CRO-eu.com
Lipanj 04, 2020, 09:52:30 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Partizanska i komunistička represia i zločini u Hrvatskoj.  (Posjeta: 2686 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
zummann
Gost
« : Travanj 02, 2010, 07:15:20 »

Hrvatski institut za poviest-Izdanje "Dokumenti"
 

PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ

1944.-1946.

DOKUMENTI

knjiga 3

ZAGREB I SREDIŠNJA HRVATSKA


Priredili:

Vladimir Geiger, Mate Rupić, Mario Kevo, Egon Kraljević i Zvonimir Despot


Nakladnici:

Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje

Slavonski Brod

Hrvatski institut za povijest

Zagreb

Dokumenti objavljeni u ovoj zbirci, koja je rezultat istraživanja i nastavka rada započetog zbirkama Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti (Slavonski Brod, 2005.) i Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja (Slavonski Brod, 2006.), prikupljani su više godina u okviru različitih znanstveno-istraživačkih projekata i stručne obrade arhivskoga gradiva vezanog uz razdoblje Drugoga svjetskog rata i neposrednog poraća.

Dokumenti o partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinima u središnjoj Hrvatskoj potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata prikupljeni u ovoj zbirci, nalaze se u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu, te u državnim arhivima na području središnje Hrvatske. Uvršteni su i dokumenti iz stranih arhiva, ponajprije iz Arhiva Vojnoistorijskog instituta u Beogradu i Arhiva Jugoslavije u Beogradu, te dokumenti koji se nalaze u privatnom vlasništvu u Hrvatskoj i inozemstvu. Od ukupno 406 dokumenata (17 u preslici) u ovoj zbirci, samo je manji broj do sada objavljen.

Prilikom izbora priređivači su nastojali uvrstiti dokumente koji potječu iz svih dijelova središnje Hrvatske. Osim masovnih i pojedinačnih zločina, većina dokumenata navodi i različite oblike represije – konfiskaciju imovine, masovna protjerivanja pripadnika pojedinih naroda ili društvenih skupina, zlostavljanja, mučenja, ponižavanja. Posebno je pitanje pljačka privatne imovine, koju vlasti nisu poticale, ali su je često tolerirale odnosno nisu kažnjavale. Radilo se zapravo o banditizmu u redovima pobjednika svojstvenom svakom ratu, posebice građanskom.

U zbirku je uvršten i manji broj dokumenata koji partizansku i komunističku represiju i zločine ne navode izravno, ali su važni za razumijevanje sveukupnog stanja i ozračja u razdoblju koje prikazujemo. No, većina dokumenata u ovoj zbirci svojim sadržajem svjedoči da je provedba bila potpuno drukčija, štoviše suprotna. Ne samo da su odredbe kaznenih zakona bile slobodno tumačene pri kažnjavanju, već su u većini slučajeva primjenjivana izvansudska uklanjanja stvarnih ili mogućih neprijatelja (ubojstva, protjerivanja, zatvaranja) i pljačke njihove imovine.

Brojni dokumenti pokazuju očitu razliku između propisanoga i činjenoga. Čini se da je i nadalje ostala upitna provedba zapovijedi predsjednika NKOJ-a i vrhovnog zapovjednika NOV i PO Jugoslavije Josipa Broza Tita/Vrhovnog štaba NOV i PO Jugoslavije (primjerice od 6. prosinca 1944. da se “sa svim zarobljenicima ima [se] postupati po međunarodnom pravu” i od 14. svibnja 1945. da se poduzmu “najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca”), koje su najvjerojatnije bile samo za “javnu” i “vanjsku” uporabu, a da su tadašnje ozračje i razvoj događaja ostavili dosta slobode i prostora pojedincima na zapovjednim mjestima (zasigurno ne bez znanja najviših vojnih i političkih osoba i ustanova), kako bi se što prije obračunali s mnogim protivnicima i neistomišljenicima novog sustava.

U nakani da se riješi nepoželjnih suparnika u borbi za vlast još se tijekom, a posebice potkraj rata i u neposrednom poraću, KPJ/KPH služila radom posebnih službi i jedinica NOV-a i PO-a (posebice Odjeljenjem za zaštitu naroda i Korpusom narodne obrane Jugoslavije).

OZN-a III. za Hrvatsku izvijestila je 13. travnja 1945. komesara GŠ Hrvatske o ubijanju ratnih zarobljenika (“Jedinice 34. divizije i to karlovačka brigada 17. II. o.g. zarobila je 4 ustaše. Saslušao ih je vojno-obavještajni oficir te brigade Ačić Milan te ih svukao do gola, pobio i bacio u Kupu. Voda ih je izbacila kod sela Letovanića i taj se dogadjaj dosta prepričavao.”).

Javni tužitelj Okruga Banija izvijestio je 15. svibnja 1945. Javnog tužitelja Hrvatske o likvidaciji ranjenika iz sisačke bolnice (“U Sisku je prvi bataljon ne znam koji, 2 dana kasnije što je Sisak bio oslobođen došao u Bolnicu na večer oko 9 sati i odveli su 19 ranjenika neprijateljskih vojnika i pobili su ih. O tome se malo govori jer vlada strah.”).

OZN-a III. za oblast X. korpusa “Zagrebačkog” izvijestila je 17. svibnja 1945. OZN-u II. za zagrebačku oblast o strijeljanju civila od strane 21. makedonske divizije u Ivanić Gradu 10. svibnja 1945. (“Drugovi iz OZN-a 21. Makedonske divizije obratili su se na povjerenika OZN-a II. za kotar Čazmu, Gretić Rudu, da im dade podatke za imenovane hapšenike. Iako drug Gretić znade jako dobro direktive i poznaje lično uhapšene, rekao je drugovima iz OZN-a 21. Divizije, da su to banditi i da su svi aktivni ustaše, što nije tačno i tako su svi prema tim podacima bili streljani u selu Lupoglavu dana 10. V. o.g. Neki od pomenutih bili su čak odbornici u mjesnim NOO-ima, pa je narod jako ogorčen zbog toga dogadjaja.”).

OZN-a za Okrug Banija izvijestila je 6. lipnja 1945. OZN-u za Hrvatsku o masovnoj likvidaciji kod Kostajnice (“Usmeno sam Vas upoznao o stanju u II. bat. Narodne Obrane, do danas se nije skoro ništa učinilo, da se nekoji rukovodioci tamo smijene, kao napr. pomoćnik komesara zvani Firga. Moje mišljenje je da on imade podršku iz štaba brigade te Vi trebate nastojati da se već jednom sredi stanje u ovom bataljonu. Ponovno Vas upozoravam o likvidaciji, koja je izvršena unazad 5 – 6 dana. Sa istom likvidacijom rukovodio je Firga, koji je odveo jednu grupu od 194 te ih likvidirao u blizini sela Knezovljana, svega udaljenosti kilometar od sela i 40 – 50 metara daleko od puta, kod same likvidacije bili su odbornici sela tako da za likvidaciju znade cijelo selo, pošto su nekoji dobili i robe od ubijenih. Nedaleko od samoga mjesta gdje su ovi likvidirani imade jedan bunar, u kojemu se pojavila sama krv. Pošto likvidirani nisu bili dobro zakopani, dali smo u zadatak da se odmah nabaca još zemlje, pošto su već počeli smrditi, a ujedno da se sam bunar zatrpa.”).

Partijska konferencija 34. udarne divizije II. Jugoslavenske armije izvijestila je 5. kolovoza 1945. CK KPH o masovnom ubijanju zarobljenika i civila od strane Karlovačke brigade i brigade Franjo Ogulinac-Seljo (“Naš ulazak u gradove i odnos prema pozadini, uglavnom je bio pravilan, jedino, a to je bila griješka naših rukovodioca neimajući upotpunosti komandu u svojim rukama raštrkanosti jedinica i popustljivosti naše part. organizacije dozvolili su da uslijed samovoljnosti pojedinih rukovodilaca i boraca prilikom pratnje zarobljenika naprave krupnih političkih pogriješaka prema zarobljenicima. Masovno ubijanje zarobljenika koje je napravila Karlovačka brigada, ubijanje čak i civila, koji su izgladnjelima zarobljenicima donosili hranu što je napravila Ud. Seljina brigada, pljačka sitnih stvari i nepravilnosti drugih jedinica, neprijatelj našeg naroda znao je u borbi protiv naše države vješto da iskoristi i krupni propusti koje su učinili pojedinci samovoljno išli su u korist našim neprijateljima.”).

Opunomoćeništvo OZN-e Hrvatske divizije KNOJ-a izvijestilo je 31. kolovoza 1945. OZN-u za Hrvatsku o izvansudskoj likvidaciji i bacanju “bandita” u jamu kod Slunja (“Prilikom naše poslednje akcije na neprijateljske grupe, koje su se nalazile na sektoru Slunja, uhvatili su naši borci jednog ustašu Obajdin Nikolu iz Slunja. "Nakon sprovedene istrage, poverenstvo OZN-e za kotar Slunj donijelo je odluku, da toga bandita likvidiraju. Prema izjavi toga ustaše, on je tada bio sa još deset bandita otpremljen u Zečevu Varoš, a tamo su ih svu desetoricu pobacali u neki duboki bezdan. Nakon što je bačen u bezdan, on nije ostao mrtav, nego si je malo stukao obraz i čelo i tako nakon što se je osvjestio, uspjeo se je izvući iz toga bezdana.”).

Prema Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929. koja je, naime, u vrijeme događaja o kojima se ovdje raspravlja bila na snazi, i koje su se trebali pridržavati i pripadnici NOV i POJ/JA, čiji je vrhovni zapovjednik bio J. Broz Tito, - silom ili dobrovoljno razoružani protivnik više nije neprijatelj, nego ratni zarobljenik i kao takav mora biti pošteđen, - ratni zarobljenik ne potpada više pod vlast vojnika ili jedinice koja ga je zarobila, nego države čijoj vojsci taj vojnik odnosno jedinica pripada, - ubiti razoružanog protivnika u ratu nije dopušteno i predstavlja zločin, a svako zlostavljanje znači kukavičluk i barbarstvo.

“Revolucionarna pravda” prema poraženima i neprijateljima često je u Hrvatskoj i Jugoslaviji, kako to i inače biva u revolucijama, bila istodobno najobičnija odmazda.

Pojave “čišćenja” bilo je i u zapadnoj Europi, ali su ona uglavnom provođena sudskim i upravnim mjerama. Dio izvansudskih likvidacija u zapadnoj Europi bila su i osvećivanja, do kojih je sporadično dolazilo u prvim danima oslobađanja pojedinih zemalja. No, osnova denacifikacije u demokratskoj Europi bila je da se postupci moraju utemeljiti na pravu i regularnim sudskim postupcima, te da je potrebno na sve načine izbjegavati i sprečavati osvetu. U Sovjetskom Savezu i u Jugoslaviji taj je proces bio bitno drukčiji, jer je masovna ubojstva neposredno poslije rata organizirala i izvela država, a ne osvetoljubivi pojedinci ili skupine. Osveta je u Jugoslaviji u neposrednom poraću bila na sve načine poticana od najviših struktura vlasti.

Zarobljeničke logore i logore za prisilni rad na području središnje Hrvatske NOV i PO Jugoslavije/Hrvatske osnivaju odmah nakon uspostavljanja svoje vlasti na pojedinom području već tijekom ljeta i jeseni 1944., što će i kasnije do kraja rata i u neposrednom poraću biti učestalo i uobičajeno.

Predsjednik NKOJ-a i vrhovni zapovjednik JA, maršal J. Broz Tito tek je 30. lipnja 1945. izdao naređenje da se kod svake armije ustanovi Odsjek za ratne zarobljenike. Prije toga postupanje sa zarobljenicima bilo je, očito, samovoljno i neujednačeno. Odjel za ratne zarobljenike Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije bio je od tada nadležan za ratne zarobljenike i logore u Jugoslaviji.

Nakon završetka ratnih djelovanja i na području središnje Hrvatske osnovani su u svim većim mjestima zarobljenički logori. OZN-a za Hrvatsku izvijestila je 12. svibnja 1945. Vrhovni štab JA da u Zagrebu, na Kanalu, “ima 7000 zatvorenika i zarobljenika”. Prema navodima Mjesnog komiteta KPH Zagreb, od 12. svibnja 1945. “Logori hapšenika puni su pohapšenih domobrana i drugih krivaca. Na Kanalu ima oko 10000 a na Aerodromu oko 7000 Njemaca. U Vrapče dolazi 2000 ustaša”. Prema podacima Glavnog štaba JA za Hrvatsku upućenih Generalštabu JA o broju zarobljenika na područjima vojnih korpusnih oblasti u Hrvatskoj od 15. svibnja 1945., na području središnje Hrvatske najviše je zarobljenika u Karlovcu 5.000, Prečkom 15.000 i Zagrebu 4.190. Prema podacima Generalštaba JA od 18. svibnja 1945. u zarobljeničkim logorima u Zagrebu nalazi se 2.500 Nijemaca, 1.800 ustaša i 12.000 domobrana, a iz Zagreba je za Bjelovar upućeno 7.000 zarobljenih Nijemaca. Broj zarobljenika u pojedinim je logorima ubrzo postao znatan, uglavnom sprovođenjem zarobljenika iz Slovenije. Primjerice, 12. krajiška brigada JA prihvatila je i sprovela od 14. do 20. svibnja 1945. iz logora Celje u logor Samobor oko 40.000 zarobljenika.

Većina zarobljenih u završnim ratnim djelovanjima u Hrvatskoj i Sloveniji, upućena je tijekom svibnja 1945. preko Slavonije i Srijema u zarobljeničke logore u Vojvodini i Srbiji. Potkraj 1945. bilo je u zarobljeničkim logorima u Jugoslaviji ukupno 355.785 ratnih zarobljenika, od toga 114.000 “Jugoslavena”, očito najviše Hrvata. Predsjednik NKOJ-a i vrhovni zapovjednik JA, J. Broz Tito, naredio je 8. rujna 1945. raspuštanje radnih bataljuna hrvatskih i slovenskih domobrana i njihovo puštanje na slobodu, a zatim 2. ožujka 1946. i otpuštanje “iz logora lica jugoslovenske narodnosti – pripadnici neprijateljskih vojnih formacija, osim onih protiv kojih je proveden krivični postupak.” U međuvremenu, od završetka ratnih djelovanja u svibnju 1945. u zarobljeničkim kolonama, prolaznim logorima i zarobljeničkim logorima te na prisilnom radu, ubijene su ili umrle tisuće vojnika. To potvrđuju i slikovito prikazuju i dokumenti za središnju Hrvatsku.

Osobe s područja Zagreba i središnje Hrvatske osuđene 1945. i 1946. od strane vojnih sudova, sudova za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, kasnije od okružnih (narodnih) sudova, kaznu su pretežito izdržavale u Kažnjeničkom logoru (zavodu) u Staroj Gradiški, Kaznionici u Lepoglavi, Zarobljeničko-kažnjeničkom logoru u Glini, Ženskoj kaznionici u Zagrebu i Ženskoj kaznionici u Požegi.

Na području Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata, od svibnja 1945. do početka 1947. osnovan je niz logora za folksdojčere, koji su bili u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova FD/NR Hrvatske. Nijemci Zagreba i središnje Hrvatske upućivani su nakon kraćeg boravka u mjesnim sabirnim logorima uglavnom u logore Velika Pisanica kod Bjelovara i Krndija kod Đakova. Logoraši, pretežno starije osobe, žene i djeca, korišteni su kao radna snaga izvan logora, uglavnom u poljoprivredi. Uvjeti boravka u logorima, posebice higijenski uvjeti i prehrana, bili su više nego oskudni i nedostatni. Prema svim pokazateljima, umiralo se većinom od bolesti (posebice tifusa), premorenosti, zime i gladi, ali je bilo i zlostavljanja i ubijanja. Prema dosadašnjim spoznajama, najmanje oko 10, a moguće i do 18.000 od ukupno 20.000 u zavičaju preostalih hrvatskih Nijemaca, internirano je tijekom 1945. u logore, u kojima je najmanje nekoliko tisuća izgubilo život.

Sudbina mjesta Zrinja i njegovih stanovnika tijekom Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću, paradigmatska je za razumijevanje partizanske i komunističke represije i zločina. Zrinj su nakon borbe zauzeli i spalili partizani 9. rujna 1943. Tada je, 9. i 10. rujna 1943. poginulo ili, pak, nakon zarobljavanja pobijeno i stotinjak branitelja i stanovnika Zrina, a ostali su izbjegli ili prognani. OZN-a za Baniju izvijestila je 20. prosinca 1944. OZN-u II. za Hrvatsku da je Glavni štab NOV i PO Hrvatske “odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno”. Štoviše, nakon rata je Kotarski sud u Dvoru na Uni presudio 7. veljače 1946. da se konfiscira “celokupna imovina pokretna i nepokretna svih stanovnika mjesta Zrinj Narodnih neprijatelja i to bez obzira gdje se takova nalazi imovina”.

Represija i zločini nad poraženima i neprijateljima činjeni su na temelju donesenih odluka, uredaba i zakona ili izravnog ili neizravnog naloga sudionika partizanskog pokreta i članova Komunističke partije Jugoslavije. No, istovremeno su česta pojava i izvansudske represije i zločini. Odnos vlasti, od najviših do najnižih razina, prema samovoljnim represijama i zločinima na temelju osobnih, političkih ili nacionalnih razloga, posljedica je i ratnog i revolucionarnog ozračja u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Nekažnjavanje počinitelja proizlazilo je i iz nemoći vlasti zbog masovnosti takvih djela i velikog broja onih koji su ih činili, ali često i zbog nezainteresiranosti vlasti, jer počinitelji su ipak “naši”, a žrtve su ionako “njihovi”.

Javni tužitelj FD Hrvatske ukazuje 14. srpnja 1945. javnom tužitelju DF Jugoslavije na niz poteškoća nastalih uz ostalo i samovoljom JA, OZN-e, Narodne milicije i raznih tijela “narodnih” vlasti, koji su “u danima velikih zarobljavanja, a i poslije, naredjivali i dopuštali ubijanje bez suda, javno ili čak po nekim neodgovornim elementima nevine ljude, ubijene ostavljali skoro nezakopane i sl.”

Načelnik OZN-e za Jugoslaviju, A. Ranković, nezadovoljan radom OZN-e za Hrvatsku i brojem likvidiranih u Zagrebu, 15. svibnja 1945. je istaknuo: “Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.”

Dokumenti iz različitih krajeva središnje Hrvatske svjedoče o masovnim likvidacijama provođenima od raznih postrojbi i ustanova NOV i POJ, koje se u takvom broju sigurno ne bi mogle događati bez “direktiva” najvišeg rukovodstva ili barem njegova prešutnog odobravanja. U pojedinim pak slučajevima moguća je i nemoć struktura vlasti u zaustavljanju i sprječavanju odmazde.

Na Prvom savjetovanja načelnika i rukovoditelja OZN-e za Hrvatsku u srpnju 1945., načelnik OZN-e za Hrvatsku general I. Krajačić-Stevo govori o OZN-i kao “pomoćnom organu komunističke partije” (“Svi članovi OZN-e su ujedno i članovi Partije. Oni moraju da misle politički, ne da naprave aparat agenata i žandara, nego da budemo zbilja pomoćni aparat partije, koja ima ugleda u svijetu.”).
Evidentirano
zummann
Gost
« Odgovor #1 : Travanj 02, 2010, 07:16:56 »

Masovne i pojedinačne likvidacije provode pripadnici partizanskih postrojbi i ustanova, prije svega pripadnici OZN-e i KNOJ-a. Naredbodavci i izvršitelji, svjesni nelegalnosti takvih postupaka, nastoje provesti likvidacije “konspirativno”. Iskazane zamjerke masovnih likvidacija od strane viših zapovjedništava odnose se u pravilu na način provođenja, a ne na njihovu osudu. Nedvojbeno, masovne i pojedinačne likvidacije bile su nelegalne i prema općim civilizacijskim, a i domaćim i međunarodnim zakonima. Ubijanja bez suđenja i utvrđivanja individualne krivnje nerijetko se izvode na neprimjeren i okrutan način, katkada uz sadističko iživljavanje nad žrtvama. Na navedenom Prvom savjetovanju načelnika i rukovoditelja OZN-e za Hrvatsku u srpnju 1945., general I. Krajačić-Stevo u završnoj riječi napominje: “Drugovi, prestanite konačno sa likvidacijom!”, a i to objašnjava, ne činjenicom da su takvi postupci zločin, već zbog uznemirenosti u narodu.

Posebice beskompromisno i nemilosrdno nova se jugoslavenska komunistička vlast obračunala preko OZN-e (kasnije UDB-e) s tzv. križarima (pripadnici poraženih Oružanih snaga NDH, koji su bili većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici postrojbi Wehrmachta i Waffen-SS-a, ali i članovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi, koji su u poraću osnivali gerilske skupine, koje su se borile protiv nove komunističke vlasti radi obnove NDH ili su se skrivali zbog straha od odmazde, kao i oni koji su dezertirali iz JA i oni koji su izbjegavali mobilizaciju). Slično se dogodilo i s četnicima, koji su u poraću nastavili borbu protiv komunističkog sustava u Jugoslaviji.

Uz Hrvatsku seljačku stranku i njezine pristalice, najznačajnija oporbena snaga novom sustavu na udaru vlasti u središnjoj Hrvatskoj bila je Katolička crkva, komunistima svjetonazorski opasna, jer je okupljala sve protukomuniste i općenito stanovništvo, o čemu svjedoče brojni događaji i dokumenti.

Javni tužitelj DF Hrvatske ukazuje 14. srpnja 1945. javnom tužitelju DF Jugoslavije na niz poteškoća nastalih uz ostalo i samovoljom JA, OZN-e, Narodne milicije i raznih tijela vlasti, te navodi kako je u Narodnu miliciju “ušao u najvišem postotku ološ, koji "čini zločine pljačke, ubojstva i sl.”. Javni tužitelj za Okrug Karlovac izvijestio je 18. srpnja 1945. Odjel za opći nadzor Javnog tužitelja Hrvatske o greškama OZN-e zbog uhićenja bez dokaza.

Kako su se uhićenja i privođenja osumnjičenih osoba javnim tužiteljstvima obavljala preko OZN-e i Narodne milicije, nije teško naslutiti na koji se način provodila “narodna vlast” i zakonitost.

U početku rata partizansko je pravosuđe djelovalo na revolucionaran način bez nekih ustaljenih oblika. Naime, nije bilo jedinstvenih propisa o organizaciji vojnih sudova, njihovoj nadležnosti i djelatnosti. Međutim, rukovodeći se istim ciljem izraženim u krilatici “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”, vojni su sudovi kao revolucionarna tijela jedinstveno ostvarivali svoju namjenu, smatrajući da “treba osuditi sve ono što nanosi štetu interesima naroda i narodnooslobodilačke borbe”.

Primjerice, OZN-a II. za Pokuplje dostavila je 5. listopada 1944. OZN-i za Hrvatsku popis Žumberčana koje su uhitili i saslušali te predložila da “neke od njih osudimo i bez konkretnog materijala”, jer je “poznato” da su se prema NOP-u isticali “neprijateljski”.

U Kotaru Prelog, prema navodu Upravnog odjela Kotarskog NO-a Prelog od 13. studenoga 1945. Okružnoj upravi narodnih dobara Varaždin, četrdeset je osoba, koje su “kao narodni neprijatelji, špijuni, madjarskog okupatora u toku rata ubijeni od naše vlasti bez svake presude i koji su sa presudom za vrijeme oslobodjenja ubijeni i sudjeni na konfiskaciju”.

U sustavu revolucionarnog sudstva i vojni i civilni sudovi dobili su posebnu ulogu, koja je u Hrvatskoj došla do izražaja naročito tijekom 1945. i 1946. u mnogobrojnim političkim i montiranim sudskim procesima. Rukovodstvo partizanskog pokreta istodobno s osnivanjem tijela “narodnih vlasti” oblikuje i novi pravni sustav u Hrvatskoj. Novi pravni propisi i načela koje je donio ZAVNOH, posebice njegov Odjel pravosuđa, utvrdili su osnovna “revolucionarna” načela sudskog sustava u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću. Odluka Predsjedništva ZAVNOH-a o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj od 24. travnja 1945., kao i nešto kasnije donesen Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i države od 25. kolovoza 1945., konačno su utanačili kako zaštititi “osnovne tekovine NOB-e”.

Iako su sudovi za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj djelovali u neposrednom poraću samo nekoliko mjeseci, donijeli su niz često neutemeljenih, teških presuda s dalekosežnim posljedicama, najviše Hrvatima, ali i drugim građanima FD Hrvatske. To potvrđuju i brojne sačuvane presude sudova za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji su djelovali na području središnje Hrvatske. Ipak, očito je nezadovoljstvo i nepovjerenje zapovjedništava NOV i PO Jugoslavije/JA, OZN-e i KNOJ-a prema radu vojnih sudova, sudova za zaštitu nacionalne časti i okružnih sudova. U većini dokumenata koji opisuju masovna i pojedinačna ubojstva, navodi se da je jedan od razloga zašto se ona provode, nepovjerenje u rad sudova koji ne izvršavaju svoju zadaću.

Odlukom Predsjedništva ZAVNOH-a 18. svibnja 1944. osnovana je Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (skraćeno nazivana i Zemaljska komisija za ratne zločine, odnosno ZKRZ), te su donesene upute za njezin rad. Naime, nova je vlast u Hrvatskoj i Jugoslaviji za sve stvarne i pretpostavljene “neprijatelje naroda” i “ratne zločince” nastojala prikupiti podatke i potkrijepiti svoj stav i odnos prema njima. Pokazalo se da novoj vlasti i tijelima koja su imala zadaću registrirati ratne zločine, tragati za počiniteljima i prikupljati dokazni materijal, nije bilo potpuno jasno što je ratni zločin. Političko ozračje kojemu su pridonijeli takvi stavovi i postupci, bilo je sve prije negoli normalno stanje. Protivnici ili pretpostavljeni protivnici nove vlasti uklanjani su po kratkom postupku ili su suđeni na sudskim procesima. Osim “ratnih zločinaca” ubijaju se ili uhićuju i osuđuju i politički protivnici, stvarni ili pretpostavljeni, na temelju paušalnih optužbi.

Primjerice, Anketna komisija Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu, na čelu s dr. Ferdom Čulinovićem, izvijestila je 16. lipnja 1945. Predsjedništvo Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, da je “do sada” donijela odluku o “utvrđenju zločina”, među ostalima i dr. Ljudevita Juraka (1881.), sveučilišnog profesora iz Zagreba. Anketna komisija ZKRZ-a imala je za cilj “pronaći i utvrditi kao zločince one, koji su svoje umne sposobnosti dali u službu neprijatelja i time mu najbolje poslužuju u porobljavanju, razjedinjavanju našeg naroda: koji su intelektualni začetnici zločina, koji su drugi kasnije provodili.” U kratkom opisu i kvalifikaciji zločina prof. dr. Lj. Juraka, Odluke o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača sastavljene 9. srpnja 1945., inkriminirajuće je što je bio “članom t.zv. Medjunarodnog povjerenstva o nalazima u Vinici, koje je imalo zadatak da masovni pokolj u Vinici pripiše prijateljskoj Sovjetskoj Rusiji, te je nakon toga u 'Hrvatskom narodu' od 25. VII 1943. br. 790 str. 3 napisao članak 'Skupni grobovi u Vinici. Razmatranje o nalazima u Vinici prigodom rada medjunarodnog povjerenstva', i u tom članku publicirao fotografiju tendencioznog karaktera vršeći pri tom svijesno i zlonamjerno propagandu protiv prijateljske Sovjetske Rusije, a po tom posredno i protiv interesa našeg naroda. Time je počinio zločin iz čl. 13 Uredbe o vojnim sudovima od 5 maja 1944.” Uz to, i kronologija slučaja Jurak ogledni je primjer načina rada novih vlasti. Vojni sud Komande grada Zagreba izvijestio je 30. kolovoza 1945. Zemaljsku upravu narodnih dobara u Zagrebu, da je sveučilišni profesor Ljudevit Jurak zbog “ratnog zločinstva” osuđen 9. lipnja 1945. na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih časti i konfiskaciju imovine. Iako je smrtna presuda nad prof. dr. Lj. Jurakom izvršena 10. lipnja 1945., OZN-a za Zagreb uputila mu je 15. kolovoza 1945. pisani poziv da se “ima prijaviti” u sjedište OZN-e za Zagreb u Đorđićevoj ulici 2 “radi davanja podataka”. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača FD Hrvatske, Zagreb donijela je za prof. dr. Lj. Juraka tek 9. srpnja 1945. Odluku o utvrđenju zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem, te je i dostavila istog dana Vojnom sudu Komande grada Zagreba s prijedlogom “da se okrivljeni odmah uhapsi, jer postoji opasnost bijega”.

Pri provođenju masovnih zločina i represalija nad poraženim neprijateljima, zapovjednu partizansku hijerarhiju ne vodi toliko iracionalni osjećaj osvete, koliko racionalna težnja uklanjanja političkih protivnika u osvajanju vlasti. Neprijatelje ili pretpostavljene neprijatelje trebalo je ukloniti fizički, materijalno i politički. Masovna protjerivanja, upućivanja u logore i razvlašćivanja pripadnika narodnih skupina (Mađari i osobito Nijemci) u manjoj je mjeri osveta za njihovo priklanjanje, stvarno ili pretpostavljeno, fašističkoj i nacionalsocijalističkoj ideologiji, a više način za promjenu nacionalne/etničke, a slijedom toga i vjerske strukture stanovništva na pojedinim područjima i pokušaj rješavanja socijalnih problema. Nova je vlast bila svjesna činjenice da se konfiskacijom imovine svih stvarnih i pretpostavljenih neprijatelja otvara mogućnost za cjelovitu provedbu agrarne reforme i kolonizacije, podržavljenja privatnog vlasništva općenito, i to u skladu s komunističkom ideologijom. Konfiskacija imovine “narodnim neprijateljima” predviđena najprije Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile, te provedena Zakonom o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945., bila je i sredstvo njihova onemogućavanja u budućem sukobu, ali ujedno i stjecanje materijalnih privilegija za viši sloj sudionika NOB-a. Nakana je novih komunističkih vlasti očito bila gospodarski uništiti sve društvene slojeve koje je smatrala glavnim neprijateljima novoga društvenog poretka.

Predsjedništvo AVNOJ-a proglasilo je odlukom od 21. studenoga 1944. pripadnike njemačke manjine kolektivnim krivcima. U svrhu protjerivanja Nijemaca (folksdojčera) osnovana je u neposrednom poraću u Hrvatskoj i Zemaljska komisija za repatrijaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova FD Hrvatske. No, uz konfiskaciju imovine i oduzimanje svih građanskih i političkih prava, u sabirnim i radnim logorima koji su trebali prethoditi njihovu protjerivanju iz Hrvatske (Jugoslavije), završili su mnogobrojni pojedinci, muškarci i žene, kao i cjelokupne obitelji od djece do staraca, samo zbog toga što su imali njemačko podrijetlo i prezime, iako je bila riječ o stvarno pohrvaćenim osobama.

Mnogobrojne su presude donesene, očito samo zato, da bi se osuđeniku mogla konfiscirati imovina. Nekoga tko je bio primjerice vlasnik tvornice, tiskare ili ljekarne, trebalo je optužiti da je bio “narodni neprijatelj i pomagač okupatora”, osuditi ga i oduzeti mu imovinu. Tako je, primjerice, Vojni sud Komande grada Zagreba osudio 3. srpnja 1945. Josipa Sallopeka (1891.) ljekarnika iz Zagreba “zbog dosluha sa okupatorom” na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih prava i konfiskaciju imovine (ljekarne na Zrinjevcu i vile na Gvozdu).

Dokumenti u ovoj zbirci pokazuju da je KP znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, a potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji to nisu shvatili na vrijeme, progonjeni su politički i sudski. Komunistički obračun sa stvarnim i pretpostavljenim protivnicima bez razlike, institucionalan ili izvaninstitucionalan, tijekom rata ili u poraću, bio je masovan i nemilosrdan.

Namjeru potpunog i radikalnog obračuna s neprijateljem imala je i naredba Ministarstva unutarnjih poslova DF Jugoslavije od 18. svibnja 1945. te Ministarstva unutarnjih poslova FD Hrvatske od 6. srpnja 1945., o “Uklanjanju vojničkih groblja okupatora”, koja je obuhvatila groblja i nadgrobne spomenike vojnika njemačke, talijanske i mađarske vojske te ustaša. Da je naredba provođena, potvrđuju suvremenici događaja i sačuvani dokumenti.

Iz dokumenata u ovoj zbirci, ali i inače dostupnih dokumenata, vidljivo je da su pojedini slučajevi partizanske i komunističke represije i zločina nailazili na osudu pojedinaca iz ustanova i postrojbi nalogodavaca i izvršitelja takvih djela. Brojni slučajevi nepravilnosti, represije i zločina spominjani su i na sjednicama CK KP Hrvatske. Dugo vremensko razdoblje u kojemu su se represija i zločini provodili, broj stradalnika i žrtava, kao i broj nalogodavaca i izvršitelja represije i zločina, uglavnom upućuje na nekažnjeno provođenje. Poznati su samo pojedini slučajevi partijskih kazni ili sudskih presuda izvršiocima zlodjela.

Očita su i nastojanja poslijeratnih jugoslavenskih komunističkih vlasti, od najniže do najviše razine, a što potvrđuju i dostupni dokumenti, da se represija i zločini provođeni nad stvarnim ili pretpostavljenim protivnicima prikriju.

Ogledni je primjer slučaj likvidacije četvorice mještana Lepoglave 6. travnja 1946. na poticaj članova Kotarskog komiteta KPH Ivanec, o čemu je Okružni komitet KPH Varaždin izvijestio 27. travnja 1946. Centralni komitet KPH, Zagreb (“inicijativa za takovo obračunavanje nije potekla samo od drugova u Lepoglavi, već je i Kotarski komitet donio takav zaključak na svojoj sjednici 27. ožujka, koji je omogućio ovakav postupak. U vezi sa kampanjom čišćenja naše zemlje od banditskih naoružanih grupica drugovi su održali sjednicu, ali se nisu pridržavali samo onoga, što je postavljeno, da se ubijaju samo oni ljudi, koji se zateknu sa oružjem u šumi ili iz sela bježe sa oružjem, već su na sastanku postavili, da se može ubiti i pojedine ljude u selu za koje se zna, da imadu vezu sa križarima i rovare protiv pokreta. Kod toga su postavili da to mogu izvršiti samo dobri članovi Partije, da bi to ostalo konspirativno. Na osnovu takovog zaključka Komiteta drug Špiranec je učinio plan sa navedenom dvojicom drugova, kojeg je uz pomoć narodne odbrane proveo u djelo. Za ubijenu četvoricu po dogovoru sa sekretarom našeg Komiteta drugom Ivicom Gretić drugovi iz K.K. Ivanec preko Fronte objasnili su narodu u Lepoglavi da su to ubijanje izvršili ustaše, koji su isti dan pobjegli iz Lepoglave i razoružali jednog milicionera, a da je to priznao jedan od pobjegle četvorice ustaša, koji je uhvaćen u Novom Marofu. Narod u Lepoglavi uopće više ne postavlja pitanje za ubijenu četvoricu, po čemu izgleda da vjeruje objašnjenju.”).

Dokumenti objavljeni u ovoj zbirci, nedvojbeno svjedoče da su se masovna represija i zločini nad poraženim neprijateljima u središnjoj Hrvatskoj, kao uostalom i drugdje u Hrvatskoj i Jugoslaviji, provodili planski i sustavno, institucionalno, ali još više izvaninstitucionalno, po zapovijedima najviših partijskih, vojnih i državnih vlasti. To potvrđuju i manje-više istovjetni “rukopisi” prikupljenih dokumenata bez obzira na kojoj vojnoj i političkoj razini ili području Hrvatske/Jugoslavije nastali.

Prikupljeni dokumenti mogu pripomoći razjašnjavanju je li riječ o partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinu kao procesu i sustavu ili, pak, samo o pojavama, kako to mnogi zagovaraju. Zbirke dokumenata za ostala područja Hrvatske, koje će uslijediti, u mnogočemu mogu razjasniti okolnosti i razmjere partizanske i komunističke represije i zločina u Hrvatskoj i Jugoslaviji potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću. (Iz Predgovora)

*

Po izlasku iz tiska, knjiga će se moći nabaviti u Hrvatskome institutu za povijest u Zagrebu, te u podružnici tog instituta u Slavonskom Brodu, po cijeni od 170,00 kuna.
Evidentirano
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!