Rodoljublje i domoljublje u stihu.

[Marica]

Herceg-Bosni Povrh hridi orao tvoj kruži Guste šume spuštaju se k ravni, Staze hite niz tvoj ćilim travni K tihom domu, sevdahu i ruži. Tvrda ruka tvrdu zemlju pluzi, Al tvoj kamen čuva spomen davni Sv'jetlih ljeta i junaštva slavnih Roda, koji i ginuć, ne tuži. K tebi lete naših želja jata, Naša radost tvojoj se veseli, Naša tuga tvojoj pomoć želi. Herceg-Bosno, - kol'jevko Hrvata, Bog te čuvo, ponosni naš kraju, Ti starinom - i moj zavičaju! Dragutin Domjanić

[Marica]

Ban Mažuranić (1814. – 1890.), preporoditelj, književnik i političar.
Kao ban (1873. – 1880.) zaslužan je za brzu modernizaciju Hrvatske.

Preuzvišenom gospodinu banu!
Domovine dika
u znak štovanja
ispjevao samouk
Sima Marić,
gradjanin karlovački
1873.

Dobro došo, Ivan bane, radost nosiš na sve strane! Veseli se zemljo mila, da si toga doživila, što te sinak tvoj upravlja, Bog mu dao puno zdravlja! Nek se svaka zlost umiri, nek se svako dobro širi, pod Ivanom, milim banom, sve to više svakim danom. Nikom srce mira neda, dok ti oko neugleda, kako pravom sada krećeš, a nepravde grde nećeš. To bijaše naša želja, zato svuda dost veselja. Progutasmo mnogo jada, kad u zemlji zlo zavlada. Sad nam bieli danak svanu, pa i žarko sunce granu, sav ti narod kliče živo: Zdrav nam budi, bane Ivo! I pravice svakom dieli i po gradu i po sebi jer te narod odveć ljubi, pa da nade neizgubi. To je bio srećni dan, kad je Ivan posto ban: Sad nam banuj, zemlju slavi jer si njezin sinak pravi! Veseli se trojedina, da imadeš takva sina, koj te svuda hrabro brani, Mažuranić Ivo zvani. Koja nam ga rodi mati: Primorkinja ona prava, u grobu joj budi slava. Rodi ovog milog sina, kojeg ljubi domovina. Čast i dika takvu sinu, koj si ljubi domovinu!

[Marica]

Navikovane starog Sena Ne znam kuda, kamo, komu se uteći, za ne gjedat tužan u gradu hal veći. Kudgod oko bacim, ogni su i meči, Ovi viču: "Bodi!", oni zdravi: "Peci!" Ak tegnem okrenut moj plač na kuntradu, reć će mi, ne hajem za tu sedu bradu . . . Dam pogled na zide, ulice i place, čut ću da govore: "Pust' norca da plače!"

Kuhačević, Senj (1749 ?) ili puno kasnije. Predpostavljam poslje Brinjskog ustanka (MD)

[Marica]

16. svibnja 1875., bio je prvi sastanak hrvatskih pjevačkih društva u Sisku na kojem su, osim drugih, sudjelovali; g. pl. Zajc, članovi opere Grbić i Kašman.

Na večer u 20:00 sati bio je koncert u areni na kojem se prvi puta pjevala pjesma posvećena Velebitu.

Skladba I. pl Zajca

 

Velebit S Velebita hrvatskoga, Gdje nam vile kolo vode, Po svoj zemlji glas se ori: Ajd u kolo, mili rode. Pjesmom raste sreća, snaga, Pjesma budi kolu red! Nova zora eto rudi, Tvoje oči s nova budi. Gdje je dosle Davor hudi, Gvoždjem paso rvoje grudi, Tu će odsle pjesma draga Tvoga srca topit led! Kud je Davor mačem vio, Rastrgao rod naš mio, Pjesma budi sveza mila; S nje će nova doć nam sila. Davor li se vrati k maču, S našom pjesmom bit će naš! Ajd u kolo svi Hrvati, S Velebita oba kraja, Sretna bit će naša mati, Kad nas jedna pjesma spaja, Jedna miso jednu braću; Zato živi savez naš!

(Više o sisačkom pjevačkom društvu, slijedi uskoro. MD)

[Marica]

ZOVEM TE DA SE VRATIŠ

Zovem te da se vratiš Na ovu škrtu zemlju ličku Pod visoke gore Po kojima vukovi zavijaju Na kojima se snijegovi metrima mjere Na djedove ruševine S kojih te nitko prognati ne može. Vrati se da čuješ kako tiho šumeći Lika teče. Da se na čistom vrelu ličkom Vode napiješ... Mato Šimić Lički katolički godišnjak 1985.

Foto: http://www.cro-carp-fishing.com/index.php   

[Marica]

Putnik iz Siska putuje Putnik iz Siska putuje i lulu si pripaljuje i dok ide sam da si skrati dan miomirisan puši duhan 2x Duhan, duhan, duhan 2x miomirisan taj naš duhan 2x Svete babe (stare babe) mrmljaju i slatki naš duhan proklinjeju baš je stalo nam, makar čitav dan miomirisan pušit duhan Duhan, duhan, duhan 2x miomirisan pušit duhan 2x Krampus iz Tuka putuje i sklonište nam pripaljuje i baš je stalo njem makar jedan dan biti Samarski piroman Naš stan, naš stan, naš stan Naš stan, naš stan, naš stan On na fičeku fura naš stan 2x Velebitaši mrmljaju i Krampusa proklinjeju i dok ide sam da si skrati dan on na fičeku fura naš stan Naš stan, naš stan, naš stan Naš stan, naš stan, naš stan On na fičeku fura naš stan 2x

Opaska: prikupio Josip Petričević uz vatrice u kasnim noćnim satima. Tekst koji je napisan kada je izgorjelo Ratkovo sklonište 1982 g.
Izvor: http://sites.google.com/site/vucijebratstvo/home

[Ante_Bruno_Busic]

Braći i sestrama što djelimo istu sudbinu! Živim život, ako se to životom može uopće zvati! Nisam takav da plačem, ali srce moje je puno patnje. Kako da gledam na svoj život, jer nije normalan kao tvoj! Život teče brzo kao i koraci ljudi koji prolaze pokraj mene. Sudbina mi ili Božja volja, moja greška ili tuđa? Što mi to znači još i da je to sudbina bila, da je to Božji dar, da još jedan život, živim na ovom svijetu. Jer moju bol, svoju tugu, ja ponekad sakriti ne mogu. Kad u kolicima pokraj mladosti prolazim, promatram ih, gledam ih i ja sam takav bio, a sad se sa time pomiriti moram. Imao sam mladost, zašto sam je dao, za Domovinu, da za nju. I opet bi je dao, ali kad pogledam, koga danas briga za nas! Ne znam, ne znam što reći, što misliti, a učinio bih isto. Što mi znači kad mi netko kaže, žao mi te je! Ne, ne želim milostinju, ne želim sažaljenje, već miran i samo malo dostojanstven život! Život u kolicima, ako se to životom može zvati? Značilo bi mi mnogo, kad bi mladost cijenila, tebe Ratniče moj! Znači bi mi mnogo da te mogu, sutra vidjeti da si sretan. Ali moja bol je samo moja, kao i tvoja je samo tvoja. Samo jedno imamo zajednički istu sudbinu kletu, zaboravljenih ratnika, što mnogima trn u oku smo. Kao stina tvrda i ponosni smo bili tada, a danas? Zar je to još brate ratniče moj, još od nas ostalo? Oni što misle da samo u blagostanju, to što u mirovini samo. Vide samo nas invalide ratnike, a ne vide ostale Branitelje kako pate. Ali zar Vi mislite da mi lijepo stoje suze na licu, suze od boli? Da ljudska narav, ljudska zavidnost, ljudska zlob, što još reći? Ne nisam, ne nisam htio biti u kolicima, nisam želio biti invalid. Ako Vi što od zavidi patite, izvolite ako želite moje povlastice. Ja ču Vas sačekati raširenih ruku, samo posle ne kunite me. Izvolite živjeti kao invalid, samo jedan dan u kolicima, živite taj život, ako se to životom može uopće zvati! Otkud tebi pravo da zavidiš meni, da zavidiš braći i sestri što u boju ljutom su bili, ti što tad na sigurnom si bio. Tvoj lik mi dan još više pogorša, otkud ti sad tolika hrabrosti. A gdje si tada bio, gdje si bio kad te Domovina trebala? Ne diraj mi brat, ne diraj mi sestru, ne diraj naše uspomene! Ivica Apatić fren bene

[Marica]

Hrvatskomu sinu Nit ko carstvo nebeskogo sina, Nit ko strica sjevernoga kraj, Široka ni tvoja domovina; Naš hrvatski mili zavičaj; Al sried bure svieta i sried truda, Sveta neka ti je on grada, Ljubi mi ju mili sina moj, Od djedova ti je ostavljena, Svetom krvi stoput pokrštena, Na njoj sinu čvrsto, kriepko stoj! Ta na njoj je narod naš niko, Dičon narod, pa još živ i zdrav; Zu slobodu ginut od vjek viko, Za slobodu bjesan kao lav; I ti sinko iz toga si krila, Roda sreća nek ti je uvjek mila: Ljubi rod svoj dragi sine moj; Bili vedri ili burni časi, Ti ponosno rodu svom se glasi, I do groba uzanj vierno stoj. Bjaše časa dosta, ah predosta, Što na bubanj zvo pod tuđi stieg; A Hrvačad ona "divlja prosta" Stjerala vraga viek u bjeg; Plaća tvoja, kom te sviet nadari? Robstvo bjasmo, vele, janičari; Zato dobro pamti sine moj, Već je hora da radimo danas, Neradimo tuđem, veće za nas; Rad za narod nek je život tvoj. Da, u kolo amo svi Hrvati! Svaki sada po razumu svom, Objeručke nek se posla lati, Da gradimo netom liep si dom; Čina treba, čina, ljudi čuste? Nije nam do vike prazne puste: I ti nosi kamen toj palači, I ti podaj zrno toj pogači, Nije ploda gdje neteče znoj. Tvrdja nam je na razmaku vieka, Dom hrvatski, - ti joj graničar, Od svud, od svud prieti zloba prieka, Da razori taj božanski dar; Al ti drži uvjek pušku punu, Pomoo sinko stoj mi na kordunu, Pa naperi oštro pogled svoj: Na pomolju gdje nam prieti kuga, Il se šteni, ili se vijuga, Ti zagrmi gromom sine "stoj!" "Stojder vraže! Ni koraka više, Ni koraka - il u jeden hip, Zrno moje biljeg ti napiše, I satrt će mahom vražji kip." Oj neka to misli, rodi, snuje, Plete, mrsi, glodje, grize, ruje, Razbit će si gnjusno rilo krt, O djamantnom roda našeg slogu, Gdje pisano stoji a po Bogu. "Tuj sloboda samo ili smrt“. Da, sloboda ona divna sila, Po koj tužna zemlja biva raj; O olobodo steri zlatna krila, Nad hrvatski liepi zavičaj;' U slobodi nek se rod naš grli, Majka, ljuba, djeca, junak vrli, Po slobodi tek si sine svoj, Pa nek tuđ ti laska, laže, miti, Ti neslušaj - sloboda te štiti, Nju obrani krvcom sine moj. A da sudba branit ju nedade, Da nam zadnji odzvonio čas, U verigah nenalazi nade, Robotvo nek t' nebude hrđav spas; Na toj grudi, gdje te majka rodi, Nek i zviezda života zahodi, I slobodan legni u svoj grob; Da ti škripi ljutit vrag nad rokom: "Slobodan tu Hrvat pao junakom, Bio zadnji, al nebio rob". August Šenoa, Zagreb 1862

[Marica]

Sužanj Ličanin U Travniku belom Bosne gradu, Tamnu vuzu dušmani imadu; U tamnoj vuzi neki junak spava, Telom spava, duša mu zdihava. Ličan je od Velebića sužanj, U serdcu ves za domovinom tužan, Nij kod njega bratca nit' sestrice, Već su rane jadne žalostnice. A na nebu mesec bledosjajni, Boli njegve ogledatelj tajni, S gustih oblakov se u prostor zvija, I vu crnu vuzu svetlo sija. Tužan junak se s sužanjstvom bori, Prot mesecu tako progovori: "Hoj nekrvni mesecu ti sjajni, Noći škure sinko ti otajni! Zašto na mu žalost trake liješ, Zašto se ti muki mojoj smiješ? Da mi je na hladnoj Uni biti, Il po Velebiću s puškum iti; Bi razkolil čelo tvoje sedo, S buzdovanom izbil oko bledo, Dok na Velebićeve planine Bi se zdrobil padajuć s visine! Oj gizdavče nijmi ti nemili, Još sam junak makar i vu sili; Ličanin - Horvat nepozna straha, Nit' se boji zerna, niti praha. To svedoči, kad se u ratu bije, Krv kad za domovinu lije, Kad si milu djedovinu brani, Da ju turski zulumčar nerani. Ni još hrabrost ima horvatska pala, Jošće mi je roda kerv ostala. Neću više biti sužanj skota, Vitezu je ista smert milota. Kad mi nije obladati dano, Nit' življenje, da je i zebrano, Ni mi drago.“ - Tako progovori S smrtnih rana zaveze si pori. Ova tamnica krvljom jest crvena, Lica jur poblede pre rumena; Triput još zlosrećan junak zdehne, Na to silno tijelo mu povehne. S jakih prsa jaka duša prajde, K slavnim dedom slavna u raj dojde; Mesec odmah u oblake se skriva, Niti zvezd množina već nesiva. Kiša tiho na zemljicu pada, 0plakuje žrtvu smrtnog  jada; Nisu, od te kiše trave cvele, Al su gorke kaplje bol donele. Ljudevit Vukotinović

____________
1 Sužanj > ≃ slov. suženj > onaj koji je utamničen, uznik, zarobljenik
2 Vuza >u čakavskim i kajkavskim krajevima > arest, zatvor, tamnica
3 Uznik > zatvorenik
4 Zulumćar ≃ pere.-tur. zulumkar > nasilnik, tlačilac, ugnjetač
 
Ljudevit Vukotinović http://www.historiografija.hr/hz/1956/HZ_9_3_SOJAT.pdf

[Ante_Bruno_Busic]

LIKA Kažu da je Lika zemlja vukova i ljute Zime I da joj ime dolazi od strane riječi, I da Lika boli i da rane liječi; Kažu da je Lika lykos - vuk. Kažu da u kamenu njenom Leži čudesna snaga, Da je i opora i blaga I okrutna kao japodski nož. Ona je pustjela nekoliko puta, Njome su harale kuge i ratovi, Njome su jezdili turski atovi I pucala hajdučka puška ljuta .. U njoj su se ljudi dijelili na mi i oni Zbog vjere i nacije I vođene strašne hajke i racije; Zvono nade i zvono slutnje u njoj vječno zvoni. Lika je zemlja mržnje i zemlja ljubavi, I tihe patnje i uzavrelih strasti; Ona je i radost i tuga, i odlasci i vraćanje; Ona je gorki pelin i čaša puna slasti. Jure Karakaš, 1992.

divna pjesma, ali ja ne vidi kamena u Lici

[Marica]

Kažu da u kamenu njenom
Leži čudesna snaga,
Da je i opora i blaga
I okrutna kao japodski nož.

Dragi Ante,

ti si sigurno čuo za umjetničku slobodu?

Umjetnost kao što su književnost, slikarstvo, glazba, itd., je subjektivni kreativni proces čiji rezultat dopušta različita tumačenja.

Razumljivo: Sve ovisi o autoru i što on vidi u objektu. Sigurno bi ti i tvoj prijatelj mene toliko različito opisali da se ja ni u jednom opisu ne bih našla.

Slažem se s tobom jer i ja nigdje ne vidim taj kamen s čudnom snagom kao ni oporbu. Sigurno je ta snaga sa iseljavanjem Ličana otišla?! Možda je danas pod ledom Sjevernog pola?!

[Marica]

Na tri kralja Molitvica rodoljuba Oj ti, zviezdo, liepa koba, Ka si kralja tri pratila Do koljevke našeg Boga I Krsta si proslavila; Deh! Ti prati narod mili Liepoj slozi i jedinstvu, Nek se sdruži, nek se spoji, I uzkrati moć tudjinstvu. Joj! smiluj se, Višnji Bože, Ter Hrvati: daj slobodu; Ti nam smeti protivnike Našoj sreći, našem rodu. K Tebi zato mladić vapi, I djetešce s majke krila, Tebe starac i vas narod, Svaka duša Tebi mila; Na koljena svak li pada Na dan ove svotkovine, Der, usliši srca čista Mile naše domovine. Daj da kolo bude igrat U jedinstvu: rod junački, Trobojnica neka prati Naš premili rod Hratski. Ti, ki nisi, ne, nemoćan, Uslišiti narod možeš; Ti pravedan, koji jesi, Uslišiti nas ti hoćeš. Mir, jedinstvo, divnu slogu Ti ćeš podat domovini; Nadajmo se; ter slobodu Sad čestitam otačbini. Nrarodni List Nasa sloga 1. veljače 1872.

[Marica]

U tudjini Domovino liepa luko Hoću li te vidjet kad? Liepo li mi bilo kako, Jošte bih te vidjet rad? Svaki oblak, svaki vjetrić, Pticah malih smjeli let, Pitam tužno zureć u nje, Domovinu dal bije led. Al ne mare za me oni, Ne gledaju na moj vaj Moguće ću morat mrjeti, Ne videći doma sjaj! Tužna kućo poroda mi, Gdje je sinak dragi tvoj? On daleko od doma je, Žića bolnog bije boj. Beč, 1903. Ivan M. Strmić

[Marica]

Junak sam iz Like Kano mi gora, kano Velebit, Golem sam tielom, dušom sam trebit, Zdravljice bujno, čist mi je zrak! Junak sam iz Like. Gora me hrani, na noge diže, Blago si pasem, težam si teg, Bistro daleko oko mi siže, Dohvaća glas mi deveti brieg! Junak sam iz Like. Bura me jači, burno li teče, Na čilih grudih topi se snieg, Ne hudi sunce, kada pripeče, Povolja srdcu kraj mora brieg. Junak sam iz Like. Leti pod nogom litica, sljeme, Spieši pod rukom veseo rad, Ne slabi živca tereta breme, Do kraja vieka srdcem sam mlad. Junak sam iz Like. Snažna mi ruka kamenom meće, Prati mi pjesmu planinski šum, Hulja me nigda prevarit neće, Bistra mi glava, oštar mi um. Junak sam iz Like. Valja mi radost pazit zemljaka, Svojega vazda svojim ću zvat, Lika je plodna majka junaka, Pobratim ovaj, onaj mi brat! Junak sam iz Like. Stalan sam vjerom, kano Velebit, Pregalac ljuti, kada je mriet, Dika mi hrdjom nikada ne bit, Mila sloboda vieku mi cviet. Junak sam iz Like. Našemu kraju čast i poštenje, Ličkih zemljaka neluči krst, Složno nam bilo sve pokoljenje, Naše jedinstvo temelj nam čvrst. Junak sam iz Like. Ivan vitez Trnski (*1819  †1910) (Uglazbio Fr. Š. Kuhač i Štriga)

Izvor: http://library.foi.hr/knjige/knjiga.aspx?C=2015&broj=1&U=
Str. br. 56-57

[Marica]

Tko se svojim ne ponosi, On po kućah hljebac prosi, Što je kletva slieposti! A. Níemčić.

Hrvatskoj domovini Domovino! sladka mati Opet ću ti zapjevati Novu pjesmu ljubavi. Tešto srcu baš da šuti, O kom pravu ljubav ćuti, Kad ga može da slavi. Tvoje doli, tvoje gore Tvoje rieke, tvoje more Naravi su krasni dar. A u slogu kako ote Sklopljene su sve krasote Očaraše - mene bar. Ti si kako mnogi kažu - Siromašna - i nelažu: (?) Ubožtvo je tužna rieč; Ali djeci dobroj mati Dokle mogu odisat Draža je od išta već! Svom se stranci neka diče, Kako i svaki putnik viče, Kojim nisi liepa dost; Pa ipak kako dođu čisti Riedki svoje bez koriati Još ostavi tvoj te gost! U ljubavi nam si bila I ostat ćeš zemlja mila Ma da viče što će sviet! Nam je tvoja mahovina Trator, piesak i pećina Sladka ko njim mlieko i med. Ovdje su nam otci bili Na nas misleć i radili Mačevali, orali. Ovdje sbilo ono sve se, Što hrvatski rod podnese Prkoseći navali. Tko će bitkam broj saznati, Tko nepravde izvagati, Tko izmjerit slavnu krv ? Krv rad naše što poteče Tuj slobode, blaga, sreće, Što grizaše klet nam crv! Ovdje sunce i u suši, Ovdje bura i kad ruši, I potokah ovdje struj, Ovdje blieda mjesečina Ista noćih crna tmina Ima za nas pjesme zųj! Tu dobísmo sve od neba Za živjeti što nam treba, U tvom krilu slast je sva. Niti znadem sladje rieči Nego što mi ova zveči, Kad te s v o j o m zovem ja. A bogata što još nisi O vremenu sve zavisi, Doći će i na to red. Al' ćeš s naše sunca strasti - Ti s lj u b a v i samo cvasti! Da, s pupolja bit će cviet! Gj. Stjepan Deželić

__________________

Ovu pjesmu izvadismo iz Deželićeva "Dragoljuba", hrvatskog koledara za g. 1863.

Deželići > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=2020.0