CRO-eu.com
Kolovoz 09, 2020, 11:44:42 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Nestajanje Vojne krajine  (Posjeta: 3802 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Veljača 20, 2010, 00:48:54 »


Nestajanje Vojne krajine

Pred nama je jedno novo razdoblje koje nagovještava velike promjene na ličko-krbavskom prostoru.

Probuđena je nacionalna svijest i težnja za sjedinjenjem hrvatskih krajeva pod Zemaljskom vladom. U Zagrebu započinje ban Šokčević 26. studenoga 1860. godine sazivajući Hrvatski Sabor na kojem se raspravlja o sjedinjenju Hrvatske. Uglednih 55 zastupnika iz Hrvatske i Slavonije traže pripojenje Dalmacije, Istre i otoka Hrvatskoj. Predstavnici Dalmacije traže da se u javne institucije uvede hrvatski jezik, naročito u tome prednjači Ante Matoš.

Car udovoljava zahtjevima Sabora, odobrava upotrebu hrvatskog jezika školama, ali ne ujedinjenje zemlje! ...

Hrvatski i Dalmatinski sabor utvrđuje 1861. godine položaj zemlje prema Austriji i Mađarskoj. Traži se ujedinjenje Hrvatske. Hrvatska ulazi u realnu uniju s Mađarskom.

U tom se razdoblju osnivaju sljedeće stranke:

1.   Stranka prava, Kvaternik-Starčević,
2.   Narodna stranka., Ilirci (Gaj) i
3.   Unionistička stranka, Mađaroni.

Godine 1868. dolazi do Hrvatsko-ugarske nagodbe. Hrvatska postaje samostalna i neovisna u Mađarskom parlamentu. Dolazi do ustrojstva hrvatske vojske, hrvatskog domobranstva, a hrvatski postaje zapovjedni jezik u vojsci.

Prvim zapovjednikom hrvatskog domobranstva imenovan je grof Miroslav Kulmer mlađi. Hrvatske pukovnije dobivaju hrvatsku zastavu. U to vrijeme dolazi do samostalnosti sudstva, uprave i jezika u školama. U spomenutoj Nagodbi sporan je bio čl. 66. koji je govorio o statusu grada Rijeke. Riječka krpica i mađarska podvala u Nagodbi doveli su do pogoršanja odnosa između Hrvata i Mađara.

U sustavu jedinica Hrvatskog domobranstva ratovali su naši djedovi u I. svjetskom ratu (Karpati-Rusija, Trenta i Pijava-Italija). Vjerujem da su mnogi od nas odslušali, u dugim zimskim noćima uz pucketanje vatre u kaminima, djedovske priče iz ratnih događanja.

Spomenimo usput domobransku pukovniju iz Gline, koju je vodio i njome zapovijedao ban Josip Jelačić. Poremećeni odnosi između Mađara i Hrvata naveli su bana Jelačića da 7. rujna 1848. godine navijesti rat Mađarskoj. Već 11. rujna je na čelu hrvatske vojske (domobrana) od 40 tisuća krajišnika, drugog poziva, krenuo protiv Mađara, prešao rijeku Dravu i Hrvatskoj priključio Međimurje, koje je bilo okupirano od Mađara. Nastavio je napredovati prema Blatnom jezeru. 28. rujna došlo je do prve bitke s mađarskom vojskom kod Pakozda. Bitka je završila bez pobjednika. U prosincu je Jelačić imenovan guvernatorom Rijeke i Dalmacije, privremeno i formalno, te je tako Hrvatska bila ujedinjena.

Ovo su tek usputna prisjećanja o tome što se događalo oko prostora Krajine. Ponovo se vraćamo na Krbavu i Udbinu. Udbina koja je bila jako vojno krajiško središte zbog blizne turske granice. Novonastanjeno življe na ovim prostorima su katolici i pravoslavci. Mnogi su od njih bili u vojnim službama Krajine. Javlja se potreba za školom, odnosno školovanjem prvenstveno časničke djece i djece imućnih seljaka koji su si mogli priuštiti školovanje djece.

Udbinska škola

Pretpostavlja se da je udbinska Pučka škola izgrađena 1834. godine, s lokacijom na istočnoj strani, u samom središtu Udbine i s pogledom na udbinsko rimokatoličko groblje na rudini Lapat i brežuljku Crkvina, mjestu gdje je bila krbavska crkva Sv. Jakova i biskupski dvor. Udaljenost od groblja i Crkvine je oko 400 metara na istočnoj strani Udbine.

Škola je bila dimenzija 41 x 20 metara. Zidana je od kamena s jednim katom. Ulazna vrata bila su zbog vjetra smještena s južne strane. U sredini školske zgrade nalazio se je veliki hodnik čiji je pod bio opločen kamenim pločama. Na kat su vodile široke stepenice s jednim podestom. Stepenice su bile iz klesanog kamena, sa željeznom ogradom.

Na katu je bila velika zbornica. Dakle, ovako je izgledala škola krajiških časnika i dočasnika. Škola u kojoj su se odškolovale naše majke i očevi. Pučka škola je izgrađna na k. č. 2960 k.o. Udbina.

Od glavne ceste kroz Udbinu do škole vodio je drvored s dubokom hladovinom. S lijeve strane drvoreda bio je stan upravitelja škole odnosno visoka prizemna kuća. Oko kuće bio je veliki, ukrasni, lijepo uređeni vrt, koji su održavali viši razredi u nastavnom programu "Gospodarstvo i gospodarski rad" (uzeto iz svjedodžbe iz 1913. godine, potpisana 26. studenog 1926. po upravitelju B. Begiću). U vrtu je bilo puno voća. Ovo je najljepša lokacija koju Udbina ima.

Krovište škole bilo je na četiri vode te pokriveno limom. Prozori su bili visoki s dva krila. Svako je krilo imalo po četiri polja i gornji oluk iznad prozora. U razredima je bilo puno svjetla.

S pravom se govorilo da je ovo bila najljepša školska zgrada na ličko-krbavskom području. Škola je imala četiri razreda i opetovnicu kroz cijelo svoje razdoblje. Kada je Udbina spaljena 1943. godine škola je ostala čitava, dakle čak je i četničko-komunistička horda imala razumijevanja, ne pretvorivši školu u pepeo. Današnji vlasnik škole je Privredna organizacija Likaplast (Organizacija za rehabilitaciju invalida).

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Veljača 20, 2010, 00:52:56 »


Na istočnoj strani škole nalazila se zgrada dimenzija 8 x 12 metara. U jednom je dijelu zgrade bila gimnastička dvorana, a u drugom dijelu drvarnica. Između zgrade štale nalazio se veliki prostor, kao školsko dvorište, gdje se izvodila tjelovježba.

Ova je štala bila dobar štitnik od vjetra koji je brijao sa sjeveroistoka.
To je bio najhladniji vjetar na Udbini. U snježnim i zimskim razdobljima po Lapatu i Koriji vjetar je digao prave snježne vijavice. koje su znale biti guste kao magla. Snijeg nošen vjetrom napravio je zameta po dužini zida, gdje se nalazilo, sa svojim istočnim zidom, gospodarski objekt škole (štala).

Ustrojstvo Vojne krajine

Vojnu krajinu činili su: Krbava, Lika, Gacka i Kordun. Ustrojstvo Krajine bilo je naprednije od Banske Hrvatske. U samoj Hrvatskoj feudalni odnosi davali su svoj pečat u prosvjeti, poljodjelstvu, organima vlasti te sudstvu i upravi.

a) Školstvo Krajine
Rekli smo već ranije da je udbinska pučka škola bila ljepotica. Krajiške su škole bile dvojezične. Neki se predmeti predaju i na hrvatskom jeziku (vjeronauk i nauke o čudorednosti, kao i prva načela matematike i prirodopisa). Krajiško školstvo ima prave školske knjige na hrvatskom jeziku. Taj solidan školski sustav odrazio se i na duhovnoj razini hrvatskog pučanstva. Krajiški narod bio je napredniji od svoje braće pod vlašću "staleža i redova".

Uz školstvo svakako je boljem napretku pridonio i sustav uveden Krajiškom reformom 1807. godine, koji je preživio i francusku vladavinu. Tom reformom uređena je krajiška uprava na području pravosuđa, redarstva (šerežani), crkve, školstva, rizničarstva, poljoprivrede, stočarstva, rudarstva, cehova, graditeljstva, trgovine, carina i narodnog gospodarstva. Dakako, sve u vojničkoj stezi.

U Vojnoj krajini uveđena je podjela u dva razreda: krajišnike (koji su obavljali vojnu službu), te osobe koje su obavljale ograničenu vojnu djelatnost. Uvodi se novi porezni sustav, koji je predvidio

zemljišni porez,
mlinski porez,
porez na služinčad i
porez na dohodak.

Kod ustrojstva katastarskog poreza počinju se buniti Vlasi, koji su imali privilegije (oslobođenje od plaćanja poreza).

Polovinom XIX. stoljeća Vojna krajina jedini je dio hrvatskih zemalja koji je suvremeno uređen po uzoru na zapadnu Europu. Uzet ćemo kao primjer statističke podatke iz 1816. godine, koji govore da je u Vojnoj krajini bilo 794.161 jutara neplodne zemlje. Prema popisu iz 1840. godine ta se površina smanjuje na 457.290 jutara. To je pokazatelj o naseljavanju i intezivnoj poljoprivredi. Uprava Vojne krajine promiče gospodarske boljitke. Navest ću primjer iz narodne predaje na području Otočca[/b], zadruge Banjen i Hinić. Banjani su imali velike površine zemlje u livadama, oranicama, pašnjacima i šumama, a Hinići tek jezičke oko kuće. Kod revizije i obnove katastra uništenog u II. svjetskom ratu osobno sam se uvjerio u navedeno. Odgovor na moje pitanje zašto je to tako dao mi je Mile Banjan star 102 godine: Kaže on:

"Kad je išla carska mjera koliko si god želio zemlje mapirati, postaviti barjačiće po budućim međama koje si sebi zamislio, carski su mjernici mapirali. Nas je bilo puno u zadruzi pa smo na sve strane raznijeli barjačiće, i to su postale mjemičke međe u katastru. Hinići su ležali pod šljivama i ostali bez zemlje". Tako je to objasnio stari Banjan.

Drugo kazivanje citiram: "Stari su ljudi tada govorili, opet Hinići, otiđite se nakloniti carskim čizmama kod stola bit će zemlje koliko hoćeš. Nisu to učinili, bilo im je daleko ići u šumu, kod livada Dolci gdje je bio carski mjemički stol ". To je područje k. o. Škare i Doljni.

Ovo potvrđuje da su krajiške vlasti nastojale što više zemlje podijeliti seljacima. Ujedno nam objašnjava odnose između 794.161 jutra i 457.290 jutara, što je spominjano u navodima uzetim iz naroda.

b) Graditeljstvo

U XIX. stoljeću, tragovi za vladavine Karla III., Marije Terezije i Josipa II. posvećena je osobita briga prometu. Izgrađene su dvije ceste:

Karolinska (Karlovac-Rijeka) i Jozefinska (Karlovac-Senj). Sada ćemo reći koju riječ o cesti koju neki zovu Lička cesta. Na relaciji Udbina-Sv. Rok-Mali Alan-Obrovac-Zadar. Velebitska gorska cesta je povezivala Liku i Krbavu sa sjevernom Dalmacijom i Panonskim prostorima.

U srednjem vijeku sva dobra s područja Krbave išla su preko luka Obrovac i Posedarje. S novim razdobljem nastale su veće potrebe razmjene dobara i prometovanja ljudi. Rađaju se i oblikuju ideje o jednoj velebitskoj cesti. Ali trebalo je savladati. u tehničkom smislu, velebitske gromade i kamenjare. To se rodilo (osnilo) u glavi našeg velikog domaćeg sina, graditelja cesta, majora Josipa Kajtana K n e ž i ć a, sina Vojne krajine.


Milan Marušić. Zagreb, 1999., str.106-111.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!