Rodoljublje i domoljublje u stihu.

[zummann]

 

To davno bješe....Krv i suze tekle Sred burna vijeka-al i sunce sjalo; Sjajne su munje gustu tamu sjekle, Dok sve nam klonu-u noć crnu palo. Sve prodje,al još utrnute luči Odsjevi bliešte pred našim očima, Još vihor drevni žilama nam huči, I kremen niče u našim srcima. Slaga,tko reče,da smo lovor-grana, Melem na rani,duga u oblaku: Mi porod jesmo vuka i arslana! Što davno bješe i sad je u nama; Još snaga stara tjera čvrstu šaku, Da digne zid porušenog hrama.

[zummann]

Posveta

Vama. koji ste svoja imena zapislali u knjigu života i
svemira,
Vama, kojima je osnova svih kreposti bila: živjeti i umrieti ne za se, već za braću svoju,
Vama, koji ste djelima govorili, a ustima šutili kao
kamenje gorskih majdana,
Vama, koji ste svojom dušom došli u dodir s dušom
svoje zemlje i svoga naroda, i kroz duh svoje zemlje
gledali na stvari i dogadjaje,
Vama, koji najbolje poznate putove kojima se dolazi
do slave i slobode,
Vama, koji ste pošli putem odricanja i patnje i koji
ste se uputili slavi bez straha, i smjelo kao vješti jahači
u noći, — ne pitajući kuda i kamo doprli ste na vrhove
s kojih duhovi vaši primaju svietlost i goste se s duhovima pradjedova,
Vama, nad čijim grobovima rastu stabla i kameni
križevi šutke i zagonetno govore o smislu i mudrosti života,
Vama, koji grijete zemlju našu svojom krvlju, i žile
naše Svojom toplotom, i obraze naše svojim crvenilom,
i oči naše svojim sjajem, i misli naše svojom dušom,
Svima vama neka budu posvećene pjesme novog
pokoljenja, krvave i teške rieči onih koji se radjaju u
krvavoj zori bliže i svietle budućnosti.
Svima vama neka su posvećeni svi trzaji srca,
svi pokreti duše i svi glasovi krvi.

N. SABIĆ

[zummann]

10. TRAVNJA 1941.

O zemljo Hrvatska, žestinom bolova preorana
U osamstoljetnom prometejskom iščekivanju
Jednog jedinog purpurnog vidika
Na obzorju, koji će svitanjem uokviriti
Povijesnu svojinu Tvojih granica.
Krvavim rijekama, što teku s izvora mučeničkih rana,
Plovila su bijela jedra slobode.
U njima su bili utkani — bjelinom naših nada —
U oblačnim vremenima
Trnoviti putovi konačne pobjede.
U njima je ležala skrivena snaga
U koju smo često posumnjali u teškim danima,
Kada smo se zdvojno pitali,
Tko Ti je podrezao samsonske kose
Da nisi mogla potresti goleme stupove,
Na kojima je bila prisilno sazdana zgrada.
U kojoj nikada nismo
Mislili stanovati.

O, zemljo Hrvatska, dozrijevaju zlatni plodovi
Krvavih tragova na tvome tlu,
Koje su ostavili oni, koji prođoše
S ljubavlju većom nego što su smjeli.
I hrabrošću, što je narasla do žrtve.
O, nikada nisu bili mrtvi Tvoji krvavi humovi,
U njima je ležala prijetnja neprekidne borbe,
Jer smrt je onih, koji su umrli prije vremena,
Opasnija od života.
Najjača su oružja htijenja velikih predaka
A najteža borba s prolivenom krvlju,
Dušman je uvijek poražen mrtvim jurišem grobova.

AUGUST ĐARMATI

[zummann]

EPITAF NEZNANIH Kad dođeš tamo, reci da ležimo, da tu počivamo, jer mi ne bježimo. Reci im,da naše groblje ne krije struk krizantema; pokopani smo ko roblje, za kojeg cvieća nema. O, stranče, kad dođeš u Hrvatsku tamo, kaži im gdje je grob njihovog brata, da ovdje samo za nju počivamo, i što znači grob jednog Hrvata! Janko Zanetić,1942.

[zummann]

NJIMA

Oni su naši:
krv naše krvi,
među nama prvi,
naše zemlje gruda.
Leševi trunu njihovi svuda,
i tu i tamo prijeko,daleko....

Ovdje ih naše molitve prate,
ovdje ih progoni mržnja i vika
gavrana,što se nad strvinom jate,
gmazova,što su za par srebrnika
izdali zemlju...
S njima nas isti ciljevi vežu
-ko što smo jedne kolijevke čedo,
ko što nas iste verige stežu-
s njima jedan šapćemo Credo:

"Sve će to proći:
oni su naši-
oni će doći!"....

Stanko Vitković

[zummann]

NAŠA PJESMA

Noću me pohode sumnje i kletve
i čaša vina u ruci sja:
u ovoj tužnoj hrvatskoj zemlji
to je utjeha sva.

Djeca nam tvrdi krušac jedu,
konjići nad samom slamom stoje,
u mraku se čuje sablasno zveckanje,
to naši jude srebrnjake broje.

Ceste su nam blatne,strmenite
goniči viču,volići stenju
kako se jedini teško,a drugi lako
do svog cilja penju!

Za objed dođu žganci bez soli
pred vilom gavana vodoskok pjeva
zašto bje Gubec?zašto Radić?
na žandarskom ramenu bajuneta sijeva.

O zemljo moja,moja ljubavi stara!
na te pljuju,meni u lice pada;
pravdi se žalimo,al stan joj nepoznat
zar vječno bit će hulja koji za nju strada?

Ja čujem:u mraku brus se vrti
to se naše sjekire bruse,
ej drveni stoče poda mnom,oživi!
kad drugi zajašu konje,da ne budeš kljuse.

Luka Perković

[zummann]

Cviet hercegovačkih dolina

Tvoja plava marama
još živi u meni, kad s njom si meni mahala,
onda dugo u nju plakala ...

Ajšo,
prošla su proljeća,
livadama su procvietale ljubičice i svenule,
smieh se ugasio baščama,
sevdah odniele ramazanske noći.

Ne znam da l' ću ikada doći
u tvoje malo selo ...

Znam:
doći će jesen,
jablanovi i vrbe plakat će uz mutnu Neretvu,
razkaljanim putem vratit će se netko iz vojske,
razvedrit će se oči majke,
zakucat će srdce jače.

Vojnik sa dalekog bojišta pričat će
o nepoznatim krajevima,
o jezivim noćima,
ranjenim i mrtvim drugovima, što ostadoše usamljeni ležati
pokazat će prazan rukav,
mjesto gdje nekad bijaše ruka,
spomenut će možda koga iz sela...

Ajšo,
nemoj da ti oči zasuze,
jer tako mora biti.
Još uviek u meni žive tvoje drage oči,
čelo i biele ruke.
Spomen na odlazak plamti u noćima tamnim,
kad satnija kreće u novu borbu ...

Ako dođem jednog predvečerja,
bit ću možda bez noge ili ruke,
ostanem li znaj,
da na grudima procvietala je krvava ruža.

Ajšo,
nemoj da ti oči zasuze,
jer tako mora biti...

HUSNIJA HRUSTANOVIĆ,1943.

[zummann]

List

Osjećam živo da sam list na grani
što se iz zemlje tajnim sokom hrani.

Nemir me trza i vjetar još brži
savija, trese. Al' me korjen drži

i ne da još da kao sjenka žuta
padnem u blato negdje pokraj puta;

još neda da me na samotnoj stazi
okrutna noga prolaznika zgazi.

Korjen me čuva.Dobra zemlja hrani.
Osjećam živo da sam list na grani....

Gustav Krklec

[zummann]

HIMNA REALNOSTI

Noćas ću ti napisati prvu pjesmu,
(a nije ni pjesma toliko je puna gorčine).
Ja iskreno žalim, što pjesma nije bodež,
da ti ga netko u otrovno srce rine,

U tvoje su ime u nama srušili Boga
i podigli diktatorima hramove ljepše i veće.
Crvenim, il plavim, il bezbojnim mitovima
uništili su zadnje ostatke sićušne naše sreće.

Zbog tebe mi se stidimo u Boga slijepo se uzdati,
iako život više neg ikad sjeća Prve Kalvarije.
Bljesak šljemova jedino nam je svijetlo,
a zveket novčića najljepše su nam arije.

Kako su jeftini svi naši snovi i poleti!
Vrijede malo kruha i onda, kad nema bijede.
Crvi smo bili u naponu prve mladosti —
lakaji ćemo biti ispod kose sijede.

I pišimo si stoga sami nadgrobno slovo
jer nam ga kasnije nitko pisati ne će:
tu počiva dijete realnosti — koljeno pigmeja;
maleno u životu, u smrti je, možda, veće.

Vjera Korsky (1938.)

[Marica]

Dragi zummanne,

danas sam nekoliko puta pročitala pjesmu "HIMNA REALNOSTI" i sada, prije spavanja sam se vratila ponovo k njoj. Nakon 72 godine nije izgubila svoju vrijednost. Predivna je!

Hvala!

Laku noć
 

[zummann]

KAJANJE

Za me i za moje drugove

Oprosti, Gospode!
U nama teče krv
novih pokoljenja.

U nama živi duh
lutanja,
duh traženja
novih uvjerenja.

Oprosti, Gospode!

Mi smo mladi, poletni.

Ti si vječan,
stoljetni.

Ti znaš našu slabost,
Ti znaš našu mladost.

Ja i moji drugovi,
često smo robovi
podlih neistina,
oholih snova.

Uvjerenja nova!

Oprosti, Gospode!


Franjo Rubina.

[zummann]

Pjesma Bosni

Bosno naša,naš djerdanu
zlatni,u Hrvatskoj,
iz tvog srca veseo se
čuje pjesme poj!

U njedrima tvojim,Bosno,
do dva žive brata,
u žilama što im teče
čista krv Hrvata!

Bosno naša,zemljo mila,
tobom ori jeka,
lijepe pjesme,hrvatskoga
čistog jezika.

Bosno naša,naš ponosu
djerdan s grla tvog
sja se,kao kolo zvijezda
s trona nebeskog!

Salih Alić

[Marica]

^{Klikni za uvećani prikaz}

Moja zemlja Leluja modro se more, Isprsio se Velebit kamenih grudi. Snivaju daleke gore, Vjetar usnule travke budi. Prostrla mirna se polja, Žitna, do zrela, žuta, A poljski, prašnjavi put Kroz mirno polje luta. Čuje se cvrčak cvrči I pjesmom ljepotu života slavi, Negdje grgolji izvor. Visoko nebo se plavi. Ovo je zemlja moja U kojoj sve se skrasile divote Pa ispružena u travi Modro gledam nebo I oblak bijeli što blaženo šeta. Duša se moja napila ljepote I u njoj radost k'o ljubav cvjeta. Manda Matanović

[Marica]

LIKA Kažu da je Lika zemlja vukova i ljute Zime I da joj ime dolazi od strane riječi, I da Lika boli i da rane liječi; Kažu da je Lika lykos - vuk. Kažu da u kamenu njenom Leži čudesna snaga, Da je i opora i blaga I okrutna kao japodski nož. Ona je pustjela nekoliko puta, Njome su harale kuge i ratovi, Njome su jezdili turski atovi I pucala hajdučka puška ljuta .. U njoj su se ljudi dijelili na mi i oni Zbog vjere i nacije I vođene strašne hajke i racije; Zvono nade i zvono slutnje u njoj vječno zvoni. Lika je zemlja mržnje i zemlja ljubavi, I tihe patnje i uzavrelih strasti; Ona je i radost i tuga, i odlasci i vraćanje; Ona je gorki pelin i čaša puna slasti. Jure Karakaš, 1992.

[Pipa]

VELEBIT   Velebit se zovem, junak sam ti pravi Kamen-krunu nosim na ponosnoj glavi. Da istinu kažem baš mi dobro nije Mene sunce pali, studen vjetar bije. Sunčana mi žega kosu poharala Zelenu mi bradu bura obrijala. Obraze mi grdi kiša, snjeg i krupa, Jadransko me more po tabanu lupa.   Iz neba me biju strjele i gromovi, Noge su mi bose, a goli bokovi. Nevolja i tuga stisnulo me jato, Al' ja čvrsto stojim: ne bojim se zato! Nek me munje biju i dave oblaci Na muci se pravi poznaju junaci! Još Ličanin vrli po meni se skita, Još u gori pjeva vila Velebita. Iza mene Lika i Krbava slavna, L'jevo Dalmacija, desno Istra travna. Uza mene leže Senj i Nehaj smjeli, Kraljevica, Bakar, Novi i Bag b`jeli: Preda mnom je puklo sinje more slano, Po njemu otoci, stado raštrkano: I Pag, i Rab i Krk, Cres i Losinj kitni, I Molat i Olib, Silba, Susak sitni, I još mnogo drugih ispred nogu mojih Ja ih često brojih, još ih ne izbrojih.   Čuvam ovce da ih vuci ne zateku, Da mi ne zastrane, da mi ne uteku. Tim se, brate dragi, dičim i ponosim, Pa visoko glavu u oblake nosim. Vladimir Nazor