CRO-eu.com
Srpanj 01, 2022, 04:08:52 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Ustaše u Udbini  (Posjeta: 7009 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Veljača 20, 2010, 01:00:01 »

Ustaše u Udbini

Udbinski vojni stožer nije oformljen i nema vojnih formacija, već ima oružničku postaju, sa zapovjednikom-narednikom Bevandom. Život, javni red i mir odvija se normalno. Cijeli puk je bio i osjećao se hrvatski, nije bio zanesen stranački već hrvatski, posebice vjerski i kršćanski.

U prvoj polovici svibnja 1941. godine dolazi roj (desetina) ustaša pod zapovjedništvom ustaškog časnika Dujmovića. Tada se osniva stožer sa zapovjedništvom i političkom vlasti. Zbog svoje mladosti, stožer biva dosta neoprezan pri oduzimanju oružja od pravoslavaca. Malo je tog uspio oduzeti, a oružja je bilo dosta. Toj ustaškoj jedinici dragovoljno se priključuje nekoliko Udbinjana, čak jedan iz lijevog krila i jedan pravoslavac.

Neki od pravoslavaca nisu namjerno htjeli skinuti ćiriličnu firmu svoje trgovine, unatoč upozorenju nove vlasti. To su učinili pripadnici Ustaškog stožera, bez fizičkog sukoba i zatvaranja. Vođe četničkog gnijezda s nekoliko pristalica preko noći napuštaju Udbinu i odlaze u selo Tišmin Varoš, gdje je već bilo uspostavljeno četničko zapovjedništvo.

Na prvim barikadama u Jošanu pada prva hrvatska žrtva kod kuće Milana Vukmira, trgovca. Osmišljeno je uzeto mjesto pred njegovom kućom, kako bi ga uveli u sukob s novom vlasti.

Mišo Požega, zet ud. Ane Mesić oženjen njenom kćerkom Milkom, dolazi iz Gospića, iz županije, u Udbinu radi koordiniranja s novom vlasti. Mišo je bio u uniformi ustaškog časnika, a imao je i šofera. Došli su osobnim vozilom od Korenice. Nakon obavljenog posla na Udbini i posjete obitelji, vraća se u Gospić. Upozoren je da se ne vraća istim putem, kako bi izbjegao zlo koje bi mu se moglo dogoditi. Nije poslušao upozorenje, već se vraća istim putem kojim je i došao.

Ulaskom u selo Jošani na barikadi se slegao oblak prašine iza vozila.
Pucnjava se nije čula, međutim, njegovo je kretanje čitavim putem praćeno dvogledom s Gradine. Njegovo smaknuće opisano je u "Ratnim zapisima 1941.-1945. godine, red br. 3". Ovaj događaj je zametak ustaško-policijskih postupaka.

Na sajmu je uhićeno nekoliko pravoslavaca koji su zdušno bili u sprezi sa četnicima. Među njima je bio istaknuti Jovo Orlić, lugar iz Srednje Gore. Vojnom mu je presudom oduzet život s izvršenjem presude u Buljucima. To je bilo poravnanje računa za Mišu Požegu, ubijenog na jošanskoj barikadi.

Počinju se nizati hrvatske žrtve. Braća Stipe Sertić i Jure Sertić (Đurin) , lugarevi iz Podudbine. Otišli su pokositi svoje livade kod sela Tišmin Varoša. Od četnika uhićeni i na svirep način likvidiralli u Kozijoj dragi. Iza njih u siromaštvu ostaje jedanaestero maloljetne djece.

Puštanje njih na slobodu iz Četničkog štaba traženo je pismeno (na ceduljici) od zapovjedničkog stožera, da Milan Sertić (Šolin) donese puške Jure i Stipice u Četnički štab u Tišmin Varoš. Na četničkoj ceduljici bio je žig s mrtvačkom glavom.

Oni nisu posjedovali oružje, to nije ni učinjeno. Čak je bio jedan prijedlog da oružnici daju dvije puške. To je spriječio Luka (Šluka) Sertić Barin. Ovo je bila četnička zamka, da bi došli do oružja kojim bi na Hrvate pucali i ubijali?

Te su žrtve naplaćene u kućama Majstorovićevih iz Podudbine i Kneževićevih iz Mutilića. Dakle, vrijediti je počelo pravilo srednjeg vijeka: "zub za zub, oko za oko." Ova povijesna istina slaba je u svojoj selekciji, tko je u dohvatnom krugu loše će proći.

U Mutiliću pravoslavci Bjelobabe zastrašuju svoje susjede katolike riječima "da bi bilo najbolje da napuste kuće." Moglo bi se dogoditi zlo od stranih četnika. Za ovo nisu potrebna podrobnija objašnjenja. Naime, mnogo ima primjera u Domovinskom ratu od 1991. godine. Sve se to ponavlja kao povijesno pravilo samo s drugim generacijama. Zaključak može biti, urađeno u genima.

Telefonske veze s poštom Udbina bile su prekinute rušenjem stupova u smjerovima Udbina-Lovinac, Udbina-Donji-Lapac. Uspostavljene su, ali ne zadugo.

Pošta je još normalno radila na liniji Lovinac-Udbina-Lovinac. Poštu prevozi privatni autoprijevoznik Maka Sekulić iz Lovinca. Ni ovo neće dugo potrajati.

U mjesecu kolovozu 1941. godine, jedne noći u svim selima pravoslavaca koja okružuju Udbinu, oko dvadeset i dva sata, gorjele su velike vatre. To je bilo iznenađenje, jer nije se imalo što slaviti. Pravoslavci to nikad nisu običavali činiti. Bio je to znak za ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske. Tako su to protumačili iskusni poznavatelji života. Treba rušiti i uskratiti Hrvatima državu, ne libeći se pri tome žrtava u krvi.

Dana 2. kolovoza 1941. godine upravitelj pošte Stjepko Trojanović, Konavijan, otpremio je poštu u Lovinac. Na povratku poštanskog autobusa iz Udbine u Tušicama je dočekan iz zasjede (busije) na cesti koja je u kanjonu. U autobusu je bilo 27 osoba. Iz nekoliko karabina odjekivali su dum-dum metci, koji se rasprskavaju u ljudskom tkivu trgajući ih pritom. Ovo je streljivo zabranjeno Međunarodnom konvencijom, ali četnicima je bilo jako omiljeno 1941. i 1991. god. za upotrebu. U tom podmuklom sukobu trojica su iz autobusa poginula. Među njima je bio Mile Kričković, službenik u kotaru. Pokušao je kao pravoslavac braniti oružjem poštu. Bilo je dvanaest ranjenih, među kojima i Ive Rubči ć , mladi ljevičar poveden u stranački život od Dane Rubčića, Amerikanca. Autobus je zapaljen i na mjestu je izgorio. Četnički odmetnici izvršeno zlodjelo okončali su bijegom. Dok se čula pucnjava, s Udbine je upućena pomoć, koju su činili oružnici, financi i ustaški vod. Kod Suvaja je poveća grupa odmetnika, pristigla iz sela Srednja Gora, pokušala napadnutima u povlačenju presjeći put i izvršiti masakr. Ovo govori da je zločin isplaniran u detalje u širim slojevima puka, koji je prihvatio izvršiti masakr nad Hrvatima.

Pomoć je na vrijeme stigla. Došlo je do međusobne pucnjave, ali je pomoć napadnutima bila djelotvornija. Puščanom vatrom i vatrom iz strojnica odmetnici su prisiljeni na bijeg. Ovo sam promatrao osobno s gradilišta šumarije, gdje se nalazila oveća grupa građana. Šumar, inž. Juraj Krpan posjedovao je dvogled, pa smo se mnogi izredali u promatranju sukoba na bojnom prostoru. Područje oko Udbine postalo je nesigurno. Poljoprivredni plodovi, uz dosta straha i muke skupljeni su iz polja. Došlo je vrijeme kada se počelo gledati preko puščanih cijevi.

U međuvremenu došla je veća domobranska jedinica na vojnim kamionima. Na Udbini je proboravila jednu noć i produžila u smjeru Donjeg Lapca, Bihaća, pa u zborište u Gospić. Od te vojne akcije bila je korist što je Udbini dopremljena pošta, cigarete i sol. Neće proći puno vremena i na Udbinu će doći vojska Italije.

Milan Marušić. Zagreb, 1999., str.177-178 i 180.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!