Lijepi stihovi

[Marica]

Mlinsko Kolo Klopoće kolo. Kruže dani, minute, mrvi se zrnje i sipi mekano nešto. Pada voda na kolo. I šumno šumi, što šuti i brašno nastaje vješto. Mrvi se kukolj, mrvi se sitno kamenje. Klopoće kolo i kruže dani, minute. Os teško škripi i stenje. Mrve se osjećaji, mrve se misli i čežnje, mrvi se sve što se mrviti dade, i izlazi nešto, što puni trenutke i dane, i izlaze sile, junaci i nade. Ratovi dugi, demonstracije, revolucije, pokolj, teror, prijetnja, napadaj, bitka, nadanja luda, razočaranja, mrve na mrvice male, sve što je pod kamen došlo do mraka od ranog os vitka. Sve što pod kamen ne dođe iz toga brašna nema, leži i čeka, i mlinski ga miševi jedu, sat je kom se kazaljke nikud ne miču i nešto gdje nije sve sasvim u redu. Mrvit se, mijenjat oblike, služili svojemu cilju, padati, mrijeti, nikad ne žaliti truda, zauzet svoje mjesto u kozmosu pravo i znak svojega puta sobom nositi svuda. Vinko Kos

Kristijane, hvala!

[zummann]

Molitva za Hrvatsku

Probudi Bože,u nama mrtva proljeća
i stopi srca ledena.
Utišaj vjetrove strašne i u korita svoja
povrati blatne nabujale vode.
Nek opet se vrati sunce smirenja,
da nam pozlati stare zvonike
i ne dopusti,da ova polja naša
korovom rode.

Jer zemlja je ova,zemlja ljubavi i raspeća,
ona je patnica
pribijana o raskršća sviju vjekova,
krvavih snova istina i zbilja živog svjedočanstva
živa bedem zapada i predzidje kršćanstva.

Za nju se molim,o Bože,jer-ona je
krvavo uzdarje trnja,
gdje ljubav je rodjena moja.
Ona je suza slična suzi,
što ju nad Tvojim raspećem imala majka Tvoja.


Stanko Dominić

[zummann]

Tat pred vratima. Potmulo u čase zakašnjele prikrade se prozoru nečijem. Zalahori i zabaci rub zavjese bijele. I dugo, turobno stoji nijem. Ukleto čeka kraj razgovora noćnih. U tudju sreću viri, u obasjan kućni mir. I čuje nijemu uzbunu stvari bespomoćnih. Zaškripi ormar, zazveči tanjir. Zastrepi sve od njegove blizine. Do dna pepela utone zadnji žar. Plašljivo još jednom iz skrovišta virne, sine draga neka skupocjena stvar. Psa uho budno iz tame se prene. Zalajo bi, tu vreba neko nepoznat. Al zanijemi, kad ču riječi tajanstvene. Opojno mu ih u uho šapnu tat. Šapnu mu i odskoči pred vrata. Odjekuju jezom umukli časi. Sve zvuke, sve odjeke on rukom spretno hvata. I skladno ih gazi. Nikola Šop

[Marica]

Fotografija: Zlatan Šulentić, dipl. ing.

Život Život je prilika, iskusi je. Život je ljepota, divi joj se. Život je san, učini ga stvarnim. Život je izazov, suoči se s njim. Život je zadatak, izvršavaj ga. Život je igra, igraj ga. Život je dragocjen, njeguj ga. Život je bogastvo, čuvaj ga. Život je ljubav, uživaj je. Život je tajna, pronikni je. Život je obećanje, ispuni ga. Život je tuga, nadiđi je. Život je himna, pjevaj je. Život je borba, prihvati je. Život je tragedija, prihvati se s njom u koštac. Život je sreća, zasluži je. Život je život, brani ga. Majka Tereza

[zummann]

PUTOVI IZMJENA

U noć ovu, ususret mi dodje,
ko priča skrivenog djetinjstva;
u blagom dodiru njenih ruku
disaji vriju zanosom proljeća.

Svietovi zviezda ravni su mom hodu,
na stazama bezkraja plovi naša radost
Smjerovi putova što ime traže,
tajnu govore: — Bit ćemo djeca sreće!

Prostranstvo svemira izmienilo se nije,
a ti si možda bila u dane one: ljeto
i čežnja nas je ista tražila svuda
i zvuci su ovi živjeli negdje,
možda u šumu žita, možda u pjesmi.

Oblik trava i cvieća pradavnog
vidu je našem poznat već davno.

Josip Tursan

[zummann]

Proljetno Jutro Visoki jablan u nebo strši, oblake bijele u grane plete na krovove kuća; sunčane zrake lome se, padaju, ulicom svijetle milujuć stijene sive i vlažne, jer lagano umorne prođoše sjene. Ulicom djeca vrište i bježe, poletno proljeće u grudi nose, oblaci,oblaci visoki naši, visoki naši.... nožice drage tapkaju bose, oči im piju vidike svježe, daleke plave lome se šume: Jutros se proljeće rodilo u me! Sudeta

^{Foto: http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/IzabranaDjelaPoljakSudeta}

[zummann]

KONTRASTI

I

Ja ne znam, ali nekuda sve više
vjerujem, da ima neka viša sila,
koja se vrh nas kao mora svila,
sapinje nas, tišti i neda da diše:

ČOVJEK... Pa kad na let razastremo krila
i k suncu bi htjeli, ko guja se svije
oko tijela našeg, pa nas tako pije
i neda nam dalje. Ne da. Pa što bila,

usud il' prokletstvo, ili sugestija,
bolest, ludost, ljubav, naziranje —' što li!?
Sve uzalud— i Vi — i vi svi — pa i ja

Što možemo — što smo učinili toli,
da nas redom tako sve u tami povija
il' to čovjek samo svoje boli — voli?

II

Vrh moje glave ruža gasne,
jastuci gore, mrtva zvona tuku,
 njišu se vela u ponoćnom huku.
O, gdje su sada Tvoje usne strasne?

0 gdje su sada Tvoje oči krasne?
Ja noćas tako čeznem Tvoju ruku
i Tvoje kose. Znaš li moju muku,
o lijepo dijete, kud Ti sanje kasne?

Ti i ne slutiš,kako sve će proći
i Tvoje sočne usne,ruke,moći,
o zašto daješ,da Ti zvijezde padaju?

O,da si mi bila-bila ove nesretne noći,
ja bih Ti do dna lijepe bolne ispio oči,
da se nikom više,nikom više ne nadaju.

Sudeta.

[zummann]

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! one u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku.
Mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
Kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele.
I sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo sretno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu,i na zvijezdi
dalekoj,raspreden a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom,razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Jer sam ipak ja,svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o Svemire!ja živim i umirem u svima;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Tin Ujević

[zummann]

Šum pšenice

Iz luga vjetar dune u doba gluho
i zelenu plahtu niz obronke zatalasa.
Lulujanje se začuje tako suho.
To šumi dolinama klas do klasa.

Vrijedni domaćin kroz otvoren prozor sluša
šumor klasja i smije se u duši.
I sve mi se čini kao da već čuje
kako se zrelo zrnje u hambare ruši.

Miris pšenice duša mi snažno diše.
I šum slušam,stojeći za ogradom od trnja.
O hvala ti,Bože,što se u klasju ovom njiše
i moja skromna šaćica zrnja.

Nikola Šop.

[zummann]

Vidokrug hoda

Spusti zavjesu sunca,svietla ruko,
neka se prene diete velikih sanja!
U glasu čežnje živi vječnosti čas,
moć se misli zakonu vremena klanja.

Svaki je oproštaj velik čin života,
al s visova mržnje težko je k njemu saći.
Sva zbivanja kad jednom ladjom plove,
iz mora boli mudrost bi bilo izaći.

Josip Tursan.

[zummann]

Breze i oblak

Breze ko djevojčice na Tijelovo
Sve u bjelini
Ogledaju se u sunčano ogledalo
Na visini.

Oblak sakriven iza planine
Se smije.
Lagano klizi i sliku Tijelovske bjeline
Pljuskom zalije.

Vlado Vlaisavljević.

[zummann]

Rano moja

Ne znam, je li to tvoja misao doletjela
i stala me oblijetati te sam se najednom trgla.
Što mi želiš reći i kakvom dobrodošlicom da te dočekam?

Ne znam, je li to tvoja misao, ali nešto teško
krči sebi put do moga srca, raspolovljuje ga i
zaranja mu do dna, gdje je potopljeno blago moje.

Zamalo uskrisi preda mnom lik tvoj, kao da
ga je izbacila oluja,, i opet brzo potone.

Zašto mi dolaziš, kad tako brzo opet odeš?

Zar ti se tako žuri opet u moje srce?

Zar ti je tako drago grijati se na njegovoj rani?

Rano, moja rano, kako te volim.

U tebi je potopljeno blago moje.

Nemam se kamo sklonuti pred tvojom misli.
 
Pojavljuje se iznenada kao blijesak, kruži
nada mnom sva u sjaju, ponosna kao Život,
moćna kao Smrt.

Nemam se kamo sklonuti.

Mjesto je moje uz potopljeno blago.

Rano moja, rano, kako te volim.

Ne znam, je li to tvoja misao doletjela ili se
moja otpremila daleko; daleko, za tragom tvojih
stopa, na svemirski put, da te nađe.

Obišavši sve svjetove, našla te je opet u srcu mome.

Rano, moja rano, kako te volim.

Sida Košuti(sbirka pjesama u prozi "Vjerenička žetva")

[Marica]

Lički vuk -ovi U ruševinama leži područje naše. Decimirali ste nas! Lovljeni, ubijani, zatvarani, mučeni i progutao nas mrak. Lovili ste nas i osjećali se jaki! Zoštrili smo kandže, oči su nam čiste – pogled budan i bljeskaju zube oštri kao čelik, mi smo spremni, borba počinje. Hladna noć, svjetlucave zvijezde glasno jaukanje, tišina rastrgana. Žalost za našim drugovima ..... Možete nas, možete loviti i ubijati ali MI smo jedini i pravi lovci .... a VI ste ubice iz zasjede... Bitka počinje .... čopori lički se formiraju ... Izbjegavajte naša područja ... jer to bi mogao biti vaš kraj. Lički vuk ne izumire ………. to dobro znaj!

_____________________________
Pojam desetkovati (od latinskog naziva decem = deset) označuje jako smanjenje kroz nasilno djelovanje – što znači smanjiti na jednu desetinu.

Tekst i karikatura: Marica

^{Lički vuk -ovi}

[Marica]

Tvoja zemlja Tu ćeš naći uvijek dom, srce koje kuca za te, ruku da te prati, majku da te shvati, znat ćeš sve što treba znati. Znat ćeš kako boli plač kada tvoja zemlja pati; ali iza svega sigurno ćeš znati što ti znači ovaj kraj. To je tvoja zemlja, tu sagradi dom, tu je stari temelj, tu na kršu tvom. Tuđin i oluje kidali su nju, al' još uvijek tu je sve dok mi smo tu. Bit ćeš bogat ko i mi, kralj što ne zna što je kruna, al' na svojoj grudi ko i ovi ljudi bit ćeš velik ko i mi. Vice Vukov

^{Lika - To je tvoja zemlja, tu sagradi dom…}

<a href="http://cro-eu.com/uploader/uploader/To je moja zemlja.swf" target="_blank">http://cro-eu.com/uploader/uploader/To je moja zemlja.swf</a>

[Marica]

Žena i majka Što žena u životu može dati? Roditi dijete ako je Božja volja i tako postati mati. A ova žena o kojoj zborim rodila dvije kćeri; i sina potom. I dom se njezin ispuni životom. Dobila ime koje želi žena svaka, a ime to je Majka. Ljubav je svoju nesebično djeci dala, a ona često, baš često kažu joj: Majko, hvala. Život, međutim, sam puteve svoje kroji. Djeca su tu blizu. I dođu često, za nju najsretniji dani. Obiđu majku i odu, a ona opet ostane sama u svome domu. Barbat, 29. siječnja 2009. Marica Kordić – Hodak