Rodoljublje i domoljublje u stihu.

[Marica]

BEZ ŽIVOTA Ni prije ni poslije to nije dilema zahvaljujuć’ vlasti života nam nema. Zašto je tako odgovor se nudi: na vlasti su uvijek pokvareni ljudi. Pokvareni o nama rezonuju ’vako: Mi smo za vas sve a vi za nas svako! Prije klete smrti obećanja prazna poslije smrti postaju obećanja tazna. I sve tako u krug za vlast je divota: ona je bez briga a mi bez života! Veljko Rajković

[Marica]

Gdje su prava? Domovina! sad će seljačka te glava. Pitat, gdje je prijašnja Ti slava? Gdfe su sinci sokolovi stari Koji Tebe bramti su znali? Gdja su ona Tvoja stara prava Koja su nam što smo htjeli dala? Oj' seljače! ostarjela glavo To što pitaš imadeš i pravo! Slušaj dakle sve ću reći Tebi, Prem govoreć ćutim bol u sebi. Slava moja već odavno spava Jer nemam sinka kao Tomislava Koji no je upravljati znao I dragoj djeci što j' trebalo dao. Al' u ovo najnovije doba Mene majku svi drže za roba. Sa svih strana gule jadnu mene Tako guleć i slava mi vene. Slavoniju Mađar poplavio I madjarsku školu napravio Gradu Rieci Madjar zapovieda, O Hrvatskoj ni govorit neda. Dalmaciju Talijan si želi Jer kraj mora živjet ga veseli. Pa i Istru hoće da dobije, Bez da za nju kap krv prolije. Sad dolazi što mi je najteže Jer ni oganj tako me ne žeže: Neka djeca, moji sinci mili, Silom hoće Srbi da bi bili. Al Srbima nemogu se zvati Jer po rodu pravi su Hrvati. Najviše se podižu u Lici, Mukotrpnoj pravoj mučenici, Koja meni najviše je mila, Za slobodu jer je krvcu lila. Ćirilica sveta su im slova, Prem da ona staroga su kova, Gdje god mogu ističu se njome, Prkoseći rodu Hravtskome, Ali' tim jako i sebe varaju Jer po pravu men' slova spadaju. Pa i jezik nakzeivat stali, Klaonicu "šlamprugom" nazvali, Vidiš sada gdje je moja slava Kad Hrvat hoće biti srbska glava I neki ljudi to im pravo daju, Koji dobro povjest ne poznaju. Rojalisti stranka tako zvana, Koja nema baš ni malo srama Jer me majku domovinu tuku, Samo seb' da deblji kraj izvuku. Sada vidiš moj seljače dragi, Što po zemtji Hrvatskoj se radi. Jer su sinci sokolovi stari Svoju dušu svemogućem dali. Ali jednom nadam se svakako, Da će sunce sinuti mi žarko Da ću s' djecom jednom sretna biti Koja će me iskreno ljubiti. Tad ću rado moja glavo stara, Tebi reći gdje su moja prava. Seljak, Hrvat, Gospić

[Marica]

Trobojnica Ja sam prva od tri boja, crveni se moje lice, najviše se ja ističem iz hrvatske trobojnice. Ja sam druga bijela boja. Ne mičem se iz sredine! Niti ću se ikad micat - iz hrvatske domovine. Treće mjesto određeno, meni plavoj lepršati, jer samo na trećem mjestu - mene štuju svi Hrvati. Rozika Horosti, 1. siječnja 1939

[Marica]

Domovini! Do ljubavi, kad u srcu momu Ne bi bilo drugog osjećaja, Tad mi srce srećom ispunjeno Ne bi znalo suza, boli, vaja. Al' uz ljubav golema je tuga U mom srcu stan svoj odabrala, Pa mi sreću raja zasnivana Poput crva tajno razrovala. Otačbino, utjeho najslađa, Hoće l' tebi svanut pramaljeće? Na nebeskom prostoru bezkrajnom Trepti li gdje tvoja zvijezda sreće? Mnogo put si rumenim se cvijećem, Majko tužna, slavno okitila, A to cvijeće krv je plemenita Tvojih, majko, vjernih sina bila. Da li sada njine duše svete Spokojene tihi sanak sniju? Il' s nebeskih visina silaze, Pa s' nad tobom, mučenice, viju. Da te tješe u velikoj tuzi Kroz vjekove što te krši, hara, Ili s neba okrjepu ti nose, Da se riješiš sviju gospodara? Ali kakvo tajnovito čuvstvo U tom času mojim srcem vlada? ... Kan' da zvuče još nečujne žice, A divna ih probudila nada. Domovino, bajko najmilija, Ti ćeš stare dovinut se sreće! ... Dok s Kristovom svezana si vjerom, Tvoje sunce omrknuti ne će! Marija Kumićić

_______________
Marija Kumičić rodila se u Varaždinu 11. prosinca 1863. kao kćerka Gjure Maršića i Ane rođ. Horvat. Udala se za hrvatskog književnika i političara Eugena Kumičića 1882.

[Marica]

Zastava leprša Kad u svojoj sobi sirotinskoj Samac sjedim usred noći crne, Strašne slike javljaju se meni, Te mi od njih živo srce trne: Mrki divi mjere se u boju, Redom pada mrtav trup do trupa, Sve je polje krvlju zaliveno, A u njoj se zlatna kruna kupa. Već je kruna pala kralju s glave, Al' još stieg mu drži ruka bodra, Na njemu se zastava leprša; A crvena, biela je i modra; Al' već i kralj eno ranjen klonu, Već i njega silan udar smrvi, Te već nema zastave ni krune, - Nego more, samo more krvi! I to more silno se talasa, Ko da u njem kipi pako cieli, Na njemu se samo kalpak koji I po koja turska čalma bieli; Raste more, raste neizmjerno I već siže sve do grla moga, A ja strepim, ali piti moram Krv i suze roda hrvatskoga. Al' napokon očajno napregnem Zadnje sile prestravljene duše, Pa se naglo prenem i oćutim, Da me samo moje suze guše. Sav sam slomljen, biedan i satrven, Još mi srce samo slabo kuca, - Protrem oči: nešto se rumeni, S istoka već rujna zora puca. Oko kralja puk se sakupio, Al' oružja nema u tog puka: Ta oružje najbolje je njemu Umna glava i poštena ruka; I gdje to se dvoje u sklad složi, Tu se ne zna, što je nemogućnost, - U to opet s uzdahom se prenem: "Da, moj rode, tvoja je budućnost!" Puca zora, a u svjetlu njenu U dalekoj opažam daljini Nešto sjajna, kao sunce žarko, Nije sunce, kako mi se čini: Priesiolje je, već i kralja vidim, Slavan stieg mu drži ruka bodra, Na njemu se zastava leprša, A crvena, biela je i modra. August Harambašić ("Prošlost i budućnost")

____________
Harambašić prognozira kraj Austro-Ugarskoj kad Rusija udari na nju. Poput svog idola Ante Starčevića spreman je tražiti pomoć čak i od Turaka samo da se Hrvati izvuku iz tamnice monarhije. Iz Harambašićeve poezije zrače pravaške društvene i povijesne interpretacije s karakterističnom "optimalnom projekcijom" - sjajnom vizijom hrvatske budućnosti u samostalnosti i slobodi.

[Marica]

Kukavica

Crna noć je, mjesečine nema, A strašna se oluja sprema. Vjetar huji kroz hrastove grane I oblake goni na sve strane. Munja sievne, presječe oblake, I rasvijetli brda i ravanke. Plaha kiša na zemljicu pada, Na zemljicu punu tuge, jada. Što je živo to se zaklonilo I noćište sebi potražilo. I sićušni mrav i crv u prahu I vesela ptičice. u zraku Bojeći se strahovita groma Zatvorila j' vrata svoga doma. Na prirodi nikog živa nije, Što osjeća i kom srce bije. Al' neka je mrkla noćca taka, Neka kvasi zemlju kiša plaha, Kada munja sjevne u oblaku, Vidiš. netko ide uz poljanku. Jeli čovjek, podnositelj bjede, Što uz polje prema selu grede? Il' je sablast u podobi ljudskoj, Što no luta po poljani pustoj? Nije sablast. To je čovjek jada, Što kolibi primiče se sada. Kad pristupi kolibi na vrata, Kuca, zove : "Otvori mi tata, Dragi tata i ti, majko mila, Otvorite, evo Vašeg sina! Umoran je, trudan, ozebao, Gladan jako, vrlo pokisao, Već odavno nij' vidio hljeba, A kamo li okusio njega." Kad ču majka milog sina svoga, Brzo skoči s uzglavja mekoga. Brzo mu je vrata otvorila, Pa je svome sinku govorila: "O moj sinko, gdje su braća tvoja, Braća tvoja, mila djeca moja? Zašto sam si, jesi l' bojak bio, Gdje si svoju braću izgubio? Jesi l' za dom vruću krvcu lio, Jesi l' doma svoga proslavio?" Sinak plaho maiei odgovara: "Ne pitaj me moja majko stara. Ja sam, majko, ljuti bojak bio Bojak bijuć mnoge pogubio A kad vidje, gdje mi braća ginu, Ja pobjegob gore uz planinu. Ne htje ludo glavu izgubiti, Tvoje srce jače ucviliti. Došao sam i srce me goni, Da ti blažim tvoje težke boli, Da ti vidam tvoje težke rane, Da veselim tvoje stare dane. Primi, majko, još zadnjega sina, Drugi t' nisu više med živima." "Bježi, sine", reče majka. stara, "Moja ti se kuća ne otvara. Bjež, odlazi ti nesretni sine, Koj ne mariš za spas domovine, Koji gledaš, gdje ti braća ginu, Pa tad bježiš gore uz planinu. Bježi, bježi, prosto ti ne bilo, Nije za te materinje krilo. I mrtvu si braću obružio, Oca, majku i rod raztužio. Ah, zašto si mojim se nazvao, Zašto nisi u zemlju propao?" Tako reče i zalupi s vrati, A nesretnik planine se hvati. * * * Vjetar žviždi i savija granje, Nije strašno prestalo sievanje. Kroz oblake sjajna munja sjeknu, A dolinom glas puške odjeknu. Vjetar žviždi i savija granje Raznoseći podmuklo hroptanje. * * * Već za malo oluja prestala, A grobna je tišina nastala. Vedro j' nebo ko ribinje oko, A zvjezdice titraju visoko. Liepa noć je i priroda drema, A u vani nikog živa nema. Hrvat, 23. srpnja 1910

[Marica]

Narod štuje ličke junake Veseli se čitava Krbava, Gdje dođoše u nju do dva lava, Što se bore za hrvatska prava, Za to nek im bude vječna slava. Bog poživi naše zastupnike, Jer su dika Krbave i Like! Bog živio mnogo godin dana Ogrizović doktora Milana, Zastupnika otočkog kotara, Malo mu je u Hrvatskoj para, Jer ne pozna u Hrvatskoj Srba, Dok je nama hrvatskoga grba, Dok imamo trobojnicu slavnu I hrvatsku svoju prošlost davnu. Živio nam Milano doktore ! Podlapačka brda sada ore: Živila nam naša prava stranka Pod ravnanjem dičnog Jose Franka! Živio nam Marko Badovinče, Kršne Like ti ponosni sinče, Čuli jesmo, da si Hrvat pravi. Pa te Lika i Krbava slavi, Bog poživi Badovinca Marka, Hrvatinu kao vatra žarka! Živio nam mili zastupniče, Tebi narod podlapački kliče: Radi sve za korist domovine, I za narod kršne Like sine! Bog poživi Stipu gospodara, Kandidata udbinskog kotara, Vrednijega od suhoga zlata, Jer pomaže svakog pravog brata, Pravog brata poštena Hrvata. Ta Stipe je prava korenika, Naše Like i Krbave dika. Živio nam Dikliću Stipane! Živio nam brate Podlapčane! A mi braćo složno brat uz brata Izberimo Stipu kandidata Za narodnog našeg zastupnika, Pa nek znade Krbava i Lika Da je Stipe od naroda dika. Nek zaore naša grla bratska: Živio Stipe! Živila Hrvatska ! Legionaš Hrvat, 14. kolovoza 1909

[Marica]

Mravi kapitani * - Basna - Obedvali Mravi kapitani U lepomu gradu Mravinjaku Usred zimske bure i mećave, Obedvali pak su zapevali: - Složna braća rujno vince piju, A nesložna ni vodice hladne; Tko posluje, neka i blaguje. Glad ga meće, tko poslovat ne će. – Još su oni pesmu izvodili. Al eto ti Šćurka iz Trnove: - - Pomoz bože, Mravi kapitani! Vi imate kruha pšeničnoga, Vi imate vinca crvenoga, Nahrante me i napojite me, Biju mene dve nevolje teške, Crna zima i gladina ljuta. - - - Gde si bio nevoljica Šćurko, Gde si letnji danak boravio, si -Da si nisi hrane nabavio? - - - Ljubio sam zelenu travicu, Pevao sam letnju vazdanicu. - - Naša muka naše uživanje, Tvoja muka letnje plandovanje, Mi nedamo naše hrane mučne, Već ako ćeš jednu šibu tanku, Pak ćeš plesat polku veseljanku! – Ne plandujte, kad poslovat treba, jer vam ne će mana padat s neba.

_______________________________
* Ovu pjesmicu vadímo iz zbirke basna, što ih je otrag trideset godina spjevao istarski vođa i prvak, dr. Matko Laginja U ono vrijeme osim molitvenika "Oče budi volja tvoja", istarski Hrvati nisu imali gotovo nikakvih knjiga pisanih u hrvatskom jeziku. Pjesme su pisane ekavštinom, a imade u njima i nekoliko riječi istarskoga narječja.

* basna ž 〈G mn basana/-i〉  priča u prozi ili stihu s moralnom poukom u kojoj životinje postaju nositelji dobrih ili loših ljudskih osobina [Ezopove basne]

Mladi Hrvat, 1. listopada 1910

Jedan od vođa hrvatskoga narodnoga preporoda u Istri te hrvatski političar općenito i jedini ban/potkralj iz Istre - dr. Matko Laginja (Klana. 1852. - Zagreb, 1940.), književno je stvarao relativno kratko vrijeme ; prva mu je pjesma objavljena 1869., a posljednji mu je literarni rad komedija "Šilo za ognjilo" iz 1881. godine. Književni mu je opus nevelik, ali vrlo značajan u okvirima hrvatskoga književnoga kruga koji se u preporodnoj epohi formirao u Istri (s Kvarnerskim otocima kao pokrajini u austrijskom dijelu Habsburške Monarhije). U ovom je prilogu riječ o Laginjinim književnim počecima, uglavnom o pjesmama sačuvanim u njegovoj rukopisnoj ostavštini. Priloženu pjesmu "Naša dvistogodišnjica" Laginja je posvetio 200-obljetnici habsburškoga obračuna s najuglednijim hrvatskim plemićkim obiteljima Zrinskim i Frankopanima - pogubljenju bana/potkralja Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana 1671. godine; ovom se prigodom objavljuje prvi put.

Rad je kao pozvano predavanje prezentiran na skupu "Dani dr. Matka Laginje", održanom od 16.-17.03. 1996., Klana, Hrvatska

http://bib.irb.hr/prikazi-rad?lang=en&rad=261

http://www.klana.hr/Novosti/matko12.htm

[Marica]

Lika - Pjesma iz Amerike

Bože mili, na svemu ti hvala, Što je Tvoja sveta volja dala, Poslušajte braćo moja draga, Koji no ste pravog ličkog traga, Što dočeka Lika i Krbava, Od Krajine najljepša država, Da u sebi više ljudi nema, Ljudski pos'o tamo sada drema, Sve pokupi zemlja Amerika, Osta pusta tužna naša Lika. Sad j' u Lici braćo moda nova, Moda nova, ženska bolest nova, Koja ima u 'Meriki muža, Sve potajno ljubiti se pruža, A. da buda veća muka, brate, Još i plaća svoje pasje svate, Dobro futra i vinom napaja, Ne računa, da su skupa jaja. Kad im ljudi pošalju novaca, Svilu uzmu baš kod trgovaca; Dok birtije i dućane prođu, Po pol noći pijane kući dođu, Svako čudo od njih se događa, Zato Lika više i ne rađa. Ali neka naše žene znadu, Koje ljude u svijetu imadu, Kad čujemo od njih slabe glase, Derat će se kane mlado prase, Kad se ljudi kućam svojim vrate, Pa začuju i za pasje svate, I za piće i tvrdu kajganu, Tu od jaja. dosta skupu hranu, Što ju njeg'vi paši pojedoše, Žene! žene! čupat će Vam kose; Bit će tada tri put na dan bata, Ne će biti više pasjih svata, Neš' nositi više nove svile, Nego suknje, ma conjave bile. Kad nam dođe list, iz starog kraja, Veseli smo, ko da je iz raja, Kad vidimo, što u njemu piše, Ne treba nam kazivati više. Piše žena, mislim, da me žali, Jer po svietu nisu trudi mali, I da pita, jesil' zdravo druže, Jel' se težko tamo novci služe, Jesu li ti otvrdnule ruke, Jesu li ti dodijale muke? Mislim brate pozdravlja me majka, Il' ostavša moja djeca. slatka, Il' da ćako pozdravlja svog sina, Il' ostala sva moja rodbina. Prevarih se, ništa od svega toga, Ne spominje rodbine ni roda, Nego samo uvjek novca traži, Novca traži, odnijeli ga vrazi. Baš se sada nalazim na radu, U Čikagu, prokletomn gradu, U dalekoj zemlji Amerikí, U željeznoj ja radim fabriki. Da me vidiš, kada s dela pođem, Trudan, mučan, jedva u stan dođem, Kad bi kraj oca rođenog prošao, On me 'vakog ne bi prepoznao. Kakva briga to našim ženama, One misle, da je lako nama, Da ja ovdje služit novac lako, Za to čine bezakonje svako. Ne vjeruješ meni možda brate, Pitaj nje'ne o u okolo svate, Pa ćeš čuti, što nam žene rade, Svedno bile il' stare il' mlade. Da je tebi u birtiji biti, Kada one stanu vino piti. Svaka svoga dragana kad gosti, Kad ga ljubi, pucaju mu kosti. Naše snaše i stare i mlade Svako čudo po svijetu rade, Ni ne piju vina na politru, Nego odma dozovu dvolitru, Jer da nisu prodale ovaca, Već im gazde poslale novaca. Ne će one svake jesti hrane, Nego samo hrane odabrane, Ne će one niti. bakalara, Što će njima takva riba stara, Veće traže samo dobra mesa, Po večeri prihvate se plesa; Dok po danu vel'ko društvo ljube, Na veče se dvoj' po dvoje gube. Za to braćo, neka svako znade, Ko kod kuće ženicu imade, Da j' kod kuće, da bi bolje prošo, Nego što je u 'Meriku došo; Može mu se svako zlo zgodití, I žena mu kopile roditi, Jer i ako piju maštanije, Svaki put im od pomoći nije, Za tu bolest nije apateka, Kad se rađa, nama više lieka. Bolje ti je ostati bez gaća, Nego tuđoj djeci biti ćaća, I zato nam bolje sreće nema, Tko što ima, nek se kući sprema, Nek ostavi zemlju Ameriku, Neka ide u široku Liku, Jere brate i moj mili rode, Uvijek pratim i premíšljam zgode, Malo koj' je bogatim postao, Al' je mnogi bez zdravlja ostao. Stoga braćo kući rodu svome, Rodu svome, pragu hrvatskome. A. M., Čikago, 1. siječnja 1911

[Marica]

Kukavicam                          Gonite nas samo dalje                          Od nemila do nedraga,                          Al ćete se osvjedočit,                          Da je u nas divna snaga!                          Makar da smo "nemoćnici",                          A u vas je svaka sila, -                          Gonite nas, vi silnici,                          Od nedraga do nemila!                          Vi imate i pušaka                          I topova ubojitih,                          Ali u nas još je više                          Hrabrih prsa ponositih!                          Strieljajte nas! Nek se samo                          Svud zarudi krvca živa!                          Al pazite, da vam jadnim                          Ne uzmanjka i trativa!                          Vi imate bajuneta                          Cielo more nedogledno,                          Al nemate da na svaku                          Nataknete srce jedno,                          Što za ovaj narod ćuti,                          Što za ovaj narod pati!                          Jer njih ima milijuna,                          Što će za njeg krvcu dati!                          Srubite nam ruse glave,                          Što je komu do njih stalo?                          Već je dosta na tom svietu                          Mučeničkih glava palo!                          Ali nikad vi ne ćete                          Oduzet nam miso smjelu,                          Dok se ona poput munje                          Ne ostvari i u djelu!                          Vi velite: "Ubog vam je,                          Malen vam je rod Hrvata!"                          Al i mali pastir David                          Ubio je Golijata!                          Ubogi smo! Bar ubožtvo                          Zašto naše bilo ne bi?                          Tim silnije mi moramo                          Svakom viknut: "Prste li sebi !"                          Mi hoćemo, što nas ide,                          Što je naše od starine:                          Suverenost i slobodu,                          I jedinstvo otačbine!                          Nek nas prieče Efijalti                          Bez poštenja i bez stida:                          Svaki pravi Hrvat bit će                          Tim silniji Leonida !                          August Harambašíć                          13. rujna 1884

[Marica]

Hrvatski barjaktar

Hrvatski sam barjaktar . . . Ponosim se kao car, jer su boje stijega tog krasne boje roda mog. Crvena je prva, gle! boja ruže rumene. To je slika ljubavi, kojom za dom srce vri. Druga boja bijela je, slika djece nevine - Čista srca bit ću vijek, to mi kaže ovaj stijeg. Treća boja modra je, divna boja neba, gle! - Dušu moju taj će stijeg k Bogu milom dizat vijek. Hrvatski sam barjaktar. Stijcg je ovaj božji dar, s njim ću slavit rod i dom Hrvaćanskim zanosom. Dobrašín Zagreb, 1. ožujka 1898.

 

___________
* barjak  ✧ tur. bayrak ← perz. bayraq

[Marica]

Hrvatskom stijegu

Ponosno nam zavijori, mili st'ježe, naša diko! Daj nas vodi, gdje se bori, gdje je Hrvat ginut viko. Vij se smjelo i gizdavo holim krilom povrh nas - Naš ponose, naša slavo, s tebe rodu blista spas! Troboja nam s tebe mila, sjaje divno, dični st'ježe: Od vjekova njena sila u kolo nas jedno veže. Pod tim svetim znakom tvojim kupismo se složno v'jek, i što Hrvat zove svojim, slavio mu pjesme jek.

Vij se smjelo, mili znače naše sloge, našeg bratstva, nek nas miso veže jač, a na seću sveg Hrvatstva! Ne mogne l' te otac don'jeit na pir slavi hrvatskoj, sin i unuk će te pon'jet ko amanet sveti svoj. Josip Milaković, 15. siječnja 1906

Traboja nam draga ova, sv'jetlila je kroz sve tmine, puna svetog blagoslava za spas mile otažbine. Poput vođe postojana trajao si udes loš, al te vihor burnih dana ne slomio nikad još. Vjeran 'pjesme čarnom glasu, što nas negda od sna prenu, ti nas vodiš sreći, spasu a i slavlju zasluženu. Hvala tebi, st'ježe sveti, postojan nam kažeš put - sad ko oro na vrleti, - sad ko jarbol čvrst i krut!

 

[Marica]

Ne veni, ne gini ... Ne veni, ne gini, ne tuguj rode Ne gubi nade u srcu svom, Uzvišen će biti - procvasti snova Ko divno proljeće, hrvatski dom. Ljubicu ruka - što čija odkida Ružica često gubi svoj cvijet, Opet se mladi i opet procvjeta Opet je štuje, spominje svjet. Ta Bog nad nama sjaj neba je dao Unj upri pogled u svaki čas, Čuj savjesti svoje - ona ti veli: Doći će rodu i tvome spas! Hrvat sam bio, kad Bog me stvori Hrvat ću biti života svog, Slaviti nikad prestati-neću Starog’ i slavnog imena tvog! Čuj mlada slavulja, gdje trilere slaže Ne umje p’jeti ko stari kos, I tvoje će mlado sljediti tebe . Hrvatske duše širit ponos. U naravi svojeg imena majka Rodi me - krsti s’ imenom tim, Pravda je božja odredela tako To pravo mora da bude svim! Z. Ljeskovac U Varaždinu, 10. 11 1917, za vrijeme Prvog svjetskog rata

[Marica]

Trzaji ...
Pjesma u prozi. Prigodom godišnjice
palog hrvatskog junaka Nikole Miletića.

Motto: Iz krvi junaka niče sloboda!
          Kroz tihu, dugu - uzdisajnu noć, on je plakao. Plakao i čeznuo. Čeznuo je za nećim dalekim - dalekim, za uspomenom drage slike.
          U dalekom svijetu, po razbojištu i krvi hrvatskih divova, narodne prosvjete i budućnosti po ostancima i tragovima propaćenih suza i molitava, uz vječitu riku zatornika ljudskih bića i ideala, sine mu u duši lik nekadašnje svježe i drage domovine. Lik - uspomene!
          Suze krvi kapahu ko biseri narodna junačtva, ko alemovi naših ideja, ko uzori neustrašivih junaka ... !
          Nejasne misli prohujile mu burom i olujom srčane harfe, harfom - žicom patriotizmia, udarivši božanstveni akord sloge i budućnosti Hrvata ... !
          Pun zanosa, pun žara, pun svetih i neoborivih osjećaja pohrlio je u vječitim idealima uzvišene istine kao marni pregalac katolicizma od poljane krvi, suza i muka, na poljane megdana, da pronosi slavu neumrlih djedova .
          Bio je junak. Sin hercegovačke krši, puste vrleti, al neoboriva hrid i neustrašiva pred svim gromovima i strijelama dušmanske misli. Sin hercegovačke - hrvatske majke koja ga je zadojila mlijekom bratstva, sloge i jedinstva.
          Poljanom narodnih junaka, ljutih prošlih mezeva hrvatske krvi prolazio i plakao. Sinuo mu lik prijašnje drage mile i sretne domovine, al sad tek vidi isušenu krvcu na barjaku svome. Krvcu minule hrvatske sreće i palih junaka ... !
          Dugo - dugo ljubio i topio neuvelom suzom isušenu krvcu, suzom kršna Hercegovca!
          Poput Kosovke djevojke prevrćo po razbojištu junake i pojio ih i topio jadima i bolima!
          Pao je na polju slave!
          Nestalo suza boli propaćenih muka, tek iz njegove krvi niknut će cviet junačke pjesme, cvijet uzvišene istine i vječitih ideala Hrvata-Hercegovca, čiju slavu će slijepac guslar božanskom ljepotom narodne poezije pričat kasnijim hrvatskim potomcima.
          Bio je to Nikola Miletić! ...
          Godina prodje. Nema ga ...
          Nema ga - al ostadoše neizbrisivi tragovi njegove krvi prolivene za sretniju budućnost nesložnih sinova ... Ostadoše njegove misli, koje su nam "lux aeternum" u tami naše budućnosti !!! ...
          Njegova je krv - krv narodne budućnosti krv sloge, bratstva i jedinstva!
          Mir palu junaku!!!

Božidar Gužvinac, stud. jur.
U Varaždinu, 10. 11 1917 za vrijeme Prvog svjetskog rata

[Marica]

Na noge braćo ... Na noge braćo, hora je sada U sveti trublja zove nas boj Za bojem čeznu srca nam mlada Žrtvovat ćemo se za narod svoj. Vrijeme je grozno Bije se boj U oganj braćo Za narod svoj. Iste smo krvi Jednaki rod Istom čežnjom Plovi nam brod. Oj hrabro napred pobjedni čeka Lovora vijenac ratnike Vas Hrvatskim domom ori se jeka "Junaci napred, u Vam je spas!" Radosno gleda Hrvatska Vas Vi ste joj nada Vi ste joj spas Ratnici napred Bedem je čvrst S visine neba Pomaže "Krst". Danas smo snažni brojne su čete Brojem smo jaki što će nam broj Hrvatskom suri orlovi lete - Izroda naših velik je broj. Treba nam snage Za grozni boj Ti nas uzdrži Gospode oj Tvoji smo borci Tvoji smo vjek Ti nas uzdrži Kroz rata tjek. Na noge braćo, hora je sada Na ratište zove Hrvatska nas Na noge braćo dušmanin pada Na noge borci, zove nas glas. Hrvatska majko Evo ti nas Ratnika svojih Štujemo glas Na noge braćo U sveti boj Geslo nam budi "Sve za krst časni I narod svoj!" Pa i život Hrvatsku krv Rado će harni Žrtvovat crv. Božidar Gužvinac, 17. siječnja 1917, za vrijeme Prvog svjetskog rata