnjem obliku postoji. U tu svrhu dakako hoće se, kano što za svako ozbiljnije djelo, volja čvrsta, muževna, rađena, odlučna i postojana, koja se neda svakom malenkošću ustrašiti. Ono medjutim, što je grad dosele učinio, jamči nam, da u njega dostatne sile i energije uzmanjkati neće, ali nek nam dopusti još jedno samo reći. Mjesto, na kom sada crkva stoji, upravo je stvoreno za crkvu. Buduć pako, da je to isto mjesto za trgovačke svrhe vrlo probitačno, naravno je, da pohlepa ljudska za njim zasiže. Uprave je gradske dužnost, da svaku ponudu, ma ona inače kako mu drago probitačna bila, odlučno od sebe odbije, koja bi smjerala na to, da se to mjesto crkvenoj svrsi oduzme. Drugo, što se gradu na srce metnuti ima, jest: da dobro pazi, komu će gradjenje crkve danas sutra povjeriti. Neka nam grad oprosti, što ćemo mu reći: varoška kuća u najnovije doba u gornjem gradu zidana pravi je non-sens. Upotriebljujemo hotomice rieč tudju, jer svaka naša u tom obziru morala bi biti oštrija i ujedljivija.

S toga velimo Osječanom: ako nemisle crkvu novu bolje i uinnije graditi, nego što je gradjena varoška kuća, onda je stoput bolje, da se novac crkveni sirotinji podieli, a stara crkva i nadalje ostavi, da svjedoči i nadalje naš nemar za višje svete svrhe, naš izopačeni ukus, kojim biva, da gradnje naše neumjetnikom povjeravamo, dočim bi za istu, a možebit i manju cienu, Schmidt, Forstel, Hansen, Semper, Cipola, Zeri, Bojto, Skala i t. d. osnove nam dali, koje bi građu na čast služile i ljepšemu slogu i ukusu put krčile. Toliko na prigovor: za što ni je stolna crkva gradjena u Osieku, što bi predpostavilo, da se biskupska stolica s kaptolom onamo prenese. Osiek može, ako hoće, imati liepu crkvu župnu, a opet ne može biskupu i kaptolu dati onoga, što jim starodavno sjelo biskupije daje.

Svaka starodrevna crkva, bila ona romanskoga ili pako gotičkoga sloga, u svom temeljnom nacrtu (vidi sliku u drvorezu) predstavlja latinski križ. Tomu je tako i kod nas. Tko dakle misli proučiti stroj naše crkve, koji je posve jednostavan, taj nek udje u crkvu glavnim ulazom, i nek sredinom glavne ladje dopre cio stuba, kojimi se u svetište uzlazi. Ovo, što ćemo sada reći, zapamtiti imaju osobito mladenci naši, koji po svietu nauka radi putuju, ter ušav na Rajni ili u Francuzkoj u kakvu staru basiliku, žele njenu zagonetku, koja je čestokrat vrlo zapletena, riešiti. Evo jim prosta načina, koji i u našoj crkvi sliedimo.

Došav dakle do stuba, koje u svetište vode, opaziti ćemo dva glavna stupa i na njima oveći luk, koji znanost zove "slavolukom" (Triumpfbogen, arc triomphal.) Tima stupovima odgovaraju na prečac jednaka dva stupa sa jednakim i opet lukom, i to kod nas biva od iztoka na zapad, u ostalih pako crkvah, kako smo jur opazili, protivno. Svagdje su pako i ostale dvie strane svieta istovjetnim lukom na istih stupovih providjene. Imamo dakle i gore i dole podpuni četverokut, koji znanost "glavnom quadraturom" naziva. Strane toga četverokuta označuju širinu prvo srednje ladje, drugo samoga svetišta u strogom smislu, koji se istim pravcem kod nas prama zapadu stere, a treće širinu razkrstne ladje (Querschiff).

U promjeru ovoga četverokuta leži nedvojbeni ključ za sve ostale mjere u crkvi. Po njem se mjeri prostor izmedju stupa i stupa, i prostor četverokuta u pobočnih ladjah, kano takođjer i onih četverokuta, koji se oko svetišta nabrajaju. Kod nas je prostor toga središnjega četverokuta 6° 3', to je dakle širina srednje ladje, svetišta i razkrižnih ladja; polovica te mjere označuje prostor od stupa do stupa od iztoka prama zapadu i toliki su svi, što jih u crkvi vidimo, pobočni četverokuti. Taj središtni quadrat najhitniju upravo zadaću u cielom stroju crkvenom ima. Njegovo se biće, da tako reknemo, ili cielom cjelinom ili djelomice u svoj crkvi ponavlja. U njem i po njem sve ostalo živi, oko njega sve se mota i giba. Tu je u starih basilikah glavni oltar, to isto će biti i u našoj crkvi.

Buduć pako da na križu tu upravo glavom počiva Isus, zato ovaj četverokut symbolicki označuje moć i silu onoga, komu se tuj služi, o komu sv. Ivan govori: On je svjetlost, koja ima prosvietiti svakoga čovjeka, koji na ovaj sviet dolazi. Sve je po njem učinjeno i ništa nije na svietu, što nebi po njem učinjeno bilo. A sv. Pavao: U njem živimo, u njem jesmo, u njem se gibamo.
Evidentirano
zummann
Gost
« Odgovor #4 : Travanj 24, 2010, 16:48:35 »


Kad se promatralac, koji je tako središnju točku dobro pregledao i izmjerio, natrag istim putem povrati i sustavi se pred vrati, obrne se i opet prema zapadu, tada mu istom jasno postaje, kako je sve, što crkva zatvara, u najboljem skladu. U ladji je glavnoj, pak kad se okom baci na svodove, koji se od stupa do stupa razvijaju i koji se valovitoj vodi prispodobiti mogu, tada mu se i nehotice namiče misao, da se i sbilja ladjom vozi i da na valovih morskih plovi. Čini mu se, daje svetište stvoreno silnom njekom strujom, koja otajstvenim načinom i iza sebe ostavlja i ujedno tolikom hitrinom crkvu napried valja, da ju je izpod slavoluka za dva središnja četverokuta napried dotisnula, dok se nije napokon u poluokrugu razbila i u samu sebe povratila. Pače razbijeni tom strujom valovi raztrojili su se ter je i desni sa sjeverne i lievi sa južne strane isto to učinio što i središnji, to jest: dva središnja četverokuta u protivnom pravcu sa sobom iznio, i poluokrugom se svojim natrag povratio. I pobočne ladje je struja prisilila, da se u visu svom jednim svojim četverokutom razbiju i dvie kapele sa sjeverne i južne strane stvore. Ove kapele imaju vrata, koja s vanjštinom obće ; to će u našoj prispodobi reći, da je narav sama dva oduška stvorila, kojima bi se suvišni valovi izlili, da se prekomjerno gibanje ponješto utiša i željni mir povrati. Symbolički pako ova dvoja nova vrata znače: da, kad se pri većih svečanostih premnogo svieta u crkvu sgrne i obhodi čine, jedan dio pravovjernika mira i reda radi izlaziti i ulaziti može i pobočnimi ovimi prođuhami.

Opetujemo, da se je tieni upravo najveći sklad oko središnje točke stvorio i svetište liepo u tri jednake pole u jednom te istom razrnjerju izvan središnje ladje raztrojilo, oko kojih se u skladnom redu razni četverokuti sabiraju. Oviem se upravo bitno razlikuju crkve sriedovječne i romanskoga i gotičkoga sloga od starodrevnih basilika pred X stoljećem i od bizantinskoga sloga. U starovječnih basilikah kao n. p. u staroj basilici sv. Petra i basilici sv. Pavia izvan mira (extra muros) neima središnje točke, koja bi pojedine dielove ujedno spajala. Svaki pojedini diel posve svojevoljno svoje biće razvija i svoju zadaću vrši. Neima dakle u njih jedinstva, bez kojega neima ni umjetnosti. U bizantinskom pako slogu, n. p. u Aji Sofiji u Carigradu, središnji četverokut takov je, ako smijemo reći, samovladnik i okrutuik postao, da je svakomu pojedinomu dilu svoju posebnu naravnu zadaću oteo i njekim načinom progutao. Ako dakle stare basilike neimaju jedinstva, bizantinske basilike neimaju nikakve posebnosti. Čega u starih basilikah posve neima, toga je u basilikah bizantinskih odviše, ter se jedinstvo u azijatsku tyraniju pretvorilo. Crkva sv. Marka u Mleicih sva je divna, ali tko god ju bude s ove strane motrio, odmah će opaziti, da i u njoj središnja quadratura preveć vlada i premaze. Oviem se dakako nije htjelo reći, da niesu obe crkve, i Aja Sofija i sv. Marko, vrlo liepe. Umni njihovi začetnici znali su nedostatak, o kom govorismo, nadoknaditi divnimi detailli, koje svatko u crkvi sv. Marka vidjeti može. U Aji Sofiji su detailli još ljepši, samo se posije, kako su ju Turci izkvarili, dovoljno ocieniti neniogu. Dade li Bog, pak se ta crkva opet Isusu i evangjelju povrati, i od turskih prikrpina očisti, onda će se istom njezine pojedinosti u naravnom svom sjaju i ljepoti pokazati. Ali poleg svega toga naša gornja opazka istinita je ter opetujemo: mi nerado vidimo, da se politički i družtveni odnošaji na crkveni simbolizam prenašaju, ali je izvjestno, da slog bizantinski lijekom azijatskom absolucijorn umjesto kršćanske slobode odiše. Tko se o tom pobliže ubaviestiti želi, nek čita djelo pod naslovom "Geschichte der bidenden Künste im Mittelalter" von Dr. Karl Schnaase, na pose svez. II. glavu prvu, stranu 126 pod nadpisom: "Das gemeinsame Ideal, der Grundriss und der Rythmus des Planes".   Tko se pako želi potanje ubaviestiti o crkvi Aje Sofie i sv. Marka, neka čita djelo Dr. Karla Lutzova pod naslovom: "Die Meisterwerke der kirchlichen Baukunst" str. 17. i 58.

Ovomu nedostatku bizantinskoga sloga doskočiti pokušao je slavni umjetnik Bramante nacrtom svojim Vatikanske crkve sv. Petra u slogu renaissance. Bramante je zemljak neumrloga Rafaela Santia, koj je preporukom Bramantijevom u Rim pozvan. Nacrt Bramanteov osniva se na grčkom križu, u kom je središnja quadratura iznutra a kuba, na tom četverokutu podignuta, izvana vlaelalicom bila, Vilo je žaliti, da se Bramantcov nacrt izveo nije. Da je to bilo, onda bi se istom valjano prosuditi dalo, da li je zadatak sretno riešen. Na crkvi Vatikanskoj mnogi su umjetnici radili. Jedno a!i kratko vrieme i sam Rafael. Michael Angjelo radio je 17 punih godina na kubi i to bez ikakve nagrade, želeći, da mu to bude pred sudom božjim ciena slave vječite, kao što mu je kuba sama svojom neizmjernom izvrstnošću ciena postala slave neumrle vremenite. Kadili su i drugi još na istoj sgradi do Maderna Berninia i proizveli smjesu renaissance i barokistna, čim se je križ Bramanteov pretvorio u križ latinski. Maderno je, ako se nevaramo, predvorje načinio, koje je pravi mrtvački pokrov za djelo Bramanteovo i za, kubu Michael Angjelovu, koju sad sa trga sv. Petra ni nevidimo, nego moramo ići čak na Pinčio il u našu, kako Rimljani vele, »Slavoniju (via dci Schiavoni), da, si oko tim divnim umotvoioni napasemo. Objemne pruge (Umrisslinien) te kube najizvrstnije su na svietu. Od Berninia je konfesia, to jest glavni oltar. U sadašnjem svom kipu crkva osim kube neodgovara zakonom stroge umjetnosti, i mnogi posjednik, koji se njezinoj ogromnosti čudi, i nesluti, da su sve one crkve, koje su, u njoj kano manje zabilježeni, pod estetičkim vidom mnogo izvrstnije, nego ona. Ona bi u prvobitnoj svojoj osnovi imala znamenitu zadaću riešiti, dočim sada, po našem barem mnienju, manje estetičke vriednosti ima nego starodrevna basiiika, koju je' ona nadomjestila. Da Bog uskrisi Bramantea, morao bi mu ujedno milost ukazati, da nikad u Rim i na trg sv. Petra nedodje, jer kad bi to bilo, uvjereni smo, da bi se odmah triput u grob povratio: toliko je njegova misao i njegov nacrt izopačen. Mi međjutim dvojimo, da li bi umjetniku stvar posve za rukom pošla bila, sve da je on sam djelo svoje do konca rukovodio. Mi u obće dvojimo, da li renaissanca crkvenomu slogu odgovara, i sto put romanskomu i gotičnomu stroju u tom obziru prednost dajemo.

Ali vratimo se sada u crkvu našu. Kad glavnim ulazom u našu crkvu stupimo, odmah nam se u njoj pred oči stavi slika svetoga križa, čim se odmah  očituje  glavna  namjera crkvi i najhitnija točka, nauka evangjeoskoga. Križ je znak spasenja našega. Muka Isusova ciena je odkupljenja našega. Smrt gospodnja vječiti je izvor života i neumrlosti naše. Tko se iole osim kruha svagdanjega hranom nebeskom hrani, tomu, kako u crkvu našu udje, na um pada ona sveta izreka Isusova: "ja sam život, put i istina" i ona sveta prispodoba puna istine i utjehe: "ja sam trs, a vi loza, pa kako god loza samo dotle živi i plodi, dok je u životnom svezu sa trsom, tako i vi samo u toliko živite, u koliko ste u istinitom savezu sa mnom." Slika naše crkve svakoga ulaznika živo opominje, da mu je dužnost tako na ovom svietu živiti, da se sveta krv i duša Isusova njekim načinom u krv i dušu njegovu prelije, da on sam živo udo tiela Isusova postane tako, da Isus sam u njem, on pako u Isusu djeluje.
Buduć pako da je pruga uzdužna, koja stup sa stupom spaja, svodovna, što gibanje i težnju za napredkom izražuje po onoj misli sv. Pavla apostola: život ovaj je trkalište, u njem, kao u starom trkalištu, mnogi trče, ali jih malo do cilja dospieva, zato opominje sv. Pavao: "Sic currite, ut comprehendatis", tako trčite, da cilj postignete, svaki ulaznik odmah pojmi, da mu je onamo težiti, gdje se otajstvo sv. križa i žrtva Golgotska ponavlja. Čudnovato je, da učeni Snaase ob ovom symbolickom znamenovanju crkava starih dvojiti može, veleć: da je križ više posljedica konstruktivnih i estetičkih nego symbolickih razloga. Nemože biti ni najmanje dvojbe, da je to mnienje neosnovano.

Prvo i sam Snaase u gore navedenom svom djelu često i često tumači nalike pojedinih dielova crkvenih iz konstruktivnih razloga, ali nipošto neizključuje doktrinalne i symboličke razloge. Nedosljednost ta tim je manje u našem slučaju dokučiva, čim se upravo o glavnoj točki nauka kršćanskoga i o bitnom vjerozakonskom svmbolu radi.

Drugo: ako se oko baci na najstarije basilike, gradjene samim Konstantinom, n. p. basiliku staru sv. Petra i sv. Pavla extra muros, pak jih prispodobi sa basilikami XI—XIV stoljeća, onda ni jedan čas nemože dvojiti, da se je u crkvenih sgradah lik križa od prvoga odmah časa u temeljnih starih nacrtih razvijati počeo. Komu je pri ruci knjiga, u kojoj se slični nacrti nalaze, odmah će mu samo oko kazati, da je istina što rekosmo. Da za badava neduljimo govora, samo ćemo navesti, da se likovi starih križeva analogno sa likovi starih basilika razvijaju. Mi posjedujemo jedan vrlo liep križ iz XIV stoljeća. Kad se taj križ na tle položi, eto mu odmah nacrt crkve romanske XII—XIV stoljeća. Gornji visovi križa već niesu pravokutni i maleni kao u križevih V i VI do X stoljeća nego su mnogo veći i okrugli, prava tri poluokruga (abside) u našoj crkvi. Na jednoj strani našega križa Isus propet; u glavnom je okrugu bog otac, u pobočnih i na podnožju 3 Marije. S druge strane u sredini je Isus zakonoša, a u absidah su 4 evangjeliste u poznatih sjmbolih svojih. U tom našem križu slika je živa crkava razvijenih poslije X stoljeća. Pače kad se u obzir uzmu i četvrta cloljna absida i odozdo okrug zemaljski, onda je u našem križu živa slika Bambergske, Spajerske i Maincske crkve.

Treće: U starih basilikah opaziti je u glavnoj absidi sliku Isusovu u neobično velikom razmjerju u mosaiku sa 12 apostola, tako n. p. u Mariji Velikoj u Rimu, u Montrealu nad Palermom. Pače negdje te negdje u staro doba običaj je bio objesiti u visini slavoluka ogromni kip Isusov, koji je svakomu ulazniku odmah u oči pasti imao. Ako se nevaram, to je učinjeno u Beču n Lerchenfeldskoj crkvi, koja je bila prvi romanski pokušaj u Austriji. Mi ovaj posljednji običaj niti iz estetičkoga niti iz svmboličkoga razloga odobriti nemožemo.

Prvo ne, jerbo taj kip neugodan utisak u motrilcu probudjuje. Drugo ne, jerbo kad naprama oltaru idemo, vid se naš koncentrirati ima na oltaru, gdje (vere realiter et substantialiter) istinito, stvarno i sustveno živi i kraljuje onaj, komu se u crkvi utičemo. Taj kip samo buni i smeta. Povoljniji nam je u tom obziru običaj, koji smo opazili u Fiorenci, u prekrasnoj crkvi Mariji nuovelli, gdje na nutarnjem pročelju veliko propelo visi. Tu dakle kad iz crkve izlazimo i ledja glavnomu oltaru okrenemo, vidimo Isusa, što će reći, da ga nigda s oka i s pameti naše nesmetnemo. Bilo to medjutim kako mu drago, stalno je, da su prvi kršćani i prvi umjetnici odmah, kako su iz katakomba svojih na svjetlo božje stupili, u sgradah svojih crkvenih poglavito na križ i svetu njegovu žrtvu misliti počeli.

Na posljedku već od najstarje dobe u običaju je bilo, da se kip Isusov, od kamena iztesan, na glavnom mjestu u vanjskom pročelju vis portala podigne i to u slici zakonoše, pun veličanstva i ozbiljnosti sa knjigom otvorenom il zatvorenom u lievoj ruci, na kojoj stoje slova Alfa i Omega, desnom pokazujuć ranu blagosljivlja Isus sviet. Hoće se tiem svakomu na svietu da rekne: zakon Isusov temelj je svakoj sreći i svakomu blagoslovu. U pojedinih osobah i u obiteljih, ako će biti zadovoljstva, mira i blagoslova, valja da evangjeoska čistoća, vjernost, ljubav, radinost, uztrpljivost i t. d. vlada.

Ali se tiem i cielomu družtvu veli: evangjelje nije doduše zakonik politički il družtveni il medjunarodni, ali duh evangjelja ima i u političke i medjunarodne i družtvene odnošaje skroz i skroz prodrieti, pa dok bude u svietu oholosti, preziranja, sebičnosti i odurnosti, dok bude laži i prevare, dok ljudi budu mislili, da su samo bludu i razkošju za ljubav na ovom svietu, nikada ni mira ni sreće.

Istom onda, kad svuda po svietu i u svih odnošajih zavlada ona istina i pravda,  koja u nebu vlada i za kojom svaki dan vapijemo: "budi volja tvoja na nebu kao i na zemlji"; kad poniznost, čednost, ljubav, velikodušnost i ono sveto načelo zavlada: "što želiš, da ti drugi učini, učini vazda i ti drugomu; a što nebi rad, da tebi drugi učine, neka ni ti drugomu učiniti" ; kad istom jedan drugomu sreću, slobodu i napredak nebudemo zavidili, nego u tudjoj sreći i napredku jamstvo za vlastiti svoj napredak smatrali budemo; kad se jedan za drugoga rado žrtvovali budemo, kao što se je Isus za sve nas žrtvovao: onda će istom pravi mir, prava sloboda, pravo blagostanje i bratski medju narodi odnošaji postati.  

Dotle daj, oružaj se do nokata a skrajna nužda i nevolja poput stare kuge boda po svietu,  il da mori ljude il da jedne proti drugim huška i diže. Kad je kukavština i nevolja na svietu najveća, onda se rado zalićemo u rajske te vedrine, da si vjeru i nadu okriepimo, da će doć i jednom vrieme, kad će biti na svietu jedan pastir i jedno stado, i kad će Bog stvoriti, kao što pismo veli, novo  nebo  i novu zemlju, na kojoj neće biti više zavisti, zloće, svadje, osvete i rata, nego samo ljubavi i pravoga bratinstva, kad će zemlja krvju sina božjega posvećena i u baštinu čovječju povraćena, trudu i znoju čovjeka rado odgovoriti i materinsku utrobu svoju svim na užitak i zadavoljstvo rado  otvoriti; kad će bolesti i nevolje barem one, koje strast, požude i grieh na hiljade radjaju, prestati, i ono se vrieme povratiti, o kom Isaija prorok veli, da će med i mlieko svuda teći,  a maleno se  djetešce mirno  sa lavom i risom sigrati.  

Odgovorit će čitatelji: ej liepa sna! Mi, koji u sveto evangjelje vjerujemo, nedvojimo,  da će taj san jedanput istinom postati, jerbo kroz sve nužde i nevolje Bog čovječanstvo k tomu cilju vodi. Njemu nevolje i bludnje i opačine ljudske služe na svete svrhe, samo čovjek znati nemože vrieme ni časa,  koje je posve u njegovoj ruci. Mi barem nemožemo se odreći nade, da će nadoći jedan put vrieme, gdje će prestati slobodom se zvati ona jačega naroda sloboda, kojom  se drugi slabiji narodi pod jaram bacaju; i gdje će se pitanja velika riešavati ne brutalnom silom i krvavim ratom, nego umom ljudskim i božjom pravdom.   Medjutim gledajmo svi, da taj san istinom postane najprvo u duši i sviesti našoj, pak onda u domu i obitelji našoj. Koji pako oblasti i upliva na javne poslove imamo, gledajmo po mogućnosti, da se taj san i u javnih odnošajih malo po malo obistini.
Evidentirano
zummann
Gost
« Odgovor #5 : Svibanj 12, 2010, 10:24:29 »

I ovaj  medjutim prastari običaj, koji nam je povoda pružio ovoj opazci, dokaz je, da je učeni Niemac Snaase zabludio, kad je starim krstovitim osnovani svmboličko značenje porekao.

Mi ćemo se ovoga običaja držati, ter će na pročelju naše crkve iznad glavnoga portala stajati Isus sa evangjeljem u ruci, desnom blagoslivajuć sviet. Samo je željeti, da kiparu posve za rukom podje u lice i položaj Isusov metnuti ono veličanstvo i onu ozbiljnost, onu ljubav i ono milosrdje, koje božanstvenomu zakonoši odgovara.

U ostalom osnovna ova slika starih i novih crkava sredovječnega sloga, čini nam se, da je njekim načinom prisilila arhitekte stare, da i u pojedinih takodjer čestih oblik poprime, koji križu naliči. Tako n. p. u stupovih, na kojih svodovi počivaju. 0 tom će se svatko lahko uvjeriti, ako promotrio bude stupove ili naše, ili na priliku stupove stolne crkve Zagrebačke, koji su se, da oblik križa dobiju, u zviezdu obratili, koja svojimi vršci na iztok, zapad, jug i sjever gleda, da kad prugu povučemo od iztoka na zapad, od sjevera na jug, podpuni križ imamo , koji se u našoj crkvi i u svodovih, kojimi su ladje zaključene, tako ponavlja, da najgornji križevi naliče valjkom, koji u nakrst stavljeni sliku križa nose, koji se zove križ sv. Andrije, jerbo po starom predavanju sveti Andrija je na takvom križu razpet bio. U crkvi dakle našoj, kad god okom pogledamo na križ, kao što se to pristoji, nailazimo, da se živo sjećamo, da je onaj, koji je na drvetu križa za nas umro, jedini put, život i istina, i da nije drugoga imena pod nebom, do imena Isusova, u komu bi čovjek spašen biti mogao.

Pokle smo ovo napisali, onda smo pogledali, što o tom piše učeni markez Selvatico, pak smo našli, da naše mnienje doslovice potvrdjuje. U svom djelu: „Storia estetico-critica delle arti del disegno" str. 36 od prilike veli: „Stari su kršćani odmah početkom dodali starim basilikam nalik križa. Mnogi mniju da je Konstantni začetnik toga običaja, kao što to svjedoče basilike sv. Ivana Lateranskoga i sv. Petra. Njeki učenjaci toga niječu, ali bez razloga, jerbo se nemože tajiti, da je križ, to sveto oruđje muke i smrti Isusove, taj sv. symbol našega odkupljenja. odmah početkom kršćanske vjere postao glavni emblem i znak i zastava kršćanske obćine. Nije bilo tada kršćanina, koji nebi križ i Isusa imao na jeziku i koji ga nebi nosio u duši. Ubće je osvjedočenje zavladalo, da taj sveti znak valja nositi na tielu proti svakoj napasti, i da ga valja imati u kućah živih i u počivalištu mrtvih. Nije dakle moguće ni pomisliti, da bi pravovjerni puk kod crkvenih sgrada zaboraviti mogao na taj temeljni znak svoga spasa, i na taj bitni symbol svoje vjere."
 
U našoj crkvi, kako smo jur gore spomenuli, tri su ulaza, tri predvorja, tri ladje i u svetištu tri razkršća. Ova okolnost ima svakoga sjetiti na glavnu točku kršćanskoga nauka, o kom sv. Ivan veli: „Tri su, koji svjedočanstvo daju na nebu, otac, sin i duh sveti, a sva tri jedno jesu."1) A sam Gospod veli: „Idite i učite sve narode krsteći jih u ime otca, sina i duha svetoga."2) Sveti otci, osobito oni, koji su sliedili stope platoničkoga mudroslovja, kao što se je razvilo u Alexandrinskoj školi, punim pravom naziru svuda tragove sv. trojstva i jedinstva. U naravi, jerbo je djelo ruku božjih, u kom se njegove izvrstnosti odzivaju. U čovjeku, u komu upravo prebiva njegova slika i prilika. U poviesti svjetskoj i u životu pojedinih Ijudih. Divno je, kako sv. Augustin, duhom i višjim poletom pravi orao, tim načinom život naroda i pojedinih ljudi riše i tumači. U životu svakoga i naroda i pojedinca tri se stvari ujedno steći imaju, ako misle svoju cielj postići, a to je: znanje, hotjenje i moć. Spojimo li to troje u službi istine i pravde ujedno, eto ti liepa i slavna života i divnih uspjeha. Uzmanjka li pako, makar samo i jedno od toga, okržljavio je život i rad naš. Bog je sa svojom slikom i prilikom položio u dušu i pojedinca i naroda klicu pravu i živu svoga svemogućtva. I narodu je i čovjeku granice nemogućtva uviek i uviek razmaknjivati. Dok narodi i ljudi toj težnji iskreno i odvažno služe, dotle su vriedni biti orudjem višjih svrha; kad pako omlitave i u bludnje i blud zagreznu, tada poleg sve vanjske sjajnosti u grob hrle. Sv. Augustin u divnom svom djelu „de civitate Dei", koje je posije Makabea prvi ali divni pokus bio filosofije poviesti, tiem načinom tumači i veličinu i propast rimskoga naroda. II istinu, kad se tiem putem prosude dogadjaji svieta, onda se do osobitih posljedica dolazi. Nikad nije slavan narod kukavnije poginio, nego narod Grčki; nikad nije grad ružnije propao, nego Carigrad. Mlitavost i razpuzlost duše čestokrat sakriva se plastom mudrosti, trieznosti i umjerenosti. Kod Grka se sva kukavština krinkom zakrila pobožnosti. Kad je valjalo sve sile duše svoje napeti, da se krvavi dušman odbije, kad je triebalo oružjem u ruci braniti vjeru i oltare, domovinu i obitelj, Grci povjerivši obranu svoga grada Genuvezom, u crkvi oči pretvaraju, i ruke u vis dižu, da Boga na milosrdje ganu, to će reći, da Boga samoga sukrivcem svoje mlitavosti i ništavosti učine. Jedini Grk vriedan starih Grka Leonide i Themistokla tada je u Carigradu car sam bio, postavši žrtvom koliko svoga junačtva, toliko kukavštine svoga naroda.   Usuprot stari Juđe brane se proti vrlogu Rimu nečuvenim junačtvom ; nepređaje se ni jedan, dok i posljednji kamen grada i crkve čitav stoji. Upravo tiem junačtvom zalog stekoše, da će dobitnika svoga preživieti, i da će se jednom opet u svoju domovinu povratiti. U taj red spada boj Španjolaca i Rusa proti Napoleonu. Saragossa i Moskva goruća neumrli su naslov slave, kojom se je i jedan i drugi narod ovjenčao. Narod, koji zna što hoće, koji se za istinu i pravdu i baštinu svojih otaca muževno bori, prije ili posije mora te mora do svoje svrhe dospjeti. Osobito se pako kršćaninu nepristoji igda zdvojiti, jer se on u svetom otajstvu druži sa onim koji je neizmjemost i svemogućnost. Omnia possum in eo, qui me confortât. Sve mogu u onom koji me kriepi. Mnogi i mnogi ljudi i neznaju, što mogu, jer neimaju odvažnosti, da sile svoje makar samo pokušaju. Dao Bog, da se svaki, koji u našu crkvu udje i njezinu sliku trojstva i jedinstva opazi, proti svakoj mlitavosti i razpuzlosti ojači i okriepi.

U crkvu se našu trimi ladjami u svetište dolazi. Rieč ladja prastara je, ter symbolizira to, da je ovaj sviet, u komu se nalazimo, sličan moru, u kom se bura, hridi i napasti svakojakih bojati imamo, da nam se brod života i sreće nepolomi. Sjećaju nas ladje i na to, da je Isus more vrlo ljubio, i da je s morja često puk podučavao, da je prve vjerovjestnike i apostole svoje iz sredine prostih ribara izabrao. Sjećaju nas ladje na pose na onaj sveti čin, kojim je Isus Petra, kad je tonuti počeo, spasio, i na onaj drugi, kojim je, kad se vjetar i velika bura porodi, vikom i prošnjom apostola probudjen, vjetru i valovom zapoviedio da se utješe, i Apostole svoje ukorio, što su vjeru i pouzdanje unj izgubili. Vrlo liep primjer za svakoga nas, da nikad nezdvajamo, da u njega pouzdano vazda pomoć prosimo, pak da nedvojimo, da će nam dobrota njegova, ma se u kakvoj pogibelji nalazili budemo, pomoćnicu ruku pružiti.

Svetište je i sva poprečna ladja u nas za četiri stube uzdignuta. Na slavolucih diže se u vis kuba, iznutra visoka 20 hvati, izvana 30° 5', a pod cielim svetištem i cielom popriečnom ladjom nalazi se vrlo prostrana i vrlo liepa raka (kripta), koja živu i poclpunu sliku i priliku na sebi nosi cieloga svetišta i cielih razkršća. Ima dakle kripta u duljini 15, au širini 30 hvati, prava podzemna crkva, koja shvatiti može od prilike dvie hiljade ljudi.

Svaka od ovih okolnosti ima svoje znamenovanje. Sto se svetište i popriečne ladje viš ostale crkve dižu, razlog je i doktrinalni i obredoslovni. Prvi: jerbo je svećenstvo od puka razlučenu. Ono je posrednikom medju bogom i pukom. Ono žrtvu sv. oltara prikazuje i otajstva ostala na spas puka obavlja; ono je puku vodjom, pastirom i naučiteljem, pak mu pristoji dakle uzvišenije mjesto. Drugi: jer za službu božju, da se slobodno širi i razvija, i da ju puk dobro opaziti i sliediti može, hoće se prosto i uzvišeno mjesto. U njekih, pače u mnogih crkvah, tu se upravo nalaze one ballustrade i ograde, o kojih govori Montalembert u svom gori navedenom govoru. Mi jih, ako živi budemo, nipošto podići nećemo, jerbo, ako i jest istina, da se svećenstvo od puka razlikuje, ipak je i to istina, da svećenstvo iz puka, pače većom stranom iz sirotinje proizlazi, a svaki i najmanji do svećenstva i do najvećega u njem stepena doviti se može. Naš zemljak Siksto V, jedan od najumnijih i najslavnijih papa u srednjem vieku, od siromašna pastirčeta papom je postao. Njegova sestra Kamilla, koja je posije u Pumu znamenitu ulogu igrala, u djetinstvu svom proseć u Montaltu običavala bi reći: „moj će Vam brat naplatiti, kad papom postane". Toliko je živa njeka slutnja u obitelji živila, da će to naše pastirče jednom vrhovnim pastirom eieloga stada Isusova postati. Poznato je, da je u najnovije doba Htibner pisao poviest toga našega slavnoga zemljaka pod političkim i diplomatičkim vidom, i dokazao, da se njegovomu veleumju jedino zahvaliti ima, da nije tadašnja Španjolska cielu Francuzku a s njom i cieli izobraženi sviet progutala. Reći se dakle može bez pretjerivanja, da je ravnovjesje curopejsko, na kom se je do danas sloboda i neodvislost europejskih naroda osnivala, Sikstom V osnovano i posvećeno. Sad je upravo tomu ravnoviesju odzvonilo, pak neima pametara, koji bi prorokovati mogao, što će iz toga sliediti. I Nikola V, jedan od najučenijih i najslavnijih posije Grgura velikoga papa, bio je u mladosti svojoj »krajno sirotče, tako da su ga, i kad je papa bio, zvali „sirotče, prosjače Sarzansko". Velika duša toga pape nije mogla dugo preživljeti pad Carigrada, koji bi bio on preprečio, da se niesu vladali europejski na svete njegove opomene o miru i slogi oglušili.

Zašto svetište nebi imali ogradjivati, evo još razloga. Istina je da svećenstvo uzvišeno mjesto u puku zauzima, ali je i to istina, da je svećenstvo skroz i skroz sa pukom spojeno, i da nikakvoga na svietu razloga neima od puka se lučiti. Svaka nužda i nevolja puka najprvo se u srdcu svećenika odazvati ima; svaka bolest pučka u svećeniku najprečega ljekara naći ima. Svećenik je upravo onaj Bogom poslani Samaritauac, koji rane puka svoga uljem i vinom prati i viđati ima. Sv. Augustin na jednom mjestu ovako od prilike svećeniku govori: „Svećenice brate, u koliko si kršćanin,  svoj si i skrbiti imaš za vlastitu dušu,  da ju neizgubiš, u koliko si svećenik, nisi svoj, nego puka svoga; sve što imaš kano svećenik, puku svomu posvetiti imaš. U zao čas, ako talenat, koji ti je povjeren, da š njim dobit stičeš. u zemlju ukopaš." Tako je: Isus je, kako sam veli, na ovi sviet došao ( zato, da ni u sviet služi, nego da on svietu služi '), a služio je svietu na spas, kad se je nam za ljubav u štali betlehemskoj rodio, kad se je na gori maslinskoj krvavim znojem znojio; kad je na drvetu križa za nas umro. Služio nam je. kad je devet-deset i devet ovaca ostavio, i izgubljenu ovcu tražio, i našav ju na ramenih svojih u ovčarnicu donio; kad je u slici otca obiteljskoga razbludnoga sina, kad se je skrušen povratio, u naručaj svoj primio i otčinskim cielovom u stara njegova prava povratio; služi nam, kad se na oltarih za nas žrtvuje i hranom duša naših postaje. Eto svećeniku primjera, koji doslo-vice sliediti ima. Uviek je svećeniku u stadu svomu bivati, i njemu sve vrieme svoje, sav život svoj, priče ako je nuždno i smrt svoju žrtvovati. Kad je dakle takov savez medjii svećenikom i pukom, zašto da se u crkvi jedan od drugoga ogradom luči?

Na posljedku: prem je svećenik jedini pozvan, da svetotajstva obavlja, izvjestno je, da i puk u svećenstvu udioničtvuje. Sveti Petar očevidno puk naziva „regale sacerdotium" , kraljevsko svećeničtvo. Zato svećenik pri svetotajstvu, kad žrtvu prikazuje, ne govori samo u svom imenu, nego i u imenu cieloga puka: prikazujemo Tebi Bože; molimo Te bože, primi ovo prikazanje puka svoga i. t. d. Svaki na svietu ima prilike, a i dužan je svećeničko ovo zvanje vršiti. Vladari i mogućnici sjetiti se imaju, da se je Isus svoga veličanstva odrekao i do naše slaboće zato ponizio, da priliku dobije, neizmjernu ljubav i milosrdje svoje prama nam vršiti. I oni su dužni njekim načinom sa prestolja svoga sići, i do svake nužde i nevolje puka svoga poniziti se, i Ijubavju svojom i dobrotom svojom puku na službi biti. To je svmboličko znamenovanje običaja, po kom vladari i mogućnici na veliki četvrtak prosjakom noge peru. Ovo svećeničko zvanje imaju ovršiti roditelji u kućah svojih odhranjujuć djecu svoju u strahu božjemu, u svakoj krieposti i izvrstnosti, da jim djeca postanu ne samo nosioci imena, nego i časti i poštenja i slave. Ovo svećeničko zvanje vrši odvjetnik, kad za nikakvu cienu ovoga svieta neće da brani nepravdu i zloću, nego uviek samo istinu i nevinost. Ovo zvanje vrši liečnik, koji istom, ako ne i većom revnošću hrli k bolestniku siroti, kano i bogatcu. Ovo zvanje vrši sudija, koji voli desnu ruku u vatru baciti, nego što god podpisati, što bi proti sviesti i zakonu bilo it. đ. Svaki nas i nesietni ima ovim načinom sgode i prilike narodu neizmjernu ljubav ukazati, jerbo neima dvojbe, da vršeć tako svaki u svom zvanju dužnost svoju, najviše narodu koristiti možemo. Čim se u svietu manje pazi na istinu, pravdu, vjeru, čast i poštenje, tiem je veća i nužda i obvezanost, da se svaki u svom posebnom zvanju na svećeničku našu dužnost sjetimo. To su razlozi, s kojih mislimo, da se svetište od ostale crkve ogradjivati neima.
Evidentirano
zummann
Gost
« Odgovor #6 : Rujan 16, 2010, 12:23:05 »

Rekli smo malo prije, da se naša crkva kao sve sredovječne crkve u glavi svojoj na troje dieli. Kuba u vis ide, u sredini ostaje svetište, a pod svetištem i poprečnom ladjom stoji kripta. Te tri strane crkve vrlo liepo symboličko znamenovanje imaju. U prastarih basilikah ono, što mi danas kriptom ili počivalištem nazivljemo, zvalo se je „confessiom", što će od prilike reći „izpovjedalište". U tom dielu crkve bilo je tielo sahranjeno svetca, komu je crkva posvećena bila, a puk se imao tuj hra­briti na očitu i neustrašivu izpoviest svete vjere i božje istine, sve ako bi nuždno bilo za istinu i samu smrt podnieti. U tih basilikah kao n. p. u svetoj Janji i u sv. Lovri u Rimu uzlazi se u svetište po 10 do 12 stuba, a toliko je od priliko stuba, po kojih se snilazi u konfessiu, koja je obično bivala poslije samoga svetišta najljepše urešeni dio crkve. Tko je ikada bio u crkvi pečuhskoj, može si dosta jasnu sliku tih crkava predstaviti. Ovaj stroj starih crkava nam je miliji nego današnji sv. Petar i sv. Pavao extra muros. U tih crkvah snilazi se u konfessiu ravnini putem, tako, da te najedanput iznenadi praznina, u koju bi, da nije ograde, propao. Sa estetičkoga gledišta ovo se odlučno ođsuditi mora. Te tri strane crkve predstavljaju symbolički tri stanja crkve božje, to jest stanje slavodobića, stanje borbe i stanje patnje (ecclesia triumphans, ecclesia militans et ecclesia patiens). Kuba i svetište u visu svom crkva su slavodobitna, koja će po starom običaju uresom svojim značiti nebo plavo sa zlatninu zviezdami. Želi crkva, da se svaki kršćanin, podignuv pogled svoj u vis, sjeti posljednjega cilja svoga. Sveti Pavao apostol divnim načinom razlaže, da se je Bog raznim načinom čovjeku očitovao. Očitovao se je ljepotom ne­beskom i zemaljskom, koja njegovu moć, njegovu izvrstnost svjedoči. Oči­tovao se je Bog u slici i prilici čovječjoj, osobito pako u sviesti njegovoj, koja ga opominje i na dobro nagovara, a kudi i odsudjuje, kad je sgrie-šio; toj božjoj opomeni nitko se na svietu oglušiti nemože. Očitovao se Bog osobitim načinom u vjeri našoj, u kojoj samo sveto biće svoje, svoju svjetlost, svoju ljubav i milosrdje čovječanstvu poklanja. Ali poleg svega toga, veli sv. Pavao, poznajemo Boga na ovom svietu samo kao u ogle­dalu i u njekoj zagonetki; istom kad na onaj sviet sretno dospijemo, onda ćemo ga viđiti i spoznati licem u lice, kakov je u samom sebi '). To je težnja vječita svake poštene duše: „Cupio dissolvi et esse cum Christo", želim se prestaviti i sa Isusom sdružiti. Nikakova sofistika na ovom svietu nije kadra ovu težnju u srdcu čovječjem ugasnuti, pače čim više se na nju navaljuje, čim je više zla na ovom svietu, tiem se više u nami budi želja, da onamo dospijemo, gdje neima zavisti, sebičnosti, neima grieha, ni smrti. Sveta je zadaća crkve, da tu težnju i želju u srdcu pravovjernik svojih riečju i otajstvi svojinu, a i vanjskim strojem i uresom bogomolja svojih goji i razvija.

Središte iliti svetište crkveno predstavlja, kako rekosmo, crkvu vojujuću. Tko misli ovaj boj najbolje dokučiti, taj nek čita život sv. Pavla apostola. On je, i neobrazrev se na njegovo višje nadahnuće, bio jedan od najredjih, najizvanreclnijih i najumnijih i najznačajnijih ljudi, koje je igda zemlja nosila. Zato ne samo crkvenjaci, nego i svietovnjaci, pače i isti slobodoumci duboko se njemu klanjaju i njegove spise u red najizvrstnijih spisa postavljaju. Njegove poslanice divna su upravo stvar i najkriepčija hrana svakoj duši. Tko god je u crkvi do veće znamenitosti dopro, veliki je štovatelj sv. Pavla bio i njegovoga nauka; ter ako je sv. Ivan Zlatoustni, i ako je Bossuet Demostena i Cicerona u govorničtvu nadmašio, to sv. Pavlu zahvaliti imaju. Izvanredni dakle taj muž opisuje jednom nutarnji boj, kojim mu se duša sveudilj bori. U njegovom opisu svaki sebe lahko poznati može. Osjećam, veli on, u sebi dva zakona, jedan zakon sviesti moje, koja me na dobro nagovara, a drugi zakon puti i požude, koji me na zlo navadja. Boreć se tako sa samim sobom, žalibože često posrnem, često nečinim i netvorim onoga dobra, što sa svom dušom odobravam, nego ono zlo, komu se skroz i skroz moja sviest protivi. 0 nesretnika mene, vapije na posljedku Pavao, tko će me osloboditi od opasne i često smrtne borbe ove? Evo prava i istinita poviest duše naše. Svatko priznati mora, da mu se je za kriepost i valjanost ljuto proti sa­mom sebi boriti, pak koliko jih je, koji su sav sviet svladali i poginuli za to, što nisu umjeli same sebe svladati! Za to već prastara njeka poslo­vica veli: da je veći onaj, koj je samoga sebe predobio, nego onaj, koji je najveće gradove svladao. Čudnovato je, kako može biti ljudi, koji se tomu opiru, medjutim ako jih i ima, koji u životu sve taje i niječu, što se na vječnost i kriepost odnaša, dodje čas i hora, kad se sviest probudi, kad se strah ničim već više utažiti nemože.   Znamo nebrojenih primjera, gdje su junaci takovi vrlo željeli, da jim čovjek u ime Boga k smrtnoj postelji priedje, i da jili utieši. Drago jim je tada bilo na njihove tužbe i jade, da su život izgubili i skupocieno vrieme zahman potratili, čuti: Nezdvajaj prijatelju! Istina, žaliti je, da se prežaliti nemože, što život zahman potratimo; ali nas dobrota i ljubav božja nikad neostavlja, ako se u žaobi i suzi našoj makar na koncu života našega odziva iskreno kajanje i ponješto barem ljubav božja; ufaj se u muku i smrt Gospoda našega, i sjećaj se, kako je razbojniku, koji je vas svoj život u opačinah proveo, na jednu samo rieč : „sjeti se na me, gospodine, kad udješ u kraljestvo svoje", obrekao : danas ćeš sa mnom u raju sastati se. To je što crkva svakomu pojedinomu svomu članu propovjeda; pak na oltarih naših poka­zuje onoga, koji je Pavlu jadikujućemu odgovorio: Neboj se, Pavle; kriepost bojem dragocienija postaje, a proti svakoj opasnosti štiti te dovoljno milost moja. Osim ovoga i stanje je crkve stanje boja, a u tom boju i ona se oslanja na onoga, koji na oltarih naših živeć ostaje š njom do konca svieta. Taj je boj, kako vidimo, danas žešći nego ikada; pak prem mi priznajemo, da bi se u vremenitoj, da tako reknemo, strani crkve mnogo izpraviti i popraviti moralo ; prem mi uviek govorimo, da bi se crkva u vladanju svom što više na to sjetiti imala, da kao što je otajstvo našega odkupljenja i spasa otajstvo poniznosti, ljubavi i milosrdja, da je upravo tako otajstvo mudrosti, kojom se sviet vladati i spas ljudi djelovati ima, otajstvo duboke poniznosti, otajstvo one ljubavi i onoga milosrdja, koje je početnik vjere i cielim životom svojim i osobito na drvetu križa dovršio ; ljubavi, milosrdju, uztrpljivosti crkva najsjajnije svoje pobjede pripisuje — poleg svega ovoga nemožemo da nereknemo, da su današnji napadaji na crkvu nepravedni i nerazložni i vrlo opasni. Predati moć ma kakovu na vjeru oblasti, koja meclju bitne svoje attribute silu broji, kojom nas pri­siliti može, da joj volju činimo, znači očevidno sa slobodom sviesti i duše svakoj ostaloj slobodi siguran grob kopati i strašnomu militarismu put krčiti. Nadamo se za cielo, da se naš narod nigda neće dati zavesti, da tiem putem podje. Sloboda je liepa i sveta stvar, vriedna čovječjega družtva, božjim bićem u novom zavjetu posvećena, ali sloboda valja, da se ravnim načinom na sve razprostre što je u čovječjem družtvu zaslužilo, da živi i narav svoju na obću korist razvija.

Kripta predstavlja crkvu u stanju patnje. Amo nespada patnja crkve, koju gori napomenusmo, ni patnja onih, koji su se i u životu i u smrti posve odrekli istine i pravde, koji mrze i na Boga i na čovječanstvo, koji bi rad da mogu sve razoriti i u prah i pepeo obratiti, čim se čovje­čanstvo diči.   Ti su se po samoj volji i želji svojoj odrekli božjega bića.

Ovdje se dakle razumije patnja onih plemenitih duša, koje se još očistiti i usavršiti imaju, da s neizmjernom božjom čistoćom i izvrstnošću u živo obćenje stupiti mogu. Čudnovato je, kako su upravo ovaj nauk, komu svaki zakutak u katakombah, komu svaki tako rekuć kamen u starih basilikah svjedočanstvo daje, protestanti zanijekati mogli. Mi neznamo na­uka, koji bi više poezije imao, i koji bi bolje srdcu i duši čovječjoj odgo­varao, nego ovaj. Mi mislimo, da nemože biti prizora divnijega, Boga i ljudi vriednijega, nego viditi sirotu udovicu, kad u crno zavijena skuplja dječicu svoju oko sebe, i na smrtnom odoru supruga svoga nariče; kad joj iz svakoga trepeta duše, iz svake suze, iz cieloga bića prodire glas: Ah, Bože mili, što učinili, zašto mi ote vojna i š njim polu duše moje? ali hvala ti Bože, jer si me ti naučio, da osini ovoga kratkoga i kukavnoga života ima još i drugi život, gdje se jednoć sve ono sastati ima, što se je na ovom svietu svetom Ijubavju ljubilo. Ah, srdce moje za sve je već sada ohladnilo, što ovaj sviet zatvara, jedino za tobom Bože i za onim časom čezne, koji će me s tobom i u Tebi sa vojnom mojim sdružiti. Ako življeti želim, želim za ljubav sirotčadi ovoj, koju si sada mojoj samoj brigi izručio. Budi jim Ti odsele otcem. Ti znaš, gospodine, da je su­prug moj bio čestit, pošten, kriepostan, ali ako možebit još nije u toliko čist, da je vriedan izvrstnostl tvoje, evo gospodine, žalosti moje, evo suza mojih, evo sirotinje djece moje; evo nada sve svete žrtve, kojoj si ti i to osobito opredieljenje dao, da dušam preminuvšim na utjehu i olakšicu služi. Evo Ti svega toga prikazujem za vojna svoga, da ga primiš čim prije u sveto krilo tvoje i srdee tvoje, odkale će po milosti tvojoj bditi i blagosivati djecu svoju, i blažiti tugu i žalost moju. Ovoj žalosti i ovomu naricanju istinu i poeziju odreći samo je strast i sljepoća mogla. Ovo je, što crkva kriptom govori kršćanstvu, a uzvisuje se upravo za to molitva, za to otajstvo sveto obavlja, da se naših mrtvih često sjećamo, i da jih onomu preporučujemo, koji je jedini spas naš i zalog sretnog uskrsnuća našega.
Evidentirano
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!